2.

SOCIOLINGVISTIKA
2.1. Lingvistika kao sociolingvistika

Lingvistika je jedna od nauka o ovjeku i njegovom jeziku. Sociolingvistika je dio znanosti o jeziku koji prouava uzrone veze izmeu
jezika i injenica drutvenog ivota i socijalnu diferencijaciju jezika tj. njegove razliite socijalne dijalekte. Jezina stvarnost odreene
zajednice govornika temelj je svakog sociolingvistikog istraivanja. Uvijek se mora definirati u vezi sa znanjima o ovjeku i sa definiranjem
ovjeka kao biolokog, psihikog, socijalnog i kulturnog bia. Radovanovi (2003: 18) tvrdi da bi predmet lingvistike odnosno jezik trebalo
shvatiti kao ljudsku sposobnost, znanje i uporabu steenog znanja. U jezinoj zajednici bilo koje veliine postoje znatne varijacije meu
pojedincima. Ni pojedinac ne upotrebljava jezik na isti nain u razliitim situacijama. Varijacija je sastavni i bitni dio jezika. ''Sociolingvisti
se bave takvim pitanjima kao to su jezini identitet drutvenih grupa, drutveni stavovi prema jeziku, standardni i nestandardni oblici jezika,
pravci i potrebe nacionalne upotrebe jezika, socijalni varijeteti i nivoi jezika, drutvena podloga viejezinosti itd.'' (Crystal 1985: 241).
Po terminologiji Joshue Fishmana razlikujemo mikrosociolingvistiku (jezino ponaanje pojedinca u odreenom drutvenom ambijentu) te
makrosociolingvistiku (odnos jezika i drutva u cjelini).
Mikro-sociolingvistika istrauje na koji nain socijalna struktura utjee na govor i na koji nain jezini varijeteti i
uporabni obrasci koreliraju sa socijalnim atributima poput klase, spola i dobi. S druge pak strane, makrosociolingvistika prouava to drutva rade sa svojim jezicima, odnosno istrauje navike i veze koje uvjetuju
funkcionalnu distribuciju jezinih oblika u drutvu, jezini pomak, ouvanje i zamjenu jezika, razgranienje i
interakciju jezinih zajednica. (Coulmas 1997: 2)
Sociolingvistika istraivanja se temelje na uvjerenju da se jezik oituje u razliitim vidovima, zavisno od toga tko njime govori, kome
govori i zato govori. Dakle, varijantnost je osnovna odlika jezinog sistema, a ne homogenost. Ova osnovna postavka je sasvim u skladu s
idejama koje su i ranije izlagali pojedini teoretiari jezika, K. Bhler i R. Jakobson.

2.1.1. Povijest znanosti

Povezanost lingvistike i sociologije tematizira se neprestano u razliitim znanstvenim disciplinama jo od antike. Stvaranje sociolingvistike
kao zasebne discipline zapoinje u 1960-im i ranim 70-im kao rezultat drutveno-politikih promjena. Poeci razvoja lee u angloamerikom prostoru, u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Americi. ''Sociolingvistika je masovnije prihvaena u SAD tek oko sredine ezdesetih
godina, kada je mnogima postalo jasno da dotle predvodea generativna gramatika nije uspjela da ponudi prihvatljivija teorijska rjeenja za
neke od kljunih problema jezinog openja.'' (Ivi 1978: 263). U Europi, posebno u SSSR, je takoer poela pridobivati sve iri krug
strunjaka. Sedamdesete godine su zatekle irom svijeta jak potencijal lingvistikih snaga koncentriran na razraivanje sociolingvistike
problematike.
2.1.2. Sociolingvistika u Engleskoj i Sjevernoj Americi
Temelji razvoja sociolingvistike u Engleskoj povezani su J.R. Firthom i londonskim kontekstualizmom. ''() jezine teorije Londonske
kole temelje se na situacijskom kontekstu, uporabi jezika u konkretnim situacijama, ime aspekt djelovanja jezika postaje predmetom
istraivanja, a time se ukljuuje i u stvaranje teorije.'' (Glovacki-Bernardi 2001:192). Za razvoj sociolingvistike vana su i istraivanja B.
Bernsteina koji u svojim socijalizacijsko-teoretskim radovima razlikuje dva oblika jezine uporabe. ''Jasno je da se ne bavim jezikom ve
govorom, i da sam posebno zainteresiran za ogranienja koja kontekst namee govoru.'' (Bernstein 1979:127) Suprostavlja dva koda,
ogranieni (restricted) kod radnikog stalea i razraeni (elaborated) kod srednjeg stalea. Odraavaju sustav uloga i vrijednosnu orijentaciju
svojih korisnika. Razlikuju se u eksplicitnosti, gramatikoj tonosti i argumentativnoj strukturi pri emu se razraeni kod smatra nadreenim.
Razvoj sociolingvistike u Njemakoj takoer je povezan s ovom teorijom. Za razvoj sociolingvistike u SAD-u i Kanadi zasluni su Boas,
Sapir i Pike. ''Temelj razvoja sociolingvistike u SAD-u i Kanadi su s jedne strane (etno)lingvistika istraivanja pod utjecajem Boasa i
Sapira, koji naglaavaju usku povezanost izmeu jezika i kulture, kao i Pikeova tagmemika; Pike jezine fenomene vidi tijesno povezane s
opim sustavom djelovanja.'' (Glovacki-Bernardi 2001:194). Poinje se razvijati moderna sjevernoamerika sociolingvistika, razvile su se tri
skupine empirijski utemeljenih studija: bilingvizam/diglosija, gradski govor i etnografija komunikacije.
2.2. Osnovni sociolingvistiki pojmovi
Svaki jezik postoji u obliku nekoliko varijeteta i zapravo je na odreeni nain suma tih varijeteta. Hudson definira jezini varijetet kao skup
lingvistikih jedinica sa slinom distribucijom. Ljudske zajednice se odreuju kao monolingvalne, bilingvalne ili polilingvalne prema broju
jezika kojima se slue. Pri opisu jezika u obzir se uzima aspekt djelovanja. Zajednice govornika ne rabe homogeni jezik, nego vise
sociokulturno determiniranih, uporabnih oblika koji se na razliitim jezinim razinama meusobno razlikuju.
Diglosija je stabilna situacija izmeu dviju varijanti ili varijantnih snopova jednog jezika. Suprostavljaju se niska varijanta (odreuje se kao
primarni dijalekti jezika - obuhvaaju standard ili regionalne standarde) i visoka varijanta (odreuje se kao vrlo raznolika, visoko
kodificirana, esto gramatiki sloenija). Visoka varijanta rabi se u razliite svrhe (u pisanom obliku i formalnom govoru, ali ne i u
svakodnevnom govoru), sredstvo je uvaenog knjievnog korpusa i predmet je formalne izobrazbe.
Bilingvizam je sposobnost jednog govornika da naizmjenice koristi dva jezika ili vie njih, paralelno znanje - dvojezinost kao psiholoka
vrijednost.
Gradski govor se povezuje s W. Labovom (otac suvremene sociolingvistike). Opisuje razliitu realizaciju pojedinih fonema engleskog jezika
u razliitim skupinama govornika. Izgovorne varijante objanjava na temelju sociostrukture, socijalnog prestia i stajalita prema aktualnom
razvoju. Prouava i uporabu jezinih varijabli raznih socijalnih skupina u razliitim govornim situacijama.
Etnografija komunikacije odreuje jezino djelovanje kao dogaaj uklopljen u interakcijsku situaciju. Predmet istraivanja je govorni
dogaaj koji je determiniran razgovornom situacijom koju odreuju razliiti parametri.

Jezini polisistem se sastoji od vie sociokulturno determiniranih varijeteta koji koreliraju sa socijalnom i prostornom raslojenou
stanovnitva.
Repertoar je viejezinost, specifina za skupinu ili individualna. Sastoji se od vie funkcionalno determiniranih varijeteta ili dijatipova
(funkcionalne jezine varijante u okviru repertoara odreenog govornika ili skupine govornika). Izvodi se troslojni model kolektivnih
repertoara: unutarnji sloj (bazilekt), meusloj (mezolekt) i vanjski sloj (akrolekt). Individualni repertoar sastoji se od dvije skupine: formalan
(ritualiziran, formalan, konzultativan) i neformalan (konzultativan, oputen, blizak).
3. PSIHOLINGVISTIKA
Prouavanje veza izmeu jezika i duha osnovno je podruje psiholingvistike. Jedna je od najmlaih lingvistikih disciplina. Pojavila se 1953.
u SAD-u te se ta godina smatra godinom njenog osnivanja kao posebne discipline. Njezina je pojava potaknuta zagovaranjem Noama
Chomskog da se lingvistika smatra dijelom kognitivne psihologije, ali postojali su i drugi imbenici, osobito pitanje usvajanja jezika kod
djece
Jo od Humboldta postojao je u lingvistici i u psihologiji stalan interes za meusobnu suradnju, i on bi s vremena na
vrijeme urodio nekim znaajnijim djelom; ali pedesetih godina ovog stoljea uska povezanost lingvista i psihologa
stvorila je u Sjedinjenim Amerikim Dravama novu disciplinu psiholingvistiku. (kiljan 1985:83)
U psiholingvistici se razlikuju dvije generacije istraivaa koji polaze sa razliitih pozicija. Prvi su behavioristi po uvjerenju koji istrauju
jezino ponaanje pojedinca. Najpoznatiji od njih su psiholog Charles Osgood te lingvisti Thomas Sebeok i B.F. Skinner. Drugu generaciju
vie zanimaju unutarnji mentalni procesi kod pojedinca dok komunicira. Njoj pripadaju, izmeu ostalih, Eric Lenneberg i A.A. Leontjev.
Njihovo podruje izuavanja je iroko i teko je navesti sve teme o kojima su raspravljali. Izdvajaju se teme izuavanja psihofizikih procesa
u organiziranju i obavljanju ovjekove jezine djelatnosti (psiholoki i neurofizioloki izvori motivacija, miljenje, namjera i nervna
kontrola, motorike manifestacije govora), razvoj govora i jezika kod djeteta (ontogenetski i filogenetski razvoj, verbalizacija ovjekova
miljenja, povezanost jezika i miljenja te njihova uvjetovanost), uenje jezika i bilingvizam sa psiholokog stajalita (primijenjena
psiholingvistika, proces usvajanja jezinog sustava na razliitim nivoima) te svi vidovi patolokih jezinih ponaanja.
Za psiholingvistiku su zainteresirani psiholozi jednako koliko i lingvisti. Odavno poklanjaju panju jezinim pojavama smatrajui da se
preko njih moe doznati ono to je neposredan predmet psiholokih studija (razlike u sposobnosti, percepcija i slino). Osnivanje
psiholingvistike udruilo je interese i iskustva lingvista i psihologa. Psiholingvistima je najzanimljivija organizacija ivanog sistema kod
ovjeka odnosno koji splet ivaca odgovara odreenom nivou jezine organizacije. Potrebno je znanje iz psihologije i neposredan kontakt s
fiziolokim i neurolokim problemima. Bitni su i asocijativni procesi koji se ispituju odabranim testovima. Psiholingvistici su takoer bitni i
problemi koji zanimaju antropoloku lingvistiku: fenomeni kulture u vezi s komunikacijom. Komunikativni akt se ostvaruje po izvjesnom
kodeksu koji je odreen kulturnim navikama date sredine. Ljudi se u mnogim prilikama nee potpuno sporazumjeti ako su svoju psiholoku
linost izgradili na sasvim razliitim oblicima kulture. Upravo to je jedan od najvanijih zadataka psiholingvistike: istraiti u emu su sve
psiholoke prepreke sporazumijevanju i u kojoj su mjeri uklonjive. Psiholingvistika tei i istraivanju individualnih karakteristika linosti.
Ispitiva mehanizam pamenja i procesa uenja.
4. PRAGMALINGVISTIKA
Naziv pragmatika izvorno je nastao u sklopu semiotike teorije C. Morrisa (1938), koji je predloio razlikovanje izmeu sintakse, semantike
i pragmatike. Dok se sintaksa bavi kombiniranjem znakova, a semantika njihovim znaenjima, pragmatika prouava njihovu primjenu te
odnos izmeu znakova i njihovih korisnika. Pri razumijevanju pojedinih jezinih fenomena treba poi od stvarnoga situacijskog okvira
djelovanja. Iskljuivo morfoloka ili iskljuivo sintaktika perspektiva zainteresirana je samo za sustav znakova te je kao takva nedostatna i
redukcionistika, pa i neznanstvena.
Pragmalingvistika u analizu govornih inova ukljuuje priopajnu situaciju. U obzir se uzima mjesto, vrijeme, tema, svrha govornih inova
te primatelj jer su uspjeni govorni inovi rezultat govornikove namjere. ''Ta se namjera sastoji u promjeni neke situacije, prije svega u
djelovanju/utjecaju na sluatelja. Na taj nain ne mijenja se samo situacija kao takva ve i meusobni odnos sudionika.'' (Glovacki-Bernardi
2001: 217). Osnovne postavke pragmalingvistike proizale su iz znanstvenih pravaca kao to su ameriki pragmatizam u filozofiji, semiotika
s trijadikim modelom znaka (semantika, sintaktika i pragmatika sastavnica) te simboliki interakcionizam u sociologiji. Neto slino
pojavilo se ve u Prakoj lingvistikoj koli koja je spoznala da znakovi nastaju upravo u svojoj funkcionalnosti. Na razvoj pragmalingvistike
utjecala je i filozofija svakodnevnog jezika iji su predstavnici G. Moore te L. Wittgenstein. Ima i dodirne toke s klasinom retorikom polazi od govora openito odnosno od konkretne artikulacije jezinih sredstava u odreenoj situaciji. Pragmatika se moe shvaati kao
dopunska lingvistika disciplina i kao temelj sistemske lingvistike. Oita je usmjerenost pragmalingvistike na govor.
Svako djelovanje povlai za sobom odreene posljedice. U realnoj komunikaciji vanu ulogu imaju neverbalni elementi gesta, mimike i
parajezinih signala koji su vani za razumijevanje reenog. Ono to se kae nije isto kao ono to se treba priopiti. Raskorak izmeu
formuliranog iskaza i priopene obavijesti najvie je bitan za svakodnevnu komunikaciju jer postoji mogunost nesporazuma. Takoer, ono
to se priopuje nije isto kao ono to se misli, odnosno smisao i znaenje iskaza treba tek otkriti.
Govorni se inovi sastoje od (fonetskog) ina iskaza (na nekomu odreenom jeziku), propozicije (onoga o emu je
rije), ilokucije (govornikove namjere) i, napokon, perlokucije (djelovanja na primatelja). Drugim rijeima: primjena
fonolokih i morfolokih sredstava slui izraavanju nekoga sadraja kako bi se oiitovala odreena namjera i na
kraju u sugovornika (partnera) postigao odreeni uinak. (Glovacki-Bernardi 2001: 219)
U pragmalingvistici vrijedi pravilo prihvaenosti. Sredstvo jezinog izraza u teoriji govornih inova je reenica, a ilokucija je u sreditu
zanimanja. Uspjeh govornog ina ovisi o odreenih pravilima od kojih je najvanije da je govorni in istinit. Govorni inovi se mogu i
opisati. Jedna te ista propozicija moe ostvariti razliite ilokucije dok se odreena ilokucija moe realizirati na razliite naine. Za
razumijevanje govornikove namjere bitna je, meu ostalim, prozodija i situacijska konstelacija. Tu su i razliiti ilokucijski indikatori kao to
su performativni glagoli, naini, estice i odreeni reenini obrasci. ''estice usmjeravaju ukljuivanje informacije i time daju upute za dalje
vrednovanje i interpretaciju govornikova iskaza. estice sugeriraju odreene mogunosti interpretacije i tako slue usmjeravanju interakcije.''
(Glovacki-Bernardi 2001: 220). Takoer postoji i razlika izmeu izravnih i neizravnih govornih inova. Propozicija odudara od ilokucije, a
primatelj tek treba odgonetnuti znaenje. Namjere koje se hoe postii neizravnim govornim inovima veinom imaju neto zajedniko sa
svojim povrinskim realizacijama. Austin je bio prvi koji je pokuao kategorizirati govorne inove. Searle ih je podijelio na reprezentativne,
direktivne, komisivne, ekspresivne i deklarativne. Mnogi govorni inovi su univerzalni, a neki znatno variraju od jedne kulture do druge.

Habermas ima slinu podjelu. On razlikuje komunikacijsko djelovanje i diskurs. U Hrvatskoj se teorijom govornih inova bavila Nada
Ivaneti. Watzlawik tematizira razliku izmeu razine sadraja i razine odnosa.
Teorija govornih inova je nedoreena. Iskljuiva usredotoenost na govornika i njegove namjere zanemarujui reakcije sluatelja. Nije
razvila nikakvu teoriju dijaloga. Tim obrascima bavi se istraivanje diskursa.
Grice se bavi pitanjem kako razumijevanje moe funkcionirati. Jezino djelovanje je kooperativno djelovanje. Prinosi razgovoru moraju biti
informativni, jasno formulirani, relevantni i istiniti. Vana je injenica da se prinosi komunikacijskih partnera meusobno odreuju.
Komunikacija slui odravanju odnosa, a ne samo prikazivanju i mijenjaju svijeta.
''Osnovne postavke pragmatike odrazile su se i na analizu iskazanih jedinica nadreenih reeninoj razini.'' ibid. Prouavanje razgovora
ponajprije polazi od tekstova, a postoji i utnja kao komunikacijski in. Razgovori se mogu analizirati na razliitim razinama. Sredinja
jedinica analize razgovora je izmjena sugovornika. Monoloki tekstovi su jednostavnije ustrojeni (poetak, srednji dio i zavretak) te imaju
samo jednog izvoaa.
Razgovori se sastoje od uvoda, srednjeg dijela i zavrnice. Uvod uglavnom slui stvaranju slike o sebi, ne podlijeu kreativnoj prisili.
Srednji dio razgovora tematski je fiksiran. Fatiki elementi ga mogu gotovo potpuno istisnuti ili potisnuti u drugi plan u leernom avrljanju.
Zavretak razgovora obino je popraen i neverbalnim ponaanjem.
5. ZAKLJUAK
1.

Sociolingvistika, psiholingvistika i pragmalingvistika usko su povezane hibridne lingvistike discipline. Poticaj razvoju
sociolingvistike dala je generativna gramatika jer je razvila metode ispitivanja koje su mogle posluiti i za analizu odnosa izmeu
jezika i drutva. Sociolingvistika je grana lingvistike koja prouava sve aspekte odnosa izmeu jezika i drutva. Jezik se primarno
smatra socijalnim fenomenom. Osnovni objekti sociolingvistike su upravo jezik i govor promatrani kroz prizmu drutvenih
faktora. Psiholingvistika prouava povezanost izmeu jezinog ponaanja i psiholokih procesa za koje se smatra da lee u osnovi
tog ponaanja. Svako suvremeno psiholoko izuavanje nuno stavlja pojedinca i u drutveni kontekst. U toj toki se susreu
psiholingvistika i sociolingvistika. Pragmalingvistika prouava upotrebu jezika s perspektive strukturnih mogunosti kojima
odreeni jezik raspolae. FERDINAND DE SAUSSURE I STRUKTURALIZAM

Osniva suvremene strukturalistike lingvistike, iz ijeg su djela potekle gotovo sve znaajnije europske lingvistike kole je Ferdinand de
Saussure. Roen je 1857. u enevi, lingvistiku naobrazbu stekao je u Leipzigu kod mladogramatiara, a zatim bio profesor lingvistike.
Njegovi su uenici objavili Teaj ope lingvistike, knjigu u kojoj su sadrane osnovne de Saussureove misli o jeziku i koja je danas postala
primjer lingvistikog uenja. Teaj se temelji na trima ciklusa predavanja iz ope lingvistike to ih je de Saussure sluajno odrao izmeu
1906. i 1911. De Saussure smatra da je glavna i osnovna zadaa lingvistike izuavanje jezika samog za sebe i u sebi, a ne nekih drugih
povijesnih, drutvenih ili psiholokih fenomena do kojih se prodire kroz jezik. On govori kako je jezik sustav i da ga kao takvog treba
prouavati, uvijek u njegovoj ukupnosti. Za de Saussurea je cjelokupnost jezinog fenomena (jezine djelatnosti) prisutnog u ovjekovom
ivotu odvie kompleksna da bi se mogla prouavati kao objekt jedne znanosti. Da bi definirao jezik, polazi od analize komunikacijskog
procesa, u kojem je jedan sudionik -govornik i on odailje jezinu poruku drugom sudioniku- sluatelju. itav taj aspekt jezine djelatnosti
de Saussure naziva govorom (parole). To je individualna primjena jezika u komunikacijskom inu, odnosno ostvarenje jezika. S druge
strane,identificiranje znakova koji omoguuju komunikaciju za njega je jezik (langue). Jezik je neto to se stjee u drutvu i to je
konvencionalno te se ne moe odvojiti od govora prema kojemu je u opreci. To je jedna od pet temeljnih de Saussureovih dihotomija. Ostale
dihotomije su: razlika izmeu oznaitelja i oznaenog, interna i eksterna lingvistika, sinkronija i dijakronija te vrste odnosa u jeziku.
Ljudski je jezik je drutvena injenica i ta se ljudska sposobnost izvan drutva ne moe oitovati pa ga zato valja i promatrati u vezi s
drugim drutvenim injenicama. (Glovacki-Bernardi i sur. 2007: 106). Saussure eli prouavati one jezine pojave koje djeluju uvijek i
posvuda, kojima su podloni svi ljudski jezici te nastoji izluiti ope zakonitosti na koje e se moi svesti sve posebne jezine pojave. Jezik
ima individualnu i drutvenu stranu, koje se ne mogu zamisliti jedna bez druge. Za de Saussurea jezik je cjelina za sebe, odreeno naelo
klasifikacije injenica i odreena konvencija. Za njega je jezik poput pisma, alfabeta za gluhonijeme, jedan od sustava znakova, ali i
najvaniji od njih. Postulira opu znanost koja e se baviti ivotom i ustrojstvom znakova u drutvu, za tu novu znanost predlae naziv
semiologija, a lingvistika, kao znanost koja prouava jezik kao sustav znakova, bi bila samo njen dio. Iako se nije mnogo zadravao na tome,
danas se openito dri da je de Saussure utemeljitelj semiologije kao znanosti o znakovima u Europi.
Dihotomija po kojoj je de Saussure postao uzor svim ostalim pravcima u prouavanju jezika je odnos izmeu oznaitelja i oznaenog. Jezik
je po de Saussureu sustav znakova. On redefinira pojam sustava, on odreuje same znakove sa znanstvenom tonou koja je prije njega bila
nepoznata. Po njemu je sustav skup relevantnih odnosa izmeu elemenata koji ine neku zatvorenu cjelinu. Prema tome, panja se prenosi na
strukturu sustava. De Saussure polazi od jezinog znaka koji se dijeli na: oznaitelj ( signifiant) i oznaeno (signifi). Oznaitelj je psihika
slika izgovorenih glasova, to je skup glasova koji ine jednu rije. Oznaeno odgovara znaenjskom sadraju ili znaenju elementa, to je
mentalni sklop koji nam se javlja u glavi kada ujemo neku rije. Veza izmeu oznaitelja i oznaenoga je psihika, uzajamna i automatska.
Ta je veza arbitrarna. Arbitrarnost je jedan od initelja koji osiguravaju relativnu nepromjenjivost jezinog znaka, tj. njegovu stabilnost. Tako
se osigurava normalno funkcioniranje komunikacije.
2.

ENEVSKA KOLA

enevska kola naziv je za lingvistiku izraslu iz de Saussureovog uenja, koja je stilizirana uenjem njegovih uenika, posebno Charlesa
Ballyja, enevskog profesora ope lingvistike. Osim Ballyja svojim radom se isticao i Albert Sechehaye. Znaajan je po svome radu na
opelingvistikim problemima. Prvenstveno je bio zainteresiran za odnos psiholokog i jezinog (u podruju jezinog fenomena). Danas je
najreprezentativnija linost enevske kole Henry Frei. Njegovi radovi tiu se teorije sintaktikih odnosa.
kolu u cjelini odlikuje izrazita orijentacija prema emocionalnom elementu u jeziku. Potivanje jezinog aksioma u drutvenoj funkciji
jezika, opredjeljenje za sinkroninu lingvistiku i potivanje jezika kao organiziranog sustava temeljna su naela ove kole.
Klasian oblik enevske kole sadran je u lingvistikoj teoriji C. Ballyja. Bally je prvenstveno poznat kao osniva racionalne stilistike.
Racionalna stilistika je ispitivanje onih jezinih izraza koji otkrivaju emocionalnost uope, bez obaziranja na problem estetskog i
individualnog. Materijal za takva ispitivanja uzimao je iz njemakog i francuskog jezika, kojima je izvrsno baratao, gradei na sistematskom
poretku svoja vienja iz tako shvaene lingvistike. Mnogi Ballyjevu lingvistiku nazivaju afektnom. Ona polazi od injenice da je svaki iskaz
odreen osobnim, emocionalnim. Usvajajui de Saussureov princip razlikovanja jezika od govora, razradio je svoju poznatu teoriju o
aktualizaciji. Rijei same po sebi odreuju sasvim ope, nekonkretne pojmove. Govor se, meutim, odnosi na konkretne pojave. Pretvaranje
jezika u govor obiljeen je prebacivanjem apstraktnih pojmova u konkretne pojmove. Proces aktualizacije tie se prelaska jezika u govor, tj.

prebacivanja apstraktnog u stvarno. Sva sredstva koja u jeziku slue za to zovu se aktualizatori. Bally je ispitivao i funkciju rijei. Taj interes
ga je doveo do prouavanja sintagmi, odnosno spojeva rijei u reenici. Kod toga je zastupao teoriju binarizma, shvaanja da su odnosi u
sintagmama binarni, da poivaju na vezama izmeu dva reenina lana.

3.

PRAKA KOLA

Praka kola je smjer strukturalne lingvistike koji se razvio u okviru ili pod utjecajem Prakoga lingvistikoga kruga. 1920. Roman Jakobson
odlazi u Pariz, gdje mu je dodijeljen doktorat. Za njega je Pariz bio poticajno okruje pa 1926. godine potpomae u osnivanju Prake kole.
Suosnivai su bili Vilm Mathesius, Bohumil Havrnek, Jan Mukaovsk, Princ Nikolaj S. Trubeckoj, Karcevskij i Bogatyrev. Metodologija
Prake kole zasniva se na poimanju jezika koji se ralanjuje kao sustav koji ima funkciju i svrhu (izraavanje i komunikaciju) pa prema
tomu i sredstva primjerena takvoj svrsi. Iako, nasuprot Saussureu, ne smatraju da se mogu otro dijeliti langue i parole, ni da izmeu
sinkronijskog i dijakronijskoga pristupa jeziku postoji jaz. Praani su najveu pozornost posvetili suvremenim jezinim injenicama, jer se
samo za njih moe prikupiti potpuna graa i mogu se vrjednovati izravnim osjeajem. U tim su okvirima redefinirali i dijakronijski pristup
jeziku (jezik ne samo to funkcionira kao sustav, nego se i razvija kao sustav), a osim genealokih razmatranja dali su znaajan prinos
prouavanju jezine tipologije te jezine konvergencije (pojam jezinih saveza). Praka kola dovela je do jasnog i teoretski obrazloenog
razlikovanja izmeu fonetike i fonologije, u analizi fonema do pojma distinktivnih obiljeja, do pojmova razlikovne i demarkacijske funkcije
fonema, pojma oznaenosti (markiranosti), pojma morfonologije. Na poticaj K. Bhlera bave se sustavnim opisivanjem jezinih funkcija,
funkcionalnim prouavanjem reenice i prouavanjem knjievnog jezika.Za praku kolu jezik je sustav s unutarnjom strukturom prilagoen
komunikaciji. Upravo je Jakobson bio taj koji je uveo termin strukturalizam 1929. kao termin koji pokriva to gledite. Praka kola izravno
se nadovezuje na zavrne teorijske spoznaje ruskog formalizma, napose one J. N. Tinjanova i R. O. Jakobsona, te na strukturalistike
postavke vicarskog lingvista F. de Saussurea. U knjievnoj teoriji, na radu Prake kole temelji se suvremena strukturalistika i semiotika
poetika. Kao ostali najutjecajniji predstavnici navode se teoretiar i poetiar J. Mukaovsk te povjesniar F. Vodika. Mukaovsk je razvio
pojam estetske funkcije koji podrazumijeva osamostaljivanje umjetnikog djela od njegovih drutvenih funkcija, poput moralne, spoznajne,
religijske, politike. No Mukaovsk nije zagovarao potpuno ukidanje ostalih drutvenih funkcija djela, ve uspostavljanje estetske funkcije
kao dominantne. Vodika je pak smjetao knjievno djelo u podruje napetosti izmeu povijesnih i estetskih zahtjeva koje mu nameu uvjeti
njegove recepcije.
4.

ROMAN JAKOBSON

Roman Osipovich Jakobson bio je ruski lingvist i semiolog. Godine 1920. odlazi u Prag gdje odluuje ostati i tu sa suradnicima osniva
Praku kolu. Praki je krug Jakobsonu pruio poticajno intelektualno okruje za razvoj njegovih novih ideja. To su bile godine dozrijevanja
njegovog znanstvenog duha i obrazovanja. Napisao je mnoga vana djela koja se tiu sinkronijske i dijakronijske fonologije, poredbene
povijesne fonologije slavenskih jezika, lingvistike geografije, prozodijske fonologije te glasa i znaenja u morfologiji. Jakobson smatra da
su jedino bitne binarne opozicije, dakle oni dvojani odnosi u kojima se iskljuivo promatra odsutnost ili prisutnost nekog elementa.
(kiljan,1980: 67). Ovaj princip binarizma Jakobsonu je blizak jer ga promatra kroz teoriju informacije te vjeruje da i sam ljudski mozak
djeluje na temelju dvojanih izbora. Taj princip Jakobson pokuava primijeniti u svim domenama lingvistike kojima se bavi. U fonologiji
dolazi do distinktivnog obiljeja, a to je minimalno obiljeje prisutnosti ili odsutnosti nekog artikulacijsko-akustikog svojstva s pomou
kojeg se jedan fonem razlikuje od drugog. Tako definira fonem kao skup distinktivnih obiljeja. (kiljan, 1980) Jedna od tema koja ga je
zaokupljala cijeloga ivota bila je strukturalna teorija fonologije (funkcije glasa u jeziku). Usredotoivao se na svojstva glasa koja su krajnje
sastavnice jezika. Na podruju fonologije moemo navesti etiri faze Jakobsonova rada:
a)
b)
c)
d)

Fonoloki sustavi i odnosi

Razlikovna obiljeja i jezik djece
Akustike definicije obiljeja
Glasovni oblik kao cjelina

4.1.

Funkcija jezika po Jakobsonu

Jakobson je jedan od prvih lingvista koji je upozorio na to da jezik nije samo sredstvo meuljudske komunikacije ve da on u ovjekovu
ivotu ima i druge funkcije. Tako razlikuje est funkcija jezika: referencijalna, koja se odnosi na kontekst, dakle to je komunikacijska
funkcija, zatim emotivna, koja se odnosi na govornika, konativna, koja je usmjerena na sluatelja, fatika, kod koje je u aritu sam govorni
kanal, metajezina koja govori o jeziku te poetska, koja je usredotoena na samu poruku. Ovime je Jakobson panju lingvista odvratio od
iskljuivo komunikacijske funkcije jezika.
5.

ANDR MARTINET

Andr Martinet najpouzdaniji je tuma de Saussureovog nauka o jeziku i najvjerniji nasljedovatelj prakog funkcionalizma. Djetinjstvo je
proveo u perifernim pokrajinama Francuske koje mu je omoguilo da zarana stekne elju za pitanja dvojezinosti i drutvenu dimenziju
jezika. Stekao je zavidnu humanistiku i klasinu naobrazbu te se formira u sustavu kartezijanskog miljenja. 1936. Surauje sa lanovima
prakog kruga te tada objavljuje dva vana rada pomou kojih je stekao ugled u svijetu lingvistike. 1938. postaje voditelj studija fonologije ,
a njegova katedra koju je vodio postaje prva katedra fonologije u svijetu. Od poetka ga ja zanimao razvoj glosematike. U Americi susree
Jakobsona s kojim je poeo suradnju te je kasnije doao u vezu s bloomfieldovcima. Na Columbiji je predavao sinkronijsku lingvistiku,
poredbenu indoeuropsku lingvistiku te dijakronijsku lingvistiku. Tu je pripremao glavninu svoga djela conomie des changements
phontiques. Imao je otre kritike prema amerikim jezinim postavkama, te se na kraju raziao i s Jakobsonom na pitanjima binarizma.
Svoje poglede na jezik i lingvistiku Martinet je izloio u knjizi lments de linguistique gnrale. Martinet je imao elju za uenjem, ali ni
od koga nije preuzimao gotove elemente o jeziku nego je njihove pretpostavke znao oblikovati na vlastiti nain te su one postale glavne
odrednice njegove teorije. Inzistirao je na komunikacijskoj funkciji jezika i pertinentnosti funkcije jezinih elemenata. Nastojei stvoriti
most izmeu europske i amerike lingvistike i pomiriti tradicionalnu lingvistiku i strukturalizam, polazei od Saussureova nauka i ideja
prake kole, Martinet je razvio svoj vlastiti funkcionalni i realistiki pristup u prouavanju jezika (pokrenuo je funkcionalistiki asopis
La Linguistique i bio mu glavni urednik). Martinetov funkcionalizam nastavlja i razvija de Saussureovu i praku funkcionalistiku
koncepciju. Za Martineta funkcija znai nain kako funkcionira prenoenje ljudskog iskustva, kako funkcionira komunikacija- koja je i

osnovna funkcija i osnovni razlog ljudskog jezika. (Glovacki-Bernardi 2007: 152) Govori kako je temeljna funkcija jezika komunikacijska,
a sve su druge iz nje izvedene te tako lingvist treba odgovoriti na pitanje koji elementi imaju ulogu sa stajalita komunikacije, kakva im je
komunikacijska uloga i emu ona slui. Martinetov funkcionalizam ne znai prouavanje sekundarnih, tj. izvedenih funkcija, nego znai
lingvistiku koja se bavi funkcioniranjem ljudskog jezika kao sredstva za komunikaciju. U skladu s tim lingvist je duan prouavati jezik
iskljuivo u njegovom funkcioniranju. To je ujedno i Martinetov realizam. Na polju ope i deskriptivne fonologije najvei dio
Martinetovih rezultata postao je opeprihvaeni dio strukturalne lingvistike. Dok drugi fonolozi fonem dre psihikom injenicom, Martinet
smatra da u fonolokoj analizi treba polaziti od glasovne, odnosno fizike supstancije. U opoj lingvistikoj teoriji jedan od Martinetovih
najveih doprinosa je uvoenje pojmova prve i druge artikulacije koje se zajednikim imenom nazivaju dvostruka artikulacija. Polazi od
pretpostavke da je ovjekov jezik artikuliran, tj. da se jedinice viih razina mogu podijeliti na manje jedinice koje sudjeluju opet u stvaranju
drugih jedinica. Prvom artikulacijom se dobivaju najmanje jezine jedinice koje imaju i izraz i sadraj, tj. jedinice sa znaenjem. Takve
jedinice on naziva monem (odnosno morfem). Oni se dijele na gramateme i lekseme- prema tome jesu li nositelji gramatikog ili leksikog
sadraja. Izraz morfema dijeli se dalje drugom artikulacijom na najmanje linearne jedinice- foneme. Po Martinetovom miljenju, ekonomija
je jedan od osnovnih pokretaa promjena u jeziku. Za njega ekonomija oznaava postizanje ravnotee u jeziku izmeu dviju suprotnih
ovjekovih tenji- tenje za utedom u troenju energije i tenje za to boljom komunikacijom. Ovu teoriju primjenjuje na podruje
fonologije te je dokazao da je strukturalistiki pristup i otkrivanje sistema mogu i u dijakronijskoj, a ne samo u sinkronijskoj fonologiji
GLOSEMATIKA
Glosematika je jedna od najkoherentnijih metoda opisa razreda jezinih odnosa na podruju analitikog strukturalizma. To je
opelingvistika teorija koja se zasniva na deduktivnoj i aprioristikoj metodi prouavanja, a zamiljena je kao svojevrsna algebra jezika
koja nastoji pronai formalne naine opisa jezinih struktura. U duhu Saussureovih postavki, za glosematiare jezik mora biti svrhom (a ne
sredstvom) prouavanja, on se mora promatrati kao cjelina, kao struktura sui generis. Da bi bila znanstvena, jezina teorija iza promjena u
jeziku mora pronai konstante koje nee vezivati ni uz kakvu realnost (drutvenu, gospodarsku, politiku, kulturnu, umjetniku i sl.) izvan
samoga jezika i utvrditi ono to je zajedniko svim ljudskim jezicima. Zato glosematika eli postaviti opu teoriju koja se moe primijeniti
na sve humanistike znanosti: svakomu procesu odgovara sustav, a zahvaljujui sustavu proces se s pomou ogranienog broja pretpostavki
moe ralaniti na ogranien broj elemenata koji se meu sobom kombiniraju na razliite naine. Osnovni elementi glosematike naziru se
ve u nekim Hjelmslevovim radovima iz 1928. Njegova knjiga O osnovama jezine teorije u poetku nije imala velikog odjeka meu
lingvistima. Visoko se cijeni bogatstvo njegovih ideja, strogost miljenja, jasnoa izlaganja te teoretski konstrukt. Martinet za tu knjigu
govori kako je itanje te knjige vrlo teko za svakoga tko ne pripada krugu glosematiara jer je autor uveo mnotvo novih pojmova, a pritom
naveo malo primjera. Hjemslev tvrdi da je lingvistika prije njega, osim de Saussureove, zapravo neznanstvena i da je prouavala povijesne,
drutvene, knjievne, filozofske ili psiholoke injenice,a ne jezine te da je u takvim prouavanjima jezik bio samo sredstvo, a ne svrha
prouavanja. (Glovacki- Bernardi 2007: 162). Imenom glosematika jasno se deklarira razlika prema neznanstvenim pristupima prouavanju
jezika. Razvijajui dalje de Saussureovo razlikovanje izmeu supstancije i forme, glosematika se odbija baviti jedinicama samima po sebi
(supstancijom), nego nastoji utvrditi odnose i meuodnose meu njima ( forma): ona jezik promatra kao sustav odnosa, koji na planu
sadraja ne ovisi o stvarnim znaenjima i na planu izraza ne ovisi o stvarnim glasovima. Zato se i jezini znak promatra kao veza izmeu
sadraja i izraza (kod Saussurea: oznaenog i oznaitelja), ali se svaka ta sastavnica dijeli na supstanciju i formu (jezini znak = supstancija
izraza i forma izraza, supstancija sadraja i forma sadraja). U tekstu (procesu) i u sustavu glosematike razlikuju se tri tipa uzajamnih
odnosa: odnosi uzajamne ovisnosti - interdependencije, jednostrane ovisnosti - determinacije i labaviji odnosi konstelacije.
6.

LEONARD BLOOMFIELD

Bloomfield je utemeljitelj amerike lingvistike kole kojoj je odredio osnovne metodoloke smjernice. Po uvjerenju Bloomfield je bio
dosljedan antiapriorist, antisolipsist i antimentalist. Za njega je jezik samo skup navika svojstvenih nekoj govornoj zajednici. Njegovo djelo
Language postalo je najbolji lingvistiki udbenik. Njegova je lingvistika bila strukturalistika. Bloomfieldovo uenje je poznato pod
imenom jelska kola, odnosno behavioristika lingvistika zato to je preuzeo izrazito popularan behaviorizam u amerikoj psihologiji. Kao
behaviorist interesirao se za jezine reakcije na odreene lingvistike i izvanlingvistike stimuluse, teio je ka objektivnosti izuavanja. Po
njemu je za egzaktnu semantiku deskripciju potrebno da sve ostale znanosti objektivno i iscrpno opiu svijet koji se komunicira, a
lingvistika e te opise preuzeti kao definicije jezinih sadraja. Za plan sadraja je smatrao da se uope ne moe opisati na tadanjem stupnju
lingvistike. Gramatika je za Bloomfielda nelinearna konjunkcija konstrukcija, tj. rasporeda znaenjskih oblika. (Glovacki-Bernardi,2007:
181).
Konstrukcije se dijele na sintaktike i morfoloke. U skladu s tim, gramatika se po njemu dijeli na sintaksu i
morfologiju.Bloomfieldovci

1.

Bloomfieldovci preuzimaju lingvistike pretpostavke od Bloomfielda. Za veinu njih lingvistika je neka vrsta verbalne
botanike kojoj je cilj otkrivanje jedinica od kojih su sastavljene izreke prirodnih jezika. Za njih se lingvistiki opis
provodi u tri koraka: 1) skupljanje korpusa; 2) razredba; 3) formuliranje opih tvrdnji. Njihove teorije su izrazito
operacionalistike te oni smatraju bitnim strogost otkrivakih postupaka. Postupci su morali biti mehanikog karaktera i
neovisni o znaenju. Najpoznatiji Bloomfieldovi uenici su Charles F. Hockett i Zelling Harris. GRKA
Na jugu Balkanskog poluotoka oko 800. godine prije nove ere se poela razvijati pretea Grke drave koja je u biti kolijevka
zapadne civilizacije. Na tom prostoru govorilo se razliitim dijalektima, ali stanovnici su se meusobno razumjeli. Ispitivajui
razloge neujednaenosti jezika, a pritom se oslanjajui samo na svoj jezik, uinili su kardinalnu greku. Pa ipak, doli su do
nekih zakljuaka koje e kasnije rimska civilizacija prihvatiti i inkorporirati u svoj sustav prouavanja jezika.
Shvaanje logosa i retorika
O grkom pogledu na jezik najbolje govori sljedea izjava poznatog atenskog retoriara Izokrata" (Harris i Taylor 2001).
U veini svojih mogunosti uope se ne razlikujemo od ivotinja; mi smo zapravo slabiji od
mnogih u pogledu brzine i snage i drugih stavki. No, zbog toga to nam je uroena mo meusobnog
uvjeravanja i pokazivanja elja, ne samo da smo prevladali divljaki nain ivota,
nego
smo
takoer
ujedinjavanjem osnovali gradove i postavili zakone i kreirali umjetnosti, a
govor 1 nam je pomogao sauvati
skoro sve to smo projektirali. Govor je taj koji je napravio zakone o pravdi i nepravdi, o asti i sramoti bez kojih ne bismo

1 Rije logos koja stoji u orignalnom tekstu ima vie znaenja, vidi str. 3

mogli ivjeti zajedno.Govorom

opovrgavamo zle i slavimo bogove. Govorom obrazujemo neznalice i
informiramo mudre.
Cijenimo mogunost ispravnog govorenja kao najvei znak inteligencije, a istinit,
zakonit i
pravedan govor refleksija je dobre i vjerodostojne due. (ibid, 13)
Termin koji je preveden kao govor jest grka rije logos, koja ne oznaava samo sposobnost artikuliranog govora ve i
racionalne sposobnosti shvaanja izgovorene rijei u svim svojim oblicima (ibid.). Izokrat eli ukazati kako je upravo
posjedovanje govora kao jednog od aspekata jezine djelatnosti jedna od kljunih znaajki koja nas razlikuje od ivotinja i
stavlja u nadreen poloaj. Upravo je taj razum, koji filozofi poput Heraklita ponavljaju kao mantru, odgovoran za poimanje
logosa. Za Heraklita je logos fundamentalni zakon po kojem se ravna svijet, a dade se naslutiti da logos i jest razum, to
predstavlja svojevrsnu igru rijei gdje logos moe znaiti: 'rije', 'govor', 'uzrok', 'razum', 'omjer', 'razlog'. On je alternativa
mitologiji te pokazuje koliku su vanost Grci, ba kao i drugi narodi koji su rijeima pripisivali magina svojstva, davali jeziku
odnosno govoru (Glovacki-Bernardi i sur. 2001). Najranija manifestacija te vanosti i snage logosa (...) je Homerova epska
poezija koja je stoljeima bila repozitorij moralnih i povijesnih istina (Harris i Taylor 2001), to se vidi u Platonovom Kratilu, gdje
se likovi pozivaju upravo na Homera kao vrhovnog uzora pri odreivanju ispravnosti rijei. 2 Isto tako, Antidor u 5. st. p. n. e.
prouava Homerove spise i prvi upotrebljava naziv gramatiar, dok Glauk sa Sama ustanovljuje 6 grkih akcenata. Prvi grki
mislioci koji su svoju cijelu filozofiju bazirali na jeziku jesu sofisti 3. Premda je danas sofizam, kao i sofisti, pokriven pejorativnim
velom, oni su u 5. i 4. st. p. n. e. bili svrsishodni uitelji, retoriari, lingvisti te u dananjem smislu PR. Nasuprot njima naao se
Sokrat te su njihove meusobne debate zabiljeene i uz pomo njih moemo rekonstruirati koherentnu sliku grkog vienja
jezika (ibid.). Kada ve govorimo o retoriarima, valja spomenuti Koraksa iz Sirakuze ije je djelo Retorika vjetina iz 5. st. p.
n. e. prvi udbenik retorike. Retorika je vjetina govora i uvjeravanja iji razvoj treba zahvaliti politikim promjenama, i to
prvenstveno demokraciji koja je omoguila javno govorniko djelovanje. Prvak je demokracije, dakako, bila Atena. Ona je
sustavno u svoj grad pozivala najeminentnije grke pisce i govornike zbog povoljne politike i financijske situacije, a poradi
njegovanja i ouvanja atenske, odnosno, atike jezine, kulturne, povijesne i ine tradicije, stoga ne treba uditi da je upravo
atiki dijalekt osnova grkog jezika. U krugu desetorice atikih govornika najutjecajniji je bio ve spomenuti Izokrat iji je uitelj
Tisija zanat pekao kod Koraksa iz Sirakuze. Nadalje, Trasimahov retoriki prirunik iz 5. st. p. n. e. govori o mogunostima
buenja emocija u sluatelja, dok Hermagora iz Temna u 2. st. p. n. e. pie udbenik retorike koji se upotrebljavao i u rimskim
kolama (Glovacki-Bernardi i sur. 2001). Njegovo je uenje razvio Hermogen iz Tarza, kojem je uzor bio Demosten, atenski
govornik poznat po tzv. filipikama.4
Atenski filozofi
Kako je ve spomenuto, Atena je bila prvak antike filozofske misli i napredak neega to moemo nazvati kvazilingvistikom 5 bio
je neminovan. Anomalisti i analogisti, odnosno protivnici i pristae stava da je jezik motiviran prirodom (Ivi 1978) pretee su i
svojevrsna uvertira za Platonovo djelo Kratil, gdje se sudaraju arbitrarnost i motiviranost, konvencija i predodreenost.
Platon
Platon je razlikovao dvije vrste rijei u govoru, a to su ime (onoma) i glagol (rhema), a u djelu Kratil pozabavio se
prvospomenutom vrstom rijei. Da bi to djelo bilo do kraja jasno, potrebno je definirati odnos Sokrata i Platona. Naime u gotovo
svakom njegovom djelu Sokrat je glavni lik, to povezujemo s injenicom da mu je Sokrat bio uitelj. Prikazuje Sokrata kao
mudrog, istinoljubivog i rjeitog posrednika koji se koristi ironijom, majeutikom 6 i definicijom pojma da bi sugovornicima ukazao
na njihovo neznanje i pouio ih pravoj istini. Takva situacija odigrava se i u Kratilu, gdje Sokrat posreduje izmeu Hermogena i
Kratila.
Hermogen: Ovaj ovdje Kratil, Sokrate, veli da za svako bie postoji sasvim prirodno, ispravno
ime, a
da ime nije ono to neki po sporazumu doznauju stvarima izraavajui ih jednim
dijelom
svoga
govora.
Postoji, prema njima, za sve i za Grke i za barbare ista prirodna
ispravnost imena. A pitam ja njega da li je Kratil
njegovo istinsko ime ili ne. Priznaje da jest.
A Sokratu?, rekoh mu. Sokrat, odgovara mi on.Prema tome,
otpovrnuh mu svim
ostalim ljudima, onako kako svakoga od njih zovemo, ime im je tako. A on:Zacijelo to

2 Vie o Platnovom Kratilu na str. 4

3 prev. mudri ljudi
4 Kao ponosni Atenjanin, Demosten nije mogao zamisliti da Filip II. Makedonski
vlada grkim polisima te je drao gorljive govore protiv njega.
5 Naziv lingvistika u znanstvenom smislu moemo koristiti tek od Wilhelma von
Humboldta.
6 Majeutika je metoda raspravljanja i zakljuivanja, nain Sokratova voenja
razgovora koji se temelji na tome da se iz sugovornika "izvue" prava istina
putem indukcije.

ne

vrijedi za tebe, ree mi. Ako te svi zovu Hermogenom, Hermogen ti nije ime. (Platon 1976:
41)

Dakle, Kratil zagovara nearbitrarnost imena te smatra da je sve motivirano prirodom i kao takvo jedino je ispravno. Nijekajui
Hermogenovo ime, on u jednu ruku nijee njegov identitet jer je po Kratilovom vienju svako ime motivirano te bi prema tome
Hermogen trebao biti lukav, bogat, snalaljiv i vian govoru. 7 Budui da Hermogen nije nita od navedenog, Kratil ima pravo kad
mu to govori. Za stare Grke ova je igra rijei bila vrlo aljiva, to moemo usporediti s dananjim nazivom Brzi za nekoga tko je
trom i spor. Kratilovu ironiju obrazlae Sokrat i nizom pomno oblikovanih pitanja dovodi Hermogena do saznanja kako je svako
ime zapravo motivirano. Ime je, kako to Sokrat voli rei, orue kojim djelujemo na okolinu, a slui za poduavanje i razlikovanje.
U svojim pitanjima Sokrat spominje Homera kao fundament za traenje biti imena. Konkretno, u sluaju Hektorovog sina, kojeg
mukarci zovu Astijanakt, a ene Skamandrije, Sokrat pronalazi povezanost imena Hektor, to znai 'upravitelj' i Astijanakt, to
znai 'vlasnik'. U tom sluaju uzima mukarce za reprezentativne imenodavce jer prema Kratilovoj teoriji svako je ime motivirano
te e Hektorov sin imati ime koje je motivirano oevim. Kad se ve ini da je pitanje arbitrarnosti imena zakljueno, Sokrat se
nastavlja raspravljati s Kratilom da bi ga uvjerio kako ni njegova teza nije ispravna. Do izraaja dolazi Hermogenova teza s
poetka djela.
Hermogen: (...) Naime, nikojem predmetu ne pridaje se neko prirodno ime, nego se to radi
zakonom i obiajem onih koji su vikli da postavljaju i upotrebljavaju imena. (Platon 1976: 41)
Hermogen dri kako je davanje imena stvar arbitrarnosti i konvencije. U prilog toj tezi navodi barbarske narode koji za pojedine
stvari nemaju ista imena kao i Grci. Sokrat, da ga razuvjeri, koristi metaforu kako razliiti kovai s razliitim vrstama eljeza
stvaraju orua po jednakoj svrsi i prirodi. Tako i barbarski narodi svojim slogovima daju prirodnu ispravnost imenima koja
nadjenjuju. No, Sokrat nikako da zavri s jasnim stavom o arbitrarnosti imena poto na kraju djela i samom Kratilu ukazuje, na
temelju Heraklitove filozofije 8, da se sve kree pa tako i sama bit stvari koju upravo imenom pokuavamo odrediti. Ako je neto
stalno u kretanju i promjeni, onda je nemogue toj stvari dati jedno fiksno ime koje bi permanentno sadravalo samu bit te
stvari. Zakljuak o arbitrarnosti imena nije donesen, no ostaje pisani dokaz o zainteresiranosti Grka za podrijetlo imena koji e
utrti put kasnijim lingvistima. Tematika Kratila i danas je aktualna te kako Vladimir Filipovi u predgovoru Kratila kae: Kratil
otvara raspravljanja o jeziku, koja ni u nae doba nisu zavrena, no zaborav njenih poetaka osiromauje naa suvremena
raspravljanja. Valja kako nam poruuje dijalog Kratil o svemu jo jednom promisliti. ( ibid, 16)
Aristotel
"Platonov se uenik Aristotel jezikom bavio razumijevajui ga kao izraz misli i temelj pjesnitva" (Glovacki-Bernardi 2001:15).
Takoer je jezini iskaz podijelio na osnovni jezini glas, slog, veznik ili esticu, skupinu rijei i reenicu. 9 Ustanovio je kategoriju
vremena grkog glagola (ibid.). Osim filozofskog stajalita uznapredovao je i u lingvistici u odnosu na svog uitelja. U svom
djelu Kategorije razradio je podjelu rijei te razlikuje deset skupina. Aristotel izlazi iz krutosti Platonove podjele na imena i
glagole te dosljedno svojoj filozofiji raspravlja o interpretativnoj strani poimanja jezinosti.
Svaki od izraza koji ne ulaze ni u kakvu kombinaciju znai: ili supstancija, ili kolik, ili kakav,
ili
u
odnosu prema neemu, ili gdje, ili kada, ili biti u poloaju, ili biti u stanju, ili initi, ili
trpjeti. Primjeri su openito
govorei
za
supstanciju
"ovjek",
"konj";
za
kolik
"od
dva
lakta",
"od tri lakta"; za kakav "bijeli", "obrazovan"; za u odnosu prema neemu "dvostruk", "pola",
"vei"; za gdje "u Likeju", "na trnici"; za kada "juer", "lani"; za biti u poloaju "lei",
"sjedi"; za biti u
stanju "obuven je", "naoruan je"; za initi "sijee", "pali"; za trpjeti "sjeen
je", "paljen je". (Benveniste 1968: 64)
"Aristotelove rijei, kao to je poznato, odnose se na jednostavne logike kategorije, dakle na osnovne kategorije miljenja, a
one se, kako Aristotel smatra, mogu podijeliti u deset skupina" (kiljan 1973). Paralela se s lakoom povlai izmeu Platonove
onome i Aristotelove supstancije no vidno je proiren sam glagol, i to na etiri vrste, dok su pridjevi i prilozi novina. Aristotel
najvjerojatnije nije bio svjestan da se njegove pojedine kategorije rijei podudaraju s osnovnim gramatikim kategorijama grkog
jezika. Imenice (supstancije) koje dijeli na primarne i sekundarne, pridjevi (kolik, kakav, u odnosu prema neemu), prilozi,
odnosno u ovom sluaju adverbijalni izrazi vremena i mjesta (kada, gdje) u grkoj su gramatici nominalne lingvistike kategorije.
Kada spominje "initi" i "trpjeti", samo po sebi nam se namee kako se radi o distinkciji aktiva i pasiva.
Kod "biti u poloaju" i "biti u stanju" nailazimo na potekoe jer je za razumijevanje istih potrebno znanje gramatikih kategorija
karakteristinih za grki jezik. Naime, rije je o gramatikoj kategoriji medija, koja je iznimno vana za grki jezik jer predstavlja
bitno svojstvo predikata i bitno stanje supstancije, to veemo za "biti u poloaju". "Biti u stanju" predstavlja medijalni perfekt,
koji je specifian jer perfekt u grkom predstavlja gotovu sadanjost i gleda se kao zasebna kategorija. (kiljan 1973: 18)
Nadalje, Aristotel je smatrao jezini izraz znakom za duevni sadraj. Kae da su sadraji za sve ljude isti, ali jezini izrazi nisu,
ime je objasnio opstojnost razliitih jezika. Takoer se bavio homonimima, gdje stvari imaju isto ime "oznaenom" u smislu
imena, odnosno, definicije biti, zatim sinonimima, gdje stvari imaju razliito ime, ali istu definiciju biti, te paronimima, gdje stvari

7 Hermes je grki bog trgovine, lukavstva, govornitva i pjesnitva.

8 Heraklit kae kako je sve uvijek u kretanju (panta rei) i tei promjeni na relaciji
izmeu teze i antiteze (toplo i hladno).
9 Razlikovanje rijei prema kriteriju promjene oblika i slubi u reenici poelo se
dosljedno provoditi tek krajem 19. stoljea.

svoj naziv dobivaju od neke druge rijei, primjerice, od rijei mudrost dobijemo rije mudar. U Kategorijama se osvre i na
sastavljenost i nesastavljenost iskaza te puno panje posveuje subjektu, koji je jedan od kljunih elemenata njegove logike.
Stoici
Zenon iz Kitija oko 308. g. p. n. e. osniva stoiku filozofsku kolu u Ateni te stavljaju naglsak na logiku koju dijele na gramatiku,
retoriku i dijalektiku. Oni pak smatraju kako je odnos stvari i rijei prirodan, to nas asocira na Kratilovo razmiljanje. Shvaaju
kako rijei proizlaze iz opih predodbi te bi kao takve trebale za sve znaiti jednako. To je kontradiktorno s Protagorinim
ovjekom kao mjerom svih stvari koje je pobijeno ve u Kratilu. Aristotelovu fleksiju imenica ograniili su na pet padea, a
takoer su razlikovali aktiv i pasiv, uz to su istraivali prelazne i neprelazne glagole. Prema Diogenu Laerciju, oni razlikuju
dijelove govora kao to su: imenica, glagol, veznik i lan. Odredili su vanost meusobne uvjetovanosti subjekta i predikata, dok
radovi o sintaksi nisu sauvani. (Glovacki-Bernardi i sur. 2001)
Gramatiari
Oaze lingvistikog, filozofskog i ostalih istraivanja jesu knjinice, a poetkom 3. st. p. n. e. jedna od najveih nalazi se u
Aleksandriji. Ta je grka kolonija na egipatskoj obali Sredozemnog mora bila centar intenzivnog literarnog i jezikoslovnog
djelovanja. Voditelj knjinice u 2. st. p. n. e. bio je gramatiar Amonije koji prvi put kritiki prireuje za Grke kanonska Homerova
djela. Iz istog grada dolazi Didim, koji se u vie od 3500 knjiga posveuje specijaliziranim rjenicima pojedinih literarnih vrsta, a
neke njegove formulacije stoljeima su preuzimane bez izmjena. Grka gramatika Dionizija Traanina obuhvatila je znanja o
jeziku u prethodna etiri stoljea. Definira gramatiku kao poznavanje uporabe jezika u pjesnika i pisaca, a bavi se
interpunkcijom, naglaskom i itanjem. Odreuje kategorije padea, roda, broja, vremena i naina. Kao i veina antikih
gramatiara sintaksu nije poblie analizirao (Glovacki-Bernardi i sur. 2001). Apolonije Diskol, grki je gramatiar koji je u golemu
opusu obuhvatio najvanije probleme antike gramatike (pravopis, izgovor, konjugaciju, dijalekte). Najpoznatije djelo O
sintaksi (djelomino sauvano), prvo te vrste u poznatoj antikoj tradiciji, rasprava je o rasporedu dijelova iskaza i predstavlja
kanonski tekst na koji se oslanja kasnija gramatika, a sauvane su i tri manje rasprave (O zamjenici, O vezniku, O prilogu).

RIM
Rim se nadovezao na Grku u mnogim sferama pa tako i u sferi jezika. Rimski gramatiari ak nalaze slinosti u grkom i
latinskom, a u Carstvu su njegovali grko jezino naslijee osnivanjem gramatiarskih koli u Ateni, Aleksandriji i Pergamonu.
Retoriari poput Cicerona koji je napisao De oratore, Orator ad M. Brutum kao vrhunac latinske retorike te Augustina,
predavaa retorike u Kartagi nastavljaju Demostenovu tradiciju dijalektike, dok se gramatikom bave Varon i Priscijan. (GlovackiBernardi i sur. 2001)
Varon
Marko Terencije Varon svoju slavu stie gramatikim djelima poput De Lingua Latina u 25 knjiga, De Origine Linguae Latinae u
3 knjige, Quaestiones Plautinae u 5 knjiga. Prvospomenuto djelo posvetio je Ciceronu koji je uz Kvintilijana najvei rimski
govornik. U tom djelu razmatrana je etimologija rijei, nain na koji nove rijei nastaju, teke rijei koje nalazimo u pjesnikim
spisima, derivacije rijei od drugih rijei, bavi se problemom anomalista i analogista te sintaksom s posebnim naglaskom na
stilistiku i retoriko uljepavanje. Preferira deriviranje latinskih rijei iz latinskih izvora umjesto referiranja na grki jezik.
Varon rijei dijeli na promjenjive (verba fecunda) i nepromjenjive (verba sterilia); promjenjive
se rijei dalje dijele ovisno o tome imaju li kategoriju padea ili vremena. Tako kategorija
padea odreuje
rijei koje naziva nomina (imenice, zamjenice i pridjevi), a kategorija
vremena odreuje glagole. Obje se
kategorije pojavljuju kod participa, a prilozi (adverbia) ne
poznaju nijednu od tih kategorija. (Glovacki-Bernardi i sur.
2001: 18)
Dakle, Varon svojim opusom stoji na prvom mjestu rimske gramatike i predstavlja se kao cenzor ispravne uporabe jezika i
zagovornik jezine kulture (ibid.)
Kvintilijan
Kvintilijan je pak najvie uinio na sistematizaciji dotadanje retorike tradicije. On retoriku
definira kao bene dicendi scientia (znanost, umijee dobra govorenja), govori o odnosu izmeu
teze i
hipoteze, o razlikama izmeu tzv. tehnikih i netehnikih dokaza, o kominom, o stilu te
o povezanosti retorike s
filozofijom i kulturom. Posebno naglaava etiki aspekt retorike
smatrajui da ne moe dobro govoriti ovjek
koji sam nije dobar. Osim toga on izrazito
detaljno razrauje i retoriko uenje o tropima i
10
figurama.
Vidljivo je kako Kvintilijan dosta dri do govornikova karaktera te kae kako "samo estit i valjan ovjek moe biti govornik".
(Kvinitilijan 1985) Smatrao je kako je govornitvo fuzija mnogih umjetnosti i znanosti, u svakom sluaju vie od pukog izbora
rijei. U svom djelu Obrazovanje govornika korak po korak pojanjava sam jezik, a zatim pria o retorici.
Ostali rimski gramatiari
Ars minor i Ars maior Elija Donata kao i Priscijanovo djelo Institutiones grammaticae doseu iznimnu vanost u srednjem vijeku,
a uz Varona Priscijan je jedini rimski gramatiar koji se bavio sintaksom. Priscijan se oslanjao na tradiciju Apolona Diskola i
Dionizija Traanina, a u svom djelu u prvih 16 knjiga govori o glasovima i oblicima (Priscianus maior), a zadnje dvije se bave
upravo sintaksom (Priscianus minor). U to doba gramatiari su se intenzivno bavili morfologijom, gdje je dominirao fokus na

10

deklinaciju imenice i konjugaciju glagola (Campbell 2003). Po uzoru na aleksandrijske gramatiare, Marko Valerije Prob
prireuje kritika izdanja rimskih pjesnika (Glovacki-Bernardi 2001). Varonov i Ciceronov uitelj Stilon Prekonin sastavlja
sintaktiki prirunik, dok Marko Tulije Tiron razrauje stenografski sustav. Lucije Plocije Gal osniva retorsku kolu, a Lucije Atej
Pretekstat prouava stilistiku (ibid.). Franz Boas oznaava poetak amerike lingvistike. Razlog zbog kojeg Boas stoji na poetku
amerike lingvistike jest jer je prvi uoio da se indijanski jezici u Americi moraju opisivati na potpuno nov nain. Sistemi indijanskih jezika
ne uklapaju se u strukture klasine gramatike tradicije pa Boas uvodi teoriju deskripcije koja je bila prilagoena specifinim, poput
indijanskog, jezinim sustavima. Deskriptivna je metoda iscrpno opisivala indijanske jezike, prikazujui sve jezine jedinice te njihove
meusobne odnose. Dakle, prouavao je indijske jezike Sjeverne Amerike, ali na temelju njihovih posebnosti, a ne s pomou svrstavanja u
iste kategorije s indoeuropskim jezicima. Prije prouavanja indijanskih jezika, Boas je svoja istraivanja usmjerio na podruje Kanade,
preciznije prema jeziku i kulturi Inuita s Baffinova otoka koji se nalazi na samom sjeveru Kanade. Tek nakon to je poeo ivjeti u New
Yorku, zapoinju njegova najpoznatija istraivanja vezana za izvorne indijanske jezike Sjeverne Amerike, s naglaskom na one s kanadske
Zapadne obale. Imao je veliki utjecaj na svoje sljedbenike, a jedan od njih bio je Boasov nadareni uenik, Edward Sapir, kojemu je Boas
osigurao mjesto proelnika antropologije u Kanadi.

1.

EDWARD SAPIR
Temeljni je cilj velikoga lingvista te antropologa, Edwarda Sapira, bio objasniti jezik u okviru cjelokupna ovjekova univerzuma s
naglaskom na kulturoloke odrednice neke civilizacije. Da bi se jezik mogao spoznati, nije dovoljno poznavanje na samo fonolokoj razini,
ve se treba i povezati sa civilizacijom u kojoj se upotrebljava, zbog toga se Sapirovo uenje ponekad naziva i etnolingvistika. Sapir
razlikuje jezik i govor na nain da smatra da je govor uobiajeno obiljeje svakog ovjeka te je svaki ovjek predodreen za govor, a jezik
jest neinstiktivni nain komuniciranja zamisli s pomou sustava te namjerno proizvedenih simbola

3.1. Sapirova tipologija jezika

Sapirova je tipologija jezika danas najrazraeniji i najupotrebljiviji pokuaj klasificiranja jezika prema njihovim ne vanjskim, ve
unutranjim karakteristikima. Sapir je u povijesti bio najblii potpunoj klasifikaciji svih moguih jezika koje postoje u njihovoj raznolikosti,
no i tako precizna i detaljna shema klasifikacije, poput navedene Sapirove, nije mogla obuhvatiti sve jezike. U svojoj detaljnoj analizi Sapir
polazi od vlastite tipologije naina na koji se odreeni izvanjezini sadraji folmuliraju u svakom jeziku na svoj odreen nain. Tako on
klasificira pojmove koji su izraeni u jeziku na temeljne ili konkretne pojmove, derivacijske pojmove, konkretne relacijske pojmove te iste
relacijske pojmove. Za temeljne pojmove karakteristini su predmeti, radnje ili svojstva koji su izraeni korijenima ili neovisnim rijeima.
Derivacijski su pojmovi najee iskazani afiksima te su u pravilu manje konkretni od temeljnih pojmova. Konkretni su relacijski pojmovi
dosta apstraktni, no ipak se moe prepoznati njihovo konkretno znaenje, a najee izraeni su nekorijenskim elementima koji se dodaju
korijenima. Za razliku od konkretnih relacijskih pojmova koji imaju stupanj konkretnosti, isti relacijski pojmovi posve su apstraktni te
obino su izraeni u obliku afiksa, ali mogu biti i neovisne rijei koje slue da konkretne elemente propozicije dovedu u odnos jedne s
drugima davajui im odreenu sintaktiku formu.
3.2. Tipovi jezinih struktura
3.2.1. Flektivni, aglutinativni, simboliki i izolativni jezici
Za razumijevanje flektivnih jezika, prema Sapiru, najbitnije je bilo poznavati flektivna obiljeja grkog i latinskog. Jedna od podudarnosti
izmeu flektivnih i aglutinativnih jezika jest ta to oba jezika uglavnom imaju afikse, samo to je kod flektivnih jezika (latinski i grki jezici
ponajvie) naglasak na sufiksima, dok je kod aglutinativnih jezika situacija koja ne moe biti tono odreena jer neki meu njima vie
preferiraju prefikse, dok drugi sufikse. Simboliki su jezici oni koji afiksima modificiraju rijei ili imaju sposobnost promjene znaenja
korijenskoga elementa unutarnjim promjenama (npr. reduplikacija, siline naglaska i tona i dr.). Izolativni su jezici karakteristini meu
jednostavnim jezicima s istim sintaktikim odnosima, a to su jezici kod kojih se koji rijei uvijek poklapaju s korijenskim elementima. U
izolativnim jezicima sve su rijei nepromijenjive te se ne mogu analizirati na morfeme.
3.2.2. Analitiki, sintetiki i polisintetiki jezici
S obzirom na stupanj kompleksnosti rijei, jezici mogu biti analitiki, sintetiki ili polisintetiki. Ova Sapirova podjela jedna je od
jednostavnijih jer se sami termini za navedene jezike sami objanjavaju. Poslije, kad se stvori mrea kriterija za odreivanje mjesta jezika u
klasifikaciji te se svi ovi podtipovi spoje s drugim podtipovima, nastaje veoma komplicirana te teko razumljiva shematizacija. Analitiki je
jezik onaj koji ne povezuje pojmove u jednoj rijei (npr. kineski) ili ih povezuje na najekonominiji nain (npr. engleski). Kod analitikih
jezika naglasak jest na reenici, ona je u prvome planu, dok sama rije nije toliko bitna. Kod sintetikih jezika (npr. latinski) pojmovi se
okupljaju, rijei su bogatije ukraene te imaju veu vanost nego kod analitikih jezika, no ipak postoji odreena tenja da se doseg
konkretnih znaenja jedne rijei smatra umjerenim. Polisintetiki jezici predstavljaju najvii stupanj razraenosti rijei. Iako je dosta
ekstremniji od sintetikog jezika, kao to mu i samo ime govori, ipak ne pokazuje nikakva naela koja nisu od prije poznata u sintetikim
jezicima. Sva tri jezika su izuzeto relativna te kvantitativna to bi znailo da neki odreen jezik moe biti analitiki s jedne toke gledita, a
sintetiki s druge toke gledita. Prema Sapiru, jezik je postajao sve analitikiji tijekom svoje povijesti te se iskristalizirao u vrlo sintetikim
oblicima, naravno poevi od jednostavnih te analitikih temelja prema sloenijim.
3.3. Meusobni utjecaj jezika
Svi jezici svijeta stalno trae neka poboljanja u svojim strukturama na bilo kojoj razini te do njih skoro pa nikada ne mogu doi sami, dakle
rijetko su samodovoljni. Zbog meusobnih nunih interakcija meu govornicima razliitih jezinih skupina, govornici dolaze u izravne ili
neizravne kontakte s govornicima susjednih ili kulturno dominantnih jezika. Osim to ti dodiri mogu biti izravni i neizravni, mogu biti i
prijateljski i neprijateljski, s obzirom na elju i volju meusobne suradnje jezika, te navedeni se dodiri mogu kretati u nekom svakidanjem
krugu i podruju posla ili se moe sastojati od posuivanja i razmjene duhovnih dobara (npr. umjetnosti). Najjednostavniji utjecaj koji jezik
moe izvriti na drugi jest posuivanjem rijei. Opseg te narav posuivanja odreenih rijei ovise iskljuivo o povijesnim injenicama

kulturnoga odnosa. Takoer, posuivanje tuih rijei uvijek ukljuuje i njihovu fonetsku prilagdobu. Meutim, uvijek u posuenicama ima
stranih glasova koje se ne uklapaju u domae fonetske navike, odnosno u govoru se osjeti da je odreen glas stran. U rijetkim se sluajevima
novi glas uvede, ali obino bude odbaen te neprihvaen od strane govornika.
2.

LEONARD BLOOMFIELD

Leonard je Bloomfield osigurao sebi titulu najutjecajnijeg amerikoga lingvista, neko vrijeme, zahvaljujui svojim teorijama o jeziku. Osim
to je amerikoj lingvistkoj koli odredio osnovne metodoloke smjernice, takoer postavlja i temelje povijesnoj strukturnoj lingvistici u
Americi. Po uvjerenjima, Bloomfield se istie kao antiapriorist, antimentalist te antisolipsist. Kao temelj svoje lingvistike analize
Bloomfield postavlja stvarni govorni jezik, tzv. parole, te upravo to njegovo zanimanje za prouavanje osobina jezika navelo ga je da ukljui
i one izvanlingvistike aspekte za koje je vjerovao da su povezani s procesom komunikacije. Bloomfield smatra da lingvistiko prouavanje
treba u potpunosti odbaciti znaenje te se treba usmjeriti prema fonetskim oblicima jer je njih mogue analizirati. Bloomfieldov se pristup
jeziku moe okarakterizirati i kao operacionalistiki, a jedina su valjana i korisna priopenja o jeziku onda induktivna. Univezalna tj.
openita priopenja mogu izostati ve u prvom jeziku s kojim se susretnemo, zato nisu toliko pouzdana.
4.1. Biheviorizam i pojam fonem
Bloomfield iz amerike psihologije preuzima popularan biheviorizam koju je on smatrao ope znanstvenom metodom. Biheviorizam jest
nauka o jeziku koja prouava ponaanja koja se mogu izravno promatrati a to jest sam jezik. Jezik je sastavni dio ponaanja koji se oituje
u obliku poticaja (stimulansa) te odgovora (reakcije). Bloomfield uvodi novosti na nain da uobiajenom biolokom nizu poticaja te
odgovora (kad neki A implicira B), koji je karakteristian za ivotinje, dodaje specifian niz koji je svojstven samo ovjeku. S
biheviorizmom povezan je i mehanicizam koji se temelji na tome da su za opis jezika potrebni jedino nuni pojmovi koji odreuju jezik kao
ponaanje. Prema Bloomfieldu, jezik jest dio ponoanja govorne zajednice koji posreduje izmeu nejezinih dogaaja. Stoga se lingvistika
dijeli na fonetiku koja prouava govor te semantiku koja prouava govor prema znaenju. Najmanji razlikovni glasovi nekog jezika su
fonemi, koju Bloomfield definira kao minimalnu jedinicu s distinktivnim glasovnim obiljejima. Osim razlikovne uloge za foneme bitan je i
odnos prema drugim fonemima istog jezika, tj. njihovo mjesto u sustavu. Svaki se jezik sastoji od odreenog broja oblika koje su sveze
fonema. Ti oblici mogu biti jednostavni i sloeni. Najmanji je vezani oblik morfem, a najmanji slobodni oblik jest rije dok je najvei
reenica. Vano je istaknuti i naela kojima se jzine jedinice otkrivaju te razvrstavaju, a to su zamjena (supstitucija) te razdioba
(distribucija).
4.2. Bloomfieldovci
Bloomfieldovci predstavljaju zajedniki naziv za Bloomfieldove sljedbenike koji nisu stvorili nikakvu novu jedinstvenu teoriju, ve skup
teorija utemeljnih na Bloomfieldovim pretpostavkama koje su bile poznate od prije. Bloomfieldovce u istraivanjima nije zanimalo
objanjenje, ve iskljuivo samo opis jezinih pojava. Lingvistiki se opis provodi u tri koraka: prvi jest skupljanje korpusa i segmentacija
izreka na sastavne jedinice, drugi jest razredba, tj. razvrstavanje jedinica u razrede te trei jest formuliranje opih tvrdnji s pomou razreda i
njihovih odnosa. Takoer, opisi jezika moraju biti provedeni strogo odreenim rasporedom u kojem je prva fonologija, zatim slijedi
morfologija, sintaksa te diskurs. Navedene razine strogo su odreene te je zabranjeno mijeanje meu njima. to se tie sintaktikih radova,
njima se bloomfieldovci nisu bavili jer on dolazi u obzir tek kad bude potpuno zavren morfoloki opis, a to se jo nije dogodilo u nijednom
jeziku. Unato tome, predloena su dva skupa postavaka za svrstavanje jedinica u sintaktike kategorije. Prvi je postupak izgradio Zellig S.
Harris, a djelovao je odozdol prema dolje, odnosno od morfema do izreke. Drugi je postupak izgraen od strane Rulona S. Wellsa. Wellsov je
postupak suprotan Harrisovu jer on polazi od izreke kao cjeline i dijeli je na neposredne sastavnice sve do morfema. Prema stavovima o
znaenju, bloomfieldovci se mogu svrstati u dvije kategorije. Prvi su oni koji su bili skloni upotrebljavanju pojma znaenja u opisivanju
nekih jezinih jednica, oni se nazivaju umjereni pristalice Bloomfieldove kole. S druge strane, veina bloomfieldovaca ipak je priznavala
pojam znaenje iskljuivo u njegovoj heruistikoj funkciji, ili ga je u potpunosti odbacivala. Bloomfield istie kako se znaenje nikada nee
moi precizno odrediti jer tada bi se trebalo znati sve o sviijetu, a takvo postizanje savrenstva nije mogue.
4.3. Gramatika
Gramatika je za Bloomfielda nelinearna konjukcija konstrukcija, odnosno bavi se rasporedom znaenjskih oblika. Konstrukcije se dijele na
sintaktike te morfoloke. Nadovezujui se na to, gramatika se dijeli na sintaksu i morfologiju. Slobodni su oblici rezultat sintaktikih
konstrukcija, a morfolokim konstrukcijama neposredne sastavnice mogu biti vezani oblici, a rezultat je bilo koji vezani oblik, najee rije.
Svaka se konstrukcija moe dalje dijeliti na sastavne oblike te njihove poloaje. Poloaj odreuje funkciju oblika koja se moe na njemu
pojaviti. est je sluaj da se oblici pojavljuju na istome poloaju pa oni ine razred funkcija.
3.

NOAM CHOMSKY
5.1. Generativna gramatika
Noam je Chomsky, preuzevi od distribucionalizma neke metodoloke postupke, bitno promijenio kut gledanja na jezini fenomen te
stvorio opepoznatu generativnu gramatiku. Ona danas nije definirana kao jedinstvena teorija, ve oznaava pristup jezikoslovnim
problemima voen temeljnim idejama koje su bile podlone promjenama. Generativna je gramatika od velikog znaaja i za europsku i
ameriku lingvistiku jer po prvi put europski jezikoslovci odmah prihvaaju ideju pouenu od amerike strane, to bi znailo da je
Chomsky zasluan i za pomirenje amerike i europske strane. Pridjev generativna openito ima znaenje precizno definirana, no u
lingvistici povezuje se i s psiholokom funkcijom gramatike jer se gramatika smatra modelom govornikova jezina znanja, tj. jezina
sposobnost. Generativnom je gramatikom Chomsky napraio veliki preokret u dotadanjoj lingvistikoj povijesti gramatika jer Chomsky u
potpunosti odbacuje upotrebu korpusa, dok su ga sve gramatike, prije Chomskoga, imale. Osim toga, generativna bi gramatika trebala
imati i intuitivan uvid koje govornik zna o svom jeziku, primjer za to jest da su pojedine reenice dvosmislene. Takoer, pod pojmom
gramatike Chomsky podrazmijeva dostignuto znanje, a ne poetno, to poetno naziva se univerzalnom gramatikom. Glavna je funkcija
jezika generativna, dakle da on u beskonanost nabraja skup strukturnih opisa od kojih svaki odreuje glasovna, znaenjska te sintaktika
svojstva pojedinog jezinog izraza. Chomsky tei ka tome da se opie sposobnost govornika nekog jezika na osnovi ogranienog broja
rijei koji naposlijetku izvedu beskonaan niz reenica, a ta se sposobnost naziva kreativnost. Dakle, gramatika je zamiljena na osnovi
inputa gdje ulaze odreeni bazini podaci te outputa u kojem izlaze sve reenice nekog jezika. Gramatika je opisno prikladna ako u
potpunosti opisuje svoj jezik, dakle u svim moguim strukturama te na svim razinama. U kontrastu sa opisno prikladnom gramatikom jest
objasnidbeno prikladna jer ona opisuje samo poetno stanje jezika. Svaki jezik ima dvije sastavnice, a to su raunski sustav, koji provodi

strukturne opise te rijenik, koji sadri skup svih leksikih jedinica nekoga jezika. Pomou prikaznih razina prenose se obavijesti o svakom
izrazu koji su sadrani u strukturnim opisima. Strukturni opisi sadravaju najmanje dvije prikazne razine od kojih jedna prikazuje
glasovnu strukturu ili fonetsku formu, a druga znaenje ili logiku formu. Navedene razine moraju biti prisutne u svim lingvistikim
opisima te moraju zadovoljiti uvjete da budu univerzalne, da su posrednici te moraju biti jednolike. Unato svim individualnim znaajkam
generativne gramatike, ona ipak neto preuzima i iz tradicionalne gramatike. Preuzima poimanje reenice da je hijerarhijski utrojena, tj. da
se sastoji od razliitih sintaktikih skupina. Za Chomskoga, gramatiko se ustrojstvo sastoji od tri sastavnice, a to su sintaktika (koja je
sredinja), fonoloka te semantika. U sintaktiku sastavnicu ulazi baza u kojoj se formiraju kategorijalna pravila. Kategorijalna su pravila
ona kojima se struktura reenice dijeli na najelementarnije dijelove, a kad se s pomou njih dobiju vrlo jednostavne reenine strukture,
pridruuju im se jedinice iz drugog dijela baze, leksikona ili rijenika. Neto kasnije Chomsky dodaje i supkategorijalna pravila koja
odreuju mogunosti meusobnih kombinacija leksikih jedinica. Ovako dobivene jednostavne strukture Chomsky naziva dubinskim
strukturama i one su nositelj glavnog bitnog sadraja. A do dubinske strukture dolazi se derivacijom koja se moe grafiki prikazati
pomou derivacijskih stabala. Osim dubinskih, postoje i povrinske strukture pomou kojih nastaju sloenije reenice. A postupak
dolaenja do sloenijih reenica jest postupak transformacije, a to je skup gramatikih pravila kojima dubinska struktura prelazi u
povrinsku razliitim izmjenama, premjetanjima, ukidanjima te spajanjima nekih jedinica, i prema njima se gramtika zove
transformacijskom. U nekim literaturama nalazimo samo na naziv generativna gramatika, dok je u drugima dodan pridjev transformacijska
upravo zbog navedenih razloga.

5.2. Semantika istraivanja

Chomsky se tek u kasnijim fazama istraivanja zainteresirao za probleme jezinoga sadraja, odnosno semantike. Na osnovi generativne
gramatike, temelj i semantikih istraivanja jest pretpostavka o uroenosti jezine sposobnosti govornika te o uskoj vezi izmeu jezika i
miljenja. Semantika je formirana oko logikih zakonitosti, a dobar primjer za semantika istraijvanja koja su logiki usmjerena jest
kalkulus predikata. Dakle, tu se u propoziciji, sadraju neke reenice, razlikuju predikati i argumenti. Chomsky razlikuje u reenici: fokus
ili arite koje je dio reenice koji je semantiki naglaen, a pretpostavka ili implikacija jest semantiki kontekst na osnovi kojeg se
odreuje fokus. Danas su poznatiji pojmovi tema i rema, dakle ono o emu govori informacija i onome to u reenici donosi novu
informaciju (to je fokus). Chomsky je smatrao kako je glavni zadatak sematike tumaenje dublje strukture, odnosno bavljenje dubinskim
strukturama reenica. Za razliku od semantike, fonologija tumai povrinsku strukturu reenica. to se tie problema semantike u opisu
jezika, Chomsky se samo dva puta bavio tim pitanjem. Chomsky je opeenito izbjegavao opisivati znaenje, to je radije preputao svojim
kolegama te suvremenicima oslanjajui se u pouzdanost njihovih izvora. Meutim, ni njegovi kolege nisu imali uspjene rezultate takvih
istraivanja pa to vjerojatno i dovodi do stvaranja generativne semantike meu njegovim studentima koji su nastojali takve i sline
probleme rijeiti unutar transformacijsko-generativnog okvira. to se tie generativne sematike, ona smatra da se sintaktika dubinska
struktura mora zamijeniti semantikom sastavnicom kojoj je glavni cilj proizvodnja svih moguih semantikih struktura. Dakle, Chomsky
odbacuje korups u semantikim istraivanjima. Generativna se semantika u potpunosti razlikuje od strukturalistike, jer je strukturalistika
polazila od korpusa materijala iz koga se primjenom razliitih gramatikih procedura dobiva kao rezultat gramatiki opis.
5.3. Utjecaj
Noam je Chomsky bez sumnje jedan od najistaknutijih lingvista koji po miljenju nekih teoretiara i ne zasluuje biti toliko popularan
koliko jest. Razlozi tome jesu jer je Chomsky u svojim istraivanjima imao nekoliko nedostataka, no ipak svoju popularnost duguje i
politikom angamanu a i zbog toga to je u amerikoj lingvistici napravio radikalan preokret u znanosti o jeziku zahvaljujui amerikom
deskriptivizmu. Utjecaj Chomskoga na daljnje lingviste je velik, a svojim istraivanjima utjecao je i na cijelu europsku lingvistiku. Radovi
Chomskoga imali su velikog odjeka ne samo u Europi, ve u cijelome svijetu, jedna skupina lingvista bavila se iskljuivo poboljanjem te
nadograivanjem one temeljne teorije Chomskoga, dok je druga skupina smatrala da su njezini okviri preuski za prikladno opisivanje
jezika pa ju u potpunosti mijenjaju i ire. Najpoznatija teorija koja se proirila po cijelome svijetu jest svakako generativna semantika te
transformacijsko generativna gramatika. Kako je Chomsky od svojih poetaka lingvistikih istraivanja tvrdio kako je lingvistika usko
povezana za psihologiju, na temelju toga nastala je i nova disciplina koja se naziva psiholingvistika.