Aurelije Augustin (Sveti Augustin):

ISPOVIJESTI
Bilješke uz knjigu
Prema izdanju:

Aurelije Augustin: Ispovijesti, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2002 (9. izdanje).

Preveo s latinskog: Stjepan Hosu. Pogovor: Vjekoslav Bajsić: Sv. Aurelije
Augustin, str. 295-308. (S. Aurelii Augustini: Confessionum libri XIII)

Zabilježio: Zoran Oštrić, 2005.

Pregledano, unesene neke ispravke i stavljeno na Svemrežje: 11. svibnja 2016.

• Crnom bojom su citati i prepričavanja teksta.

• Ljubičastom moji sažeci i najvažnije teze (kako sam ih vidio) – obično
sažimaju ono, što je šire navedno u paragrafu koji slijedi.
• Crvenom bojom u tekst su dodane moje primjedbe i razmišljanja
• Plavom bojom neke dodatne informacije i upute..
ISPOVIJESTI

Djelo u 13 knjiga.

Prva knjiga (str. 5-24, 31 paragraf)

Počinje pohvalama Božjoj uzvišenosti, moći, milosrđu, dobroti, nedokučivosti. Zatim
počinje od razdoblja kad je bio dojenče, prema onome što su mu pričali i onome što zna, kako se
dojenčad i mala djeca ponašaju.
Bog gospodar svega. Usporedba Boga s dojiljom: »Ni moja majka ni dojilje moje nisu
napunjale svoja prsa, nego si mi ti preko njih davao hranu djetinje dobi po svojoj odredbi i
bogatstvu svome koje je raspoređeno do dna svih stvari.« (Augustin, 398/2002:10) »Što sam kad
mi je dobro nego dijete koje siše tvoje mlijeko ili uživa tebe, hranu koja se ne kvari?« (Augustin,
398/2002:55, IV:1)
Platonizam: U bogu »stoje uzroci svih prolaznih stvari i trajno postoje svih
promjenljivih stvari nepromjenljivi počeci i žive svih nerazumnih i vremenitih stvari vječni razlozi.«
(Augustin, 398/2002:11) U kasnijoj njegovoj teologiji, ti su uzroci, počeci i razlozi jedno sa živim
Logosom ili Sinom Božjim.
Nitko nije bez grijeha, čak ni dojenče: (Augustin, 398/2002:10, I:7)»Nitko nije čist od
grijeha pred tobom, čak ni dijete koje je proživjelo jedan dan na zemlji.« (Augustin, 398/2002:12,
I:11)

Nakon tog uvoda, počinje prikazivati svoj živod kronološkim redom.

Ispraznost govorništva, predstava, težnji za bogatstvom i slavom. Ispraznost i

opasnost pjesništva ("izmišljenih pripovijesti". Um treba vježbati čitajući Pismo i hvalećži Boga.
Opasnost mitologije. Radosti i muke školske dobi. Zanemaruje učenje zbog igre i biva kažnjavan.
Ispraznost školovanja u govorništvu, namijenjenog samo "predstavama", odnosno »nezasitnoj
težnji za bogatom bijedom i sramotnom slavom« (Augustin, 398/2002:17, I:19). Opasnost
uživljavanja u izmišljenje pripovijesti pjesnika, kao što je Vergilijeva Eneida. (Augustin,
398/2002:18-19,22) Sve je to »dim i vjetar«, »isprazne brbljarije«. Um i jezik mogu se vježbati na
pohvalama Bogu u Pismu. (Augustin, 398/2002:22, I:27) Opasnost mitologije koja bogovima
pripisuje razne grijehe, pa se griješnici time opravdavaju. (Augustin, 398/2002:20-21, I:25-26)

U teškoj bolesti traži krštenje i majka ga priprema, ali kada prizdravi, ono se odgodi.
»Kao da je bilo potrebno da se još jače uprljam ako poživim, jer bi, dakako, poslije krsne kupelji
bila veća i opasnija moja krivnja ako bih opet upao u prljavštine grijeha.« (Augustin, 398/2002:16,
I:17)

Dobro mu ide latinski, ali mrzi grčki i nikada nije njime potpuno ovladao. Latinski je
naučio kao maternji jezik, bez straha i mučenja, od najranijeg djetinjstva, dok je grčki teško učio
uz učiteljsku šibu. »Iz toga je dosta jasno da veću vrijednost za učenje tih stvari ima slobodna
radoznalost nego prisila s prijetnjama.« (Augustin, 398/2002:19, I:23)

Jedinu u Bogu treba tražiti radost, ne u stvorenjima. Ipak, i u tom sam

djetinjstvu, do 16. godine, nekim unutarnjim nagonom čuvao u sebi »sliku najtajanstvenijeg
jedinstva iz kojega sam proizašao«. Onaj koji me je stvorio, izvor je svega dobrog. »U tome sam
griješio što nisam u njemu, nego u njegovim stvorenjima, u sebi i u drugima, tražio radosti,
uzvišenosti, istine, i tako sam upadao u bili, smutnje i zablude.« (Augustin, 398/2002:24, I:31) Ovo
je jedna od temeljnih teza, koja se mnogo puta ponavlja. - Na njoj se temelji npr. i osuda bavljena
prirodnim znanostima. O odnosu Augustina prema O odnosu prema istraživanju prirode vidi dolje,
dodatak.
 Tako je niz temeljnih teza, koje je prihvatio u zrelim godinama, već ovdje snažno
izražen, kao kontekst iz kojeg treba tumačiti cijeli njegov život.

Druga knjiga (str. 25-35, 18 paragrafa)

Ljubav, prijateljstvo, požuda i pohota. U šesnaestoj godini, duša mu zapade u putenu
pokvarenost. Težio je »ljubiti i biti ljubljen«, ali umjesto »svjetle staze prijateljstva« zastranio je u »
blatne požude puti«, »magluštine čiste pohote«. (Augustin, 398/2002:27, II:2) »Ljubiti i biti ljubljen
bilo mi je slatko, a još slađe ako bih uživao i tijelo ljubljene osobe. Tako sam dakle izvor
prijateljstva prljao blatom požude.« (Augustin, 398/2002:39, III:1)

Otac se jako trudio financirati mu studij u Kartagi. Augustin mu za to ne iskazuje

hvalu, čak suprotno. Studira u Madauri, g. 370. vraća se u Tagastu. Roditelji spremaju novac za
njegov dulji boravak u Kartagi. »Počeo mi se spremati novac za dulji boravak u Kartagi, više zbog
ponosa nego zbog imutka moga oca, prilično skromnoga građanina grada Tagaste.« Njegov otac
se žrtvuje da bi mu omogućio studij, a ne brine o tome kako čisto živi i napreduje pred Bogom. »
Tko tada nije u zvijezde kovao moga oca, što je preko snage svoga imutka trošio na sina«.
(Augustin, 398/2002:28-29, II:5) Augustin očito ima probleme sa ocem, kojeg jedva spominje u
svojim sjećanjima. Ovo je jedino mjesto gdje ga spominje kao "oca", na drugih nekoliko mjesta
gdje se spominje to je usput, kada govori o svojoj majci, pa njega spominje kao njezinog muža. S
druge strane, tu je odnos s majkom, koju je očito odbacio, ali ga je svojim fanatičnim
proganjanjem uspjela pridobiti na svoju stranu. Majka ga pokušava od bluda odvratiti, pogotovo
od zavođenja tuđe žene. Ne spominje da li je ovo "zavođenje tuđe žene" imalo neki konkretan
povod. »Te su mi se opomene činile ženske, pa me je bilo stid da ih poslušam. Ali one su bile od
neba, a nisam to znao.« (Augustin, 398/2002:29, II:7)

Krađa krušaka sa drugovima, iz čiste objesti. (Augustin, 398/2002:30, II:9) Pita se, do
kraja poglavlja, otkuda to uživanje u zlu kao takvom, jer nije žudio za voćem, nego je uživao u
samoj krađi. (Augustin, 398/2002:32, II:12) Ne bi ga to veselilo da je bio sam. »O tako
neprijateljsko prijateljstvo« (Augustin, 398/2002:33, II:17)

Treća knjiga (str,. 37-52, 21 paragraf)

Ravnodušnost prema ocu i ljubav prema majci. Umire mu otac Patricije. To
spominje samo usput: »Bio sam u devetnaestoj godini života, a otac mi je bio umro prije dvije
godine.« (Augustin, 398/2002:42, III:7) Skoro ništa o svojem ocu ne piše; kad ga spominje, na
većini mjesta ga spominje govoreći o majci, kao njezinog muža.
Žene koje se suprotstavljaju muževima, same su krive kad popiju batine. Kasnije, u
IX knjizi, opsežno govori o životu svoje majke. Ona, kršćanka, stalno ga je pokušavala obratiti, što
je i uspjela potkraj njegovog života. Govori da mu je otac bio nevjeran. Povremeno izvanredno
dobar, povremeno žestok u srdžbi, što je ona podnosila, šuteći dok se ne smiri, a zatim mu mirno
razložila razloge svoga postupka. No nije ju tukao, za razliku od nekih njenih poznanica, koje pak
su same krive, jer se nepromišljeno muževima suprotstavljaju. Opominje ih, da su po ženidbenom
ugovoru sluškinje i neka se ne dižu protiv svojih gospodara. (Augustin, 398/2002:106, IX:19)
Svoga je muža »služila premda je bila bolja od njega, jer je tako radeći služila i tebi koji to
zapovijedaš.« (Augustin, 398/2002:16, I:17) Tim svojim darom ona je umirila i svoju svekrvu, i
često uspijevala zavađene ljude pomiriti. (Augustin, 398/2002:106-107, IX:20-22)

S obzirom da je samo Bog važan, ljudi su nevažni; kao i žena s kojom je živio 15
godina i rodila mu sina, pa je otjerao. Važna mu je međutim mama, kao i on njoj, jer ga je 15
godina proganjala. Naprosto se nameću laičke misli o psihoanalizi i Edipovom kompleksu.

Uz novčanu pomoć senatora Romanijana odlazi na dalji studij u Kartagu, gdje boravi
od 17. do 19. g, 371-373. Čita Ciceronova Hortenzija i u njemu nalazi poticaj na filozofiju, čime
nadilazi dosadašnji interes za pukim govorničkim umijećem. Put od sofistike ka filozofiji. Čita
Bibliju, ali ga razočarava. Pristupa manihejcima. Ljubavne veze, strast za kazalištem, studentske
pustolovine. Dodaje naknadnu kritiku manihejskih "zabluda i ludosti".

Žudi za ljubavi, baca se u požudu. »Ljubiti i biti ljubljen bilo mije slatko, a još slađe
ako bih uživao i tijelo ljubljene osobe. tako sam dakle izvor prijateljstva prljao blatom požude i sjaj
sam njegov zamućivao bezdanom strasti. (…) Srljao sam također u ljubav u kojoj sam želio biti
okovan. (…) Bio sam ljubljen i kriomice sam došao do okova uživanja i radosno sam se zapletao
u mreže bijede i propasti, ali sam doskora bio udaran užarenim željeznim šibama ljubomore,
sumnja, straha, srdžbe i svađa.« (Augustin, 398/2002:39, III:1) Ne govori ništa o tome tko je bila
žena s kojom je živio, i zašto nikada nije pomislio da se njome oženi.

Strast za kazalištem, koja je »jadna ludost«. (Augustin, 398/2002:39-40, II:2-4)

Ističe se u govorničkoj školi. Oholo se raduje i nadima ispraznostima. Govorništvo

ima za cilj isticati se u sudnicama, gdje postaješ to slavniji što si više sposoban za laž. Između
govorništva i istine pak, u traganju za pravednom presudom, izgleda ne vidi nikakvu vezu. Živi
među "rušiteljima", staloženiji je i ne počinja nasilja kao oni, zazire od njihovih djela, a stidi se
besramno što nije kao oni. (Augustin, 398/2002:41, III:6)

Čitajući Ciceronovog Hortenzija, omrznu mu se isprazna nade te žudi za besmrtnom

mudrušću. (Augustin, 398/2002:42, III:7)

[Ciceron je taj dijalog napisao 45. pr.Kr. Izgubljen je, osim neznatnih ulomaka,
sačuvanih većinom u Augustinovim citatima. Citeron brani filozofiju protiv prigovora govornika
Hortenzija i dokazuje da ta duševna djelatnost više nego ikoja druga vodi do prave sreće, koja ne
može biti u osjetilnim užicima.]

U ta dekadentna vremena, Augustin, koji je k tome slab u grčkom, nikada se nije

upoznao sa djelima Aristotela (osim jednog kraćeg dijaloga o kategorijama), Platona i drugih
ključnih mislilaca. Također vrlo vjerojatno nije poznavao djela Euklida, Arhimeda, Ptolomeja itd.,
dapače, možda ni čuo za njih. Kršćani su u to doba već radili na tome, da djela starih filozofa, pa i
sjećanje na njih, unište. Npr. bogougodna djelatnost jednog drugog sveca i naučitelja Crkve, u isto
vrijeme, Svetog Ćirila Aleksandrijskog - uništavanje akademije, paljenje knjiga i ubojstvo Hipatije.
Kršćani, koji su se tome suprotstavljali, pa i biskupi, i sami su se mogli nači na meti batinaša i
ubojica.

"Ljubav prema mudrosti" je opravdana jedino, ako dovede do obraćanja Bogu, u

kojem je sva mudrost.Treba "sagnuti šiju" za taj prijelaz. Obraća se Bogu: U tebe je mudrost, a
ova knjiga [Ciceronova] me zagrijala filozofijom, ljubavlju prema mudrosti. (Augustin,
398/2002:42, III:8) Čita Bibliju, ali čini mu se nedostojna usporedbe s Ciceronom. »Zdanje je to s
niskim ulazom, no unutra je visoko i ovijeno tajnama. A ja nisam bio takav da sam mogao ući u nj
i sagnuti šiju da se prilagodim takvu hodu (…) Meni je bilo ispod časti da budem malen. Nadut od
oholosti sam sam se sebi činio velik.« (Augustin, 398/2002:4e, III:9)

Pridružio se manihejcima, o čemu sada piše s jadom i bez objektivnosti, neumjerno

ih optužujući za ispraznost i laži. To je zabluda još gora od one gramatičara i pjesnika; lažna vjera
koja vodi u dubine pakla. (Augustin, 398/2002:43-44, III:10, i dalje)

Kad je Bog zapovijedio Abrahamu da počini genocid, to je bilo pravedno. Nasuprot

manihejskim zamjerkama Starom Zavjetu, da su Abraham i drugi patrijarsi postupali nepravedno,
Augustin tu brani "božanski zakon", na način koji komentator (Stjepan Hosu) u fusnoti na str. 46
naziva "veličanstvenim", a radi se o praznoj demagogiji i sofistici. Jer je naime Božja pravednost
iznad ljudske, a »u ono (je) doba bilo pravednicima dopušteno nešto što danas pravednicima nije
dopušteno« (Augustin, 398/2002:47, III:13)

Pokoravati se kralju opće je načelo ljudskog društva. Tako se treba odnositi i prema
Bogu. »Opće je naime načelo ljudskoga društva da svoga kralja treba slušati - koliko se više treba
Bogu, gospodaru svega stvorenja, bez oklijevanja pokoravati u onome što zapovijedi! Kao što se
na ljestvici ljudskoga društva veća vlast postavlja nad manju da joj ova služi, tako je Bog iznad
svega.« (Augustin, 398/2002:48, III:16) Mogućnost demokracije nije vrijedna spomena. Zamjerke
"većoj vlasti" nisu dozvoljene. Židovski su se pak mudraci u tumačenjima Tore razvijali u drugom
smjeru: iako je Božja vlast neupitna, nije apsolutistička, i Njemu se može zamjerati i s njim se
prepirati.

Majka ne želi s njim neko vrijeme boraviti u istoj kući »zgražajući se nad mojom
bogumrskom zabludom«, ali onda se primirila, zbog sna da će jednom preobratiti. (Augustin,
398/2002:50, III:19) Stalno se jada biskupu zbog njega, konačno od iznerviran kaže: »Odlazi od
mene, tako ti života! Nemoguće je da propadne sin tolikih suza.« (Augustin, 398/2002:52, III:21)

Četvta knjiga (str. 53-70, 31 paragraf)

Devet godina manihejstva. Ohol, je praznovjeran i tašt, zavođen i zavodi. Bavi se
astrologijom, iako ga liječnik Vindicijan od nje odvraća, govoreći mu da se radi o izmišljotinama;
ukoliko se nešto obistini, to je stvar slučaja. Očajava zbog smrti jednog prijatelja. Godine 374-375.
predaje govorništvo u Tagasti, zatim 376-383. u Kartagi. Piše (381) spis O lijepom i prikladnom. S
dvadeset godina čita Aristotelove Kategorije i bez teškoća ih razumije, iako su mu govorili kako su
teške. Ali to ničemu ne koristi. POkušao je na boga također primjeniti kategorije. (Augustin,
398/2002:69, IV:29) Pročitao je i razumio »sve knjige takozvanih slobodnih znanosti«, ali to mu
nije koristilo. »Leđa su mi bila okrenuta k svjetlu, a lice k osvjetljenim stvarima.« (Augustin,
398/2002:70, IV:30) Zgodno ovdje može doći Platonova metafora sa spiljom. Međutim, kako sam
spomenuo gore, Augustin zbog nazadovanja učenosti u njegovo doba i zato jer ne pozna grčki,
nije baš puno od grčke filozofije upoznao.

»Kakav je čovjek bilo koji čovjek, ako je samo čovjek?« (Augustin, 398/2002:55,
IV:1)

Živi "s jednom ženom": »Onih godina živio s jednom ženom, ali ne u braku koji se
zove zakoniti; otkrila ju je moja nestašna zaljubljenost u kojoj nije bilo razboritosti. Ali imao sam
samo jednu, i njoj sam bio vjeran. S njom sam dakako trebao iskušati na vlastitoj koži koja je
razlika između pravog bračnog saveza, koji se sklapa radi rađanja djece, i dogovora na temelju
strastvene ljubavi, gdje se također rađaju djeca, ali protiv želje roditelja, pa kad su već rođena,
obvezuju se roditelji da ih ljube.« (Augustin, 398/2002:56, IV:2)

Ljubav prema ljudima bijedna je kao i ljubav prema stvarima, ako nije iskaz ljubavi
prema Bogu. Očevu je smrt tek spomenuo, dok naširoko opisuje svoju pretjeranu žalost zbog
smrti nekog prijatelja (kojem, začudo,također ne navodi ime). »Bijedna je svaka duša koja je
vezana prijateljstvom sa srmtnim stvarima pa se kida kad ih izgubi.« (Augustin, 398/2002:60,
IV:11) Ovdje ljubav prema osobi izjednačava s ljubavlju prema stvarima. Nasuprot ljubavi prema
prijatelju, koja vodi do žalosti ako tko umre, »Blažen onaj koji ljubi teba, koji ljubi svoga prijatelja u
tebi a neprijatelja svoga poradi tebe. On jedini ne gubi nikoga dragoga, jer su njemu svi dragi u
onome kojeg ane može izgubiti.« (Augustin, 398/2002:63, IV:14) »Nemoj biti tašta, dušo moja
(…) Zašto pokvarena ideš za svojim tijelom? Okreni se, pa neka tijelo slijedi tebe! Što god tijelom
osjećaš, samo je djelomično i ne znaš cjelinu kojoj su to dijelovi. (…) Ako ti se sviđaju tjelesa,
hvali boga zbog njih i obrati ljubav svoju na njihova Tvorca, da ne bi u tim stvarima koje ti se
sviđaju postala nemila njemu. Ako ti se sviđaju duše, ljubi ih u Bogu, jer su i one promjenljive.
«(Augustin, 398/2002:64-65, IV:16-18)

Peta knjiga
Razgovor sa slavnim manihejskim biskupom Faustom iz Mileve nije raspršio njegove
narasle sume u manihejsko učenje. Ustanovljava da je taj slavni čovjek samo vješt govornik, neuk
u slobodnim naukama, kojima Augustin već bolje vlada. On sam priznaje svoju neukost, pa mu
Augustin pomaže i zajedno čitaju neke knjige.

Govori o astronomima, koji godinama unaprijed uspješno prognoziraju pomrčine

sunca i mjeseca, pa im se ljudi dive, a »u svojoj bezbožnoj oholosti oni predviđaju buduću
pomrčinu sunca, a svoju u sadašnjosti ne vide.« (Augustin, 398/2002:75, V:4) Prirodne znanosti
su isprazne. Bolji je onaj koji tebe pozna i ljubi «nego onaj koji mjeri nebo i broji zvijezde i važe
elemente, a zanemaruje tebe koji si sve rasporedio prema mjeri, broju i težini.« (Augustin,
398/2002:76, V:7) Vidi dolje bilješku o istraživanju prirode.

On je dobro poznavao metode izračunavanja, i vidio da se ne slažu s onim što je

pisao Manihej. (Augustin, 398/2002:75-76, V:6) Kad je o tome pitao Fausta, on je sasvim čedno
priznao da o tome ništa ne zna.

Bijeg od mame. Karijera učitelja govorništva. Uloga biskupa Milana Ambrozija u

njegovom postepenom približavanju kršćanstvu. Odluči otići u Rim, pri čemu mora prevariti majku
koja ga u stopu prati i kriomice se popet na brod koji isplovljava. U Rimu otvora školu, ali učenici
ga varaju i ne plaćaju. U Milanu traže da im iz Rima pošalju predavača govorništva, o državnom
trošku. Prefekt Rima Simah šalje ga u Milano, u jesen 384, nakon što je održao uspješno pokusno
predavanje. U Milanu upoznaje biskupa Ambrozija, sluša njegove govore. U početku uživa samo
u ljepoti govora, a ne zanima ga sam sadržaj, jer tada ne vjeruje da u Crkvi može naći istinu. Ipak,
postepeno, usvaja katoličku vjeru. Naročito ga potiče kako on rješava poteškoće iz Starog
Zavjeta, koje su Augustina mučile. On izlaže sporna mjesta »u duhovnom smislu« (Augustin,
398/2002:88, V:24), tj alegorijski, i uz odbacivanje antropomorfnog prikazivanja boga i njegovo
djelovanja. Pravilo "Slovo ubija, a duh oživljava." On je »na duhovni način tumačio odlomke za
koje se činilo da doslovce naučavaju zabludu.« (Augustin, 398/2002:97, VI:6) ) Još teži za onom
vrsti sigurnosti kao što zna da su 7+3=10, jer o duhovnim stvarima još razmišlja na tjelesni način.
(Augustin, 398/2002:97, VI:6)

I dalje ima problema s prihvaćanjem katolicizma, jer ne može zamisliti duh drugačije
nego kao neku finu materiju. Muči ga narav zla, kojeg također zamišlja materijalno. Ne shvaća
kako je Spasitelj mogao biti rođen od žene i postojati tjelesno. (Augustin, 398/2002:85, V:20) Iako
je poput akademika sumnjao o svemu i kolebao se između svega, ipak zaključuje da mora ostaviti
manihejce. Postaje katekumen u katoličkoj Crkvi. (Augustin, 398/2002:88-89, V:25)

Šesta knjiga
Mama je našla zabludjelog sina i došla za njim. Otjera ženu, s kojom je živio 15
godina, ali odmah uzme novu ljubavnicu. Augustinova majka Monika i brat Navigije dolaze u
Milano. S njim su njegovi prijatelji iz djetinjstva Alipije i Nebridije, njegovi učenici koji također
tragaju za pravom istinom. Sve više se približava katoličanstvu. Pijani prosjak i njegova sreća
ukazuju mu na ispraznost žudnje za dobitkom i slavom. Monika ga nagovori da otjera nevjenčanu
suprugu i sklopi zakoniti brak. Uzima novu ljubavnicu. Strah od smrti i Božjega suda potiče ga na
obraćenje.

Još uvijek je njegov duh bio »usmjeren na istraživanje i željan raspravljanja«. Čini mu
se da je Ambrozije sretan čovjek, samo je njegov celibat mučan. To je jedna čudna psihološka
osobenost, koja će tako jako označiti kršćanstvo sve do danas, da toliko pažnje pridaje celibatu,
kada zapravo nitko od njega ne traži da se drži celibata ako priđe katoličkoj crkvi, pa su čak i
biskupi bivali u ono doba oženjeni. Nema valjane mogućnosti da s njima govori, jer je stalno oko
njega »rulja poslovnih ljudi«. (Augustin, 398/2002:95, VI:3)

Bolje je otvoreno tražiti vjeru bez dokaza, nego obećavati lažno znanje. Katoličku
nauku počinje cijeniti jer, u usporedbi sa manihejstvom, »skromnije i bez svake varke zahtijeva da
se vjeruje nešto što nije dokazano« (Augustin, 398/2002:97, VI:7), dok manihejci obećavaju
znanje, a na kraju traže da se vjeruje u bajke.
 Zdvaja, jer već je u tridesetoj, a još ga muče dvojbe koje su ga počele mučiti kada je
imao devetnaest, kada je počeo tražiti mudrost. Više ne zna gdje bi je tražio. Učenici mu
oduzimaju vrijeme, još uvijek žudi za svjetovnim probicima.

Život je bijedan. Posvetimo se samo istraživanju istine u crkvenim knjigama. »O

veliki muževi akademici! zar se ništa sigurno ne može shvatiti po čemu bi trebalo urediti život?
Naprotiv, istražujmo što marljivije i ne zdvajajmo! Evo, nisu mi više besmislene u crkvenim
knjigama one stvari koje su mi se činile besmislene, i mogu se drugačije i čestito shvatiti.«
(Augustin, 398/2002:105, VI:18) »Pustimo sve ove taštine i ispraznosti! Posvetimo se samo
istraživanju istine! Život je bijedan, smrti ne znamo časa, najednom dođe: kako ćemo odavde
izići? I gdje ćemo naučiti ono što smo ovdje zanemarili? Nećemo li možda trpjeti kaznu za ovaj
nemar?« (Augustin, 398/2002:105, VI:19)

Alipije, koji je u to vrijeme već bio potpuno čist, iako je još na početku dječačke dobi
imao iskustvo sa ženom, odvraća ga od ženidbe., jer bi im to smetalo da u sigurnom miru zajedno
žive u ljubavi prema mudrosti. On međutim i dalje ne može zamisliti da živi bez žene. (Augustin,
398/2002:106, VI:21) Kako rekoh, zbunjujuće je da toj temi toliko pažnje pridaje. Da li je neke
homoseksualne sklonosti, ako ne svoje onda Alipijeve, oklijevao čak i ovdje priznati? Sa ženom je
Augustin samo zbog seksa, uopće nigdje ju ne spominje svo vrijeme, a ne spominje ni svog sina,
sve dok nije poodrastao. Nešto kasnije piše: »Još me čvrsto vezala žena. Ni Apostol mi nije
doduše branio ženidbu, ali me je poticao na bolje, želeći da svi ljudi budu kao što je bio on. Ali ja
sam bio preslab.« (Augustin, 398/2002:136, VIII:2)

Majčinim trudom, isprošena je djevojka, kojoj međutim treba još dvije godine do dobi
za udaju, tj. do 12 godina, koliko je tada bila zakonska dob za udaju. »Kako mi se djevojka i
sviđala, odlučeno je da se čeka.« (Augustin, 398/2002:107-108, VI:23) Pojam "pedofilija" tada je
bio posve nepoznat. Njemu je normalno da mu se "sviđa" desetogodišnja djevojčica, pa čeka na
legalni spolni odnos tek zatoj, jer je takav zakon.

Zamišljaju komunu, pri čemu glavnu ulogu ima bogati prijatelj Romanijan. Ali
problem su žene. Da li primiti žene (a neki od zainteresiranih su oženjeni)? (Augustin,
398/2002:108, VI:24) Žena s kojom je živio ostavlja ga, jer je bila zapreka ženidbi, i odlazi natrag u
Afriku, »zavjetujući se tebi« (tj. Bogu; Papini ovdje zaključuje da je žena bila kršćanka, ali to ne
slijedi iz teksta. Da je bila, ne bi li Augustin to spomenuo? Mogla se tako zavjetovati, pa makar i
ne bila kršćanka, što je u toj situaciji shvatljivo.) da neće poznati drugoga muškarca. »Kad su mi
od moga boka otrgli ženu s kojom sam običavao spavati, kao zapreku ženidbi, bilo mije slomljeno
i izranjeno srce, uz koje je ona bila prirasla, i počelo je krvariti.« A Augustin nalazi ljubavnicu.
(Augustin, 398/2002:109, VI:25) Kaže kako su se njegovi grijesi umnažali, ali o onoj jadnici uopće
ne misli, nego se jada na svoje »slomljeno i izranjeno srce«. Da joj nekako pomogne, nije očito ni
kasnije mislio, kada se vratio u Afriku.

Sedma knjiga

Napušta manihejstvo. Odbacuje astrologiju. Odbacuje skepticizam. Čita Ploina i

Pavla. Definitivno napušta manihejizam. Muče ga problemi o Božjoj naravi i podrijetlu zla.
Odbacuje astrologiju. Odbacuje akademsku skepsu. Jedan prijatelj donosi mu Plotinove Eneade
u latinskom prijevodu, u kojima nalazi put do pravoga poznavanja Boga. Konačno ga spisi
apostola Pavla upoznaju s misterijem Krista. Time, u srpnju 386, u 32. godini života, završava
svoja duhovna traženja.
Astrologiju, u koju je već odavno sumnjao, odbacuje na temelju posve racionalnih i
empirijski potkrijepljenih rasuđivanja, kao što bi to i današnji čovjek učinio. Augustin se dobro
razumijevao u metode izrade horoskopa. Spominje slučaj sina jednog bogataša i sina jednog
roba, koji su rođeni u točno isti trenutak, dakle pod istom kostelacijom zvijezda, a ipak su imali
sasvim različitu sudbinu. (Augustin, 398/2002:118-120, VII:8-10)

Problem porijekla zla. Problem bića: zašto uopće nešto, a ne ništa? »Odakle je dakle
zlo, kad je sve ovo stvorio Bog, dobri Bog dobra stvorenja? Veće doduše i vrhovno dobro stvorilo
je manja dobra, ali ipak je sve dobro: i Stvoritelj i stvorenja. Odakle onda zlo?« Razmišljanja da li
je zlo u pratvari, od koje Bog oblikuje, ali zašto bi je ostavio? I zašto je Bog uopće htio nešto
stvoriti, zašto je htio da postoji nešto, osim njega samog? (Augustin, 398/2002:117-118, VII:7)

Svoje upoznavanje s neoplatonizmom prvo opisuje iz naknadne perspektive, naime

čitanja Evanđelja po Ivanu. Platonistički spisi dali su mu uvid u vječnu, netjelesnu prirodu Boga i
Riječi, ali ne i spoznaju da »Riječ tijelom postade i nastani se među nama« (Augustin,
398/2002:122-123, VII:13-15)

Jedna ontološka teza o relativnosti "postojanja": samo Bog "postoji" u punom smislu
riječi; sve ostalo je ne-postojano. Umovanje o raspadanju vodi ga do zaključka da zlo nije biće,
nego ne-biće »Tada obratih pažnju na stvari koje su ispod tebe, te vidjeh da one niti potpuno
postoje niti potpuno ne postoje: postoje jer potječu od tebe, a ne postoje jer nisu ono što si ti. Jer
ono uistinu postoji što nepromjenljivo ostaje.« (Augustin, 398/2002:124-125, VII:17) Ono što je
najviše dobro jest neraspadljivo. Raspadanje donosi štetu, ono znači lišavanje nekog dobra. To
znači da stvari koje se mogu raspadati imaju u sebi nešto dobro. Dakle, ako se stvari liše svakoga
dobra, neće ih uopće biti; dakle: dok postoje, dobre su. Dakle: đto god postoji, dobro je, a ono zlo
kojemu sam tražio podrijetlo, nije biće, jer kad bi bilo biće, bilo bi dobro. (…) Tako sam vidio i
pstoalo mi je jasno da si ti sve stvorio kao dobro i da ne postoje nikakva bića koja ti nisi stvorio. A
bndući da nisi sve stvari stvorio jednakima, zato su sve, jer su pojedine dobre, i sve skupa vrlo
dobre.« (Augustin, 398/2002:125, VII:18)

Ovdje vidimo na djelu "metafiziku subjekta", naime "pod-meta", ne "subjekta" u

novovjekovnom smislu. Stvar se posmatra kao pojedinačna, sama za sebe, i u njenom
propadanju vidi se njena propast. Tu, međutim, u jednoj "relacionističkoj" metafizici, kakva postoji
npr. u kineskom diskursu, ili u jednom holističkom, ekologističkom pogledu, ili naprosto kad
razmatramo kruženje materije kako ga danas poznamo, nije naprosto propadanje iz postojanja u
nepostojanje. Propast jednog je postajanje drugog. Smrt životinje dobra je za bakterije, pa za
humus, pa za biljke, itd. Nije nipošto logički nužno tu skakati u transcendenciju Najvišeg Dobra;
logički je sasvim dosljedno ostati pri imanenciji ovoga svijeta. Ali, u doba kada ljudi teže bijegu,
oslobođenju od ovog jadnog svijeta, takav zaključak ne zadovoljava dušu. Uostalom, u slijedećem
paragrafu govori ipak Augustin nešto u tom smislu.

Cjelina je bolja od djela. Sve su stvari dobre. »Za tebe uopće ne postoji zlo. Ne
samo za tebe nego ni za sva tvoja stvorenja, jer izvan njih ne postoji ništa što bi moglo provaliti
unutra i pokvariti red koji si im ti postavio. U pojedinim pak njihovim dijelovima smatraju se neke
stvari kao zle jer nisu s nekima u skladu; ali upravo te stvari u skladu su s drugima pa su dobre i
dobre su u samima sebi. I sve te stvari što se međusobno ne slažu, slažu se s nižim dijelom
svijeta koji zovemo zemljom, koja ima svoje nebo, oblačno i vjetrovito, koje se slaže s njom. (…)
Zato nisam želio više ništa bolje, jer sam promatrao cjelinu, a zrelijim sam sudom zaključivao da
su doduše viša stvorenja bolja nego niža, ali da su sva zajedno bolja nego samo viša sama za
sebe.« (Augustin, 398/2002:126, VII:19)

Moja je duša ranije rasuđivala da joj se mnoga od tvojih stvorenja ne sviđaju. »Otuda
je zašla u mišljenje o dva prabića, nije nalazila mira i govorila je ludosti.« (Augustin, 398/2002:126,
VII:20)

Sve stvari postoje u prostoru i vremenu, a prostor i vrijeme postoje u Bogu.

Sve su stvari omeđene u tebi, ali ne kao u prostoru. »Sve su stvari istinite ukoliko postoje, i ništa
nije laž osim kad se misli da postoji nešto što ne postoji.« (Augustin, 398/2002:126-127, VII:21) »
Svaka stvar odgovara ne samo svome mjestu nego i svome vremenu«, a vrijeme postoji samo u
tebi, »Svi vremenski nizovi, i koji su prošli i koji će proći, odlaze i dolaze samo zato što ti djeluješ i
neprstano ostaješ.« (Augustin, 398/2002:127, VII:21)0

Zlo je izopačenost volje, koja se okreće u krivom smjeru. »I pitao sam što je zlo,
i otkrih da niej biće, nego da je izopačenost volje koja se od najvišeg bića, od tebe boga, odvratila
k najnižim bićima, te odbacuje svoju nutrinu i nadimlje se željom za onim što je vani.« (Augustin,
398/2002:127, VII:22)

Neoplatonski potaknuto razmišljanje o prirodi spoznaje dovodi ga do

bljeskova mističnog uvida u Božansko. Ali to je moguće samo kratko vrijeme. Razmišlja o
tome, po čemu zaključuje kada zaključuje o tjelesima, odnosno o propadljivim stvarima; po čemu
zaključuje da je nešto lijepo, ili ispravno, da mora biti tako a ne drugačije. »Istražujući dakle po
čemu sudim kad tako sudim, otkrio sam da je to nepromjenljiva i istinita vječnost istine iznad
moga promjenljivog duha. / Tako sam se postepeno uspinjao od tjelesa do duše koja osjeća
preko tijela, i odande do njezine unutarnje moći kojoj tjelesna osjetila javljaju vanjske utiske, a
dotle dopiru i životinje. Odande se opet uspeh do razumne moći, kojoj pripada prosuđuivanje
onoga što se dobiva od tjelesnih osjetila. Ali ta se moć, znajući da je i ona u meni promjenljiva,
digla do shvaćanja sebe i odvukla moje mišljenje od uobičajenih predmeta, oslobađajući se od
mnoštva utvara s njihovim protuslovljima, da bi otkrila kakvo je to svjetlo oblijeva kad bez ikakve
sumnje tvrdi da nepromjenljivo treba pretpostavljati promjenljivome, i odakle poznaje samo
nepromjenljivo biće, jer kad ga ne bi na neki način poznavala, nikako ga ne bi sa sigurnošću
pretpostavljala promjenljivome. Napokon je, u trenutku uzdrhtalog pogelda, doprla do onoga što
postoji. tada sam pak tvoja nevidljiva svojstva spoznao i vidio po onome što je stvoreno (Rim
1,20), ali nisma mogao ustaliti svoga pogleda; kad je zbog slagosti morao uzmaknuti, ja se vratih
uobičajenom žviotu noseći sa sobom samo uspomenu punu ljubavi i neke želje za mirisnim jelima
kojih još nisam mogao jesti.« (Augustin, 398/2002:127-128, VII:23)

Neoplatonskom pristupu još nedostaje spoznaja Krista. Uživati Boga može se

tek, kada se spozna Isusa Krista, Riječ koja tijelom postaje, kao Posrednika između Boga i ljudi. »
Nisam još bio doasta ponizan da posjedujem Isusa, boga svoga poniznoga«; nisam još shvaćao
značaj toga što »Božanstvo ponizilo uzevši našu "kožnu odjeću".« (Augustin, 398/2002:128,
VII:24)

Još uvijek posmatra Krista samo kao vrlo mudrog čovjeka.

Osuda krivovjerja apolinaraca i Fotina. Alipije je pak mislio da katolici ne pripisuju

Bogu ljudski razum; kada je shvatio da je to zabluda krivovjeraca, veselo je priglio katoličku vjeru.

Sam Augustin je pak tek kaznije naučio kako se katolička istina odvaja od Fotinove
zablude u shvaćanju rečenice Riječ postade tijelom. (Augustin, 398/2002:129, VII:25)

Fotin, biskup u Sirmiju (Sremska Mitrovica), tvrdio je da je u Bogu samo jedna

osoba i da je Krist samo čovjek, sin Božji kao i drugi ljudi, samo savršeniji. Fotin je osuđen 351.
Umro je u progonstvu 366. (Napomena prevodioca na str 129)

Apolinarci se zovu po Apolinaru, biskupu u Laodiceji (4. st.), koji je, na temelju
tadašnje nauke da čovjek ima dvije duše: osjetilnu i razumnu, tvrdio da je Isus uzeo samo
osjetilnu dušu i ljudsko tijelo, a razumnu je dušu nadomjestilo njegovo božanstvo; stoga je tvrdio
da je u Isusu samo jedna narav: božanska; ta je nauka osuđena na koncilu 381. g. (Napomena
prevodioca na str 129)

Principijelni značaj osude heretika: »Osuda krivovjeraca dovodi do toga da se

jače ističe što Crkva uči i što sadrži zdrava nauka.« (Augustin, 398/2002:129-130, VII:25)

U spisima apostola Pavla govori se isto što i u spisima platonovaca, ali s isticanjem
tvoje milosti. Platonovske knjige »ne poznaju suza pokajanja« (Augustin, 398/2002:131, VII:27)

Osma knjiga
Između kolovoza i listopada 386. Starac Simplicijan (koji će 397. naslijediti Ambrozija
kao biskup Milana) pripovijeda mu o obraćenju slavnog retora Marija Viktorina i u Augustinu se
javlja volja da ga slijedi. Još ga zaustavlja navika grijeha, a Simplicijan mu priča o pustinjačkom
životu sv. Antuna pustinjaka, o kojem Augustin i njegovi prijatelji začudo nikad nisu čuli, i dvojice
bivših dvorskih službenika u Trijeru.

Dvanaest je godina prošlo otkako sam čitao Cicceronova "Hortenzija" i zagrijao se

težnjom prema mudrosti, a odgađao sam prezreti zemaljsku sreću i posvetiti se istraživanju
mudrosti. (Augustin, 398/2002:145, VIII:17)

»Duša zapovijeda tijelu, i odmah joj se tijelo pokorava; duša zapovijeda sebi, i
odmah nailazi na otpor. (…) Ali ona ne želi potpuno, pa dakle i ne zapovijeda potpuno. (…) Jer
kad bi bila potpuna, ne bi ni zapovijedala da bude, jer bi već bila. Nije dakle čudo djelomice htjeti,
djelomice na htjeti, nego je to bolest duše što se ne uzdiže čitava, nego je istina podiže, a navika
pritišće.« (Augustin, 398/2002:147, VIII:21)
No iz toga je pogrešno zaključiti da u čovjeku postoje dvije volje i dvije duše. Koji
tako misle »su zaista sami zli kad misle tako zlo«. Zlomisao: tko zlo misli, zao je. Borio sam se sa
sobom, ali to ne pokazuje narav tuđe duše, nego kaznu moje. »Nisam ja bio onaj koji je cijepanje
izvodio, nego grijeh koji je pribivao u meni (Rim, 7:17) kao kazna za grijeh počinjen u većoj
slobodi, jer bijah sin Adamov.« (Augustin, 398/2002:148, VIII:22) U njemu postoji "grijeh" ai taj
grijeh nije "duša" niti "volja". Nije nikakvo biće, nego je ne-biće, nedostatak, odsutnost bića. (O
tome npr. Lacan.) Duša nije dvostruka, nego je nepotpuna.

Polemizira u paragrafima 23-24 protiv teorije o postojanju više volja. Smatra, kada bi
bilo više od jedne, bilo bi i više od dvije, jer svakoj težnji odgovarala bi neka volja (da se ode u
kazalište, da se čita knjiga, da se ode na sastanak manihejaca ili u katoličku crkvu itd). Postoje
različite "volje", neke, dobre, neke zle, ali sve je to jedna volja, jedna duša. »Kad nas vječnost
vuče u veselje gore, a užitak nas vremenitoga dobra zadržava dolje, ista je duša koja želi ono ili
ovo, ali ne čitavom voljom, i zato se kida u teškoj muci.« (Augustin, 398/2002:149, VIII:24)

Obraćenje: Jednom prilikom, savladan uzbuđenjima, povlači se sam u vrt i prepušta

plaču. Onda čuje tajanstveni dječji glas, ne zna da li dječaka ili djevojčice, koji dopire iz susjedne
kuće, koji nekoliko puta ponovi: "Uzmi i čitaj!" Vrati se do mjesta gdje je sjedio njegov prijatelj
Alipije i otvori knjigu Apostolovu (način "divinacije" koji su često Rimljani primjenjivali sa
Vergilijevom Eneidom), i padne mu pogled na tekst "Ne živite u gozbama i pijankama, ni u
mekušnosti i nečistoći, ni u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista, i ne
zadovoljavajte tijelu u požudama!" (rim 13, 13sl). »Nisam htio dalje čitati, niti je bilo potrebno.
Odmah naime kako dođoh na kraj te rečenice, raspršiše se sve tmine mojih sumnja kao pred
svjetlom sigurnosti koje se razlilo mojim srcem.« (Augustin, 398/2002:151, VIII:29) I ovoga puta to
je bilo konačno obraćenje. Odlazi s Alipijem majci, koja kliče radosno. »Obratio si me naime k
sebi, da ne tražim ni žene ni ikakve nade ovoga svijeta.« (Augustin, 398/2002:152, VIII:30)

Deveta knjiga
Nakon obraćenja, napušta retorsku službu, pravdajući se zdravstvenim razlozima. Sa
grupom prijatelja, povlači se ujesen 386. u miran život na selo, u zaselak Kasicijak, na imanje
bogatog prijatelja Verekunda, gdje organiziraju neku vrstu komune, na način kako su to ranije
planirali. A fino je imati prijatelja bogataša, koji će te uzdružavati - odnosno, ljudi koji za njega
rade. Augustin, sin Adeonat i prijatelj Alipije bivaju kršteni na Veliku subotu (u uskrsnoj noći, 24-
25. travnja) 387. Govori o životu njegove majke. Kreću u Afriku. Monika iznenada umire. On
ostaje u Ostiji.

Dječak Adeodat, »moj tjelesni sin po mome grijehu«, kojem je bilo »oko petnaest
godina« bio je od Boga lijepo obdaren duhom. Sudionik u dijalogu "Učitelj" (De Magistro),
napisanom 389. Augustin kaže da su sve misli tamo izrečene zaista njegove, iako je imao samo
16 godina. Ubrzo je umro. (Augustin, 398/2002:162, IX:14)

U crkvi u Milanu običaj zajedničkog pjevanja himni i psalama, po običaju na istoku,

uveden je tek godinu dana prije toga. Tada je Justina, majka mladoga kralja Valentijana,
pobornica arijevaca, vršila pritisak na Ambrozija. (Augustin, 398/2002:163, IX:15) U to su doba
pronađena i pohranjena tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, relikvije koje su iz ljudi tjerale
nečiste duhove, te su izliječile nekog slijepca. (Augustin, 398/2002:163, IX:16)

O mladosti i životu Augustinove majke Monike. (Augustin, 398/2002:164-167, IX:17-

22)

Zajednički mistički doživljaj u Ostiji, gradu na ušću Tibera, gdje su se spremali za

plovidbu morem. »Kad smo u razgovoru došli do zaključka da se užitak tjelesnih usjetila, kakav
god bio i u kakvu god se zemaljskom svjetlu blistao, ne može smatrati dostojnim usporedbe s
radošću onoga života, pa ni spomena vrijednim uz nju, divili smo se još jačim čuvstvom prema
Biću samome i prođosmo postepeno sva tjelesna stvorenja i samo nebo, odakle sunce, mjesec i
zvijezde svijetle nad zemljom. I još smo se više uspinjali razmišljajući oo sebi, razgovarajući i
diveći se tvojim djelima, i dođosmo na naše duše, i prijeđosmo preko njih da dopremo do onoga
predjela neiscrpivog obilja gdje hraniš Izraela (Ps 78,71) dovijeka hranom istine, ondje gdje je
život mudrost po kojoj postaje sve ovo što jest, i što je bilo, i što će biti, a sama ne postaje, nego
jest takva kava je bila, i takva će uvijek biti. Štoviše, u njoj nema prošlosti ni budućnosti, nego
samo sadašnjost, jer je vječna, a prošlost i budućnost nisu vječne. I dok smo razgovarali i za njom
čezunuli, dotakosmo se nje malo ali punim zanosom srca.« (Augustin, 398/2002:168, IX:24)
Monika kaže kako ju ništa više u ovom svijetu ne veseli, jedino je još htjela njega vidjeti kao
kršćanina katolika prije nego umre. (Augustin, 398/2002:168, IX:26)

Monikina smrt, Augustinova žalost. (Augustin, 398/2002:169-172, IX:27-33) Naslov

glave 11 je "Molitva za roditelje", ali moli se samo za majku, da joj Bog oprosti grijehe, te da »
počiva u miru s mužem«, za oca ne moli. (Augustin, 398/2002:172-174, IX:34-37)

Deseta knjiga
Augustin kronološko izlaganje svojega života završava sa Monikinom smrti.
Preskače slijedećih deset godina nakon obraćenja (piše u Hiponu 397.) i prikazuje analizu svoje
duše u času dok piše. Ispovijedio je svoj prošli život, i sada ispovijeda, kakav je sada. O Bogu,
kojeg se ne može osjetilima spoznati. Naširoko o divotnoj moći pamćenja. Blaženi život i Bog su u
našem pamćenju. Analiza ljudskog života i napasti u njemu: putenost, radoznalost i oholost. Krist
je jedini posrednik između Boga i ljudi.

Opširno govori o tome, što je ispovijed i koja je od nje korist. Bogu sam naravno
sasvim poznat, i ne otkrivam se tebi, nego sebi. Mrzim sebe kada sam zao, a kada sam dobar, »
ispovijedati se tebi ne znači ništa drugo nego svoju dobrotu ne pripistivati sebi.« (Augustin,
398/2002:178, X:2) Ispovijeda se pred Bogom, a ne pred ljudima, ali ipak i od takve ispovijesti ima
koristi. (Augustin, 398/2002:178-180, X:3-6)

»Duh sve istražuje, pa i dubine Božje. Ta tko od ljudi znade što o covjeku, osim duha
ljudskoga koji je u njemu? Tako i o Bogu nitko ne zna - osim Duha Božjega.« (1 Kor 2:10-11)
Citirajuci te rijeci, Aurelije Augustin dodaje »Ima nešto u covjeku što ne zna ni sam duh covjecji
koji je u njemu, a ti, Gospodine, znaš sve što je u njemu, jer si ga ti stvorio.« (Augustin,
398/2002:180, X:7) A zna li Bog sve što je u njemu?

Opsežne refleksije o tome kako je bog iznad svega, bog nije neko tijelo, nije svemir,
osjetila ne obuhvaćaju Boga. (Augustin, 398/2002:180-182, X:8-11)

Moć pamćenja, vrlo opsežno, detaljno opisuje psihološki fenomen pamćenja. Kako
pamćenje djeluje, u njoj se sve stvari čuvaju odvojeno i po vrstama. Pamćenje je velika moć,
golemo i beskrajno svetište. (Augustin, 398/2002:184, X:15) Misliti (cogitare) dolazi od cogo
(skupljati), jer se skupljaju stvari inače raspršene u pamćenju. (Augustin, 398/2002:186, X:18)
Pamćenje znanstvenih činjenica. u umu su same stvari, a ne njihove slike. Pamćenje odnosa i
zakona brojeva i mjesta, koje su drugo nego materijalna tijela. U mojem pamćenju nisu slike
brojeva, nego oni sami. (Augustin, 398/2002:188, X:23) Sjećam se i toga da sam se sjećao.
Sjećam se i zaborava.
»Velika je snaga pamćenja, nešto strašno, Bože moj, neka duboka i beskrajna
mnogostrukost! I to je moja duša, to sam ja sâm.« (Augustin, 398/2002:190, X:26) Ali Bog je
iznad toga. »Prijeći ću preko te snage svoje, koja se zove pamćenje, prijeći ću preko nje da
doprem do tebe, slatka svjetlosti! (…) Gdje da te nađem, istinito dobro i sigurna slatkoćo moja?«
(Augustin, 398/2002:190, X:26)

Tu govori o prepoznavanju, na platonistički način. Težnja za blaženim životom, svi ga

žele. (Augustin, 398/2002:192, X:29) »Gdje sam dakle i kada doživio svoj blaženi život da ga se
sjećam, da ga ljubim i da ga želim? I ne samo ja ili nas nekolicina, nego uopće svi želimo biti
blaženi. Kad to ne bismo sigurnom spoznajom znali, ne bismo tako sigurnom voljom to željeli.«
(Augustin, 398/2002:193, X:31) Blaženi život je »radovati se za tebe, u tebi i zbog tebe. Upravo to
i ništa drugo.« (Augustin, 398/2002:194, X:33) Bog je u našem pamćenju. »Otkad sam te
upoznao, nisam te zaboravio. Gdje sam naime našao istinu, ondje sam našao boga svog, samu
istinu, koju nisam zaboravio otkad sam je upoznao.« (Augustin, 398/2002:195, X:35) Ali nisi bio u
pamćenju prije, nego što sam te upoznao. »Istino, ti si svagdje blizu svima koji te za savjet pitaju i
istovremeno odgovaraš svima na najrazličitija pitanja. Ti jasno odgovaraš, ali sve ne čuju jasno.
Svi pitaju što hoće, ali ne čuju uvijek što hoće.« (Augustin, 398/2002:196, X:35)

»Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto,
ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrčući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja
ruboga. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje
ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si,
sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdiđem za tobom,
oskusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim.« (Augustin,
398/2002:197, X:38)

»Kad budem združen s tobom svim svojim bićem, nigdje neću imati boli ni napora, i
život će moj biti živ, sav pun tebe. No koga ti ispunjaš, njega pomažeš, a budući da ja nisam pun
tebe, na teret sam sebi. Moje se radosti, koje treba oplakivati, bore s mojim žalostim,a kojima se
treba veseliti, a na kojoj će strani biti pobjeda, ne znam. Jao meni, Gospodine, smiluj mi se! (Ps
31, 10)« (Augustin, 398/2002:197, X:39) »Sva je moja nada samo u velikom milosrđu tvome.«
(Augustin, 398/2002:198, X:40) »Zapovijedaš nam uzdržljivost. (…) Uzdržljivošću se naime
skupljamo i ujedinjujemo u jedinstvo iz kojega smo se razlili na mnogos trana. Premalo te naime
ljubi onaj koji uz tebe ljubi nešto što ne ljubi zbog tebe.« (Augustin, 398/2002:198, X:40)

Uzdržavanje od požuda tijela. Žali se, da mu dolaze slike još uvijek u snu, i dovode »
ne samo do uživanja, nego i do pristanka na nj i do posve sličnoga čina«, tj. do polucije.
(Augustin, 398/2002:198, X:41) »gnusobe pokvarenosti što ih izazivaju životinjske slike«
(Augustin, 398/2002:199, X:42)

Uzdržavanje od uživanja u jelu i piću. »Svaki dan ratujem posteći« (Augustin,

398/2002:199, X:43) »Budući da je održanje života razlog da se jede i pije, pridružuje se tome kao
opasna pratilica ugodnost.« (Augustin, 398/2002:199, X:44)

Radoznalost je grijeh, koji se prikriva imenom spoznaje i znanosti. Nema nikakve

koristi od spoznaje tajni prirode. No, radoznalost je također vrsta požude. »Požuda tašte
radoznalosti«, koja ide za spoznajom preko tijela, »prikriva se imenom spoznaje i znanosti.« To je
ono što 2 Iv 2:16 naziva »pohota očiju«. (Augustin, 398/2002:204, X:54) »Zbog te bolesne požude
(…) se ljudi daju na istraživanje tajnih pojava prirode koja je izvan nas, tajnâ kojih znanje ništa ne
koristi i kod kojih ljudi ništa druge ne žele postići nego samo znati.« (Augustin, 398/2002:205,
X:55) »Zaista, kazališta me više ne privlače, ne brinem se da upoznam putanje zvijezda.«
(Augustin, 398/2002:205, X:46)

Zatim govori o oholosti, taštini, ljubavi prema sebi.

Ne znanje, nego pokanje. Odbaciti novoplatonski put: »U oholosti svojoj tražili su te

više nadimljući se ispraznim znanjem nego udarajući se u prsa.« (Augustin, 398/2002:211, X:67)
Jedanaesta knjiga
Molitva Bogu. Objašnjenje zašto se ispovijedamo, kada Bog već sve zna. Diskusija o
Božjoj Riječi sa početka Knjige postanka. Analiza pojma vremena. Duša nema protezanja u
prostoru.

Svijet je stvoren Božjom riječju. Nije postojala nikakva materija ranije, od koje su
zemlja i nebo oblikovani, niti je riječ bila prolazni glas, nego je ona vječna kao i Bog, to je »
nepromjenljiva Istina«. Riječ je vječna, ona sve stvara, sve stvari. Tu Augustin sa teologije prelazi
na filozofsko razmatranje o pojmu vremena, što bi se moglo shvatiti kao izraz požude zvana
radoznalost, koju je malo prije osudio. Suptilno i značajno razmatranje!

Bog je stvorio i samo vrijeme, pa nema nečeg "prije" stvaranja svijeta. Puni su
grijeha oni koji pitaju "Što je radio Bog prije nego što je stvorio nebo i zemlju?" i tu nalaze
proturječje. (Augustin, 398/2002:221, XI:12) Netko je šaljivo izmičući odgovorio: "Spremao je
pakao onima koji istražuju tako visoke stvari!" (Augustin, 398/2002:222, XI:14) Prije stvaranja nije
postojalo vrijeme. »Ako si ti prije vremenâ, nisi prije njih u vremenu, jer inače ne bi bilo prije svih
vremena.« (Augustin, 398/2002:223, XI:16) »Nije dakle bilo vremena kad ti nisi ništa radio, jer si ti
stvorio i samo vrijeme.« (Augustin, 398/2002:223, XI:17)

»Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekome na pitanje
to razjasniti, ne znam.« (Augustin, 398/2002:224, XI:17) Ipak, Augustin će uložiti stvarno pošten
misaoni trud, iskaz žudnje za mudrošću koju puka vjera ne može zadovoljiti, da pokuša "to pitanje
razjasniti".

Problem mjerenja vremena (glava 15, pasusi 18-20) vodi na problem: što je to
"sada"? Ova godina, ovaj dan, ovaj sat… Problem trajanja: najkraće moguće vrijeme ne proteže
se ni trenutak, ono nema trajanja. »Ako se može zamisliti dio vremena koji se ne može više
podijeliti ni u najmanje djeliće vremena, onda je on jedini koji se može svati sadašnji, ali taj dio
tako brzo iz budućnosti prelijeće u prošlost da se ne proteže ni trenutak. Jer ako se proteže, dijeli
se na prošlost i budućnost, a sadašnjost nema nikakva trajanja.« (Augustin, 398/2002:225, XI:20)
Najmanji djelići vremena dakle ne "protežu" se u vremenu, tj. oni su geometrijske točke,
infinitezimalni. Razmišljanje o pojmu vremena neminovno nas vodi na takav zaključak, zbog
asimetrije prošlosti i budućnosti. razmišljanje o problemu mjerenja udaljenosti ne vodi nužno do
tog zaključka. Problemu mjerenja vremena vraća se Augustin opet u glavama 26-27, paragrafi 33-
36. »Ne mjerimo dakle ni buduće vrijeme, ni prošlo, ni sadašnje, ni vrijeme koje prolazi, a ipak
mjerimo vrijeme.« (Augustin, 398/2002:233, XI:34) »U tebi, dušo moja, mjerim vrijeme. (…) Utisak
koji u tebi izazivaju stvari koje prolaze, i koji ostaje kad one prođu, taj utisak mjerim kad je
sadašnji, a ne stvari koje su prošle zato da ga izazovu.« (Augustin, 398/2002:234 XI:36)

Problem postojanja prošlosti i budućnosti. Ne mogu se mjeriti prošla vremena

koja više ne postoje, niti buduća koja još ne postoje. Kad vrijeme prolazi, može se opažati i mjeriti,
ali kad jednom prođe, ne može se mjeriti jer više ne postoji. »Ja istražujem, Oče, a ne tvrdim;
Bože moj, vodi me i upravljaj me!« (Augustin, 398/2002:226, XI:22) Postoji ipak i prošlost i
budućnost, jer budućnost se može proricati (dakle, vidjeti), a prošlost se gleda duhom. »Dopusti
mi, Gospodine, da dalje istražujem, nado moja! Ne daj da se itša smete moja pažnja!« (Augustin,
398/2002:226, XI:23)

Prošlost i budućnost postoje samo kao sadašnjjost. Ako negdje postoje budući i
prošli događaji, oni tamo postoje kao sadašnji, »Jer ako su i ondje budući, onda još nisu ondje, a
ako su i ondje prošli, onda više nisu ondje.« (Augustin, 398/2002:226, XI:23) Prošle događaje
"vidim" kao slike u mojem pamćenju. Budući se događaji proriču kako su u duši zamišljeni; ne
vide se sami događaji, nego njihovi uzroci ili možda znakovi koji već postoje. Primjer: gledajući
zoru, objavljujem da će sunce izaći. (Augustin, 398/2002:227, XI:24) Drugi su primjer, koji ne
možemo objasniti, proroci, koje je Bog učio. (Augustin, 398/2002:227-228, XI:25)
 Sva tri vremena postoje samo u duši. Ne može se dakle reći: "Tri su vremena:
prošlo, sadašnje i buduće", nego: "Tri su vremena: sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti,
sadašnje u budućnosti.". »Ona su naime u mojoj duši kao neke tri stvari i drugdje ih ne nalazim:
sadašnjost u prošlsoti je pamženje, sadašnjost u sadašnjosti je gledanje, sadašnjost u budućnosti
je očekivanje.« (Augustin, 398/2002:228, XI:26) To također kod Kanta. Međutim, moderna fizika
nalazi sva tri vremena u materijalnom svijetu, a ne samo u duši.

Mjerimo vrijeme kad prolazi; prolazi iz budućnosti kroz sadašnjost u prošlost. Ali
kako je mjerenje moguće, kad prošlost i budućnost ne postoje, a sadašnje vrijeme nema trajanja?
(Augustin, 398/2002:228-229, XI:27)

»Duša moja gori od želje da riješi tu zamršenu zagonetku.« Jedino se Boga može
pitati o tome. (Augustin, 398/2002:229, XI:28)

Odnos vremena i gibanja. Čuo sam od jednog učenog čovjeka da je vrijeme

gibanje sunca, mjeseca i zvijezda. Ali, zašto ne bi vrijeme bilo gibanje svih tjelesa, lončarevog
kola kao i zvijezda? (Augustin, 398/2002:230, XI:29) Gibanje nebeskih tjelesa nije vrijeme, jer je
na molitvu Jošue Sunce stalo, a vrijeme je nastavilo teći. Vrijeme je neko rastezanje. (Augustin,
398/2002:230-231, XI:30) Vrijeme također nije ni gibanje općenito, nego je gibanje u vremenu.
(Augustin, 398/2002:231, XI:31) »Zaključujem da vrijeme nije ništa drugo nego rastezanje, ali
čega, ne znam, i bilo bi čudno kad ne bi bilo rastezanje same duše.« (Augustin, 398/2002:232,
XI:33) (U fusnoti se upućuje da je tu misao Augustin našao kod Plotina).

Nakon što je zaključio da se vrijeme mjeri u duši (vidi gore), izlaže da budućnost,
sadašnjost i prošlost postoje kao tri stanja u duši: »Ona naime čeka, pazi i sjeća se.« Budućnost
još ne postoji, ali postoji iščekivanje; prošlost više ne postoji, ali postoji sjećanje; sadašnjost nema
trajanja, ali traje pažnja. (Augustin, 398/2002:235, XI:37) Išćekivanje prolazi kroz pažnju i odlazi
u sjećanje, to se događa kad govorim pjesmu koju znam napamet; to se događa u čitavom životu
čovjeka, i u svemu naraštaju sinova ljudskih, kojemu su svi ljudski životi samo dijelovi. (Augustin,
398/2002:235, XI:38)

Suočava se tu Augustin sa problemom nestalnosti, "rastresenosti" u vremenu; i utiče

se Bogu, da bi postigao postojanost.

Tu se Augustin obraća Bogu: Godine moje u uzdisajima prolaze, »Ja sam se rasuo u
vremena«, ali ti si poslao Sina čovječjega kao posrednika, »da se od starih dana saberem
slijedeći tebe jednoga (…) da ne rasipajući se na ono što će doći i proći (…) ne na putu
rastresenosti, nego na putu pažljivosti« idem ka tvojoj radosti, »koja niti dolazi niti prolazi (…) dok
se ne izlijem u tebe očišćen i rstopljen vatrom tvoje ljubavi.« (Augustin, 398/2002:236, XI:39)

I tu prestaje Augustinova filozofska strast, i simiruje se u misli o Bogu. On sada

iznenada stoji postojano, nasuprot onima koje i dalje muče ljudska pitanja. swfe su to gluposti,
Bog je vječan, sveznajući, divan i nepromjenljiv, točka.

»Stajat ću postojano i naći ću čvrstoću u tebi, u svome praobliku, u tvojoj istini, neću
više trpjeti ljudskih pitanja, ljudi koji u grešnoj bolesti više žeđaju nego što mogu popiti, i govore:
"Što je radio bog prije nego je stvorio nebo i zemlju?" Ili: "Kako mu je došlo na pamet da nešto
radi, kad prije toga nije ništa radio?" (…) Neka dakle uvide da ne može postojati nikakvo vrijeme
bez stvorenja i neka prestanu govoriti takve gluposti. Neka upru pogled i na ono što je pred njima,
i neka shvate da si ti prije svih vremena vječni Stvoritelj svih vremena i da nijedno vrijeme nije s
tobom suvječno, i nijedno stvorenje, ako i ima koje stvorenje iznad vremenâ.« (Augustin,
398/2002:236, XI:40)

Bog poznaje prošle i buduće događaje ne samo onako, kako je meni poznata neka
pjesma, koju pjevam; nego i više, »kudikamo divnije, kudikamo tajanstvenije«. Jer čuvstva onoga
koji pjeva mijenjaju se dok pjeva, ali tebi se tako nešto ne događa, »tebi koji si nepromjenljivo
vječan, to jest uistinu vječni Stvoritelj dušâ. Kao što si dakle u početku poznavao nebo i zemlju
bez promjene svoga znanja, tako si u početku stvorio nebo i zemlju bez ikakve promjene svoga
djelovanja.« (Augustin, 398/2002:236-237, XI:41)

Dvanaesta knjiga
Nastavlja tumačenje prvih riječi Knjige Postanka. Nebo i zemlja. Materija stvorena iz
ničega. Duhovno stvorenje. Dubina Svetog pisma dopušta da se ono može na više načina
ispravno tumačiti. Duh sveti otkriva nam svaki pravi smisao u Svetom pismu.

»Što je tama nego odsutnost svjetla?«, kao što je tišina odsustvo zvuka. (Augustin,
398/2002:242, XII:3)

O naravi pratvari. Što je to "bezoblično"? Stvari se mijenjaju; ali što je to

"promjenljivost"? »Kad bi se moglo kazati "ništa koje je nešto" ili "postojanje koje ne postoji",
nazvao bih je tako.« (Augustin, 398/2002:243, XII:6) Promjena znači da "nešto" iz nepostojanja
prelazi u postojanje, pa je onda, na rubu, nekako ni postojeće ni nepostojeće, list koji postepeno
mijenja boju iz zelene u žutu, u svakom pojedinom trenutku je jedne nijanse, a opet nekako već i
druge, kao što kretanje znači da je predmet na jednom mjestu a ipak nekako već i na drugom
(trenutna brzina).

Nebo i zemlja stvoreni su od ničega. To su dva stvorenja: nebo je bliže Bogu,

zemlja je bliže ničemu. »Stvorio si naime nebo i zemlju ali ne od sebe: jer bi to onda bilo nešto
jednako Jedinorođencu tvome, a po tome i tebi, a nikako ne bi bilo pravedno da bi bilo jednako
tebi ono što nije od tvoje biti. A osim tebe nije bilo ničega drugoga od čega bi ih načinio, bože,
jedno Trojstvo i troje Jedinstvo: i zato si od ničega stvorio nebo i zemlju, nešto veliko i nešto malo,
jer si svemoguć i dobar da učiniš sve dobro, veliko nebo i malu zemlju. Ti si postojao, i osim tebe
ništa, i od ničega si stvorio nebo i zemlju, dva stvorenja, jedno blizu sebe, drugo blizu ničega,
jedno nad kojim si samo ti, drugo koje pod sobom nema ništa.« (Augustin, 398/2002:244, XII:7)
Ovdje dolazimo na početak Hegelove logike: bitak i ništa.

Prvobitna je zemlja posve bezoblična: bezdan, tama, bezvremenost. Ta prvotna

zemlja bijaše bezoblična tvar, nevidljiva i neuređena, bijaše bezdan nad kojim je tama. (Augustin,
398/2002:244-245, XII:8) U njoj nema vremena, jer »bez raznoličnosti kretanja nema vremena, a
nikakve raznolikosti nema gdje nema nikakva oblika«. (Augustin, 398/2002:247, XII:14) »A gdje
nije bilo nikakva reda, nije moglo biti nikakve izmjene vremena; pa ipak je i to govoto ništa, ukoliko
nije bilo potpuno ništa, svakako bilo od onoga od kojega je sve što god jest, sve što je na bilo koji
način nešto.« (Augustin, 398/2002:250, XII:22)

Ontologija se usložnjava uvođenjem još jednog posrednika između Boga (koji je

Trojstvo) i Neba: "Nebo neba" koje se spominje u Ps 115:16. »Nebo neba koje si stvorio u
početku neko je razumno stvorenje, premda nije nipošto suvječno s tobom, Trojstvom, ali je ipak
dionik tvoje vječnosti; njegova se promjenljivost veoma ograničuje zbog slatkoće presretnoga
promatranja tebe (…) ono nadilazi svaku prevrtljivu izmjenu vremena.« I ona bezobličnost,
također nije obuhvaćena brojem dana, jer gdje nema oblika ni reda, nema ni izmjena vremenskih
razmaka. (Augustin, 398/2002:245, XII:9) Nebo neba je »dom tvoj koji promatra tvoju radost bez
ikakve želje da bi zašao k nečemu drugome, čisti razum, sav kao jedan u najužoj slozi, ujedinjen
vezom mira svetih duhova, građana tvoga grada u nebesima nad ovim nebesima.« (Augustin,
398/2002:246, XII:12) U tom nebu neba, razumnom nebu, »razumijevanje (se) sastoji u tome da
se zna sve zajedno, a ne djelomično, ne kao u zagonetci, ne kao u ogledalu, nego u cjelini, u
potpunoj jasnoći, licem u lice (1 Kor 13,12).« (Augustin, 398/2002:248, XII:16) Nije li to
tajanstveno "nebo neba" nešto kao arijanska interpretacija Isusa kao Logosa, koji nije istobitan
Ocu?

Ta kuća Božja, koja je duhovna, postojat će u vijeke vijekova, ali je jednom od Boga
stvorena. (Augustin, 398/2002:249, XII:19) To je Mudrost, stvorena prije od svega (Sir 1,4), koja
je ipak različita od one Mudrosti koja je potpuno suvječna i jednaka s tobom, to je valjda Logos,
Krist po kojoj je stvoreno sve. (Augustin, 398/2002:249, XII:20) Ta stvorena Mudrost »prethodi i
stvorenju vremena, ona je prije od svega stvorena, a ipak prije nje postoji vječnost samoga
Stvoritelja, od kojega je stvorena primila početak, iako ne početak po vremenu, jer još nije bilo
vremena, ali ipak početak samoga svoga postojanja.« (Augustin, 398/2002:250, XII:20) To je
zapravo Jeruzalem, domovina i majka moja, nad kojim vlada Otac, prosvjetitelj, zaštitnik i
zaručnik Jeruzalemov. (Augustin, 398/2002:251, XII:23)

Tako dakle postoje dva stvorenja koja nisu podložna vremenu. Tj. Stvorena Mudrost
i Prvobitna zemlja. Materija i Forma. (Augustin, 398/2002:247, XII:15) Tvar i oblik stvoreni su
istovremeno. »Jer iako je drugo tvar neba i zemlje, a drugo oblik i ljepota neba i zemlje, pa iako si
bezobličnu tvar stvorio od apsolutnoga ništa, a ljepotu svemira od bezoblične tvari, ipak si jedno i
drugo stvorio istovremeno tako da je oblik nastao iza tvari bez ikakva vremenskog razmaka.«
(Augustin, 398/2002:293, XIII:48)

Sve što postoji, od Boga je, osim grijeha: »Samo ono nije od tebe što ne postoji,
a isto tako i odvraćanje volje od tebe koji jesi k onome što je manje od tebe, jer je takvo
odvraćanje prijestupak i grijeh.« Ničiji grijeh ne može nauditi tebi ni remetiti reda tvoje vlasti.
(Augustin, 398/2002:244, XII:11)

Površina Božjih riječi veseli nas kao djecu, ali divna je ona dubina. A onima koji se
ne slažu s mojim razumijevanjem Knjige postanka, odgovaram: »zar ćete reći da je laž ono što mi
Istina snažnim glasom govori u uho moje duše?« (Augustin, 398/2002:249, XII:8) Protivnici se ne
mogu suprotstaviti istini onoga, što mu Bog govori. (Augustin, 398/2002:250, XII:22) »Oni koji to
ne priznaju neka laju koliko hoće i neka sami sebe zaglušuju.« U daljnjem, Augustin diskutira
samo s onima koji prihvaćaju Sveto pismo. (Augustin, 398/2002:251, XII:23, i str. 256, XII:32)
Sebi, dakle, dodjeljuje ulogu analognu onoj starozavjetnih proroka. Crkva je to prihvatila
("naučitelj", "Doctor Ecclesiae").

O tome kako početak Knjige postanka treba shvatiti. Može se shvatiti na razne
načine, ali bit su u dvijema zapovijedima u kojima je naš Učitelj sažeo sav Zakon i proroke.
(Augustin, 398/2002:253, XII:27 i str. 258, XII:35) Pet načina da se shvate riječi "U početku stvori
Bog nebo i zemlju" (Augustin, 398/2002:254, XII:29) i pet načina da se shvate slijedeće riječi,
"Zemlja pak bijaše nevidljiva i neuređena, i tama bijaše nad bezdanom". (Augustin, 398/2002:254-
255, XII:30) Zatim opet opširno o raznim mogućnostima razumijevanja tih riječi u paragrafima 37-
40, str. 259-262

Ne treba se prepirati o mišljenju svoga bližnjega, jer nepromjenljiva je istina iznad

naših umova (Augustin, 398/2002:258, XII:35) ali istinu ne smijemo držati samo za se, da ne
bismo ostali bez nje, jer ako se okrećemo od općeg dobra vlastitom, okrećemo se od istine laži.
(Augustin, 398/2002:250, XII:34)

»U ovoj raznolikosti istinitih misli neka sama Istina stvori sklad, i neka nam se naš
bog smiluje, da se ispravno služimo zakonom, težeći za čistom ljubavlju kao svrhom zapovijedi.«
(Augustin, 398/2002:262, XII:41) Razna tumačenja onoga što je Mojsije rekao mogu istovremeno
biti istinita, sva mogu imati smisao (Augustin, 398/2002:263, XII:42) sva mogu biti od Duha
svetoga, koji ih nam razotkriva. (Augustin, 398/2002:263-264, XII:43)

Trinaesta knjiga
I dalje o prvim riječima Knjige Postanka. Sva su stvorenja odsjev Božje dobrote.
Božje Trojstvo i osobitosti Duha Svetoga. Stvorenje svijeta je slika ustanovljenja Crkve i
djelovanja Duha Svetoga u njoj. Alegoričko tumačenje zemlje i mora. Čovjek prema drugim
stvorenjima, koja su sva dobra. Želja za počinkom u sedmom danu bez svršetka.

Neobično pitanje: kakvu su zaslugu imala stvorena bića, da bi bila stvorena, jer
postojanje je bolje od nepostojanja? (Augustin, 398/2002:267-268, XIII:2) »Ta bića si ti stvorio ne
iz potrebe, nego iz punine svoje dobrote.« (Augustin, 398/2002:269, XIII:5)
 Mudrost je Sin, a Duh je Duh sveti, dakle imamo Trojstvo već na početku. (Augustin,
398/2002:269-270, XIII:6)

»Kome da govorim, kako da govorim o težini požude koja nas vuče u strmi bezdan, i
o uzdizanju ljubavi po Duh tvome koji je lebdio nad vodama? (…) To su naša čuvstva, naše
ljubavi, nečistoća našega duha koja nas vuče dolje ljubavlju prema našim brigama, to je tvoja
svetost koja nas podiže gore ljubavlju prema sigurnosti, da imamo srce gore kod tebe gdje Duh
tvoj lebdi nad vodama« (Augustin, 398/2002:270-271, XIII:8)

»Pade anđeo, pade duša čovjekova i pokazaše svojim padom kakav bi bio bezdan
svega duhovnoga stvorenja u mračnoj dubini da nisi ti rekao odmah u početku: Neka bude
svjetlost (…) Inače bi i sâmo nebo neba bio mračni bezdan u sebi. (…) I u samom bijednom
nemiru duhova koji su pali i kji pokazuju svoju tamu s koje je palo odijelo tvojega svjetla jasno
poakzuješ kako si visoko uzdigao razumno stvorenje kojemu nikako nije dovoljno za blažen
počinak ništa što je manje od tebe, pa prema tome ni sámo sebi.« (Augustin, 398/2002:271,
XIII:9) »Tvojim se ognjem, tvojim dobrim ognjem raspaljujemo i idemo, jer idemo gore prema miru
Jeruzalemovu.« (Augustin, 398/2002:272, XIII:10)

Narav anđela: stvorenje čiste svjetlosti. (Augustin, 398/2002:272, XIII:11)

Neshvatljivost Trojstva. »Rijetka je duša koja zna što govori kad o njima govori.« Za
vježbu, promatrajte sebe kao onoga koji jest, kji zna i koji hoće, i u tom trojstvu je jedan život,
jedan razum i jedna bit, iako je to još daleko od stvarne spoznaje Boga. (Augustin, 398/2002:273,
XIII:12)

»Bog je sam sebi svoj beskonačni cilj, po kojemu jest, i sebi je poznat, i sebi je
dovoljan, nepromjenljivo uvijek isti u neiscrpivoj veličini svoga jedinstva.« (Augustin,
398/2002:273, XIII:12) »Jer kao što ti apsolutno jesi, tako jedini znaš; ti koji nepromjenljivo jesi, ti
nepromjenljivo znaš i nepromjenljivo hoćeš.« (Augustin, 398/2002:277, XIII:19)

Svaki je čovjek naprotiv bezdan. »NIje li srce čovjekovo bezdan? Ima li što dublje od
toga bezdana? (…) Svaki je čovjek bezdan ma kolika bila njegova svetost, nejgova pravednost,
ma koliko uznapredovao u kreposti, i on doziva drugi bezdan kad pouačva drugoga čovjeka koji
članak vjere ili koju istinu o vječnom životu.« (Augustin, 398/2002:274, XIII:14)

Naša su znanja beznačajna prema sjaju mudrosti, ali su nam potrebna, dok ne
odrastemo, kao malom djetetu mlijeko. Opet ta metafora s dojenjem. Ona su kao svjetlost
mjeseca i zvijezda, koje su nam potrebne u našoj noći, nasuprot sjaju dana. (Augustin,
398/2002:279, XIII:23) »Mjesec i zvijezde svijetle noći, ali noći ih ne zamračuje, jer je oni
osvjetljuju samo toliko koliko ona može primiti svjetla.« (Augustin, 398/2002:280, XIII:25) »I sve je
lijepo ako ti to činiš, ali ti si neizrecivo ljepši, ti koji si sve to stvorio. Da Adam nije otpao od tebe,
ne bi se iz njegova krila razlilo ovo slano more, ljudski rod, prekomjerno radoznao, olujno nadut i
nepostojano promjenljiv; i tako ne bi bilo potrebno da u tim beskrajnim vodama tvoji djelitelji
tjelesno i vidljivo izvršavaju tajanstvena djela i riječi.« (Augustin, 398/2002:281, XIII:28)
Božji radnici (djelatnici) danas ne čine čuda da zadive nevjernike, nego su uzor
vjernicima. Danas međutim, Božji djelatnici ne govore više kao »nekoć u vodama nevjere, kad su
navješćivali i govorili preko čudesa, znakova i tajanstvenih glasova«, nego rade kao »uzor
vjernicima, živeći pred njima i potičući ih na nasljedovanje«. (Augustin, 398/2002:282, XIII:30)

Čovjek se duhovno uzdiže i sudi sve, a sam ne podliježe ničijem sudu (1 Kor 2,15).
(Augustin, 398/2002:284, XIII:32) On ima vlast svim životinjama, svom zemljom. Stoga i u Crkvi
tvojoj ima onih koji duhovno predstoje i onih koji se duhovno podlažu. Ali čovjek, premda već
duhovan, mora biti vršilac zakona a ne sudac. Ne sudi o onom duhovnom, jer mu ta vlast nije
data. (Augustin, 398/2002:284, XIII:33) »Kaže se ukratko, da može suditi o stvarima gdje ima i
mogućnost popravljanja.« (Augustin, 398/2002:285, XIII:34)

Predestinacija: »On ne sudi ni o onoj razlici između duhovnih i tjelesnih ljudi, koji su
tvojim očima, Bože naš, poznati, ali se još nikakvim djelima nesu pokazali nama, da ih po
plodovima njihovim upoznamo (Mt 7, 20), nego ti, Gospodine, već znaš njuih i razlučio si ih i
pozvao ih u skrovitosti svojoj prije nego je stvoren svod nebeski.« (Augustin, 398/2002:284,
XIII:33)

Znakovi riječi i glasovi koji stoje pod vlašću tvoje Knjige, »Ako sve te riječi treba
tjelesno izgovoriti, uzrok je tome bezdan svijeta i sljepoća puti, zbog koje se ne mogu vidjeti misli
te ih treba u uši izricati.« (Augustin, 398/2002:285, XIII:34)

Protiv manihejaca: Gledajući prirodu, »vidimo da je sve pojedinačno dobro i da je sve

zajedno veoma dobro«. (Augustin, 398/2002:292, XIII:47)

I Crkva je predestinirana, te postoji analogija između stvaranja i rasta Crkve i

stvaranja svijeta (alegorijska egzegeza Augustinova): »U Riječi tvojoj, u Jedinorođencu tvome
vidjeli smo nebo i zemlju, glavu i tijelo Crkve, u predodređenju prije svih vremena bez jutra i
večeri. A kad si počeo u vremenu izvoditi ono što je bilo predodređeno da bi objavio skrovite stvari
i uredio naše neuređenosti (…) učvrstio si ugled svoje Knjige između onih gore, koji su se trebali
dati poučiti od tebe, i onih dolje, koji su se trebali podložiti njima. (…) Zatim si zapalio neka
svjetlila na svodu nebeskom, to jest svece svoje koji imaju riječ života i svijetle uzvišenim
ugledom, obdareni duhovnim darovima; onda si za posvećenje nevjernih naroda iz tjelesne tvari
proizveo sakramente, i vidljiva čudesa, i glasove riječi prema nebeskom svodu svoje Knjige (…) i
moćnoj si upravi razuma podložio svako razumno djelovanje kao što si ženu podvrgnuo mužu;
htio si da svim tvojim službenicima, koji su potrebni za usavršavanje vjernika u ovome životu, isti ti
vjernici pružaju za njihove vremenite potrebe pomoć koja će njima samima koristiti za budućnost.
« (Augustin, 398/2002:292-293, XIII:49)

»Sedmi dan je bez večeri i u njemu sunce ne zapada, jer si ga posvetio da vječno
traje. (…) Poslije svojih djela, koja su samo zato veoma dobra što si nam ih ti dao, treba da
počinemo u tebi u subotu vječnoga života.« (Augustin, 398/2002:293-294, XIII:51) »Tada ćeš i ti
počinuti u nama tako kao što sada djeluješ u nama, i tako će onaj počinak biti tvoj počinak u
nama kao što su sada ova naša djela tvoja djela u nama. Ti pak, Gospodine, uvijek djeluješ i
uvijek počivaš; ti ne vidiš u vremenu, ne pokrećeš se u vremenu, ne počivaš u vremenu, a ipak
činiš stvari koje vidimo u vremenu, činiš i sama vremena i počinak od vremena.« (Augustin,
398/2002:294, XIII:52) »Mi dakle ove stvari što si stovrio vidimo zato jer jesu, a one jesu zato jer
ih ti vidiš. (…) Ti, koji si takvo dobro koje ne treba nikakva drugog dobra, uvijek si miran, jer si ti
sam svoj počinak. A koji čovjek može poučiti drugoga čovjeka da razumije tu istinu? Koji anđeo
anđela? Koji anđeo čovjeka? Od tebe treba to moliti, u tebi to ražiti, kod tebe za to kucati: tako
ćemo, tako primiti, tako ćemo naći, tako će nam se otvoriti. Amen.« (Augustin, 398/2002:294,
XIII:53) Ovo su posljednje riječi knjige.

Dodatak: Bilješka o odnosu prema istraživanju prirode i čudima

Rasprava De Ordine, koju je Augustin napisao 386. na seoskom imanju u Kasicijaku

u Italiji, opisuje diskusiju Augustina i njegove dvojice prijatelja, Trigecija i Licencija, o tome zašto
voda koja teče u cijevi kupaonice ima promjenljiv zvuk. Licencije kaže da promjena ovisi o
povremenom gomilanju lišća koje sa stabala pada u kanal. Govori kako se »u svemiru sve zbiva
po stalnom redu, koji obuhvaća sve stvari«. (Papini, 1929/2001:117) Krasno rečeno! I onda oni »
počnu živo raspravljati o ovom sveopćem redu i u kojem je odnosu on s Bogom i kako se slaže s
postojanjem zla.« (Papini, 1929/2001:118) I prirodoslovna diskusija je učas zaboravljena, i prelazi
se na pitanja morala. Zatim se druga dvojica počnu natezati i šaliti, a Augustin ih izgrdi zbog
njihovih grijeha, te savladan oosjećajem nesreće, zaplače. »Što radite? Zar vas ne tišti pomisao
na ono mnoštvo mana i tmine neiskustva koje nas tisti i kojima smo obuzeti? (…) Ovaj smijeh
označuje ludost!« (Papini, 1929/2001:118)
Ne vidi više Augustin svjetlo prirode, koje vrijedi istraživati, nego samo tamu, koju
treba prezreti i skočiti u transcendenciju.
 A, naravno, nijednom od sudionika nije palo na pamet da pogledaju u cijev i provjere
postavljenu teoriju. Ili da priupitaju nekog vodoinstalatera.

Protiv "isprazne radoznalosti" govori Augustin u Ispovijestima, a u Državi Božjoj piše

kako ona vodi u magiju, služenje demonima (IX. knjiga). Pa je onda i Lucius Horvat rekao da je
sva prirodna znanost isto, što i demonologija, pa je Nikola Tesla majstor demonologije.

O čudima - iz "O državi Božjoj": Čudesa su bila važna da bi svijet zbog njih
uzvjerovao, a sada (iako se ona i sad zbivaju): »Svatko koji još traži čudesa, kako bi vjerovao,
sâm je veliko čudo, jer ne vjeruje iako cijeli svijet vjeruje.« (Augustin, 426-III/1996:327, 22:8.1)
Čudo definira Augustin kao događaj »izvan redovitog tijeka prirode« koji time »
ukazuje na neki način na Božju nazočnost« (Augustin, 426-II/1995:413, 16:5). Razlikuje čudesa
stvaranja i upravljanja svemirom od čudesa uzrokovanih čudesnim događajima, te zaključuje da
su prva mnogo veća od drugih. (Trape, u: Augustin, 426-I/1982:XLVIII) »Iako su ništa manje
čudesne i one stvari što su u naravi svima poznate, i zapanjivale bi sve one koji ih motre, da se
ljudi ne običavaju čuditi samo onim čudesima koja su i rijetka.« (Augustin, 426-III/1996:237,
21:8.3)
Međutim čudesa nisu protiv naravi, »jer kako je protiv naravi ono što biva po Božjoj
volji, kad je volja tako velikog stvoritelja i narav svake stvorevine? Narav je dakle "volja": ono što
Monod naziva "animizam". Čudo dakle ne biva protiv naravi, nego protivno onomu što je poznato
o naravi.« (Augustin, 426-III/1996:235-237, 22:8.2) Bog je »načinio sva velika i mala čudesa na
ovome svijetu (…) pa ih je uključio u svijet, koji je i sâm jedno čudo, najveće od svih ostalih.«
(Augustin, 426-III/1996:243, 21:9.2) »Ne prema našoj pogodnosti ili nepogodnosti, nego
promatrana sama za sebe, svaka je narav na slavu svome Tvorcu.« (Augustin, 426-II/1995:99,
12:5).

Bog je stvorio zakone prirode, te ih može i kršiti i mijenjati kad poželi. To nije magija.
Bogu se ne smiju postavljati granice. Kao primjer čuda, Augustin navodi iz Marka Varona da je
zvijezda Venera jednom promijenila boju, veličinu, lik i putanju, što se nije dogodilo nikad prije i
nikad poslije. Stvoritelj je ustanovio čvrste i nepromjenljive zakone o poretku i kretanju zvijezda;
zvjezdoznanci su spoznali ta pravila, na tome zasnivaju svoje proračune; a ipak On, kada poželi,
mijenja te zakone. Pogani, kada takve stvari vide, pripisuju ih čarobnjačkim umijećima. (Augustin,
426-III/1996:237, 22:8.2) »Dakle, nevjernici ne smiju sami sebi stvarati maglu od znanja o
naravnima, kao da po božanskoj moći ne može u bilo kojoj stvari nastati štogod drukčije u
njezinoj naravi od onoga što oni spoznaše po svojem ljudskom iskustvu; pa iako su ništa manje
čudesne i one stvari što su u naravi svima poznate, i zapanjivale bi sve one koji ih motre, da se
ljudi ne običavaju čuditi samo onim čudesima koja su i rijetka.« (Augustin, 426-III/1996:237,
22:8.3) »Iako su zamijetili štogod u nekakvu ustrojstvu naravi i s time se dobro upoznali, ipak ne
smiju po tome postavljati Bogu granice, kao da On dotično ne može izmijeniti i preinačiti u štogod
posve drukčije od onoga što je njima poznato.« Tu slijedi primjer uništenja Sodome. (Augustin,
426-III/1996:237, 22:8.4)
Svemogući Bog, u svojoj beskonačnoj dobroti, čini čudo s tijelima u paklu, koja uvijek
isponova regenerira da bi bila sposobna za vječne patnje. Rasprava o crvima je u okviru
dokazivanja da je moguće da patnja griješnika nakon smrti nije samo duševna, nego tijelo
griješnika vječno pati izgarajući u paklenom ognju »u bolu a bez smrti, sve po čudu svemogućega
Stvoritelja«. (Augustin, 426-III/1996:243, 22:9.2)

Augustin je u ranijim spisima De Genesi ad Litteram i De Trinitate razvio teoriju o

tome da je »Bog stvorio sve stvari simultano na početku vremena: neke kao takve, kao elementa
mundi, gruge u obliku rationes seminales, ili možda bolje, rationes causales.« Ta se hipoteza
danas (tj. do 1960) mnogo studira kao moguća filozofska medijacija između znanstvene hipoteze
evolucionizma i dogmatske doktrine o stvaranju. Sve su stvari stvorene simultano, i one koje se
javljaju tijekom stoljeća stvorene su virtualno, potencijalno, »skrivene mogućnosti i zakoni razvitka
«. I čudesa ovise o tim rationes seminales. (Trape, u: Augustin, 426-I/1982:XLIX)

Navedena literatura:
(Augustin, 426-I/1982)
Aurelije Augustin: O državi Božjoj / De civitate dei, svezak prvi (knjiga I-X), Zagreb: Krščanska
sadašnjost, 1982. Dvojezično latinsko i hrvatsko izdanje. S latinskog preveo: Tomislav Ladan.
Teološka lektura: Anton Benvin. Opći uvod: str. VII-CLXXXIII. Agostino Trape: I. Teologija, str. VII-
XCVI. Robert Russell: II. Filozofija, str. XCVII-CXXVIII. Sergio Cotta: III. Politika, str. CXXIX-CL.
Bilješke ispod hrvatskog prijevoda napisali: Tomislav Ladan, Domenico Gentili, Agostino Trape,
Girolamo Trape. Uvod preveo: Zdentko Tomislav Tenšek. (Latinski tekst preuzet iz izdanja:
Sant'Agostino: La citta di Dio, I, Roma: Città Nouva Editrice, 1978.

(Augustin, 426-II/1995)
Aurelije Augustin: O državi Božjoj / De civitate dei, svezak drugi (knjiga XI-XVIII), Zagreb:
Krščanska sadašnjost, 1995. Dvojezično latinsko i hrvatsko izdanje. S latinskog preveo: Tomislav
Ladan. Teološka lektura: Anton Benvin. Agostino Trape: Uvod u knjige XI-XIV, str. VII-LIV.
Domenico Gentili: Uvod u knjige XV-XVIII, str. LV-LIX. Uvode preveo: Zdenko Tomislav Tenšek.
Bilješke ispod hrvatskog prijevoda napisali: Tomislav Ladan, Domenico Gentili, Agostino Trape.
(Latinski tekst preuzet iz izdanja: Sant'Agostino: La citta di Dio, II, Roma: Città Nouva Editrice,
1988.)

(Augustin, 426-III/1996)
Aurelije Augustin: O državi Božjoj / De civitate dei, svezak treći (knjiga XIX-XXII), Zagreb:
Kršćanska sadašnjost, 1996. Dvojezično latinsko i hrvatsko izdanje. S latinskog preveo: Tomislav
Ladan. Teološka lektura: Anton Benvin. Domenico Gentili: Uvod u knjige XIX-XXII, str. VII-XII.
Uvod preveo: Zdenko Tomislav Tenšek. Tomislav Šagi Bunić: Sinhronistički uvid u Augustinovo
vrijeme i djelo, str. XIII-XLI. Bilješke ispod hrvatskog prijevoda napisali: Tomislav Ladan,
Domenico Gentili. (Latinski tekst preuzet iz izdanja: Sant'Agostino: La citta di Dio, III, Roma: Città
Nouva Editrice, 1991

(Papini, 1929/2001)
Giovani Papini: "Sveti Augustin", Split: Verbum, 2001. Prijevod s talijanskog: Frane Sentinella.
("Sant' Agostino", prvo izdanje 1929.) Frane Sentinella: "O piscu ove knjige", str. 213-217.