Nostra aetate (1965.

)
DRUGI VATIKANSKI SABOR, DEKLARACIJA O ODNOSU CRKVE PREMA NEKRANSKIM RELIGIJAMA NOSTRA AETATE (28. 10. 1965.) 1. Proslov U nae vrijeme, kad se ljudski rod iz dana u dan sve ue sjedinjuje i kada rastu meusobne veze izmeu razliitih naroda, i Crkva paljivo promatra u kakvom odnosu stoji prema nekranskim religijama. Na osnovi svoje zadae da promie jedinstvo i ljubav medu ljudima a takoer i meu narodima, ona prije svega svraa svoju pozornost na ono to je ljudima zajedniko i to ih vodi do meusobnog zajednitva. Svi su, naime, narodi jedna zajednica; imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj povrini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, ija se providnost i svjedoanstvo dobrote, a i naum spasenja proteu na sve, dok se ne sjedine izabrani u svetom gradu koji e osvijetliti Boji sjaj, gdje e narodi hoditi u njegovu svjetlu. Ljudi oekuju od razliitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kao nekada tako i danas, duboko uzbuuju ljudska srca: to je ovjek, to je smisao i cilj naega ivota, to je dobro a to je grijeh, odakle boli i zato, koji put vodi do istinske sree, to je smrt, sud i nagrada nakon smrti i to je napokon onaj konani i neizrecivi misterij koji obuhvaa nau egzistenciju i odakle smo doli i kamo idemo? 2. Razliite nekranske religije Ve od najstarijih pa sve do dananjih vremena nalazimo kod razliitih naroda neko zamjeivanje one tajanstvene moi koja je prisutna tokovima svijeta i dogaajima ovjejeg ivota, a ponekad tovie priznavanje najvieg boanstva ili takoer Oca. To zamjeivanje i priznavanje proima njihov ivot dubokim religioznim smislom. A religije, povezane s napretkom kulture, nastoje ralanjenijim pojmovima i profinjenijim jezikom odgovoriti na ista pitanja. Tako u hinduizmu ljudi istrauju i izraavaju Boji misterij neiscrpivom plodnou mitova i otroumnim pokuajima filozofije, a trae osloboenje od tjeskobe nae egzistencije ili oblicima asketskog ivota, ili dubokim razmatranjem ili se utjeu Bogu u ljubavi i pouzdanju. U budizmu se, ve prema njegovim razliitim oblicima, priznaje korjenita nedostatnost ovoga promjenljivoga svijeta te se nauava put kojim e ljudi pobono i s pouzdanjem postii bilo stanje savrenog osloboenja ili e uspjeti, svojim vlastitim snagama ili vinjom pomoi, doprijeti do vrhunskog rasvjetljenja. Tako i ostale religije irom svega svijeta nastoje razliitim nainima pritei u pomo nemiru ljudskoga srca predlaui putove, tj. nauke i pravila ivota i svete obrede.

Katolika crkva ne odbacuje nita to u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim potovanjem promatra te naine djelovanja i ivljenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga to ona sama dri i nauava, ipak nerijetko odraavaju zraku one Istine to prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida navijeta i duna je navijetati Krista, koji je put, istina i ivot (Iv 14, 6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog ivota, u kome je Bog sve sa sobom pomirio. Ona stoga opominje svoju djecu da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedoei kransku vjeru i ivot, priznaju, uvaju i promiu ta duhovna i moralna dobra kao i te socijalno-kulturne vrednote. 3. Islamska religija Crkva gleda s potovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, ivom i subzistentnom, milosrdnom i svemoguem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom duom nastoje podloiti njegovim skrovitim odlukama, kao to se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podloio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak aste kao proroka, a takoer i njegovu djeviansku majku Mariju. Nju ponekad i pobono zazivaju. Osim toga iekuju dan suda, kad e Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni ivot, a Boga tuju napose molitvom, milostinjom i postom. Budui da je tijekom stoljea izmeu krana i muslimana dolazilo do estih sukoba i neprijateljstava, Sveti sabor poziva sve da se, zaboravivi to je bilo, iskreno trude oko meusobnog razumijevanja i da zajedniki tite i promiu socijalnu pravdu, udoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude. 4. idovska religija Istraujui misterij Crkve, ovaj se Sveti Sabor sjea veze kojom je narod Novoga saveza duhovno povezan s rodom Abrahamovim. Kristova Crkva priznaje da se poeci njezine vjere i izabranja, po spasonosnom Bojem otajstvu, nalaze ve kod patrijarha, Mojsija i proroka. Ona ispovijeda da su svi Kristovi vjernici, Abrahamovi sinovi po vjeri, ukljueni u pozivu istog patrijarha i da se spas Crkve otajstveno predoznauje u izlasku izabranog naroda iz zemlje ropstva. Stoga Crkva ne moe zaboraviti da je po onom narodu, s kojim se Bog udostojio iz svog neizrecivog milosra sklopiti Stari savez, primila objavu Staroga zavjeta i da je hrani korijen dobre masline u koju su ucijepljene divlje maslinske mladice pogana. Jer Crkva vjeruje da je Krist, na mir, kriem pomirio idove i pogane i oboje u sebi uinio jednim. Crkva ima takoer neprestano pred oima rijei apostola Pavla u

svojim sunarodnjacima, kojima pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogotovlje i obeanja; njihovi su patrijarsi, od kojih potjee Krist po tijelu (Rim 9, 4-5), sin Djevice Marije. Sjea se takoer da apostoli, temelji i stupovi Crkve, a i mnogi od onih prvih uenika koji su navijestili Kristovo evanelje svijetu potjeu od idovskog naroda. Kako svjedoi Sveto pismo, Jeruzalem nije spoznao vrijeme svog pohoda, i idovi velikim dijelom nisu primili evanelja, dapae mnogi su se suprotstavili njegovu irenju. Usprkos tomu, prema Apostolu, idovi ostaju sveudilj vrlo dragi Bogu, iji su darovi i poziv neopozivi, zbog otaca. Zajedno s prorocima i s istim apostolima oekuju dan, koji je znan samo Bogu, u koji e svi narodi jednim glasom zazivati Gospodina i sluiti mu jednoduno(Sef 3, 9). Kad je dakle kranima i idovima zajednika tako velika duhovna batina, ovaj Sveti sabor eli gajiti i preporuiti meusobno poznavanje i potivanje jednih i drugih, koje se zadobiva osobito biblijskim i teolokim studijem i bratskim razgovorima. Premda su idovske vlasti sa svojim sljedbenicima insistirale na Kristovoj smrti, ipak se ono to je u njegovoj muci poinjeno ne moe uraunavati niti svim idovima bez razlike koji su tada ivjeli, niti dananjim idovima. Iako je Crkva novi Boji narod, neka se ipak idovi ne prikazuju kao da su od Boga odbaeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetoga pisma. Stoga neka svi paze da u katehezi i u propovijedanju Boje rijei ne nauavaju neto to se ne bi slagalo s evaneoskom istinom i Kristovim duhom. Stoga Crkva, koja osuuje sve progone protiv bilo kojih ljudi, sjeajui se zajednike batine sa idovima, potaknuta religioznom evaneoskom ljubavlju a ne politikim motivima, ali mrnju, progone, oitovanja antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane idovi bili pogoeni. Uostalom Krist je, kako je Crkva uvijek drala i dri, pretrpio svoju muku i smrt dobrovoljno, neizmjernom ljubavlju, zbog grijeha sviju ljudi, da bi svi postigli spasenje. Kad dakle Crkva propovijeda, dunost joj je da navijeta Kristov kri kao znak sveope Boje ljubavi i izvor sve milosti. 5. Sveope bratstvo iskljuuje svaku diskriminaciju Ne moemo naime zazivati Boga, Oca sviju, ako otklanjamo da se bratski ponaamo prema nekim ljudima, stvorenima na Boju sliku. Odnos se ovjeka prema Bogu Ocu

s odnosom ovjeka prema ljudskoj brai tako povezuje da Pismo kae: Tko ne ljubi, nije upoznao Boga (1 Iv 4, 8). Time se uklanja temelj svakoj teoriji ili praksi koja izmeu ovjeka i ovjeka, izmeu naroda i naroda uvodi diskriminaciju u ljudskom dostojanstvu i u pravima koja odatle proizlaze. Crkva dakle osuuje svaku diskriminaciju ljudi koja se provodi zbog rase ili boje, drutvenog poloaja ili religije kao stranu Kristovu duhu. Zato Sveti Sabor idui tragovima svetih apostola Petra i Pavla, arko zaklinje Kristove vjernike da vladajui se lijepo meu poganima (1 Pt 2, 12), ako je mogue, koliko je do njih, ive u miru sa svim ljudima, tako da budu doista sinovi Oca koji je na nebesima. Sve ovo u cjelini i u pojedinostima to je u ovoj Deklaraciji odreeno prihvatie oi Svetoga Sabora, i mi apostolskom vlau, od Krista nam predanom, sve to zajedno s asnim ocima u Duhu Svetome odobravamo, odluujemo i odreujemo te zapovijedamo da to to je saborski odreeno na slavu Boju bude proglaeno. U Rimu, kod Sv. Petra, dana 28. listopada 1965. Ja, Pavao, biskup Katolike crkve (slijede potpisi Otaca)