SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Katolički bogoslovni fakultet

Filozofsko-teološki studij

KATEDRA DOGMATSKE TEOLOGIJE

Dogmatska
ekleziologija
Drugi dio
(ad usum proprium)

Dario Kral

ZAGREB, 2015./2016.
 Ivan Pavao II.:
GOSPODIN I ŽIVOTVORAC
(Dominum et Vivificantem)
18. svibnja 1986.

1. Svrha enciklike
 U svojoj enciklici Gospodin i Životvorac, Ivan Pavao II. primjećuje kako je danas
prisutno otkrivanje Boga u njegovoj TRANSCENDENTNOJ stvarnosti kao
beskonačnog Duha. No, to osvježenje ukorijenjeno je u dugoj tradiciji vjerovanja u
Duha Svetoga kao Gospodina i Životvorca, vjerovanja koje se svaki puta ispovijeda
kada se moli Vjerovanje.
 Enciklika se poziva na nasljeđe Drugog vatikanskog koncila jer nas dokumenti
tog koncila, govoreći o samoj Crkvi i Crkvi u svijetu, pozivaju na što dublje
ulaženje u otajstvo Trojstva - kroz evanđelja, naučavanje otaca i liturgiju. Ocu po
Sinu u Duhu Svetom.
 Posebnu važnost enciklika ima u kontekstu nadolazećeg milenijskog jubileja
kada ''Riječi koje neće proći'' dobivaju posebnu elokvenciju.
 Fokus enciklike je PASTORALAN te ilustrira AKTIVNU PRISUTNOST Duha
Svetoga koji Crkvu usmjerava da sudjeluje u potpunom ostvarenju volje Božje
kao ona koju je Krist ustanovio da bude sredstvo spasa za cijeli svijet.
 Duh je DAR Oca i Sina CRKVI, dar koji pomaže ljudima razlikovati grijeh od
pravednosti donoseći puninu života cijeloj ljudskoj obitelji.
 Duh Sveti ostaje TRANSCENDENTNI UZROČNIK tog djelovanja u ljudskom
duhu i povijesti svijeta, nevidljivi i istovremeno sveprisutni Paraklet, Duh koji puše
gdje ga je volja.

2. Duh Sveti i Crkva

 Isus uči da je Duh Sveti savjetnik, zagovornik, Paraklet, Duh istine koji u svijetu,
kroz Crkvu, NASTAVLJA djelo radosne vijesti spasenja. On PODUČAVA u
svim stvarima i PODSJEĆA na sve Isusove riječi i OMOGUĆUJE ispravno
shvaćanje sadržaja Kristove spasonosne poruke. Upučujući Crkvu u svu istinu,
OSIGURAVA Crkvi stalan pristup Kristu, vrhovnom i najpotpunijem objavitelju
Boga.
 Ove rečenice upućuju na prožimanje Crkve Duhom, na duboku vezu između
Duha i Crkve. Duh nije ograničen granicama Crkve ali ne vrijedi obratno.
Dapače, Crkva ne može postojati bez Duha Svetog jer je Duh Sveti, kako su stalno

2
 naglašavali i Oci, DUŠA CRKVE. Ta duboka veza osigurava stalno prenošenje
Radosne vijesti koju je objavio Krist.

3. Duh Sveti u Trojstvu

 Govori se o mjestu Duha Svetoga unutar Trojstva ali i u odnosu na Krista u
njegovu poslanju u kojem se Trojstvo objavljuje kao ljubav osoba koje su jedno.
Intimni Božji život je čista ljubav koju dijele tri božanske osobe. Duh Sveti
prepoznaje se kao OSOBNA LJUBAV.
 Božja logika je samodavanje u ljubavi, a mi to prepoznajemo u Božjem
spasonosnom samopredanju nama. Bog kao zajedništvo osoba stvara čovjeka,
njegovo samodavanje očituje se u želji da čovjeka stvori na svoju sliku, sebi slična.
 U smrti Isusa na križu svjedočimo SAMODARIVANJU koje nas otkupljuje u
moći pashalnog misterija. Duh Sveti dolazi po cijeni Isusova odlaska kako bi
održao trajnu prisutnost Božjeg darivanja kao novog početka samo-
komuniciranja Trojedinog Boga u Duhu Svetom kroz djelo Isusa Krista.
 Ljubav Duha Svetoga vjernici doživljavaju kao dar ili milost. Duh Sveti je
nestvoreni dar i ljubav koji je izvor svih darova stvorenjima. Dar postojanja svemu
stvorenom i dar spasenja ljudima.

4. Duh Sveti u životu Isusa Krista

 Velika tema enciklike je promišljanje o Duhu u životu Isusa Krista. Papa razmišlja
o SZ proročanstvima o Mesiji i kako se odnose na Duha. Sam naime naslov Krist
znači pomazanik. Te SZ tradicije spominje se i Petar kada govori da je Isusa Bog
pomazao Duhom Svetim (Dj 10:37). Ovo seže do Izaije koji je propovijedao
dolazak Mesije na kojem počiva Duh Gospodnji, na što se i sam Isus poziva na
početku svog javnog djelovanja.
 Duh Sveti stalno je prisutan u Isusovu životu - začet je po Duhu Svetom, Ivan ga
najavljuje kao onog koji će krstiti vatrom i Duhom, na krštenju Duh silazi nad Isusa
kao golub, isti Duh vodi ga u pustinju.
 Pashalni događaji definitivno objavljuju Duha Svetoga kao dara. Isus ga u
dvorani posljednje večere objavljuje kao osobu koja će biti poslana apostolima
kako bi se spasenje u žrtvi križa moglo stalno aktualizirati.
 Dolazak Duha Svetoga omogućilo je uskrsnuće koje samog Isusa otkriva kao
Sina Božjeg, punog moći. Na Pedesetnicu, strah postaje hrabrost i otkupljenje se
od tada stalno izvršava u umovima i srcima ljudi, kroz Duha Svetog.

5. Duh Sveti i glas savjesti, Duh Sveti i kršćanski moral

 Enciklika donosi i sažetak odnosa između Duha Svetoga i ljudske savjesti u
razvoju kršćanskog morala. Pri tome donosi četiri važne točke:

3
 o grijeh i dalje postoji u ljudskoj povijesti
o svaki grijeh je podložan spasonosnoj moći otkupljenja
o Duh Sveti pomaže prepoznati prisutnost grijeha u svijetu
o mi doživljavamo Božju milost kao pomoć u vlastitim naporima da savladamo
moć grijeha
1. Grijeh i dalje postoji u ljudskoj povijesti
 U današnjem svijetu kulturnog pluralizma i sekularne modernosti, stvarnost
grijeha sve se više potiskuje u domenu privatnog izbora i psiholoških
predispozicija. Psihologiziranje ljudskog bitka posebno je u tom vidu
problematično jer se grijeh tumači kao neuroza ili psihoza, kao psihološko stanje.
 Iako ovo ima svoje korisnosti, to nije cijela istina ljudskog stanja. Bogatstvo
ljudskog duha izražava se u raznolikosti kultura ali to bogatstvo sa sobom nosi
opasnost privatizacije koja relativizira istinu. Tako i grijeh može biti sveden na
osobno i kulturno mišljenje.
 Ivan Pavao II. jasno govori o grijehu i zlu. To su stvarnosti koje se nalaze u
svijetu i nisu iluzije ili kreacije ljudske psihe. Grijeh je stvarnost koja je
ukorijenjena u ljudskom biću i njegov se korijen može pronaći u samom
podrijetlu čovjeka. Duh Sveti na to upozorava, kao i na nasljednost grešne naravi.
Grijeh je povezan s monumentalnom borbom protiv sila mraka koje obilježavaju
ljudsku povijest. Ta borba trajati će do Kristova ponovna dolaska.
 Grijeh je uzročnik čovjekova otuđenja. Stvoreni smo na sliku Božju ali smo se
pobunili protiv Boga izabirući smrt umjesto života. Tako je čovječanstvo zaraženo
grijehom i nije ono što bi trebalo biti. Zato je dio naše prirode sudjelovanje u
sukobu između naših težnji prema višem životu i naših ograničenja i slabosti.
 Duh Sveti podsjeća nas na ovu stvarnosti i borbu kako zbog iluzije o nestvarnom
svijetu ne bi bili izgubljeni.
2. Grijeh je podvrgnut spasonosnoj snazi otkupljenja
 Duh Sveti podsjeća nas na grijeh, ne zato da bismo bili obeshrabreni nego da
postanemo svjesni opasnosti. I, unutar te opasnost, Duh Sveti donosi nam
radosnu vijest spasenja jer nas podsjeća na moć spasa ostvarenog u pashalnoj
pobjedi.
 Duh Sveti uvijek grijeh dovodi u vezu s križem i podsjeća da je sam Gospodin
došao kako bi oslobodio i ojačao palog čovjeka. Ovaj odnos Duha Svetoga i
čovjeka otvara put obraćenju ljudskog srca i taj odnos jača unutar ljudske savjesti.
3. Duh Sveti pomaže nam prepoznati prisutnost grijeha u svijetu
 Duh Sveti ostaje glavni transcendentni subjekt ostvarenja spasenja od grijeha u
čovjekovu duhu i povijesti svijeta. Omogućuje čovjeku da spozna vlastito zlo i

4
 usmjeri se prema dobrom. Taj proces događa se u području čovjekove savjesti
gdje Duh savjetuje i usmjerava moralnu osobu.
 Duh Sveti dolazi u kontakt s ljudskom savjesti, to je duhovno prosvjetljenje koje
pomaže raspoznati istinu. Slušajući savjest, kršćani su pridruženi ostatku
čovječanstva u potrazi za istinom i traženju iskrenog rješenja za brojne probleme
koji se pojavljuju u ljudskim odnosima.
 Ovo potvrđuje da život kršćana nije bijeg od svijeta nego je to život u svijetu po
istini o svijetu davajući mu dostojanstvo dobiveno stvaranjem.
 Zato je savjest ta koja određuje ljudsko dostojanstvo. U čovjekovom srcu upisan
je zakon Božji kako bi se samo dostojanstvo čuvalo. Savjest je tajna jezgra i svetište
čovjeka. Ondje je sam s Bogom čiji glas odjekuje.
 Zato što je Duh Sveti osoba, naš odgovor njemu mora biti interpersonalan i
odnosan. U nama pobuđuje odgovor kako pokušavamo produbiti odnos s Bogom.
Raspoznavanje Božje volje je ovdje ključno i to je primarni odgovor i pojedinaca
i zajednice. Tako dopuštamo da nas vodi Duh Sveti.
4. Duh nam pomaže pobijediti grijeh
 Kao savjetnik i zagovornik, Duh Sveti pomaže nam razviti jasnije viđenje i
shvaćanje stvarnosti grijeha u našim životima. Daje i snagu i milost da taj grijeh
savladamo. Čovjek se ne bori sam niti može sam pobijediti, bez Božje milosti.
 Duh Sveti je lijek za grijeh, zato Isus, kada dahne u apostole kaže da primaju Duha
Svetoga i da kome otpuste grijehe, tomu su otpušteni.
 To ozdravljanje od grijeha koje daje Duh Sveti, pomaže i nama da pobijedimo
grijeh, da ga savladavamo, ali i da tu moć dajemo onima koji žele biti ozdravljeni
od grijeha.
 Zato nas i 2. Vat. stalno podsjeća na mogućnost pobjede

6. Tijelo i Duh
 Duhovna borba dobra i zla u kojoj je odlučno pobijedio Krist u pashalnom
misteriju odigrava se u dubinama svake osobe i svakog društva i u svakom
vremenu. Papa koristi pavlovske termine Duh i Tijelo kako bi opisao nutarnji
konflikt koji se odvija u pokušaju življenja moralnog života.
 Tijelo pritom označava ne materiju nego naše ljudske sklonosti i nagnuća i to
ona koja nas vode prema grijehu i zlu zbog percipirane koristi.
 Slično, duh ne označava nešto nematerijalno nego težnju cijele osobe da se
usmjeri prema Bogu, prema dobru.
 Ukratko, ova antropologija bavi se motivacijama iza ljudskog ponašanja i kako bi
se objasnila napetost i nutarnja borba u čovjeku.

5
 7. Ljudsku rastrganost uzrokuje grijeh
 Izvor ovog konflikta u čovjeku je grijeh, a rješenje je u moći Duha. Napetost i
muka u čovjeku posljedica je, nasljedstvo i potvrda grijeha, dio je svakodnevnog
iskustva.
 Po ovom shvaćanju, grijeh kao da u čovjeku ima vlastiti život te stvara vlastite
moći i strukture koje utječu na čovjeka. Tu se dakle pojavljuje pojam
STRUKTURE GRIJEHA koje vode daljnjem umnažanju grijeha. Te strukture
imaju korijen u osobnom grijehu i povezane su s konkretnim djelima pojedinaca,
a šire se i utječu na druge ljude te pojačavaju snagu i utjecaj grijeha.
 Ove strukture vanjska su manifestacija grijeha te se pojavljuju u svakoj
generaciji i svim kulturama. Svaka generacija postavlja vlastite sisteme vjerovanja
i ponašanja koji se temelje na sebičnosti i pobuni protiv Duha Božjega. Naše
vrijeme - to je MATERIJALIZAM, u svojoj teorijskoj i praktičnoj formi.
 Materijalizam poriče duhovnu stvarnost i kao jedinu stvarnost predstavlja
materiju. Sukladno tome, cilj je čovjeka stjecanje i kontrola nad svim materijalnim.
 Svijet grijeha utječe na želje tijela te postepeno stvaraju u čovjeku ono što Pavao
zove ''život po tijelu.'' Ubrzo se sve vrijednosti, želje i ponašanja srukturiraju oko
toga. Posljedice su: bludničenje, nečistoća, pijanstva itd. ali i zavist, sebičnost,
mržnja...
 Konačna posljedica je smrt, misli se na nešto mnogo više od fizičke smrti. To je
smrt koja prethodi fizičkoj smrti i nastavlja se nakon fizičke smrti. Odvojenost od
pravog i istinskog života.

8. Život u Duhu je pravi čovjekov život

 Dobar moralni život temelji se na otvorenosti Duhu tako da čovjekov duh
sudjeluje u životnom odnosu s Duhom Svetim.
 Takav odnos stvara u našem ljudskom duh težnju koja dovodi do stvaranja
STRUKTURA ŽIVOTA koje dolaze od Božjeg stvaranja i otkupljenja. Takav život
je sudjelovanje u stvaranju i postajemo sve sličniji slici Božjoj u nama. To je i
sudjelovanje u otkupljenju jer živimo kao nova stvorenja u Kristu.
 Temelj našeg ponašanja tada je zakon Duha koji u Kristu daje život. Ako živimo
po Duhu, hodamo u Duhu, kaže Pavao. Takav život donosi darove duha - ljubav,
radost, strpljivost, dobrotu, vjernost, nježnost.
 Konačna posljedica je život, punina života koju obećaje evanđelje.
 Ispravno shvaćena, ova enciklika je poziv na život u istini, prema savjesti,
ispovijedanje Duha istine kao onog koji daje život.

6
 Pavao VI.:
MARIALIS CULTUS
(2. veljače 1974.)
1. Uvod
 Govori se o liturgijskoj obnovi koju je pokrenuo 2. vatikanski koncil i kako se s
radošću promatraju promjene kao i plodovi koje ta obnova donosi. Istovremeno se
poziva na promišljanje o svemu što može omogućiti oživotvorenje spomenute
obnove. Pritom se pobožnost prema Djevici Mariji navodi kao jedan od
elemenata koji definira autentičnu pobožnost. Kult koji od Krista vuče podrijetlo
sa sobom nosi porast štovanja prema Mariji pa i u različitim pobožnostima ali u
granicama zdrave pravovjerne nauke i uvijek u skladnoj podloženosti štovanju
Krista.
 Neki oblici pobožnosti danas se pak čine neprikladnima jer su bili vezani uz
društveno kulturne sheme prošlosti. Stoga se traže novi oblici što neke ljude dovodi
do zbunjenosti.

2. Štovanje Djevice Marije u liturgiji

 Govori se o mjestu koje štovanje Djevice Marije ima u obnovljenoj Rimskoj liturgiji.
Kreće se od obnove općeg Kalendara te se spominju važni marijanski blagdani:
o BEZGREŠNO ZAČEĆE - 8. prosinca, vezano uz duh Došašća i usmjerava na
Djevicu koja je s ljubavlju iščekivala Sina. S pravom se Došašću štuje Djevica ali
se nikad ne smije odvojiti to štovanje od Krista. Marija ima važno mjesto i u
Bogojavljenju i na blagdan sv. Obitelji.
o SVETKOVINA SVETE BOGORODICE MARIJE - 1. siječnja, proslavljuje
ulogu koju je Marija imala u otajstvu spasenja i pruža priliku da se poklonimo
novorođenom Knezu Mira.
o Važni su i slavlja UTJELOVLJENJA, 25. ožujka i UZNESENJA, 15. kolovoza
kao i ona slavlja u kojima se komemoriraju spasenjski događaji i kojima je
Djevica bila usko povezana s Kristom, Mala Gospa, Pohođenje.
o Uz to i razna mjesna štovanja kao npr. Naša Gospa Lurdska 11. veljače i mnogi
partikularni blagdani mjesnih Crkava.
 U samim tekstovima obnovljenog Misala prihvaćene su velike marijanske teme
rimske euhologije - neokaljano začeće, milosti puna, bogomaterinstvo itd. No,
unesene su i neke nove teme kao što su paralela MARIJA - CRKVA zbog odnosa
koji postoji između Marije i Crkve i u Mariji vide PREDSLIKU CRKVE. U
Uznesenju se tako prepoznaje već ostvaren početak onog što ima slijediti za
sveukupnu Crkvu, a u otajstvu Materinstva proglašava se Marija majkom Glave i
sukladno tome Majkom Crkve. Uvijek kada se liturgija okreće prema Crkvi,

7
 prepoznaje Mariju. Liturgija poziva da se Mariji pridružimo u veličanju Krista i
da se štovanje djevice pretoči u konkretnu životnu ljubav prema Crkvi.
 Marija ima značajno mjesto i u Lekcionaru i u Časoslovu a sve to upućuje na
promatranje Djevice s ispravnog stajališta, a to je u otajstvu Krista unutar kojeg se
Mariji pridaje jedinstveno mjesto.

3. Djevica kao model Crkve u obavljanju bogoslužja

 Ovdje se govori Mariji kao MODELU DUHOVNOG DRŽANJA koji je pozvana
nasljedovati cijela Crkva, posebno jer je kod Marije ključno njeno savršeno
jedinstvo s Kristom.
o Marija je Djevica koja SLUŠA; Marija je začela vjerom i njena vjera je uzrok
njenog blaženstva. Stalno se u srcu vraćala na događaje Kristove djetinjstva i
sabirala ih. Slično čini i Crkva u liturgiji: vjerom sluša Riječ, prihvaća je,
proglašuje i časti.
o Marija je Djevica koja MOLI; kao takva se pokazuje u pohodu Elizabeti, u Kani
kao i kada moli s apostolima. Sve to ukazuje na molitvenu prisutnost Marije u
Crkvi koja nastaje i u Crkvi svih vremena.
o Marija je Djevica koja RAĐA, a po propovijedanju i krštenju i Crkva postaje
majka koja rađa za novi i besmrtni život
o Marija je Djevica koja PRINOSI; kao što Marija prikazuje Isusa u hramu,
nastavljajući temeljno prinošenje utjelovljenje Riječi, tako i Crkva u euharistiji
stalno iznova čini prinos.
 Marija je učiteljica duhovnog života i za svakog pojedinog kršćanina. Ona je
model bogoslužja ponajprije po poticaju da mi svoj vlastiti život učinimo
prinosom Bogu, da možemo reći ''Budi volja tvoja'' i ''Evo službenice Gospodnje,
neka mi bude po riječi tvojoj.''
 Crkva monogostruke odnose koji je povezuju s Marijom preobraća u različita
zbiljska kultna držanja: duboko štovanje, žarku ljubav, zazivanje puno
pouzdanja, djelatnost nasljedovanja itd.
 Zbog svega navedenog, Crkva dok slavi sveta otajstva zauzima stav vjere i ljubavi
sličan stavu Djevice. To je zlatno pravilo kršćanske pobožnosti.

4. Trojstveni, kristološki i eklezijalni vid marijanskog štovanja

 Pobožne vježbe u čast Djevice Marije moraju imati jasnu TROJSTVENU i
KRISTOLOŠKU značajku. Kršćansko bogoslužje iz svoje je naravi kult koji se
iskazuje Ocu, Sinu i Duhu Svetom i samo se iz te perspektive može zakonito
proširiti i na Djevicu Mariju, a zatim i na svece. U Djevici Mariji sve se odnosi
na Krista i sve o Kristu ovisi. Autentična kršćanska pobožnost nikada to nije

8
 razdvajala. Zato se i svako štovanje Marije nužno mora usmjeravati, poticati,
VODITI PREMA prema štovanju Krista.
 Drugi važan aspekt jest povezanost Marije s DUHOM SVETIM koji, posebno o
otajstvu Utjelovljenja, čini jedan od vrhunskih zahvata u povijesti spasenja.
Marija je po toj prožetosti Duhom Svetim zaslužila naslove poput Boravište
Kraljevo, Kovčeg Saveza ili Šator Gospodnji, a ponajprije Svetište Duha Svetoga.
Duhu Svetom pridaju se vjera, ufanje i ljubav Marije. Tako, snagom Duha, i Crkva
i vjernici trebaju u svojoj duši roditi Krista.
 Treće važno jest MJESTO koje Marija zauzima u Crkvi. To je mjesto poslije Krista
koje je najuzvišenije i nama najbliže. Termini koje Drugi vatikanski koncil koristi
za Crkvu - Božja obitelj, Božji narod, Mistično Tijelo Kristovo, Kraljevstvo Božje,
omogućuju i jasnije uočavanje Marijinog poslanja u otajstvu Crkve i njenog mjesta
u općinstvu svetih. Djevica i Crkva SURAĐUJU u RAĐANJU otajstvenog Tijela
Kristova, jedna i druga su Majka Krista ali nijedna od njih dvije ne rađa bez druge
cijelo Tijelo. Isto tako, ljubav prema Crkvi rađa ljubavlju prema Mariji i obratno.

5. Četiri usmjerenja za Djevičino štovanje: biblijsko, liturgijsko,

ekumensko, antropološko
 Opći postulat kršćanske pobožnosti jest da ima biblijski pečat i BIBLIJA treba biti
temeljna molitvena knjiga. Taj model treba slijediti i štovanje prema Djevici
Mariji. Biblija, prožeta otajstvom Spasitelja sadrži od Postanka do Otkrivenja
nedvosmislena upućivanja na Onu koja je njegova Majka i Družica. Marijansko
štovanje treba biti obilježeno velikim temama kršćanske poruke kako ih
pronalazimo u Bibliji.
 Što se tiče LITURGIJSKOG usmjerenja u pobožnosti prema Djevici Mariji, treba
se držati načela koje je donio SC, a to je da se pobožnost treba uskladiti s
liturgijom. U pogledu pobožnosti prema Mariji, ta zadaća nije laka zbog raznih
običaja i kultura. Pobožnosti ne treba ukidati niti ih treba ostaviti
nepromijenjenima nego - potrebno ih je uskladiti s liturgijom, makar to bilo
teško.
 Pobožnost prema Mariji osjetljiva je za nastojanja oko ciljeva EKUMENSKOG
pokreta i zadobiva ekumenski pečat. Postoje točke povezanosti, preko Marije, i sa
pravoslavnim i s anglikancima i s reformiranim kršćanima. Katolici se mogu Mariji
moliti za jedinstvo kršćana, ali treba izbjegavati pretjerivanja u štovanju Marije
koja bi mogla navesti odijeljenu braću na krive zaključke o autentičnom
katoličkom učenju o Mariji.
 U štovanju koje se iskazuje Mariji, potrebno je imati u vidu i ANTROPOLOŠKU
dimenziju jer rezultati znanstvenih istraživanja mogu pripomoći da nestane
nelagodnost koja nastaje zbog razlike u štovanju Marije i suvremenih

9
 antropoloških poimanja. Misli se na raskorak između Marije kakva se nalazi u
pobožnim knjigama i suvremenog čovjeka, ponajprije žene koja izlazi iz uskog
okvira obitelji i domaćinstva. U takvom kontekstu, Marija se teško uočava kao uzor.
Važno je imati na umu da Crkva Mariju ne stavlja kao uzor po njenom društveno
- kulturnom položaju nego ponajprije po njenom prianjanju uz Božju volju. No,
iako su neke pobožne knjige i predodžbe klišeji, ne može se Crkva prilagođavati
duhu vremena mijenjajući sadržaj. Marija, kao Djevica, Majka, Supruga, kao ona
koja pruža ljubav, mora uvijek ostati uzor i savršen lik žene i evanđeoskog življenja.
 Marialis Cultus upozorava još jednom na zastranjenja u štovanju Marije kao što
su lakovjernost, izvanjski čini i površni sentimentalizam koji su svi strani
katoličkom pravovjerju. Mora se prvenstveno promatrati cjelovitost evanđeoske
slike Marije, a ukloniti sve legendarno ili jednostrano. Time pobožnost Mariji neće
potamniti nego zaživjeti.
 Glavni cilj štovanja Marije je, u konačnici, proslavljivanje Boga i življenje života
koji je u skladu s Božjom voljom.

10