Prosilogion

Anselmo Canterburyjski (1033.-1109.) kršćanski je teolog i filozof, benediktinski redovnik i

nadbiskup Canterburyja, a nazivaju ga ocem skolastike.Njegovi su najznačajniji filozofski
tekstovi Monologion i Prosilogion.U ovome ću eseju govoriti o Anselmovom ontološkom
argumentu za postojanje Boga kojega iznosi u Prosilogionu.Naime, Anselmo u uvodnome
dijelu teksta govori o tome kako je htio pronaći jedinstveni argument kojemu ne treba ništa
osim njega samoga kao dokaz i koji će biti dovoljan da pokaže kako Bog zaista postoji.

Prema njegovom razmišljanju, Bog je najbolja moguća stvar koju možemo zamisliti, tj.radi se
o biću koje je samo po sebi savršeno i kojemu ništa ne nedostaje.Analogno tome,
Anselmova je definicija Boga „ono od čega se nešto veće ne može zamisliti“.Premda ima
nekih koji poriču Boga, Canterburyjski tvrdi da su oni u krivu i naziva ih bezumnicima zbog
toga što razumiju njegovu definiciju i ona im postoji na umu, a ipak je negiraju. Ovime on
želi reći da su stvari koje postoje u stvarnosti uvijek bolje od onih koje su samo u našem
umu.Dakle, ako bi Bog postojao samo u našem umu,onda ne bi bi bio „ono od čega se nešto
veće ne može zamisliti“ jer bi u stvarnosti bio bolji ( postojanje u stvarnosti veće od
postojanja u samome umu) i stoga on nužno mora postojati i u stvarnosti.Nadalje, od
presudne je važnosti shvatiti da je jedno spoznati da nešto jest, a drugo da je nešto u
umu.Čitajući ovaj tekst nailazimo na Anselmov primjer slikara koji razmišlja o tome što će
nacrati (ima tu sliku u umu), ali još ne zna da ona jest (da postoji) jer ju nije naslikao. Jednom
kada ju naslika ima je u umu i zna da postoji jer ju je naslikao.Prema tome, bilo bi čudno da
nekoga tko samo razmišlja o slici, a ne naslika je, zovemo slikarom.Na isti način Anselmo želi
reći kako ljudi spoznaju da Bog postoji,ali još nisu svjesni da on jest.

Možemo zamisliti puno stvari,ali samo neke od njih zaista postoje i u našoj stvarnosti.Iako je
za čovjeka svojstveno da zamišlja stvari i provlači ih kroz vlastiti um,imati te stvari u realnosti
za njega je svakako puno bolje.Da Bog ne postoji u stvarnosti moralo bi postojati nešto veće
što bi se uzdiglo nad stvoriteljem svega,a to je apsurdno.Stoga,prema Anselmu nema sumnje
da postoji biće od kojega se ništa veće ne može zamisliti,odnosno da ono postoji u razumu
jednako kao i u stvarnosti.