Aristotel- „Metafizika“

Aristotel je bio grčki filozof, Platonov učenik i jedan od najvećih mislilaca antike koji je
20 godina proveo u Platonovoj Akademiji te bio odgojitelj Aleksandra Velikog na
Filipovu dvoru. U ovome seminaru bit će govora o jednom od njegovih najpoznatijih
djela, a to je skup spisa posvećenih „prvoj filozofiji“ koje je imalo veliki utjecaj na daljnji
razvoj filozofije. „Metafizika“ je Aristotelovo djelo u četrnaest knjiga koje su nejednake
dužine i složenosti. Na samome početku, moram objasniti što je to metafizika.
Metafizika je temeljna filozofska disciplina, a označuje istraživanje onoga što je iznad
iskustva. Ona je znanost koja se može razumjeti kao filozofsko istraživanje o prvim i
temeljnim počelima i uzrocima svega postojećega. U njoj su zato ukorijenjene sve
druge filozofske discipline i njome se posebno označava težnja da se dođe do
apsolutne istine o bîti svijeta i života, da se spozna prekosvjetnost, sve što je iznad ili
iza prirode, pravi, nepromjenljivi i istiniti bitak svega opstojećega.

U zadanome ulomku Aristotel određuje predmet „prve filozofije“ (prve znanosti) i

objašnjava zašto se ona razlikuje od drugih (djelomičnih) znanosti. Naime, metafizika
je znanost o „prvim počelima i uzrocima" zato što se pomoću njih i iz njih spoznaju sve
ostale stvari, a predmete te znanosti najteže je shvatiti upravo zbog toga što su oni
najudaljeniji od ljudskih čula, od osjetilnog opažanja. Sve druge znanosti bave se
nekim bićem ili rodom, „odsijecajući jedan njegov dio", ali se nijedna ne bavi „bitkom
zapravo", nijedna ne razlaže „samo ono što jest" niti ga dokazuje. Dakle, znanosti to
pretpostavljaju ili ga objašnjavaju čulnim opažanjem, a nakon toga odmah idu u
drugom pravcu baveći se dokazima svojih posebnih predmeta. Također, Aristotel ističe
kako znanosti ne polažu računa o samoj supstanciji, tj. o onome „što jest". Iako se
fizika bavi bitkom, ona ga uzima samo ukoliko je takav bitak pokretan i neodvojiv od
materije. Međutim, ističe Aristotel, saznati „kako egzistira sama bit" znači odvratiti
pogled filozofskog istraživanja od onoga što je posebno i pojedinačno te ga usmjeriti
na ono što je „vječno, nepokretno i izdvojeno" u stvarnosti. Takvo istraživanje nije ni
fizičko ni matematiičko, nego je izvornije i prvotnije od oba zato što se bavi vječnim
uzrocima svega. Nadalje, iz rečenice: ...“ali ako postoji neko nepokretno bivstvo
(supstancija), znanost o njemu bit će prvotnija i sveopća, jer je prva. I ona će promatrati
bitak kao bitak, te ono što jest i (svojstva) što su mu prisutna kao bitku“, možemo
zaključiti da Aristotel zapravo ne želi umanjiti vrijednost fizike ili neke druge prirodne
znanosti u njezinome području istraživanja. Drugim riječima, ovdje se samo želi
naglasiti važnost „prve filozofije“ kao znanosti o bitku bića, o onome po čemu biće jest
biće, ali ne kao da mu to pridolazi izvana, nego je uvijek prisutno u njemu, kao neka
„priroda sama po sebi“ . Primjerice, biologija uzima postojanje živih organizama
„zdravo za gotovo“ pritom ne razmišljajući o tome postoji li neka „unutrašnja priroda“
koja čini žabu žabom, odnosno neka nevidljiva granica koja ju odjeljuje od ostalih.
Također, dubinu i važnost koju nudi metafizika uočavamo na primjeru prirodnih zakona
koji su u znanosti općeprihvaćeni. Dok znanstvenik govori o prirodnim zakonima,
metafizičar proučava koje su karakteristike dale nekoj tvrdnji „moć“ ili potporu da se
uopće počne smatrati zakonom.

Drugi tekst preuzet iz „Metafizike“ bavi se problematikom počela svih stvari.Većina je

prvih mislilaca počelom svih stvari smatrala samo ona tvarne vrste i u tu svrhu uvela
pojam pratvari. Taj pojam koristimo kada govorimo o tome od čega sva bića prvo
nastaju ili se spoznaju te u što se na kraju raspadaju. Nadalje, u ulomku stoji kako
vlada mišljenje da „ništa ne prestaje i ništa ne propada, jer se takva narav uvijek
zadržava.“ U svrhu toga dan je primjer Sokrata za kojega ne možemo reći da nastaje
kada mu pridodamo neke lijepe ili ružne osobine (npr.lijep,obrazovan,bujne brade), a
niti da nestaje kada mu te iste osobine oduzmemo. Ovdje se želi istaknuti da uvijek
ostaje podmet, a to je sam Sokrat. Iz prethodno navedenoga, Aristotel zaključuje da
ne nestaje i ne prestaje ništa ni od drugih stvari te da mora postojati nekakva narav (ili
više njih) koja uvijek ostaje. Međutim, nemaju svi istu percepciju što se tiče množine i
vrste toga počela zato što ljudski um još uvijek nije uspio otkriti i razraditi takvu
kompleksnost. Primjerice, za Talesa je to počelo bila voda. Naime, često je izjavljivao
da zemlja pluta na vodi, a zaitrigirale su ga činjenice da je hrana vlažna i da sva toplina
nastaje iz vlage. Danas znamo da je u smislu početka počelo je jedno od najtežih
filozofskih pitanja. Problem nastaje kada se dođe do rasprave o tome treba li filozofija
u svojim razmatranjima poći od osjetilnoga ili od nadosjetilnoga, pojedinačnoga ili
općega, od duha ili bitka, itd.

Možemo zamisliti puno stvari, ali samo neke od njih zaista postoje i u našoj stvarnosti.
Bez obzira na to, za čovjekov je osobni razvoj bitno da u istraživanju svijeta oko sebe
ima otvoreni um, ali i da bude svjestan ograničenosti svojih spoznaja. Nakon otkrivenih
nekoliko tisuća različitih vrsta riba, svakako imamo pravo zaključiti da je ispod valova
čitav čudan, živi svijet. Slično tome, budući da znanost želi otkriti istine o svijetu,
sigurno bi nam trebala reći nešto i o najdubljim razinama naše stvarnosti, a upravo joj
metafizika predlaže te nove dimenzije.