a) Ope znaajke ovih spisa i njihova vanost

b) Didach Upute apostolske

c) Klement Rimski
d) Ignacije Antiohijski
e) Polikarp iz Smirne
e) Kratki prikaz ostalih autora i djela: Papija Hieraposki, Barnabina (pseudo) poslanica, Hermin
Pastir, Druga Klementova poslanica
a) Ope znaajke ovih spisa i njihova vanost
Rado se o prvim svjedocima Predaje, prvoj kariki u lancu predavanja objavljenog poklada.
Ope znaajke
uzimaju teme iz Novoga zavjeta: Presveto Trojstvo, utjelovljenje, Crkva, prevladava moralni
nauk;
opaa se jasni kristocentrizam;
spominje se esto paruzija;
spisi odiu velikom jednostavnou, bez teolokih i polemikih pretenzija;
spisi velike snage i autoriteta, s pastoralnim naglaskom i nakanom: potiu na poslunost, na
ljubav i poniznost;
napisani su koin jezikom;
spisi napisani kranima umjerenog drutvenog statusa.
Izraz apostolski oci je nastao u 17. stoljeu, a pod tim pojmom se eljelo obuhvatiti nekoliko autora
i djela sa samih poetaka kranstva. Smatralo se apostolskim ocima Barnabu, Klementa Rimskog,
Ignacija Antiohijskog, Polikarpa, Hermu, Papiju Hierapolskog Pismo Diognetu i Didach. U striktnom
smislu rijei samo su Klement, Ignacije, Papija, Polikarp i Didach apostolski oci. Barnaba i Herma
pripadaju apokrifnim spisima, a Pismo Diognetu apologetskoj knjievnosti. Ovi spisi su u uskoj vezi s
Novim zavjetom kao karike izmeu apostola i kasnije predaje. Daju jasnu sliku o nauku koncem 1.
stoljea.
Nastali su kao prigodni, bez pretenzije da dadnu sustavno izlaganje kranskog nauka.Glavne teme:
Od eshatolokih sadraja uoava se jaka enja za Kristom i nestrpljivo iekivanje njegova skorog
dolaska. Sadre takoer ujednaen kristoloki nauk: Krist je Sin Boji, koji je prije postanka svijeta
(preegzistencija), koji je imao udjela u stvaranju svijeta. Tako ve od prve polovice drugoga stoljea
postoje spisi od iznimnog znaaja za upoznavanje ivota prvih krana.
Premda se radi o tekstovima na grkom jeziku, svi oni odraavaju velik utjecaj idovskog ambijenta.
Osim toga jako nalikuju knjigama Starog, a iznad svega Novog zavjeta. Nauk koji je u njima sadran
nije strukturiran u teoloki sustav, nego bi se prije reklo da reproducira ideje Novoga zavjeta, a prije
svega spisa sv. Pavla i sv. Ivana.
Cilj ovih spisa je izrazito praktine i pastoralne naravi. Nastoje uveati u itateljima stil novoga ivota
koji je Krist pouio apostole, a oni predadoe sljedeim naratajima. Insistiraju, na primjer, na
vanosti da se usvoji i ivi kranske kreposti: ljubav, strpljivost, velikodunost, vjernost, dijeljenje
zemaljskih dobara, nada u uskrsnue tijela, itd. Postoje stvari koje izraavaju s posebnom snagom.
Jedan od tih je nunost jedinstva svih vjernika oko pastira, biskupa zajednice, koji upravlja
zajednicom uz pomo kolegija prezbitera i akona. Isto tako u ovim dokumentima poziva na oprez
sve krane da budu vjerni primljenoj vjeri, i da se uvaju budnima protiv opasnosti nastajuih
krivovjerja. Dvije moda najrairenije u tom trenutku bijahu judaizanti, koji su nastojali vratiti se na
obiaje i prakticiranje Mojsijeva zakona, to je bilo ve nadieno, a druga su bili doceti, koji su nijekali
Kristovo pravo ovjetvo, to jest da je imao stvarno tijelo.
Glavne oznake svake knjige
Didach je moralno-katehetski prirunik za kransku zajednicu i pojedince;

Klementova poslanica Korinanima je intervent Rimske Crkve u nastojanju smirenja krize u

drugoj zajednici, podravajui hijerarhijsku strukturu pozivajui se na princip apostolskog naslijea;
Ignacijeva pisma potvruju solidarnost izmeu crkava i suodgovornost jednog biskupa prema
raskolima i krivovjerjima;
Barnabina poslanica je traktat o kranskom tumaenju Starog zavjeta upravljen kranima
koje je privuklo idovstvo;
Hermin Pastir je apokaliptika knjiga, poruka Crkvi o pokori.
b) Didach Upute apostolske
Uvod
Naslov: Ovo djelo je otkrio 1873. nikomedijski metropolit Bryennios u Carigradu u jednom grkom
kodeksu napisanom 1056. (sad se uva u Jeruzalemu) i prvi put objavljeno 1883. Prema objavljenom
izdanju naslov glasi Uputa Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola, ali se ini da je
izvorni naslov Upute apostolske. (Didach = pouka = didach ): Doctrina Apostolorum ili pak
najvjerojatnije u pluralu didacai.
Vrlo popularna knjiga koja je sluila kao katekizam, liturgijski i duhovno-moralni vademecum.
Premda je kratki saetak kranskog nauka, u sebi je veliki skup normi koje nude znaajnu sliku
kranskog ivota u 2. stoljeu. Po stilu slii kranskim konstitucijama iz kasnijih stoljea.
Kao saetak katolikog nauka donosi sadraje koje moraju poznavati katekumeni prije nego
pristupe krtenju: moralne, liturgijske i disciplinske upute.
Vrlo poznato u starini (Euzebije, Jeronim, Rufin, Atanazije).
Prva velika zbirka crkvenih zakona.
Od velikog znaaja za upoznavanje liturgijskog ivota u prvom razdoblju: katekumenat,
krtenje, euharistija.
Razdoblje nastanka
Povijesni ambijent koji se u njemu odraava su posljednja desetljea 1. stoljea. Veina misli da je
napisano izmeu 80. i 100. godine (nema citata sinoptikih Evanelja), premda ima onih koji ga
datiraju sve do 50., kao i onih koji ga datiraju i kasnije. Tako neki misle da ovisi o Barnabinoj poslanici
i da je stoga kasnije napisano (izmeu 130. i 150.). Na temelju idovskog ambijenta koji se u njemu
iitava, najvjerojatnije je napisan koncem prvoga stoljea. U njemu se razaznaje sirijski ambijent, pa
se pretpostavlja da mu je autor neki judeokranin iz sirijskog podruja.
Premda prva poglavalja (nauk o Dva puta) slie mnogo 18. i 20. poglavlju Barnabine poslanice, ne
izgleda da postoji meusobna ovisnost. Mogue je da i jedan i drugi spis ovise o zajednikom
izvoru. Didach je po svom sadraju kompilacija ve postojeih tekstova. Kao djelo vrlo je citirano u
starini (Euzebije, Atanazije, Rufin). Posluilo je kao obrazac drugim kasnijim djelima disciplinske i
liturgijske naravi: Didascalia (sredina 3. st., sirijski antiidovski spis), Traditio Hipoliti (3. st.)
i Constitutiones Apostolicae(konac 4. st.; napisan u Siriji ili Carigradu; autor arijanac).
Prenoenje teksta
Grka vrela: Codex Hierosolymitanus (H 54, a. 1056), Papyrus Oxyrhynchus (4. st.),
Apostolski kanoni (4. st.), Knjiga VII. Apostolskih konstitucija (s. IV).
Latinska vrela: Dva fragmenta jednog prijevoda iz 3. st. (Codex Melk iz 9. st. i Papirus jednog
koptskog prijevoda iz 5. st.).
Sadraj
Struktura: 16 kratkih poglavlja (tri dijela i jedan zakljuak): Dijelovi: 1: moralni, 2: liturgijski, 3:
odnosi vjernog puka s hijerarhijom.
Prvi dio od poglavlja 1,1 do 6,3 je predkrsna udoredna kateheza koja koristitopos dvaju
putova. Sadri upute moralne kateheze katekumenima i govori o dva puta, putu dobra i putu zla, kao
odgojnoj metodi.
Drugi dio (7 do 15) je u vlastitom smislu pravilnik zajednice. Sadri jedan liturgijski dio (7-10)
u kojem su sadrane upute i predstavlja obrasce za obrede kranske inicijacije. Slijedi potom
disciplinski dio (11-13/14-15), koji se tie navlastito slubenika.
Trei dio (16) odgovara eshatolokom govoru.

Od 7. do 10. poglavlja daje norme za dijeljenje krtenja (formula kao u Mt 28, uranjanje u tekuu
vodu i, u sluaju nunosti, polijevanjem); odredbe o postu (prije krtenja, srijeda i petak za razliku od
idova koji su postili ponedjeljak i etvrtak, iz ega se razaznaje antijudaizam); i odredbe o euharistiji
i pokori. Vrlo znaajan dokument iz apostolskog razdoblja. U 7. poglavlju govori o krtavanju (u
rijeci), ako je mogue; formula je matejevska; ipak se doputa i krtenje trostrukim polijevanjem
vodom po glavi; krsni post podrazumijeva post krtenika i krstitelja dan ili dva dana prije podjeljivanja
sakramenta; redovni post je srijedom i petkom.
I Didach, kao i sveti Justin, Euharistiju zovu rtvom. Priesti pristupaju samo krtenici. Bilo za
euharistiju, bilo za molitve, nuno je oistiti se. Od 11. do 15. poglavlja su disciplinske norme: o
apostolima, prorocima, uiteljima, desetinama, nedjelji danu Gospodnjem, hijerarhiji 16. poglavlje:
govori o paruziji i dunosti kranina koje proizlaze iz nje, napose o bdjenju.
Nauk
Molitva i bogotovlje. Najstarije poznate euharistijske molitve su sadrane u 9. i 10. poglavlju.
Propisuje da se moli Oena tri puta dnevno.
Euharistija je duhovna hrana i pie. Treba biti ist da bi je primio. Euharistija je rtva.
Ispovijed. Prije primanja euharistije treba ispovjediti grijehe (oblik liturgijske ispovijedi i
priznanja grijeha prije molitve).
Hijerarhija. Ne moe se iz ovoga izvesti monarhijsko biskupstvo. Govori se o biskupima i
akonima. Na poseban nain se cijeni ulogu koju imaju proroci.
Ljubav i socijalna asistencija. arko se preporuuje dati milostinju, zaraivati za ivot vlastitim
radom, pomagati siromane.
Ekleziologija. Crkva je opa, jedna, sveta. Simbol ovog jedinstva je euharistijski kruh,
oblikovan od zrnja penice sabranih po brdima, to je prvi put da se rabi takva slika; euharistijski kruh
nije samo simbol, ve i oitovanje zajednitva Crkve (euharistijska ekleziologija). Rije Crkva se
koristi da oznai liturgijsku zajednicu, ali isto tako i opu Crkvu, u koju se sabiru svi raspreni ljudi.
Crkvi pripadaju sveti. Grenici su pozvani na obraenje, pa da i oni nakon toga budu dionici dara.
Crkva se kao zajednitvo osoba ne poveava rasprostranjivanjem nauke, nego sakupljanjem,
sabiranjem ljudi sa svih strana svijeta u otajstvo jedinstva. Spominje kozmiki misterij Crkve.
to se tie slubenika uoava se da je u poetku bila vrlo rairen itinerancija (karizmatici
itineranti) u istonoj Siriji. Takoer su postojali proroci liturzi (stalni), iz ega se iitava da se Crkva
ustalila. Opaa se, naime, pojavljivanje dvostruke ministerijalne hijerarhije:
o
apostoli i proroci (putujui karizmatici),
o
biskupi i akoni (uspostavljena lokalna hijerarhija).
Eshatologija. Izraz Maranatha (br. 10) je znak vjere u neposrednost paruzije. Ali i posljednje
poglavlje iznosi na vidjelo svu eshatoloku vanost Didacha: dolazak Antikrista, budnost do
posljednjeg asa, lani proroci i kvaritelji, kunje u vjeri, otvoreno nebo i dolazak Gospodina sa
svetima, uskrsnue mrtvih.
c) Klement Rimski
ivot
Po informacijama koje nam daje Irenej, Euzebije, Tertulijan, Epifanije i Origen, Klement je bio trei
nasljednik sv. Petra na rimskoj stolici, to jest etvrti rimski biskup. Tertulijan dri da je bio posveen
za biskupa po rukama samog Apostola. Upravljao je biskupijom od 92. do 101. (Liber Pontificalis dri
od 88. do 97.).
Muenitva sv. Klementa (Passio Clementis i Martyrium S. Clementis) potjeu iz kasnijeg vremena
(izmeu 4. i 6. st.), pa nema potpune sigurnosti da je umro muenikom smru (navodno zatoen u
Herzonezu na Krimu i osuen na rad u rudnicima, da bi potom bio osuen na smrt, baen u more sa
sidrom oko vrata; sv. iril je kasnije bio uvjeren da je otkrio njegove relikvije i donio ih u Rim).
Vjerojatno je dolazio iz judeokranstva, a sigurno je bio uenik apostola. Predmnijevalo se da njega
spominje Pavao u poslanici Filipljanima (4,3), ali je to nedokazivo. Malo je vjerojatna PseudoKlementova informacija da je bio lan carske obitelji ili da je bio iz neke ugledne obitelji u srodstvu s
Flavijevcima.

Osobnost autora Poslanice

Ne spominje svoje ime, nego govori u mnoini (mi) u ime Rimske Crkve. Oekuje da se njegovo
pismo proita javno (prvi dio je napisan u stilu dobro izraenog govora s retorikim figurama). Doista
se zna, kako izvjetava Euzebije, da je korintski biskup Dionizije pisao papi Soteru (oko 170.)
javljajui mu kako se Klementova poslanica itala kod nedjeljnog bogosluja.
Euzebije takoer navodi da se ta ista poslanica itala i u mnogim drugim crkvama. Sudei po brojnim
navodima Staroga i Novoga zavjeta dolazi se do zakljuka da je bio idovskog podrijetla.
Poslanica Korinanima
Ova poslanica je jedini Klementov spis. U vrijeme Domicijanove vladavine dogodile su se u Korintu
rasprave izmeu dviju frakcija, koje su postojale u vrijeme sv. Pavla. Povod ovom pismu bila je
pobuna koju je potaklo nekoliko nepromiljenih i preuzetnih osoba protiv prezbitera tamonje
zajednice, tako da su ih sprijeili u vrenju svete slube i nepravedno zbacili. Rimska je Crkva ustala
u obranu zbaenih prezbitera, drei nemalim grijehom takvo ponaanje protiv zakonitih slubenika
Crkve koji su vrili asno i besprijekorno svoju slubu. Klement oekuje, nakon to je razumio
situaciju, da e uspjeti uspostaviti slogu i jedinstvo, te vratiti zbaene prezbitere u slubu.
Ovo je najstariji spis kojem se poznaje sa sigurnou vrijeme nastanka (96. godina). Vanost mu je
to se radi o pismu rimskog biskupa zajednici u Korintu, grkom gradu od velike trgovake vanosti u
1. st. Korintska Crkva, koju je utemeljio Pavao, imala je od svoga utemeljenja vrste veze s Rimskom
Crkvom. Zanimljivo je da je Pavao napisao Poslanicu Rimljanima iz Korinta.
Poslanica Korinanima je od iznimne teoloke, liturgijske i povijesne vanosti, suvremenik posljednjih
novozavjetnih spisa. Izmeu ostalih stvari spominje muenitvo svetih Petra i Pavla u Rimu, te
Pavlovo putovanje na krajnji zapad (panjolsku). U uvodu spominje nepredviene nevolje koje su
zadesile Crkvu, pa se pretpostavlja da misli na Domicijanov progon (94/96-96.), te tako daje
kronoloke naznake. Dakle, nastanak bi bio neposredno nakon progona (konac 96. do poetka 98.) u
vrijeme Nervine vladavine.
Ovo pismo predstavlja ve odreene odlike rimskih dokumenata: razboritu teinu, oinsku skrb,
svijest vlastite odgovornosti, vrstou u zahtijevanju i u isto vrijeme velikoduan u opratanju
pogreaka. A to se tie izlaganja nauka, vrlo joj je stalo da cjelovito predstavi batinu tradicionalnog
pologa (usp. Flich, 338). U ovom Klementovu interventu se vidi epifanija rimskog primata
(Batiffol). Bez anakronistikih pretjerivanja pripada povijesti rimskog primata (Trevijano, 22). Izlae
kao opepoznate kranske istine rimski primat i boansko porijeklo hijerarhije.
Posebno je dragocjen nauk o Kristu: Draga brao, ovo je put na kojem susreemo svoje spasenje,
Isus Krist, vrhovni sveenik naih prinosa, zatitnik i pomonik nae slabosti. Pomou njega moemo
razmatrati uzvienost nebesa i divimo se kao u ogledalu istom i uzvienom licu Bojem: po njemu
su se otvorile oi naeg srca i otvara se svjetlu na um, prije tup i zamraen (36, 1-2).
Vrijeme nastanka
Unutarnje informacije: govori o progonu koji se dogodio poslije Neronova. Napisana kad su
apostoli i prezbiteri od njih zareeni ve umrli.
Tradicionalni datumi: Hegesip (pria Euzebije) tvrdi da je napisana u vrijeme Domicijanova
progona (95-96.). Polikarp navodi ovo pismo u svom pismu Filipljanima.
Prenoenje teksta
U grkim manuskriptima. Neki su biblijski, kao to je Codex Alexandrinus (s. V) koji je u
Londonu, jedan koptski kodeks iz Strasbourga i jedan novozavjetni sirijski iz Cambridgea. Drugi nisi
biblijski Codex Hierosolymitanus (s. XI).
U sirijskom manuskriptu iz 12. st. (Sveuilite Cambridge).
U latinskom manuskriptu iz 11. st. (u Namuru) (nije biblijski), stari prijevod iz 2. st. nastao na
vulgarnom latinskom.
U koptskim papirusima (biblijski): jedan papirus iz 4. st. i jedan iz 7. (fragmentaran).
Struktura Poslanice
Dijeli se ovako:
Uvod (1-3.). Opisuje situaciju kakva je bila prije raskola (mir) i, na nain kontrasta, govori o
neslozi koja je u tijeku.

Prvi dio (4-36.): zavist i poniznost. Opisuje pogubnost zavisti i razdora, te potie na poniznost
i ljubav pomou brojnih primjera.
Drugi dio (37-61.): jedinstvo. Izlae nunost poslunosti i stege, a svoje tvrdnje temelji na
razliitim primjerima (rimska vojska, ljudsko tijelo, itd.). Govori o uspostavljanju starozavjetne
hijerarhije i o crkvenoj hijerarhiji (biskupi, akoni) koju je ustanovio Krist.
Zakljuak (62-65). Saetak svega reenoga, te zakljuuje molitvom i sveanim pozdravom.
Temeljne doktrinarne toke
Povijest Crkve: pog. 5: Petar je ivio i umro u Rimu muenikom smru; Pavao je putova na
zapad (panjolska); pog. 6: Neronov progon; bilo je mnogo muenika okrutno muenih, a meu
njima i ena.
Hijerarhija i primat: govori o apostolskom naslijeu, hijerarhijska vlast dolazi od Boga (prvi o
tome svjedoi).
Primat Rimske Crkve: samo postojanje ovog pisma potvruje jasno autoritet rimskog biskupa
nad korintskom zajednicom. Osim toga, na poetku pisma se ispriava to prije nije mogao obratiti
pozornost na korintski problem, kao da se podrazumijeva da je trebao napraviti. S druge strane
njegov nastup je s autoritetom, potiui da se poslua i dozivljui u pamet da, ako ne posluaju, bit
e odgovorni za ne mali grijeh i izlau se velikoj pogibli (br. 59.). Naposljetku, Klement se osjea
potaknut Duhom Svetim piui pismo, jer veli kako e se obradovati ako posluaju to je napisao po
Duhu Svetom (br. 63).
Povijest dogmi: Ova poslanica je manifest crkvene jurisdikcije: to je jasna i izriita potvrda
apostolskog naslijea. U 42. i 44. poglavlju: Krist je bio poslan od Boga. On je ustanovio apostolsku
biskupsku slubu (kao to je u Starom zavjetu postojala hijerarhija), i oni su, po Isusovu nadahnuu,
uspostavili nasljednike i poslali ih da oni sa svoje strane imenuju druge nasljednike koji e nakon
njihove smrti preuzeti slubu.
Sadri euharistijske molitve rimske liturgije.
Liturgija: Jasno razlikovanje izmeu hijerarhije (episkopoi kai diakonoi;presbyteroi: i njihova
uloga u liturgijskom slavlju) i laika. Na samom zavretku Poslanica donosi jednu liturgijsku molitvu,
najvjerojatnije koritenu u rimskoj liturgiji. Na kraju molitve je i pronja za svjetovne vlasti.
Ton je kao onoga koji je nadreeni i pie podreenima.
Kae da tko ga ne poslua teko grijei (imati u vidu da sv. Ivan nije intervenirao u ovoj
situaciji)).
Pismo je bilo vrlo prihvaeno: ita se i stoljee nakon to je napisano (Dionizije Korintski,
170. godine pie papi Soteru).
Sakramente dijele ovlateni slubenici: episcopoi (biskupi i sveenici) i diaconoi.
Uskrsnue od mrtvih i slika feniksa: cap. 24 i 25.
Osjea se stoiki utjecaj na poglavlje koje govori o skladu u svijetu (br. 20), ime dokazuje
dobrotu i mudrost Stvoriteljevu.
d) Ignacije Antiohijski
ivot
Od Euzebija saznajemo sve to znamo o ivotu ovog svetog muenika. Irenej i Origen spominju
njegovo muenitvo. Bio je trei biskup Antiohije, nakon Petra i Evodija. Muen u Rimu u vrijeme
cara Trajana (najvjerojatnije 107. ali u novije doba se dvoji da bi moda bilo izmeu 110. i 118.).
Samom sebi je davao ime teofor (Bogonosac).
Ignacija su uhvatili u Antiohiji, da bi bio podvrgnut muenitvu u Rimu (ne postoji izvjetaj o
muenitvu, nego tek iz 4. i 5. stoljea 5 izvjetaja legendarnog znaaja). Na putu prema Rimu
prolazio je kroz kranske zajednice Male Azije (Filadelfija, Smirna), koje mu iskazuju svoje
potovanje, a iz drugih (Efez, Magnezija, Tralles) dolaze biskupi da ga posjete. Iz Smirne pie
poslanice tim zajednicama (Efez, Tralles, Magnezija) da im zahvali za panju. Zatim ih potie na
vjernost pastirima i upozorava ih da se uvaju krivovjernih nauka. Iz Smirne pie takoer svoju
poslanicu Rimljanima da ih zamoli da ne sprjeavaju njegove smrti, jer se arko eli sjediniti s
Kristom.

1.
2.

3.
4.

Nastavljajui svoje putovanje, u Troadi pie Crkvi u Smirni i u Filadelfiji, te Polikaru, biskupu Smirne.
Razlog pisanje je da ih zamoli da poalju nekoga u Antiohiju u kojoj je prestao progon nosei njegove
pozdrave i molitve. Ostali sadraj ovog pisma je slian prethodnima. Obraajui se Polikarpu daje mu
savjete kako vriti biskupsku slubu. Potom se ukrcaju za Neaoplis u Makedoniji i dalje za Rim.
Sedam pisama
Ovih sedam pisama napisanih s puta koji ga je vodio u mueniku smrt pomau nam da bolje
upoznamo situaciju u prvim kranskim zajednicama, te nam omoguuju razumjeti duu ovog
biskupa i muenika i njegov iskreni vjerniki zanos. Jezik kojim odie zanosom i vrlo je izvoran. Ne
vodi rauna o uobiajenom stilskom dotjerivanju. Iz pisama se razaznaje dua puna gorljivosti i
ara. Stil je brz, pun zanosa, ne vodei mnogo rauna o formi, vlastit ovjeku koji je pozvan na
muenitvu za ljubav Kristovu i koji na neki nain eli itateljima saopiti svoje uzviene osjeaje.
Poznata je njegova skrb za jedinstvo Crkve oko pastira. A ono to zadivljuje je njegova smirenost i
radost pred muenitvom. Dri da se radi o trenutku kad e stvarno postati uenik Kristov. Cijeli
kranski ivot ima za cilj sjedinjenje s Kristom nasljedujui njegov ivot.
Neto kasnije Filipljani piu Polikarpu traei Ignacijeva pisma. Polikarp im odgovara i alje im pisma
koja je imao. Ignacije crpi iz pavlovske i ivanovske predaje (Ivan je tek neto prije napisao svoje
Evanelje u Efezu), to je oito iz pisama: ivot u Kristu je sredite njegova dokazivanja. Polikarp i
Irenej preuzeli su njegov bogati polog i prenijeli ga kasnijim naratajima. U Crkvi muenika morali su
se itati i esto razmatrati Ignacijeva pisma, iji je stil jednostavan i gorljiv, sadraj dubok bez
retorike.
Ignacijeva teologija
Hijerarhijsko ustrojstvo Crkve: biskup, sveenik, akon; postoji samo jedan biskup predstojnik
zajednice; objanjava njegovu ulogu; biskupski primat u zajednici; sveenici pomau, itd.
Rimski primat: u drugim pismima pia kao jednak ili nadreeni (daje savjete, itd.); u ovoj
Rimljanima pie kao podlonik, istie da Rimska Crkva predsjeda u ljubavi.
Govori se po prvi put o katolikoj Crkvi (univerzalnoj), ne toliko u smislu suprotstavljanja
prema partikularnoj Crkvi kojoj je na elu biskup, nego u smislu potpunog eshatolokog ostvarenja
kojem Crkva treba teiti.
Euharistija je mjesto rtve ; govori o tijelu naeg Gospodina Isusa Krista . Ona je
sakrament jedinstva jer sjedinjuje sve vjernike oko Krista, njegova tijela i krvi.
Upozorava na docete i judaizante.
Doketizam je jedna vrsta grkog sinkretizma na dualistikoj osnovi. Propovijedao je spasenje
na isto duhovnoj osnovi kao spasenje besmrtne due. To je bilo suprotno kranskom nauku o
uskrsnuu mrtvih. Ignacije se suprotstavlja takvom iskrivljenju vjere koje nema uporite u predaji,
koja je u sirijskom kranstvu vrsto pristajala uz utjelovljenje i sakramentalnost.
Duhovni ivot: nasljedovati Krista: Kristovo nastanjenje u dui po jedinstvu s hijerarhijom i
udionitvom na sakramentima (euharistija).
Najznaajnije toke njegove teologije
Okosnica njegove teologije je ideja da postoji Boja spasenjska volja (ekonomija), koju je
dovrio u Kristu, naem Uitelju.
Slijedei pavlovsku i ivanovsku teologiju jasno obznanjuje svoju vjeru u dvostruku narav u
Kristu: boansku i ljudsku, te se suprotstavlja doketizmu (docete nisu imali zasebne sekte sve do
polovice 2. st.) koji su nijekali Kristove ljudsku narav i napose patnje. Govorili su da je trpio samo
prividno (dokesis = privid), potom su drali da je tijelo neto zloga (velika veina gnostika su bili
doketi, dok ne vrijedi obrnuto). Nijekali su Euharistiju (tijelo Kristovo) i nisu drali do molitve. Tekstovi
na koje su se pozivali doketi bili su Lk 4, 30 (Isus proe izmeu njih) i Lk 24, 31 (uenicima iz
Emausa nestaje ispred oiju). Antidoketski tekstovi su 1 Iv 4, 2 (Krist je doao u tijelu) i 1 Iv 1, 1 (to
smo uli i vidjeli, to rukama svojim opipasmo).
Jasno dokazuje stvarnu prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, kao i njezin rtveni
karakter (thysia = rtva). Crkvu zove mjestom rtve.
Prvi je koji koristi izraz katolika Crkva (opa).

5.
6.
7.
8.
9.

10.

Kod njega se jasno razlikuje sastavljene od biskupa (koji predsjeda i predstavlja Krista),
starca (predstavljaju apostolski zbor) i akona (kojima je povjerena sluba Isusa Krista)
Potie na jedinstvo s biskupom kao jedinim nainom da se ostane vjerni Kristu.
Biskup predsjeda cijelim bogotovnim ivotom i uope Crkvom. Nita se ne moe initi bez
njega.
Slijedi pavlovski nauk o braku (savez izmeu Krista i Crkve) i djevianstvu (preporuuje ga).
To je prvi rimski pisac za kojeg znamo da priznaje rimski primat (Crkvi koja je ostvarena u
ljubavi () koje je ljubljena i prosvijetljena () koja predsjeda u glavnom gradu teritorija Rimljana),
dostojna Boga, dostojna svakog uresa, dostojna blaenstva () predsjeda u (prokathemene tes
agapes). Ignacije jasno koristi rije predsjedati naznaujui autoritet, budnost. S druge strane,
izgleda da se (Funk) rije ljubav (agapes) koristi kao u odnosu na opu Crkvu (Rim predsjeda nad
svezom ljubavi, to jest nad opom Crkvom), ili, barem (Thiele) naznaujui da Rim predsjeda u
ljubavi, to e rei, u nadnaravnom ivotu i u bitnim kranskog ivota svih crkava.
Ignacije ne potie Rimsku Crkvu na jedinstvo i slogu. Ne usuuje se davati upute zajednici u
Rimu, i svjedok je boravka Petra i Pavla u tom gradu: ne dajem vam odredbe kao Petar i Pavao.
Ignacijev misticizam
Ignacije polazi od esto ponavljanog jedinstva izmeu Boga i Krista, da bi mogao govoriti o jedinstvu
izmeu kranina i Krista. Upravo na temi jedinstva kranina s Kristom razvija se Ignacijev
misticizam. Iz pavlovske ideje jedinstva s Kristom i ivanovske ideje ivota u Kristu izvire
ignacijevski ideal: nasljedovanje Krista:
Nasljedovanje Krista: to je put sjedinjenja s Kristom i ivljenja njegova ivota, u emu je
posebno bitno nasljedovati Gospodinovu muku i smrt: Dopustite mi da budem nasljedovatelj muke
moga Boga (Rim 6,3).
Muenitvo je savreno nasljedovanje Krista: Jo nisam postigao savrenstvo u Isusu
Kristu. Tek sada poinjem bivati njegov uenik (Eph 3,1). Dopustite mi da promatram istu svjetlost.
Kad tamo doem bit u stvarno ovjek (Rim 6,2). Zato sam se ja onda ponudio na smrt? Vatri,
mau, ivotinjama? Ali kad sam blizu maa, blizu sam Bogu, kad sam blizu ivotinjama, blizu sam
Bogu, ali samo u imenu Isusa Krista (Smirn 4,2).
Nastanjenje Krista u dui: inimo sve promatrajui da prebiva u nama, da bismo mi bili
njegov hram, a on Bog u nama, kao to je i pojavit e se pred naim licem ako ga volimo na ispravan
nain (Efe 15,3).
Da bi bili u Kristu, da bi se susreli u Kristu svaki kranin se treba sjediniti osobno s
Kristom, ali po bogotovnom ivotu kojem predsjeda biskup kao Kristov predstavnik. Duhovni i
mistini Ignacijev ivot se nadahnjuje na znakovima i izriajima kranskog bogotovlja.
Ignacijeva pisma su prvo svjedoanstvo spajanja i uvrenja trostrukog hijerarhijskog stanja:
monarhijansko biskupstvo, prezbiterat i akonat.
Autentinost pisama
Ignacijevsko pitanje: govorilo se da postoji est lanih pisama pomijeanih s autentinima. Stoga su
protestanti nijekali njihovu autentinost, ali se to pitanje razrijeilo kad su otkriveni stari kodeksi sa
samo sedam pisama (kratka recenzija iz 2. st.), tako da se danas uglavnom prihvaa njihova
autentinost.
U prilog tome govori i Polikarp kao svjedok iz vremena njihova sastavljanja kad u poslanici
Filipljanima veli: Poslali smo vam, kako ste traili, Ignacijeva pisma, kako one to ste vi poslali
nama, tako druge koje imamo kod nas. Njih vam prilaemo uz ovo pismo. Moi ete iz njih izvui
mnogo ploda, jer su pune vjere, strpljenja i svega to moe izgraditi i dovesti do Gospodina naega.
Vi s vae strane, ako imate sigurnih vijesti o Ignaciju i njegovim drugovima, javite mi (Polikarp, Fil
13,2).
Drugi svjedoci su Irenej i Origen. Euzebije nabraja sedam pisama u tradicionalnom poretku.
Prenoenje teksta
Sauvanu su tri recenzije teksta, to jest tri razliite skupine kolekcija ovih pisama:
Srednja redakcija (brevior) je kopija izvorne kolekcije: na grkom, iz 2. st. Sauvana u
Codex Mediceus Laurentianus i u Codex Paris Graec. Iz 10. st.

Velika redakcija (longior), krivotvorena (ispravljana i s dodacima), sastavljena vjerojatno u 4.

ili 5. st. i sauvana u mnogim latinskim i grkim manuskriptima.
Mala redakcija brevissima ili saetak na sirijskom jeziku koji je jedan kompendij sirijske
verzije male redakcije.
e) Polikarp iz Smirne
ivot
Polikarp je roen 69. godine (podnio muenitvo s 86 godina). Povijesno je zapisano da je bio uenik
Ivana apostola. Godine 155. je umro muenikom smru. Bio je kranin koji se obratio s poganstva i
postao je biskup Smirne. Postoje i jo neki podaci iz njegova ivota. Godine 154. je bio u Rimi i s
papom Anicetom je raspravljao o datumu slavljenja Uskrsa (14. nisana po idovskom, ili prva nedjelja
nakon proljetnog punog mjeseca). On sam je zastupao kvartodecimansku praksu, ali je rimska
predaja bila drukija, te je potvrena naknadno na Niceji). Ostali su svaki pri svojoj predaji, ali nisu
raskidali zajednitva. Za vrijeme tog boravka u Rimu obratio je vie marcionita i valentinovaca, a
Marcionu je u lice rekao da je primogenitus Satanae (izvor Irenej). Po njegovu povratku u Smirnu
buknuo je progon protiv krana u kojem je i sam poloio ivot za Krista.
Djela
Polikarp je napisao vie pisama susjednim Crkvama, a sauvana je Poslanica Filipljanima. U
pismima poziva da se slijedi Isusa u evaneoskoj kreposti i ljubavi. Vie nego spekulativnu teologiju,
daje razliite pastoralne poticaje po kategorijama vjernika npr. pie posebno enama, mukarcima,
to moemo nai i u pastoralnim poslanicama (usp. 1 Tim 5). Potie takoer da se moli za kraljeve i
upravitelje, kao i za one koji progone krane.
o
Kristologija: Potvruje Isusovo boanstvo, stvarnost muke, smrti i uskrsnua, branei i
svjedoei to kao stvarnost protiv lanih nauka.
o
Ekleziologija: U organizacijskom smislu Crkva se pokazuje ureena kroz hijerarhijsku
strukturu, s monarhijanskim biskupstvom, ali iz koje izbija svijest o zajednikoj odgovornosti s
prezbiterima za zajednicu. Poziva lanove zajednice koji su sagrijeili da se pokaju, kao i zajednicu
da skrbi za grenike. Upozorava na razne grijehe, a osobito na krtost (lakomost).
o
Predaja: u njega ne pronalazimo pojam predaja, kao to e biti kasnije kod njegova uenika
Ireneja (traditio ab apostolis), niti naslijea (diadoche, successio), ali je ipak prisutan nauk o
nepromjenljivoj vjeri koju su nauavali apostoli, te da ne moe biti nekog novog znanja kojim bi se
to mijenjalo ili ispravljalo. Vjera je najprije predana usmeno, a Sveto pismo slui da se vjernici mogu
u vjeri koja im je jedno predana izgraivati razmatranjem.
o
Sveto pismo: Dok pie, Polikarp prilino esto donosi navode iz Novog zavjeta (napose 1Pt i
1Iv). Potvruje jedinstvo Staroga i Novoga (apostole koji su evangelizirali i proroke koji su navijestili).
Filipljanima kao dobro izvjebanima u Svetom pismu nije nita skriveno, to je vjerojatno aluzija na
gnostike i njihove teorije o tajnom znanju.
o
Eshatologija: Svjedok je duboke vjere krana koji su se eljeli poistovjetiti s Isusom, spremni
dati ivot u muenitvu, kao i vjere u osobno tjelesno uskrsnue pravednih.