Sinoptika Evanelja

Uvod etiri kanonske knjige iznose radosnu vijest (to je smisao rijei evanelje) koju je donio Isus. Tri su prva toliko meusobno slina da se esto mogu poredati u usporedne stupce te obuhvatiti jednim pogledom oka. Stoga je za njih stvoren izraz sinoptici. Crkvena predaja, zasvjedoena onamo od II. stoljea, pripisuje ih Mateju, Marku i Luki. Po njoj je Matej, prvo carinik a onda pozvan u zbor dvanaestorice apostola (Mt 9,9; 10,3), prvi napisao svoje Evanelje u Palestini za krane obraene sa idovstva. To njegovo djelo, sastavljeno na hebrejskom jeziku tj. na aramejskom, prevedeno je zatim na grki. Ivan-Marko, uenik iz Jeruzalema (Dj 12,12), pomonik u apostolatu Pavla (Dj 12,25; 13,5.13; Flm 24; 2 Tim 4,11), svojega roaka Barnabe (Dj 15,37.39; Kol 4,10) te apostola Petra (1 Pt 5,13), kojemu je bio i tuma, zapisao je u Rimu ono to je Petar usmeno pouavao. Luka, lijenik (Kol 4,14), za razliku od Mateja i Marka (Kol 4,10-14) uenik poganskog porijekla, po nekima rodom iz Antiohije, pratilac Pavla na njegovu drugom (Dj 16,10s) i treem apostolskom putovanju (Dj 20,5s), a tako i za njegovih dvaju suanjstava u Rimu (Dj 27,1s; 2 Tim 4,11), trei je po redu napisao Evanelje. To se Evanelje moda nametnulo zbog povezanosti s Pavlom (usp. moda 2Kor 8,18) kao i Markovo zbog povezanosti s Petrom. Napisao je i Djela apostolska, svoje drugo djelo. Izvorni je jezik drugog i treeg Evanelja grki. Spomenuta predaja smatra nadasve vanim povezati Evanelja s apostolskom porukom. Evanelja pruaju predaju o Isusu koja je proizala od apostola. To potvruje istraivanje posljednjih desetljea, koje je Evanelja prouavalo s povijesnoga gledita. Sinoptika su Evanelja preuzela struju predaje, na poetku koje stoje iskustva uenika s njihovim Uiteljem, kako sa zemaljskim tako i uskrslim Isusom. Ali ispitivanje sinoptikih Evanelja otkriva i duboke razloge injenice da je put kojim je apostolska predaja ula u Evanelje daleko sloeniji nego to je starocrkvena predaja slutila. Najprije se mora razbistriti pitanje literarnih odnosa meu sinoptikim Evaneljima. Pomna usporedba pokazuje da se ona u mnogome doslovno ili gotovo doslovno slau, da je u njima predana graa poredana istim redom, ali i da, na drugoj strani, postoje meu njima oigledne razlike. Kako protumaiti to oboje, tu trajnu slonu neslonost - to je sadraj tzv. sinoptikog pitanja. Strunjaci su predlagali razliita rjeenja toga problema. Ona nisu dovoljna ako ih uzmemo odvojeno. Ipak svako od njih sadri dio istine i moe posluiti u cjelovitu tumaenju. Po sebi je vjerojatno, ako ne i sigurno, da je postojala zajednika usmena predaja koju su zapisala tri sinoptika neovisno i stoga nuno razliito. Ali takva predaja sama za sebe ne moe protumaiti tolike i tako upadljive slinosti u samim tekstovima i u rasporedu odlomaka, jer one nadilaze mogunosti pamenja, ak i starinskoga i istonjakoga. Te bi se slinosti mogle bolje opravdati pretpostavkom da je postojala zapisana predaja, jedinstvena ili mnogolika. Pretpostavimo li pak da su tri evanelista usporedno i neovisno crpila iz nje, ostaje jo neprotumaena injenica da njihove slinosti i razlike pokazuju kako su se meusobno poznavali, slijedili ili ispravljali. Stoga valja dopustiti da izravno ovise jedni o drugima. Tako je prilino jasno da Mt i Lk ovise o Mk, premda neki misle da je mnogo manje oito da bi Mk ovisio o Mt kako se dugo dralo, jer mnogi pokazatelji upuuju na suprotno. Malo je vjerojatno da Mt i Lk izravno ovise jedan o drugom, a zajedniku grau njih dvojice koje Marko nema, valja radije tumaiti postojanjem jednog ili vie njima zajednikih izvora, razliitih od drugoga Evanelja. Polazei od tih zapaanja suvremeno znanstveno istraivanje stvorilo je teoriju o dva izvora: jedan bi od njih bio Mk o kojem ovise Mt i Lk u svojim izvjetajima; izreke i govore (Logia), kojih u Mk ima veoma malo, prvi i trei evanelist crpili bi iz drugog izvora, o kojemu crkvena predaja nita ne zna, ali ga valja pretpostaviti. Taj se izvor zove Q (po poetnom slovu njemake rijei Quelle, izvor). Ta teorija nije dostatna, unato svojoj jednostavnosti ili zapravo zbog nje. Ne vodi dovoljno rauna o svim pojedinostima problema. Ni Mk u svom sadanjem stanju ni Q u obliku u kojem ga strunjaci pokuavaju ocrtati, ne mogu bez daljnjega imati ulogu izvora Mt i Lk koja im se pripisuje. Mk svakako izlazi ee stariji od Mt i Lk, ali se jednako moe rei i obrnuto; on ima crta svojstvenih tekstu koji je kasnije nastao, kakvi su npr. tzv. paulinizmi ili prilagodbe itaocima iz grko-

Jeruzalemska Biblija: Uvod u Sinoptika Evanelja

_________________________________________________________________________
rimskog svijeta, dok su se u Mt i Lk sauvale arhaine crte, semitski ili palestinski izriaji. Ne znai li to da su rabili Mk u nekom obliku starijem od dananjega i da ga jo odrazuju? Tu hipotezu potvruje jo jedan zapaaj. Mt i Lk esto se slau ondje gdje je Mk razliit od njih, to kao da opovrgava njihovu zajedniku ovisnost o Markovu evanelju. Tih slaganja ima mnogo i ponekad su veoma upadljiva. Strunjaci su ih pokuali rastumaiti tako da se ne ospori temeljna teorija. Po jednima bi tekstove bili usklaivali prepisivai, to bi trebalo dokazati pomou kritike teksta. Po drugima bi sami evanelisti bili spontano i bez meusobnog poznavanja na isti nain ispravljali tekst Mk koji su smatrali neprikladnim. Takvo tumaenje vrijedi za neke sluajeve, ali ne objanjava sve. Sve u svemu, bolje je tumaenje ono koje smo gore natuknuli: Mt i Lk poznavali su i upotrebljavali Evanelje po Marku drukije i starije od dananjega. Posljednja je njegova redakcija morala nastati ve poto su se njime posluili Mt i Lk. Odatle nove crte po kojima Marko izgleda kasniji. Odatle i mjesta na kojima se Mt i Lk zajedno slau protiv Marka, jer oba odrazuju starije stanje Markova teksta. Neto se slino moe rei i o izvoru Q. Svakako, taj je izvor mogue tek priblino rekonstruirati; teko je odrediti i njegov opseg i doslovne rijei. Ipak se veina Mt i Lk zajednikih odlomaka u oba ta Evanelja (koji nisu preuzeti iz Mk) nie istim redom pa treba zakljuiti da potjeu iz zajednikoga predloka. Povremena odstupanja od toga redoslijeda ne govore nita protiv toga jer se takva premjetanja zapaaju i u grai preuzetoj iz Mk. Budui da su i Mt i Lk ponegdje promijenili prvotni izriaj svojega izvora, valja od sluaja do sluaja procjenjivati koji je evanelist sauvao izvorniji izriaj. Uzmemo li u obzir te preinake evanelista, nema potrebe pretpostavljati da su se Mt i Lk sluili dvjema bitno razliito sastavljenim izvorima. Nije dakako iskljueno da je u rkpp. izvora kojima su se sluili evanelisti bila pokoja manja inaica. Dok se teorija o dva izvora u njemakom istraivanju NZ gotovo openito uzima kao osnovica znanstvenoga rada na sinoptikim Evaneljima, dotle ona ne uvjerava francuske istraivae. U Francuskoj se zastupaju mnogo sloenije teorije, ali za njih ima jo manje dokaza negoli za teoriju o dva izvora. Tako BJ zastupa miljenje da Mt i Lk onu zajedniku grau koje nema u Mk, crpe ne iz jednoga nego iz dva razliita izvora: s jedne strane iz zbirke koja se po Vaganay-u zove S (po francuskoj rijei source, izvor) i koju je u bitnome preuzeo Lk u svom sredinjem ili perejskom dijelu (9,51 -18,14), dok ju je Mt isjeckao da bi pojedinim dijelovima zainio Isusove besjede; s druge bi strane bio drugi izvor: neko starije izdanje Matejeva Evanelja. Jer za sva bi tri sinoptika Evanelja trebalo pretpostaviti starija izdanja i uzajaman utjecaj jednih na druge u razliitim smjerovima. BJ u ovom sklopu misli ne govori nita o redakcijskom poslu s navjestiteljskoga gledita, s kojega evanelisti grau svojih izvora obrauju tako da jasno istaknu njima i njihovim zajednicama osobito znaajne crte. A s takvim poslom treba svakako raunati na temelju istraivanja posljednjih trideset godina. Evanelisti nisu samo sakupljai i prenosioci nego i navjestitelji i teolozi. Tako dananje njemako istraivanje mnoge razlike meu Evaneljima razjanjava na temelju svjesnoga redakcijskoga rada pojedinih pisaca Evanelja. Stoga ovdje u tumaenju nastanka Evanelja - drukije nego BI - zastupamo teoriju o dva izvora. Uz pomo tih literarnih podataka moemo ocrtati barem vjerojatan ako ne siguran nastanak triju sinoptikih evanelja. Na poetku je bilo usmeno propovijedanje apostola, usredotoeno na kerigmu koja je navijetala otkupiteljsku smrt i uskrsnue Gospodinovo. To propovijedanje - Petrovi govori u Dj daju nam njegove tipine saetke - sadravalo je redovito podrobnije izvjetaje: najprije izvjetaj o muci koji je vrlo rano morao dobiti ustaljen oblik, kako svjedoi uska slinost izvjetaja u sva etiri Evanelja; zatim zgode iz Gospodinova ivota koje su, znaajnim prizorima ili rijeima, udima, izrekama, prispodobama itd., osvjetljavale njegovu osobu, poslanje, mo, uenje. Osim apostola, posebni pripovjedai kao evanelisti (sloj karizmatiara, ne samo etiri pisca naih Evanelja usp. Dj 21,8; Ef 4,11; 2 Tim 4,5) pripovijedali su te evaneoske uspomene u obliku koji se snagom ponavljanja sve vie ustaljivao. Uspomene su se predavale i oblikovale u vjeri da je Isus uskrien i proslavljen kod Oca. K tome su pridolazili i izvjetaji koji su iz povazmenoga kuta nastojali prikazati Isusovu osobu i poslanje kao cjelinu. Uskoro, a osobito u vremenu kad su poeli nestajali oevici od poetka (Lk 1,2), osjetila se potreba zapisivanja te predaje. Zgode, prenoene u poetku odvojeno i neovisno, poele su se tako povezivati, ponekad kronoloki (dan u Kafarnaumu - Mk 1,16-39), ponekad po srodnosti (odsjek o pet raspra - Mk 2,1 - 3,6), vie prispodoba ili vie izvjetaja o udima. Iz tih manjih cjelina prerastala je predana graa i u vee zbirke. Tako je nastao izvor izreka Q. U ____________________________________________________________________________________ 2 HKDPD: itamo Evanelje po sv. Marku

Jeruzalemska Biblija: Uvod u Sinoptika Evanelja

_________________________________________________________________________
njegovu se ve sastavku (kako god ga je teko tono rekonstruirati) daje prepoznati stanovito teoloko poimanje, odreene osnovne teoloke misli. - Budui da se Crkva uskoro poela iriti onkraj granica Palestine i dakle aramejskoga jezika, najvanija se predana graa prevodila na grki jezik, prikladan za sporazumijevanje u cijelom Rimskom carstvu. Iz grae koja je do njega dola, to pisanom to usmenom predajom, sastavio je neki pisac prvo Evanelje na grkom jeziku. U naim se Biblijama ono nalazi na drugome mjestu, pod naslovom Evanelje po Marku. Druga su dva duhovno plodna ovjeka rane Crkve, neovisno jedan o drugome, Evanelje po Marku i izvor logia uzeli kao polaznu toku svaki za svoj prikaz evanelja. Svakomu je od njih bila dostupna i druga predana graa, ona koja se nalazi samo u svakomu pojedinom od njih. Tako je nastalo Evanelje po Mateju i Evanelje po Luki, isto tako na grkom jeziku. - Na taj je nain novije istraivanje s jedne strane potvrdilo i obrazloilo osnovno uvjerenje starocrkvene predaje, ali je s druge strane pokazalo da je put od Isusa i predaja o njemu do sinoptikih Evanelja sloeniji nego to je to zamiljala stara Crkva. U svakom sluaju, izravno ili neizravno apostolsko porijeklo i literarni nastanak triju sinoptikih Evanelja utemeljuju njihovu povijesnu vrijednost te u isto vrijeme pokazuju kako tu vrijednost treba shvaati. Nastali su iz usmenog propovijedanja koje vue korijen iz prvotne crkvene zajednice. Stoga im je u temelju jamstvo svjedoka oevidaca. Svakako, ni apostoli ni drugi propovjednici i pripovjedai evanelja nisu prvenstveno nastojali donositi 'povijest' u tehnikom smislu rijei. Cilj im je bio manje profan a vie teoloki. Govorili su da bi ljude obraali i izgraivali, vjeru budili i osvjetljavali te je branili od protivnika. Ali inili su to pomou istinitih i provjerljivih svjedoanstava; to je traila i estitost njihove savjesti i elja da protivnicima ne dadnu povoda za napade. Kad su nakon toga redaktori Evanelja biljeili i sabirali njihova svjedoanstva, inili su i oni to s tom istom pomno potenom nepristranou koja potuje izvore, to se zrcali u jednostavnosti i arhainosti njihovih prikaza. U tim je prikazima vrlo malo kasnijih teolokih razrada, kakve npr. opaamo u sv. Pavla, a da ne govorimo o legendarnim i nevjerojatnim izmiljotinama, kakvih su puna apokrifna evanelja. Sve ako tri sinoptika Evanelja i nisu povijesne knjige u tehnikom smislu rijei, ipak je namjera njihovih autora priopavati samo ono to je povijesno. To ipak ne znai da je svaki podatak ili izreka koju donose strogo doslovan prikaz onoga to se u izvanjskoj zbilji dogodilo. Neizbjeivi zakoni svakog ljudskog svjedoanstva i prenoenja tog svjedoanstva trae da ne oekujemo takvu materijalnu tonost, a i same injenice poveavaju tu suzdranost, jer su razliiti evanelisti razliito prenijeli iste prikaze i iste rijei. To vrijedi za sadraj pojedinih zgoda te jo vie za raspored kojim su poredane. Taj je raspored razliit od Evanelja do Evanelja. Takvo neto i valja oekivati kad se zna sloena povijest nastanka Evanelja: ispoetka zasebno predavani pojedinani odlomci malo su se pomalo sabirali i grupirali, pribliavali i razdvajali, iz razloga vie logikih i sustavnih nego kronolokih. Valja uoiti da je dosta evaneoskih zgoda i izreka izgubilo svoju prvotnu privezanost uz neko vrijeme i mjesto pa bi krivo bilo doslovno uzimati redakcijske spojeve kao to su tada, zatim, onog dana, u ono vrijeme itd. Te tako ustanovljene injenice nipoto ne osporavaju vjeru krana u smjerodavnost ovih nadahnutih knjiga. Ako Duh Sveti nije dao da njegovi tumai postignu savrenu usklaenost do u sitnice, znai da nije pridavao vjersku vanost materijalnoj tonosti. To, tovie, znai da je upravo htio tu razliitost u svjedoenju. Heraklit je rekao: Vie vrijedi preutno nego oito slaganje. injenica o kojoj nam svjedoe razliite i ak neslone tradicije (uzmimo izvjetaje o ukazanjima Uskrsloga) u biti dobiva unutarnje bogatstvo i pouzdanost koje savreno jednooblino svjedoanstvo samo jednoga glasa ne bi moglo dati. Razliitost je svjedoanstava korisna ak i onda kad proizlazi ne iz neizbjenih okolnosti prenoenja predaje nego i iz namjerno unesenih ispravaka. U mnogim su sluajevima redaktori Evanelja bez sumnje namjerno htjeli stvari prikazati razliito da bi pojasnili kako oni razumiju dogaaje i zato ih prikazuju. A i usmena predaja koju su batinili ve je prije njih prenosila evaneoske uspomene tumaei ih i prilagoujui na razne naine potrebama ive vjere koju su te uspomene nosile. Ti zahvati zajednice u oblikovanje predaje odvijali su se pod vodstvom odgovornih u njoj pa nas nikako ne trebaju uznemirivati nego nam koristiti, jer je ta zajednica bila Crkva, a njezini voditelji prvo uiteljstvo Crkve. Duh Sveti koji je kasnije imao nadahnjivati pisce Evanelja ve je tada predvodio cijeli posao prethodne razrade, i to u razvoju vjere, osiguravajui uinku toga posla istinu radi naega spasenja (II. Vat.) koja se ne ograniava toliko na materijalnost injenica koliko na duhovnu poruku utisnutu u njih. Tako je Duh Sveti pripravljao duhovnu hranu koju e vjernici moi usvajati. On je posebno dao da svaki od trojice evanelista prikae na vlastiti nain zajedniku poruku. ____________________________________________________________________________________ 3 HKDPD: itamo Evanelje po sv. Marku

Jeruzalemska Biblija: Uvod u Sinoptika Evanelja

_________________________________________________________________________
Evanelje po svetom Marku Plan je svetog Marka najmanje sustavan. Nakon uvoda, koji obuhvaa propovijedanje Ivana Krstitelja, Isusovo krtenje i kunju u pustinji (1,1-13), nekoliko rijetkih naznaka doputa da uoimo razdoblje Isusova djelovanja u Galileji (1,14 - 7,23), zatim Isusova putovanja s apostolima u krajeve Tira i Sidona, u Dekapolis, u kraj oko Cezareje Filipove te povratak u Galileju (7,24-8,26). Onda dolazi put preko Pereje i Jerihona u Jeruzalem na muku i uskrsnue (8,27 - 10,52) i na kraju posljednji dogaaji u Jeruzalemu (11,1 - 16,8). I bez podrobna ralanjivanja redoslijeda dogaaja, taj je opi okvir dosta konvencionalan jer je openito i po svjedoanstvu etvrtog evanelja skoro sigurno da je Isus vie puta uzlazio u Jeruzalem, ne dakle samo pred Pashu i Muku. Vanjski obrisi Evanelja po Marku izraavaju unutarnji tijek misli: Isus najprije objavljuje svoju slavu i mnotvo ga prima povoljno, zatim se mnotvo razoarava njegovim poniznim i duhovnim mesijanstvom pa ohladi. Tada se Isus udaljuje iz Galileje i posveuje odgoju male grupe vjernih uenika. Tomu bi se prvom dijelu Evanelja (1,14 -8,26) za naslov moglo staviti pitanje Tko je ovaj? (4,41). Poto je Petar Isusa priznao Mesijom, suouje se Evanelje u svom drugom dijelu (8,27 -10,52) jae sa skorom Isusovom, mukom. Isus vie puta navjeuje da njegov put vodi kroz patnju i smrt u slavu (8,31; 9,31; 10,33). Svaki se put pripovijeda kako jedan ili vie uenika ne razumiju toga puta patnje ili mu protive, i svaki im je put stoga upuen prijekor. Tako je po Mk jasno da poi za Isusom znai biti spreman poi istim putem kojim je on iao. Trei dio (11,1 - 16,8) spaja obje strane Isusove zbilje: kao raspeti priznat je Sinom Bojim i kao Uskrs li od Boga proslavljen. Tako autora drugog evanelja zanima paradoksalni Isus kojega ljudi ne razumiju i odbacuju, ali ga Bog alje i ini pobjednikom. On ne nastoji prvenstveno donijeti Uiteljev nauk i zato biljei malo njegovih rijei. Bitna mu je tema oitovanje raspetog Mesije. S jedne strane pokazuje u Isusu Sina Bojega kojega takvim priznaju Otac (1,11; 9,7), zlodusi (1,24; 3,11; 5,7) pa ak i ljudi (15,39). Isus je Mesija kojemu pripada boanska ast (14,62), vii od anela (13,22). On sebi prisvaja vlast da oprata grijehe (2,10), dokazuje svoju mo i poslanje udima (1,31; 4,41; i dr.) i istjerivanjem avla iz opsjednutih (1,27; 3,23s; i dr.). S druge strane Marko snano istie Isusov oiti neuspjeh kod ljudi: mnotvo se ruga ili sablanjava (5,40; 6,2s), neprijateljstvo idovskih glavara (2,1-36; i dr.), ak nerazumijevanje samih uenika (4,13+). Sve te oporbe vode sramoti kria. Marku je stalo da protumai tu sablazan ne samo suprotstavljajui joj konanu uskrsnu pobjedu nego i pokazujui da je po tajnovitom Bojem planu tako trebalo biti. Krist je trebao trpjeti da bi otkupio ljude (10,45; 14,24): tako su navijestila Pisma (9,12; 14,21.49) a i sam je Isus najavio taj put ponienja i patnje za sebe (8,31; 9,31; 10,33s) i za svoje sljedbenike (8,34s; 9,35; 10,15.24s.29s.39; 13,9-13). idovi su, meutim, oekivali Mesiju ratnika i pobjednika i stoga nisu bili ba spremni prihvatiti takvo rjeenje patnje i odricanja. Stoga je Isus, da bi izbjegao neobuzdano i varljivo oduevljenje, ovijao utnjom svoja uda (5,43 i dr.) i svoju osobu (7,24; 8,30; 9,30) dok Sin ovjeji od mrtvih ne ustane (9,9). Umjesto naziva Mesija (8,29s), koji je bio odvie optereen s ljudsko zemaljskim predodbama moi, on je vie volio skroviti i tajanstveni naziv Sin ovjeji (2,10 i dr.; usp. Mt 8,20+). Ta je pojava u Marka nazvana mesijanskom tajnom (1,34+). injenica je da je mesijanska tajna bitna teza drugog Evanelja, ali to ne znai da ju je Marko proizvoljno sroio, jer je to duboka zbilja Isusova patnikog ivotnog puta koji evanelist razumije te nama izlae u svjetlu vjere konano potvrene uskrsnom pobjedom. Tko je taj evanelist? Ve smo spomenuli da je predaja stare Crkve Evanelje pripisala jeruzalemskom judeokraninu Ivanu Marku, koji da se oslanjao na navijetanje apostola Petra. Ali se u Evanelju po Marku ne zapaa neka naroita srodnost s navijetanjem Petra, komu je po dogovoru stupova Pracrkve i apostola Pavla bilo na poseban nain povjereno poslanje meu idovima (Gal 2,8s). Petrova propovijed posve sigurno nije bila jedini predloak najstarijega Evanelja. S druge se strane u Evanelju ne bi moglo nai ni jedno uporite za tvrdnju da ono ne poiva na staroj predaji. Najstarije je Evanelje po danas veinskom miljenju nastalo oko 70. n. Kr.

____________________________________________________________________________________ 4 HKDPD: itamo Evanelje po sv. Marku

Jeruzalemska Biblija: Uvod u Sinoptika Evanelja

_________________________________________________________________________
Evanelje po svetom Mateju Vjerniko tumaenje i velike crte Isusova ivota, koje zapaamo u Mk, oito se nalaze i u Mt, ali je u njemu drukiji naglasak. Makar je preuzeo Markov zemljopisni okvir, plan mu je drukiji, mnogo povezaniji. Matejevo je Evanelje sastavljeno od pet knjiga. One su sastavljene tako da nakon vjeto sastavljenog niza dogaaja, koji slue kao priprava, dolazi besjeda. Na poetku izvjetaj o djetinjstvu djeluje kao uvod, a na kraju izvjetaj o muci i uskrsnuu kao zakljuak. To tvori skladan sastav od sedam dijelova. Mogue je da obrisi ovog sastava potjeu jo od evanelja na aramejskom, a mogu se naslutiti i u Markovu pregledu. Svakako su veoma uoljivi u grkom Mateju, a Mt je osim toga slobodno upotrebljavao svoje izvore da bi dobio sustavnu cjelinu velike odgojne snage. Matej mnogo cjelovitije iznosi Isusovo uenje i naglaava temu kraljevstvo nebesko (4,17+). Njegovo evanelje moemo prikazati kao dramu o kraljevstvu nebeskom, napisanu u sedam inova: 1. Priprava toga kraljevstva u Mesijinu djetinjstvu (1 -2); 2. Proglaenje programa Kraljevstva pred uenicima i mnotvom u Besjedi na gori (3 - 7); 3. To kraljevstvo nebesko propovijedaju poslanici kojih znakovi navijeteni Isusovim udima, potkrepljuju njihovu rije i kojima se u Besjedi poslanja (8 - 10) daju upute; 4. Po skromnoj i skrivenoj Bojoj rasporedbi ljudi postavljaju Kraljevstvu zapreke, to uprizoruje Besjeda u prispodobama (11,1 - 13,52); 5. Poeci Kraljevstva u skupini uenika na elu s Petrom, koji su prvine Crkve i kojih su pravila ivota ocrtana u Besjedi o Crkvi (13,53 - 18,35); 6. Kriza koja pripravlja konani nastup Kraljevstva, izazvana sve veim suprotstavljanjem idovskih glavara i navijetena Eshatolokom besjedom (19-25); 7. Dolazak Kraljevstva u patnji i proslavi po smrti i uskrsnuu (26 - 28). Kraljevstvo Boje (Matej govori nebesko) ima meu ljudima uspostaviti konano prihvaanje vrhunske Boje vlasti te sluenje Bogu u ljubavi. Stari je Savez pripravio i navijestio takvo kraljevstvo Boje. Budui da je Matej pisao meu idovima i za idove, on posebno pokazuje kako se na Isusovoj osobi i djelima ispunja Pismo. Na svakom koraku u svom djelu on se poziva na SZ da pokae kako se ispunjavaju Zakon i Proroci, tj. da se njihova iekivanja ne samo ispunjavaju nego i dovode do savrenstva koje ih kruni i nadilazi. Svetopisamskim tekstovima potvruje Isusovu osobu: Isusovo davidovsko porijeklo (1,1-17), roenje od djevice (1,23), u Betlehemu (2,6), boravak u Egiptu i stanovanje u Kafarnaumu (4,14-16), mesijanski ulazak u Jeruzalem (21,5.16). To vrijedi i za Isusova udesna ozdravljenja (11,4-5) i nauk koji ispunja Zakon (5,17) nadvisujui ga (5,21-48; 19,3-9.1621). Jednako snano naglaava kako poniznost te osobe i prividni neuspjeh tog djela upravo ispunjavaju Pisma, kako se vidi u prizoru pomora nevine djeice (2,17s), skrovitom djetinjstvu u Nazaretu (2,23), samilosnoj blagosti Sluge (12,17-21; usp. 8,17; 11,29; 12,7), bijegu uenika (26,31), prezrivoj cijeni izdaje (27,9-10), uhienju (26,54), trodnevnom boravku u grobu (12,40). Sve je to bio Boji naum najavljen u Pismu. ak je u Pismu najavljena i nevjera idova (13,13-15) koji su tvrdokorno zalijepljeni za svoje ljudske predaje (15,7-9) i kojima se nauk mogao iznositi samo tajnovito u prispodobama (13,14-15.35). I drugi sinoptici dakako iznose dokaz iz Pisma (duguju ga zacijelo Mateju aramejskom), ali ga Matej grki razrauje tako znatno da je taj postupak uoljivo obiljeje njegova Evanelja. Zbog toga i zbog sustavnog rasporeda izlaganja Mt je prava povelja nove rasporedbe spasenja koja ispunja Boji naum u Kristu: Matej vie od Marka naglaava da je Isus Sin Boji (14,33; 16,16; 22,2; 27,40.43); po Mateju Isusov je nauk novi Zakon to ispunja stari; Crkva koju utemeljuje na Petru (16,18) a kojoj je on sam kamen zaglavni to ga odbacie graditelji (21,42) mesijanska je zajednica koja nastavlja zajednicu starog Saveza irei je do razmjera sveopenitosti jer je Bog dopustio otvrdnue prvotno pozvanih (23,34-38; usp. 10,5-6.23; 15,24) da bi svim narodima otvorio pristup k spasenju (8,11-12; 21,33-46; 22,1-10; usp. 12,18.21; 28,19). Ovo je Evanelje, tako potpuno i tako dobro rasporeeno, pisano grkim ne tako ivahnim ali pravilnijim od Markova, prva Crkva, posve razumljivo, primila i itala s izrazitom naklonou. Matejevo je Evanelje duboko ukorijenjeno u judeokranstvu. Spominje idovske obiaje i nazore a da ih ne tumai te upotrebljava razliite idovske rijei a da ih ne prevodi (5,22; 10,25; 27,6). S druge su se strane zajednice za koje je Evanelje napisao, ve oito odvojile od sinagoge, jer kad je rije o idovima, govori se o njihovim pismoznancima, o njihovim sinagogama i o njihovim djelima (7,29; 9,35; 23,4). Pa i uza svu ukorijenjenost u idovstvu Matejevo je Evanelje otvoreno za sav svijet, kako osobito jasno pokazuje misionarsko poslanje uskrsloga Gospodina (28,18-20). Pisac je grkoga Mt zacijelo neki nama nepoznati judeokranin kojega obzorje nije sueno samo na judeokranstvo nego zastupa da je pristup k Bogu po Isusu Kristu otvoren svim narodima. Pojednostavljeno emo ga odsad zvati - Matej. ____________________________________________________________________________________ 5 HKDPD: itamo Evanelje po sv. Marku

Jeruzalemska Biblija: Uvod u Sinoptika Evanelja

_________________________________________________________________________
Vrijeme se nastanka Matejeva Evanelja moe odrediti samo priblino. Budui da se evanelist sluio Markovim Evaneljem, njegovo je Evanelje moralo nastati nakon Mk. Lik koji je u Mt poprimila prispodoba o kraljevskoj svadbenoj gozbi (22,1-14) daje naslutiti da ve unatrag gleda na razorenje Jeruzalema, da je dakle ovako sastavljen tek nakon 70. Uznapredovala pak razdaljina izmeu matejevske zajednice > sinagoge i stanje te zajednice kakvo se odrazuje u Evanelju upuuje na jo kasnije vrijeme. Stoga veina istraivaa misli da je Evanelje nastalo izmeu 80. i 90. godine.

____________________________________________________________________________________ 6 HKDPD: itamo Evanelje po sv. Marku

Jeruzalemska Biblija: Uvod u Sinoptika Evanelja

_________________________________________________________________________
Evanelje po svetom Luki Posebna je vrijednost treeg evanelja privlana osoba pisca koji se iz njega stalno nazire. Sveti je Luka veoma nadaren pisac i ovjek profinjene due. Prireivao je svoje djelo na izvoran nain: eli informirati i rasporediti grau sve po redu (1,3). To ne znai da je on grai koju je preuzeo iz predaje dao povijesniji raspored nego Matej i Marko. To mu nije dopustilo potivanje izvora i nain kako ih je slagao jedne kraj drugih. U svom planu preuzeo je velike crte Marka uz izvjesna premjetanja i isputanja. Neki su prizori drukije razmjeteni (3,19-20; 4,16-30; 5,1-11; 6,12-19; 22,31-34; i dr.), dijelom radi vee jasnoe, dijelom zbog utjecaja drugih predaja, medu koje valja ubrojiti onu to se odraava u etvrtom evanelju. Neki su prizori isputeni ili stoga to nisu bili vani za itaoce poganskog porijekla (Mk 9,11-13) ili stoga to su se ve nalazili u izvoru Q pa ih je radije uzeo odatle nego iz Mk (Mk 12,28-34; usp. Lk 10,25-28) ili pak nadasve stoga to ih Luka vjerojatno nije naao u svom primjerku Marka (tako npr. Mk 4,26-30) ili je pak htio ukloniti nepotreban duplikat (npr. Mk 8,1-10 zbog Mk 6,32-44). Svi bi ti razlozi mogli protumaiti zato u Lk nema odlomka Mk 6,45 - 8,26. Ali se Lk od drugog Evanelja najvie razlikuje po velikom umetku (Lk 9,50 - 18,14), za koji se Luka slui Zbirkom izreka, u koju uklapa podatke iz svoga vlastitog izvora. Taj sredinji dio Lk prikazan je u obliku puta u Jeruzalem, na koji vie puta podsjea (9,51; 13,22; 17,11), to preuzima iz Mk 10,1. Ti podsjeaji nisu toliko zbiljski spomen na razliita putovanja Isusova koliko namjerno naglaavanje misli Luki drage: Sveti je grad mjesto gdje se ima dovriti spasenje (9,31; 13,33; 18,31; 19,11). Tu je Evanelje poelo (l,5sl) i tu treba zavriti (24,52s) ukazanjima i boravkom koji se ne zbivaju u Galileji (24,13-51; usp. 24,6 s Mk 16,7 i Mt 28,7.16.20) jer odatle ima krenuti navjetaj Radosne vijesti u sav svijet (24,47; Dj 1,8). Kad Luku do u pojedinosti usporeujemo s njegovim izvorima - bilo s Markom koji nam je najbolje poznat, bilo s onima koje su upotrijebili Mt i Lk u zajednikoj grai - pratimo ustopice pomna pisca koji malim preinakama, isputanjima i dodacima oblikuje grau na vlastiti nain, zaobilazei ili ublaavajui ono to bi moglo povrijediti tankoutnost njegovu ili njegovih italaca (8,43 usp. s Mk 5,26; ispustio je Mk 9,43-48; 13,32 i dr.) ili pak ono to bi potonjima bilo manje razumljivo (Mt 5,21s; 35s; mk 15,34 i dr.). On tedi apostole (ispustio Mk 4,13; 8,32s; 9,28s; 14,50) ili ih ispriava (Lk 9,45; 18,34; 22,45). Tumai nejasne izraze (6,15) ili pojanjava zemljopisne naznake (4,31; 19,28s.37; 23,51) i dr. Ovim brojnim i tankoutnim preinakama, a osobito graom koju je sam pronaao, Luka nam oituje svoje osobne poglede i nakane. Tonije reeno, Duh nam Sveti Lukinim odabirom na izvoran, naukom tako bogat nain prikazuje evaneosku poruku. Nije toliko rije o velikim teolokim tezama, jer su glavne misli u Luke jednake kao i u Marka i Mateja, koliko o religioznoj psihologiji u kojoj nalazimo crte Lukina temperamenta isprepletene s vrlo blagim utjecajem Pavla, koji je bio Lukin uitelj. Kao pravi scriba mansuetudinis Christi - pisac Kristove blagosti (Dante), on rado naglaava Uiteljevo milosre prema grenicima (15,ls.7.10) i prikazuje prizore opratanja (7,36-50; 15,11-32; 19,1-10; 23,34.39-43). Rado istie Isusovu naklonost prema malima i siromasima, dok isti Isus nastupa vrlo strogo prema oholima i bogatima (1,51-53; 6,20-26; 12,13-21; 14,7-11; 16,15.19-31; 18,9-14). Ipak pravedna e osuda nastupiti tek nakon strpljiva i milosrdna odgaanja (13,6-9; usp. Mk 11,12-14). ovjek se samo treba obratiti i odrei se sebe. Velikoduni i muevni Luka ovdje ponavlja potrebu odluna i posvemanjeg odricanja (14,25-34), posebno naputanjem bogatstva (6,34s; 12,33; 14,12-14; 16,9-13). Treem su evanelju svojstveni i odlomci O potrebi molitve (11,5-8; 18,1-8) i primjerima Isusove molitve (3,21; 5,16; 6,12; 9,28). Napokon, kao u svetog Pavla i u Djelima apostolskim, Duh Sveti ima prvorazrednu ulogu, koju naglaava samo Lk (1,15.35.41.67; 2,25-27; 4,1.14.18; 10,21; 11,13; 24,49). Sve se to u Lk dogaa u ozraju priznavanja Bojih dobroinstava i duhovne radosti, kojim je proeto cijelo tree Evanelje (2,14; 5,26; 10,17; 13,17; 18,43; 19,37; 24,51s). Ono Lukinu djelu daje ar koji dira u srce i grije ga. Tko je pisac toga dragocjenog djela? On sam, kao ni drugi evanelisti, ne spominje svojeg imena. Iz Dj se vjerojatno u staroj Crkvi izvodilo da je pisac Luka, Pavlov pratilac. Ta jasno je da tree Evanelje potjee od istoga pisca kao i Dj, a u potonjima ima tzv. mi-odsjeaka, tj. odlomaka u kojima pisac o Pavlovim putovanjima izvjeuje u 1. licu mnoine. Zbog toga se smatralo da je pratilac velikoga apostola pogana pisac Evanelja po Luki i Djela apostolskih. Ali je pomnije prouavanje Djela apostolskih dalo povoda za sumnju je li Pavlov suradnik zaista napisao tzv. Lukino dvodjelo (usp. Uvod u Djela apostolska, str. 1543). Iz Evanelja se dade zakljuiti da mu je pisac kranin obraen s poganstva i grki obrazovan te da je moda (jer dobro poznaje grki prijevod SZ) prije prihvaanja vjere u Krista due vremena bio bliz sinagogi (moda kao sljedbenik ili pridolica, usp. Dj 2,11). ____________________________________________________________________________________ 7 HKDPD: itamo Evanelje po sv. Marku

Jeruzalemska Biblija: Uvod u Sinoptika Evanelja

_________________________________________________________________________
Pojednostavnjeno emo ga odsad zvati - Luka. Napisao je Evanelje za krane bar preteno poganskoga podrijetla. Lk pretpostavlja Mk pa je dakle napisan nakon njega. I u Lk kao i u Mt postoje pokazatelji da razorenje Jeruzalema 70. g. promatra kao ve dogoeno (21,20-24; usp. i 19,43s; 23,28-31). Openito se dri da je Lk nastao nakon 80. g. Budui pak da su Dj napisana nakon njega, a iz njih je samih jasno da su jedva mogla biti napisana nakon 90. g., nije ni Lk mogao nastati mnogo nakon 80. Stil svetog Marka je opor, protkan arameizmima, esto i pogrekama, ali neposredan, ivahan i pun ljupkosti. Stil svetog Mateja takoer je isprepleten arameizmima, ali je uglaeniji, manje slikovit i ispravniji. Stil je svetog Luke sloen: izvrstan kad je izvorno njegov, a manje dobar ondje gdje se savjesno dri izvora, pa tako i njihovih stilskih nesavrenosti, sve ako ih i popravlja. Konano, on namjerno i zaudno dobro oponaa stil Septuaginte. Mi smo se u prijevodu trudili da potujemo ta svojstva u najveoj moguoj mjeri, a tako i da odrazimo literarne slinosti i razlike koje sadri grki izvornik triju sinoptikih Evanelja.

____________________________________________________________________________________ 8 HKDPD: itamo Evanelje po sv. Marku