1.

lekcija
Dva znaenja antropologije
- Znaenje sastavnih pojmova filozofijske antropologije proizlazi iz rijei:
phila, ljubav ili tenja;
sopha, utemeljenje znanja ili mudrosti o;
nthropos, tome to je ovjek kao predmet ove znanosti; i
lgos, to oznaava jasnu i opevaeu tvrdnju o tome to ovjek jest.
ire znaenje: smislenost razlikovanja onog ljudskog od onoga to to nije ne
pretpostavlja nepromjenjivu esenciju ovjeka, ovaj tip prouavanja obuhvaa
filozofijsku psihologiju, filozofiju uma i egzistencijalizam te velike teorije o naravi
ovjeka.
U svome irem znaenju filozofijska antropologija unutar velikih filozofskih i
kulturnih teorija pokuava rasvijetliti narav ovjeka.
Pitanja velikih teorija: da li je narav ovjeka monistika (materijalna ili mentalna) ili
dualistika?, ima li ovjek slobodnu volju ili je uzrono odreen?, to je ovjekova
sudbina: iz praha u prah, vjeni ivot ili brojna preporaanja?, kakve su nae
spoznajne mogunosti i moemo li pouzdano (ili s kojim stupnjem vjerojatnosti)
spoznavati ono metafiziko?, kako bi trebalo ispravno ivjeti i kakav je nain ivota
vrijedan ivljenja?, jesu li naravi mukarca i ene temeljno razliite, kvantitativno
razliite ili istovjetne?, kakav je odnos izmeu pojedinca i skupine?, to su dunosti
ovjeka prema budunosti ljudske vrste?
U uem smislu filozofijska antropologija oznaava poseban pravac u suvremenoj
Europskoj filozofiji.
Autori koji se veu uz filozofijsku antropologiju su Scheler, Plessner, Gehlen, Cassirer
i dr.
Scheler, Plessner i Gehlen smatraju da ljudsku narav nije mogue razumjeti bez
razmatranja intelektualnih, drutvenih i kulturnih dimenzija ovjekovog ivljenja.
Filozofijska antropologija je usmjerena prema sustavnom i kritikom utemeljenju
znanosti o ovjeku.
Za Schelera filozofijska antropologija treba odrediti svrhu svih znanosti o ovjeku.
Za Schelera, 20. stoljee je prvo stoljee u kojem ovjek sam sebi postaje
problematinim, ovjek nikada nije bio nesigurniji i raznolikiji u odreenju to to on
jest.
Biljke, ivotinje i ovjek jednake su i bivstveno povezane, u kako kae Scheler,
velikoj demokraciji ivota.
Lgos, um i duh pripadaju samo ovjeku, i to je ono to ga stavlja u odnos s
boanskim.
Pet osnovnih tipova samoshvaanja (Scheller): postulatorni ateizam (ovjek je
gospodar i smisao samog bitka), infatilni majmun (ovjek je infatilni majmun nastao
biolokom slabou, naturalistiki Homo faber (ovjek je samo stupnjem razliit od
ivotinja), grka ideja (ovjek odijeljen od ivotinje), idovsko- kranska
antropologija (ovjek je dijete Boje)
grki: grka ideja Homo sapiensa (ili ) dijeli ovjeka od ostatka ivog svijeta, ovjeku
pripada posebna pokretna sila, agens koji nije rastvoriv u pokretne sile pripadajue
biljnim i ivotinjskim duama, taj ovjeku sasvim specifini agens je um, lgos ili
ratio.
ovjekov um je djelomina funkcija boanskog uma koji svijet pokree i oblikuje, ali
ne stvara (jer je vjean i nestvoren).
Grki um, kasnije, u idovsko-kranskoj slici svijeta postaje boji stvor.

Obiljeja naravi ovjeka kao Homo sapiensa: Boanski agens kojeg nema u ostatku
prirode kao subjekta, agens kojeg ovjek sadrava ontoloki je jednak onome koji
svijet oblikuje, pa zato ovjek moe spoznati svijet, agens ne sadrava nagon i
osjetilnost nego tvori idealne sadraje duha i ideje, agens je povijesno, narodno i
staleki potpuno stalan i nepromjenjiv.
idovsko-kranski: idovsko-kranska ideja naravi ovjeka slika je svijeta Staroga i
Novoga zavjeta, u naravi je ovjeka vjena dua, slobodna volja i mogunost spasenja,
ali je on isto tako u milosti ili nemilosti Boga, ovjek je slobodno bie, stvoreno po
Bojoj slici, ovjek je moralan i zato su mu dana pravila (zapovjedi) po kojima mora
ivjeti, postojanje zla u svijetu upuuje na moralnu izopaenost ovjeka, kojega moe
spasiti samo Bog svojom milou, slobodna volja ini ovjeka odgovornim za svoje
ine, a izvor moralnih prosudbi moe pronai u samom sebi.
naturalistiki: naturalistiko, pozitivistiko ili pragmatino razumijevanje ovjeka u
nekim inaicama vidi njegovu esenciju u njegovim nagonima, ovjek nije umno nego
nagonsko bie ili, on je stroj.
Prema ovome se ovjekov duevni ivot moe razlikovati od ivotinjskog samo
stupnjevito.
Zapad: tijelo, anatomija, Istok: dua, energetska sredita.
Homo faber: nijee neku specifinu, kvalitativnu razliku ivotinja i ovjeka, jedina
razlika izmeu ovjeka i ivotinja je ona stupnjevita, a ovjek je samo jedna od
ivotinjskih vrsta, u ivotinjama i ovjeku djeluju iste sile i nagoni, samo su uinci
drugaiji.
Prema naturalistikom vienju narav ovjeka bi se mogla tumaiti kao ivotinje: koja
govori, koja barata oruem, koja troi vie energije na mozak nego to to ine druge
ivotinje.
Infantilni majmun: ovaj tip shvaa ovjeka kao infantilnog majmuna s poremeenim
unutarnjim luenjem, ljudska vrsta je neprilagoena okoliu pa je svoje organe morao
zamijeniti oruima.
Postulatorni ateizam: za ovaj tip samoshvaanja ovjeka ljudska osoba ne moe se
ostvariti kao udoredno bie ako bilo tko, pa i Bog, mimo njega odluuje o njegovoj
budunosti, prema ovoj ideji odustajanje od boga ovjeku znai stjecanje suverenosti i
vrhunske odgovornosti.
Zadatak filozofijske antropologije: Scheler glavnim poslom filozofijske antropologije
smatra izvoenje ovjekovih monopola (jezik, savjest, orue, drava, umjetnost,
pravo, mit, znanost, drutvenost) iz strukture ovjekovog bitka, za njega se osnova
svijeta u ovjeku izravno shvaa i ostvaruje, a posljednji zbiljski bitak ne moe biti
predmet nego se oituje samo djelatnom identifikacijom i suizvrenjem - a to je
cjelokupno djelo vrijednosnog ostvarenja povijesti svijeta.
2. Lekcija
Grko vienje naravi ovjeka

Bogatstvo antike grke misli se dvoumi izmeu pronalaska naravi ovjeka u:

istovjetnosti ovjeka (Demokrit), psykh (Sokrat), besmrtnosti due ili barem
njezinog logikog aspekta (Pitagorejci, Platon), besmrtnosti sve do sve do razarajue
vatre pred kojom nita ne moe pobjei (Stoici), 'nthrpos phsei politikn zon
(Aristotel).
Spoznaja samo sebe je temeljna antropoloka pretpostavka da biti ovjekom znai
spoznaju psykh kao vladajueg elementa koji uz um mora gospodariti tijelom i
njegovim instinktima ( / enkrteia)

sedam mudraca (Tal, Pitak, Bijant, Solon, Kleobul, Mizon i Hilon.)

Kozmoloko razdoblje grke filozofije nije bez svoje antropoloke dimenzije jer
veina filozofa iz tog razdoblja ima viziju naravi ovjeka.
Heraklit tako pie da je ovjeku dana spoznaja sebe i razum, da je dui svojstven
lgos, a da je boanski zakon temelj ljudskih zakona.
Drugotne kvalitete poput boje, topline ili okusa samo su obiaj ili dogovor, one su
nmos.
Za razliku od nomosa, phsis se odnosi na narav ili esenciju ivoga te prije na oblik ili
formu nego na predmete.
Slino svoenju drugotnih kvaliteta na prvotne, za Platona svi primjerci opaljivih
predmeta (trokuti, boje, stolice, konji) i apstraktnih ideja (jednakost, pravda, ljepota,
dobrota, prijateljstvo) imaju neto zajedniko.
Forma je savrena i zbiljski postojea za razliku od pojavnih primjera, ona je
boanska, jednostavna, vjena, nepromjenjiva u svome postojanju izvan vremena i
prostora.
Ideja vjene, nepromjenjive i savrene forme u osnovi je i njegove ideje naravi
ovjeka.
Piui o pojmu pravde u dijalogu Drava Platon je u opisu ljudske naravi usmjeren
ispitivanju uloge razuma i problema pravog znanja kao svrhe ljudskog ivota.
ovo znanje (nmos) je pogreivo i ne vodi spoznaji prave zbilje.
Pravo znanje (phsis) onoga vjenoga, savrenoga i nepromjenjivoga nije ovisno o
iskustvenom svijetu koji se spoznaje ulima, ono je apriorno i uroeno u dui koja ga
je zaboravila uslijed brojnih preporaanja pa ga se samo mora sjetiti, navodi Platon u
Fedonu (75e).
ovjekova besmrtna dua ima pravo, istinito znanje sutinskih stvari, no uslijed stalnih
preporaanja, okirana roenjem, zaboravlja to znanje.
ovjek, dakle, ima uroeno znanje vjenih i nepromjenjivih formi pa ga samo treba
potaknuti na prisjeanje onoga to je stekao prethodnim ivotima (anmnsis ).
Bivaju li dua i tijelo skladno ili su u opreci?
Temeljne Platonove ideje o naravi ovjeka: idealni, stvarno postojei svijet se sastoji
od Formi, od kojih je najvanija ideja Boga, pretpostavka o dualizmu tijela i uma dijeli
ovjekovu vjenu duu, koja je njegova bit i prava narav, od tijela koje je varljivo,
promjenjivo i raspadljivo, dua je prije ovoga ivota bila u svijetu formi imajui pravo
znanje o svijetu (formi), no roenjem u ovom svijetu zaboravlja to znanje, razum bi
trebao usmjeravati ivot, obuzdavati strasti i traiti pravu istinu, unutranju
usklaenost due (i drave) dohvaa se pravdom, ovjek se racionalnim traganjem za
istinom moe usmjeriti spoznaji neiskazivog dobra, no u konanici se ono spoznaje
mistinim iskustvom koje ga preoblikuje.
Aristotelu je cijela priroda svrhovita pa tako i ovjek pa bi za poznavanje ovjeka
trebalo odrediti njegovu funkciju ili funkcije tj. svrhu - koja je svrha ovjeka ili to je
to po emu smo razliiti od biljki i ivotinja?
Prema Aristotelovoj teleolokoj perspektivi prema kojoj sve u prirodi tei nekoj svrsi,
treba traiti narav ovjeka u njegovoj funkciji (rgon) i posebnosti u odnosu na druga
iva bia, u psykh i njezinom racionalnom dijelu s moi rasuivanja, lgosu.
Svrha je ovjekovog ivljenja djelovanje psykh u skladu s lgosom, racionalno i
moralno ivljenje.
Blaenstvo se postie djelovanjem due u skladu s aret (vrlinom ili izvrsnou) to je
samo po sebi zadovoljstvo dobrom ovjeku.
Za Aristotela je svrha ovjeka, njegova narav, u razumskom postizanju dobrog ivota,
pri emu je to dobro u djelatnosti due prema kreposti.

ovjek je spolno najpoudnija i u jelu najneumjerenija ivotinja, ali i sposoban za

najljepa djela pravde i prijateljstva.
Na dvojbu o tome je li ovjek najbolje ili najgore od svih ivih bia, jer zna biti dobar
i lo, Aristotel kae da je dobar ovjek najbolji od svih ivih bia, ali je lo ovjek s
druge strane, onda kada je odvojen od zakona i pravednosti, najgori od svega ivoga
jer je bez vrline.
Pojman (2006) pie da stoga ovjeka osim racionalnosti obiljeava i njegova
politinost (drutvenost).
Stoga ovjek zbog svoje naravi ne moe postii dobar ivot (blaenstvo) samostalno
nego u politiki organiziranoj zajednici, pie Trigg.
Zon politikn doslovno znai ivo bie koje ivi u zajednici, koje je drutvena
ivotinja ili koje ivi u plisu.
Vrline koje vode dobrom ivotu, ali i do kojih se dolazi dobrim ivotom, su
intelektualne i moralne, no nisu podjednako raspodijeljene, a nekima su po njihovoj
naravi nedostupne: to su robovi po naravi.
Zon politikn znai da je ovjek po naravi politiko (plis) bie koje po naravi ivi u
plisu.
instinktivno zbog elje za drutvom;
Radi reprodukcije;
Zbog samo ouvanja,
Jer je gospodarska i materijalna osnova plisa.
Za razliku od drugih, interesnih zajednica, plis je politika zajednica (koinna
politik) graana (poltai) koji sudjeluju u upravljanju njome vodei se zajednikim
interesima.
Aristotelova definicija ovjeka: ovjek je jedina ivotinja koja govori, ovjek je jedina
ivotinja koja moe slobodno odluivati, ovjek je jedina ivotinja koja djeluje, ovjek
je jedina ivotinja koja moe raunati, ovjek je jedina ivotinja koja pamti, ovjek je
jedina ivotinja koja poznaje znanost.
ovjek je vie politiko bie od drugih drutvenih ivotinja (pele, mravi).
Razlika izmeu politikih ivotinja, specifina razlika je u logosu ovjeka ovjek je
jedina ivotinja koja govori/ima razum
ovjek je jedina ivotinja koja ima smisao za pravdu.
ovjek tei vrlinama.
3. lekcija
idovsko-kranska slika ovjeka
Po biblijskih izvjetajima Bog je stvorio ovjeka od praine i udahnuo mu (ruach-duh,
dah, um) ivot.
Starozavjetni dio Biblije ne spominje besmrtnost due ili ivot poslije smrti.
Bog je po starozavjetnom izvjetaju stvorio ovjeka prema svojoj slici.
ovjek je jedino bie meu svim stvorenjima kojemu je Bog udahnuo svoj ruach.
ovjek je jedino stvoreno bie s razumom, dostojanstvom i slobodnom voljom.
ovjek je tek neto manje od boanstva, kae 8. Psalm.
U starozavjetnom izvjetaju o stvaranju ovjeku se daje vlast i uprava nad drugim
biima - time ovjek slino Bogu postaje stvaratelj.
Zbog ljudske sklonosti injenju zla, Bog je ljudima pomrsio jezike kako ne bi inili
zla.
Ljudi su grena i nasilna bia, bratoubojice (Kajin i Abel) koji su se udaljili od Boga i
izgubili poklonjeni raj.

U drugoj knjizi, Egzodusu, prikazano je Boje vodstvo Izraelaca iz zarobljenitva

(grijeha).
Porobljeni narod je morao izabrati izmeu bogatih lonaca ropstva i neizvjesnosti
slobode (u kojoj Bog ipak jami sigurnost onima koji mu vjeruju).
Boji izabrani narod su idovi jer se njima objavio na njihovo traenje uputa kako
treba ivjeti, na Sinaju s deset zapovijedi .
ovjek je po svojoj naravi dobar jer je stvoren po slici Bojoj, no iskvaren je
grijehom.
Zato se ovjek, makar je stvoren po slici Bojoj, mora oistiti od prljavtine grijeha.
Krist (Pomazanik, Mesija Onaj koji ima doi) je spasitelj svijeta, Onaj koji ostvaruje
Boje spasenje.
Krist je Logos, utjelovljenje Boje rijei u ovjeku.
Krist je sin Boji, ali i sin ovjeji - novi Adam, on je paradigma savrenog ovjeka.
Novozavjetni univerzalizam, suprotno starozavjetnim porukama, tvrdi Boje oinstvo
nad svim ljudima, pa i neidovima.
Starozavjetno Zlatno pravilo kae da ne inimo nita drugima to ne bi eljeli da oni
ine nama.
Krist afirmira ovo pravilo zahtjevom da drugima radimo ono to bi eljeli da oni ine
nama.
Novi zavjet ide jo dalje, tvrdei da treba ljubiti svoje neprijatelje.
Dvije glavne zapovijedi: voljeti Boga svim svojim srcem, umom i duom, voljeti
svoga blinjega kao samog sebe.
Sveti Pavao razvio je ideju ljubavi i postavio je za najviu vrijednost ovjeka.
Pojam agape oznaava ljubav Boga prema ovjeku, kao i takvu ljubav ovjeka prema
Bogu ta je ljubav bezuvjetna, samoportvovana, misaona i voljna.
Ljudska narav u hebrejskoj misli: ljudi su sainjeni na Boju sliku i priliku, sa
slobodnom voljom i moralom, odgovornou, vlau nad ostalim Bojim stvorenjima,
ovjek je dio zajednice jer je i Bog sklopio savez s narodom, a ne nekim pojedincem.
Tako se pojedinac moe rtvovati za dobro zajednice, koja mora biti odana Bogu, Bog
eli da ovjek ivi prema njegovim pravilima, 10 Bojih zapovijedi i po kosher
pravilima, udovoljavanje Bogu stupnjevito zamjenjuje ritualna kosher pravila prehrane
pravilima za postizanje drutvene pravde i milosti, plemenska posebnost Izraelskog
naroda djelomino se poinje mijenjati prema univerzalizmu jer je kraljevstvo Boje
univerzalni mir u kojem zajedno lee lav i janje.
ovjek je besmrtan, a ta besmrtnost se postie vjerom u snagu Kristove rtve.
ovjek nije tek umna ivotinja nego je bie koje pripada Bogu i koje samo u njemu
moe pronai mir.
Matej (5:3-11) donosi popis blaenstava: blago siromanima u duhu, blago alosnima,
blago krotkima, blago gladnima i ednima pravednosti, blago milosrdnima.
Svjetonazor ili worldview, skup je razliitih uvjrenja o naravo svijeta, ovjeka i
drutva.
Narav ovjeka je u njegovoj grenosti i padu.
ovjek koji spozna svoju narav postaje svjestan potrebnog spasenja i svoga poloaja
kao boanskog stvorenja prema njegovom liku, koje mu daje mogunost uspjenog
ivljenja.
Kranska ontologija ovjeka ini se dvojna jer priznaje dvije temeljne vrste zbilje u
njemu: fiziku, prirodnu ili tvarnu i duhovnu ili nadnaravnu.
ovjek je bie koje ima slobodnu volju, a izbor ostaje, prema ovom svjetonazoru
slian onom Adana i Eve: ele li vjerovati Bogu ili se graditi bogovima.

4. lekcija
Hinduistiko i budistiko vienje naravi ovjeka
Jedna od najstarijih tradicija, s velikim utjecajem na indijsku misao je kastinsko
drutveno ureenje.
Kastinska struktura razlika se temelji na hijerarhiji oko obavljanja rtvenog obreda
koji je u sreditu ivotnih interese indijskog drutva.
Pri uporabi pojma kasta kao stratifikacijskog naela drutvene hijerarhije prema
porijeklu postoje dva znaenja: Varna (boja), Jti (ti).
Varne, osnovne zajednice.
Varne su prema klasinoj indijskoj teoriji nastale iz tijela Purue, kozmikog makropraovjeka.
Varna je tako etiri, a kasta- jta (ti) izmeu tri i pet tisua.
Izvan kastinskog sustava su parije (harijans) ili nedodirljivi.
Muki aspekt Brahme (enski je Prakriti) je Purusha, univerzalni kozmiki mukarac i
najvii brahman.
Purushini dijelovi tijela simboliziraju poloaj i ulogu drutvenih skupina.
Brahmani su privilegiranog i neospornog poloaja u drutvu, katrije i vajije ih
uzdravaju, udre su izvan brahmanskog drutva u ritualnom smislu jer ne mogu
naruivati obrede, udre ne mogu sklapati brane veze, druiti se ili zajedno jesti s
viim, dva puta roenima, udra ne ide na sud, a ako tui odmah gubi parnicu.
Tradicija (i europska teorija) kae da su tri vie varne (boja) arijske (rya, plemeniti)
europski doseljenici, osvajai, koji su bili svijetle puti.
Tamnoputi domorodci dravidskog podrijetla (dsa, neprijatelji, sluge) su ipak imali
autentinu kulturu koju vojno nadmoni osvajai nisu mogli posve unititi.
Hinduizam (Hindu, od sanskrtske rijei sindhu, to znai indijska rijeka, rijeka Ind) je
meu najstarijim svjetskim religijama sa starou koja see unatrag 3-4000 godina.
Budizam (od rijei Buddha, prosvjetljeni) je religija s korijenima u hinduizmu, nastala
je u 5-6 stoljeu prije Krista.
Izvori hinduizma su u Vedskim spisima (Veda-mudrost, znanje) sastavljenima od
himni i Upaniada (Tajni nauk) sastavljenima od teorijsko-filozofskih rasprava i
mitova.
Svi Hindusi potuju Bhagavad Gitu (Pjesma uzvienog) kao vjerski i moralni autoritet
Vanost Bhagavad Gite je u njezinoj jednostavnosti i otvorenosti te odbacivanju tzv.
kastinskog sistema (slino budizmu i jainizmu).
Hinduistike inaice: advaitanizam, vainavizam, ivaizam i brahmanizam.
Upaniade nabrajaju 3003 boga, na vioj razini ih je 33, zatim 6, pa 3, 2, i na kraju
samo jedan-Brahma.
Brahmanska literatura, brhmane, pridaje sveenikoj kasti vlast nad ljudima i
bogovima.
Hinduistika metafizika: oblici zbilje: Brahma (apsolut), Ishvara (stvaralaki duh),
Hiranya-garbha (svjetska dua), svijet.
ovjek ne zna tko je, on ne razumije svoj identitet.
Upaniade razlikuju empirijsko jastvo (jiva) i zbiljsko jastvo (atman).
Materijalni svijet je samo kozmika iluzija (maya).
ovjek je zbiljski boansko bie, atman.
Atman (iz sanskrtske rijei dah, disanje) oznaava dah ivota, atman je zbiljska narav
ovjeka, ono esencijalno i besmrtno.
ovjek bi trebao shvatiti svoju pravu narav, da je jedna od ekspresija univerzalnog
jastva -Brahme. Atman je zapravo Brahma. Brahmu, koji je apsolutno naelo
univerzuma, moe se spoznati kroz atman.

ovjek nije tek konano i smrtno bie nego besmrtni boanski atman, dio velikog
Brahme.
Osloboenje od smrti ovjeku je mogue samo ostvarenjem njegove zbiljske naravi.
No, svoju zbiljsku narav ovjek moe postii samo uz pomou gurua.
Ostvarenje jedinstva atman-Brahma znai spas (moksha).
Spas je mogu samo vjetinom koju treba nauiti. Potrebno je nauiti jedan od oblika
vjebanja yoge (yoga, put).
Yogas (putevi spasenja): Bhakti yoga, Karma yoga, Raya joga, Ginana yoga.
Svi oblici yoge tee zauzdavanju ega i sebinih elja te svjesnou Boga.
Osloboenjem od maye i karme1 postie se Nirvana.
Dharma obuhvaa jezgru univerzalne moralnosti ali i posebne kastinske dunosti.
Jedno od pravila slino je kranskom Zlatnom pravilu- ne ini drugima neugode.
Pravilan ivot bi se trebao odvijati u ovim fazama: Bramaharya, uenje; Garhasthya,
radno i obiteljski produktivni lan zajednice; Vanaprasthya, umirovljenje; Sannyasa,
naputanje obitelji i zajednice i priprema za smrt - reinkarnaciju.
Jedna od Boanskih inkarnacija je i Buddha.
Budizam je prihvatio manji dio hinduistike doktrine: osnovni moralni nauk (dharma);
ideju karme; reinkarnaciju; nirvanu; nenasilnost.
Budizam je odbacio neke od hinduistikih doktrina: formalne rituale; kastinski sistem;
panteon Bogova; ideju Brahme i atmana.
Svetost se postie ivljenjem etiriju plemenitih istina: patnja, roenje, bolest, smrt;
izvori patnje, elja koja vodi reinkarnaciji; prestanak patnje, patnja prestaje utrnuem
elja; putovi prestanka patnje, ivljenje srednjeg puta.
Osnovna ideja budizma je u nenasilju jer se ne smije biti nasilan niti s onim tko nas
napada.
Nema jastva nego postoji kozmika energija koja ujedinjuje sva bia.
5. lekcija
Konzervativna i liberalna teorija
Konzervatizam- drutveni i politiki svjetonazor koji zagovara stabilnost poretka,
tradicionalne institucije i vrijednosti, a reforme prihvaa samo ako ne naruavaju
drutvenu stabilnost. (odravanje stabilnosti i kontinuiteta, ouvanje postojeeg
drutvenog poretka, odravanje tradicionalnih vrijednosti i institucija (obitelj,
religija, nacija, prihvaanje samo pragmatinih reformi, vezuje se uz desne
politike stranke)
Liberalizam je svjetonazor koji u politici zagovara demokratske oblike vlasti, u
gospodarstvu mehanizam slobodnog trita, i sveukupno manji utjecaj drave i ostalih
politikih institucija nad pojedincem. (konstitucionalizam (institucionalni
mehanizmi kontrole moi zbog zatite slobode svih graana, politiki pluralizam
(predstavniki oblik vlasti, slobodni i poteni politiki izbori vlasti, potivanje i
zatita ljudskih prava, kapitalizam (privatno vlasnitvo, trite, profit, sloboda
vjeroispovijesti, vezuje se uz lijeve politike stranke)
Konzervatizam (Thomas Hobbes)
Hobbes je poznat prvenstveno po politikoj teoriji iz Levijatana iz 1651. godine.
Hobbes je potporu davao monarhiji smatrajui da ona jami red i stabilnost vlasti.
Hobbesova teorija naravi ovjeka proizlazi iz njegove materijalistike teorije. Sve to
postoji sastoji se od materije u gibanju. Bog je jedini izuzetak, on je duh.
ovjek je tako determiniran i bez slobodne volje.
Sloboda volje znai samo gibanje tijela bez ometanja.
Za Hobbesa je ovjek po naravi sebino bie koje sve radi iz svojega interesa.

Zbog svoje sebinosti kojom brinu samo za zadovoljavanje svojih interesa (hrana,
skrovite, sigurnost, mo, slava) ovjek je neprijatelj drugome ovjeku koji hoe isto.
Prava kojih se ovjek odrekne daju se monom vladaru, dravi Levijatanu.
Drutvenim ugovorom nastaje moral, pravda i pravo.
Konzervativno vienje naravi ovjeka: sebini egoizam (ovjek je napravljen prema
Bojoj slici, ali je zgrijeio svojim egoizmom), traginost ivota (sve vodi prema
smrti), nunost ogranienja ovjeka.
Liberalna teorija naravi ovjeka (Jean-Jacques Rousseau)
Rousseau smatra da se ovjek raa po prirodi dobar, on je plemeniti divljak.
ovjek je blaen u svojem ivljenju u rajskom vrtu, a institucije ga kvare.
Priroda ini ovjeka dobrim i sretnim, a drutvo ga izopauje i ini jadnim.
Rousseauovo vienje ovjeka kao dobrog po prirodi se temelji na dvije pretpostavke:
ovjek je bie koje se brine za vlastitu sreu; ovjeku je odbojna patnja i propadanje
drugih bia.
Privatno vlasnitvo tvori nejednakost, pa je potrebna vlast koja titi vlasnitvo.
Rousseau vidi ovjeka koji se raa slobodan, ali je cijeli ivot u lancima.
Privatno vlasnitvo Rousseauu je zlo. Privatno vlasnitvo, smatra Rousseau, moe
postojati, no ne bi smjelo biti gospodara i robova.
Commonweal-th (dobro zajednice) je idealna mjeavina dobra pojedinca i zajednice.
Zakoni preoblikuju narav.
Dravni zakonodavac ne znai samo tvorbu zakona nego i mijenjanje naravi ovjeka.
Rousseau posebnu panju daje odgoju koji treba pripremiti mlade na ivot bez
prevelikih ugaanja. Mlade se ne smije previe tititi, ali ih se ne smije ni pustiti bez
nadzora. Mladi moraju sami izraivati igrake i korisne predmete, a knjige im treba
ograniiti.
6. lekcija
Teorija nesvjesnog
Sigmund Freud (1856-1939) je bio austrijski neurolog, istraiva anatomije mozga,
analgetskog utjecaja kokaina, uzronika histerije i hipnotske terapije.
Pokuavajui primijeniti rezultate svojih istraivanja na ljudsku osobnost stvorio je
psihologiju promjenjivosti koja je preoblikovala energiju unutar osobe.
Svoju znanost je nazvao psihoanaliza.
Slobodna volja ne postoji nego je tek priin.
Freud je kao determinist smatrao da je ponaanje ovjeka uzrokovano prethodnim
stanjima.
Za Freuda su mucanje, snovi, halucinacije, potisnuta sjeanja, neuroze i psihoze
prouzroene interakcijom sila unutar uma i okoline.
ovjekova mentalna stanja samo su rezultanta brojnih sila koje utjeu na njega.
Stoga, ovjek nije moralno odgovoran za neuroze1 koje mu se dogaaju.
Freud smatra da su tri sastavnice osobe (ili strukture uma): Ja (ego); Nad ja
(superego); Ono (id).
Id predstavlja iskonske bioloke nagone ovjeka koji se privremeno gase njihovim
zadovoljenjem. Id je prvi izvor psihike energije koji je u izravnoj vezi s tijelom.
Ego je izvrni dio sistema strukture uma osobe koji kontrolira i vodi id te komunicira
s vanjskim svijetom.
Za razliku od ida koji je voen naelom ugode, ego je voen naelom realnosti-zbilje.
Superego predstavlja dio strukture uma koji je idealistiko-prosudbeni dio uma.
Za razliku od ega koji je usmjeren zbilji (onome to jest), superego je usmjeren
idealnom (onome to bi trebalo biti).

Superego je sastavljen od dva podsistema: idealni ego koji odgovara djejem

shvaanju roditeljskih vrijednosti, a stjee se odgojem kroz nagradu i kaznu; savjest
koja odgovara djejim osjeajima usklaenima s uspjehom ivljenjenim idealnim
egom.
Pretpostavljeno je da je id proizvod bioloke evolucije, on je ono nasljedno; ego je
proizvod sueljavanja sa svijetom; a superego je proizvod podrutvenjenja i kulture.
Moda najznaajnije obiljeje Freudove strukture uma lei u razlikovanju mentalnog
ivota i svjesnosti, koji nisu identini.
Za Freuda je svjesnost samo mali dio ljudskog iskustva (slino modelu sante leda).
Psihologija, po Freudu, treba otkriti nesvjesne pokretae svjesnoga.
Psihoneuroze, poput paranoje (osjeaja proganjanja...), narcisoidnosti (pretjerani
osjeaj samovanosti, umanjivanje vanosti drugih) i opsesivno-kompulzivnih
(opsjednuto-prinudnih misli i radnji) poremeaja, najee su prouzroene nepravilnim
psihoseksualnim razvitkom. Brojni su pokretai ovjekovog ponaanja, a jedan od
najznaajnijih pokretaa je spolnost.
Freudu je spolnost najsnanija sila u ljudskom ivotu i glavni uzronik ivanih
oboljenja. Spolnost je izvor brojnih emocija, vrlo esto ukorijenjen u djetinjstvu, a
emocije odraslih esto su preoblikovane djeje emocije (strah od kastracije, strah od
smrti, strah od odvajanja od majke i sl.).
Freud je drao da postoji nekoliko faza psihoseksualnog razvitka djece: oralna faza;
analna faza; falusna faza.
Uz ove faze, u kasnijem ivotu postoje jo latnetna faza (smanjenja spolnog instinka) i
genitalna faza.
Freud Edipovim kompleksom naziva djeju privlanost roditeljima suprotnog spola.
Djeca veinom vide svoje roditelje, pogotovo oca, kao Bogu slinu monu osobu.
Freudov ovjek je bie voeno nesvjesnim, s trajnim i nerijeenim sukobima iz
djetinjstva, pokretano spolnou i njezinim potiskivanjem. ovjek je agresivan, ali i
sputan, najee frustriran i neurotian.
7. lekcija
Egzistencijalizam
Najutjecajniju misao helenizma predstavljaju filozofske kole ili sustavi misli
epikurejske i stoike misli, dok su skeptiki filozofi Nove Akademije trei sredinji
pokret.
Osniva Stoicizma je Zenon iz Kitiona sa Cipra (334/33-262/61) koji je utemeljio
kolu iji su se uenici nazivali najprije Zenonovci, a onda Stoici po trijemu na kojem
su se sastajali (Sto poikl, trijem s freskama). Starija Stoa, srednja Stoa, nova Stoa
Stoika filozofija je prouavala filozofske probleme unutar logike, fizike i etike.
Logika, fizika i etika nisu neka odvojena podruja jer je njihov predmet zajedniki,
racionalni univerzum sagledavan iz triju razliitih ali i usklaenih gledita iskazanih
kroz metaforu ivotinje i jaja.
Stoci nisu koristili rije logik u suvremenom smislu, nego su time mislili na
prouavanje lgosa ili prosudbe jasnog govora pa je ona znanost racionalnog
raspravljanja podijeljena na rhetorik (praktina narav) i dialektik (prouava zbiljsku
narav stvari).
Jezik je dio prirode koji ovjeku osigurava sredstvo za iskazivanje njegovog odnosa sa
svijetom.
Znanje (neega) pretpostavlja zahvaanje ( / katlpsis) toga neega na
takav nain da to ne moe biti osporeno protutvrdnjama.

Izmeu znanja i neznanja nema preklapanja jer znanje mora biti sigurno,ono mora biti
otporno na osporavanje tako da znalac moe dokazati ono to zna sudovima koji su
nune istine.
Izmeu jezika i stvari koji su njime oznaeni postoji prirodna povezanost pa za svaku
stvar postoji prikladna prirodna rije kojom se ova moe nazvati.
Logika je imala ire znaenje, a dio koji je prepoznatljiv dananjem znaenju logike
sadrava etiri predmeta prouavanja: razliite vrste iskaza; pravila za izvoenje
jednog iskaza iz drugog iskaza; primjenu istine, mogunosti i nunosti na iskaze; i
metode raspravljanja.
Prouavanje logike je bilo prouavanje dijela prirode, a ne ovjekove konstrukcije.
Bog je vjeni lgos i stvaralaka vatra, uz njega ili Prirodu koji su aktivno naelo
postoji materija supstancija koja nije kvalitativno odreena, koja je pasivno naelo.
Svijet je realistian i materijalan, a svrni uzrok i svjetski red koji izrasta iz njega su
jedinstveni.
Za Zenona i Kleanta lgos je isto to i vatra jer je toplina povezivana sa ivotom.
Logos je mjeavina vatre i zraka koja ini pnemu ili dah.
Stalna pokretnost ini pnemu slinoj 'sili' ili 'energiji', a ne materijalnom predmetu.
Pnema ovisno o omjeru mjeavine zraka i vatre u biima koji se od nje sastoje
odreuje njihovu narav: u jednom omjeru je to struktura biljaka, u drugome je to dua
ivotinja ili pak tvrdoa stijene.
Kretanje pneme je dvosmjerno jer postoji kontrakcija koju tvori hladni zrak i
ekspanzija koju tvori vruina vatre.
Aktivni elementi su vatra i zrak, pasivni elementi (koje pnema dri zajedno) su voda
i zemlja.
Pnema i tvar mogu se mijeati proizvodei tijela s novim obiljejima bez gubitka
svojih originalnih obiljeja.
Prvi i univerzalni uzrok svijeta je stvaralaki um, Bog koji je stvorio ovaj svijet kao
najbolji od svih moguih svjetova u koje je cjelina svijeta usklaena uz lokalne
nesavrenosti.
Logika i fizika dobra su priprema za etiku ije je temeljno naelo ivot u skladu s
prirodom (homologomenos zn).
ovjeku sudjeluje u boanskom lgosu vie od drugih bia.
Priroda (bog, pnema, uzrok, sudbina ili lgos) je savreno bie o kojem ovise sve
ostale vrijednosti u svijetu pa je usklaenost s takvim savrenstvom jamac pozitivne
vrijednosti a oprenost s njime one negativne.
Priroda je ovjeka uinila samostalnim racionalnim initeljem jer mu je dala razum, a
ovjek dalje razvija svoj karakter odreujui svoje ponaanje prema svojim unutarnjim
stanjima unato postojanju izvanjskih imbenika koji ga ograniavaju.
Hrisip je dijelio etiku na tri kategorije: impulsivni ili poticajni dio, dobre i loe stvari,
strastveni dio.
Vrlina je dovoljna sama po sebi za sreu ovjeka, a jedino zlo je poronost ( /
kaka).
Stoga je srea u aptheia (unitenje i odsustvo svih strasti, koje samo uznemiravaju
due) i neuzbuenost.
8. lekcija
Stupnjevi organskog i hermeneutika kao filozofijska antropologija

Plessnerova izgradnja antropologije: intuicionizam i kritika intuicionizma, duhovna

znanost i njezina kritika i plan utemeljenja filozofije ovjeka.

Plessner u Stupnjevima organskog kritizira neke ranije pokuaje spoznaje ovjeka kao
parcijalne i nedostatne.
Prva kritika je usmjerena na intuicionistiku filozofiju ivota. Druga kritika je
usmjerena pristupu duhovnih znanosti (Geisteswissenschaften).
Na temelju ovih kritika Plessner izraava potrebu za istraivanjem esteziologije1
(osjetoslovlja) duha.
Plessner smatra da svako doba ima svoj pojmovnik i simbole: 18. st. bio je to pojam
uma, u 19. st. pojam razvoja, 20. st. obiljeava pojam ivota.
Plessner ispituje mogunost promatranja ovjeka kao subjekta duhovno-povijesne
zbiljnosti.
Mogua propast uspostave jedinstvenog temeljnog aspekta ovjeka tvori dvostruku
istinu: primat svijesti: ovjek kao sebstvo, Ja, subjekt slobodne volje; primat prirode:
ovjek kao priroda, stvar, objekt kauzalne determinacije. ovjek bi tako bio proizvod
rodoslovlja, a rodoslovlje proizvod ovjeka (?).
Intuicionisti misle da se mehanizam prirode ne smije koristiti za model mehanizma
razuma.
ovjek je kao ivo bie sposoban za intuiciju kojom se u istom sjeanju oslobaa
vezanosti za mreu kategorija.
Suprotno tome, intuicija3 zahvaa unutarnju bit razvoja, ili: ivot shvaa ivot,
razumije to jest i to je bio (Plessner, 2004: 35).
Intuicionizam je elio ukinuti dualitet svjesnog i tjelesnog.
Intuicionizam nije uspio pojmiti ovjeka jedinstvenim poimanjem njegove prirodne
egzistencije i duhovno-udorednih aspekata.
Plessner navodi Kantovu tvrdnju da je prava spoznaja samo egzaktna spoznaja kakva
postoji u matematici i prirodnoj znanosti.
Za Plessnera nije smisleno podvrgavati ljude i njihove radnje matematikim
postupcima i pokusima.
Osim fizikog svijeta, ovjek pripada i duhovom svijetu.
Razumijevanje onog tueg: Tek tako je mogue da (Plessner, 2004: 42): Nereligiozan
ovjek moe biti religiolog, a i kranin istraiva nekranske religije. Ne mora se
imati nita Cezarovo da bi se napisala njegova biografija ...
Windelbandovo razlikovanje znanosti: prirodne znanosti (egzaktne, zakonomjerne
znanosti, objektivnost i nunost pravila, utemeljene na zakonima uzronosti, fizika,
kemija), duhovne znanosti (djelatnost koja nije podlona zakonomjernosti,
subjektivnost i drutvenost, utemeljene na razumijevanju, uivljavanju, povijest,
pravo, znanost o umjetnosti, antropologija)
Pozitivistiki usmjereni autori ureuju cjelokupnu znanost (prirodnu i drutvenohumanistiku) preuzimanjem metode prirodnih znanosti.Takve znanosti su nomotetske
(gr. nmos = zakon i thsis = postavljanje), one zahtijevaju objanjenje ispitivanih
pojava uz pomo znanstvenih zakona.
Hermeneutika (Droysen, Dilthey, Weber) odbacuje metodoloki monizam i ne priznaje
model egzaktnih prirodnih znanosti za jedini ideal racionalnog shvaanja stvarnosti.
Po ovoj ideji drutveno-humanistike znanosti imaju zasebno znanstveno-teorijsko
utemeljenje. Windelband ove znanosti naziva idiografskim.
Filozofija formulacijom antropologije problematizira ovjekovu egzistenciju i njegov
poloaj u prirodi.
Potrebno je pomiriti duhovno-znanstvenu i prirodo-znanstvenu spoznaju ovjeka.
Plessner zato planira utemeljiti filozofiju ovjeka.
Esteziologija duha prouava ovjekovo jedinstvo kroz sve slojeve njegove
egzistencije.

Filozofska antropologija istrauje cjelokupno okruenje u kojem se pojavljuje ovjek

pa nije mogue koristiti metodu empirijske znanosti.
Empirijska znanost tei svesti raznoliko na jednoobrazno.
Plessner smatra potrebnim stvaranje filozofije s aspekta utemeljenja ivotnog iskustva
u znanosti o kulturi i povijesti svijeta.
Za ostvaranje ovog cilja potrebno je: utemeljiti duhovne znanosti pomou
hermeneutike, ustanovljenje hermeneutike kao filozofske antropologije, njezina
provedba na temelju filozofije ivoga i prirodnog horizonta toga ivog.
Biljku obiljeava otvorena forma, a ivotinju zatvorena.
Napori u izgradnji antropologije usmjereni su ukidanju parcijalnog promatranja
ovjeka: u biologiji, psihologiji, sociologiji.
9. lekcija
Filozofski zor o cjelovitosti ovjeka
Gehlen je jedan od utemeljitelja filozofijske antropologije u uem smislu.
Kako je Gehlen studirao Schelerov rad, u svojoj antropologiji je polazio od njegovih
stajalita.
Za Gehlena su poetne pretpostavke razmatranja o ovjeku kritika Schelerovih
mogunosti odreenja naravi ovjeka: ovjek je boje stvorenje; ili, uznapredovali je
majmun.
Gehlen smatra da obje pretpostavke (Boanskog i ivotinjskog podrijetla) ne tumae
ovjeka iz njega samoga nego izvanljudskim kategorijama.
ovjek je samo zadnje poglavlje zoologije.
Njegova graa tijela jest posebna, ali je slina onoj antropoida, i druge ivotinje grade
nastambe i ive u drutvima, neke ivotinje su vrlo inteligentne, druge komuniciraju i
ispituju okoli slino ovjeku.
Gotovo sva obiljeja izolirana kod ovjeka mogu se nai i u ivotinjskom svijetu. Um,
ruka, uspravan hod i jezik ne mogu se proglasiti kljunom sastavnicom ili cjelinom.
S druge strane, niti jedna od znanosti koje se bave ovjekom (morfologija, psihologija,
lingvistika) nemaju za svoj predmet cjelinu ovjeka.
Za Gehlena je ovjek posve jedinstven projekt prirode kojem nema slina. U tom
sluaju, nije mogue neposredno izvoenje ovjeka od ivotinje, od kako se
uobiajeno misli, antropoida (impanze, gorile i orangutana).
Filozofijska antropologija stoga eli izgraditi sveobuhvatnu znanost o ovjeku
razmatrajui kako taj poseban poloaj (pa i morfoloki) ovjeka ini nunom njegovu
inteligenciju.
Za Gehlena je ovjek jedinstven projekt prirode koje obiljeavaju uzajamni odnosi
svojstava.
ovjek nije jednostavni slijednik organskih dostignua prethodnika.
Gehlen kritizira Schelerove pretpostavke: o razvojnom nizu koji ide od instinka do
ljudskog duha; da se taj stupnjeviti razvoj prikazuje u slijedu od ivotinja prema
ovjeku.
Do 20. stoljea bilo je uobiajeno smatrati instinkt ontogenetskim i rodoslovnim
predstupnjem viih duhovnih dostignua.
Suprotno Schelerovoj ideji o sjedinjenju stupnjevitog uspona ivoga u ovjeku,
Gehlen smatra da nema razlike u stupnju nego da postoji usmjerenost meusobnom
iskljuenju.
On osporava usporednost strukturalnih postignua sa zoolokom sistematikom koja
ovjeku uva mjesto na vrhu ljestvice. Potvrdu svoje teze Gehlen nalazi u injenici da

inteligencija brojnih ivotinja nije u skladu s njihovim mjestom u zoolokoj

sistematici.
ovjeka treba gledati kroz shemu: bia koje je djelatno; bia odgoja; bia koje
promilja.
Nova antropoloka shema prvo eli ispitati posebnost ovjekove morfologije.
Posebnost ljudske morfologije je u dva obiljeja: manjkavost; primitivnost.
Gehlen vidi korijene jezika takoer u posebnosti morfolokog poloaja ovjeka.
Gehlen smatra da se na razini jezika nalazi mjesto prijelaza s tjelesnog u duhovno.
ovjek mora stalno raditi da bi opstao jer ne ivi samo u sadanjosti kao ivotinja.
ovjekova potreba nije samo za danas, on razumije vrijeme pa ga njegova budua
glad ve ini gladnim.
Koenje i odgaanje poriva nije mogue bez svijesti o tome.
Gehlen navodi Schelerovu tvrdnju o ovjeku : Kao biu ija je nagonska
nezadovoljenost uvijek vea od njegove zadovoljenosti.
Instinkti ivotinje slijede pravilne ritmove prirode: spolni nagon, instinkt prema
gradnji gnijezda, prema povlaenju u zimski san i dr. S druge strane, ovjekovi porivi
nisu periodini nego kronini - stalni.
Spolni instinkt ovjeka je stalan, nije vezan uz prirodne ritmove, njegova spolna
zrelost ima trajanje koje nije usporedivo s bilo kojom drugom ivotinjom.
Gehlen uvodi pojam rastereenja kao vanu antropoloku kategoriju.
U konanici, Gehlen smatra da razlika izmeu ivotinje i ovjek nije stupnjevita nego
poiva u razliitom smjeru i razvoju njihovih snaga.
ovjekov razum nije utemeljen na njegovoj ivotinjskoj organizaciji nego na ureenju
svih ljudskih snaga i slobodi.
Gehlen odbacuje stupanjsku shemu u kojoj razvojni niz postignua ide od: instinkta do
ljudskog duha i; u kojoj ta postignua idu u slijedu od niih oprema viim ivotinjama
i ovjeku.
10. lekcija
Posebnost morfolokog poloaja i dvije teorije o podrijetlu
Za Gehlena, prva posebnost ovjekovog morfolokog poloaja je u potpunom
nedostatku visoko specijaliziranih organa.
Ontogenetski primitivizam znai da ovjek i kao odrasla osoba zadrava fetalna stanja.
Rodoslovni (filogenetski) primitivizmi znai da su ljudski organi konstrukcijski na
poetku primitivni su i geoloki stari.
Pri tome, treba znati da po Dollovom naelu (Dollos law) nije mogue okretanje
evolucijskog smjera, tj. postignute specijalizacije su ireverzibilne.
Nema dvojbe o bliskoj srodnikoj vezi viih majmuna i ovjeka.
Prva ideja o podrijetlu ovjeka je klasina razvojna teorija koja ovjeka linearno
izvodi iz ve specijaliziranih tipova velikih majmuna.
Dvije vrste nauka o podrijetlu ovjeka: posebnost poloaja ovjeka: visokoarhajsko
bie, klasina teorija uz dodatne hipoteze.
Gehlen u tvrdnji o ouvanosti embrionalne strukture ovjekove morfologije nalazi tri
istaknute posebnosti: glava, ruka (aka) i stopalo.
Glava: kod antropoida su fetalni oblici lubanje i u mladosti jednaki ljudskoj glavi.
Gehlen navodi paleontoloke injenice po kojima su geoloki stariji ovjekoliki
majmuni manje odstupali od ljudske norme nego mlai.
Ruka (aka): Kod antropoida postoji jasan pravac prema specijalizaciji ivota na
stablu: prednju udovi su mu produeni; stranji udovi su skraeni.
ovjekova ruka ne moe se izvesti od ekstremiteta antropoida niti aka ljudskog
fetusa ima slinosti s prstima antropoida.

Stopalo: suprotstavljenost nonog palca majmunskog stopala moe biti prilagodba za

penjanje, majmuni tako hodaju na etiri ake, a dvononi hod zahtijeva ravno stopalo.
Retardacija ili zadravanje fetalnih ili infatilnih stanja vidljiva je i na primjeru
dlakavosti.
Gehlen navodi Osbornov popis struktura i funkcija specijalizacije antropoida prema
ivotu na drveu: produeni prednji udovi; skraeni zadnji udovi; etiri produena
prsta; skraen palac; pretvaranje ake u orue za kvaenje, a stopala u slino orue.
Suprotstavljena obiljeja (po Osbornu): ovjek (napredak inteligencije i brz razvoj
prednjeg dijela mozga, dvonono kretanje, stanovnik tla, razvoj hodakog i trkakog
stopala, noni palac, kratke ruke, duge noge, razvoj ake za rad, palac i prsti, uporaba
ruku i orua za napad i obranu. majmun (zakoenost inteligencije i veliine mozga,
etiri ake, prilagoen ivotu na drvetu, kretanje tlom na etiri ake, Duge ruke, kratke
noge, gubitak palca, nedostatak posebne sposobnosti za rad, uporaba ruku za penjanje
drveem, za hvatanje hrane.
Ouvanost embrionalne strukture glave, ake i stopala upuuje na zaudnu tvrdnju da
antropoidni oblici fosilni i suvremeni zbog specijaliziranosti organa ne mogu biti
dio rodoslovnog stabla ovjeka.
Po ovim teorijama specijalizirane forme sline fosilnim i suvremenim antropoidima
nisu dio filogenetskog stabla hominida pa ovjek u svom rodoslovnom stablu nema
antropoidnih predaka.
Bolk podupire ideju o bliskoj srodnosti i podrijetlu ovjeka od antropoida.
Posebne znaajke koje istiu ovjekov posebni poloaj su smjetenost zubala ispod
mozga (ortognatizam), nedlakavost, gubitak pigmenta u koi, kosi, oima, u obliku
uha, poloaju foramena magnuma, velikoj teini mozga, kasnom zarastanju avova
lubanje, grai ake i stopala i dr.
Dvije su dodatne hipoteze koje bi morale osigurati izvoenje ljudske vrste od
antropoida: Naelo retardacije je posebna, dodatna hipoteza koja omoguava
izvoenje ovjeka iz viih majmuna. Naelo proterogeneze (njem. proterogenese) je
(Schindewolf) slino naelo.
I retardacija i proterogeneza u osnovi tvrde isto: embrionalne znaajke se zadravaju
do konane stabilizacije u ovjeka.
Razvojni tijek ovjeka obuhvaa fazu vrlo brzog rasta na poetku (do kraja prve
godine); zatim kasnu fazu brzog rasta u pubertetu (ega nema u ivotinja). Izmeu
ovih dvaju faza rast je vrlo spor, to moe biti posebna razvojna zakonitost.
Klasina teorija o podrijetlu ovjeka zahtjeva iznimno povoljan okoli.
Silazak s drveta mora biti silazak u okoli bez opasnosti (teko da je takvog bilo).
Nove mogunosti objanjenja podrijetla: podrijetlo iz vlastite linije, podrijetlo od
majmuna.
Podrijetlo ovjeka iz vlastite linije: ovjek ima vlastiti razvojni niz koji, iskljuujui
majmune, see i dalje od sisavaca tako da postoji sve do u razdoblje prije sisavaca,
ovjek i antropoidi su se razvijali usporedno i kako su imali vrlo dalekog zajednikog
pretka.
Zajedniko podrijetlo uz dodatnu hipotezu: ovjek vue podrijetlo od relativno
nespecijaliziranog antropoida.
11. lekcija
Jezik iz tjelesnog u duhovno
Za mnoge je jezik prijelomnica izmeu ivotinjskog i ljudskog.
Za Gehlena je jezik mjesto prijelaza iz podruja tjelesnog u duhovno.
Uloga mate ini se nezaobilazna pretpostavka za izgradnju ovjeka.

Gehlen navodi primjer motorike mate: odluka o preskakanju nekog jarka ovisi o
rezultatima zamiljenog skoka.
Za Gehlena oko, ruka i jezik ine funkcionalnu cjelinu iz koja proizlazi sav duhovni
razvoj koji u sebi uvijek sadrava govor.
Predvianje sredstava i svrhe bit su ovjekovog djelovanja i osnovna struktura
njegovog ponaanja.
Samo kod ovjeka vizualno opaanje preuzima iskustvo opipa.
ivotinje (ovdje majmuni) ne mogu vizualizirani predmet popuniti opipnom
vrijednou.
Khlerov pokus1 pokazuje majmunske pokuaje dohvaanja visokih predmeta krpom,
lijepljenjem kutija na zid, vaenjem iz naslaganih kutija one donju i njenim
postavljanjem na ve postavljene ili postavljanjem kutije na jedan kut.
Za Gehlena nije mogue razumijevanje jezika i njegovog poetka izvan konteksta
optikih i motorikih aspekata. Naime, glasanje ivotinja za njega je samo prividno
slino ovjekovom jeziku i nemogue u kontekstu optikih i motorikih postignua
ovjeka.
Korijeni jezika: osnovna komunikacija, otvorenost, prepoznavanje, poziv.
Prepoznavanje, a onda imenovanje stvari, najlaki je nain rastereenja.
Kod ovjeka nije mogue igru jednostavno svesti na nagone i obuku za ozbiljne
ivotne zadatke opstanka.
Igra je uvijek nestabilna, prolazna, otvorena svijetu i promjenama, bez potrebe kakav
je i ovjekov porivni ivot.
12. lekcija
Teorije o postanku jezika i mit
Srodstvo jezika i mita su tako bliski da ih je u ranim stadijima ljudske kulture gotovo
nemogue razdvojiti.
Upravo zato filozofijska antropologija ponekad prouava jezik i mit kao jedan entitet.
Cassirer prouava oba pojma, no jezik je ipak preduvjet mitu.
Razmatranje jezika epistemoloki je slino razmatranju ovjeka.
Filozofska spoznaja, po Cassireru, ne moe ostati ograniena na spoznaju podrijetla
nego mora spoznati njegov bitak.
Pravci prouavanja jezika: geneza ili kronoloki red, sustavni ili logiki red.
Monosilabini jezici za temeljnu jedinicu veinom imaju rijei od jednog sloga, u njih
se, bez sloge, u ove jezike uvrtavaju jezike Kine i jugoistone Azije (thai,
vijetnamski, japanski ali i havajski, bantu i dr.).
Prvi, svim ljudima zajedniki jezik, nije bio samo dogovoreni sustav znakova. Takav
jezik izraavao je pravu narav prirode i bit predmeta. Zajedniki jezik iz tog rajskog
doba naziva se lingua Adamica.
Dananja raznovrsnost jezika, po tim mitskim tumaenjima, greka je ovjeka
(metafora: kula Babilonska) pa danas postoji oko pet tisua jezika.
Cassirer takoer razmatra podrijetlo jezika i izlae staru usklinu teoriju.
Od Demokrita se promicala usklina teorija koja je ukorijenila jezik u nehotinom
iskazivanju osjeaja, u uzvicima.
Usklina ili bioloka teorija podrijetla jezika vidi izravnu poveznicu od usklika do
govora.
Meutim, Cassirer upozorava da ivotinjski jezik ostaje trajno zatvoren u izraavanju
uvstava i nesposoban za oznaavanje i opis predmeta.
S druge strane, ovjek se nikada nije sluio samo uvstvenim ili jezikom gesta.

Prava razlika izmeu ljudskih jezika, pa i onih ivotinjskih i ljudskog, nije samo u
glasovima i znakovima nego u sustavu.
Prema grkoj ideji logosa, kasnije i suvremenih logiara, jezini oblici odgovaraju
opim oblicima misli.
Govor (la parole) je individualan, ali je jezik (la langue) univerzalan, tvrdi de
Saussure.
Mit je svakako meu posebnim obiljejima ovjeka i jedan od vjerojatno prvih
sudionika u jeziku.
Veina suvremenih teorija mita metodoloki su oslonjene na intelektualnu redukciju trai se objekt ili motiv mita: jezgra ili prvotna stvarnost mita je u nekom prirodnom
fenomenu (objektu: npr. mjesecu, suncu; mit je proizvod neke psiholoke teme
(motivu: npr. seksualnosti u Freuda).
Po Frazeru, magija je slina znanosti jer pretpostvlja uzronost i nuan slijed dogaaja
u prirodi.
Mit se mora, misli Cassirer, pokuati shvatiti u njegovoj promjenjivosti i unutarnjem
ivotu.
Mit opisuje drugaiji svijet, svijet u kojem su predmeti oivljeni, a odnosi s njima i
svim drugim biima puni emocija i dramatike.
Svijet mita je pun akcije, drame, sukobljenih sila i snaga, pobjednika i poraenih.
Za mitski nain miljenja priroda je jedno veliko drutvo ivota i ovjek u njemu nema
povlateni poloaj.
U mitu nema niti jasne vremenske razlike izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti.