Professional Documents
Culture Documents
Lingvistika je znanost o jeziku, tonije znanost koja jezik i govor istrauje u svim
njihovimoblicima i meusobnim odnosima. Poeci lingvistikih istraivanja zapoinju u
davnodoba, kada je ovjek spoznao kako je jezik glavno sredstvo interpersonalne
komunikacije ita tradicija bavljenja jezinim pitanjima duga je vie od dva i pol tisuljea,
dok lingvistikakao samostalna znastvena disciplina svoj razvitak zapoinje prije dva stoljea.
Zanimanjeza jezine probleme uvjetovano je dvama razlozima. Prvi je potreba za
razumijevanjem nekog jezika i elja za komuniciranjem s govornicima stranog jezika, a drugi
razlog su filozofska razmatranja o naravi jezika. Povijest jezikoslovlja slina je povijesti
drugihznanosti. Isprva se za rjeavanje problema pokualo odgovoriti mitovima, a kasnije su
ti problemi postali dio filozofskih rasprava. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 9-12 ;
kiljan1980 : 49). Najranija istraivanja jezika bila su smatrana dijelom filozofije, retorike,
biologije, pedagogije i religije, a narodi u kojih pronalazimo zaetke zanimanja za jezine
probleme su Sumerani, Akaani, Egipani, Hebreji, Kinezi i Feniani. Radovi o povijesti
lingvistike za ciljeve su imali braniti miljenje odreenih kola, promicanju nacionalizma
urazliitim dravama ili se usmjeriti na odreenu temu. Povijesti lingvistike esto su kopirali
jedna drugu i tako ponavljale popularne, ali netone interpretacije, takoer su vidjeli povijest
lingvistike kao kontinuiranost, iako u zadnje vrijeme znanstvenici naglaavaju
diskontinuiranost (Campbell 2003 : 81) U ovom seminarskom radu u prikazati razvoj
lingvistike kroz povijest poevi od starih civlizacija preko antike Grke i Rima, srednjeg
vijeka, humanizma i renesanse, prosvjetiteljstva i naposljetku modernu lingvistiku koja svoj
razvoj zapoinje u 19. stoljeu, a nastavlja sve do dananjih dana.
Sumer
Veliki broj jezinih tradicija nastao je u antiko doba najvie kao odgovor na jezine promjene
i vjerska pitanja. Kao to sam ve naveo u uvodu, bavljenje jezikom uvjetovano je iz dva
razloga, potrebom za razumijevanjem nekog jezika s jedne strane i s druge strane filozofskim
razmatranjima o naravi jezika. Ta uvjetovanost rezultira prirunicima odnosno rjenicima i
gramatikama, a kao najstariji primjer navode se sumersko-akadski silabari i popisi rijei.
Razlog nastanka tih popisa je bilo ouvanje odumirueg sumerskog jezika, jezika religijskog
kulta i njegove knjievnosti. Nakon propasti Sumera njihov se jezik sauvao jedno i pol
tisuljee i upotrebljavao se kod sveenstva te kao jezik klasine literature. Obrazovani ljudi
su u svrhu omoguavanja razumijevanja sumerskog jezika zapoeli sastavljanje komentara i
interpretirali tekstove. Iz tog vremena je poznat i udbenik egipatskog koji je sluio za uenje
stranog jezika, a kasnije je sumersko-akadskom popisu rijei dodan i hetitski. (GlovackiBernardi et al. 2001 : 12-13)
Indija
Poetak prouavanja jezika u Indiji uvjetovan je praktinim razlozima. Najstariji vjerski
tekstovi u Indiji su Vede i datiraju od oko 1200. godine prije Krista. Napisane su na Sanskrtu,
koji je bio podloan promjenama, a kako su obredi zahtjevali toan verbalni nastup bilo je
potrebno stvoriti gramatika pravila za razumijevanje toga jezika. U vedskim kolama se uila
fonetika (siksa), gramatika (vyakarana), metrika (chandas) i etimologija(nirukta), a najbolje je
sauvana fonetika jer se pravilnom izgovaranju glasova i rijei pridavala velika vanost, a
jako su se pribliili pojmu fonema. Jedan od najvanijih staroindijskih gramatiara je Panini
(ivio je otprilike u 4. stoljeu prije Krista) koji je tvorac najstarije indijske gramatike
''Astadhyayi'' (Osam razdjela) u kojoj je skupio 4000 pravila-aforizama i lista osnovnih oblika
na koja se pravila odnose. Pravila su poredana tako da se funkcija odreenog pravila odreuje
prethodnim pravilima i jezik opisan u toj gramatici je bitan za kasniju sudbinu sanskrta kao
knjievnog jezika. Njegovu gramatiku je komentarom''Vartika'' (Napomene) popratio
Katyayana, a Napomene je razradio Patanjaliu 2. stoljeu prije Krista i u njemu opisuje da su
rijei, predmeti i njihova znaenja vjena. Bhartrhari je nastavio to uenje i rekao kako su
rijei koje izgovaramo manifestacija zbiljskog jezika koji je nosilac znaenja, on je najvia
zbilja i cijeli svijet rijei i predmeta je manifestacija Apsolutne rijei (Campbell 2003 : 82 ;
Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 21-22)
Grka i Rim
Grci imaju veliku ulogu za razvoj lingvistike jer spoznaje do kojih su doli vane su za
Rimljane i Europljane. Teme, koje su zanimale grku gramatiku tradiciju, kao to su
podrijetlo jezika, dijelovi govora ili veza izmeu jezika i misli aktualne su i danas. Grci suse
bavili filozofsko-jezinim pitanjima porijekla jezika i njegova odnosa prema miljenju
istvarnosti. Mitovi pripovijedaju o nastanku jezika, a filozofi ga pokuavaju objasniti.Izvorno,
grku gramatiku tradiciju su razvili uitelji, iako je poznata samo iz kasnijih filozofskih
rasprava. Velika vanost je pridavana istraivanju jezine problematike vezaneza istraivanje
homerskih epova, a jedan od prvih sastavljaa spisa o Homeru je Antidor u5. stoljeu prije
Krista, koji je vjerojatno prvi upotrijebio rije gramatiar, a vrlo rano sugrki gramatiari
pridavali pozornost specifinim segmentima jezika kao Glauk koji je ustanovio uenje o est
grkih akcenata. Grke filozofe u 5. stoljeu prije Krista zanima kako stvari dobivaju imena to
jest odnos izmeu stvari i pripadajue rijei. Postoje dvije teze o tom pitanju. Prva je ta da
imena imaju prirodnu i iskonsku ravnopravnost, tko razumije rije, razumije i stvari. Takvo
miljenje zastupaju analogisti poput Kratila, koji smatra da izmeu imena i stvari postoji
duboka prirodna povezanost, stvar dobiva ime koje joj po njenoj biti najbolje odgovara. Druga
teza je da sva imena nastaju nagodbom,dogovorom meu ljudima, a njeni zastupnici su
anomalisti, jedan od njih je Hermogen koji tvrdi da su imena stvari nastala dogovorom i da
nisu povezana sa stvarima koje oznauju.Veliku ulogu meu jezinim pitanjima imaju Platon,
Aristotel i Stoici. Platon u svom dijalogu ''Kratil'' raspravlja o obje teze, a vaan je jer
razlikuje onomu(imenicu) i rhemu(glagol). Arisotel smatra jezik izrazom misli i temeljem
pjesnitva. Za njega je jezini izraz znak za duevni sadraj, a ti su sadraji, kao i stvari
preslikane tim sadrajima, za sve ljude isti, a ono to je razliito su jezini znakovi pa se isti
sadraji mogu izrei razliitim jezicima. Aristotel zadrava Platonovu razliku izmeu imenice
i glagola, ali dodaje osnovni jezini glas, slog, veznik, esticu, skupinu rijei i reenicu te je
takoer ustanovio kategoriju vremena grkog glagola. Stoici su novim jezinim spoznajama
doprinijeli kroz logiku koju dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku. Odnos izmeu stvari,
bia i rijei smatraju prirodnim, jer rijei proizlaze iz opih predodbi. Oni razlikuju imenicu,
glagol,veznik i lan, pojam fleksije su ograniili na pet padea, razlikuju prijelazne i
neprijelazne glagole kao i aktiv i pasiv. U 3. stoljeu prije Krista sredite jezikoslovnog
djelovanja postaje knjinica u Aleksandriji. Poinju se razvijati ue gramatike discipline:
Apolodor se bavi etimologijom, Demetrije iz Magnezije je sastavio leksikografske popise
homonima imena ljudi i gradova, Filemon iz Eksona atiki rjenik, Didim iz Aleksandrije je
hebrejskog teksta Starog zavjeta. Hebrejski gramatiari posudili su metode iz arapskog jezika
i razvili sistem analize za morfologiju. Izmeu 990. i 1550. godine poznato je napisanih
145 gramatika. Pisac prve hebrejske gramatike i rjenika je Saadaya ben Joseph alFayyumi.Prvi potpuni opis hebrejskog jezika napisan je u ''Kitab al-Luma'' , koju je napisao
Ibn Janah prema kojoj hebrejski ima tri dijela: imenice, glagole i estice. Hebrejska gramatika
doivljava vrhunac u djelu ''Sephermikhol'' kojeg je napisao David Qimihi, koji daje znaaj
analizi rijei na afikse i korijen. Od ostalih gramatiara treba spomenuti Johannesa Reuchilna
i Theodora Bibliandera (Campbell 2003 : 83-84).
Srednji vijek
U srednjem vijeku se nastavlja tendencija iz staroga Rima, osobito u opisivanju latinske
gramatike, ali se poinje obraati panja na nacionalne jezike na nain da se prilagoava
grko i latinsko pismo fonologiji tih jezika i gramatiki se opisuju ti jezici.Kao primjer se
mogu navesti gramatika keltskoga ''Cenna Faelanda'' napisana u 7.stoljeu, Aelfricova
gramatika u Engleskoj iz 10. stoljea. Veliki ugled i dalje uivaju rimske gramatike Priscijana
i Donata. U srednjem vijeku jezik i gramatika se esto zamjenjuju jer se jezik smatrao onim
to je shematizirano gramatikom. Petrus Heliae je napisao ''Summa grammaticae'' u kojoj
gramatiku odreuje kao znanost o ispravnom pisanju i govorenju, njen zadatak je da na
skladan nain povee slova u slogove, slogove u rijei, rijei u reenice. Utemeljitelj je
spekulativne ili filozofske gramatike jer je primijenio u gramatici aristotelovsku logiku. Od 9.
do 15. stoljea traje skolastiko razdoblje i za njih je jezik orue za ralambu strukture
stvarnosti te je zadaa gramatike otkriti naela prema kojima je rije kao znak povezana s
ljudskim razumom i s onim to oznauje. Srednjovjekovna etimologija objanjava rije
pomou druge rijei ili vie njih koje su bolje poznate. Postoje tri objanjenja nastanka jezika:
ono je Boje djelo, djelo prirode i ovjekovo djelo. Najrazliitija su tumaenja jezika kao
Bojeg djela, a jedan primjer daje Dionizije koji to slikovito opisuje te tako odreuje glavnu
funkciju jezika: komuniciranje, informiranje i instrukcija (kiljan 1980 : 50 ; GlovackiBernardi et al.2001 : 22-24).
Humanizam i renesansa
Razdoblje humanizma i renesanse je doba kada se poveava broj gramatika nacionalnih jezik,
a velika geografska otkria donijeli su opise velikog broja neeuropskih jezika. Dante Alighieri
poetkom 14. stoljea je napisao djelo ''Nauk o pukom jeziku'' u kojem opisuje vrijednost
narodnog jezika (talijanskog) i smatra ga plemenitijim od latinskoga. Osim latinskih i grkih
rjenika objavljeni su i rjenici ekog, poljskog,flamanskog, veliki broj francuskih i
panjolskih gramatika. Rasprava Josepha Justusa Scaligera ''Diatriba de Europaeorum linguis''
razlikuje 4 velika i 8 malih jezika (kiljan 1980 : 50 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 24-29).
Prosvjetiteljstvo
U 17. stoljeu bavljenje pitanjima jezika je pod utjecajem novih filozofskih razmatranja.
Francis Bacon razlikuje dvije vrste gramatike: literalnu (ona koja se bavi rijeima) i filozofsku
(spekulativna,u skolastikom smislu), ali dodaje kako te dvije gramatike ne zadovoljavaju te
smatra da je potrebno uvesti poredbenu gramatiku svih jezika koja bi trebala pokazati
prednosti i nedostatke jezika. John Locke spominje dvije funkcije jezika (komunikacijska i
samokomuniciranje). Rene Descartes spominje mogunost strogo logiki struktuiranog
univerzalnog jezika koji bi se trebao temeljiti na preciznom redoslijedu svih misli na nain da
se svakoj jednostavnoj misli pridrui jednostavan jezini znak. Na taj nain bi se bilo gotovo
nemogue zabuniti. U Francuskoj djeluje kola Port-Royal koja je napisala prvu opu,
teorijsko-kritiku gramatiku, a autori su joj Antoine Arnauld i Cloude Lancelot. Njih dvoje su
sebi postavili zadatak na razumljiv nain objasniti logike osnove koje su zajednike svim
jezicima, uvesti bitne jezine pojave i gramatike pojmove francuskog jezika. Gottfried
Wilhelm Leibniz takoer se bavio jezinim pitanjima, a najopsenija objanjenja se nalaze u
djelu ''Nouveaux essais sur l'entendement humain'' (1704). On odbacuje i matematiki
racionalizam i skolastiku te pokuava prodrijeti do istinski stvarnog polazei od percepcije.
On je odredio rijei kaoznakove to oznaavaju misli i stvari te imaju dvostruku upotrebupomau naem pamenju i tako govorimo sami sa sobom i slue da moemo drugim ljudima
prenijeti misli. Leibniz opisuje kako su ljudski organi oblikovani tako da mogu tvoriti
artikulirane glasove. Jedna od vanih zadaa prouavanja jezika za njega je poredbeni opis
pojedinih jezika i smatra da bi se istarivanjem jezika poput baskijskog ili perzijskog moglo
razjasniti podrijetlo nacije. Smatra da su jezici nastali kao rezultat nastojanja ovjeka da
glasove prilagodi afektima i kretanju duha, govori i o zajednikom podrijetlu europskih
jezika, a uoio je slinosti izmeu madarskog i finskog jezika. Jean-Jacques Rousseau smatra
da je jezik nastao za vrijeme nastanka obitelji i tako odreuje jezik kao instituciju koja je
odgovorna za raskid s ovjekovim prirodnim stanjem. Johann Gottfried Herder u raspravi
''Uber den Ursprung der Sprache'' (1770) pie kako je funkcija jezika omoguavanje ovjeku
da intelektualno raspolae svijetom, kako je ovjek drutveno bie radi meusobne
komunikacije razvoj jezika je bio nuan (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 30-34)
Strukturalizam
Strukturalizam se u lingvistici javlja kada se prestalo promatrati izolirane pojedinane jedinice
u njihovom povijesnom razvoju, a panja se obratila na relacije tih jedinica u odreenom
vremenskom presjeku odnosno na jezini sistem i njegovu strukturu. Napredak lingvistike
nakon uvoenja strukturalistikog pogleda bio je velik i pomou njega su otkrivene dotada
neuoene zakonitosti u jeziku, a posebno se osvijetlila komunikacijska funkcija jezine
djelatnosti. Nagovjetaje strukturalizma pronalazimo u radu Kazanjske kole meu kojima je
najvaniji Jan Baudouin de Courtney i Mikolaj Kruszewski. Oni su zahtijevali razliku izmeu
slova i glasova, razlikovali su jezik i govor, a poznavali su jezinu statiku i dinamiku.
Naglaavali su razluivanje fiziolokih procesa od psiholokih i isticali psiholoku i drutvenu
dimenziju jezika. Razlikovali su glas (rezultat titranja govornih organa i zrane struje) i fonem
(jezini element ija je zadaa da u rijei razlikuje znaenje) (kiljan 1980 : 54-55 ; GlovackiBernardi et al. 2001 : 77-78).
Ferdinand de Saussure
Rad Kazanjske kole je doao do Saussurea koji se smatra osnivaem suvremene
strukturalistike lingvistike. Njegov ''Teaj ope lingvistike'' (Course de linguistique generale,
1916.), objavljen nakon njegove smrti, je skup biljeki studenata s njegovih predavanja sa
Sveuilita u enevi u razdoblju od 1907. do 1911. godine i ova knjiga je zasluna za
skretanje toka lingvistike s dijakronijskog na sinkronijsko prouavanje jezika(Campbell
2003 : 95).Za njega je jezik drutvena injenica i treba ga promatrati u vezi s drugim
drutvenim injenicama. Svoja objanjenja pokuava obrazloiti gotovo matematiki, a eli
promatrati jezine pojave kojima su podloni svi ljudski jezici i nastoji izluiti ope
zakonitosti na koje e moi svesti sve povijesne jezine pojave. Saussure smatra da je jezik
sustav znakova koji slui za izraavanje misli i treba ga dovesti u vezu s prouavanjem svih
znakova openito pa predlae novu opu znanost o znakovima-semiologiju. Saussure
jedefinirao pet temeljnih dihotomija (dvojnosti gdje je odreena pojava koju promatramo
predstavljena parom meusobno suprotnih elemenata): 1. jezina djelatnost: jezik/govor- jezik
je bitan dio jezine djelatnosti i ne treba mijeati ta dva pojma. Da bi definirao jezik polazi od
analize komunikacijskog procesa u kojem govornik odailje jezinu poruku sluatelju. Sve
ono to je vezano za pojedinca i njegovu volju i ono to ima fizikalna obiljeja naziva
govorom (parole), a prepoznavanje organizacije u toj fizikalnoj produkciji i identificiranje
znakova, prema drutvenim normama koje omoguuju identinost znakova i za govornika i za
sluaoca naziva jezikom (langue) i prema tome jezik je drutveno determinirana i psihika
pojava, a govor je individualan i psihofizika pojava.
2. jezini znak: oznaeno/oznaitelj- jezik je sistem znakova, a jezini znak se dijeli
naoznaitelja (signifiant ) i oznaeno (signifie) odnosno izraz i sadraj. Oznaitelj ili
akustika slika psihiki je otisak izgovorenih glasova ili napisanih slova u ljudskom mozgu, a
oznaeno ili pojam je ono to se tim jezinim znakom komunicira. Svaki sudionik
komunikacijskog procesa prepoznaje izraz nekog znaka ili njegov odreeni dio samo ako je
on razliit od svih drugih izraza toga jezika. To takoer vrijedi i u domeni oznaenih.Saussure
unosi i pozitivno odreenu vrijednost (valeur ) to je veza kojom su povezani,unutar nekog
znaka, njegov oznaitelj i oznaeno. Veza izmeu izraza i sadraja je arbitrarna, jer ni u
oznaitelju ni u oznaenom ne postoji nita to bi uvjetovalo povezivanje odreenih izraza s
odreenim sadrajem u neki jezini znak. Kada je jednom ta veza uspostavljena ona postaje
konvencionalna, a tvrdi da je jezini znak po karakteru linearan jer se protee
jednodimenzionalno bilo u vremenu bilo u prostoru.
3. pristup jeziku: interna/eksterna lingvistika- jezik se moe prouavati sa stajalita
povezanosti s etnologijom, politikom, knjievnou, geografijom i time se bavi eksterna
lingvistika, ali s njom se ne moe doi do same biti jezika. Jezik se moe prouavati i kao
sustav koji priznaje vlastiti red i tada je rije o internoj lingvistici.
4. perspektiva u jeziku: sinkronija/dijakronija- mogu se uspostaviti os simultanosti i os
uzastupnosti i tako jezik moemo promatrati u danom trenuku (sinkronija) ili u vremenskom
presjeku (dijakronija). Saussure je smatrao da sinkroniji treba dati prednost u lingvistikom
ispitivanju jer ako je jezik sistem vrijednosti, unoenjem svake nove jedinice u sustav mijenja
se njegova struktura, a s tim i cijeli sustav. Poto je za postizanje rezultata istraivanja vana
stalnost i nepromjenjivost, sinkronija mora imati prednost nad dijakronijom.
5. vrste odnosa u jeziku: sintagmatski odnosi/paradigmatski odnosi- Saussure razlikuje
dvije vrste odnosa elemenata u jeziku i to sintagmatske i paradigmatske (asocijativne)odnose.
Jezine jedinice ulaze u sintagmatske odnose kada se, zbog linearnog karaktera jezinog
znaka, nau u vremenskom ili prostornom slijedu jedna iza druge. Takvi odnosi postoje in
praesentia jer se realiziraju u govoru i teko je odrediti granicu izmeu jezika i govora.
Asocijativni odnosi su oni koji naem mozgu potiu itav niz asocijacija i mogui su samo in
absentia.Saussure je definirao i estu dihotomiju: forma/supstancija (koja je djelomino
sadrana i u dihotomiji jezik/govor), a neki tumai Saussura kao dihotomije promatraju i
sustav/vrijednost i razlikovnost/opreka, koje nemaju izrazitu dihotominost kao ostalih pet
dihotomija, ali omoguuju bolje razgraniavanje prve, druge i pete dihotomije.Saussure se
bavio i fonetikom, geografskom i historijskom lingvistikom, ali na tim podrujima nije
ostavio preveliki znaaj kao na polju ope lingvistike, ali je ipak ponudio neka rjeenja,
osobito na onim podrujima gdje primjenjuje svoj metodoloki pristup.
Saussereovo djelo nije odmah prihvaeno, ve su ga lingvisti doekali s kritikama, arecepcija
je dola nakon Drugog svjetskog rata (Campbell 2003 : 95 ; Glovacki-Bernardi etal. 2001 :
83-95 ; kiljan 1980 : 55-60).
Andre Martinet
Martinetova lingvistika predstavlja most izmeu europskog i amerikog strukturalizma,
praana i glosematiara, ali i strukturalizma i europske tradicionalne lingvistike Njegova
najvanija djela su ''Ekonomija fonetskih promjena'', ''Elementi ope lingvistike'' i ''Jezik i
funkcija''. Njegovo uenje nazivamo funkcionalizam, a za njega je funkcija nain na koji
funkcionira komunikacija. Glavna funkcija jezika je komunikacijska,a sve ostale su izvedene
iz nje. Kljuan pojam njegovog funkcionalizma je izbor i kae da ga treba pronalaziti u
odreenim elementima izriaja. U analizi jezika ga ne zanimaju
10
Amerika lingvistika
Utemeljiteljem amerike lingvistike smatra se Franz Boas koji je htio stei informacije o
jezicima amerikih starosjedilca prije nego to nestanu. Prenio je na svoje studente osjeaj
urbe za radom na terenu u svrhu dobivanja tonih informacija dok je to jo bilo mogue.
Metode koje su Boas i njegovi studenti upotrijebili stvorili su osnovu amerikog
strukturalizma. On je uvidio da se sistemi indijanskih jezika ne uklapaju u strukture klasine
gramatike tradicije i uveo je promijenjenu metodologiju deskripcija, koja je prilagoena tim
jezinim sustavima. Ta zapaanja objavio je u djelu ''Handbook of North American Indian
Languages'' (1911). (Campbell 2003 : 97-98)
Edward Sapir je nastavio rad Franza Boasa i svoje teorije je prikazao u djelu ''Jezik''(1921) i u
esejima. Nastojao je prikazati jezik u okviru cijeloga ovjekovog univerzuma.Doao je i do
definicije fonema kojega je opisao kao idealnu, psiholoki zasnovanu koncepciju glasa, koja
je ugraena u sistem uzoraka, to ih ovjek stvara u vlastitoj jezinoj svijesti. Da bi se taj
sistem mogao spoznati, treba se povezati s civilizacijom u kojoj se upotrebljava i zbog toga se
njegovo uenje naziva etnolingvistikom. Njegov zakljuak je i taj da razliiti jezici, razliito
determiniraju sredine u kojima se koriste. Zacrtao je i tipoloku klasifikaciju koja se zasniva
na kriteriju koncepta to znai da se promatraju kojise koncepti najee izraavaju
morfoloko-sintagmatskim strukturama pojedinog jezika, a prema njemu postoje 4 kategorije
koncepata. (kiljan 1980 : 74-76)
Leonard Bloomfield je utemeljitelj tipine amerike lingvistike kole i postavio je temelje
povijesnoj lingvistici u Americi. Za njega je jezik samo skup navika, koje su svojstvene nekoj
govornoj zajednici i koje se njenim novim lanovima prenose uenjem s pomou podraaja i
reakcije. Jezik se ui tijekom cijelog ivota. Opis jezinih podataka nije mogue napraviti bez
objektivnih tehnika i postupaka za opaanje i otkrivanje podataka pomou kojih se izvode
primitivni pojmovi teorije. Jedina valjana poopenja o jeziku su ona induktivna. Za njega je
karakteristian i behaveorizam, kojega smatra opom znanstvenom metodom. Jezik je
sastavni dio ponaanja i on se oituje u obliku poticaja ili stimulusa i odgovora ili reakcije. U
biolokom nizu poticaja i odgovora S - R on dodaje i S - r...s - R, gdje s...r oznaavaju
jezik, a ostatak izvanjezini poticaj i odgovor. Jezik je sastavni dio ponaanja govorne
zajednice i on posreduje izmeu nejezinih dogaaja.Lingvistiku dijeli na dva podruja:
fonetiku (koja prouava govor) i semantiku (odnos govora prema obiljejima situacije).
Semantika se dijeli na gramatiku i rjenik. Svaki se jezik sastoji od odreenog broja oblika
koji su stalne sveze fonema, a ti oblici mogu biti slobodni ili vezani i jednostavni ili sloeni.
Najmanji vezani oblik je morfem, njegovo znaenje je semem, a najmanji slobodni oblik je
11
rije, dok je reenica najvei. Sloeni oblik se moe opisati pomou sastavnih oblika i
obiljeja gramatikog rasporeda (slobodna i jednostavna). Jednostavna se zovu taksemi, a
taktiki oblik sa znaenjem ini gramatiki oblik. Najmanji gramatiki oblik je tagmem, a
njegovo znaenje epismem. Gramatika je za njega raspored znaenjskih oblika, a konstrukcije
su sintaktike (neposredne sastavnice su slobodni oblici) i morfoloke (neposredne sastavnice
su vezani oblici). Tako se gramatika dijeli na sintaksu i morfologiju. Naela prema kojima se
rukovodi pri otkrivanju i razvrstavanju jezinih jedinica su zamjena (supstitucija) i razdioba
(distribucija). Jedinice koje imaju istu razdiobu i zamijenjene jedna drugom mijenjaju izreku
razliite su i svrstavaju se u dva razliita razreda, a one koje imaju istu razdiobu i zamijenjene
jedna drugom ne mijenaju znaenje izreke iste su i svrstavaju se u isti razred i zovu se
slobodne inaice ili varijante. Jedinice koje nemaju zajedniku okolinu i zamijenjene jedna s
drugomne mijenjaju izreku svrstavaju se u isti razred i za njih se kae da su u dopumbenoj
razdiobi(komplementarnoj distribuciji). Pri opisivanju se treba polaziti od jedinica bez
znaenja i opisivati jedinice sa znaenjem pomou njih. Jedinice bez znaenja na fonolokoj
razini su fonemi, a na gramatikoj razini taksemi. Jedinica sa znaenjem je glosem, a njegovo
znaenje je noem, a odnos izmeu razina je hijerarhijski (gramatiki opis pretpostavlja opis
fonolokog sustava i opis doputenih nizova fonema, ali to ne vrijedi obratno). Od njegovih
uenika treba spomenuti Charlesa F. Focketta i Zelliga Harrisa. (Glovacki-Bernardi et
al.2001 : 155-159).
Noam Chomsky je tvorac transformacijske generativne gramatike koja predstavlja kraj jaza
izmeu amerike i europske lingvistike, jer su je prihvatili lingvisti s obje strane Atlantika. U
svojim djelima ''Sintaktike strukture'' (1957) i ''Vidovi sintaktike teorije'' u sredite
istraivanja lingvista je stavio sintaksu. Chomsky tei da se opie sposobnost govornika nekog
jezika da na osnovi ogranienog broja rijei koje je uo proizvede beskonaan niz reenica, a
ta sposobnost se naziva kreativnost. Prema njegovoj teoriji gramatika je zamiljena tako da na
inputu ulaze odreeni bazini podaci, a na outputu izlaze reenice nekog jezika. Takva
gramatika ne opisuje reenice zateene u nekom korpusu (potvrene), nego reenice koje bi
govornik mogao prihvatiti kao reenice materinjeg jezika (ovjerene reenice). Gramatiko
ustrojstvo se sastoji od sintaktike,fonoloke i semantike sastavnice. U sintaktiku sastavnicu
ulazi baza, u kojoj se formiraju kategorijalna pravila, kojima se struktura reenice dijeli na
najelementarnije dijelove, a kada se pomou njih dobiju jednostavne reenice, njima se
pridruuju jedinice iz leksikona ili rjenika. Kasnije je dodao supkategorijalna pravila, koja
odreuju mogunosti meusobnih kombinacija leksikih jedinica. Tako dobivene strukture
naziva dubinske strukture i one nose sav bitan sadraj te se njima pridruuje semantika
sastavnica koja se moe semantiki interpretirati. Pravila pomou kojih se dolazi do tih
struktura se nazivaju derivacije i njihova se primjena moe prikazati pomou derivacijskih
stabala. Da bi se od dubinskih struktura dobile povrinske strukture, na njih se primjenjuju
gramatika pravila kojim se dubinska struktura izmjenama, premjetanjima, ukidanjima i
spajanjima jezinih jedinica pretvara u povrinsku. Ta pravila nazivaju se transformacije.
Povrinskoj strukturi se dodaje fonoloka sastavnica, a njoj fonetska interpretacija.
Chomskova gramatika opisuje poznavanje jezika (competence) i razlikuje poznavanje od
njegove upotrebe (performance). U knjizi ''Studije o semantici u generativnoj gramatici''
(1972) opisuje da seu nekim sluajevima semantika interpretacija
moe primijeniti na povrinske strukture i ta teorija se naziva interpretativna semantika.
Smatrao je da je lingvistika vezana s psihologijom (uz njen mentalistiki aspekt). Prema tom
uenju trebalo je pronai kriterije koji e odreivati pripada li neka reenica nekom jeziku ili
ne i taj kriterij pronalazi u idealnom govorniku ili sluaocu, koji je zajedniki nazivnik koji
objedinjuje cjelokupno poznavanje nekog jezika realnih govornika i koji se u praksi svodi na
intuiciju istraivaa ili na ogranienu grupu izvornih govornika. Dakle, ovjerenost jezinih
postava je neprovjerljiva. U djelu ''Jezik i um'' (1968) opisuje da je jezik uroena i unaprijed
12
dana sposobnost ovjekova duha ija se univerzalnost oituje tome da su dubinske strukture
zajednike i istovjetne u svim jezicima. Prema tome kreativnost postaje sposobnost ovjeka
da beskonano generira reenice na temelju unaprijed zadanih pravila. (kiljan 1980 : 78-81).
Poststrukturalizam
Otpor strukturalizmu javlja se kao reakcija na Chomskoga. Najvaniji predstavnici su
Francuzi Jean-Baptiste Marcelessi i Denis Slakta koji u sredite prouavanja postavljaju
iskazivanje diskursa (trenutak u kojem govornik, prisvajajui dio jezinog sistema, u govoru
uspostavlja vezu sa svijetom oko sebe). Oni ispituju samo govor, kojega opisuju
nelingvistikim injenicama, a iskazivanje je individualan in i analiza je induktivna. U Italiji
se javljaju takoer kritiari strukturalizma, a najpoznatiji je Ferruccio Rossi-Landi,koji
ovjekovu jezinu djelatnost smatra jednim od tri oblika proizvodnje, kojima prelazi iz
biolokog u vlastiti kontinuum, a tvrdi da se Marxove ekonomske kategorije mogu prenijeti u
lingvistiku. Drugi talijanski kritiar strukturalizma je August Ponzi koji tvrdi da je jezik osim
sredstva komunikacije i simptom drutvenog stanja pa vjeruje da je jedan od oblika revolucije
i jezina revolucija. (kiljan 1980 : 87-88).
Zakljuak
Koerner kae kako su podruja ljudskog djelovanja, poput povijesti medicine, predmeti koji u
Sjevernoj Americi doivljavaju procvat i objekti su istraivanja, kao i akademskog
obrazovanja. S druge za povijest lingvistike to nije sluaj te tvrdi da jezikoslovlje moda jo
vie treba uvid u povijesnu perspektivu da ga vodi u rasvjetljavanje suvremenih injenica pa i
vie od na primjer medicine. (Koerner 2007 : 214) Kroz povijest su se razmjenjivala miljenja
o jezinim shvaanjima i rjeavanjima jezinih problema. to e se istraivati u budunosti se
ne zna, ali se moe nagaati s obzirom na aktualne teme u lingvistici, kao to su jezici pred
izumiranjem. (Campbell 2003 : 104) Smatram da je prouavanje povijesti lingvistike vano,
jer odreuje dananji svijet i shvaanja i u tom sluaju se mogu sloiti s Koernerom kako
povijesti lingvistike treba predati ipak malo veu pozornost, nego to je ima sada.
13