o v j e k o v a

Zivan

dram a

Bezi

Profunitas est homo et cor eins abyssus

(Ps 63)
udan i udesan je ovjekov poloaj u svemiru. Jo je udnija njegova
unutarnja podvojenost, duevna rastrganost i tragini sukobi to ih nosi
u sebi. Stoga su pronicljivi duhovi ve odavno opazili da ljudski ivot
ima sve obrise jedne istinske drame. Ve zarana se na pozornici ivota
pokazuju razni zapleti to vode do dramatinih sukoba i suprotnosti.
K ulm inacija ljudske drame nije toliko u traginoj sudbini junaka koliko
u njegovoj vlastitoj krivnji.
Svaka drama napokon uvijek zavriava nekim raspletom. Samo ovjeja
ne moe, poput one na pozornici, nikada zavriti kao komedija. ivotna
drama se razrjeava ili tragedijom ili katarzom.
EXPOZICIJA DRAME
Jo je stari grki tragiar Sofoklo opazio da na svijetu ima mnogo udo
vita, ali da nema veega od ovjeka. Ona mitska stoglava Hydra nije
nita drugo nego slika ovjeka. A to je zapravo ovjek?1 Protej, Prometej ili Epimetej?
'
To je
voriti
v rsti:
itave

pitanje oduvijek zbunjivalo ljude.2 Neki su pokuali na nj odgo

pozitivno, optimistiki. Tako se npr. Maxim Gorki divio naoj
ovjek to zvui gordo! (Na dnu). Iz tog su divljenja ponikle
filozofije existencijalistickog, socijalistikog i humanistikog smjera.

Mnogo je vie onih koji su razoarani nad ljudskom sudbinom i ovje

kom samim. Kao jeka na rijei Gorkoga ameriki je knjievnik ONeil
doviknuo: Covjk to zvui nisko i gnjusno! (Prodava leda). Simon
Gregori je molio Boga: Cloveka vstvariti nikar!, a na Ju re Katelan
se obraa kiparu rijeim a: Ne daj mi ivot ovjeka (Jadikovka kame
na). Vesna Pafun je takoer kategorina: Gorko je ovjek biti (Mati
ovjekova). uje li to, pjesnie Gorki ?

1 J. Y. Jo lif, Comprendere lhomme, Ed. du C erf, Paris 1967; N. Fabro i dr.,

Riscoperta delluomo, II ed. Mondadori, V erona 1968; M. Flick, Z. Alszeghy,
Fondam enti di una antropologia teologica. Ed, Fiorentina, Firenze 1970; A cta
VII Congr. Thomistici Intern., De homine, Roma 1970; E. Bairbotin, Humanit
de l homme, Aubier, Panis 1970; H. Holz, Mcnsch und Menscheit, Bouvier,
Bonn 1973. A. Gehlen, ovjek, njegova prirod a i njegov poloaj u svijetu,
M aslea, S arajevo 1974; J. Moltmann, W e r ist der Mensch? Benziger, Einsiedeln 1975; B. Mondin, L uomo. Chi ? Elem enti di antropologia filosofica,
Massimo, M ilano 1975; H. G. Phlm ann, W as ist der M ensch?, G- Mohn,
G tersloh 1979; E. Coreth, W as ist der M ensch?, III izd., Tyrolia, Innsbruck
1980; L. Medusa, Chi luomo?, Ed. Dehoniane, Napoli 1982; W. Bhm (Hg),
W er ist d er Mensch?, Herder, Freiburg 1983; G. Kraus, Blickpunkt Mensch,
P feiffer, Mnchen 1983.
2 D. Bakan, Mensch in Zwiespalt, K aiser, M nchen 1976; Ch. Frey, A rb e its
buch Anthropologie, Kreuz, Stuttgart 1979.
255

Ne samo pjesnici (osjetljiv i boleiv svijet!) nego i veina uenjaka ima

slino miljenje. U njihovo je ime svoj sud o ovjeku saeo A rn o ld Geh
len u jednu rije: Mngelwesen. ovjek je manjkavo bie, prom aeni
stroj. Kad bi ovjek bio samo neki kompjuter ili robot izloen van jskim
nadraajima (stimulus, input) na koje bi automatski davao odgovore
(response, output), bio bi jo uvijek podnoljiv, barem koristan. Ovako,
hendikepiran svojim nutranjim sukobima, izvor je nezadovoljstva, opa
sna crna toka u svemiru.
ovjek je naime razbijen u samom sebi, podvojen, rastrgan, raskoljen
(Raskoljnikov!). Podijeljen je u svom biu, razapet izmeu suprotnih
tenja. Izloen je shizofreniji i komplexima. Pun je antinomija i protu
slovlja.3 To su osjetili jo i stari pogani: Video meliora proboque, dete
riora sequor (Ovidije). Isto su iskusili i krani: Ne inim ono to
hou, nego inim ono to mr z i m. . . Kad hou da inim dobro, zlo m i se
nam ee. . . Vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv
zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u m ojim
udovima. Jadan ti sam ja ovjek! kukao je sv. Pavao (Rim 7, 15,
23, 24).
Zar to nije prastari, vjeiti faustovski problem: Zwei Seelen wohnen ach
in meiner Brust (Goethe). Borba izmeu dobra i zla u ljudskoj dui
fascinirala je Shakespearea i sve velike dramatiare. Ona je najsudbono
snija bitka ovjekova ivota. Ona je njegova uroena i prokleta sudbi
na. ovjek nije harmonija ve kontrapunkt (A. Huxley), disonanca. Jo
gore, on je bojno polje, razbojite.4
Jedno nono more, koje ne zna za san,
mui se i stenje na dnu moje biti

(Nazor, Nutarnje more).

Stoga nije nikakvo udo to je ovjek izgubljen i dezorijentiran. Uzdr

man je on sam i uzdrman je tron na kojemu se je bio postavio u pro
losti. ovjekova detronizacija zapoela je onda kad je Kopernik posta
vio Zemlju da krui oko Sunca. Nestankom geocentrizma raspao se i
antropocentrizam. Darwin je u prolom stoljeu doviknuo ovjeku: nisi
nita bolji od ivotinje. I ti si samo jedna od njih. Dok se je ovjek prije
ponosio time da je ipak animal rationale, doao je Freud da ga u vjeri
da jest animal, ali ne i rationale. Strukturalisti su ga napokon postvarili: ovjek je samo sklop struktura, bez stvaralakoga ja, objekt a
ne subjekt.
Gorka se sudbina poigrala ovjekom. On je najprije detronizirao Boga,
a onda i sama sebe. Bilo je posve naravno da poslije Boje sm rti (koju
su slavili i neki teolozi) nastupi i ovjekova smrt. No i taj requiem,
koji je ovjek sebi otpjevao, nije nikakav mir, nikakav pokoj. On je
samo izvor novih nemira i nespokoja.

3 E. Brunner, Der Mensch in W iderspruch, III Aufl., Zrich 1941.

4 Man erhebt nicht m ehr w ie der Humanismus die Forderung nach H ar
monie, man weiss vielm ehr, dass polare Gegenstzlichkeit zur G rundstruktur
des Menschen gehren (M. J. Hillebrand, Psychologie des Lernens und
Lehrens, II A ufl., Stuttgart 1962, str. 19).
256

ZAPLET
Osim raskola iznutra ovjekovu dram u zaplie jo viie jedan stresor
izvana: svijet u kojemu ivi. N ajprije svijet njegove neposredne ivotne
i drutvene sredine kroz koju se mora probijati kao kroz klance jadikovce, pa onda i iri svijet u kozmikim razmjerima. ovjekov kozmos
nije jedinstven, ali je ovjekov poloaj u njemu jedinstven. Kao da se
u ovjeku sintetiziraju svi kontrasti svem ira. On je mikrokozam u koje
mu se odraava vasionski makrokozam sa svim svojim suprotnostima.6
ovjek je samo odrazite kozmike dijalektike.
S ve to postoji na nebu i na zemlji, itava zbilja je jedinstvena stvar
nost. No iako je ta zbilja kao stvarnost jedna i cjelovita, ona je kao
struktura raslojena i raznolika. Neki su je mislioci pokuali predoiti u
d va glavna sloja: m ateriju i duh (dualizam). To je u osnovi ispravno.
No uz istu m ateriju i isti duh postoji jo jedan sloj stvarnosti
ovje
kov svijet. A ovjek nije samo duh niti samo m aterija, on je udesna
kombinacija duha i tvari. Ne obino zblienje ili postavljanje m aterije i
duha skupa (iuxtapositio) u neku prostornu, organsku ili operativnu
blizinu, nego jedan originalan spoj i jedinstvo sa svim posljedicama nji
hove (in)kompatibilnosti.
Tako je makrokozam-svemir sa-bijen ili kom-primiran u ovjeka-mikrokozam. Ta su-bitnost i taj su-pritisak m oraju proizvesti neki sudar i
napetost u mikrokozmu. Odatle izvorite sukoba u ovjeku i oko njega.
Odatle i dramatinost ovjekove sudbine.
Moda e biti dobro da malo bolje pogledamo stvarni poloaj ovjeka u
svemiru. Naime, ni m aterija ni duh nisu jednoslojne ni u svemu homo
gene stvarnosti. U jednom svijetu zapravo postoji pet svjetova:
1. svijet m rtve materije, anorganske tv a ri; m rtav ali ipak u dinamici,
pokretan fiziko-mehaniko-kemijskim zakonima;
2. svijet oivljene materije, ivog tijela, organske tva ri; biosfera ali bez
duha, pokretana samo fizioloko-biolokim zakonima;
3. svijet oduhovljene m aterije koja je proeta duhom, voena umom i
moralnim zakonima, u kojemu duh, tijelo i tva r tvore udesnu simbiozu
i stvaraju novu kategoriju bia ovjeka;6
4. svijet duha bez primjese materije, stvorenog i nesavrenog, ali slo
bodna od zakona m aterije (aneli i demoni) ;
5. Nestvoreni Duh, vjean i apsolutan, savren Bitak, stvoritelj svega,
Osoba par excellence, bogata svakim dobrom Bog.7
K akav poloaj zauzima ovjek u toj arhitektonici svijeta?

5 L homme devait venir, ces contrastes l appelaient, il tait comme la con

squence de cette tragique dualit, de l am biguit qui marque l essence mme
de la vie. Il tait le seul pouvoir contenir tout en lui (Par Langerquist, u
M ercure de France, No 1061, g. 1952, str. 15).
6 Glasovita E. Schrdinger je g. 1967. napisao knjigu W hat is L ife? Mind and
M atter. Univ. Press, Cambridge. Taj ivot o kome govori u prvom redu je
ljudski ivot.
7 Boja stvarnost ipak n ije u istoj kategoriji kao stvarnosti stvorenja. Bog je
transcendentan, ne samo imanentan.
257

Sredinji. ovjek je, topoloki gledajui, centar svijeta. Nalazi se ravno

u njegovoj sredini, izmeu svijeta m aterije i svijeta duha. Njemu pripa
da sredinje mjesto. itav mu m aterijalni i ivotinjski svijet stoji na
raspolaganju, a i Bog je u njegovoj slubi (descendit propter nos et
propter nostram salutem!).
ovjek je zaista svijet u malome ili, kako je kazao jedan sta ri filozof,
Munus corpus hominis, homo anima mundi (Svijet je tijelo ovjeka,
a ovjek je dua svijeta). Sv. G rgur je tu istinu jo preciznije izrazio u
poznatoj reenici : Omniis creaturae aliquid habet homo : habet namque
commune esse cum lapidibus, vivere cum arboribus, sentire cum anim alibiU iS, Anteiligere cum angelis. (ovjek ima neto zajedniko sa sva
kim stvorenjem: zajedniko mu je s kamenjem da jest, sa stablim a da
ivi, sa ivotinjama da osjea, s anelima da shvaa.)8
ovjek je meusvijet, neto i netko izmeu svijeta tvari i svijeta duha.
Nije ista tvar. Stvor je, ali nije stvar. Niti je priroda niti ivotinja.
Jo manje je aneo ili Bog. No elemente svega stvorenoga i Nestvorenoga nosi ipak u svom tijelu i u svojoj dui.
Je li mogue da se u tako komplexnom i kompliciranom biu ne rodi
sukob i nemir? Metamorfoza iz kaosa u kozmos uvijek je konfliktna i
bolna.
Premda se veina ljudi ponaa poput mjeseca te pokazuje samo svoju
svjetlu stranu, a onu tam nu sakriva (Marc Twain), .to jo ne znai da
tamna strana ne postoji. U svakom ovjeku vlada sudbinska napetost
meu suprotnim polovima (sukob Selbst-Ich kod Junga ili Yang-Y ing
kod starih Kineza).
VRHUNAC DRAME
Upravo ta injenica to je ovjek sredite svijeta jo vie zaotrava
njegovu dramatinu situaciju.
Na koji je on naime nain sredite? Na taj to se u njemu sijeku sve
dijagonale svijeta. Sve silnice svem ira, i materijalne i duhovne, i priro
dne i natprirodne, sijeku se u ljudskome biu. Ono je sjecite vie nego
sredite.9 Toka u kojoj se ukrtavaju kozmike munje i gromovi. Ili,
kako sam negdje proitao: Der Mensch steht im Mittelpunkt, und somit
allen in Weg.
Sjecite u kojemu se kriaju suprotni pravci zove se i kriite. Kriite
je centralno toka kria, a gdje god je kri, tu je i drama, sukobljavanje
i bol. Stoga je svaki ovjek nosilac kria, krionoa. Nosi kri u svojoj
dui i u svome tijelu (i ljudsko tijelo s rairenim rukama je figura
kria). Pae, on sam je kri.

8 Homilia 29 super Evang.

9 Stoga Plessner odreuje poloaj ovjeka kao M itte und an der P eripherie
zugleich zu sein, ili krae: E xzentrizitt (Philosophische Anthropologie,
F ran kfurt 1970, stir. 162).
258

Axioloski gledajui, dakle, ovjek zapravo i nije sredite, nego kriite.

Nikako nije centar, moda samo epicentar. U svakom sluaju vie krii
te nego sredite.
Eto, tu se krije prava tajna ovjekove drame. No, ni tu jo nije njezin
vrhunac, drama se kree u pravcu tragedije. A prava tragedija ovje
kova zove se grijeh.
Po svojim strukturam a u kojima se isprepliu svi elementi svijeta
ovjek nije nimalo originalno bie. Jedino u emu je potpuno originalan
jest njegova traginost to se oituje u grijehu. ovjek je jedino tragino
bie u svem iru upravo zato to je grjenik.10
Zanim ljiva injenica: od svih bia u svijetu samo ovjek moe sagrijeiti.
Bog je po sebi savren j. svet, u njemu je iskljueno bilo kakvo zlo.
Ni ivotinja ne moe sagrijeiti: nema razuma, slobode ni sposobnosti
odgovornosti. Grijei samo ovjek.11 On se jedini moe, spoznavi zlo,
slobodno za nj opredijeliti. Dodue, ne moe sprijeiti fizika zla, ali je
toliko razuman i slobodan da se moe oduprijeti moralnom zlu (grijehu).
No on to n ije uinio. Od Adama pa do danas svi smo krivci ili sudionici
grijeha.
Tako je jedina naa originalnost ujedno i naa najvea tragika. Zbog
svoje slobode i moralne odgovornosti ovjek je postao grjenik, tj. tra
gino bie.
Zaludu je i Bog priskoio u pomo ljudima. Uzalud je i Sin Boji pri
druio sebi ljudsku narav i uzeo na sebe kri naih ljudskih slaboa.
ovjek je odbio ponuenu milost spasa i radije ostao u stanju grijeha.
Iskonskoga i svoga vlastitoga. Tu je kulminacija ljudske tragedije.
PERIPETIJE
G rijeh je jo vie raskolio, razbio i oslabio ljudsku narav. Antinom ije i
antigonije su zavladale ljudskom duom. ovjek ivi u sumnjama, nape
tostima, protuslovljima, komplexima i shizofrenijama. Polarnost je po
stala zakonom njegova bia. Izgubio je svoju ravnoteu i sklad. P rikla
njajui se grijehu uao je u kriite suprotnih oluja. Nema vie izvorne
harm onije ni cjelovitosti. Postao je torzo.
Stoga je ovjek trajno i tragino razapet na kriu svojih dilema i suprot
nih nagnua. U njemu se muno bore njegove dvije due kao to se u
biljci sukobljuju dvije suprotne prirodne tendence: geotropizam i fototropizam. Samo to ovi protivni tropizmi u biljci proizvode skladan rast,
a u ovjeku munu dihotomiju.

10 Humans are unique in having been made w ith the capacity to sin and
in having sinned (R. L. Koteskey, Psychology from a Christian perspective,
Abingdon, Nashville 1980, sta*. 125).
11 P rv i aneli su takoecr imaJi slobodu o p red jeljen ja za grijeh. Oni koji nisu
odoljeli napasti postali su demonima. U svom dananjem stanju aneli, jed
nom zau vijek opredijeljeni za Boga, ne mogu vie grijeiti. Kao zanim ljivost
moe se spomenuti da je ovjek bio povod takoer i sotonskoga grijeha. Sv.
oci m isle da se grijeh palih anela sastoji u tome to su odbili prih vatiti
ovjetvo Sina Bojega.
259

U ovjeku plamti neugasivi rat izmeu njegove m aterijalne i duhovne

naravd. Premda je Rahner oznaio ovjeka kao Geist in W elt, on nije
prestao biti tijelom, zemljom, tvari. Iako ga je Foerster proglasio du
hom koji sebi izgrauje tijelo,12 ovjek nije nita manje i tijelo oivlje
no duhom. Iako pt i pt nisu korijenski srodni, u ivotu ovjeka to
jesu, je r pt je normalni pt njegova bia. Borba za ravnoteu tv a ri i
duha naa je osnovna dilema i muka.
Uzalud je Feuerbach izjavio Der Mensch ist, was er isst (Covjek je
ono to jede), kad je ba ta misao dokaz da nije samo tvar, je r tv a r
ne misli. Bez duha ne bi ni znao da jede. Nekada su u pozitivistikim
knjigama ovjeka ilustrirali vagom, na ijoj jednoj plitici lee ovje
kovi kemijski sastavci (voda, eljezo, masti, soli, eeri itd.), a na dru
goj figura ovjeka. A takvu vagu nisu mogli izmisliti ni voda ni eljezo
ni svi drugi kemijski spojevi. Nju je izmislio ovjeji duh. A ko poku
amo zanijekati bilo duh bilo tijelo, samo jo vie produbljujem o jaz,
upadamo u jo tee procijepe.
Jednako tako nam raspinje nutrinu i stalna napetost izmeu boanskoga
i ivotinjskog u nama.13 Po svom tjelesnom i osjetnom sustavu ovjek
je doista ivot-inja. Etolozi nam tvrde da joj je slian i po svom e v la
danju. S moralnog stanovita opaamo da se doista i esto sputa na
razinu ivotinje. Montaigne je ak ustvrdio (Eseji, II, 12) da u sferi razu
ma ima meu nekim ljudim a vie razlike nego izmeu ovjeka i nekih
ivotinja.
Kao u ivotinje i u ovjeku postoji reflex, ali k tome jo i reflexija,
kako je to dobro zapazio Cassirer. Covjek jest animal, ali rationale,
ili jo bolje operationale (dakle: ratio+operatio). Stoga i uiva excentrini poloaj u ivotinjskom carstvu (Plessner). Covjek je toga svje
stan, stoga su i mogui lomovi u njemu.
Na drugoj strani je ovjek slika Boja, po svom duhu i po svojim
aspiracijama. U tolikoj m jeri da je Feuerbach mogao rei homo homini
deus (Covjek ovjeku bog). Htdo je kazati da je u pojmu boanstva
ovjek saeo svoje najuzvienije tenje (i tako stvorio Boga). Slinu je
misao izrazio i bezbonik S a rtre: Biti ovjek znai htjeti biti Bog ili,
ako hoete, ovjek je u biti elja biti Bog.14 Apoteoza ovjeka je stara
ljudska tenja. Razapet izmeu apoteoze i svojih bestijalnosti, ovjek
ne moe nego trpjeti.15

F. W. Foerster, Listituzione etica d ella giovent, Tonino 1911, 480.

13 P. Chauchard, Che cos l uomo, anim a o cervello?. Ed. Paoline, Roma 1970;
P. Overhage, Experiment Menschheit, Knecht, F ran kfu rt 1970; J. lilies, B io
logie und Menschenbild, Herder, Freiburg 1975; H. J. Bogen, Mensch aus
M aterie, Dro einer K naur, Mnchen 1976; P. Overhage, Die biologische Z ukunft
der Menschheit. Knecht, F ran k fu rt 1977; A. Ganoczy, Homme crateur, Dieu
crateur, Cerf, Paris 1979; G. B reuer, Der sogennante Mensch, Ksel, M n
chen 1981; V. Marcozz'i, Per l uomo diverso. Rusconi, Milano 1981.
14 J. P. Santre, L Etre et le nant, G allim ard, Panie 1943, str. 654.
m Stoga je 1 Nietzsche vapio: O komm zurck, mein unbekannter Gott, m ein
Schmerz, mein letztes G lck! Na A . B. imi je naao izgubljenog Boga:
Uza te Bog je, u vijek u blizini / U stvarim a okio tebe, u zvuku i m uku /
Bog ti je u vijek najblii od svega. (Naeni Bog)
260

Tim razdorom u sebi ovjek ostaje sudbinski objeen kao Prometej

izmeu neba i zemlje, izmeu anela i ivotinje u sebi. Sad se priklanja
jednom, sad vie drugom polu, ali vazda u sebi razdijeljen. On je i
homo (od humus!) i anthropos, onaj koji gleda gore. ovjek je
zemaljsko bie, ali i kozmiko, pa ak i metakozmiko po svom duhu i
Duhu to ga nosi u sebi. To je Krlea iskazao pjesniki: ovjek je
topla zvijer pod pojasima neba.16 I tako vjeno lebdi kao ardak ni
na nebu ni na zemlji.
ovjek je tvorac kulture, ali se osjea zarobljenikom prirode.17 Dok
M arx govori da je ovjek Naturwesen, lijenik J. Khne tvrd i da nije
prirodno bie nego Kulturwesen.18 A on je i jedno i drugo, zato u
njemu jo jedan nutarnji razdor. Dok je Th. de Chardin mislio da sav
svem ir kree prema antropogenezi, J. Monod veli da je ovjek potpuno
sam u svemiru. Uzalud nastoji da njime zagospodari svojom tehnikom.
Iz istog razloga je uao u rat sa svojom vlastitom naravi (genetska ma
nipulacija) i s majkom Prirodom. Kako e taj rat zavriti? ovjek ga
je u sebi samomu ve izgubio.
rvanj kolizij melje ovjeka i u drugoj jednoj antinomiji; pojedinac
drutvo. ovjek ontiki eli ostati sam svoj, istovjetan i odgovoran
samo sebi, ali istovjetnost ne moe sakriti razliitost, koja je izvorite
novih sukoba. Na etikom se podruju nalazi u tijesku osobnih i dru
tvenih interesa, u procijepu egoizma i altruizma. Poto je razdijeljen
u sebi, ne moe biti faktor kohezije ni u drutvu. Kako je podijeljen
i kao vrsta na muko i ensko, nije kadar izbjei ni spolni antagonizam.
Jedan rat vie u njemu i oko njega.19
Antagonizam u drutvu, polaritet u svemiru i dvojstvo duha i tv a ri u
njemu trai potrebu reda i zakona. A gdje onda ostaje prostor za ovje
kovu slobodu? Uviajui potrebu zakona ovjek se ipak ne moe odrei
svoje slobode. Odatle u njemu sraz izmeu zakona i slobode. K ako se
odrei slatke slobode? A kako je uskladiti sa slobodom drugih? Ili
kako je pomiriti sa boanskim, drutvenim, moralnim i prirodnim zako
nima? ovjek ipak nije stroj niti robot.20 Muka slobode (izbora), odlui.vanja (motiva) i odgovornosti (krivnja) spada u svakodnevne jade ljud
ske existencije.
Sartre je napisao da je ovjek u sebi tine passion vaine et inutile, u
drutvenoj relaciji je pakao (lenfer cest lautre!), a u odnosu na svijet
je ltre et le nant. Bie na razmei bitka i nitavila, postanka i ne
stanka, raanja i umiranja. Zna da je smrtnik,21 a elio bi biti besm rt
nik. udi ivot, a oekuje smrt. Mora um rijeti da bi njegova vrsta mogla

16 M. Krlea, Lirika, NZH, Zagreb 1949, str. 203.

17 S. Vanni Rovighi, Uomo e natura, V ita e Pensiero, Milano 1980.
18 Diakonia, br. 6, g. 1982, str. 424.
19 J. Splett, Der M ensch: M ann und Frau, Knecht, F rankfurt 1980.
20 K. Steinbuch, Autom at und Mensch, Springer, Berlin 1971.
21 U armenskome jeziku ovjek znai mard, u etaroperzijskom m artiya, a u
starodndijskom m artya. S ve te rije i potjeu iz korijena m r sa znaenjem
m rijeti (S. ivkovi, Uvod u opu lingvistiku, II izd. Zagreb 1958, str. 171).
U grkome je m artys ovjek ko ji smru svjedoi za istinu.
261

ivjeti. On je pseto koje zna da umire, kako je netko ciniki (tj. kynicki,
od kyon = pseto) kazao. Po Freudu je osuen na ivot i sm rt (eros i
thanatos),22 a po Frommu je ve izabrao smrt (nekrofilia, kontracepcija,
abortus, rat). Zaista tragino bie!
Sve spomenute nedoumice vode do jo jedne sudbonosne dilem e: vjera
ili nevjera?23 Kako za fenomen ivota i svijeta nema apsolutno sigur
nog razjanjenja ni u znanosti ni u filozofiji, to ovjeku preostaje ako
eli saznati punu istinu? S vi pokuaji izmicanja problemu, bilo u indiferentizmu bilo u hedonizmu bilo u pragmatizmu, nisu donijeli rjeenja
(samo su jo vie zapleli vor). Gdje nai smisao ivota i postojanja?
Nevjera ne rjeava nita, ona samo suspendira soluciju. A vjera?
RASPLET: TRAGEDIJA ILI KATARZA?
Dosad je ljudski rod iao putem vjere, a u posljednje je vrijem e krenuo
stazama nevjere. P rvi Adam je vjerovao, a posljednji crta u led upitnik
(Kranjevi).24 K ant je Adam ov upitnik ralanio na etiri potpitanja:
1. to mogu znati (problem znanja)?; 2. to trebam initi (problem mo
rala)?; 3. emu se smijem nadati (problem vjere)?; 4. to je ovjek (pro
blem ovjeka)?
Kant je trebao poeti s ovim posljednjim pitanjem. J e r ovjek je sam
sebi najvei problem. Sto da misli o sebi? Ta on je bog i ubogar
(Z. Stambuk). On je stvor i stvaralac. Produkt i producent. V elik i ma
len.25 Dok se je smatrao sreditem svijeta zanimala ga je astrologija,
sada kad zna da to vie nije, bacio se na antropologiju.26 I tu se onda
potpuno zapleo. Ostao je sam sebi vjeitom zagonetkom, ovjek-sfinga.27
Kako nai ravnoteu u tolikim zagonetkama i protuteama? Rampion,
lice iz Huxleyeva romana Kontrapunkt ivota postavlja isto pitanje:
ovjek je stvor na onglerskom uetu koji oprezno koraca, uravnote
en, s duhom, svijeu i duom na jednom kraju svoje motke za balan
siranje, a s tijelom, nagonom i svim onim to je nesvjesno, zemaljsko i

22 Freud je kazao: Das Ziel aille Lebens ist der Tod.

23 M. Skvorc, V je ra i n evjera, izd. FTI, Zagreb 1982.
24 Ne samo posljednji. Davno je to poelo. Jo sv. Augustin je ustvrdio:
Quaestio mihi factus sum. A lexis Carrel je napisao knjigu L homme cet
inconnu.
25 Poznate su Pascalove rije i: Car, enfin, quest-ce-que l'homme dans la
n atu re? Un nant l gard de l infini, un tout l gard du nant, un milieu
entre rien et tout (Penses). Drugom zgodom je kazao za ovjeka: gloire et
rebut de l U nivers (Discours de la condition de lhomme).
26 Zanim ljivo: stara je znanost zapoela s nebom (astrologija) pa je tek na
kraju preko astronom ije, matem atike, mehanike, fizike, kem ije, biologije itd.
istom stigla do antropologije. Ova danas postaje ideologijom (antropocentrizam, ateistiki humanizam).
27 M. Jurdtsch, Der Mensch die ungelste Frage?, P allotti, Friedberg, 1968;
J. G ewaert, II problem a d elluomo, LDC Torino 1973; Ed. M orin, Das Rtsel
des Humanen, Piper, M nchen 1974; K l. Fischer, Der Mensch als Geheimnis,
Herder, Freiburg 1974; O. Sharkey, The M ystery od Man, F ranklin Pub. Comp.
Comp. Philadelphia 1975; J. C. Eccles, The Human M ystery, Springer, Berlin
1979; A. Racek, Philosophie der Grenze, Herder, Wien 1983.
262

zagonetno, na drugom. Uravnoteen? A to je prokleto teko. I je li

takav ongler a j uope mogu?
ovjek je ogranieno stvorenje, moda jo nije ni gotovo bie.28 Tako
tvrde behavioristi (J. B. Wattson : Men are built, not bom), a to vidimo
i svi mi ostali.29 Kao stvor niti je zavren niti savren. A to nije slu
ajno (P. Liith, Der Mensch ist kein Zufall. Deutsche Verlags-Anstalt,
Stuttgart 1981). Stvoritelj mu je ostavio priliku da se sam izgrauje i
usavruje.
Zbog toga ovjek dri sebe silno vanim. ak se penje i na prijestolje
svoga Tvorca. To je poeo initi i u crkvama.30 Pa i neki su teolozi
izgubili busolu, utopili su se u vodama horizontalizma.
I tako ovjek ostaje ono to je bio od poetka dramatino bie. Drama
se nastavlja. Za razliku od ostalih bia svem ira veli Ortega y Gasset
ovjek nije nikada sigurno ovjek, nego biti ovjek znai, zapravo,
biti uviek blizu tome da to ne bude: biti iv problem: absolutna i kob
na pustolovina ili, kako ja obino kaem biti po svojoj bitnosti dram a!31
No svaka drama mora imati i svoj rasplet, bilo negativan bilo pozitivan.
Rasplet se zbiva ili u tragediji ili u katarzi.
Pitanje raspleta je vano ne samo za
savaju i ostala stvorenja: Stvoritelj
nja. Povratkom Bogu u ovjeku se
ovjek izgubi.32 Bez novog ovjeka
D. Rops.33

ovjeka. S ovjekom se gube i spau ovjeku nalazi sva svoja stvore

sve spaava, a sve se gubi ako se
nema ni novog svijeta, govorio je

A rasplet, vidjeli smo, moe voditi i prema tragediji. Kad nastupa trage
dija? Prije svega: ako ovjek uope niti ne pokua traiti rjeenja svojifn
dilemama, ako dakle ostane u svom starom paklu. Drugo, ako ih pokua
rjeavati krivo. A krivo e ih rijeiti ako se na ljestvici vrednota pcine
sputati na nie grane: prema m ateriji ili prema ivotinji u sebi. To bi
bila ne samo tragedija, nego i prava katastrofa.
Pravilno se rjeenje ne smije traiti na liniji sputanja, ve u pravcu
penjanja na vie, prema idealnoj stvarnosti. To ne znai da ovjek pre
staje biti ovjek. On ostaje potpunim ovjekom u svojoj tjelesnoj i
duhovnoj naravi, sasvim u sreditu-kriitu svijeta (inae bi nastao
poremeaj u sim etriji cjelokupne zbilje). Kri je dodue ovjeku bol i
kunja, ali i spas. Per Cr.ucem ad lucem!

28 O. Thibault, L homme inachev, Calsterman, Paris 1972; J. M ller, M en

schsein: ein Prozess, Patmos, D sseldorf 1979; G. Scherer, Stru ktu ren des
Menschen, Ludgerus, Essen 1976.
29 M alrauxova miisao: Niije dovoljno 9 m jeseci da Be postane ovjek. Za to
treba cijeli ljudski vijek. I na kiraju, kad si sazreo u ovjeka, m ora u m rijeti
(La condition humanne, ed. X X X V , 403).
30 U jednoj crkvi u Salzburgu je visio ovaj natpis: Der Mensch ist nicht
f r Gott da, Gott ist f r den M enschen d a! (Communio, br. 6, g. 1980, 487).
31 Ortega y Gasset, O lju b avi i tehnici, Zagreb 1944, str. 178.
32 L. Bogiiolo (u as. Aquinas, br. 2, g. 1968, str. 159).
33 Perch nasca un mondo nuovo necessario che nasca prim a un uomo
nuovo (Quel che muore e quel che nasce, Morcelliana, Varese 1937, str. 49).
263

Ostajui pozemljar i zemljanko (Adam!), ovjek ipak gleda gore prema

visinama (elo-vjek, anthropos). Duhovni pomak moe ii samo prema
viim sferama, prema nebu i duhovnom svijetu. Nemirno je srce nae
dok ne poine u Tebi (Augustin). ovjek se mora vratiti svome Izvori
tu, on je ad maiora natus. Apotheosis!
Da nije to samo tlapnja i potsvjesna iluzija ovjekova? Je li divinizacija
mogua? Jest. Zato to se je najprije Bog spustio do ovjeka da bi
ovjeka mogao uzdignuti do sebe. Dapae se je s njime i poistovjetio:
postao je Bogo-ovjek u svom sinu Isusu Kristu. U njemu se zbio spa
sonosni susret stvorenoga i Nestvorenoga.
K rist je model nae apoteoze i jedini put spasonosne katarze. U njemu
se ljudska drama razrjeava na povoljan nain. Isus K rist je model
ovjeanstva uope. Uzor i uzorak kako se razrjeuju sve drame. A ntro
pologija nalazi svoj klju u Kristologiji.
Stoga smo, poslije K rista, sposobni odgovoriti na sva K antova pitanja.
Na upit: to mogu znati, vie nego sama znanost znaju vjera i meta
fizika. Sto smijem initi? Na to nam ne moe odgovoriti etologija nego
etika, a Kristova etika kae: ljubi Boga nadasve a blinjega kao samoga
sebe! A emu se smijemo nadati? Kranska nam nada odgovara: sjedi
njenju s Bogom u vjenom ivotu.
Rasplet ovjekove drame je zapisan ve davno u Pavlovu trolistu : vjera,
ljubav i nada. Prema tome na Kantovo posljednje pitanje Was ist der
Mensch (to je ovjek), moe se slobodno odgovoriti: Glaube, Liebe
und Hoffnung. Das ist der Mensch! (Vjera, ljubav i nada. To je ovjek!)

Hu m a n

dram a

Summary

Human life is like a drama. Analogously to a drama the man is a knot

of conflicts and antinomies. The tragic of this drama lies into tw o facts:
man is split in himself (internal collisions and complexes); moreover
he is situated into the junction of the opposite elements of the cosmos
(polarisation: m atter spirit). The humans live in the error they are
the center of the world, and in fact they are only a intersection, a
cross-point, a cross.
The mans cross can conduct to tragedy or to salvation. Culmination of
tragedy is if man descends down on the scale of values (to the level of
brute). The happy disentanglement of human drama lies in aspiration
toward the spiritual spheres, the transcendence, the apotheosis.
The final solution of m ans drama is a theoandric one. His model repre
sents Jesus Christ, God and man in the same person, Saviour of men.
264