POLAZIŠTA GRČKE JEZIKOSLOVNE MISLI

(od predsokratovaca do Platona)

 POČETAK PISMENOSTI U GRKA

• nasuprot latinskome jeziku, grčki je jezik od samih početaka skup

raznorodnih dijalekata
 u klasično doba dijalekti se obično dijele na: sjeverozapadne; dorske;
pamfilijski; eolski; arkadijsko-ciparski i jonsko-atički
 jonski je dijalekt osnovica homerskih epova (~ 8. st. pr. K.)

• no prvi je posvjedočeni grčki dijalekt mikenski (između 15. i 14. st. pr. K.)
 mikenski je nađen u zapisima mnogih grčkih gradova (Knos, Mikena,
Teba, Tirint)
 činjenica da je posvjedočen na toliko udaljenih mjesta kopnene Grčke i
na Kreti upućuje na to da je bio administrativne, nadregionalne naravi

• pismenost, čini se, nije bila ograničena samo na usku kastu profesionalnih
pisara u palačama
 po svemu sudeći postojala je šira klasa obrazovanih
 LINEAR B

• prvi natpisi na grčkome jeziku potječu iz 15. st. pr. K. i pisani su linearom B
 nađeno je oko 4000 glinenih pločica (uglavom inventari i popisi poreza)

• LINEAR B
• slogovno pismo nastalo prilagođavanjem lineara A grčkome jeziku...
 88 znakova:

da // ke // mi // no // pu

• iz lineara A također su preuzeti i neki ideogrami, no u linearu B nisu se

mogli miješati s tekstom – pisali su se na kraju teksta
 neki od ideograma:

»muškarac« // »žena« // »jelen«

 GRČKI ALFABET

• oko 1200. godine pr. K. dolazi do opadanja mikenske kulture

 uzroci: invazije Dorana (mlađega grčkog plemena), a prema nekima
invazije tajanstvenih »naroda s mora«
 nestalo je pisma, i sve do 8. stoljeća pr. K. – kada nastaju gradovi-
države (Atena, Sparta, Korint) – vladalo je »tamno doba«
 tamno doba → izgubljeno je pismo (linear B), nema tragova kulture i
obrazovanja

• s usponom gradova-država nastaje i klasična grčka kultura čiji je temelj

novo opismenjavanje – postanak grčkoga alfabeta

• GRČKI ALFABET
• kao osnova alfabetu poslužilo je feničko pismo (staro najmanje 3500 god.)
 kao hebrejsko i arapsko, feničko pismo također nije posjedovalo slova
za vokale →
 no prilagođavanje feničkoga pisma grčkome jeziku zahtijevalo je da se
ta slova uvedu...
 PRVOTNI POJAM GRAMATIKE

 Grci su u osnovi iz feničkoga pisma preuzeli slova za neke konsonante

(glotalne glasove) koji se u grčkom nisu rabili i njima su označili vokale
- npr. aleph – slovo koje je stajalo za glotalni (grkljanski) glas /ˀ/
postalo je grčko alfa i stajalo je za vokal /a/

• opismenjavanje je obilježeno i mitom → prema predaji, (feničko) pismo je

uveo Kadmo, sin feničkoga kralja Agenora

• GRAMATIKA
• da su razvoj i uporaba pisma bili prvi elementi jezikoslovne misli u Grka
svjedoči i prvotno značenje riječi grammatikós (γραμματικός)...
 riječ »grammatikós« označavala je tek razumijevanje slova, grámmata
(γράμματα), odnosno sposobnost čitanja i pisanja
 sintagma tékhnē grammatikḗ (τέχνη γραμματική) označavala je umijeće
ili vještinu čitanja i pisanja

• polazišta i temelji (zapadnjačke) jezikoslovne misli pripadaju području

filozofije (φιλοσοφία)...
 PREDSOKRATOVCI – HERAKLIT

• JEZIK – STVARNOST
• predsokratovci se ne bave jezikoslovljem u strogom smislu riječi, no jedna je od
njihovih istaknutijih tema odnos između jezika i stvarnosti

• Heraklit iz Efeza (oko 550-450 pr. Kr.)

 poima jezik kao dio trijade stvarnost-misao-jezik → potonja je trijada,
prema Heraklitu, tvorevina lógosa [λογός]

• PHÝSEI – NATURALISTIČKA DOKTRINA

• prema Heraklitu, lógos je strukturirajući »zakon« ili razum (rȇd) u pozadini
stvarnosti, misli i jezika
 u tome su međupovezanom poimanju jezika, misli i stvarnosti imena (ili
riječi) prirodno dana, ili phýsei
 svako se ime smatra nužno ispravnim, jer je iznjedreno lógosom i tako
»istinski« povezano s izvanjezičnim fenomenom koji označava
 PREDSOKRATOVCI – SOFISTI

• heraklitovsko se razumijevanje odnosa imena-fenomeni odražava u mitskim

predajama i religijama svijeta...
- u vedskim himnama bogovi vladaju svijetom pomoću magijskih formula
- Parsi vjeruju da je u borbi između dobra i zla pomoću govorene riječi
kaos preobražen u kozmos
- drevni Egipćani vjerovali su u boga Thotha koji je izumio jezik i magiju
- Semiti i Sumerani držali su da je svijet stvoren božjom riječju

• SOFISTI
• 5. st. pr. K., doba grčkoga prosvjetiteljstva – nastanak demokracije (Atena)
- građansko se pravo više ne smatra nečim prirodno danim (phýsei), već
postaje predmetom javne rasprave
- doba je to Peloponeskih ratova – svaka je odluka važna i svaki je stav
nužno potkrijepiti argumentima – nužno je uvjeriti druge...
- potreba za uvjeravanjem iznjedruje potrebu za retorikom
 PROTAGORA

• kao (plaćeni) podučavatelji retorike i arugumentacije, sofisti su obrazovali

vođe i političare
 naravno, kako se retorika smatrala važnim oruđem uvjeravanja, mnogo
je pažnje posvećeno jezičnoj uporabi

• NÓMOI ILI THÉSEI – KONVENCIONALISTIČKA DOKTRINA

• pomnijim uvidima u jezik sofisti su došli do stava da je jezik uvjetovan
konvencijama ili nómoi [νόμῳ] (kasnije je uveden termin thései)
 sofisti su jezik smatrali sredstvom koje se može izmijeniti i prilagoditi
sukladno ljudskim potrebama i željama

• Protagora (481-420. pr. K.)

• Aristotel (De sophistics elenchis) bilježi da je Protagora htio da menis
(μηνις) »gnjev« i pḗlēks (πήληξ) »kaciga« budu muškog, a ne ženskog roda
 vjerojatno na temelju asocijativne veze između tih riječi i bitke kao
muške domene
 PLATON – KRATIL

• Diogen Laertije (o. 3. posl. K.) (Životi i misli istaknutih filozofa) bilježi da se
Protagora također bavio i tipovima rečenica
 bavio se priopćajnom svrhom rečenica – proučavao je vezu između
semantičke funkcije i gramatičke strukture
 navodno je razlikovao rečenice po tipovima → koje izriču želju, upitne,
iskazne i zapovjedne

• KRATIL
• Diogen Laertije kaže da je Platon »prvi istraživao mogućnosti gramatike«
 predmet je Platonova Kratila spor između phýsei i thései doktrina

• dijalog Kratil općenito se smatra prvom europskom raspravom posvećenom

isključivo problemima jezika
 svojevrsna je sinteza predsokratovske filozofije jezika i Platonov pokušaj
da oblikuje vlastitu teoriju jezika
 STRUKTURA DIJALOGA

• dijalog predstavlja rekonstrukciju rasprave vođene između Sokrata i

njegovih sugovornika, Kratila i Hermogena

• osnova je rasprave problem ispravnosti imena → odnos između imena i

njima označenih izvanjezičnih fenomena
 dijalog je aporetičke naravi – spor je nerješiv → razradom oprečnih
gledišta ne stiže se do konačnoga odgovora...

• što se tiče općenite jezikoslovne teorije, treba primijetiti sljedeće:

 Platon prepoznaje i određuje dvije vrste riječi
(i) imena (ὄνυμα), ne samo prava ili osobna imena, nego i opće imenice
(ii) glagole (ῥήματα)
 Platonu se također pripisuje prepoznavanje sloga, te prepoznavanje
prozodijskih elemenata (osvrnuo se na ulogu naglaska...)
 OPREČNA POLAZIŠTA

I. KRATILOV STAV – NATURALISTIČKA DOKTRINA

- svaki izvanjezični fenomen posjeduje vlastito i pravo – po prirodi (phýsei)
doznačeno – ime
- imena nisu oznake kojima ljudi predmete nazivaju po dogovoru → postoji
prirodna ispravnost imena koja je istovjetna za sve – Grke i barbare

II. HERMOGENOV STAV – KONVENCIONALISTIČKA DOKTRINA

- nema druge vrste ispravnosti imena do one koja počiva na konvenciji
(thései) i dogovoru
- kojim god imenom označili neki izvanjezični fenomen to će biti njegovo
pravo ime
- ako potom odustanemo od toga imena i zamijenimo ga nekim drugim, to
drugo ime neće biti manje ispravno od prethodnoga
- nijedno ime ne pripada pojedinoj stvari po prirodi, nego tek po navici i
običaju onih koji ga rabe i koji su ustanovili njegovu uporabu
 I. PRIGOVOR HERMOGENU

SOKRAT: Moguće je da si u pravu, Hermogene. No pogledajmo. Koje god ime

odlučimo dodijeliti pojedinačnoj stvari jest njezino ime?
HERMOGEN: Da.
SOKRAT: Neovisno o tome je li imenovatelj privatna osoba ili država?
HERMOGEN: Da.

• PROBLEM IMENOVANJA PREMA HIRU

• ako je imenovanje neovisno o tome imenuje li privatna osoba ili država
(govorna zajednica) →
- ne podrazumijeva li to da će biti onoliko imena i njihovih značenja koliko
je govornika?

• na primjer, zamislimo govornika u čijem jeziku ime »konj« označava čovjeka

 kako onda protumačiti iskaz: konj ima četiri noge?
 → istinit ili neistinit...
 FUNKCIJA IMENA

• imenovanje, dakle, ne može biti privatne i hirovite naravi

 naravno, odatle slijedi pitanje kakve je onda točno naravi odnos
između imena i njime označenog izvanjezičnog fenomena?

• prvo se, kaže Sokrat, moramo zapitati kakvu bi vrstu ispravnosti ime
moglo posjedovati
 no, kako bismo to ustanovili, moramo se zapitati kojoj svrsi služe
imena, koja je njihova funkcija

• SOKRAT: funkcija je imena podjela (ili kategorizacija) stvarnosti

 imenima razlikujemo njima označene izvanjezične fenomene

• međutim, kako bi određeno ime imalo svoju funkciju:

(i) mora biti doznačeno na ispravan način;
(ii) i mora imati ispravan oblik
 II. PRIGOVOR HERMOGENU
• drugi se prigovor usmjerava na Hermogenovu tvrdnju da je nevažno koje se
ime dodjeljuje osobi ili stvari
 upravo funkcija imena, prema Sokratu, podrazumijeva da oblik imena nije
slučajan → oblik je imena uvjetovan njegovom funkcijom

• gramatički su odnosi par excellence oprimjerenja oblika riječi određenih

(uvjetovanih) njihovom funkcijom, npr. upravljanje
 glagol lagati traži dopunu u dativu → čovjek (N. sg. m.) > lagati čovjeku //
s druge strane, glagol vidjeti traži akuzativ → čovjeka (A. sg. m.)

• naravno, ako oblik imena u odnosu na fenomen koji označava nije nevažan
(arbitraran), slijedi pitanje po čemu je jedan oblik prikladniji od drugoga?
- ako govor predstavlja stvarnost – a predstavlja je utoliko što je dijeli ili
kategorizira –
- → onda su imena prikladno oblikovana u onoj mjeri u kojoj ispravno
predstavljaju njima označeni izvanjezični fenomen

• ISPRAVNOST IMENA (kriteriji: (A) izvorno imenovanje i (B) glasovni

simbolizam)
 kako bi ponudio kriterije prosudbe ispravnosti imena, Sokrat prvo uvodi
ideju prvobitnog imenodavca...
 (A) IZVORNO IMENOVANJE – ETIMOLOŠKA METODA

• polazišna je ideja da prvobitni imenodavac imena nije odabirao arbitrarno

 imenodavac je znao kako u glasovima i slogovima utjeloviti ime koje po
prirodi (phýsei) odgovara predmetu

• dakle, ako želimo istražiti ispravnost imena, moramo pokušati otkriti kako ih
je imenodavac izvorno oblikovao
 metoda raščlambe imena na etimološke sastavnice proizvodom je
predsokratovskih filozofa koji su zastupali phýsei-tezu

• osnovna ideja: ako su imena i njima označeni fenomeni istovjetni – ako su

jezik i njime označena stvarnost jedno te isto –
→ onda se u – sada iskrivljenim – imenima nalaze tragovi prvobitnih bítī

• prema tome gledištu, svako ime posjeduje istinsku bȋt koja se iznjedruje
rekonstrukcijom njegova prvobitnog oblika...
 gledište je na tragu Platonove teorije ideja (ειδος »oblik«) → Platonov
problem...
 NEKI PRIMJERI ETIMOLOGIJA
• npr. Agamemnon < agastós (dostojan divljenja) + epimonḗ (izdržljivost)
- objašnjenje: snažnom voljom, upornošću i smjelošću ponio se pred
zidinama Troje

• npr. heroj < érōs (ljubav)

- objašnjenje: heroji su polubogovi rođeni iz ljubavi bogova prema smrtnicima
+ bili su mudri i vješti govornici → eírein (govoriti)

• npr. ánthrōpos (čovjek) < anathrōn há ópōpe (vidjeti i ispitivati)

- objašnjenje: čovjek temeljito raspravlja (anathoréo) o svemu što opaža
(ópōpe)

• npr. sōma (tijelo) < sēma (grob) i sōma (tamnica)

- objašnjenje: tijelo (sōma) je grob (sēma) ili tamnica (sōma) duše, ali se
ujedno i preko tijela izražava (sēmaínei)
- duša zatočena u tijelu ispašta grijehe (orfizam)

• npr. frόnēsis (misao) < pojmovanje kretanja i protjecanja (forās kaí rhū
nόēsis)
 (B) GLASOVNI SIMBOLIZAM

• no kako bismo jedni drugima razjasnili stvari ako ne bismo imali glas ili jezik
 ne bismo li pokušali, kao što to čine nijemi ljudi, načiniti znakove našim
rukama i glavom, i tijelom općenito?

SOKRAT: Izraz bilo čega, zamišljam, postigli bismo gestovnim oponašanjem

onoga što nastojimo izraziti.
HERMOGEN: Da.
SOKRAT: A kada nešto nastojimo izraziti pomoću glasa ili jezika, ne postiže li
se i tu izraz na temelju oponašanja?
HERMOGEN: Držim da je to neizbježno.
SOKRAT: Ime se, onda, pojavljuje kao glasovna preslika onoga što se
oponaša, a onaj koji oponaša glasom imenuje to što oponaša.

• no oponašajućim se tu ne smatra zvuk cijele riječi, već se pretpostavlja da

neki glasovi posjeduju ekspresivnu kvalitetu:
- ro (ρ) označava kretanje, npr. rheīn (teći), rhoḗ (tok), trόmos (drhtanje)
i u trékhein (trčati)
• jota (ι) označava sve lagano i sposobno provući se kroz stvari
 npr. iénai (ići) i íesthai (hitnuti se)

• slovima fi (φ), psi (ψ), sigma (σ) i zeta (ζ) koja nose dah oponaša se sve
blisko dahu
 npr. psykhrόn (hladno), i zéon (vrelo), i seísthai (tresti se) i općenito
seismόs (trešnja)

• lambda (λ) stoji za klizanje i klizave, glatke stvari

 npr. leīon (glatko), olisthánein (kliziti), liparόs (ulijevati) i kollōdes
(ljepljiv)

• gama (γ) – suglasnik koji zadržava klizanje jezika

 njime je imenodavac oponašao glískhron (ljepljivo), i glyký (sladunjavo),
i gloiōdes (keljavo)

• primijetivši unutarnju narav suglasnika ni (ν), imenodavac je stvorio imena

éndon (unutar) i entόs

• slovu omikron (o), koje stoji za okrugle oblike, dao je najveću ulogu
 npr. gongýlon (okruglo)

• naravno, alfa (α) stoji za veličinu (mégas), i eta (η) za duljinu (mēkos)...
 SUVREMENIJI PRIMJERI GLASOVNOGA SIMBOLIZMA
• Gabelentz (1840-1893), Lautsymbolik (1891)
- riječi s »dubokim« (»tamnim«) vokalom, kao što je /u/ u pogrdama poput
Schuft, Hund, Lump (hulja, pseto, ništarija), prenose istovjetne osjećaje

• primjer iz batačkih (sumatranskih) jezika → tri tipa glagola:

(i) džarar – puzati općenito
(ii) džirir – puzati do malih stvorenja
(iii) džurur – puzati do velikih i strašnih životinja

• Maurice Grammont (1866-1946)

- bavio se razlikom između stražnjih /u/ i /o/ i prednjih /e/ i /i/ vokala
I. prednji ili svijetli izražavaju krhkost, blagost, mekoću i sl. – opisuju tanke,
malene, lake i ugodne predmete...
II. stražnji ili tamni izražavaju težinu, veličinu, goropadnost i sl.
 podjela se može ilustrirati Chastaingovim pokusom
- zamolio pedesetero djece u dobi od pet i šest godina da nadjenu imena
[pim] i [pum] dvama ljudskim likovima od kartona
 76 posto djece izabralo je pim za manji, a pum za veći lik
• Chastaing također bilježi kako su njegovi studenti imali osjećaj
- da je glas r »vrlo grub, snažan, nasilan, težak, prodoran, tvrd i gorak«
- za razliku od l, koji se činio »lakim, bezbrižnim, jasnim, glatkim, slabim,
slatkim i udaljenim«

• interesantni su rezultati testova koje je Ivan Fόnagy (1963) proveo sa

skupinama mađarske djece i odraslih
- trebalo je usporediti vokale /i/ i /u/:
 94 posto smatralo je /i/ »bržim« od /u/, 88 posto »manjim«, 82 posto
»blagonaklonijim«, a 71 posto i »tvrđim«
 dokle je 98 posto /u/ smatralo »debljim«, 97 posto »šupljijim« i
»tamnijim«, 92 posto »tužnijim« i »tupljim«, 86 posto »gorčim«
- također, u odnosu na /l/, velika je većina /r/ smatrala »divljim, svadljivim,
muškim, rastućim i tvrđim«

• ANALOGIJA
• npr. lat. novem i eng. nine, njem. Neun, špa. nueve, ali hrv. devet
 očekivali bismo oblik *nevet → devet analogijom prema obliku deset
• npr. pisati > pišem; vagati > važem → moći > *možem (ispr. mogu)
• često ćete susresti oblike *mislioc, *vršioc, *davaoc (ispr. mislilac,
vršilac, davalac, iako -telj polako potiskuje -lac) prema obliku genitiva -
oc(a) → mislioca, vršioca, davaoca
 slično u lat. honor < stlat. honos prema obliku genitiva honōris
• REDUPLIKACIJA
• u malajskom pri tvorbi množine, rumah »kuća« > rumah-rumah »kuće«
• u starogrčkom pri tvorbi perfektne osnove, npr. osnova λυ »odriješiti« >
perfektna osnova λελυ-κ → reduplicirano λ + augment ε
• u ruskom su česti pejorativno-ironični oblici, npr. zakόn-makόn ili sífilis-
pífilis – disimilacija početnih suglasnika razlučuje iterativna pojačanja

• u engleskom flip-flap »lepet« → Dwight Bolinger (1965) postavit će

sljedeću klasifikaciju:
(i) flap pripada skupini riječi slap, clap, tap, i lap koje označuju krakotrajan
udar i otpuštanje (otklizanje)
(ii) flip pripada skupini riječi nip, clip, tip, sip, dip, grip koje označuju slabiji ili
jači udarac ili njegov ishod

• na tome tragu istraživat će i neke suglasničke skupove:

(i) /str-p/ u strip, strap, stripe → označuju potezanje, povlačenje crte
(ii) /sp-t/ u spit, spate (bujica), spout (bujati) → označuju navalu tekućine
 takve je suglasničke skupove nazvao podmorfemski diferencijali –
Markel i Hamp (1961) uvest će termin psihomorf

• Hans Marchand rascjepljivao korijene na sastavnice, npr. fl-ash fl-ick

 PRIGOVOR KRATILU

• teorija glasovnoga simbolizma nije posve konzistentna – mnoge se riječi ne

odnose na pojave sugerirane njihovim glasovima...

• obraćajući se sada Kratilu, Sokrat polazi od analogije između imena i slike

- neke slike mogu vjernije prikazivati (oponašati) neku temu od ostalih, pa
se može pretpostaviti da isto vrijedi i u slučaju imena
- naravno, ako dopustimo takvo gradiranje, ako dopustimo da neka imena
mogu biti prikladnija od drugih, dovodimo u pitanje njihovu prirodnost

• kako ne postoje jasni kriteriji prema kojima se određuje istovjetnost između

imena i originalnih fenomena, njihov se odnos ne može smatrati prirodnim

• ipak, ako odbacimo ideju prirodne ili phýsei veze između imena i njima
označenih fenomena →
- moramo se zapitati – na kojim točno kriterijima počiva naše međusobno
razumijevanje?
- (arbitrarno imenovanje i dalje povlači problem imenovanja prema hiru...)
 OBIČAJ ILI KONVENCIJA

• tako Sokrat Kratilu postavlja pitanje zna li što označava ime skleron
(σκληρoν, »krut«)
 nakon što Kratil odgovori da zna, Sokrat ga pita po čemu to zna...

KRATIL: Znam to po običaju, prijatelju.

SOKRAT: Kada kažeš »običaj«, misliš li na išta drugo nego »konvencija«?
SOKRAT: I ne misliš li pod »konvencijom« na to da, kada govorim, izražavam
određeno značenje, i da ti razumiješ to značenje?

• naravno, Kratil je primoran priznati da riječ običaj podrazumijeva upravo to

što Sokrat misli riječju konvencija

• NEMA KONAČNOG RJEŠENJA

• na kraju nijedna od dviju teorija nije prihvaćena
 iako Sokrat kaže da preferira teoriju prema kojoj su imena istovjetna s
njima označenim fenomenima
→ primoran je dodatno prihvatiti konvenciju kako bi objasnio
pojam ispravnosti imena
 Literatura
• De Cuypere, L. et Willems K. (2008), »Meaning and Reference in Aristotle’s
Concept of the Linguistic Sign«, Springer Science+Business Media, str. 307-
324.
• Harris, R. et Taylor, T. (1997), Landmarks in linguistic thought I, The Western
tradition from Socrates to Saussure, Routledge, London, str. 1-18.
• Jakobson, R. (2008), »Čarolija govornoga glasa« u O jeziku, Disput, Zagreb,
str. 491-519.
• Kapović, M.(2008), Uvod u indoeuropsku lingvistiku: pregled jezika i
poredbena fonologija, Matica hrvatska, Zagreb, str. 42-49.
• Plato, E. A. Duke, Platonis Opera 1: Euthyphro, Apologia, Crito, Phaedo,
Cratylus, Theaetetus,Sophista, Politicus, Oxford University Press, Oxford.
• Platon (1976), Kratil, Biblioteka, Zagreb.
• Robins, R. H. (1967), A Short History of Linguistics, Longman, London, str. 1-
24.
• Škarić, I. (1991), »Fonetika hrvatskoga književnog jezika«, u S. Babić, D.
Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, I. Šlarić i S. Težak, Povijesni pregled
glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, HAZU i NZ Globus, Zagreb.