ONOMASTIKA – 2.

kolokvij

Onomastika je jezična disciplina koja proučava imena u svoj njihovoj raznolikosti.

Onimija je skup onima (imena). Za skup se koristi i naziv korpus. Za svako istraživanje
potreban je korpus na osnovi kojeg se opisuju jezični fenomeni njegovih jedinica.
Onomastika proučava 4 skupine „onima“:

1. ANTROPONIMI > Antroponimija je dio onomastike koji proučava imena ljudi. Unutar
antroponimije proučavaju se osobna imena, prezimena, obiteljski i osobni nadimci.
2. TOPONIMI > Toponomastika je područje koje se bavi nazivima fenomena u prirodi,
gradova, država, kontinenata, rijeka, planina.

3.ETNONIMI / ETNICI > nazivi stanovnika prema mjestima, pokrajinama, kontinentima i

sl.
4. KTETICI > pridjevi kojima je u osnovi toponim (Europa > europski). Ktetici se nalaze na
granici između vlastitih imena i apelativa, zbog čega se jedino oni od svih onomastika u
hrvatskom jeziku pišu malim slovom.

Svaki je onomastički znak i jezični znak. On ima tri dijela značenjskog trokuta:
1. OZNAČITELJ - dio jezičnog znaka koji je materijalan (čujan u fonetskoj, a vidljiv u
pisanoj realizaciji)
2. OZNAČENO – ono što je označiteljem označeno
3. ZNAČENJE – mentalna predodžba koja se javlja u našoj svijesti kad nešto čujemo ili
vidimo napisano, nematerijalni dio znaka
Između označitelja i značenja postoji izravna veza, kao i između označenog i značenja.

Između označitelja i označenog upitna je veza. Spor o tom pitanju vodi se od 5.st.pr.Kr., kad
nastaju dvije teorije:

1. Kratil zastupa stav da između označitelja i označenog postoji čvrsta veza. Njegovi pristaše
nazivaju se analogistima.

2. Hermogen zastupa stav da između označitelja i označenog nema motivacije. Njegovi

pristaše nazivaju se anomalistima.

APELATIVI su opće imenice. U njima veza između označitelja i označenika nema nikakve
podudarnosti, odnosno one su nemotivirane. Veza između označenika i označitelja je
arbitrarna, tj. dogovorena.
Kod onomastičkih znakova uvijek postoji motivacija.

Onomastika u društvu:
1
Služimo se onomastikom kako bismo identificirali osobu ili lokalitet. Imena su i jezični i
društveni fenomen jer postoji bliska veza između onomastičkih istraživanja i istraživanja
drugih znanosti. Onomastika je često pomodna znanost drugim znanostima.

Onomastika i povijest:
Onomastički znakovi svjedoče o povijesnim vremenima. Za otkriti više o pojedinom
onomastiku, može nam poslužiti i povijesna građa, a korisnost može biti i obrnuta.
Onomastika i sociologija:

Povezanost dviju disciplina očituje se u motivima za oblikovanje prezimena. Na jednoj strani

su prezimena koja označavaju povlašten položaj u društvu (prezimena s osnovama ban, barun,
car, kralj,vitez i sl.). S druge strane nalaze se prezimena označena podređenim položajem u
društvu (hlap, kmet, sirot i sl.). Drugi način na koji se dotiču sociologija i onomastika je preko
nadimaka. Viši slojevi nemaju negativne nadimke, ili ako ih imaju skrivaju ih. Niži sloj ima i
po nekoliko nadimaka, a neki od njih postanu i prezimena. Društveni se sloj ogleda i u
obiteljskim nadimcima kojima se odvajaju ljudi koji imaju jednako prezime.
- obiteljski nadimci najčešće nastaju prema imenu oca ili po očevom nadimku, a rjeđe po
majčinom prezimenu ili nadimku.
- mnoga su ženska imena oblikovana prema muškima, prema čemu se može promatrati i
spolna neravnopravnost

ANTROPOLOGIJA – znanost o čovjeku, rasama, evoluciji i ponašanju u društvu. Dijeli se

na fizičku i kulturnu (potonja je povezana sa onomastikom).

ETNOGRAFIJA – proučava i opisuje materijalnu, društvenu i duhovnu kulturu nekog

naroda. Deskriptivna je znanost te se njena djelatnost zasniva na proučavanju i opisivanju.

ETNOLOGIJA – proučava porijeklo, razvoj i rasprostranjenost čovječanstva, društveno

uređenje, pravne odnose, materijalnu i duhovnu kulturu naroda i sl. Teorijska je znanost.

Za istraživanje ovih triju znanosti zaslužni su James Georg Fraiser koji je opisao zakonitosti u
izboru imena u primitivnim društvima te Claude Levi-Strauss koji je opisao imenovanje u
primitivnim plemenima Južne Amerike i Australije. Njihovi radovi otkrivaju podudarnost u
izboru osobnog imena za dijete kod primitivnih i kod civiliziranih društava.

TOPONIMIJA
Toponimija/ toponomastika je dio onomastike koji proučava toponime sa stajališta njihova
izraza i značenja.
Toponim je termin kojim označavamo ime nekog lokaliteta.

U užem smislu, toponimi su imena naseljenih gradova, sela, regija, država...

U širem smislu, toponimi označavaju imena svih geografskih oblika – rijeka, planina, mora...

EKONIMI/OJKONIMI – naziv za naseljena mjesta (gradovi, sela)

2
HIDRONIMI – nazivi voda

ORONIMI – nazivi planina

SPELEONIMI – nazivi podzemnih lokaliteta (špilje)

MIKROTOPONIMI- nazivi dijela objekta imenovanog toponimom (npr. Bačvice su

mikrotoponim Splita)

VAŽNOST TOPONIMIJE:
1. potreba za identifikacijom objekta i razlučenjem od drugih objekata

2. znanje o jeziku čijim su sredstvima toponimi oblikovani

3. znanje o leksemima koji više ne postoje u opdem leksiku

4. kao kulturni i povijesni spomenici

VRIJEME NASTANKA TOPONIMA:
dva razdoblja: predslavensko (do 7.st.) i slavensko/hrvatsko (od 7.st.)
PREDSLAVENSKO RAZDOBLJE: predrimsko razdoblje (do 3.st. pr.Kr.) i rimsko
razdoblje (od 3.st. pr.Kr.)
Iz ovog razdoblja potječu nazivi rijeka i otoka. Predslavenski toponimi pripadaju jezicima
triju naroda – Ilira, Grka i Rimljana.
ILIRI > nazivi regija, najraniji hidronimi i toponimi u Istri
GRCI > nazivi otoka i kolonija (Issa, Faros, Lumbarda, Epetion, Tragurion)

RIMLJANI > najviše toponomastičkih znakova iz njihove vladavine; nazivi kolonija

(Parentium, Pola, Jadera, Salona, Marsonia i dr.). Za razdoblja rimske vladavine, brojni su
ilirski i grčki toponimi latinizirani (Tragurion > Tragurium > Trogir)

Jezična disciplina koja se bavi porijeklom izraza i značenja riječi naziva se ETIMOLOGIJA.

TEORIJE O ZNAČENJU TOPONIMA:

1. toponimi ne znače ništa van svoje funkcije označavanja lokaliteta (npr. Madagaskar)

2. toponimi nisu značenjski prazni, ali nemaju potpuno značenje kao apelativi, već samo dio
(npr. Jabuka)

3. toponimi imaju i šire značenje od apelativa, odnosno imaju i konotativno značenje

(Versailles može imati i asocijaciju Versailleskog mira koji izaziva različite konotacije na
strani pobjednika i gubitnika)
MOTIVACIJA

3
Motivacija je odnos između označitelja i označenika. Razlikujemo unutrašnju (eksplicitnu)
motivaciju (konverzijom) te implicitnu (sufiksacijom). Motivacija može biti i jednostavna
(kad se u toponomastičkom znaku nalazi samo jedan motiv, npr. Jezera) i slojevita (kad se u
toponomastičkom znaku nalazi više motiva, najčešde su to višečlani nazivi toponima, tj.
toponomastičke sintagme, npr. Baranjsko Petrovo Selo. Također ima i jednosložnih naziva sa
slojevitom motivacijom – događa se u toponimima tvorenima od drugih toponima, npr.
Kobiljani.

Fitonimska (floronimi) motivacija – motiviacija biljnim svijetom, npr. lipa > Lipik
Zoonimi (faunonimi) motivacija – motivacija životinjskim svijetom, npr. vuk > Vukovar

VRSTE ZNAČENJA:
1. Etimološko> prvotno, najstarije značenje koje je toponomastik imao u trenutku
toponimizacije i koje se najduže zadržalo u svijesti govornika. Dijakronijsko je.
*resemantizacija – kad se znakovi nerazumljiva značenja preoblikuju prema znakovima
sličnog izraza i poprime njihovo značenje, npr. Aurana > Vrana. Ta pojava se naziva
paronimijska atrakcija. Paronimija je pojava kad riječi slično zvuče a različito znače, npr.
učitelj i mučitelj. Pojava se naziva i pučka etimologija.
2. Realno> svedeno samo na značenje toponima. Umjesto značenja kao u opdem leksiku,
značenje toponima objašnjeno je njegovom vrstom, npr. država Srbija. Sinkronijsko je.

*mnogim je toponimima s geografskim terminom izmjenjen značenjski sadržaj s obzirom na

onaj koji je imao u trenutku toponimizacije, npr. Brdo, Otok, Rijeka, Klis

*toponimi koji imaju u nazivu ime feudalnog vladara ili osobe koja je vezana uz nastanak
toponima, npr. Karlovac

*toponimi motivirani nekad postojedim, a danas nestalim objektom, npr. Gradina

*toponimi s prezimenima stanovnika, nor. Bratulidi

*toponomastičke metafore, npr. Bačva, Klobuk

3. Asocijativno> značenje koje se javlja u našoj svijesti pri spomenu toponomastičkog znaka.
Javlja se kao popratno značenje realnog značenja, a može biti različitog predznaka (npr.
Waterloo izaziva različitu asocijaciju kod Francuza i Engleza). Asocijativno je značenje
sinkronijsko, ali se od realnog razlikuje po tome što je konotativno.
IZRAZ TOPONIMA

Toponimi mogu biti m.r., ž.r., s.r., u jednini i množini. Uz nominativ, mogu se ostvarivati i u
kosim padežima, npr. u G: Oko Crkve, u L: Brod na Kupi, u I: Pod Gradinom. Pretežno su
imenice, ali ima i velik broj poimeničenih pridjeva (Brankovo). Izraznu raznolikost ostvaraju
različitim dijalektalnim obilježjima (refleks jata) i jednočlanim/dvočlanim/višečlanim
ustrojem. Tvoreni su svim tvorbenim načinima.
Jednočlani toponimi prema tvorbenim načinima:

4
SUFIKSALNA

ac/ec > umanjuje značenje osnove: Dolac, imenuje pridjev iz toponomastičkog znaka:
Krlovac

ica/ice > poimeničavanje: Brezovica, umanjenje osnove: Glavica

ina > poimeničenje: Banovina, augmentacija: Glavina

ište/išde > mjesto gdje čega ima ili je bilo: Gradišde, Trgovišde
ik > značenje koje je imala i osnova – Brezik > mjesto gdje su rasle breze

je > zbirno značenje: Briješde

ani/ane > znači stanovnike (koji su se doselili iz lokaliteta u osnovi - Osječani): Lipovčani

ovci/evci > u osnovnom dijelu su osobna imena: Bogdanovci, Bratiškovci

id/idi/ovid/ovidi/evid/evidi > povezani s nastankom prezimena. Sufiks –id može označavati i
nastanak loze i deminutiv (Carid)
kuša/uša > nije plodan u tvorbi toponima, ali jest u tvorbi mikrotopnima. Iz njega su izvedeni
nazivi oranica, livada i šuma s osnovom koja označava vrstu tla: Pjeskuša, ili položaj neke
oranice, livade ili šume: Poprekuša ili pokazuje pripadnost: Vidakuša – pripada obitelji Vidak

PREFIKSALNA:
toponimi prefiksalne tvorbe označavajupoložaj lokaliteta u odnosu na lokalitet imenovan u
osnovi: Podgora

PREFIKSALNO-SUFIKSALNA:
pokazuju položaj lokaliteta u odnosu na lokalitet imenovan u osnovi i imaju dodatno značenje
sadržano u sufiksu: Međimurje
KOMPOZITNA TVORBA:

toponimi ove tvorbe imaju dvije osnove spojene ili ne spojene s infiksom, a u novonastalom
nazivu ima samo jedan naglasak: Dugopolje
POLUSLOŽENICE: kad svaka osnova zadržava svoju prozodijsku samostalnost: Ivanić-
Grad

KONVERZIJA:
neutralna tvorba u kojoj leksem prelazi iz jedne u drugu vrstu riječi s nepromjenjivim
izrazom: Blato, Jezero, Gora. Apelativ postaje toponim.
*TOPONOMASTIČKA METAFORA: zamjena značenja jedne riječi značenjem druge
riječi
ELIPTIČNI TOPONIMI

5
nastaju od dvočlanih ili tročlanih naziva izostavljanjem jednog ili dva člana koji su manje
obavijesni: Slano, Grahovo, Vrboska, Topusko,... Obično se iz naziva izostavlja imenica:
Bijela stijena > Bijela

TOPONOMASTIČKE SINTAGME:
toponimi ovog tvorbenog tipa imaju dva ili tri člana u nazivu. U dvočlanim nazivima jednim
se čalnom postiže identifikacija, a drugim diferencijacija: Slavonski Brod. Česte su opreke
velik/mali, desni/lijevi, južni/burni, gornji/donji.

Toponomastičke sintagme mogu biti i višečlane: Baranjsko Petrovo Selo, Sveti Martin na
Muri.

Najviše je sintagmi s pridjevom babin: Babin Kuk, Babina Glava, Babin Nos, Babin Zub...
ANTROPONIMIJA

Antroponimija je dio onomastike koji proučava antroponime, imena kojima su označene

osobe u prvoj, drugoj i trećoj determinaciji. Prva determinacija – osobna imena, druga –
prezimena, treća – osobni i obiteljski nadimci.
OSOBNA IMENA PREMA VREMENU NASTANKA:

1. monoleksemi > samo jedan znak koji odgovara imenu, npr. aztečko imenovanje imenima
dana, mjeseci, zvijezdi i sl.
2. dvočlana imena > karakteristična posebno kod slavenskih naroda, npr. Višeslav

3. imena-rečenice > npr. Dabiživ > Dabogda bio živ

HRVATSKA OSOBNA IMENA PREMA VREMENU NASTANKA:

1. razdoblje: monoleksemi motivirani biljnim ili životinjskim svijetom ili tjelesnim i

duševnim osobinama, redoslijedom rođenja ili odnosom roditelja prema djetetu: Vuk, Orao
(čestitan, najbolje nazvat dite Papučica)
2. razdoblje: razdoblje slavenskog jezičnog jedinstva – 3.-7. St., karakteristično po dvočlanim
imenima: Dragoljub, Mislav… Nastaju spajanjem ograničene skupine imenica (mir, slav),
pridjeva (mio, drag), glagola (ljub, vlad) pri čemu se ne vodi računa o komponiranju dijelova
(a ni o psihičkoj stabilnosti djeteta) jer oba dijela mogu imati isto značenje (Miodrag).
3. razdoblje: započinje kršdanstvom. Najprisutnija su kanonizirana kršdanska imena koja
pripadaju različitim narodima. Imena iz tog zajedničkog izvora prilagođavala su se jeziku
primatelju fonološkim, morfološkim i tvorbenim karakteristikama, npr. Heb. Mihael> eng.
Michael, špa. Miguel, hr. Mihovil
4. razdoblje: oblikovanje hipokoristika i sufiksalnih tvorenica. Npr. od imena Petar
hipokorističkom tvorbom nastaje 18 oblika – Pero, Peka, Peja, Peša... Sufiksacijom od tih
oblika nastaju nova imena: Pero > Perko, prezimena > Perkovid, nadimci.

6
OSOBNA IMENA PREMA JEZIČNIM OSOBINAMA – njihove fonološke i morfološke
posebnosti:
npr. Jürica kao deminutivno-hipokoristička tvorenica u značenju 'mali dragi Jure' i Júrica u
pejorativnom značenju – mali rastom, jadni, sitni Jure, Bog ga pomoga kad mater neće
OSOBNA IMENA PREMA NAČINU TVORBE:

1. NETVORBENA – imena koja tvorbenom analizom ne možemo rastaviti na dijelove izraza

kojima bismo pridružili značenja. To su sva osobna imena koja smo uzeli iz stranih jezika,
čak i onda kad su se imena morfološki prilagodila hrvatskom jeziku. Takva su sva kršdanska
imena grčkog i latinskog porijekla: Filip, Luka, Barbara i sva kršdanska imena koja su u naš
antroponimikon ušla posredovanjem nekog od europskih jezika: Anita (hebr.Hana, špa.
Anita), Kolinda (kršdansko Nikola, englesko Colin)

2. TVORBENA – ostvaruju se na 2 načina:

a) složenice u kojima su dvije osnove – glagol+ljub ili mir: Krešimir, Ljubomir; glagol+slav:
Branislav; pridjev+slav: Dobrislav te složenice s raznolikim redoslijedom članova: Domagoj
b) pokradivanjem imena iz osnovnog leksika osobnih imena (Ivan > Ivo) ili sufiksacijom (
Ivan > Ivanko)
TVORBA SUFIKSALNIH TVORENICA:
sufiksalne tvorenice možemo podijeliti na deminutivne, hipokoristične, augmentativne i
pejorativne. (čestitan na ovom vrlo jasnom poglavlju)
SUFIKSI:

po dužini izraza: jednosložni (ac, an, id,...) i dvosložni ( ica, ina, onja...)
po tvorbenoj strukturi: nesložni ( ak, aš, iša....) i polusloženi ( enda, urda usina,...)

po plodnosti: plodni > vrlo velike plodnosti – an,ica; velike plodnosti – arm eša, ilo; nevelike
plodnosti: elja, un // neplodni: aka, ač, oje

OSNOVE:
1. netvorbene osnove – imena iz kršdanskog antroponimikona (npr. u Ivanko osnova je Ivan)

2. pokradenice ili hipokoristične osnove – npr. Jelena (Jela) > Jelka

3. izveden osnove – Branko > Brank/an

4. neutralizirane osnove – Pero > Perica, u njima se tek iz konteksta razaznaje radi li se o
muškoj ili ženskoj osobi

*POJAVE NA GRANICI MORFEMA: (također bespotrebno poglavlje)

palatalizacija (Ivanko > Ivančina), asimilacija ( Božo >Boško), kombinacija palatalizacije i
asimilacije ( Ivo > Ivega > Ivežko > ma daaaj da ne bi)

7
PREZIMENA

1.RAZDOBLJE
Do pojave prezimena identifikacija se ostvarivala pridjevcima. Pridjevak je označavao
stalešku pripadnost ( knez Branimir), mjesto porijekla (Bratimir Glamočanin) ili etnička
pripadnost ( Petrus Slavus). I nadimcima se označavala osoba – Petar Crni.

Za nastanak prezimena najznačajniji je pridjevak koji je označavao rodbinsku vezu, npr. sin +
ime onoga čiji je. Kod ženskih osoba model je osobno ime + žena toga i toga ( Cvita žena
kneza Jerka iz Stankovaca), osobno ime+posvojni pridjev ( Margarita Kulušina), osobno
ime+apelativ ( udovica ili sluškinja), osobno ime+etnonim (Anica Vlahinja).

Prezime se razvilo iz patronimičkog pridjevka > osobno ime+ sin očevo osobno ime > Šime
sin Ante > taj proces se naziva FILIJACIJA.

2.RAZDOBLJE
Dolazi do nasljednosti prezimena – DESCENDECIJE. Širenje prezimena započelo je u
sjevernoj Italiji u 11.st. U Hrvastkoj se najprije šire prezimena na području gdje vlada
Venecija.

3.RAZDOBLJE
U doba crkvene protureformacije župe su obvezne voditi popise župljana s točnom
identifikacijom. Tako je formula ime+prezime postala i službena.

4. RAZDOBLJE
1780. godine car Josip II ozakonio je obvezatnost prezimena, čime je završena zadnja etapa u
razvoju prezimena.
ZNAČENJE PREZIMENA:

1. ETIMOLOŠKO – izvorno, prvotno značenje koje je imalo u trenutku nastanka.

2. REALNO – značenje koje se ostvaruje gašenjem svih drugih značenjskih signala znaka,
osim onog kojim se ostvaruje identifikacija. Npr. prezimena Mraz, Miš, Tuka, Štakor, Krava,
Sredozemnamedvjedica znače samo prezime bez obzira što u kontekstu mogu imati druge
značenjske vrijednosti.
3. ASOCIJATIVNO – značenje koje se javlja u našoj svijesti pri spomenu nekog prezimena
s obzirom na osobine onoga koji je prezimenom označen. Takva se prezimena nazivaju
EPONIMI. Eponim je npr. prezime Andersen u slučaju kad Ivanu Brlid Mažuranid nazivamo
hrvatkim Andersenom. U svakoj sredini prezime može imati drugačije asocijativno značenje.
TVORBENE ODLIKE PREZIMENA:

Po načinu tvorbe prezimena se dijele na prezimenske i neprezimenske tvorenice.

Prezimenske tvorenosti su samo ona prezimena koja su izvedena sufiksima po kojima su
oblikom prepoznatljiva hrvatska prezimena. To su sufiksi –id, -ovid, - evid.

8
Neprezimenske tvorenice su nastale konverzijom od osobnih imena (konverzijom iz osobnih
imena tipa Pera ( Đuka, Fila, Joka,...) ili Pero (Mijo, Fabo, Lujo) ili Pere (Bare, Jele, Zore...)
,a najviše sufiksima –ac i –ica: Bartulac i Bartulica), nadimaka ( sufiksima –ko: Bucko, -an:
Majkan, -alo: Krkalo, -ilo: Čubrilo te, opet, od imena pokradeničke tvorenosti: tipa Brko (
Beljo, Klepo, Krko), tipa Dore ( Drlje, Gade, Žele...) i tipa Cota ( Dora, Mrša, Šara...) i
etnonima ( npr. Bračanin, Petrinjac i sl. te sa sufiksima – anac, -ac: Dugopoljac, –
ak(Duvnjak), -in(Osječanin), - anin:Poljičanin.