Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet
Ivana Lučića 3.

Elenmari Pletikos

AKUSTIČKI OPIS HRVATSKE PROZODIJE RIJEČI

(Prozodija riječi u suvremenom općem naddijalektalnom govoru)

Doktorska disertacija

Mentor:

Professor emeritus Ivo Škarić

Zagreb, 2008.
Ova je disertacija izrađena u okviru projekata Ministarstva znanosti obrazovanja i
športa Republike Hrvatske Istraživanje općega svehrvatskoga govora (broj projekta
0130451) i Slobodne i uvjetovane izgovorne mijene jezičnih čestica u općem
hrvatskome (broj projekta 130-0000000-0745).

2
 Zahvala

Zahvaljujem mnogima na pomoći u izradi ovoga rada, a nadasve mentoru professoru emeritusu
Ivi Škariću na znanju, potpori i slobodi koju sam imala u radu tijekom sedam godina
istraživanja.
Hvala svim članovima Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, osobito
profesoru Damiru Horgi na podršci i izazovima koje postavlja mladim fonetičarima. Posebno
zahvaljujem kolegama i prijateljima: Jeleni Vlašić Duić na istančanom i nepogrešivom sluhu
za naglaske i ljude, Nikolaju Laziću na strpljenu i svemu što me naučio, Krunoslavu Ivankoviću
na pomoći u statističkoj obradi podataka, Blaženki Martinović na jezičnim savjetima i tajnici
Odsjeka za fonetiku Marici Živko na zanimanju, podršci i pomoći.
Hvala svim ispitanicima, studentima Filozofskog fakulteta, koji su se odazvali na
snimanje u studio i čiji je govor temelj ovog istraživanja.
Hvala mojim prijateljicama i prijateljima koji žive sa mnom u traženju odgovora na
pitanja izvan ovih korica. Posebno sam zahvalna svojim roditeljima Mariji i Nikoli na životnim
i novačnim potporama, prijateljicama Nini, Ivani i Dubravki na emotivnoj podršci te, naravno,
Klausu na svemu.

3
Sadržaj

1. Uvod.........................................................................................................................9
1. 1. Problemi istraživanja ......................................................................................9
1. 2. Struktura rada................................................................................................10
1. 3. Hrvatska prozodija riječi...............................................................................12
1. 3. 1. Hrvatski standardni naglasni sustav..................................................12
1. 3. 2. Tipološka pripadnost hrvatskoga naglasnog sustava ........................14
1. 3. 3. Povijesni razvoj i normiranje hrvatskoga prozodijskog sustava.......15
1. 3. 4. Povijest naziva hrvatskih naglasaka i načina bilježenja ...................18
1. 3. 5. Vrste naglasnih sustava u hrvatskim dijalektima..............................23
1. 3. 6. Naddijalektalni govor .......................................................................28
1. 3. 7. Glavni problemi suvremene hrvatske akcentuacije ..........................31
1. 3. 8. Razlikuje li se hrvatski naglasni sustav od bosanskog, srpskog i
crnogorskog?.....................................................................................33
1. 3. 9. Fonološki opisi hrvatskih naglasaka .................................................36
1. 4. Fonetske dimenzije naglašenosti i leksičkih naglasaka ................................41
1. 4. 1. Artikulacijski korelati naglašenosti ..................................................41
1. 4. 2. Akustički korelati naglašenosti.........................................................42
1. 4. 3. Stupnjevi naglašenosti ......................................................................43
1. 4. 4. Odnos akustičkih korelata i percepcije naglaska ..............................44
1. 4. 5. Perceptibilne vrijednosti u pojedinim akustičkim dimenzijama.......45
1. 4. 6. Utjecaj segmentalne strukture na trajanje i fundamentalnu
frekvenciju naglašenog vokala..........................................................48
1. 4. 7. Tonogeneza – teorija nastanka tonskih naglasaka ............................51
1. 4. 8. Optimalno ostvarenje naglaska: veličina domene i vrsta jezgre.......52
1. 4. 9. Intonacijski modeli i transkripcijski sustavi opisa naglasaka
riječi ..................................................................................................53
1. 4. 10. Reprezentacija naglaska u mozgu................................................57
1. 4. 11. Zaključak .....................................................................................58
1. 5. Dosadašnja istraživanja akustičkih osobina hrvatskih naglasaka .................60
1. 6. Rezultati istraživanja percepcije hrvatskih naglasaka ..................................70
1. 6. 1. Istraživanja sa sintetiziranim i akustički modeliranim
stimulusima.......................................................................................70

4
 1. 6. 2. Istraživanja na korpusima snimljenih "uzornih" govornika..............73
1. 6. 3. Sociofonetska ispitivanja poželjnosti naglasaka...............................76
1. 6. 4. Percepcija kao metodološki postupak...............................................77
2. Metode istraživanja................................................................................................79
2. 1. Testni materijal (kriteriji odabira riječi) .......................................................79
2. 2. Snimanje .......................................................................................................81
2. 3. Govornici (broj, spol, dob, obrazovanje, podrijetlo) ....................................82
2. 4. Slušna verifikacija korpusa...........................................................................86
2. 5. Akustička analiza: varijable..........................................................................87
2. 6. Normalizacija trajanja, tona i intenziteta ......................................................89
2. 7. Obrada podataka ...........................................................................................91
2. 8. Vrste analiza, prikazivanje i tumačenje rezultata .........................................91
3. Akustička analiza prozodije riječi na ukupnom korpusu.......................................93
3. 1. Postupak........................................................................................................93
3. 2. Rezultati: trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri naglaska .........93
3. 3. Rezultati: tijek fundamentalne frekvencije ...................................................96
3. 4. Rezultati: raspon fundamentalne frekvencije ...............................................99
3. 5. Rezultati: intenzitetski raspon.....................................................................101
3. 6. Rezultati: odnos tijeka intenziteta i fundamentalne frekvencije.................103
3. 7. Zaključak ....................................................................................................106
4. Auditivna analiza naglasnog korpusa ..................................................................108
4. 1. Ukupni rezultati dobiveni slušnom verifikacijom ......................................108
4. 2. Količina podudarnosti auditivnog opisa naglasaka kod četiri stručna
procjenitelja .......................................................................................111
4. 3. Prepoznatljivost porijekla govornika: regionalno određenje i procjena
stupnja dijalektalnosti).......................................................................112
4. 3. 1. Postupak..........................................................................................112
4. 3. 2. Rezultati i rasprava .........................................................................113
5. Usporedni akustički opis naglasaka u trima auditivnim klasterima: tonskom,
dinamičkom i prijelaznom dinamičkom ili tonskom sustavu ..............................117
5. 1. Uvod ...........................................................................................................117
5. 2. Postupak grupiranja govornika: skupine na temelju ukupnog izgovora
pojedinih govornika ...........................................................................117

5
 5. 3. Perceptivne podskupine: slušni opis naglasnog repertoara i zemljopisno
podrijetlo govornika...........................................................................118
5. 3. 1. Tonski naglasni sustav ....................................................................118
5. 3. 2. Dinamički naglasni sustav ..............................................................120
5. 3. 3. Na prijelazu između tonskog i dinamičkog sustava........................121
5. 4. Statistička analiza akustičkih podataka.......................................................123
5. 5. Rezultati: trajanje (faktor - vrsta naglaska: ds, du, ks, ku) .........................123
5. 6. Rezultati: kretanje i raspon tona (faktor - vrsta naglaska: ds, du, ks, ku)...127
5. 7. Rezultati: intenzitet (faktor - vrsta naglaska: ds, du, ks, ku) ......................133
5. 8. Broj i statistički razlikovnih naglasaka u tonskom, dinamičkom i
prijelaznom naglasnom sustavu .........................................................139
6. Statističko grupiranje svih naglasaka koji se pojavljuju u hrvatskome ...............140
6. 1. Uvod: postavljanje problema ......................................................................140
6. 2. Statistički postupak .....................................................................................141
6. 3. Rezultati: trajanje naglašenog vokala .........................................................142
6. 4. Rezultati: odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome ............145
6. 5. Rezultati: raspon tona u naglašenom vokalu ..............................................147
6. 6. Rezultati: odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala...............149
6. 7. Rezultati: odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala ....151
6. 8. Rezultati: koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta................153
6. 9. Rasprava......................................................................................................155
6. 9. 1. Ukupan broj i vrsta naglasnih entiteta ............................................155
6. 9. 2. Kakav je dinamički naglasak iz jednonaglasnog sustava?..............155
6. 9. 3. Kratkosilazni ili dinamički kratki? .................................................157
6. 9. 4. Kakav je dinamički dugi naglasak? ................................................157
6. 9. 5. Jedan ili više dugosilaznih naglasaka?............................................158
6. 9. 6. Jedan ili više dugouzlaznih naglasaka? ..........................................159
6. 9. 7. Jedan ili više kratkouzlaznih naglasaka? ........................................159
6. 10. Zaključak ....................................................................................................162
7. Odnos auditivnog i akustičkog "prepoznavanja" naglasaka riječi.......................164
7. 1. Definiranje i određenje kriterija auditivnog i akustičkog prepoznavanja...164
7. 2. Rezultati akustičkog prepoznavanja ...........................................................166
7. 3. Auditivno sigurne naglasne kategorije i automatsko akustičko
prepoznavanje ....................................................................................167

6
 7. 4. Auditivno nesigurne naglasne kategorije i akustičko prepoznavanje .........170
7. 5. Zaključak ....................................................................................................170
8. Zanaglasna dužina................................................................................................172
8. 1. Uvod ...........................................................................................................172
8. 2. Postupak......................................................................................................172
8. 3. Rezultati: analiza normativno očekivanih naglasnih i zanaglasnih
kategorija ...........................................................................................173
8. 4. Rezultati: percipiranje trajanja zanaglasne dužine......................................175
8. 5. Rezultati: zanaglasna dužina u regionalnim izgovorima ............................176
8. 6. Rasprava......................................................................................................177
8. 7. Zaključak ....................................................................................................179
9. Utjecaj glasnika iz pristupa sloga na tijek fundamentalne frekvencije u
vokalu...................................................................................................................180
9. 1. Uvod ...........................................................................................................180
9. 2. Postupak......................................................................................................181
9. 3. Rezultati: tonska krivulja naglašenog vokala u pet naglasnih entiteta s
obzirom na vrstu glasnika u pristupu sloga .......................................183
9. 4. Rasprava......................................................................................................186
9. 5. Zaključak ....................................................................................................189
10. Testiranje akustičkih podataka dobivenih analizom pet naglasnih entiteta u
difonski sintetiziranim riječima ...........................................................................190
10. 1. Uvod ...........................................................................................................190
10. 2. Postupak......................................................................................................190
10. 3. Slušni dojam o sintetiziranim naglascima ..................................................192
10. 4. Zaključak ....................................................................................................193
11. Zaključna rasprava...............................................................................................194
11. 1. Osnovni problem istraživanja: akustička različitost i peceptivna
istovjetnost .........................................................................................194
11. 2. Supostojanje tonskog i dinamičkog naglasnog sustava u hrvatskome .......195
11. 3. Što je tronaglasni sustav?............................................................................199
11. 4. Utjecaj rečenične jezgre na ostvarenje naglasaka riječi..............................202
11. 5. Je li u hrvatskim naglascima razlikovno mjesto tonskog vrha?..................205
11. 6. Jesu li hrvatski naglasci tonske konture ili tonske razine? .........................206
11. 7. Regionalizacija hrvatskoga jezika ..............................................................208

7
12. Zaključci ..............................................................................................................212
13. Bibliografija .........................................................................................................216
Prilozi:...........................................................................................................................236
Prilog I Rečenice za snimanje naglasnog korpusa..........................................236
Prilog II Popis i opis testnih riječi....................................................................237
Prilog III Upitnik koji su ispunjavali govornici.................................................239
Prilog IV Primjer verifikacijskog upitnika za jednog govornika.......................240
Prilog V Ukupni podaci o pojedinim govornicima (na temelju upitnika i
perceptivne procjene stručnih slušača) ..............................................242
Prilog VI Prikaz reprezentativnosti korpusa s obzirom na podrijetlo
govornika prema županijama.............................................................247
Prilog VII Slika pripadnosti županija hrvatskim narječjima...............................248
Prilog VIII Na gornjoj slici prikazano je zemljopisno podrijetlo snimljenih
govornika, a na donjoj podrijetlo njihovih roditelja ..........................249
Prilog IX Skript za izračunavanje fundamentalne frekvencije i intenziteta u
normaliziranom trajanju u programu Praat........................................250
Prilog X Prosječne vrijednosti za trajanje, tonski odnos i raspon i
intenzitetski odnos u pet naglasnih entiteta .......................................255
Prilog XI Prikaz prosječnog tijeka tona u pet naglasnih entiteta.......................255
Prilog XII Tijek tona (u oktavnim odnosima) i tijek intenziteta (u db) u pet
naglasnih entiteta u deset vremenskih odsječaka naglašenog i
deset odsječaka zanaglasnog vokala ..................................................256
Prilog XIII Analiza auditivno određenih naglasaka po pojedinim riječima.........257
Prilog XIV Ukupna razlika naglasnih kategorija između stručnih procjenitelja
u procjenama i opisima pojedinih pojavnica .....................................259
Prilog XV Ukupna količina jednakih auditivnih procjena između dvaju
slušača................................................................................................260
Popis kratica..................................................................................................................261
Popis slika .....................................................................................................................262
Popis tablica..................................................................................................................265
Sažetak ..........................................................................................................................268
Summary.......................................................................................................................272
Životopis .......................................................................................................................276

8
1. UVOD

1. 1. PROBLEMI ISTRAŽIVANJA
Ovaj rad dopunjuje spoznaje o akustičkoj prirodi hrvatskih naglasaka. Promjene
hrvatskoga govornog uzusa, koje se događaju u javnosti, zahtijevaju novi opis
hrvatske prozodije, a suvremena kompjutorska tehnologija analize i sinteze
govora omogućuje i zahtijeva detaljan akustički opis pojedinih parametara
prozodije riječi. Naglasci hrvatskoga jezika u povijesti vrlo su različito opisivani,
u broju, nazivlju i slušnom dojmu. U povijesti hrvatskih gramatika od Kačića
(1604) pa sve do početka 19. stoljeća hrvatski standard (temeljen pretežno na
štokavskom, a rjeđe na kajkavskom narječju) najčešće je opisivan kao tronaglasni
sustav. Prva hrvatska gramatika koja opisuje četiri novoštokavska naglaska je
gramatika Šime Starčevića Nova ričoslovica ilirička objavljena 1812. godine
(Anić, 1967/68; Junković, 1977/78). Četveronaglasni sustav sa zanaglasnim
dužinama standardiziran je u razdoblju od sredine 19. do početka 20. stoljeća,
prihvaćanjem novoštokavskoga dijalekta kao osnovice hrvatskoga i srpskoga
jezika. Tada je ujednačen način bilježenja (npr. zlâto, ruka, kuća, žena) i nazivlje
(dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni, kratkouzlazni) koje se zadržalo do danas,
bez obzira na to što ne odgovara u potpunosti objektivnim akustičkim osobinama
kretanja tona koje nazivi impliciraju. Nakon toga, u 20. stoljeću, objavljene su
stotine radova o naglasnim dvojbama, a na desetine se bavi i akustičkim i
perceptivnim analizama pojedinih naglasnih parametara.
U ovom radu istražujemo akustičke dimenzije ostvarenja prozodije riječi u
suvremenom općem naddijalektalnom hrvatskom govoru. Ispitujemo kakav je
akustički varijabilitet pojavnica "istog" naglaska i duljine, tj. kako se akustički
ostvaruju naglasci čiji je prozodijski lik standardološki nesporan, ali isto tako, što
je i važnije, istražuju se i opisuju svi nastali naglasni entiteti koje je uzorak
generirao. Ovaj je rad deskriptivan te ne zadire u problem standardizacije i
poželjnosti vrste i mjesta spornih naglasaka. Rad bi u konačnici trebao pokazati
postoje li danas u Hrvatskoj četiri različita naglaska i zanaglasna dužina ili je taj
varijabilitet veći ili manji od dosadašnjeg opisa prozodije riječi. Pojedini naglasni
oblici detaljno su akustički opisani u parametrima trajanja, tijeka i raspona
fundamentalne frekvencije, odnosa tona te odnosa intenziteta u naglašenom i

9
zanaglasnom slogu, korelacije tijeka fundamentalne frekvencije i intenziteta, sa
stupnjem raspršenosti podataka u uzorku i značajnošću razlike među
kategorijama.

1. 2. STRUKTURA RADA
Rad se sastoji od uvodnoga dijela (poglavlje 1), opisa metodologije istraživanja
(poglavlje 2), iznošenja rezultata i rasprave u nekoliko postavljenih problema
(poglavlja 3-10), zaključne raprave (poglavlje 11) i zaključaka (poglavlje 12). Prvi
dio uvoda daje kratak pregled problema hrvatske akcentologije: tipološka
pripadnost hrvatskog naglasnog sustava, povijest normiranja naglasaka,
dijalektalne različitosti, pregled fonoloških opisa hrvatskih naglasaka te
suvremene naglasne dvojbe. U drugom dijelu uvoda dan je opći pregled
fonetičkog bavljenja naglascima: opis artikulacijskih, akustičkih i perceptivnih
dimenzija naglasaka, rasprava o utjecaju segmentalne strukture riječi većih i
manjih prozodijskih jedinica na prozodiju riječi, teorija tonogeneze te pregled
intonacijskih modela i transkripcijskih sustava opisa prozodije riječi. U trećem je
dijelu uvoda pregled rezultata dosadašnjih istraživanja akustičkih osobina
hrvatske prozodije riječi, a četvrti je dio sinteza dosadašnjih istraživanja
percepcije hrvatskih naglasaka.
Temeljni je dio ovoga rada istraživanje akustičkih dimenzija naglasaka na
korpusu od 89 govornika hrvatskoga, podrijetlom iz svih krajeva zemlje. Cilj je
opisati akustičke osobine naglasnih likova koje izgovaraju obrazovani govornici
suvremenoga hrvatskoga govora te odrediti koliko naglasnih sustava postoji u
naddijalektalnom hrvatskom govoru. Statistička analiza akustičkih vrijednosti
naglasaka provedena je na ukupnom naglasnom korpusu u četiri normativno
očekivane naglasne kategorije (poglavlje 3). Snimljeni naglasci slušno su ovjereni
te prema rezultatima slušne ovjere grupirani u skupine. Akustičke odlike
naglasaka statistički su analizirane s obzirom na perceptivnu kategoriju u kojoj su
ovjereni (poglavlje 4). Naglasci su također grupirani prema broju i vrsti naglasaka
u sustavu pojedinih govornika: od tonskog četveronaglasnog do dinamičkog
jednonaglasnog sustava (poglavlje 5). U svim potencijalno različitim sustavima
(grupama na temelju podrijetla govornika i perceptivne procjene vrste njihovog
naglasnog sustava) u pojedinim akustičkim dimenzijama opisani su naglasci po

10
skupinama: dugosilazni, kratkosilazni, dugouzlazni, kratkouzlazni, i po
skupinama: zanaglasni dugi i zanaglasni kratki vokali (bez obzira ostvaruju li se
normativno očekivani naglasci i dužine ili ne). Statističkom analizom na temelju
pojedinih akustičkih vrijednosti (trajanja, raspona tona i intenziteta u naglašenom
i zanaglasnom vokalu, odnosa prosječnog tona i intenziteta u naglašenom i
zanaglasnom vokalu te korelacije tijeka intonacijske i intenzitetske konture u
naglašenim i zanaglasnim vokalima) provjereno je koliko se statistički značajno
različitih entiteta pojavljuje u korpusu (poglavlje 6). Na temelju akustičkih
osobina za koje je u prethodnim poglavljnima dokazano da su primarne u
razlikovanju naglasaka, sve su naglasne pojavnice obrađene na način automatskog
prepoznavanja i određivanja naglasaka, a zatim su ti rezultati uspoređeni s
auditivnim prepoznavanjem (poglavlje 7). Perceptivni testovi trebaju potvrditi ili
opovrgnuti postojanje tih entiteta. Analiziran je odnos percepcije i akustičkog
trajanja zanaglasne dužine (poglavlje 8). U zasebnom je poglavlju analiziran
utjecaj glasnika iz pristupa sloga na tijek fundamentalne frekvencije u vokalu
(poglavlje 9). Akustički i preceptivno dokazani hrvatski naglasni entiteti
sintetizirani su i dani na procjenu (poglavlje 10). Svako poglavlje predstavlja
posebnu analizu, koja se sastoji od uvodnog dijela, eventualno dodatnog opisa
metodologije, rezultata, rasprave i zaključka.
Na kraju rada nalazi se i zaključna rasprava, koja analizirane probleme i
dobivene rezultate postavlja u širi okvir, te zaključci i sažetak.

11
1. 3. HRVATSKA PROZODIJA RIJEČI

1. 3. 1. Hrvatski standardni naglasni sustav

Suvremene normativne knjige hrvatskoga standardnog jezika: gramatike (Babić i
sur., 1991; Težak i Babić, 1992; Barić i sur., 1995; Raguž, 1997; Ham, 2002) i
rječnici (Klaić, 1979; Anić, 1991; Anić i Goldstein, 1999; Šonje, 2000, Babić i
sur., 2007; Vukušić, Zoričić i Grasselli-Vukušić, 2007) opisuju i normiraju
hrvatski akcenatski sustav kao četveronaglasni sustav u kojem postoje dugosilazni
(npr. zlâto), dugouzlazni (npr. rúka), kratkosilazni (npr. kuća) i kratkouzlazni
naglasak (npr. žèna) te fonološki dugi (npr. vòjnīk) i kratki zanaglasni slogovi
(npr. vitak). Minimalni parovi riječi, koji se razlikuju samo po naglasku (tzv.
izografni heterofoni), mogu nastati opozicijom svih naglasnih kombinacija (grâd –
grad, râdio – rádio, kupiti – kúpiti, para – pàra, Péro – pèro), no ne postoje riječi
iste segmentalne strukture koje bi se mogle razlikovati u opozicijama sva četiri
naglaska. Pravila o distribuciji hrvatskih naglasaka proizlaze iz dvaju osnovnih
pravila: silazni naglasci mogu biti samo na početnom slogu, a uzlazni na svim
slogovima u riječi osim na završnom. Samo kao pojedinačne iznimke dopušteni su
silazni naglasci na središnjim i završnim slogovima. Mjesto naglaska, osim što
nije stalno, tj. jezično-ritmički vezano uz određeni slog (kao u češkom, poljskom,
makedonskom itd.), ono je promjenjivo i unutar paradigme (npr. N. jd. mlàdīć,
G. jed. mladíća), a paradigmatski se može promijeniti i samo vrsta naglaska (npr.
N. jd. vòda, A. jd. vodu). Zanaglasna dužina pripada ili osnovi riječi ili obličnim i
tvorbenim nastavcima, a osnovna pravila navedena su u gramatici. Temeljna
izgovorna (naglasna) jedinica je prozodijska riječ, tj. riječ pod jednim naglaskom,
koja se može sastojati od samo jedne naglasne (toničke) riječi ili od jedne toničke
i jedne ili više klitika (nenaglasnica, atoničkih riječi). Premda se razlikovna uloga
prozodije riječi, tj. karakteristika da promjena prozodijske jedinice (naglaska ili
zanaglasne dužine) uzrokuje promjenu leksičkog ili gramatičkog značenja (npr.
grâd (naselje) – grad (tuča, led)), često spominje kao bitna u održanju akcenatskog
sustava, zbog male količina riječi koje čine takve opreke i kontekstualnosti koja
razrješuje dvojbe, razlikovna uloga ne može biti glavni razlog održanja sustava.
Imanentnost četveronaglasnog sustava i fonološke zanaglasne dužine u

12
hrvatskome provjerena je i dokazana recentnim istraživanjem perceptivne
prihvatljivosti naglasaka na riječima i neriječima (Škarić i Lazić, 2002; Škarić i
Varošanec-Škarić, 2003). Tri osobine prozodije riječi "podsvjesnost,
ukorijenjenost i prepoznatljivost čine da akcent postaje opći pojam za idiomatsku
govornu posebnost (…) odaje i nacionalni (…) i regionalni i sociološki identitet
ljudi. Naglasak stoga nije samo razlikovna fonološka crta koja ima jezičnu
vrijednost u sosirovskom smislu, nego je i biljeg, paralingvistički znak" (Škarić i
Lazić, 2002:7). Sličan stav zastupa Pike (1948:11) koji naglašava da je pravilan
izgovor tonema (poput glasnika ili fonema) vrlo bitan dio jezika te se ne smije
zanemariti jer "izgovor u kojem se nepravilno ostvaruju tonemi para uho izvornog
govornika i percipira se kao stran i neugodan, čak i ako je značenje riječi sasvim
jasno"1. Iscrpan pregled svih tema vezanih uz hrvatski naglasak riječi, od
definiranja naglasnih problema, pregleda povijesnog razvoja hrvatskog naglasnog
sustava, do opisa akcenatskih sustava u pojedinim dijalektima pruža knjiga
Osnovi akcentologije srpskohrvatskoga jezika (Peco, 1971). Jedan od
najdetaljnijih opisa fonetskih dimenzija hrvatske prozodije riječi dan je u Fonetici
hrvatskoga književnog jezika (Škarić, 1991, 2007) te jedan dio ovoga rada
podacima potvrđuje i prikazima prosječnih vrijednosti oprimjeruje sheme
karakteristika hrvatskih naglasaka. Vrlo sustavan opis hrvatskih naglasnih
obilježja (tona, udara i dužine), rasprava o mjestu hrvatskoga u okviru tipologije
naglasnih sustava (jezika s udarnim, tonskim i visinskim naglaskom) i pregled
svih dosadašnjih fonoloških opisa hrvatskoga naglasnog sustava (od generativnog
opisa do raznih višeglasnih opisa) objavljeni su u knjizi Fonološki opisi
hrvatskoga jezika: glasovi, slogovi, naglasci (Jelaska, 2004). Poznate činjenice o
hrvatskom naglasnom sustavu reinterpretira László (1996), s jedne strane prilazeći
tematici sa suvremenog informacijskog gledišta, a s druge strane otežavajući
razumijevanje zbog uporabe mnoštva neologizama i arhaizmima za uvriježene
termine, primjerice "ovisak" (za mjesto naglaska), "odtega" za duljinu, "napjevak"
za visinu, "natisak" za udar itd.

1
"One's pronunciation strikes the native ear as very foreign and unpleasant when tonems
are abused, even though meanings may be clear" (Pike, 1948: 11).

13
1. 3. 2. Tipološka pripadnost hrvatskoga naglasnog sustava
U tipologiji naglasnih sustava (Clark i Yallop, 1993; Hayman, 2006), prema kojoj
se jezici dijele na udarne ili dinamičke (engl. stress-accent languages), tonske
(engl. tone languages) i ograničene tonske jezike (engl. pitch-accent languages),
naglasni sustav hrvatskoga jezika spada u treću skupinu. Ograničeni tonski jezici,
kojima pripada i hrvatski, nazivaju se još i "tonsko-dinamički" (Škarić, 1991), a u
novijim radovima i "jezici s visinskim naglaskom2" (Jelaska, 2004). U ovom radu
pretežno ću rabiti naziv "ograničeni tonski jezik", prema engleskom terminu
limited tonal system (Gandour, 1978), iako za ovaj sustav u engleskom rabi i
naziv akcenatski jezik, engl. accentual language (Yip, 2002). U ograničenim
tonskim jezicima tonska kontura realizirana na naglašenoj riječi nosi leksičku
informaciju. Za razliku od tonskih jezika, u kojima se tonska razlika može pojaviti
skoro na svakom slogu, u ograničenim tonskim jezicima manji je inventar
prozodema, postoji mali broj minimalnih parova na temelju vrste naglaska3, te, što
je možda najvažnija razlika, distribucija je prozodema u riječima vrlo ograničena.
Jezici čija se prozodija riječi svrstava u skupinu ograničenih tonskih jezika, uz
hrvatski (te bosanski i srpski, čiji se standardni naglasni sustavi opisuju kao
identični hrvatskome), jesu slovenski, švedski, norveški i litavski. Iako tipološki
pripadaju skupini jezika s visinskim naglaskom (engl. pitch-accent languages),
japanski i baskijski imaju drugačiju ulogu tona i ne mogu se svrstati u ograničene
tonske jezike. U ovim jezicima leksički naglasak ne čini tonska kontura
naglašenog sloga, već se leksički kontrast ostvaruje razlikom naglašene i
nenaglašene riječi (Smiljanic, 2004: 6).
U studiji koja se bavi sistematizacijom tipoloških sustava prozodije riječi
Hyman (2006) klasificira jezike s obzirom na to jesu li ton i udar (oba, jedno od ta

2
Premda je naziv "visinski naglasak" kao prijevod engleskoga termina pitch-accent vrlo
prihvatljiv, sam je engleski naziv dvoznačan, jer, osim leksički razlikovnih tonskih naglasaka u
jezicima koji pripadaju ovoj tipološkoj skupini, označava i samu naglašenost (engl. accent, focus)
u udarnim jezicima, koja se ostvaruje tonskim rasponom i tonskom konturom. Dakle, zbog
terminološke dvoznačnosti riječi pitch-accent, koja se rabi i za naglasak u ograničenim tonskim
jezicima i za naglasak u udarnim jezicima, ovdje će se pretežno rabiti termin "tonski naglasak".
3
Za švedski se, primjerice, spominje oko 500 parova riječi koje se razlikuju samo prema
tonskoj opoziciji (Clak i Yallop, 1995:347).

14
dva svojstva ili nijedno) sastavni dio prozodije riječi. Hrvatski pripada skupini
koja se koristi i tonom i udarom, no u toj se kategoriji jezika s visinskim
naglaskom (engl. pitch-accetnt type) nalaze četiri različita podsustava ovisno o
tome u kakvom su odnosu ovisnosti ton i udar. Hrvatski (novoštokavski dijalekt)
pripada skupini u kojoj su ton i udar međusobno ovisni.

1. 3. 3. Povijesni razvoj i normiranje hrvatskoga prozodijskog sustava

Današnji standardni prozodijski sustav hrvatskoga pripada novoštokavskom
idiomu koji je krajem 19. stoljeća postao temeljem suvremenoga normiranoga
hrvatskog jezika. U novoštokavskim govorima, za razliku od čakavskog,
kajkavskog i nekih staroštokavskih govora, općeslavenski akut (neoakut) je
neutraliziran i izjednačen s cirkumfleksom (silaznim) pa nastaje dinamički sustav
koji je sadržavao samo duge i kratke cikrumflektirane (silazne) naglaske. Krajem
14. i početkom 15. stoljeća (Peco, 1971: 48) akcenatski se sustav počeo razvijati u
četveronaglasni, tako što su se akcenti pomicali na jedan slog unatrag, prema
početku riječi, takozvanim oslabljenim prebacivanjem. Naime, samo dio naglaska,
odnosno, neke njegove akustičke osobine (intenzitet) prelaze na slog unatrag, dok
prvotno naglašeni slog ostaje visokog tona te tako nastaju uzlazni naglasci.
Ovisno o tome je li prednaglasni slog bio fonološki dug ili kratak, preneseni je
naglasak postao dugouzlazni ili kratkouzlazni, a ako je slog s kojeg je naglasak
prešao na prethodni bio dug, zadržao je duljinu i kao nenaglašen.Tumačenjem
razvoja slavenske akcentuacije, posebice dijakronijskim promjenama u hrvatskom
naglasnom sustavu danas se bave László (1996), Matasović (1997), Kapović
(2005, 2005a, 2005b, 2007, neobjavljeni rukopis) i drugi.
U procesu standardizacije hrvatskoga jezika, u višestoljetnom natjecanju
triju velikih jezičnih sustava: čakavskog, kajkavskog i štokavskog, u 19. stoljeću,
kada je hrvatski književni jezik zahvaljujući utemeljiteljima: Ljudevitu Gaju,
Vjekoslavu Babukiću, Antunu Mažuraniću, Adolfu Veberu Tkalčeviću i
Bogoslavu Šuleku imao "već gotovo stoljetni karakter i stabiliziranu normu na
osnovi štokavskog dijalekta ijekavskog izgovora sa starijim štokavskim oblicima",
dolazi do lingvističkih previranja te je pod jakim utjecajem lingvističkoga nasljeđa
Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika: Đure Daničića, Tome Maretića, Pere
Budmanija, Ivana Broza i Franje Ivekovića "stariji oblik štokavskog dijalekta

15
zamijenjen novoštokavskim ijekavskim izgovorom novijih oblika i akcenata"
(Jonke, 1978: 69). Borba "gajevaca" i "vukovaca" u drugoj polovici 19. stoljeća
završila je normiranjem hrvatskoga književnog jezika djelima koja su objavljena u
Zagrebu i koja su "zapečatila" hrvatski jezik. Tada je postignuta jedinstvenost
"hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika," a to su propisali Brozov Hrvatski
pravopis (1892), Maretićeva Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga
književnog jezika (1899) i Brozov i Ivekovićev Rječnik hrvatskoga jezika (1901).
Tim je putem standardizirana i hrvatska prozodija, a jedan od najutjecajnijih u
njezinom oblikovanju bio je Đuro Daničić, koji je u akcenatskim studijama
(sabrani članci v. Daničić, 1925) tumačio i podupirao Karadžićev sustav. U
hrvatskom se za taj sustav zalagao Tomo Maretić, koji je novoštokavski
akcenatski sustav prikazao u svojoj gramatici, te Broz i Iveković, koji su prema
novoštokavskoj akcentuaciji u rječniku obilježili lekseme. Vukušić (1995/96),
pišući o povijesti hrvatskoga naglašavanja, govori o otporu Maretić-Broz-
Ivekovićevoj prozodiji u člancima G. Tomljenovića, M. Japunčića i N. Andrića
početkom 20-ih godina 20. stoljeća, koji kritiziraju standardizaciju
istočnoštokavskih naglasnih likova (npr. povúći, tèbe, voće), budući da su u

hrvatskoj uporabnoj normi zapadnoštokavski likovi (npr. pòvūći, tebe, vòće).

O daljnjem razvoju, promjenama i sistematskim utjecajima na prozodijski
sustav hrvatskoga jezika u 20. stoljeću pregledno govori Jonke (1964). Rječnici
koji su tiskani kasnije, kao i kasniji tomovi Rječnika hrvatskoga ili srpskoga
jezika JAZU-a, leksički su sve bogatiji te su autori sami morali akcenatski
obilježavati riječi koje do tada nisu bile u normativnom korpusu. Premda ostaju u
sustavu novoštokavske akcentuacije utemeljene Karadžićevim i Daničićevim
djelima, neki autori rječnika (npr. Benešić (1949) u Hrvatsko-poljskom rječniku,
Deanović i Jernej (1956) u Hrvatskosrpsko-talijanskom rječniku, Dayre, Deanović
i Maixner u Hrvatskosrpsko-francuskom rječniku, Anić (1991) u Rječniku
hrvatskoga jezika i drugi) u pojedinim primjerima ipak daju potvrde o novim
smjernicama razvoja hrvatskih akcenata. Usklađenost akcentuacije s
novoštokavskim sustavom i revidiranje naglasaka u pojedinim kategorijama ili
pojedinim riječima u Deanovićevim rječnicima analizirao je Brozović (1956/57),
a u Anićevom rječniku Vukušić (1991/92). U akcentuaciji rječnika kojima se
normiraju književni naglasci izražen je sukob triju načela (Brozović, 1957/58):

16
1. filološka metoda kvantitativnog odabiranja po rječnicima i klasicima (Vuk,
Daničić, Meretić), 2. traženje naglasnih izoglosa na štokavskom terenu i odabir
naglaska koji je najčešći, 3. normiranje naglaska koji se razvio u govoru
obrazovanih slojeva po najvećim urbanim središtima. Anić (1968/69) raspravlja o
stilističkoj vrijednosti klasičnog i verificiranog akcenta, te smatra da su klasični
akcenti u suvremenom govoru teritorijalno ograničeni na štokavsku Dalmaciju, pa
su stoga stilistički i dijalektalno obilježeni. Na temelju istraživanja produkcije
naglasaka imenica s dočetkom -izam u govoru inteligencije i javnih glasila Anić
zaključuje da kratkosilazni naglasak na nepočetnom slogu ustaljen i prihvaćen u
idiomu inteligencije, te stoga priznat kao svojstven književnom jeziku, tj.
verificiran. Napravimo li razliku između termina potvrđenoga (ono što je
izgovoreno) i ovjerenoga (ono što je u jeziku ispravno) prema Katičiću (1969/70),
verificiranoga (potvrđenoga, ustaljenoga i priznatoga) prema Aniću (1968/69) i
uporabnoga, implicitnoga ili prihvaćenoga naglaska prema Škariću (1999; 2002),
možemo reći da su mnogi naglasci nakon dugog razdoblja "potvrđivanja" postali
"verificirani" i "prihvaćeni", ali još uvijek ne i kodificirani, normirani. Kalogjera
(2003) upućuje na to da se naziv "prihvaćeni izgovor", iako on u hrvatskom može
biti primjeren (jer je nazivlje konvencija), ne podudara u značenju s izvornim
engleskim terminom "received pronunciation" (RP), budući da je hrvatski termin
prevedenica. Naime, engleski RP (kasnije nazvan i BBC engleski) jest regionalno,
ali ne i socijalno neutralan. Taj je izgovor prestižan, nosi konotacije
kompetentnosti, školovanosti, samouvjerenosti, ali ne i prijateljstva i iskrenosti.
Engleski RP izgovor je početkom 20. stoljeća kodificiran djelima Daniela Jonesa.
Za razliku od engleskog termina, Kalogjera naglašava da hrvatski kodificirani
novoštokavski izgovor nije postigao prestiž u obrazovanim krugovima (osim u
filologa), a "implicitno prihvaćeni izgovor" nije kodificiran i ne bi se mogao
invarijantno opisati jer je pod utjecajem hrvatskih regionalnih izgovora. U
sociolingvističkoj raspravi o jezičnim varijetetima, među kojima najistaknutije
mjesto ima standardni varijetet, Mićanović (2006) posebno ističe problem
hrvatskog kodificiranog izgovora i razdor između normativnog modela i uporabe.
Samim naslovom knjige Hrvatski s naglaskom u središte raprave stavljen je
problem hrvatske ortopeije. Bartsch (1985, prema Mićanović, 2006) uz termin
"preskriptivni standard" uvodi pojam "empirijski standard", kojim obuhvaća
područje varijacija u izgovoru koje u "stvarnosti" postoji, koje može biti

17
"regionalno obojeno", ali i "nadregionalno". Škarić (2007a) opisuje suvremeno
stanje hrvatskoga izgovora, tzv. prihvaćeni izgovor kao dio hrvatskoga
izgovornoga identiteta, pronalazeći njegov centar u zagrebačkome izgovoru i
definirajući razlike i kvantificirajući odmak prihvaćenoga izgovora od klasične
norme. Lupić (2001) uspoređuje različite kriterije preskriptivne akcentologije
razgolićujući stavove pojedinih jezikoslovaca koji se temelje na osobnim
vrijednosnim sudovima, a sam smatra kako je "standardna hrvatska govorna
praksa" u znaku sve veće regionalizacije. O povijesti normiranja hrvatskih
naglasaka v. Martinović (2006 i 2008a). Prije nego što dublje zađemo u temu
naglasaka u hrvatskim dijalektima i rapravu o naddijalektalnom izgovoru,
povijesni pregled naglasne standardizacije dopunit ćemo pregledom nazivlja i
grafičkog bilježenja hrvatskih naglasaka u povijesti i danas.

1. 3. 4. Povijest naziva hrvatskih naglasaka i načina bilježenja

Današnja naglasna terminologija uspostavljena je, tj. unificirana i normirana 1932.
godine knjižicom Gramatička terminologija Ministarstva prosvjete Kraljevine
Jugoslavije u kojoj su od mnoštva dotad rabljenih naziva kao jedini ispravni
nazivi propisani "kratkosilazni", "kratkouzlazni", "dugosilazni" i "dugouzlazni"
(Belić, 1932:12) i oni se sve do danas rabe u školskim udžbenicima i gramatikama
(na ove normirane nazive u daljnjem tekstu referirat ćemo se kraticama ks, ku, ds,
du). Dok suvremena naglasna terminologija ima približno stoljetnu tradiciju,
grafičko bilježenje hrvatskih naglasaka u uporabi je skoro dvjesto godina. Naime,
bilježenje naglasaka dijakritičkim znakovima iznad vokala:  za dugosilazni (npr.

zlâto),  za dugouzlazni (npr. rúka),  za kratkosilazni (npr. kuća) i  za

kratkouzlazni naglasak (npr. žena), potječe iz rječnika V. S. Karadžića

objavljenog 1818. godine. Iako se mnogo raspravljalo o tome da nazivi ne
odgovaraju u potpunosti akustičkoj stvarnosti, a grafičke oznake nisu dovoljno
sustavne i jasne, oni su zbog svoje duge tradicije i danas u uporabi. U ovom
kratkom pregledu prikazat ćemo koji su se nazivi hrvatskih naglasaka i koje
grafičke oznake rabili u povijesti te koji su od njih danas prihvatljivi.
U hrvatskim gramatikama sve do sredine 19. stoljeća hrvatski je
prozodijski sustav opisivan kao tronaglasni (Ham, 2006). U tom su sustavu bili

18
naglasak nazvan "kratki" ili "teški" ili "gravis" (koji bi po zvuku odgovarao
današnjem kratkosilaznom, a bilježio se znakom koji se danas rabi za
kratkouzlazni akcent, npr. kùpiti), naglasak zvan "oštri" (koji bi po zvuku
odgovarao današnjem dugosilaznom, a bilježio se znakom koji se danas rabi za
dugouzlazni, npr. glas) i "otegnuti" ili "zavinuti" ili "zavijeni" (koji se javlja u
riječima u kojima se danas izgovara dugouzlazni i u riječima u kojima se u
hrvatskim dijalektima pojavljuje akut, a bilježio se znakom koji se danas
obilježava dugosilazni naglasak, npr. glâva, lûg). Šime Starčević 1812. godine
prvi u hrvatskoj gramatici opisuje četveronaglasni sustav, ali i nakon njega
hrvatske gramatike (npr. Babukić, 1936) još uvijek opisuju tronaglasni sustav.
Novoštokavski četveronaglasni repertoar u hrvatskim se gramatikama redovno
pojavljuje počevši od Mažuranića (1839, 1859). Mažuranić je najbliži
suvremenom načinu bilježenja naglasaka i zanaglasne duljine: jaki teški (brat),

slabi teški (voda), oštri (dan) i zavinuti (glâva), a zanaglasna duljina bilježi se

posebnim znakom (gospodār). Tek je V. S. Karadžić u svom rječniku 1818.

godine promijenio znakove za dva duga naglaska. Mažuranić skreće pozornost na
tu Karadžićevu promjenu i upućuje na oprez jer je Karadžić "oštri znak uzeo za
zavinuti glas, a zavinuti znak za oštri glas" (Ham, 2006: 86).
Osnovne podatke o naglasnom repertoaru u hrvatskim gramatikama od
Kašićeve gramatike iz 1604. godine do suvremenih gramatika prikazala je Ham
(2006), a detaljni povijesni pregled naglasnog repertoara, naziva i opisa
naglasaka tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća dali su Lehiste i
Ivić (1986). Najčešći nazivi za kratkosilazni bili su "kratki", "teški", "jaki teški",
"dvostruki teški", "najkraći", "kratki jaki", "visoki kratki", "brzi", a najčešće
"oštri", a za kratkouzlazni "teški", "kratki slabi", "nježni", "duboki kratki",
"blagi", "sporiji", a najčešće "kratki", "slabi" te "spori" koji je i do danas u
uporabi. Dugosilazni naglasak nazivao se vrlo različito: "oštri", "zavinuti", "obli",
"silazni", "visoki dugi", "dugi jaki", "jaki", "padajući dugi", "dvoton", a
dugouzlazni se nazivao "otegnuti", "zavinuti", "zavijeni", "oštri", "uzlazni", "dugi
slabi", "visoki", "rastući dugi", "jednoton", a često i samo "dugi". Većina naziva
koji su se upotrebljavali i od kojih su neki još uvijek u uporabi, npr. spori ili slabi
za kratkouzlazni te brzi ili jaki za kratkosilazni (Barić i sur., 1995:68), pokušavaju
impresionistički uputiti na jednu ili više važnijih akustičkih osobina naglasaka,

19
najčešće naglašenoga sloga4. Neki nazivi nisu se odnosili na slušni dojam, već su
opisivali grafički znak kojim se naglasak bilježio.
O povijesti grafičkog bilježenja hrvatskih naglasaka u gramatikama prije
Mažuranićevog prihvaćanja znakova iz Karadžićevog rječnika uvodno smo naveli
osnovne zaključke Sande Ham (2006). Kritiku kodificiranih naglasnih znakova,
usprkos njihovoj dvijestoljetnoj tradiciji, daje Kravar (1974/75). Kravar naglasnim
oznakama zamjera što nisu binarno proporcionalni i što sam znak ne razlučuje
(ikonički ne upućuje) na dva relevantna akustička elementa: kvantitetu i ton. Zbog
tih razloga znanstvenici koji su istraživali i opisivali novoštokavski
četveronaglasni sustav predlagali su sustavnije načine bilježenja. Primerice,
Jakobson na sljedeći način bilježi akcente, ks – maslo, ku – vòda, ds – me:so, du –
vì:no. Vidljivo je da zasebno bilježi kvantitetu i ton, a silaznost kao redundantno
obilježje na prvom slogu na bilježi. Hodge također zasebno označava kvantitetu i
ton, ks – màslo, ku – voda, ds – mèeso, du – viíno. Hodgeovo bilježenje dugih
naglasaka dvoslovima te bilježenje silaznog naglaska na prvoj, a uzlaznog
naglaska na drugoj mori vjerojatno potječe od Maretića, koji u Gramatici i
stilistici iz 1931. godine dugosilazni bilježi kao aa, a dugouzlazni kao aá. Kravar
za širu uporabu predlaže kombinaciju tih dvaju sustava, za ks: màslo, ku: vóda,
ds: mè:so, du: ví:no. Ovakav analitički način bilježenja u kojem se uzlaznost
označava tradicionalnim znakom grčkoga pisma za akut (  ), a silaznost znakom

grčkoga pisma za gravis (  ) rabi i Junković (1977/78) u analizi naglasaka u

Starčevićevoj gramatici. Kravar (1974/75) za znanstvene svrhe predlaže i dva
nova načina bilježenja naglasaka, analitičko u kojem su znakovi za kvanitetu i ton
odvojeni, a znakovi su, za ks – màslo, ku – vóda, ds – mēso, du – vīno, i sintetičko
u kojem je informacija o kvanitetu i tonu istom znaku, a znakovi su, za ks –
màslo, ku – vóda, ds – meso, du – vino. Autor daje prednost sintetičkom načinu

4
Praksa da nazivi akcenata impliciraju njihovu akustičku realnost (auditivni dojam o
trajanju te o kretanju tona ili intenziteta), premda u hrvatskome uobičajena, nije nužan i jedini
način određivanja akcenatskih termina. Primjerice u švedskom, ograničenom tonskom jeziku
slične količine jezične informativnosti koju nosi prozodija riječi, akcenti se nazivaju brojčano (prvi
akcent, drugi akcent) kao i u mnogim tonskim jezicima, primjerice kineskome u kojem se akcenti
nazivaju brojevima (ton 1, ton 2, ton 3, ton 4).

20
bilježenja jer je, budući da su svi znakovi u uporabi5 tehnički jednostavnije a
smjer znakova (ako se tumači linearno s lijeve na desnu stranu) odgovara
pretpostavljenom tonskom kretanju. Dvostrukost znaka za duge vokale također
odgovara pretpostavljenom dvostruko dužem trajanju koje je već ranije
predstavljano udvojenim samoglasnicima. U suvremenim tekstovima koji se bave
hrvatskim naglascima, osobito u onima na engleskom jeziku, sve je češća
primjena međunarodne fonetske transkripcije (IPA). Landau i sur. (1999) za
hrvatske naglaske prihvatili su zasebno bilježenje trajanja vokala (  za duge

vokale) i tonskog kretanja (  za silazne, ˇ za uzlazne naglaske). Na taj su način

četiri tradicionalna grafička znaka zamijenjana suvremenim međunarodnim:
zlâto → zlâto, rúka → ruka, kuća → kûća, žèna → žena. Iz repertoara
međunarodne fonetske transkripcije moguće je izabrati i druge oznake za tonske
naglaske (Slika 1). Greenberg (rukopis, 2006), da bi istaknuo fonetsku razliku
kajkavskih i slovenskih silaznih i uzlaznih tonova, rabi i druge IPA znakove,
među kojima kombinaciju tonskih razina i kontura te numerički opis prozodije
riječi. Greenberg opisuje kajkavske naglaske kao tonske konture u naglašenom i
tonske razine u zanaglasnom slogu (uzlazni naglasak: [.] ili [35.3], silazni

naglasak: [.] ili [53.3]), a slovenske naglaske kao tonske razine u oba sloga

(uzlazni naglasak: [.] ili [1.3], silazni naglasak: [.] ili [5.3]). Iz

navedenog grafičkog repartoara u suvremenim znanstvenim radovima o hrvatskim

naglascima u uporabi je tradicionalno bilježenje naglasaka (koje je kodificirano
rječnicima, gramatikama i pravopisima) te bilježenjem po IPA sustavu koje su za
hrvatski prihvatili Landau i sur. (1999).

5
Dvostruki znak za dugouzlazni preuzet je iz madžarskog pravopisa u kojem se njime
bilježi duljina prednjih zaobljenih vokala (o, u ), a u hrvatskoj akcentologiji je poznat po tome što
njime Ivšić bilježi kajkavski "tromi" akcent.

21
Slika 1. IPA znakovi za bilježenje tonskih naglasaka6

6
Slika koja sadrži znakove i engleske nazive za tonske naglaske preuzeta je s mrežne
stranice IPA http://www.arts.gla.ac.uk/IPA/tones.html.

22
1. 3. 5. Vrste naglasnih sustava u hrvatskim dijalektima
Na području Hrvatske stari mjesni govori grupiraju se u tri narječja: čakavski,
kajkavski i štokavski (Slika 2).

Slika 2. Zemljovid hrvatskih narječja7

Naglasne sustave čakavskih govora Moguš (1977) dijeli u četiri

akcenatska tipa: 1) stari, 2) stariji (u kojem je došlo do promjene tona i/ili
trajanja), 3) noviji (postoji djelomično pomicanje mjesta) i 4) novi (došlo je do
potpunog pomicanja starih akcenatskih mjesta). Temeljni čakavski naglasni sustav
je stari troakcenatski sustav u kojem postoje tzv. brzi (noga), silazni (zlâto) i
zavinuti naglasak, tj. akut (sũša), a u najstarijem tipu sačuvane su prednaglasne i

7
Zemljovid je izrađen stilizacijom karata triju hrvatskih narječja (Brozović i Ivić, 1988)
iz kojih su preuzeti podaci o granicama među narječjima, a zanemareni podaci o dijalektima i
mjesnim govorima pojedinih narječja. Obilježeni su najveći gradovi hrvatskih županija.

23
zanaglasne duljine (glāva, vidēl). Tzv. stariji tip čakavskoga, koji je kronološki
mlađi od staroga tipa, postoji kao troakcenatski sustav (bez finalnog i inicijalnog
a) i kao dvoakcenatski sustav (u kojem je došlo do ukidanja i medijalnog akuta te
ostaju samo brzi i silazni naglasci). U novijem tipu čakavskoga pomicanjem
naglaska na prednaglasnu duljinu nastaje noviji troakcenatski sustav, pomicanjem
oksitonalnog kratkosilaznog bez obzira na duljinu nastaje četveroakcenatski, a
ostankom samo brzog (noga) i silaznog (glâva) nastaje dvoakcenatski sustav.
Govori koji pripadaju čakavskom narječju su mjesni govori na području Istre,
kvarnerskog primorja, dalmatinskog primorja, u mjestima od Karlovca do Ozlja, u
nekim selima Žumberka, Gorskog kotara i Like te u Gradušću (u Austriji). Postoje
različite podjele čakavskog narječja na dijalektalne tipove. Starije studije počevši
od Belića 1935. (prema Langston, 2006) dijele čakavski na sjeverozapadni i
jugoistočni dijalekt, Brozović i Ivić (1988) klasificiraju čakavski u šest grupa, a
Vermeer (1982, prema Langston, 2006) razlikuje tri osnovna čakavska dijalekta:
sjeverozapadni, centralni i jugoistočni. O fonetskim, fonološkim, morfološkim i
dijakronijskim osobinama čakavskog prozodijskog sustava iscrpno piše Langston
(2006). Postoje brojni dijalektalni radovi o pojedinim čakavskim govorima.
Potvrdu tronaglasnog čakavskog sustava s prenaglasnom i zanaglasnom duljinom
nalzimo primjerice u današnjem govoru Kastva (Drpić, 2006).
Tipologiju kajkavskih akcenata izrađuje Ivšić (1936) koji razlikuje dvije
osnovne kajkavske akcenatske skupine: stariju ili "konzervativnu" (u koju spadaju
dvije akcenatske grupe: zagorsko-međimurska i čakavsko-kajkavska skupina
govora) te noviju ili "revolucionarnu" (koja se također dijeli u dvije skupine:
turopoljsko-posavsku i podravsku). Unutar ove četiri akcenatske skupine Ivšić
(1936) na temelju porijekla pojedinih akcenata razrađuje tipove prozodijskih
sustava. U istraživanju dijakronije u sjeveroistočnim kajkavskim govorima otkriva
i jednu od najzanimljivijih akcenatskih pojava: metatoniju cirkumfleksa u novi
akut (mêso → mẽso) i akuta u cirkumfleks (sũša → sûša).
Današnje stanje u kajkavskom narječju istražuje Lončarić (1996), koji
opisuje ukupno 22 različita tipa prozodijskih sustava, a prema zastupljenosti triju
prozodijskih fonološki razlikovnih obilježja (mjesta naglaska, kvantitete i kretanje
tona) svrstava ih u pet skupina prozodijskih sustava: 1) sa sva tri razlikovna
prozodijska obilježja – 16 tipova, 2) s mjestom naglaska i kvantitetom – tri tipa, 3)

24
s kvantitetom i tonom – jedan tip, 4) s kvantitetom – jedan tip, 5) s mjestom
naglaska – jedan tip. Inventar osnovne kajkavske akcentuacije čine tri naglaska:
kratki (oko), dugosilazni, tj. cirkumfleks (hrûška) i dugouzlazni, tj. akut (pũtnik).
Nenaglašene prozodijske jedinice mogu biti kratke i duge, a duljina može biti
samo prednaglasna (za sustavni prikaz porijekla pojedinih naglasaka v. Lončarić,
1996: 49). Izlazeći iz tradicionalnih okvira opisa slavenskih naglasaka, u kojima
se samo slog s obilježjem intenziteta interpretira kao nositelj naglaska, uz tri
kajkavska naglaska (dugosilazni, kratkosilazni i neoakut), Kovačec (1989) kao
četvrti naglasak opisuje (tradicionalno rečeno) slijed prednaglasne duljine i
kratkosilaznog naglaska, a naziva ga dvosložnim silazno-uzlaznim naglaskom.
Ovakva interpretacija naglasaka, premda neuobičajena u hrvatskome, slična je
tradicionalnom opisu jednoga švedskog naglaska (tzv. akcent 2 ili gravis).
Posebno mjesto u opisu kajkavskih govora pripada opisu zagrebačkoga
govora. Budući da Zagreb kao glavni grad ima najveći priljev stanovništva sa svih
hrvatskih govornih područja (iz Hrvatske i izvan nje), u njemu se miješaju govori
kajkavske prozodije stare zagrebačke jezgre s pridošlim štokavskim, kajkavskim i
čakavskim prozodijskim osnovama, tj. s onim obilježjima tih naglasnih sustava
koji su manje dijalektalno obilježeni (akut, iako postoji u sva tri dijalekatska
sustava, ne pojavljuje se u urbanim govorima). Naglasni sustav stare zagrebačke
gradske jezgre, kako se govorilo sredinom 20. stoljeća, opisan je (Magner, 1966;
Šojat, 1998) kao dinamički naglasni sustav bez razlike u kvantiteti (dugi/kratki) i
tonu (uzlazni/silazni) naglašenog sloga. U opisu se govori i o mogućoj pojavi
dvoakcenatskoga prozodijskog sustava koji predstavlja prijelaz od autohtonih
troakcenatskih kajkavskih govora u jednoakcenatski. Fonetskim je mjerenjima
usklađenosti vrha tona sa strukturom sloga i trajanja vokala kod dvaju
zagrebačkih govornika (Smiljanic, 2004) dokazana nerazlikovnost uzlaznog i
silaznog tona i djelomično nerazlikovanje trajanja dugih i kratkih naglasaka.
Zagrebački naglasak može biti na bilo kojem slogu u riječi i to mjesto pri
deklinaciji i konjugaciji uglavnom ostaje nepromijenjeno. Osim po kvaliteti i
kvantiteti, zagrebački naglasak, koji se još naziva dinamički, udarni, ekspiratorni,
poludugi ili tromi, od standardnoga hrvatskog sustava najviše odudara po
tendenciji naglašavanja dvosložnih imenica na drugom slogu (pek'ar, mlin'ar,
stud'ent).

25
 Štokavsko narječje, koje obuhvaća malo više od polovice hrvatskoga
teritorija, zbog svoje raširenosti i na području cijele Bosne i Hercegovine, Crne
Gore i Srbije, odabrano je za osnovicu standardnoga hrvatskog i srpskog jezika.
Prozodija riječi hrvatskoga standardnog jezika utemeljena je na novoštokavskim
govorima koji pripadaju ikavskom novoštokavskom (zapadnom) dijalektu i
(i)jekavskom istočnohercegovačkom dijalektu (Lisac, 2003). Štokavsko narječje,
kao ni ostala hrvatska narječja, nije jedinstveno. Brojne akcenatske sustave
štokavskih govora, od jedno- do peteroakcenatskog sustava pregledno opisuju
Peco (1971), Brozović i Ivić (1988) i Lisac (2003). Na području Hrvatske, od
ukupno osam, govori se četirima štokavskim dijalektima, a to su: 1.
istočnohercegovački dijalekt, tj. novoštokavski ijekavski (dio Slavonije, Banija,
Kordun, sjevernodalmatinsko zaleđe, dio Žumberka i dubrovačko područje), 2.
zapadni dijalekt, tj. novoštokavski ikavski (dio Gorskog kotara, dalmatinska obala
i dio zaleđa, neki dijelovi južnodalmatinskih otoka), 3. slavonski dijalekt, tj.
nenovoštokavski šćakavski (Posavina i Podravina) i 4. istočnobosanski dijalekt, tj.
nenovoštokavski ijekavski šćakavski (malo područje sjeverno od Virovitice). U
staroštokavskim govorima, koji su najrašireniji u Posavini, opstali su neki naglasci
staroga tronaglasnog sustava (čiji su repertoar činili kratkosilazni, dugosilazni i
metatonijski akut) koji s dva nova prenesena naglaska (kratkouzlaznim i
dugouzlaznim) čine petonaglasni sustav. Neoakut ( ̃ ), tzv. "podravski akut" ili
"čakavski akut", jest uzlazni akcent koji se od novoštokavskog uzlaznoga
razlikuje "što glas u prvog (dugouzlazni) raste jednako, a u drugoga (akut) skoči",
te je u drugome i veći tonski raspon (Ivšić, 1911). Ivšić (1911, 1913) smatra da je
neoakut (novi praslavenski naglasak) upravo poveznica među svim trima
hrvatskim narječjima. Sinkronijskom analizom staroštokavskoga posavskoga
govora (sela Beravci) Peraić (2005) potvrđuje postojanje neoakuta i prednaglasne
duljine. Analizom suvremenog stanja naglasnog sustava jednog novoštokavskog
govora Imotske Krajine (sela Lovreć) Bošnjak Botica i Menac-Mihalić (2006)
ukazuju na povlačenje dijalektalnih štokavskih i čakavskih prozodijskih elemenata
i širenje općeštokavskih i pseudostandardnih elemenata govora.
Prozodijski repertoar novoštokavskih dijalekata čine četiri naglaska i
zanaglasna duljina, čiji su opis i distribucija jednaki kao u standardnom jeziku,
budući da je sustav prozodije riječi iz tih dijalekata preuzet za osnovicu
standardnoga jezika. Ipak, pogrešno bi bilo poistovjetiti prozodijski sustav

26
dijalekta (kao osnovice standarda) i standardnoga jezika koji se zasniva na
sociolingvističkim principima alokalnosti, kultiviranosti, prestiža i poželjnosti. Ni
u svim govorima štokavskog narječje s četveroakcenatskim sustavom nisu svi
uzlazni naglasci jednaki. Dva novoštokavska uzlazna naglaska (npr. u riječima
gláva i màgla), koja se u stručnoj literaturi tretiraju kao pojave koje su u svim
novoštokavskim četveroakcenatskim sustavim fonetički jednake, Belić (JF. VI,
prema Peco, 1971) prema slušnom domu različitosti ostvarenja tona u
kratkouzlaznom akcentu dijeli novoštokavske govore u tri skupine govora: 1.
beogradski, 2. govori u Hercegovini i sjeverozapadnoj Srbiji i 3. govori
Vojvodine, Like i Krbave. Kravar (1988) na temelju percepcije kretanja tona i
intenziteta u pojedinim slogovima opisuje u tri različite fonetske izvedbe te ih
dijeli u tri tipa koja su karakteristična za tri područja: 1. centralni tip (hrvatsko-
bosansko-srbijanski, tzv. dinarski tip.), 2. sjeveroistočni (slavonsko-vojvođanski,
tzv. panonski tip) i 3. jugozapadni (hercegovačko-neretvanski, tzv. humski tip).
Na koji su način Belić i Kravar opisali različitost ostvarenja uzlaznih naglasaka,
njihove sličnosti i razlike, analizirat ćemo i ilustrirati u poglavlju o pregledu
akustičkih opisa hrvatskih naglasaka.
Možemo zaključiti da se u mjesnim govorima hrvatskoga jezika pojavljuju
vrlo različiti naglasni sustavi; od dinamičkoga jednonaglasnog do tonskoga
petonaglasnog sustava. Uz novoštokavska četiri naglaska, ukupni repertoar čine
još dva zasebna naglaska: akut ( ̃ ), uglavnom u čakavskim, kajkavskim i nekim
štokavskim govorima, te dinamički poludugi naglasak koji se naziva i tromi (  ), a
postoji u govoru stare zagrebačke jezgre (Šojat, 1998), u riječkom urbanom
govoru (Kapović, 2004) i u govorima koji gravitiraju tim kulturnim središtima. U
procesima mijenjanja naglasaka dolazi do promjene mjesta naglasaka, kvantitete
(kraćenje dugih naglasaka) i kvalitete (nestajanje akuta, neutralizacija uzlaznih i
silaznih naglasaka u silazne). Iako je kraćenje naglasaka češće, postoji i promjena
kvantitete u smjeru duljenja kratkog naglaska koja se naziva "kanovačko
duljenje", a pojavljuje se u nekim čakavskim (Moguš, 1977: 60-61) i kajkavskim
govorima (Ivić, 1957; Šojat, 1967, prema Lončarić, 1996: 56). Smanjivanje
naglasnog repertoara u gradskim sredinama opsežnim su istraživanjem dokazali
Magner i Matejka (1971), koji zaključuju da u perceptivnoj funkciji
četveroakcenatski sustav prelazi u dvoakcenatski, no sažimanje i nova

27
interpretacija njihovih rezultata (Kravar, 1982/83, 1988/89) pokazuju da ipak
prevladava tronaglasni sustav.

1. 3. 6. Naddijalektalni govor
Idiom koji u ovom radu opisujemo i za koji rabimo naziv "naddijalektalni govor"
približno odgovara idiomu za koji se u hrvatskom jezikoslovlju pojavljuju sljedeći
termini: "uporabna norma", "verificirana norma", "prihvaćeni izgovor",
"općehrvatski", "opći svehrvatski prihvaćeni idiom", "općeprihvaćeni hrvatski
idiom" (Škarić, 1999; 2002; 2007; 2007a), "standardna hrvatska govorna praksa"
(Lupić, 2001), "priopćajna praksa", "današnji priopćajni jezik" (Delaš, 2003),
"standardna izgovorna praksa", "govoreni suprstandardni idiomi koji imitiraju
standard" (Delaš, 2006), "razgovorni stil hrvatskoga standardnoga jezika" (Silić,
1996, 1997, 2006), "empirijski standard" (Bartsch, 1985, prema Mićanović, 2006)
i sl. Kao uzor, ali ujedno i kao opozicija, tome "stvarnom govoru" stoji idiom koji
se naziva "klasični standardni hrvatski idiom", "normirani književni jezik",
"kodificirana norma", "klasična norma" (Škarić, 1999), "preskriptivni standard"
(Bartsch, 1985, prema Mićanović, 2006), "standard u govoru" (Granić, 1994) i sl.,
no i taj standardni jezik je polifunkcionalan i raslojen (Mićanović, 2006; Silić,
2006).
Iako je prozodija riječi suvremenoga hrvatskog standarda utemeljena na
prozodiji novoštokavskih dijalekata u inventaru i distribuciji naglasaka, suvremeni
govorni standard (verificirani izgovor, prihvaćeni izgovor) udaljio se od izvornoga
štokavskog dijalektalnog naglasnog sustava. Tvrdnja da se govornici raznih
hrvatskih dijalekata trudeći se izgovorno približiti svom gradskom središtu
(Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku) udaljuju od standarda (Kapović, 2004),
podrazumijeva vrlo "konzervativan" pojam standarda, tj. izjednačuje standard s
organskim idiomima koji su bili osnovica u njegovom formiranju. Premda je
standard kodificiran, pa stoga i konzervativan, on je nužno i alokalan, neobilježen
i nikome materinji, a "dijalektalna osnovica nije u svemu mjerodavna" (Katičić,
1995/96). Standard obilježavaju i sociolingvističke karakteristike poželjnosti,
prestiža i kultiviranosti, a to ne može biti ni jedan organski idiom (Škarić,
1977/78). Iako u jeziku moramo razlikovati "potvrđeno" (sve što je izrečeno ili
napisano), od "ovjerenoga" (sve što je ispravno u jeziku), za jezik je važno kako

28
se "prihvaća, ocjenjuje i vrednuje u jezičnoj zajednici" (Katičić, 1969/70: 130).
Katičić (2004: 51) tvrdi čak da je "uporabna norma temeljnija od eksplicitne" te
da se "standardnost jezika ne ocjenjuje po priručnicima, nego po jezičnoj porabi,
uzusu".
Raspravljajući o naglasku posuđenica u suvremenom govoru koji teži
standardu Anić (1968/69), a zatim Škarić i sur. (1995/96) uvode razliku među
pojmovima kodificirana ili klasična i verificirana ili uporabna norma. Pojam
standarda koji se odnosi samo na kodificiranu normu sve se više izbjegava, a
lokalno neobilježeni izgovor hrvatskoga naziva se i "verificiranim",
"prihvaćenim" i "općehrvatskim" izgovorom. Škarić (1999: 120) smatra da se
naziv "klasična" norma može supstituirati nazivom "standardološko plansko
nastojanje", a naziv "uporabna" ili "implicitna" norma terminom "stvaran
standardni jezik" ili, po uzoru na englesku tradiciju, "prihvaćeni izgovor" (engl.
received pronunciation – RP). Suvremeni hrvatski standard ne može imati svoj
centar i "najčišći", "uzorni", "standardni", "mjerodavni" i "autoritativni" izgovor u
govoru niti jednog naselja ili kraja (Katičić, 1995/96), osobito ne u organskim
govorima koji su izvan Hrvatske (Škarić, 2001), već se taj uzorni naddijalektalni
govor oblikuje u gradskim središtima, posebice u govoru Zagreba kao glavnoga
grada u kojem živi četvrtina stanovnika Hrvatske.
Škarić (2007) raslojava opći hrvatski jezik na tri idioma: klasični tip,
prihvatljivi tip i općeprihvaćeni tip. Repertoar prozodije riječi u klasičnome i
prihvatljivome tipu općega hrvatskoga čine četiri naglaska i zanaglasna duljina
(koja je u prihvatljivome tipu reducirana), a repertoar prihvaćenog tipa čine tri
naglaska (dugosilazni, dugouzlazni i kratkosilazni) i samo kratki zanaglasni
slogovi.
U oblikovanju suvremenoga hrvatskog jezika prihvaća se leksički utjecaj i
nadopunjavanje hrvatskoga rječnika riječima iz kajkavskog i čakavskog dijalekta,
ali je vrlo velik otpor prihvaćanju naglasnih obilježja koja ne postoje u
novoštokavski određenoj normi (npr. mjesto silaznih naglasaka na nepočetnom
slogu), iako takva obilježja postoje u čakavskim, kajkavskim i nekim štokavskim
govorima te su time imanentna općehrvatskome. Ako usporedimo normu
hrvatskoga s normom slovenskoga jezika, koji je (uz hrvatski, bosanski,
crnogorski, srpski i kašupski) jedini slavenski jezik s tonskim naglasnim
sustavom, nailazimo na činjenicu da je u slovenskom standardu ravnopravno

29
normiran i tonski i dinamički naglasni sustav (Slovar slovenskega knjižnega
jezika, 1994; Slovenski pravopis, 2001), budući da su oba imanentna slovenskim
dijalektima. Ipak, kao neobilježen, tj. neutralniji sustav, prema izjavi Tomaža
Gubenšeka, predavača na AGRFT-u (Akademija za gledališče, radio, film in
televizijo u Ljubljani), glumci na govornim vježbama uče govoriti s dinamičkim
naglasnim sustavom (osobni razgovor, 2005). U hrvatskom se jeziku od osnovne
škole do studija kao standardna prozodija riječi podučava četveronaglasni sustav.
Ipak, govor koji prihvaćamo kao ortoepsku normu jest govor koji čujemo na
televiziji i radiju (govor spikera, govor voditelja emisija informativnog,
dokumentarnog i kulturno-umjetničkog programa) i govor koji čujemo u školi
(posebice govor nastavnika hrvatskoga jezika). Trudeći se govoriti "standardom"
oponašamo upravo te govornike, a ne govornike štokavskog dijalekta, bilo
ikavskog zapadnog ili ijekavskog istočnohercegovačkog. Ovaj rad želi pokazati
kakve naglaske proizvode govornici hrvatskoga jezika kada se udaljuju od
svoga lokalnog govora i pokušavaju govoriti standardom, tj. približiti se
svojoj predodžbi standardnoga govora.

30
1. 3. 7. Glavni problemi suvremene hrvatske akcentuacije
Kravar (1988/89) navodi pet pojava koje naziva oslabljenim mjestima u sustavu
suvremene novoštokavske akcentuacije: 1. distinktivno obilježje tona dvaju
kratkih naglasaka, 2. distinktivno obilježje postakcenatskih dužina, 3. unutrašnji i
krajnji silazni akcent, 4. izostavljanje "skakanja" akcenta u proklizi,
5. izjednačavanje morfoloških suprotnosti. Osim ovako grupiranih problema u
hrvatskoj akcentologiji postoji niz radova o leksičkim naglasnim kolebanjima,
osobito o naglasnoj višestrukosti imenica na leksičkoj i na morfološko-tipološkoj
razini (Moskatelo, 1954/55; Zoričić, 1983/84; 1992/93; Kravar, 1983/84 i brojni
drugi radovi, za pregled v. Martinović, 2006; Martinović, 2008a).
Jedan od temeljnih fonetskih akcentoloških problema je kvaliteta kratkih
naglasaka, tj. tendencija neutralizacije kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska
prema kratkosilaznome u suvremenom hrvatskom govoru (Škarić, 2001;
Varošanec-Škarić, 2001; Varošanec-Škarić i Škavić, 2001). Ova je tendencija
primijećena i akustički opisana (Lehiste, 1961) te dokazana opsežnim
istraživanjem percepcije govornika (Magner i Matejka, 1971) na širem prostoru
novoštokavskih govora (hrvatskom, bosanskom, srpskom, crnogorskom). No,
moguća razlikovna funkcija ne može biti jak argument očuvanja ove tonske
razlike, osobito kada se oprimjeruje na oprekama riječi od kojih današnji
govornici jednu više ne rabe, npr. jarica (mlada koza) – jàrica (jara pšenica).
Premda se akcenatske fonološke opreke vrlo često ne nalaze u istoj vrsti riječi ili
su oblično uvjetovane, pa je gramatičkim kontekstom ili kolokacijskom
mogućnošću značenje nedvosmisleno određeno, glavni argument očuvanja
četveroakcenatskog sustava je stav govornika prema njegovim elementima; da ih
govornici prepoznaju kao hrvatske i kao poželjne, bez obzira na to rabe li ih sami i
mogu li ih percipirati kao razlikovne. Da upravo prema ovom sociolingvističkom
kriteriju hrvatskomu sustavu pripadaju sva četiri naglaska, dokazano je
eksperimentom (Škarić i Lazić, 2002; Škarić i Varošanec-Škarić, 2003). Rezultati
pokazuju da je kratkouzlazni neznatno poželjniji u oblicima kojima standardno
pripada, no i u tim riječima skoro ravnopravan odnos ima kratkosilazni naglasak.
Brozović (1963/64) smatra da je za narušavanje četveronaglasnog sustava, od
neutralizacije kratkouzlaznog u kratkosilazni, mnogo opasniji prodor

31
dugouzlaznog naglaska u riječima koje bi trebale imati kratkouzlazni (u riječima
tipa prodor).
Problem izgovora, percepcije i prihvatljivosti fonološke zanaglasne dužine
ukazuje na to da fonološki dugi zanaglasni vokali tek u nekim oblicima riječi
(Magner i Matejka, 1971) i u kraćoj izvedbi (Bakran, 1981) pripadaju
suvremenom verificiranom hrvatskom idiomu. Premda je i duža, klasična izvedba
procijenjena kao standardna, njezina je poželjnost mnogo manja (Škarić i Lazić,
2002; Škarić i Varošanec-Škarić, 2003).
Problem o kojem se najčešće raspravlja jest mogu li se prihvatiti (i
kodificirati) silazni naglasci na nepočetnim slogovima. Suvremena normativna
gramatika (Barić i sur., 1995) dopušta neke iznimke (u složenicama, stranim
riječima i sl.), a opisi jezične prakse (Moskatelo, 1954/55; Anić, 1968/69; Opačić,
1977/78; Pranjković, 1977/78; Buzina 1987; Pranjković 2001; Škavić, 1994;
Škarić i Varošance-Škarić, 1994; Delaš, 2003, 2003a, 2006;) i suvremena
sociofonetska istraživanja (Škarić i sur., 1987, 1996; Škavić i Varošanec-Škarić,
1999; Škarić, 1999, 2001, 2002; Janjić, neobjavljeni rukopis; Vančura,
neobjavljeni rukopis) pokazuju da silazni naglasci postoje, a mnogi od njih
tumače i da su prihvatljivi i poželjni i na nepočetnim slogovima. Budući da jedno
od osnovnih načela sustava novoštokavske akcentuacije ne dopušta silazne
naglaske na nepočetnim slogovima mnogi autori ne priznaju suvremeno jezično
stanje kao prihvatljivo i protiv su mijenjanja ove norme (Brozović, 1954/55;
Jonke, 1955/56; Vukušić, 1984, 1992/93, 1996/97; Barić i sur., 1999 i drugi).
Opsežno istraživanje (Škarić, 2002) o odnosu dvaju pravila, s jedne stane pravila
dubinske jezične paradigme o dugosilaznom naglasku u prezentu, genitivu
množine, vokativu jednine i ženskom mocijskom paru i s druge strane ritmičkog
pravila o nedopuštanju silaznog naglaska na nepočetnome mjestu, dovodi do
zaključka o supostojanju dvaju različitih hrvatskih idioma: klasičnog
(standardnog, kodificiranog) i općeprihvaćenog (uporabnog, verificiranog), o
čijem je supostojanju te razlici u dijalektalnoj i stilističkoj vrijednosti pisao i Anić
(1968/69). Škarić (2002) silazno naglašavanje nepočetnih slogova tumači kao
"propuštanje vjernog ostvarenja dubinskoga jezičnoga alomorfa sa silaznim
naglaskom bez obzira na kojem je slogu u riječi". Delaš (2003: 98) tvrdi da
silazno naglašavanje nepočetnog sloga ne treba objašnjavati samo "vanjskim
pritiskom jezičnog posuđivanja i utjecajem ostalih dvaju hrvatskih narječja

32
(čakavskog i kajkavskog), nego i unutarnjim razvojem novoštokavskog naglasnog
sustava", a takav stav zauzima i Pranjković (2001). Jelaska (2004: 215) o riječima
sa silaznim naglascima na nepočetnim slogovima kaže da ne odstupaju od pravila,
jer "pravilo o silaznim naglascima samo na nepočetnim slogovima nije pravilo,
nego prototipni primjer silaznosti", a te riječi samo su "udaljenije od prototipnog
primjera po različitim svojstvima" (morfološkome, tvorbenome, leksičkome ili
sintaktičkome), pa stoga i složenije.
Prenošenje naglasaka na proklitiku, o čijoj se obvezatnosti mnogo
raspravljalo, prema istraživanju Varošanec-Škarić (2003) danas je tek rubna
pojava u hrvatskom i percipira se (na ljestvici od 7 stupnjeva) kao izrazito
nepoželjna kod imenica (x = 2,25), a kao poželjna samo kod prelaska na negaciju

u glagola (x = 5,63). Delaš (2003a) analizira kada je u suvremenom hrvatskom

standardnom jeziku prelaženje obavezno, a kada je neobavezno. Autorica se
također bavi problemom oslabljenog i neoslabljenog prelaženja.

1. 3. 8. Razlikuje li se hrvatski naglasni sustav od bosanskog, srpskog i

crnogorskog?
Pitanje o kojem se najmanje pisalo jest: imaju li hrvatski, srpski, bosanski i
crnogorski jezik jednaku prozodiju riječi? Vrlo slični jezični varijeteti, koji su
gotovo cijelo dvadeseto stoljeće imali zajednički normirani jezični sustav pod
nazivom "hrvatsko-srpski" ili "srpsko-hrvatski" ili "hrvatski ili srpski" jezik
(Brozović i Ivić, 1988) od osamostaljenja bivših jugoslavenskih republika i
nastanka samostalnih država (Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne gore i Srbije)
jezici pojedinih država dobivaju status samostalnih jezika, a nazivi za pojedine
idiome dotadašnjeg, tzv. srpsko-hrvatskog jezika ušli su kao termini u ustave
novonastalih država. Iako su opisi prozodije riječi u standardnim priručnicima
pojedinih jezika preuzeti iz dotadašnjeg sustava, istraživanja izgovornih i
perceptivnih sposobnosti govornika uvijek su temeljena na govoru određenog
idioma. Storm (1892, prema Peco 1972) prvi radi razliku između hrvatskih i
srpskih naglasaka, opisujući naglaske notnim zapisom. Storm hrvatski opisuje kao
"pjevniji" zbog primjerice većeg raspona tona u naglašenom slogu dugouzlaznog
naglaska.

33
 Magner i Matejka (1971, sažeto prema Kravar, 1988/89) perceptivno-
fonološkim eksperimentom utvrdili su da četveroakcenatski sustav sa
zanaglasnom dužinom različito funkcionira u pojedinim gradovima i tadašnjim
republikama: u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sustav funkcionira pretežno kao
troakcenatski (48%, odnosno 56%) s postakcenatskim dužinama, u Srbiji također
kao troakcenatski (56%) bez dužina, a u Crnoj Gori kao dvoakcenatski (34%) sa
zanaglasnim dužinama. Škarić je (2001) proveo sociofonetsko ispitivanje
umišljaja koji naglasak hrvatski govornici percipiraju više kao hrvatski, a koji više
kao srpski, bez obzira na to znaju li govornici srpski. Rezultati pokazuju da se
klasični naglasci procjenjuju više kao srpski, a nestandardni naglasci, osobito
silazni na središnjem i završnom slogu, više kao hrvatski. Vrban Zrinski i
Varošanec-Škarić (2004) istražile su apsolutno prepoznavanje pojedinih naglasaka
u hrvatskome, tj. metalingvističko znanje o naglascima, a Wagner i Mandić
(2005) perceptivnim eksperimentom slušanja minimalnih parova fonološku
funkcionalnost akcenatskih opreka bosanskog srpskog kod govornika iz Banje
Luke. Ti podaci o perceptivnim sposobnostima hrvatskoga i bosanskog srpskog
zbog različitih metodologija nisu sasvim usporedivi, ali pokazuju slične
tendencije, npr. najslabije prepoznavanje kratkouzlaznog u hrvatskom, tj. slabo
razlikovanje kratkosilaznog i kratkouzlaznog u srpskom.
U višeglasnom fonološkom opisu hrvatskoga Babić i Josipović (1991)
tvrde da je različit od opisa srpskoga kod Inkelas i Zec (1988) po tome što se u
hrvatskome visoki zaudarni ton ne širi pa se zato kratki naglasci najizrazitije
razlikuju na kraju izjavne rečenice.
U akustičkim opisima polazište je snimljeni govorni materijal: kod Lehiste
(1961), Lehiste i Ivića (1986) i Sovilj (2002) govorni korpus je srpski izgovor,
kod Purcella (1971) bosanski, a kod Škarić (1991) i kod Pletikos (2003) hrvatski
klasični izgovor. Akustičku razliku četiriju naglasaka hrvatskog i srpskog govora
opisuje Smiljanic (2004) na temelju nekoliko govornika iz Zagreba i Beograda.
Utvrđeno je da se u beogradskom prema trajanju i mjestu vrha f0 razlikuju četiri
naglaska, a u zagrebačkom tek jedan do dva. Osim toga, otkrivena je pojava da u
zagrebačkom idiomu mjesto vrha f0 preuzima funkciju obilježavanja fokusa.
Na prvom simpoziju Razlike izmedu bosanskoga/bošnjackoga, hrvatskoga
i srpskoga jezika koji je održan u Grazu 2007. godine prezentirano je nekoliko
radova kojima zapčinje sustavno istraživanje naglasnih razlika pretežno između

34
hrvatskoga, srpskoga i bosankoga/bošnjačkoga jezika (Dešić, 2008; Fekete, 2008;
Hebib-Valjevac, 2008; Marković i Bjelaković, 2008; Martinović, 2008; Tasić,
2008; Tošović, 2008). Ti radovi upućuju na nekoliko zaključaka: najviše se
istražuje akcentuacija u hrvatskom jeziku, a najmanje u bosankom i crnogorskom;
i u hrvatskom i u srpskom govoru koji emitiraju mediji postoje sustavni odmaci
od propisane norme; hrvatski akcentolozi za razliku od srpskih znatnije su
orijentirani na proučavanje uporabne norme te spremniji prihvatiti mogućnost
mijenjana kodificirane norme s obzirom na uporabu. Sva četiri jezika odlikuje
regionalna raznolikost naglasnih sustava, koja u sprezi sa sociolingvističkom
situacijom otežava istraživanje i mijenjanje standardnog idioma. Svi se slažu oko
teze da je u procesu istraživanja i nove kodifikacije jezika najdalje stilgla hrvatska
akcentologija.

35
1. 3. 9. Fonološki opisi hrvatskih naglasaka
Tradicionalni opisi koji se javljaju u gramatikama i rječnicima opisuju četiri
naglaska prema osobini trajanja (kratki/dugi) i osobini kretanja tona u naglašenom
vokalu pomoću tzv. obrisnih ili konturnih tonova (silazni/uzlazni) te su tako
dobivena četiri tradicionalna naziva za štokavske naglaske. Tijekom 20. stoljeća u
brojnim su radovima fonolozi i fonetičari i dalje raspravljali koje je obilježje
hrvatskih naglasaka fonološki relevantno, te kako se najjednostavnije može opisati
četveronaglasni sustav. Zbog brojnih istraživanja koja se pretežno bave mjerenjem
i opisivanjem tonskih kontura ili razina možemo imati dojam da je riješeno pitanje
hijerarhije akustičkih korelata u hrvatskom akcenatskom sustavu, tj. da je
istaknutost tona (osjet tonske visine) najvažniji korelat. Jakobson (1931, prema
Magner i Matejka, 1971) smatra da je važniji ton i da je fonološki najrelevantniji
dio naglaska njegov drugi dio, tj. zanaglasni slog, zato jedino njega i duljinu
vokala treba obilježiti. Na temelju akustičke analize brojni autori smatraju
(Rheder, 1968; Heldner, 2001) da je fundamentalna frekvencija relevantnija od
intenziteta. Drugačije gledište zastupa Triger (1940, prema Magner i Matejka,
1971) koji kaže da je tonska razlika uzlaznog i silaznog tona nefonemska,
uglavnom automatska popratna pojava razlike u glasnoći, a glasnoća ima
fonološku ulogu. Ivić (1965, prema Magner i Matejka, 1971) smatra da su jedino
mjesto naglaska i kvantiteta fonološki relevantna obilježja hrvatskih i srpskih
naglasaka.
Fonološki opisi prozodijskog sustava često koriste pravila uspostavljena u
suvremenim fonološkim teorijama pa stoga postoje i opisi koji se temelje na
spoznajama generativne fonologije, višeglasne (autosegmentalne) fonologije8 i
teorije optimalnosti. Najiscrpniji pregled dosadašnjih fonoloških opisa hrvatskoga
naglasnog sustava, opis pojedinih naglasnih obilježja i njihovu raspodjelu daje
Zrinka Jelaska (prvo u svojoj doktorskoj disertaciji: Babić, 1997), a kasnije u
razrađeno i dopunjeno u knjizi (Jelaska, 2004)). Naglasna obilježja čine tri
(nezavisne ili zavisne) sastavnice: udar, ton i dužina. Udar (engl. stress) je
ostvaren većom jakošću, tj. glasnoćom. Stupnjevi udarnosti prikazuju se u

8
Termin "višeglasna fonologija" rabi Jelaska (2004), a "autosegmentalna fonologija", kao
izravan prijevod s engleskoga, Mihaljević (1991).

36
metričkoj fonologiji pomoću metričkog stabla ili metričke mreže, a u višeglasnoj
fonologiji pridruživanjem zvjezdice (*). Ton je razlikovna visina sloga, a osnovna
jedinica koja se povezuje s tonom naziva se tonska jedinica (engl. tone-bearing
unit, kratica TBU). Fonološki tonovi mogu se opisivati kao jednostavni, tj. kao
tonske razine: visoka (V, engl. high, H), niska (N, engl. low, L) i srednja (Sr, engl.
mid, M) ili kao složeni tonovi (tzv. konturni, obrisni, dinamički, sliveni tonovi):
silazni, uzlazni, silazno-uzlazni itd. Dužina (duljina ili kvaniteta) je jezično
razlikovno trajanje sloga. Metrički pojam koji označava jedinicu trajanja je mora,
a slogovi mogu biti jednomorni ili dvomorni.
Generativnim opisima hrvatskih naglasaka pripadaju radovi J. McCawleya
i W. E. Brownea (McCawley, 1963; Browne i McCawley, 1965, prema Jelaska,
2004) koji su uzlazne naglaske opisali bilježenjem naglaska na zanaglasnom
slogu, što proširuje dotadašnju spoznaju da je uzlazni naglasak obilježje
naglašenoga sloga, tj. sloga na kojem je veći intenzitet (udar). Generativnom
pristupu pripada i opis M. Hallea (1971, prema Jelaska, 2004: 207) koji kao
osnovno pravilo navodi da se "udar pridružuje slogu što prethodi zadnjemu
samoglasniku s visokim tonom, ako je to moguće". Pod utjecajem je generativne
fonologije i Gardeov opis (1993, izvorno 1968) naglasnih obilježja morfema u
hrvatskome (štokavskome).
Inkelas i Zec (1988) opisuju srpske naglaske pravilima autosegmentalne
(višeglasne) fonologije. Prema fonološkoj interpretaciji naglasci su rastavljeni u
dvije komponente: ton i udar. Tonove pridružuju morama, a ne slogovima.
Površinska reprezentacija prikazuje naglaske kao tonske konture sastavljene od
sekvenca niskog (N) i visokog (V) tona. Pravilima višeglasne fonologije autorice
dalje razrađuju dubinsku reprezentaciju i derivacije tih naglasaka te u usporedbi s
drugim sličnim sustavima zaključuju da je u srpsko-hrvatskim (odn. srpskim)
naglascima informacija o udaru predvidljiva iz informacije o tonu. Zec (1993)
razrađuje ovaj fonološki opis tzv. srpsko-hrvatskog naglasnog sustava uvodeći
dijakronijsku dimenziju i suvremene fonološke teorije.
Mihaljević (1991: 72) također oruđem autosegmentalne fonologije, u kojoj
je naglasak "formalno sredstvo povezivanja paralelnih autosegmentnih redova",
primjenama univerzalnih konvencija pridruživanja navodi reprezentacije koje
smatra relevantnim za standardni jezik. Kod silaznih naglasaka površinsko mjesto
jednako je temeljnom jer se ne primjenjuje pravilo akcenatskog pomaka, kratki

37
samoglasnici zauzimaju jednu poziciju u CV redu, a dugi dvije pozicije te im se
može uz inicijalni visoki ton pridružiti i niski. Fonološke reprezentacije riječi
kamen, brûcoši, kostòbolja i rúka prikazuju se u dva reda (Slika 3).

Slika 3. Fonološke reprezentacije hrvatskih naglasaka9

Babić i Josipović (1991) u višeglasnom opisu polaze od podjele jezika s

visinskim naglascima prema odnosu tona i udara na tri grupe: u prvoj grupi ton se
pridružuje prema udaru, u drugoj udar i ton su neovisni, a treću grupu čine jezici u
kojima se udar pridružuje prema tonu. Hrvatski jezik pripada skupini u kojoj se
udar (naglasak) pripisuje prema tonu, a nosilac tona je mora. Ipak, autorice
smatraju da ovakvo polazište ne omogućuje opis svih naglasnih osobina
hrvatskoga, a osobito ne dijalektalnih varijanti. Autorice sažimaju dotadašnje
generativne i višeglasne opise te nude vlastiti višeglasni opis koji proširuje
dotadašnja pravila te time omogućuju višeglasni opis raznih dijalekata,
suvremenog standardnog hrvatskog sustava (koji uključuje silazne naglaske na
srednjim i zadnjim slogovima) i pojednostavljivanje nekih naglasnih sustava.
Sažimajući svoj opis autorice kažu da se "promjene događaju zbog težnje za: 1.
necikličkom primjenom pravila, 2. prikvačenjem visokog tona samo udarnoj mori
(engl. head-mora), 3. prikvačenjem visokog tona prvoj mori riječi u tvorbi, 4.
otkvačenjem visokih tonova izvan naglašenog sloga, 5. gubljenjem dvomornih
slogova izvan naglašenog sloga, 6. gubljenjem dvomornih slogova uopće" (Babić
i Josipović, 1991: 57). Autorice smatraju da opis koji daju Inkelas i Zec (1988) za
naglaske srpskoga jezika, u kojem se naglasci opisuju pomoću ishodišnog visokog
leksičkog tona, a ton i udar odvojeni su kao dvije nezavisne sastavnice, nije
potpuno prikladan za hrvatski.

9
Primjeri su preuzeti iz Mihaljević (1991:73-74)

38
 Škarić (1991) opisujući odnos naglaska i prozodijskih osobina slogova
riječi rabi tonske razine te označava nizove tonova koji su obavezni za ostvarenje
naglasaka i okolne tonove koji mogu, ali ne moraju biti sastavni dio fonetske
riječi. Na taj način opisane riječi sa silaznim naglascima mogu imati strukturu V
V N N, a riječi s uzlaznim naglascima V N V N (podcrtan je obavezni dio riječi
koji govori o fonološki relevantnoj akustičkoj prirodi silaznih naglasaka, tj. da su
silazni naglasci visoki, a uzlazni slijed niskog i visokog tona).
Gvozdanović (1999: 849) opisuje standardni prozodijski sustav hrvatskoga
i srpskoga jezika kao jezik s visinskim naglaskom u kojem je udarna mora u
lijevom dijelu stope (engl. left-headed feet), a dugi vokali funkcioniraju kao
samostalne jedinice koje nose ton (engl. long vowels as single ton-bearing units).
Jelaska (2004) daje najpotpuniji višeglasni opis hrvatskih naglasaka.
Naglasci nastaju spojem triju jedinica različitih fonoloških dionica: udarne,
dužinske i tonske (Slika 4).

Slika 4. Prikaz triju fonoloških dionica hrvatskih naglasaka10

U hrvatskom je jeziku udar pripisan slogu, a mora je nosilac tona. Jelaska

(2004) dijeli dotadašnje višeglasne opise hrvatskoga u tri skupine: opise s
leksičkim visokim i niskim tonovima, opise s tonskim priključkom i visokim
tonom i opise s leksičkim udarom. U opisu naglasnoga sustava koji pruža u svojoj
doktorskoj disertaciji (Babić, 1997, prema Jelaska, 2004: 209) kreće od postavke
da su "u umnome rječniku spremljena dva podatka, udar i visoki zaudarni leksički
ton". Prototipni naglasci nastaju kada su udar i visoki ton spojeni u istom slogu,
pa se stoga tzv. silazni naglasci mogu smatrati prototipnima. U uzlaznim
naglascima "prototipni član tonske razine slijedi za prototipnim članom udarne

10
Primjeri su preuzeti iz Jelaska (2005:206).

39
razine, a zajednički imaju razlikovnu ulogu". Jelaska (2004: 121) smatra da je
udar u hrvatskom "prototipnije sredstvo naglašavanja nego visoki ton".
Zec (2005) opisuje štokavske naglasne sustave pomoću ograničenja (engl.
constraint), tj. pravila teorije optimalnosti (engl. optimality theory, kratica OT).
Primjenom pet fonoloških ograničenja definiranih u teoriji optimalnosti:
ALIGNHEADPRWD (glava prozodijske riječi usklađena je s lijevim rubom
prozodijske riječi), NOLONG-H (visoki ton (H) može se povezati samo s jednom
jedinicom koja nosi ton (TBU)), WEIGHT-TO-STRESS (ako je težak, onda je
naglašen), NONFINALITY (glava prozodijske riječi ne može biti na zadnjem slogu
prozodijske riječi) i pravilom NONFINALITYLIGHT (glava prozodijske riječi ne
može biti na zadnjem lakom slogu prozodijske riječi) autorica je izvela i opisala
sedam staroštokavskih sustava (od kojih dva nisu potvrđena) i tri novoštokavska
sustava.
Okvir za suvremeni fonološki opis leksičkih tonova (i intonacije rečenice),
kao i primjere fonoloških opisa leksičkih tonova pojedinih jezika, daju Ladd
(1996), Hulst (1999), Gussenoven i Bruce (1999), Yip (2002), Gussenhoven
(2006) i drugi. Suvremeni se opisi temelje na autosegmentnoj metričkoj fonologiji
i teoriji optimalnosti.

40
1. 4. FONETSKE DIMENZIJE NAGLAŠENOSTI I LEKSIČKIH NAGLASAKA
Prije opisivanja korelata naglasaka, zbog dvoznačnosti pojma naglasak, potrebno
je precizirati govori li se o fenomenu naglašenosti, istaknutosti, udara (engl.
prominence, accent, pitch accent, stress) ili o fonološki različitim naglascima
riječi (engl. lexical pitch accent, tone accent, tonem). Većina akustičkih
istraživanja prozodije riječi u jezicima zapadnog kulturnog kruga (u engleskom,
španjolskom, njemačkom, nizozemskom itd.) bavi se korelatima naglašenosti, tj.
razlici istaknute govorne jedinice (more, sloga, riječi) od neistaknute, a tek manji
broj radova fonetskim korelatima leksički različitih naglasaka (u švedskom,
slovenskom, litavskom, hrvatskom itd). Budući da su u hrvatskome leksički
različiti naglasci ujedno i naglašeni slogovi, u pregledu ćemo navesti rezultate
istraživanja fonetskih korelata obaju fenomena, prvo naglašenosti, a zatim leksički
razlikovnih naglasaka istoga mjesta i stupnja naglašenosti. Fonetski se korelati
naglasaka opisuju artikulacijskim, akustičkim i perceptivnim (auditivnim)
osobinama.

1. 4. 1. Artikulacijski korelati naglašenosti

Artikulacijski korelati za naglašenost u starijoj se literaturi opisuju
impresionistički. Jespersen (1932, prema Dogil, 1999: 327) opisuje naglasak kao
intenzivnu mišićnu aktivnost, Garde (1993: 9) kaže da se naglašeni od
nenaglašenih slogova u riječi razlikuju u "raspodjeli ekspiratorne sile između
dvaju slogova u riječi", a Lehiste (1970) da se "udar (engl. stress) može definirati
kao veći napor koji govornik ulaže u proizvodnju naglašenog sloga u usporedbi s
nenaglašenim" (prijevod E. P.). Danas se artikulacijski pokreti pri proizvodnji
prozodije mogu promatrati sofisticiranim tehnikama, npr. elektromiografijom,
elektropalatografijom (EPG), elektromagnetskom artikulografijom (EMA),
ultrazvukom itd. Uobičajena mjerenja prozodijske manifestacije uključuju
varijacije amplitude artikulacijskog pokreta, varijacije zračnog pritiska te
specifične obrasce električnih impulsa u živcima koji vode do artikulacijske
muskulature, osobito u onima koji inerviraju larinks (Werner i Keller, 1994).
Pomoću jedne od tehnika istraživanja artikulacije (engl. X-ray microbeam system)
de Jong i sur. (1993) bilježili su pokrete jezika, donje čeljusti i usnica pri izgovoru

41
naglašenih i nenaglašenih slogova kod govornika engleskog jezika. Rezultati su
pokazali da je glavni artikulacijski korelat naglašenosti reducirana koartikulacija u
naglašenom slogu, što se slaže i s Lindblomovom (1990, prema Dogil, 1999)
teorijom da su naglašeni slogovi "hiperartikulirani". Ova je teorija upitna, kako
smatra Dogil, u jezicima u kojim se naglašeni slog ostvaruje s više od jednim
tipom akcenta. U hrvatskom jeziku, iako se nenaglašeni slogovi ne reduciraju kao
u engleskom ili ruskom, ipak možemo govoriti o jasnijoj artikulaciji naglašenih
slogova, na koju upućuju akustičke osobine vokala. Škarić (1991) ovu
artikulacijsku osobinu naglašenih vokala naziva "izgovorna točnost". Na korpusu
ovoga rada u vizualnoj analizi zvučnih signala pokazalo se da se naglašenost kao
izgovorna preciznost odražava na trajanje, na jasniju strukturu vokalskih
formanata i na jasniju spektralnu strukturu konsonanata.

1. 4. 2. Akustički korelati naglašenosti

Budući da je naglasak dio prozodijskoga sloja govora koji se odašilje zvučnim
valovima, akustička se realizacija prozodije može promatrati i kvantificirati
analizom zvučnoga signala. Glavni akustički parametri koji nose prozodijski sloj,
te se mogu mjeriti u zvučnom signalu, jesu: fundamentalna frekvencija, intenzitet,
trajanje i struktura spektra, prvenstveno formanti vokala i spektralni nagib.
Trajanje (t) se najčešće mjeri u milisekundama (ms), intenzitet (I) u decibelima
(dB), fundamentalna frekvencija (f011) u hercima (Hz), spektralna struktura vokala
opisana je vrijednostima prosječnih frekvencija prvog i drugog formanta (F1 i F2),
također u hercima, a spektralni nagib brojnim parametrima (vidi Sluijter, 1995;
Claßen i sur, 1998). Naglašeni slog može biti, primjerice, više fundamentalne
frekvencije, veće amplitude i dužeg trajanja od nenaglašenog sloga, no to je samo
tendencija, ali ne i pravilo (Werner i Keller, 1994). Premda se u literaturi (Garde,

11
Iako se u literaturi fundamentalna frekvencija najčešće označava velikim slovom (F0), u
ovom radu bilježi se malim slovom (f0). Ovakvo bilježenje temelji se na razlikovanju pojmova
nulti formant (F0), kao dijela statične boje glasa, i fundamentalne frekvencije (f0) za koju je bitna
dinamička promjena u vremenu. Ova distinkcija preuzeta je iz disertacije Varošanec-Škarić
(1997), u kojoj se nulti formant analogijom prema ostalim formantima označava kao F0, jer osim
prosječne frekvencije, ima dodatne karakteristike intenzitetskog odnosa prema drugim formantima
i širine formantskoga pojasa.

42
1993; Lehiste, 1970; Škarić, 1991) sve četiri kategorije (fundamentalna
frekvencija, trajanje, intenzitet i formanti vokala) navode kao fonetski korelati
naglašenosti (akcenta ili udara), brojni radovi preispituju njihovu akustičku i
percepcijsku ulogu u ostvarivanju naglašenosti te hijerarhiju važnosti. U novijim
se istraživanjima (Sluijter, 1995; Sluijter i Heuven, 1996; Sluijter i sur., 1997;
Claßen, 1998) kao spektralni korelat udara mjeri kvaliteta glasa (engl. spectral
ballance), koja se preciznije određuje kao spektralni nagib (engl. spectral tilt), tj.
intenzitetski odnos spektralnih sastavnica. Navedeni autori zaključuju da za
percepciju udara nije presudna ukupna intenzitetska razlika naglašenih i
nenaglašenih slogova, već intenzitet spektralnih sastavnica u području iznad 0,5
kHz.

1. 4. 3. Stupnjevi naglašenosti
Fonetska realizacija naglaska u različitim domenama (more, slogovi, riječi,
intonacijske fraze, rečenice) ostvaruje se drukčijim sredstvima. Dok se naglasak
na strukturama većim od riječi fonetski realizira distribucijom pauza i
intonacijskih karakteristika u izreci (Pierrehumbert, 1980), fonetska se realizacija
naglaska riječi ostvaruje različitim udjelom navedenih akustičkih parametara.
Odnos i važnost pojedinih parametara u ostvarenju istaknutosti ovisi o stupnju
istaknutosti, a varira u jezicima ovisno i o tome imaju li ili ne razlikovne naglaske
riječi. Dogil (1999) te Clark i Yallop (1995) smatraju da su, za razliku od viših
prozodijskih razina, na razini fonološke riječi akustičke osobine jezično ovisnije.
Sluijter (1995) te Sluijter i Van Heuven (1996, 1996a, 1996b) razlikuju nazive
akcent (engl. accent) i udar (engl. stress): akcent označava slog koji je u fokusu
[+F], a udar naglašeni slog izvan fokusa [-F]. Fant i Kruckenberg (1999),
istražujući korelate istaknutosti (u prozodiji švedskog jezika) prema procjenama
ispitanika, istaknutost su sloga podijelili u ukupno pet stupnjeva. Tri su glavna
stupnja: neobilježen udarom (engl. unstressed), pod udarom nenaglašen (engl.
stressed unaccented) i pod udarom i naglašen (engl. stressed accented). Naglašeni
slog pod udarom ima i tri podstupnja istaknutosti: nefokusni, fokusni i viši
stupanj. Smiljanic (2004) istražuje međuutjecaj pragmatičkih čimbenika stupnja
istaknutosti i naglasnog sustava hrvatskoga (zagrebački govor) i srpskoga
(beogradski govor). Istraženi pragmatički uvjeti su dvije vrste istaknutosti: uski

43
fokus (koji se naziva još i kontrastivni naglasak) i široki fokus (naglasak riječi
koja je vrlo blago, jedva primjetno istaknuta u rečenici).
Iako se naglašenost u domeni riječi i rečenice najčešće opisuje kategorijom
fundamentalne frekvencije, tj. tona kao perceptivnog korelata, postoje dvojbe: je li
isticanje sloga u riječi pomoću tona (npr. visine tona ili većeg raspona tona), tzv.
tonski naglasak (engl. pitch-accent), karakteristično za neke jezike, dok je u
drugim jezicima ton manje važan korelat naglašenosti. No, razlučimo li naglasak
u fokusnoj poziciji (koji se naziva akcent, uži fokus, veći stupanj istaknutosti i sl.)
i naglasak u izvanfokusnoj poziciji (rečenici tzv. širokog fokusa) u nekim
jezicima, primjerice u engleskom (Beckman, 1986) i poljskom (Dogil, 1999),
dokazano je da je samo naglasak u fokusnoj poziciji obilježen značajnom
promjenom f0.

1. 4. 4. Odnos akustičkih korelata i percepcije naglaska

Premda se naglasak (engl. accent) i udar (engl. stress) opisuju objektivnim
parametrima akustičkog signala, naglašenost ili istaknutost (engl. prominence)
prvenstveno je perceptivna kategorija. "Istaknutost znači da se jedan od elemenata
percipira kao element koji nečim odudara od lingvističkog konteksta" te se prema
standardnim definicijama "ostvaruje dužinom, glasnoćom, tonom (i njegovim
pokretom) i kvalitetom (ili »timbrom«) označenog elementa" (Dogil, 1999: 277,
prijevod E. P.). Budući da su dužina, glasnoća, visina tona i boja vokala
perceptivne kategorije, njihovi akustički mjerljivi korelati, koji se nalaze u
zvučnom signalu: trajanje, intenzitet, fundamentalna frekvencija i struktura
spektra, tek su pomoć za otkrivanje važnosti pojedinih akustičko-auditivnih
dimenzija, ali njihov odnos nije jednoznačan.
Heldner (2001) tvrdi da niti jedna akustička karakteristika nije nužna, tj. ne
mora biti prisutna da bi slušatelj percipirao neku prozodijsku kategoriju te navodi,
kao što su primijetili i mnogi drugi autori, da je moguće signalizirati određenu
prozodijsku kategoriju čak i kada nedostaje najvažnija akustička karakteristika za
signalizaciju prozodije – f0, a to se događa primjerice u šaptu. Stoga Heldner
definira perceptivne migove (engl. cue)12 kao akustičke karakteristike koje su

12
Škarić (1991) je za engleski termin cue u hrvatskom jeziku uveo naziv mig.

44
same po sebi dovoljne za signalizaciju prozodijske kategorije. Primarnu ulogu u
opisu prozodijskih modela i u percepciji akcenta svakako ima promjena f0 (f0
movement) ili vrh odnosno cilj f0 (f0 target). Heldner (2001: 11) definira primarni
akustički mig kao: "kandidat znak koji »sam po sebi može biti dostatan« za
percepciju naglaska" (prijevod E. P.). Sve se ostale akustičke karakteristike mogu
smatrati sekundarnima zato što same po sebi ne mogu služiti za razlikovanje
kategorija ili zato što su potpuno ovisne o f0. Autori koji smatraju da je f0
najvažniji percepcijski mig za različite prozodijske kategorije, uključujući i
akcent, su Bolinger, 1958; Fry, 1958; van Katwuhjk, 1974; Bruce, 1977;
Beckman, 1986; 't Hart i sur., 1990 i drugi (prema: Heldner, 2001: 12). No,
uzmemo li u obzir razlikovanje percipiranja naglašenosti (o kojem govori
Heldner) i percipiranja različitih naglasaka u istoj poziciji naglašenosti nailazimo i
na suprotnu tvrdnju da je f0 najmanje relevantni znak za percepciju naglasaka, dok
je spektralni sastav najvažniji. Ovu tvrdnju na primjeru litavskih akcenata
dokazuje Pakerys (1982, prema: Dogil, 1999: 282).
Može se zaključiti da fundamentalna frekvencija i intenzitet, premda se
najčešće spominju kao korelati naglašenosti, nisu korelat naglašenosti sloga u
riječi, već se uključuju kao korelat tek kada se riječ nađe u nekom od viših
stupnjeva rečenične istaknutosti (fokus, uži fokus, jezgra, rečenični naglasak).
Istraživanja koja su "maknula" riječ iz fokusne pozicije, te time isključila dodatne
akustičke parametre istaknutosti, dokazuju da su glavni akustički korelati
naglašenosti (udara) unutar riječi (nenaglašeni slogovi u odnosu na naglašene)
povećano trajanje, perifernija formantska struktura vokala te istaknutost viših
frekvencija spektra, tj. manji spektralni nagib).

1. 4. 5. Perceptibilne vrijednosti u pojedinim akustičkim dimenzijama

Da bismo mogli interpretirati akustičke rezultate kao moguće percepcijski
relevantne podatke koji čine razliku između četiri hrvatska naglaska, te razliku
dugog i kratkog zanaglasnog vokala, potrebno je znati perceptivne vrijednosti,
odnosno opažljive veličine pojedinih akustičkih dimenzija. Dok akustički korelati
označuju objektivne mjere akustičkoga signala koje proizvodi govornik (trajanje,
fundamentalna frekvencija, intenzitet i spektralni sastav), perceptivnim se
migovima (engl. cues) nazivaju akustičke informacije koje mogu biti relevantne te

45
ih rabi slušatelj (dužina, tonska visina, glasnoća i boja). Dodatni je problem što
ova dva niza pojmova nisu jednoznačno povezana. Barry (1981) tvrdi da trajanje,
intenzitet i spektralni sastav zajedno doprinose percepciji glasnoće, a trajanje i
promjena frekvencije doprinose percepciji dužine.
Najmanja količina promjene akustičke informacije koja se može percipirati
naziva se diferencijalni limen (DL)13. Razmatrajući rezultate istraživanja
diferencijalnog limena za percepciju promjene trajanja Lehiste (1970: 13)
zaključuje da u rasponu trajanja glasnika, koji traju prosječno od 30 do 300 ms,
diferencijalni limen trajanja iznosi od 10 do 40 ms. Flanagan (1965: 214) navodi
da je ukupni intenzitet vokalnog glasnika proporcionalan s amplitudom glotalnog
pulsa te da mjerenja limena ukupnog intenziteta vokala donose vrijednost od
otprilike 1,5 dB, što je zapravo vrijednost diferencijalnog limena amplitude prvog,
intenzitetski jačeg formanta, te odgovara promjeni širine formanta od 20%.
Strukturu formanata određuju tri veličine: središnja frekvencija formanta,
amplituda formanta te širina pojasa. Prema Flanaganu (1965: 213-214)
diferencijalni limen frekvencije F1 i F2 (sintetiziranih vokala) iznosi 3 do 5%
frekvencije tih formanata; limen amplitude F1 (ujedno i ukupnog intenziteta
vokala) je 1,5 dB, dok je intenzitetski limen F2 oko 3 dB. Flanagan smatra da bi
promjene veličine od 20 do 40% širine formanta mogle biti primjetne.
Za interpretaciju kretanja tona u tonskim naglascima važno je znati
osobine percepcije fundamentalne frekvencije te percepcijski osjetljiva mjesta
promjene f0 u trajanju i strukturi sloga. Flanagan (1965: 214), sažimajući rezultate
svoga rada sa Saslowom iz 1958. godine, za sintetizirane vokale muškoga glasa
(80-120 Hz) navodi da je diferencijalni limen f0 od 0,3 do 0,5% fundamentalne
frekvencije. Lehiste (1970) navodi i rezultate brojnih drugih istraživanja te koliko
rezultati variraju ovisno o postupku ispitivanja, frekvenciji i intenzitetu.
Psihoakustički podaci o diferencijalnom limenu fundamentalne frekvencije
dobiveni ispitivanjem kompleksnih govornih stimulusa (kratkih rečenica na
engleskome) u istraživanjima Harrisa i Umede (1987) za 10 do 50 puta veći su od
rezultata dobivenih ispitivanjem nepromjenjivih sintetičkih vokala. Percepciju

13
Za diferencijalni limen u engleskome se rabe sinonimi: difference limen (DL), just-
noticeable difference (JND), differential treshold, just-discriminable change (Flanagan,
1965: 212).

46
promjene tonske krivulje (glissando) na prirodnim i sintetičkim vokalima
istraživao je Rossi (1971) te dobio tri vrste percipiranja promjene f0: kao skup
niskih statičnih tonova, visokih statičnih tonova te melodijskih tonova. Rezultati
pokazuju da uzlazna intonacija, čak i kada je identificirana, nije percipirana u
cijelosti, već se podudara s frekvencijom na prijelazu 2/3 u 3/3 vokala. Premda se
pretpostavlja da se silazni glissando bolje percipira od uzlaznoga, Rossi (1978) ne
potvrđuje tu hipotezu, već za silazni glissando dobiva podatke koji odgovaraju
percepciji uzlaznoga – percipira se onaj ton koji se nalazi na 2/3 trajanja vokala, a
za vokal trajanja 200 ms koji počinje na 139 Hz prag percepcije glisanda iznosi
18-19 Hz. Eksperimentima s čistim tonovima (izvore navodi Hombert, 1977: 23)
dokazana je tvrdnja da je završni dio krivulje f0 tonema informativniji, tj. igra
veću ulogu u percepciji tonema nego njezin početak.
Budući da na percepciju promjene tona utječu i varijacije spektra i
amplitude u govornom signalu, dolazi do efekta perceptualne segmentacije
govornog kontinuuma (House, 1990, prema Mertens i Alessandro, 1995). House
(1996) opisuje model optimalne percepcije tona koji se temelji na pretpostavci
odnosa kompleksnsti signala i tonske osjetljivosti. Što je veća količina novih
informacija o spektru i brža promjena intenziteta, osjetljivost na ton se smanjuje.
House zaključuje da je kontura f0 u pristupu sloga (engl. onset) i na početku
nukleusa kodirana kao "tonska razina" (engl. level tone), npr. visoka i niska, dok
je tijekom nukleusa i na početku kode fundamentalna frekvencija kodirana kao
"tonska kontura " (engl. contour tone), npr. silazna i uzlazna (Slika 5). Dakle,
optimalno mjesto za percipciju tonske konture kao konture nalazi se u spektralno
stabilnom dijelu vokala. Prema ovom modelu početak percipiranja uzlazne ili
silazne krivulje nalazi se na 30 do 50 ms od početka vokala, a za optimalnu
percepciju krivulje f0 ukupno trajanje vokala treba biti veće od 100 ms.

47
Slika 5. Utjecaj strukture sloga na percepciju akustički silazne tonske konture14
Legenda: percepcija tonova: L – niska razina, F – silazna kontura, H – visoka razina;
struktura sloga: C – konsonant, V – vokal

1. 4. 6. Utjecaj segmentalne strukture na trajanje i fundamentalnu

frekvenciju naglašenog vokala
Pri metodologiji opisa krivulje f0 problem je klasificirati frekvencijske krivulje
koje fonološki i perceptivno predstavljaju istu kategoriju, odnosno razlučiti
krivulje koje predstavljaju različite kategorije. Naime, tonske konture koje
pripadaju istim fonološkim kategorijama znatno variraju zbog utjecaja slogovne
strukture. Problem je što su neke temporalne promjene u konturi tona fonološki
značajne, iako njihova magnituda nije veća od promjena uzrokovanih
segmentalnom strukturom (Kohler, 1990, prema Van Santen i Möbius, 1997).
Prozodijske karakteristike uvjetovane segmentalnom strukturom nazivaju se
mikroprozodija (Werner i Keller, 1994). Na trajanje i fundamentalnu frekvenciju
nekog vokala utječu inherentna obilježja glasnika koja ovise o vrsti vokala (npr.
niski vs. visoki vokal), o okolnim glasnicima (npr. zvučni vs. bezvučni
konsonanti, okluzivi vs. frikativi) i sl. Primjerice, f0 na početku vokala niža je ako
vokalu prethodi okluziv, nego ako mu prethodi frikativ. Trajanje glasnika
općenito je kraće u zvučnom, nego u bezvučnom okruženju.

14
Slika je preuzeta iz House (1996).

48
 Iz rezultata koje sažima Hombert (1978: 79) može se izračunati da se f0
vokala nakon okluziva iste skupine zvučnosti u prosjeku razlikuje samo 0,5-2 Hz,
dok su vokali nakon bezvučnih okluziva u prosjeku 6-12 Hz viši nego nakon
zvučnih. Osim prosječne f0 razlikuje se i smjer krivulje. Krivulja fundamentalne
frekvencije tijekom 100 ms početnog trajanja vokala u engleskom je nakon
bezvučnih glasnika silazna, a nakon zvučnih uzlazna (Slika 6). Za sonante se
pretpostavljalo da minimalno ili uopće ne utječu na krivulju f0, no podaci
pokazuju da imaju sličan utjecaj kao i zvučni okluzivi, tj. snizuju početnu f0 pa na
početku idućeg vokala nastaje uzlazna krivulja.

Slika 6. Kretanje fundamentalne frekvencije u vokalima nakon zvučnih i

bezvučnih okluziva15
Legenda: p – prosječna krivulja vokala nakon bezvučnih okluziva
b – prosječna krivulja vokala nakon zvučnih okluziva
Krivulje su prosjek za pet govornika engleskoga jezika.

Vjerojatno radi fonološke funkcije fundamentalne frekvencije u tonskim je

jezicima utjecaj okolnih segmenata na f0 vokala mnogo manji nego u jezicima s
dinamičkim naglaskom. U tonskom jeziku joruba utjecaj je predvokalskih
konsonanata kraći nego u engleskom te traje 40 do 60 ms. Gandour (1974, prema
Hombert, 1978) izračunao je da bezvučni konsonant utječe na prvih 30 ms vokala,
dok utjecaj zvučnog konsonanta traje 50 ms. Istraživanja mogućnosti percepcije
tih mikroprozodijskih promjena (Hombert, 1978) pokazuju da promjenu od 10 Hz
(bila to uzlazna ili silazna krivulja) u pristupu sloga slušači (izvorni govornici)
engleskog mogu percipirati ako krivulja traje najmanje 60 ms, a slušači (izvorni
15
Slika je preuzeta iz Hombert (1978:80).

49
govornici) tonskog jezika joruba mogu percipirati promjenu ako krivulja traje 40
ms.
Postvokalni konsonanti mnogo manje utječu na f0, no poznata je činjenica
da oni utječu na trajanje vokala. Vokali nakon kojih slijede bezvučni konsonanti
kraći su od istih nakon kojih slijede zvučni.
Na mjesto vrha fundamentalne frekvencije, koje je najčešće u naglašenom
slogu, utječe i veličina akcenatske grupe, tj. broj slogova u fonetskoj riječi. Van
Santen i Möbius (1997) dokazali su da se polisilabičke akcenatske skupine
ponašaju različito od monosilabičkih. U početnom naglašenom slogu višesložne
akcenatske skupine vrh f0 pojavljuje se značajno kasnije (na 91% trajanja sloga, a
često se nalazi i u slogu koji slijedi) nego u jednosložnoj grupi (na 35% trajanja
sloga). Van Santen i Hirschberg (1994, prema van Santen i Möbius, 1997)
izmjerili su da u jednostavnom izjavnom nukleusnom uzlazno-silaznom tonskom
akcentu lokacija vrha (mjerena od početka naglašenog sloga) sustavno varira od
150 do 300 ms zbog utjecaja trajanja pojedinih segmenata. Vrh f0 u
monosilabičkim akcenatskim skupinama pojavljuje se kasnije u slogu koji
završava sonantom nego u slogu koji završava okluzivom (pin vs. pit), a ako slog
počinje sonantom vrh se pojavljuje ranije nego kad slog počinje okluzivom (yet
vs. bet). Ti efekti ustraju i kada se mjeri od početka vokala i kada se mjesto vrha
normalizira dijeljenjem s trajanjem sloga ili rime. Autori su također dokazali da
na položaj vrha f0 najjače utječe trajanje pristupa naglašenog sloga, zatim rima
naglašenog sloga, a najslabiji je utjecaj nenaglašenih slogova.
Međuovisnost trajanja sloga i glasnika još nije u potpunosti riješen
problem. Hipotezu segmentalne neovisnosti, koja kaže da identiteti konsonanata u
pristupu i kodi sloga nisu relevantni za ukupno trajanje sloga, i hipotezu
slogovnog posredovanja, čiji je zaključak da slogovni segmenti koji se pojavljuju
u istim prozodijskim kontekstima u tim kontekstima trebaju jednako trajati,
eksperimentima su opovrgli van Santen (1997c, prema Möbius, 2001) i Van
Santen i Möbius (1997) te dokazali da trajanje pojedinog glasnika utječe na
ukupno trajanje sloga. Podatke o utjecaju veličine sloga, broja slogova u riječi i
tempa govora na trajanje glasnika hrvatskoga jezika donosi Bakran (1984).
Svi mikroprozodijski efekti zbog dominacije prozodije viših razina tj.
većih domena, teško se mogu pratiti u kontinuiranom govoru.

50
1. 4. 7. Tonogeneza – teorija nastanka tonskih naglasaka
Tonogeneza (engl. tonogenesis) je teorija koja na temelju dijakronijskih i
sinkronijskih fonetskih pojava pokušava objasniti nastanak fonološki razlikovnih
tonskih naglasaka, tzv. tonema. Temelj u objašnjenju tonogeneze u baltičkim i
slavenskim jezicima su glotički okluziv i laringalizirana fonacija, dok se
tonogenza u kineskom jeziku tumači prvenstveno utjecajem zvučnosti i
bezvučnosti predvokalskih obstruenata (zaprječnih suglasnika).
U tonskim jezicima nestankom distinkcije predvokalskog zvučnog i
bezvučnog obstruenta, vokali su razvili fonološki kontrastivne tonove (Hombert,
1978: 78). Premda je utjecaj obstruenata na f0 vokala bilo inherentno obilježje
vokala, tj. nije proizvedeno namjerom govornika, nakon što je nestala opreka
zvučni/bezvučni u vokalima je zadržana razlika u f0. Vokali kojima je prethodio
zvučni obstruent zadržali su nižu f0 i razvili niži tonem, a vokali kojima je
prethodio bezvučni obstruent zadržali su višu f0 i razvili viši tonem. Ovu osnovnu
tezu o nastanku jezično razlikovnih tonova dopunili su Hombert, Ohala i Ewan
(1979) koji smatraju da su najjači utjecaj na genezu tonema imali predvokalski
okluzivi i postvokalski grkljanski konsonanti, dok su postvokalski neglotički
konsonanti i intrinzična visina vokala imali vrlo mali ili nikakav utjecaj.
Istraživanja razvoja od intrinzične do fonološki relevantne krivulje f0 (Hombert,
1977) potvrđuju da krivulje f0 u tonemima ne ostaju onakve kakve su bile izvorno,
prije razvijanja svoje fonološke funkcije, već se reorganiziraju prema
univerzalnim fonetskim principima tvoreći tako artikulacijski i perceptivno
optimalan tonski sustav.
U povijesti tumačenja razvoja baltoslavenskog akuta (Kortland, 1975,
prema Greenberg, rukopis 2004) smatra se da je grkljanski okluziv bio dio
akutiranoga sloga. Današnji latvijski jezik i neki nestandardni litavski dijalekti
(npr. žemaitski) u svojoj realizaciji starog "akuta" imaju grkljanski okluziv (engl.
glottal-stop), koji se naziva i "slomljeni ton" (engl. broken tone). Young
(1994: 102, prema Greenberg, rukopis 2004) smatra da je i današnjoj silaznoj
tonskoj konturi u aukšitskom litavskom narječju, na kojem se temelji litavski
standardni jezik, prethodio slomljeni ton. U slavenskim jezicima baltoslavenski
"akut" korespondira s kvantitetom i tonom. U češkom se kao nasljeđe
baltoslavenskog akuta pojavljuje dužina te danas postoji fonološka razlika dugih i

51
kratkih vokala, a svi dijalekti hrvatskoga jezika imaju na njegovom mjestu kratki
naglašeni (fonetski silazni) slog. Stari štokavski dijalekti u Srbiji i Crnoj Gori
gube korelacije u tonu, dok je novoštokavski dijalekt rekonstruirao kontrast u tonu
pomicanjem mjesta "udara" te su nastali uzlazni tonovi na prethodnom slogu. U
hrvatskim arhaičnim dijalektima razlikuje se uzlazni ton na mjestu neoakuta, a
silazni je ton rezultat tonskog spajanja akuta i cikrumfleksa. U slovenskom je
jeziku situacija slična kao u hrvatskim dijalektima, tj. slovenski ima uzlazni ton
koji odgovara neoakutu, ali i uzlazni ton na mjestu baltoslavenskog akuta, što je
posebnost samo slovenskih tonskih dijalekata. Greenberg (rukopis, 2006) smatra
da je u razvoju staroga akuta važnu ulogu odigralo gubljenje glotičkog okluziva i
da se kao suvremeno naslijeđe toga procesa pojavljuje laringalizacija, tj. vrsta
fonacije koja se naziva još škripava fonacija (engl. creaky phonation type). Pojavu
laringalizacije u slovenskom je jeziku istražio Jurgec (2005, 2007a).

1. 4. 8. Optimalno ostvarenje naglaska: veličina domene i vrsta jezgre

U opisu naglasaka postavlja se pitanje koja je optimalna veličina domene za
njihovo ostvarenje. Garde (1993) razlikuje pojmove naglašljiva jedinica, tj.
"međusobno kontrastirani odsječci" (često slogovi, rjeđe more) i naglasna
jedinica, tj. "odsječci unutar kojih su ti kontrasti stvoreni" (riječi). Naglašljivu
jedinicu možemo smatrati minimalnim, a naglasnu jedinicu maksimalnim
akcenatskim okvirom. U grčkom je jeziku (Arivanti i sur., 2000, prema Smiljanic,
2004) dokazano da su za kanonsko ostvarenje naglaska potrebna tri sloga. U
hrvatskom su govoru (Škarić, 1991: 319) najčešće trosložne (31,5%) i dvosložne
govorne riječi (28,7%), a s obzirom na to da je vrlo često naglašen prvi slog može
se tvrditi da su daktilska i trohejska ritmička stopa podjednako kanonske. Premda
je za ostvarenje naglašenosti kao maksimalnog akcenatskog okvira vjerojatno
optimalan troslog, i dvosložne su riječi dostatne za analizu. U istraživanju koje je
prethodilo ovoj disertaciji analizirani su akustički korelati hrvatskih naglasaka u
izolirano izgovorenim riječima razne veličine, od jednosložnih do peterosložnih
riječi. Rezultati su pokazali da se samo u naglašenom te u prvom zanaglasnom
slogu ostvaruju statistički značajne akustičke razlike među naglascima, dok su svi
slogovi pred naglašenim te treći, četvrti i peti slog nakon naglašenog irelevantni,
tj. akustički jednaki bez obzira na vrstu leksičkog naglaska u riječi.

52
 Fokus ili jezgra je najistaknutiji i najrazlikovniji dio intonacijske jedinice.
U hrvatskom je jeziku opisano šest jezgara (Škarić, 1991): silazna, uzlazna, ravna,
silazno-uzlazna, silazno-uzlazno-silazna (tzv. inverzna) i složena (ulazna +
silazna). Jezgru u hrvatskom čine naglašeni slog u silaznim naglascima, a
naglašeni i zanaglasni slog u uzlaznim naglascima (Škarić, 1991). Još nije
detaljno istraženo kako pojedine jezgre utječu na ostvarenje leksičkih naglasaka u
hrvatskome. Škarić (1991: 310) tvrdi da se "u silaznim intonacijskim jezgrama
najpotpunije ostvaruju tonske osobine naših naglasaka riječi jer su te jezgre
najsličnije onima u izjavnim rečenicama od jedne riječi". Pletikos i sur. (2006)
akustičkom i perceptivnom analizom dokazali se ovu tvrdnju i opisale količinu
modifikacije naglasaka riječi u uzlaznim i ravnim jezgrama u odnosu na silaznu.
Rezultati su također pokazali da su za ostvarenje triju ispitivanih jezgara potrebna
dva sloga, tj. da je i u silaznim naglascima jezgra dvosložna. Josipović (1995)
istražuje stupanj interakcije leksičke i postleksičke prozodije i zaključuje da
uzlazni naglasci imaju jaču tendenciju očuvanja (manjeg utjecaja postleksičkog
oblikovanja) od silaznih naglasaka te da jači stupanj istaknutosti riječi u
intonacijskoj frazi omogućava veće očuvanje lekskičke prozodije.

1. 4. 9. Intonacijski modeli i transkripcijski sustavi opisa naglasaka riječi

Premda je opis intonacije mnogo šire područje od opisa naglasaka riječi, naglasak
riječi dio je rečenične intonacije te pripada njezinom opisu. U ovom poglavlju
sažet ćemo osnovne intonacijske modele i najčešće vrste bilježenja intonacije.
Mnoge prozodijske teorije intonaciju opisuju temeljeći se na principima fonološke
deskripcije: postuliraju broj različitih fonoloških entiteta i zatim im pridružuju
fonetsku realizaciju. Od brojnih radova izdvojit ćemo parametrijski model
intonacije, tj. radove o kvantitativnom modeliranju f0 koji se direktno mogu
primijeniti na istraživanje i opis prozodije riječi (van Santen i Möbius, 1997;
Möhler, 1998; Möhler i Conkie, 1998; van Santen i Möbius, 2000).
Dva su osnovna načina opisivanja intonacije: jedan način je definiranje
položaja naglašene jedinice (sloga) kao visoki ili niski cilj (engl. high (H) – low
(L) target), a drugi je način opis tijeka f0 kao silazni, uzlazni ili silazno-uzlazni
pokret (engl. falling, rising, falling-rising movement). Detaljniji opis uključuje i
određivanje mjesta vrha f0 (engl. peak) koje može biti rano, srednje ili kasno. Kao

53
i opis većih intonacijskih jedinica i prozodija riječi opisuje se na dva načina: 1)
kao niz segmenata kojima se pridružuje visoki ili niski cilj (engl. target), koji se
naziva i tonska razina (engl. pitch level) ili u starijoj literaturi registar (engl.
register tone system), a takvih razina u tonskim jezicima može biti 2 do 4) kao
tonska kontura (engl. f0 movement, gliding pitch, contour), koja može biti silazna,
uzlazna te kombinacija silaznih i uzlaznih krivulja.
Danas je u opisu intonacije najraširenija autosegmentna metrička teorija
(engl. autosegmental-metrical theory, AM), (Ladd, 1996), koju je razradila
Pierrehumbert u svojoj doktorskoj disertaciji 1980. Autosegmentna metrička
teorija kao temeljne kategorije uzima akcente (engl. pitch accents) i frazne tonove
(engl. phrasal tones), (Pierrehumbert, 1980) koji se temelje na dvije "atomske"
jedinice: H i L. One se fonetski realiziraju kao visoki (H) i niski (L) cilj u
tonskom rasponu govornika. Ti se ciljevi odnose na naglašene jedinice izreke
(većinom su to slogovi), te su u autoričinoj notaciji označeni zvjezdicom (*).
Kombinacijom tih ciljeva nastaju monotonalni tonski akcenti (engl. mono-tonal
pitch accents), npr. H* ili L* akcent te bitonalni tonski akcenti (engl. bi-tonal
pitch accents), npr. L*+H, L+H* itd. Fenomeni koji se tiču granica opisuju se
fraznim akcentima (kada su granice u sredini) ili graničnim tonovima (kada se
radi o granici intonacijske jedinice), a svi se sastoje od jednog H ili L cilja. Iz
autosegmentnog metričkog modela proizašla je anotacija nazvana ToBI (engl.
Tones and Break Indices). ToBI konvencija razvijena je za brojne jezike
(http://www.ling.ohio-state.edu/~tobi/), a opis naglasnog sustava i drugih
intonacijskih pojava u srpskom jeziku pomoću ToBI anotacije razvila je Godjevac
(2001). Iako je dvotonski sustav inicijalno razvijen za opis rečenične intonacije,
on se primjenjuje i u opisu lesičkih naglasaka. Dvotonski sustav u opisu hrvatskih
naglasaka rabe Babić i Josipović (1991), Mihaljević (1991), Josipović (1995),
Jelaska (2004) i svi drugi čije je polazište generativna i autosegmentalna
fonologija.
Pregled nekoliko intonacijskih modela, koji se temelje na stilizaciji tonskih
kontura, daje Hermes (2006). IPO (Institute for Perception Research in
Eindhoven) je način manualne stilizacije tonske konture čiji se rezultat naziva u
engleskom close-copy stilization. U IPO opisu intonacije koji su razvili su 't Hart i
sur. (1990) akcenti i granice prozodijskih fraza opisani su terminima tijeka f0:
padajući i rastući. Ostale metode stilizacije krivulja su: Scheffersova metoda –

54
automatska stilizacija koja opisuje intonaciju pomoću mjesta prekreta (engl.
turning points), MOMEL (MOdélisation de MELodie) – određuje tonske ciljeve,
Tilt model ili Taylorova metoda (Taylor, 2000) – traži značajne tonske događaje
(engl. event) i opisuje ih pomoću četiri parametra, parametrijski intonacijski
događaj (PaIntE – Parametric Intonation Event, autori Möhler, 1998; Möhler i
Conkie, 1998) – sličan opis parametara kao i Taylorov model, INTSINT
(INternational Transcription System for INTonation; Hirst i Di Cristo, 1998) koji
transkribira slogovne tonove, a temelji se na intervalima između tonskih meta,
KIM (Kiel Intonation Model; Kohler, 2006) – opisuje intonaciju kao tonske
konture, alatom za obilježavanje koji se naziva PROLAB, i druge.
Za razliku od AM modela, čiji se opis temelji na opisu cilja (dviju
osnovnih jedinica visine tona), većina intonacijskih modela temelji opis na
kretanju tona. Kielski intonacijski model (KIM), koji slijedi tradiciju britanske
škole, njemačku intonaciju opisuje pomoću tri različita tipa vrhova (Kohler,
2006). Vrste vrhova su rani vrh (engl. early peak), srednji vrh (engl. mid peak) i
kasni vrh (engl. late peak), a razlikuju se s obzirom na poziciju u naglašenom
vokalu u odnosu na početak vokala. Dosadašnji rezultati fonetskih istraživanja
hrvatskih i srpskih naglasaka (Lehiste i Ivić, 1986), koja se uglavnom temelje na
mjerenju mjesta vrha f0 u trajanju vokala (u %), upućuju na moguću primjenu
ovog modela na opis hrvatskih akcenata.
Möhler je (1998) razvio intonacijski model opisa prozodije riječi pomoću
funkcije koja automatski ekstrahira konturu f0 u prozodijskoj riječi.
Parametrizacija je vrsta funkcije kojom se pomoću parametara približno opisuje
pokret krivulje f0, a može opisati uzlazno, silazno i uzlazno-silazno kretanje f0
kroz dva sloga. Funkcija se sastoji od pet parametara (Slika 7). Parametar l
označava najnižu točku f0 (potencijalno mjesto niskog cilja – L target), h označava
amplitudu zamaha f0 (l+h čine maksimum), parametar p predstavlja temeljni oblik
pokreta (parametar nagiba u tzv. tilt modelu); p = 1 označava uzlaznu f0, p = -1
označava čistu silaznu krivulju, a p = 0 uzlazno-silaznu konturu. Parametar d
označava usklađenost vrha f0 unutra dvaju slogova, dok parametar s opisuje
vrijeme u kojem f0 raste ili pada između razine l i l+h. Na idućoj slici (Slika 8)
prikazani su primjeri mogućih parametriziranih tonskih kontura.

55
Slika 7. Parametri funkcije aproksimacije tonske krivulje16
Legenda: p – vrsta pokreta, s – nagib, d – usklađenost, l – početna razina, h –
amplituda

Slika 8. Primjeri parametrizacijske funkcije za različite vrste tonskih krivulja17

Möhler i Conkie (1998) na sličan su način opisali parametrijsko

modeliranje intonacije na koje se primjenjuje i vektorska kvantizacija. Parametri
kojima se opisuje parametrijski intonacijski događaj (PaIntE – Parametric

16
Slika je preuzeta iz Möhler (1998:2862).
17
Slika je preuzeta iz Möhler (1998:2862).

56
Intonation Event) jesu: a1 i a2 – označavaju strmost uzlaznog ili silaznog
sigmoida (unaprijed anotiranog sloga normaliziranog trajanja), b – označava
usklađenost funkcije (engl. alignment), c1 i c2 – modeliraju amplitude uzlaznog i
silaznog sigmoida te d – označava vrh funkcije. Parametrizacija se odvija tako što
se f0 kontura segmentira prema slogovnoj anotaciji u okviru tri slogovna prozora:
naglašenog sloga i okolnih slogova (Slika 9). Funkcija intonacijskog modela
(PaIntE) zbroj je uzlaznih i silaznih sigmoida u fiksnom vremenu. Vremenska je
os normalizirana na trajanje slogova.

Slika 9. Parametri intonacijskog događaja u PaIntE modelu opisa intonacije18

Najrecentnije djelo koje se bavi metodologijom istraživanja prozodije, od

problema dizajna eksperimenta do interpretacije rezultata, jest knjiga Methods in
Empirical Prosody Research (Sudhoff i sur, 2006).

1. 4. 10. Reprezentacija naglaska u mozgu

Razvojem metoda istraživanja u neurofonetskoj znanosti, koje u posljednjih
petnaestak godina omogućuju i promatranje mozga zdravih ispitanika, primjerice
MEG (engl. magnetoencephalography), fMRI (engl. functional magnetic
resonance imaging), PET (engl. positron emission tomography) i dr., u novom se
tisućljeću detaljno ispituje i reprezentacija prozodijskih kategorija u mozgu.

18
Slika je preuzeta iz Möhler i Conkie (1998:312).

57
Recentno istraživanje lokalizacije pojedinih prozodijskih dimenzija u mozgu
pomoću fMRI (Mayer i sur., 2002) pokazuje da generiranje prozodijskih osobina
na razini slogova: razna mjesta naglaska i razni tipovi naglaska koji su ostvareni
promjenom tona (engl. pitch-accent types), kao i naglašavanje na razini
intonacijskih fraza (uz razne vrste graničnih tonova) otkrivaju aktivaciju
lateraliziranu isključivo u lijevoj hemisferi. Žarišta aktivacije kod prozodije riječi
locirana su u prednjem dijelu gornjeg temporalnog girusa (STG, BA
(Brodmannov areal) 22) te u donjem frontalnom girusu (IFG, BA 47). Dodatni
klasteri aktivacije pronađeni su i u lijevom motoričkom korteksu te u anterior
cingulumu.
Mildner (2003: 165) smatra da lateralizacija prozodije ne ovisi samo o
verbalnoj ili neverbalnoj funkciji i o jezičnoj ili afektivnoj komponenti (prema
brojnim teorijama verbalna i jezično relevantna prozodija bila bi lateralizirana
lijevo, a neverbalna i afektivna desno), već o pretežnim svojstvima kojima se
prozodija ostvaruje. Lijeva hemisfera aktivnija je kada obrađuje vremensku
organizaciju govora, sljedove i trajanja segmenata, a desna hemisfera kada se
prozodija više temelji na spektralnoj informaciji (o kvaliteti glasa) i tonskoj visini.
Autorica također upućuje na to da rezultati ne pokazuju lateralizaciju prozodije
općenito, već se razlikuju u proizvodnji i percepciji. Proizvodnju prozodije
ispitanici ne lateraliziraju, a ako su zadaci pretežno perceptivni aktivnost se više
lateralizira u desnoj hemisferi. Tumačenje lateralizacije pojedinih govornih
slojeva Škarić (1999) razlikuje naglašenost kao ritmičku kategoriju, kojom
upravlja desna hemisfera, i naglasak kao jezičnu kategoriju, kojom upravlja lijeva
hemisfera. Razliku u lateralizaciji proizvodnje i percepcije Škarić (osobno
priopćenje) smatra posljedicom načina testiraja percepcije: perceptivni se zadaci
ponavljaju i od početno jezičnih jedinica u svijesti slušača pretvaraju se u ritmičke
jedinice. Pojavljivanje rima, asonacija i aliteracija poticaj je da se dijelovi govora
sve više percipiraju u holističkoj dimenziji, a sve manje kao niz jezičnih
segmenata.

1. 4. 11. Zaključak
Važnost posebnih prozodijskih parametara nije čvrsta lingvistička univerzalija,
već je prema jezičnim specifičnostima ovisna o fonološkoj strukturi. Akustički

58
korelati naglašenosti također su jezično specifični. No, rezultati istraživanja ni u
jezicima o kojima postoji velik broj znanstevih radova o toj temi nisu došli do
univerzalnih i sigurnih odnosa akustičkog ostvarivanja naglašenosti i ljudske
percepcije naglašenosti te izdvojili akustičke osobine ili njihove odnose iz kojih bi
se sa sigurnošću moglo zaključiti, tj. strojno prepoznati i izdvojiti naglašene
jedinice u govornim riječima. Veći stupnjevi istaknutosti, primjerice rečenične ili
intonacijske jezgre imaju jasniji korelat naglašenosti, visinu i promjenu
fundamentalne frekvencije, no niže razine istaknutosti koje strukturiraju govorne
riječi nisu akustički nedvojbeno određene.
Kao što se smatra da u tonskim jezicima visina osnovnog tona f0 ne može
biti korelat naglašenosti jer tvori razliku na paradigmatskoj osi, tako ni u jezicima
s fonološkim razlikama dugih i kratkih vokala trajanje ne bi moglo funkcionirati
kao jedini korelat naglašenosti. No, bez obzira na fonološku opterećenost
pojedinih akustičkih kategorija i dimenzija trajanja, tijeka i raspona
fundamentalne frekvencije, uz ukupni intenzitet, intenzitetske odnose u spektru,
položaje vokalskih formanata i dr., ipak prate i zasigurno određuju i naglašenost i
tip naglaska.

59
1. 5. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA AKUSTIČKIH OSOBINA HRVATSKIH
NAGLASAKA

Prvi rad koji se istaknuo eksperimentalnim pristupom sustavnoga slušanja u opisu

akustike hrvatskih i srpskih naglasaka je disertacija Leonharda Masinga (1876,
prema Lehiste i Ivić, 1986), koji na temelju slušanja naglasaka u izoliranim
riječima odabranih informanata zaključuje da su silazni naglasci monosilabički, tj.
da je samo prvi slog istaknut tonom i intenzitetom, dok su uzlazni naglasci
disilabički, tj. istaknuta su oba sloga. Karakteristiku disilabičnosti preciznije
opisuje kao postojanje visokog tona na dvije uzastopne more koje dijeli granica
sloga.
Drugi detaljni opis naglasaka, također na temelju auditivnog dojma, dao je
Florschütz (1896, prema Peco, 1971), koji pomoću notnog zapisa opisuje tonske
odnose naglašenog i zanaglasnog sloga, te promjenu tona u naglašenom slogu
dugih naglasaka (Slika 10). Prema Florschützovu utisku raspon između
naglašenog i zanaglasnog sloga u kratkosilaznom je naglasku seksta, a jednak
takav silazni raspon ostvaruje dugosilazni već unutar naglašenog sloga.
Kratkouzlazni je naglasak u zanaglasnom slogu tonski viši za tercu, a jednak
takav uzlazni raspon ostvaruje dugouzlazni naglasak unutar naglašenog sloga.

a) dugosilazni b) kratkosilazni c) dugouzlazni d) kratkouzlazni

Slika 10. Opis hrvatskih naglasaka notnim zapisom19

Belić (1948, prema Peco, 1971: 66) akustičku razliku između uzlaznih i
silaznih štokavskih naglasaka opisuje (vjerojatno na temelju slušnog dojma)
razlikom u kretanju tona, ali i različitim odnosom kretanja intenziteta i tona: "Kod
silaznih akcenata ekspiratorna snaga (…) ide paralelno s muzičkom, tj. akcenat
kod dugog silaznog tona opada za nekoliko tonova (od kvinte do oktave) (…) a
isto tako opada i snaga njegova (…) kod uzlaznih akcenata ton se muzički stalno
penje, a ekspiratorno do polovine trajanja akcenatskog raste, a posle do kraja

19
Primjeri su preuzeti iz Florschütz (1896, prema Peco, 1971:56-57).

60
opada". Dugosilazni naglasak, za razliku od kratkog, u drugom dijelu (vjerojatno
se misli na zanaglasni slog) ostaje na istoj tonskoj i intenzitetskoj razini ili se malo
spušta (Slika 11).

silazni naglasci uzlazni naglasci

(slika pretstavlja oba sloga u kratkosilaznom, a
naglašeni slog u dugosilaznom)

Slika 11. Odnos kretanja tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima

prema Beliću20

I Škarić (1991) na jednak način opisuje razliku uzlaznih i silaznih

naglasaka, samo preciznije određuje mjesto razilaženja tona i intenziteta te shemu
potkrepljuje sonografskim zapisom. Razdvajanje tona i intenziteta Škarić smješta
u naglašeni vokal i to negdje nakon prve trećina trajanja samoglasnika. U tom su
dijelu silazni naglasci (visoki naglašeni slogovi) najjači i najviši, a uzlazni
naglasci (niski naglašeni slogovi) najjače jakosti i najnižega tona, što predstavlja
inverzno isticanje (Slika 12).

silazni naglasci uzlazni naglasci

Slika 12. Odnos kretanja tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima

prema Škariću21

20
Slika je preuzeta iz Belić (1948, prema Peco, 1971:66)
21
Slika je preuzeta iz Škarić (1991:321)

61
 Na temelju vlastitog auditivnog dojma Belić (JF. VI, prema Peco, 1971),
Brozović (1954/55) i Kravar (1988) opisuju tri različita ostvarenja uzlaznih
naglasaka. Prema ostvarenju uzlaznih naglasaka Belić, Brozović i Kravar
grupiraju područja štokavskih četveroakcenatskih govora u tri tipa, ali se njihovi
opisi djelomično ne podudaraju, ni auditivno, ni geografski (Slika 13, Slika 14,
Slika 15).

a) Beograd b) Vojvodina, Lika, Krbava c) Hercegovina,

sjeverozapadna Srbija

Slika 13. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa uzlaznih naglasaka
prema Beliću22

a) centralni tip b) sjeveroistočni tip c) jugoistočni tip

(Srijem i okolni krajevi) (razni krajevi Dalmacije)

Slika 14. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa kratkouzlaznog
naglaska prema Brozoviću23

a) centralni tip b) sjeveroistočni tip c) jugozapadni tip

(Šibenik, Sarajevo, Valjevo) (Osijek, Vinkovci, Novi Sad) (Dubrovnik, Mostar, Nikšić)

Slika 15. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa uzlaznih naglasaka
prema Kravaru24

22
Shemu je izvela E. Pletikos prema Belićevu tekstualnom opisu (JF. VI, citiranog u
Peco, 1971)
23
Shemu je izvela E. Pletikos prema Brozovićevu (1954/55) tekstualnom opisu
24
Shemu je izvela E. Pletikos prema Kravarovu (1988) tekstualnom opisu

62
 Belić unutar štokavskog područja prema ostvarenju kratkouzlaznog
naglaska razlikuje tri zone: 1) Beograd, u kojemu je uzlaznost naglaska slaba,
naglašeni slog ostavlja dojam ravnoga tona, a ton zanaglasnog vokala je na visini
završnog dijela uzlaznog akcenta ili niži; 2) Vojvodina, Lika i Krbava, tj. govori u
kojima je uzlazni karakter naglašenog vokala tipičan (uzlazni), a početak
zanaglasnog sloga može biti viši od kraja naglašenoga; 3) Sjeverozapadna Srbija i
Hercegovina, u kojima su uzlazni naglasni tipični, tj. uzlazni u naglašenom slogu,
a ton zanaglasnog vokala uvijek počinje niže od tona na kraju naglašenoga. U
Belićevom opisu bitno je samo kretanje tona u naglašenom slogu i tonski početak
zanaglasnog sloga, a nije jasno jesi li zanaglasni slogovi ravnog ili silaznog tona
(u izvedenoj shemi zanaglasni je ton prikazan kao silazan (Slika 13).
Brozović (1954/55: 122-123) opisuje tri auditivno različita tipa
kratkouzlaznog naglaska polazeći od centralnog tipa (za koji ne navodi
geografsko područje): "Uzmimo na primjer riječ stùdent. Sjeveroistočni spori
(Srijem i okolni krajevi) imat će u dugo, muzički izrazito visoko, e niže, kraće,
slabije. Jugoistočni (na raznim krajevima Dalmacije) ima niže i kraće u, udar je
jači, početak viši, e će pak biti više, duže (kod ove riječi zbog sonanta još duže),
jače. Svi su ovi komparativi uzeti u odnosu na centralni spori. Tu su oba
samoglasnika ujednačena i dužinom i visinom i snagom, samo se, jasno, ipak
osjeća gdje je naglasak" (Slika 14). Brozović iznosi i svoj osobni vrijednosni sud
o tome da je centralni tip "čist, uravnotežen, bez obojenosti, bez prizvuka" te
stoga "ljepši i pogodniji" te "samo on može postati ortoepski standard".25
Kravar (1988) na temelju vlastitog auditivnog razlikovanja dvaju
novoštokavskih uzlaznih akcenta (koji se u stručnoj literaturi tretiraju kao dvije
jedinstvene i svuda fonetički iste veličine) razlikuje tri tipa glasovne izvedbe
(Slika 16). Kravar razliku temelji na dvjema akustičko-perceptivnim
kategorijama, kretanju tona u naglašenom i zanaglasnom slogu i jačini pojedinih
slogova. Tri karakteristična ostvarenja uzlaznih akcenata Kravar grupira u tri
područja: 1. centralni tip (hrvatsko-bosansko-srbijaski, tzv. dinarski tip, npr.
sarajevski, šibenski, valjevski govor), 2. sjeveroistočni (slavonsko-vojvođanski,
tzv. panonski tip, npr. osječki, vinkovački, novosadski) i 3. jugozapadni

25
Na Brozovićeve subjektivne i sociolongvistički neargumentirane estetske sudove
ukazuju Varošanec-Škarić i Škavić (2001) i Lupić (2001).

63
(hercegovačko-neretvanski, tzv. humski tip, npr. mostarski, nikšićki, dubrovački).
Osim što je ova podjela zemljopisno različita od Belićeve (preklapa se samo
vojvođansko i hercegovačko područje), Kravar različito opisuje i kretanje tona
(izvedena shema – Slika 15). U centralnom tipu uzlazni naglasci se ostvaruju tako
što je naglašeni slog uzlazan (velikog raspona), a zanaglasni je silazan, ukupno
niži od prethodnoga. Intenzitet je jači na naglašenom slogu. U panonskom tipu
naglašeni je slog ravan, a zanaglasni silazan i viši od prethodnoga. Intenzitet je u
oba sloga podjednak. U jugozapadnom hercegovačko-neretvanskom tipu ton je u
naglašenom slogu ravan, pa uzlazan, a u zanaglasnom je krivulja silazna i spušta
se znatno niže od tona u naglašenom slogu. Intenzitet je veći na prvom slogu.

a) centralni tip b) sjeveroistočni tip c) jugozapadni tip

(Šibenik, Sarajevo, (Osijek, Vinkovci, Novi (Dubrovnik, Mostar,
Valjevo) Sad) Nikšić)

dugouzlazni
naglasak

kratkouzlazni
naglasak

Slika 16. Opis triju tipova izgovora uzlaznih akcenata prema Kravaru26
Legenda: točka i kružić pod vokalom označuju jačinu naglaska, prva veću, a
druga manju

Iako su ti opisi raznih uzlaznih naglasaka vrlo detaljni, mjerenja koja bi

objektivno akustički opisala te različitosti još ne postoje. Ovaj rad pokušat će
akustički opisati neke varijante fonološki istih uzlaznih i silaznih naglasaka riječi
u čijem se izgovoru čuje dalmatinsko i slavonsko geografsko podrijetlo.
Razvoj akustičkih laboratorija u 20. stoljeću omogućio je da se opis
naglasaka ne temelji samo na slušnoj impresiji, pa čak i kada su istraživači vrlo
precizna sluha, već da se objektivno opišu akustičke karakteristike i kada one nisu
samostalni perceptivni entiteti. Rješavanju problema pojedinih akustičkih
dimenzija naglasaka najveći su doprinos dali Lehiste i Ivić (1986) brojnim
vlastitim istraživanjima tijekom 20-ak godina, te vrlo preciznim i detaljnim

26
Shema primjera preuzeta je iz Kravar (1988:106).

64
sažimanjem, uspoređivanjem i tumačenjem rezultata akustičkih istraživanja
drugih istraživača hrvatskih i srpskih naglasaka, od samih početaka
eksperimentalne fonetike prije stotinu godina, do vlastitih starijih i recentnijih
radova. Prema Lehiste i Iviću (1986) prvo akustički eksperimentalno mjerenje
naglaska (srpskog govornika iz Beograda) objavio je Gauthiot 1900., mjereći
frekvenciju, intenzitet i trajanje. Kimografskim studijama I. Popovici 1902. i M.
Ivcovitch 1912. opisivali su silazne naglaske. R. Ekblom 1917. i 1924. donosi
zanimljiv zaključak da je realizacija uzlazne krivulje u kratkouzlaznom naglasku
mnogo tipičnija pojava nego realizacija silazne krivulje kod kratkosilaznoga,
premda i u uzlaznim naglascima krivulje variraju od uzlaznih i ravnih do silaznih.
B. Miletić je 1926. opisao intenzitet i kretanje f0 u sva četiri naglaska. Rezultat
istraživanja pokazuje da je u silaznim naglascima f0 silazna, a u uzlaznima se zbog
male razlike u rasponu f0 može govoriti da su naglašeni i zanaglasni slog na istoj
razini.
Slijede brojna akustička istraživanja: Appel 1950., Kostić 1949/50., Pollok
1964., Jacobsen 1967., 1969., 1973., Rehder 1968., Peco 1971, Peco i Pravica
1972., Purcell 1973., 1976., 1981., Gvozdanović 1980., Bakran 1981., Ivić i
Lehiste 1986, Godjevac 2000., 2000a, 2001., Pletikos 2003. i Smiljanic 2004.
Lehiste i Ivić (1986) dali su kritički pregled rezultata skoro svih eksperimentalnih
istraživanja naglasaka objavljenih do tada, a mnoga starija istraživanja sažeo je i
Peco (1971). Ovdje ćemo sažeti samo najvažnije rezultate istraživanja Lehiste i
Ivića (1966, 1986) i Smiljanic (2004), s obzirom na to da su to dva najopsežnija
rada koja se bave akustičkim mjerenjima hrvatskih i srpskih naglasaka. Sažet
ćemo i rezultate rada koji opisuje akustiku hrvatkih naglasaka klasičnog idioma
(Pletikos, 2003).
Lehiste i Ivić (1986) na temelju akustičke analize naglasaka 13 govornika
srpskog jezika (iz Novog Sada) zaključuju: 1) glavno je razlikovno obilježje
naglasaka ton, dok je intenzitet redundantan, 2) trajanje je glavni korelat
naglašenosti, 3) nazivi uzlazni i silazni ne odgovaraju potpuno fonetskoj
realizaciji jer su silazni naglasci u prvom dijelu naglašenog sloga uzlazni, a zatim
prelaze u silazne (imaju uzlazno-silaznu konturu), dok su uzlazni u cijelom
trajanju naglašenog sloga uzlazni, ali vrh koji dosežu na kraju niži je od
prosječnog vrha u silaznima, 4) kratkosilazni ne pokazuje sustavno mjesto
tonskog vrha u naglašenom slogu (vrh varira pa stoga i krivulja), 5) iako je i

65
tonska kontura u naglašenom slogu relevantan znak za identifikaciju, ipak je
najvažniji mig za prepoznavanje naglasaka odnos naglašenog i zanaglasnog sloga
6) veliki utjecaj rečenične intonacije često neutralizira razliku leksičkih naglasaka,
osobito završno mjesto u izjavnoj rečenici ili u upitnim rečenicama s da/ne
pitanjem. Dio njihovih zaključaka dokazuje prosječna slika kretanja tona i
intenziteta u četiri leksička naglasak (Slika 17).

Slika 17. Prosječno kretanje tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima u

srpskom – rezultati Lehiste i Ivića27
Legenda: gornja slika – kretanje tona; donja slika – kretanje intenziteta; puna crta –
silazni naglasci; isprekidana crta – uzlazni naglasci; prosjek za 12 srpskih govornika

Pletikos (2003) je na temelju izgovora triju hrvatskih govornika klasičnog

idioma opisala trajanje, kretanje tona, kretanje intenziteta i formantsku strukturu
vokala u četiri leksička naglaska. Osnovna razlika ovoga opisa od Lehistina i
Ivićeva (1966; 1986) jest da je u hrvatskom klasičnom idiomu kretanje tona u
naglašenom vokalu kratkosilaznog naglaska sasvim silazno (a ne uzlazno ili
uzlazno-silazno), u naglašenom vokalu uzlaznih naglasaka ravno (a ne uzlazno) te
da je zanaglasni slog uzlaznih naglasaka na istoj tonskoj razini kao i naglašeni (a
ne viši od njega) (Slika 18).

27
Slika je preuzeta iz Lehiste i Ivić (1966:54)

66
 Dugosilazni naglasak Kratkosilazni naglasak
0.5 0.5
0.4 0.4

intenzitet - raspon 20 dB normaliziran na 1

intenzitet - raspon 20dB normaliziran na 1
0.3 0.3

intensity - 20dB normalized to 1

intensity - 20dB normalized to 1
0.2 0.2
f0 - oktava / f0 - octave

0.1

f0 - oktava / f0 - octave
0.1
0.0 0.0

-0.1 10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 240 260 280 300 320 -0.1 10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250 270 290 310 330

-0.2
-0.2
-0.3
-0.3
-0.4
-0.4
-0.5
-0.5
trajanje (ms) / duration (ms) -0.6

ds - prosječni tijek f0 /average f0 shape in the long-falling -0.7

ds - prosječni tijek intenziteta /average intensity shape in the long-falling -0.8
trajanje (ms) / duration (ms)
ks - prosječni tijek f0 / average f0 shape in the short-falling
ks - prosječni tijek intenziteta / average intensity shape in the short-falling

Dugouzlazni naglasak Kratkouzlazni naglasak

0.5 0.5

intenzitet - raspon 20 dB normaliziran na 1 /

intenzitet - raspon 20 dB normaliziran na 1 /

0.4 0.4

intensity - 20dB normalized to 1

intensity - 20dB normalized to 1

0.3 0.3

f0 - oktava / f0 - octave
f0 - oktava / f0 - octave

0.2 0.2
0.1 0.1
0.0 0.0
-0.1 10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 240 260 280 300 320
-0.1
10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250 270 290 310 330
-0.2
-0.2
-0.3
-0.3
-0.4
-0.4
-0.5
-0.5
trajanje (ms) / duration (ms) trajanje (ms) / duration (ms)
du - prosječni tijek f0 / average f0 shape in the long-rising ku - prosječni tijek f0 / average f0 shape in the short-rising
du - prosječni tijek intenziteta / average intensity shape in the long-rising ku - prosječni tijek intenziteta / average intensity shape in the short-rising

Slika 18. Prosječno kretanje tona i intenziteta u četriri leksička naglasaka u

hrvatskom klasičnom idiomu – rezultati E. Pletikos28
Legenda: puna crta – kretanje tona; isprekidana crta – kretanje intenziteta; prekid linija
mjesto je prijelaza naglašenog u zanaglasni vokal; linije su prosjek normaliziranih
tonskih i intenzitetskih vrijednosti triju hrvatskih govornika

Smiljanic (2004) je opisala akustičku razliku hrvatskih zagrebačkih i

srpskih beogradskih leksičkih naglasaka na temelju ispitivanja dviju akustičkih
kategorija: trajanja vokala i tonske konture. Korpus za akustička mjerenja su
snimke rečenica triju zagrebačkih i triju beogradskih govornika. Ispitivao se
utjecaj triju faktora: 1) postoje li razlike između ostvarenja četiriju leksičkih
naglasaka (ds, du, ks, ku); 2) kako naglasak uvjetuje pragmatička funkcija
isticanja (uski u odnosu na široki fokus); 3) kako na naglaske utječe pozicijski
uvjet, tj. inicijalno i finalno mjesto u rečenici. Na temelju akustičkih mjerenja i
iscrpne statističke analize Smiljanic zaključuje: 1) u beogradskom govoru postoji
razlika u trajanju i tonu četiriju leksičkih naglasaka, a u zagrebačkom idiomu ne

28
Slika je preuzeta iz Pletikos (2003:342-343)

67
postoji tonska razlika među naglascima, a razlika u trajanju ostvaruje se samo kod
nekih govornika, i to u uskom fokusu; 2) beogradski uzlazni naglasci od silaznih
se razlikuju po tonskom vrhu, koji se kod uzlaznih usklađuje s kasnim, a kod
silaznih s ranim dijelom riječi; 3) kasna naspram ranoj usklađenosti tonskog vrha,
koja u beogradskom tvori leksičku razliku (uzlazni vs. silazni naglasak), u
zagrebačkom je znak različitog pragmatičkog uvjeta (široki vs. uski fokus);
4) niski cilj (L) ispred tonskog vrha dio je geste tonskog naglaska u oba idioma
(Slika 19). Za beogradske uzlazne naglaske predložen je fonološki opis L*+H, a
za silazne L+H*. Isti takav opis može se primijeniti na opis pragmatičkog uvjeta
ostvarenja naglasaka u zagrebačkom idiomu, tj. L*+H za široki fokus, a L+H* za
uski fokus.
Zagreb Beograd

Slika 19. Utjecaj leksičkog, pragmatičkog i pozicijskog čimbenika na prozodiju

riječi u zagrebačkom i beogradskom govoru – stilizirani rezultati R.
Smiljanic 29

29
Slike su preuzete iz Smiljanić (2004).

68
 Pletikos i Vlašić (2007) daju akustički opis četiriju standardnih hrvatskih
naglasaka na temelju korpusa snimaka 20 mladih govornika urbanih hrvatskih
idioma. Verifikacijskim postupkom tek 52% snimljenih riječi prošle su kao
predstavnici četiriju standardnih naglasnih kategorija te su one opisane u
dimenzijama trajanja, tona i intenziteta naglašenih i dvaju zanaglasnih vokala.
Prosječno trajanje naglašenog vokala (skupno za sve riječi, od jednosložnih do
četverosložnih) kratkosilaznog naglaska je 123 ms (SD 28), kratkouzlaznog
124 ms (SD 24), dugosilaznog 190 ms (SD 33) i dugouzlaznog 185 ms (SD 33).
Raspon tona u naglašenom vokalu dugosilaznog naglaska iznosi prosječno 3,7 ST
(SD 1,7) i silazne je krivulje. U ostalim naglascima naglašeni vokal također ima
silaznu konturu, no ona je mnogo manjeg raspona (od 0,5 do 2 polutona). Silazni
se naglasci znatno razlikuju od uzlaznih ne po tonskoj konturi, već po znatno
nižem tonu zanaglasnog vokala u odnosu na naglašeni. Tonska razina zanaglasnog
vokala u odnosu na naglašeni vokal u dugosilaznom je naglasku za 3,8 ST
(SD 3,6) niža, u kratkosilaznom 3,7 ST (SD 3,6), u dugouzlaznom 1,7 ST
(SD 2,3), a u kratkouzlaznom 1,2 ST (SD 1,3). Intenzitet većinom prati ton.
Iz ovog pregleda samo nekih akustičkih istraživanja hrvatskih leksičkih
naglasaka uočljivi su različiti pristupi istraživanju i različiti rezultati. Osnovna
razlika potječe od odabira govornika i njihovih naglasnih ostvarenja. Ovaj rad
pokušat će doprinijeti akustičkom opisu hrvatskih naglasaka na temelju snimka
govornika, proporcionalno zastupljenih iz svih krajeva Hrvatske, koji se,
udaljujući svoj izgovor od organskog idioma, nastoje približiti hrvatskom
standardnom izgovoru. Zbir njihovih izgovora predstavlja suvremen
općeprihvatljiv hrvatski govor. U tom je govoru, dakako, sačuvana prozodijska
osnova organskih idioma predstavnika triju narječja (kajkavskog, štokavskog i
čakavskog) jer je ona najmanje osviješteni dio jezika. Ipak, pretežno urbano
podrijetlo govornika, a još i više visoko školovanje uvjeti su koji nam osiguravaju,
sociolingvistički gledano, uzorak na kojem se može proučiti suvremeni
"standardni" ili "prihvaćeni" ili "općehrvatski" izgovor.

69
1. 6. REZULTATI ISTRAŽIVANJA PERCEPCIJE HRVATSKIH NAGLASAKA
Percepcija naglasaka obuhvaća percepciju naglašenosti (istaknutosti, udara) sloga
unutar riječi, razlikovanje vrste pojedinih naglašenih slogova (leksičkih
naglasaka) i razlikovanje dužine nenaglašenih slogova. I naglašenost sloga i
različitost leksičkih naglasaka jednakog stupnja istaknutosti ostvaruju se istim
akustičkim sredstvima (trajanjem, intenzitetom, fundamentalnom frekvencijom i
strukturom spektra), a istraživanja se uglavnom bave samo jednim od ta dva
problema (primjerice u dinamičkim jezicima samo percepcijom istaknutosti, a u
tonskim jezicima samo percepcijom leksičkih tonova). Pitanje koji su akustički
korelati primarni za istaknutost, a koji za razlikovanje leksičkih naglasaka nije još
potpuno riješeno. U hrvatskome se uglavnom ispitivalo kako pojedini akustički
korelati (trajanje ili tonska kontura) utječu na percepciju pojedinih vrsta naglasaka
te koji se naglasci i dužine uopće ostvaruju i percipiraju kao različiti. Ispitivanja
se mogu podijeliti u tri kategorije: 1) istraživanja sa sintetiziranim ili akustički
obrađenim stimulusima, koji se prezentiraju kao kontinuirani prijelaz među
naglascima, 2) istraživanja sa snimljenim izgovorom uzornih govornika, bilo da je
korpus sastavljen od minimalnih parova, pa se od ispitanika traži leksička
identifikacija prema značenju, ili je korpus sastavljen od naglasno nespornih riječi
i bezznačenjskih riječi, a od ispitanika se traži naglasno prepoznavanje (jedan od
četiri naglaska), tj. metajezična sposobnost identifikacije i 3) sociofonetska
ispitivanja poželjnosti mjesta i vrste prozodema na temelju snimljenih govornika.

1. 6. 1. Istraživanja sa sintetiziranim i akustički modeliranim stimulusima

Mildner i Lisker (1987) ispitivali su kategorijsku percepciju hrvatskoga kratkog i
dugog silaznog naglaska na stimulusima kontinuiranih prijelaza (od riječi pas do
pâs). Autori su istražili razlikuje li se perceptivno postavljanje granice između tih
dviju kategorija kod izvornih govornika hrvatskog i govornika američkog
engleskog, koji ne poznaju hrvatski jezik. Izvorni govornici (koji u svom govoru
razlikuju ta dva naglaska) mjesto prijelaza kratkog u dugi silazni, tj. mjesto
najveće nesigurnosti u percepciji pokazuju na 147 ms. Odgovori pojedinih
američkih govornika pokazuju da su neki ispitanici potpuno nesigurni, tj. ne
razlikuju ks i ds, dok drugi govornici pokazuju slične rezultate kao izvorni, tj.

70
skoro sve stimuluse kraće od 137 ms percipiraju kao kratke, a sve duže od 158 ms
kao duge.
Bakran je (1988) ispitivao optimalnu percepciju trajanja kratkog
naglašenog vokala (kratkosilazni naglasak) u rečenici "To je bila stopa". U riječi
stopa trajanje vokala [o] modelirano je tako da je konstruirano 18 stimulusa u
kojima vokal traje od 30 do 200 ms, u kontinuiranom nizu s razlikom od 10 ms.
Rezultati procjene 33 govornika hrvatskoga, koji su mogli odabrati jedan od tri
odgovora: prekratak, točan, predug, dokazuju da postoje dvije jezične kategorije:
kratki i dugi vokal. Granica između odgovora točan i predug (50% odgovora i za
jedan i za drugi) javlja se kod riječi čiji naglašeni vokal traje 118 ms, stimulus
kraći za 10 ms (prosječno 108 ms) svrstan je u kategoriju točan sa sigurnošću od
90%, a duži za 10 ms (128 ms) u kategoriju predug. Ovakva kategorijska
percepcija dokaz je da postoji fonološka granica između dugog i kratkog
naglašenog vokala iako riječ stopa nema minimalnog para s dugim naglašenim
vokalom, već je u opreci samo s bezznačenjskim riječima stôpa i stópa. Sredina
između mogućih odgovora "prekratak" i "točan" pojavljuje se kod riječi u kojoj
vokal traje 75 ms, no prijelaz između odgovora nije kategorijski, već kontinuiran.
Autor rada postojanje fonološki dugog i kratkog vokala ne tumači na ovaj način,
na temelju kategorijske percepcije, već fonološku funkciju trajanja vokala
dokazuje u odnosu na rezultate drugog eksperimenta u kojem je modelirano
trajanje okluzije kod konsonanta [t] u riječi sito. Riječ sito također je prezentirana
kao kontinuirani niz stimulusa u kojima okluzija traje od 20 do 200 ms, s razlikom
od 10 ms između dvaju stimulusa. Rezultati procjene riječi sito dokazuju
kontinuirane prijelaze između ponuđenih odgovora prekratak i točan, kao i
između odgovora točan i predug.
Mildner je (1994) dokazala da zagrebačka djeca slušno razlikovanje
kratkosilaznog i dugosilaznog naglaska usvoje između 10,5 i 14,5 godina života, a
granica percepcije između te dvije kategorije je na oko 146 ms, što je otprilike
gornja granica proizvodnje kratkosilaznog naglaska u jednosložnim riječima (ks u
proizvodnji traje od 90 do 140 ms, a ds od 170 do 250 ms).
Percepciju akustički modeliranog, odnosno sintetiziranog tona pojedinih
naglasnih kategorija istraživali su Purcell (1976, 1981), Lehiste (1976) i Lehiste i
Ivić (1972, 1986). Purcellovi eksperimenti temelje se na ispitivanju kako položaj
vrha f0 u trajanju naglašenog vokala i odnos početne i završne frekvencije

71
naglašenog vokala utječu na prepoznavanje naglasaka, tj. identifikaciju
fonemskog slijeda /radi/ kao riječi s dugim uzlaznim ili silaznim naglaskom (na
slušačima u Sarajevu). Purcell (1976) zaključuje da vrh f0, koji je smješten u
posljednjih 24% trajanja naglašenog vokala, funkcionira kao mig za percepciju
uzlaznosti. U drugom radu (1981) Purcell, osim mjesta vrha f0, kao mogući
perceptivni mig uzlaznosti i silaznosti ispituje odnos raspona početne i završne f0
u naglašenom slogu. Rezultati, koji su raspoređeni u pet kategorija (nagli pad,
blagi pad, razina, blagi uspon, nagli uspon), pokazuju blagu tendenciju da kasniji
položaj vrha f0 i veći uzlazni raspon početne i završne f0 u naglašenom slogu
određuju percipiranje dugouzlaznog naglaska. Lehiste i Ivić (1986) oštro
kritiziraju ovakvu interpretaciju rezultata smatrajući da nije uzeta u obzir
najvažnija akustička informacija za percepciju naglasaka, a to je f0 u zanaglasnom
slogu, te stoga razina f0 u zanaglasnom slogu i vjerojatno silazna kontura f0
pružaju kontradiktornu informaciju za percepciju razlike dugouzlaznog i
dugosilaznog naglaska. Predeksperiment Lehiste i Ivića (1986) pokazuje da
govornik koji vlastite naglaske prepoznaje sa 100% sigurnošću, ako se "odreže"
zanaglasni slog, uključujući i zvučne glasnike koji prethode zanaglasnom vokalu,
ne može identificirati razliku kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska, a kada se
stimulus prezentira s ostatkom zvučnog dijela drugog sloga prije početka vokala
prepoznavanje je bolje. Na sintetiziranom vokalu uzlazno-silazne tonske konture s
vrhom na 1/3 vokala ispituje se odnos početne i završne frekvencije, tj. kako se
percipira razlika tonskog uzorka u kojemu je zadnja f0 silazne konture viša od
početne vrijednosti, uzorka u kojem je zadnja točka niža od početne te devet
stimulusa s međuvrijednostima. Materijal je na slušnu procjenu dân dvjema
skupinama: govornicima srpskoga u Novom Sadu te američkim govornicima u
američkoj saveznoj državi Ohio. Rezultati pokazuju da nema jasne granice
percepcije dviju kategorija, bilo leksičkih (kod srpskih govornika) ili
izvanleksičkih (kod engleskih govornika), već slušači pokušavaju dati odgovore
na temelju završne frekvencije u međuodnosu stimulusa. Autori zaključuju da je
prvi (uzlazni) dio konture manje informativan od drugoga (silaznog), pa se zato
stimulus jednakog raspona uzlaznog i silaznog tona procjenjuje kao silazni.
Međutim, njihovo tumačenje da se stimulusi s najmanjim silaznim rasponom od
vrha do kraja vokala percipiraju kao uzlazni upravo zbog uzlaznog prvog dijela,
ne može se prihvatiti kao točno. Naime, tonska promjena ne precipira se ako se

72
nalazi na početku vokala, već na prijelazu 2/3 u 3/3 (Rossi, 1971, 1978). Također,
uzlaznost se može percipirati upravo na temelju činjenice da je tonska kontura
maloga raspona, tj. da nema silazne krivulje. Na hrvatskim govornicima ispitana
je kategorijska percepcija intonacije, odnosno percepcija kretanja tona u
sintetiziranom neutralnom vokalu (Bakran, Erdeljac i Lazić, 2001), a ti se podaci
mogu smatrati relevantnim i za percepciju prozodije riječi. Rezultati pokazuju da
se ravna, pa čak i blago silazna intonacija percipira kao uzlazna, a tek kod veće
silazne konture silaznost se počinje percipirati sa sigurnošću.
Eksperiment sa sintetiziranim dvosložnim riječima /radi/ (Lehiste i Ivić,
1986) pokazuje da se oštra silazna krivulja (kvinta) naglašenog sloga u
kombinaciji s visokim tonskim razinama zanaglasnog sloga percipira nesigurno, a
nedvojbeno kao silazna tek kada se razina drugoga sloga nalazi približno na visini
završne frekvencije prethodnog sloga (može biti i do desetak Hz viša). Kada je
drugi slog silazne konture niži, gotovo se uvijek percipira silazno. Nakon
uzlaznog prvog sloga, uzlaznost se percipira sve dok je razina zanaglasnog tona
iznad ili u području visine prethodnog sloga. Ispitujući i razliku kod kratkih
naglasaka autori dokazuju važnost regionalnih čimbenika. Primjerice, ispitanicima
na jednom teritoriju mig za uzlaznost odnosno silaznost jest u drugom slogu, a
ispitanicima drugog područja relevantno je kretanje tona samo u naglašenom
slogu.

1. 6. 2. Istraživanja na korpusima snimljenih "uzornih" govornika

Osim eksperimenata s akustički obrađenim (skraćenim, produženim i sl.) ili
sintetiziranim stimulusima, u hrvatskoj se fonetici posljednjih desetljeća vrlo
mnogo istražuje sposobnost produkcije i percepcije četiriju naglasaka i kakav je
stav prema njima. Percepcija se istražuje da bi se otkrilo koji je akustički znak
najobavjesniji za naglašenost (istaknutost) i za vrstu naglaska da bi se na njemu
temeljio fonološki opis. Gvozdanović (1980) daje pregled fonoloških rasprava o
tome je li trajanje, ton ili intenzitet najrelevantnija fonološka karakteristika
istaknutosti sloga, a svojim eksperimentalnim istraživanjem odnosa pojedinih
akustičkih dimenzija i sposobnosti percepcije slušača zaključuje da se naglašenost
može definirati dvama pravilima: 1) naglašen je uzlazni slog u prozodijskoj riječi,

73
a u njegovu odsustvu naglašen je prvi slog koji akustički nije ni silazan ni uzlazan,
2) naglašen je zadnji nesilazni slog prozodijske riječi.
Perceptivni se testovi provode i da bi se utvrdila funkcionalnost
četveronaglasnog sustava, a uvriježeno je nekoliko metodološki potpuno različitih
načina: 1) prepoznavanje značenja u minimalnim naglasnim parovima, 2)
prepoznavanje naglaska kao metajezična vještina i 3) izražavanje stavova prema
pojedinim naglascima na kontinuiranoj ljestvici (1-5 ili 1-7), koji posredno
upućuju na razlikovanje (ako su stavovi prema homofonima značajno različiti) ili
nerazlikovanje (ako se stavovi slušača prema homofonima ne razlikuju).
Najčešće su teme istraživanja nerazlikovanje kratkouzlaznog i
kratkosilaznog naglaska te kraćenje (i gubljenje) fonološke zanaglasne dužine. U
poglavlju o glavnim problemima hrvatske akcentuacije izneseni se zaključci nekih
istraživanja. Premda je dugo bio ignoriran i osporavan, treba istaknuti važnost
jednog od najopsežnijih eksperimentalnih radova koji su proveli Magner i
Matejka (1971) testirajući preko 1 600 govornika (uglavnom srednjoškolaca) u
dvadesetak gradova u tadašnjoj Jugoslaviji. U hrvatskim gradovima: Zagrebu,
Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Sisku, Osijeku znaglasna kvantiteta ne funkcionira
više kao perceptivno funkcionalno razlikovni jezični element (pa čak i u
gradovima u Bosni i Hercegovini zanaglasna kvantiteta održala se samo na
predzadnjem slogu, dok je percepcija kvantitete posljednjeg sloga mnogo slabija).
Kvantiteta naglašenih slogova funkcionira kao razlikovna u svim gradovima (čak i
kada je govornici u produkciji ne rabe), dok je razlika u tonu na dugim vokalima
održana u pojedinim gradovima, na pojedinim parovima riječi (primjerice razlika
Lûke – lúke percipira se u Dubrovniku, a razlika râdio – rádio percipira se u
Osijeku i Splitu, ali ne i u Dubrovniku). Razlika ku i ks na prvom slogu u riječi
slabo se prepoznaje u svim gradovima Hrvatske, pa čak i ispitivani renomirani
lingvisti griješe u percepciji tih riječi. Mjesto je kategorija koja se najuspješnije
percipira. Kravar (1982/83, 1988/89) uprosječuje i reinterpretira dobivene
rezultate Magnera i Matejke te osporava njihov zaključak da se akcenatski sustav
reducirao na dva akcenta, dugi i kratki. Naime, podaci perceptivnih testova
dokazuju da je u Hrvatskoj najrašireniji troakcenatski sustav (48%), zatim
dvoakcenatski (22%), jednoakcenatski (17%) i četveroakcenatski (13%). Ako
analiziramo samo Zagreb, dvoakcenatski sustav nešto je rašireniji (34%) od
troakcenatskog (31%).

74
 Horga (1996) na temelju 50 parova riječi ispituje sposobnost
prepoznavanja akcenata, tj. osjetljivost ispitanika na pojedine kombinacije
prozodijskih elemenata koji čine hrvatski akcenatski sustav: osjetljivost na
trajanje, ton, ton i trajanje zajedno, te zasebno procjenu osjećaja za promjenu
mjesta i sigurnost percipiranja identičnih naglasaka. Zadaci su grupirani u tri
skupine: dimenziju prozodijske duljine (ks/ds, ks/du, ku/du), dimenziju promjene
tona (ks/du, ks/ku, ds/du, ds/ku) te dimenziju koja obuhvaća zadatke promjene
tona ds/du, ks/ku i promjenu mjesta (m/ak). Odnosi korelacija pojedinih parova s
trima dimenzijama pokazuju da s dimenzijom prozodijske duljine najjače
koreliraju odnosi ks/ds (0,76), ks/du (0,74) i ku/du (0,75), s dimenzijom
prozodijske identičnosti koju određuje zadatak prepoznavanja istih naglasaka i/ak
(0,84) i u negativnom smjeru koreliraju zadaci ds/ku (-0,71) i ks/ku (-0,43).
Zadaci za koje se očekivalo da će pokazati veći negativnu korelaciju s ovom
dimenzijom identičnosti, a to su prepoznavanje promjene mjesta i odnos ks/du,
nisu pokazali korelacije. Treća dimenzija, koja obuhvaća zadatke percepcije
promjene tona i percepciju promjene mjesta, u velikoj je ili srednjoj pozitivnoj
korelaciji sa svim trima odnosima: s m/ak (0,74), s ds/du (0,79) i s ks/ku (0,54) te
potvrđuje hipotezu povezanosti percepcije tonalnosti i mjesta naglaska.
Varošanec-Škarić i Škavić (2001) uz istraživanje stupnja poželjnosti
kratkosilaznog i kratkouzlaznog naglaska u riječima, koje su kodificirane samo s
kratkouzlaznim ili kao dublete, istražuju i sposobnost percepcije ispitanika. U
izboru između samo dvije mogućnosti (u kojem 50% znači neprepoznavanje)
kratkouzlazni je naglasak znatno bolje prepoznat (79%) od kratkosilaznoga
(66%).
Vrban Zrinski i Varošanec-Škarić (2004) istražile su sposobnost slušnog
prepoznavanja mjesta i vrste naglaska (kao metajezične sposobnosti) na
značenjskim i bezznačenjskim riječima u izgovoru Jasmine Nikić. Rezultati
pokazuju da je točnost prepoznavanja mjesta naglaska značenjskih riječi 75%, a
točnost prepoznavanja kvalitete naglaska 86,03% za dugosilazni, 65,52% za
dugouzlazni, 80,67% za kratkosilazni i 61,25% za kratkouzlazni. Prepoznavanje
istih kategorija kod bezznačenjskih riječi je 1 do 5% manje nego kod značenjskih
riječi.
Pletikos (2005) u predispitivanju (koje je služilo za odabir slušača za
ispitivanje percepcije sličnosti prozodije stranih riječi s hrvatskim naglascima)

75
rezultati prepoznavanja kvalitete hrvatskih naglasaka pokazali su drugačiju
tendenciju. Kod Vrban Zrinski i Varošanec-Škarić (2004) rezultati upućuju na
točnije prepoznavanje silaznih naglasaka u odnosu na uzlazne, a rezultati Pletikos
(2005) na točnije prepoznavanje dugih naglasaka (94,9% za dugosilazni, 93,2% za
dugouzlazni) u odnosu na kratke (88,9% za kratkosilazni, 87,4% za
kratkouzlazni). Ukupno veća količina točnog prepoznavanja uzrokovana je
različitom metodologijom istraživanja.
Wagner i Mandić (2005) istraživale su perceptivne sposobnosti govornika
bosanske varijante srpskog jezika (pretežno u Banjoj Luci). Na temelju 34
minimalna para (uzete su samo one riječi koje je 40 govornika ovjerilo kao
poznate i česte u uporabi) pokušalo se istražiti funkcioniraju li ton i trajanje kao
zasebna fonološka razlikovna obilježja. Ukupni rezultati pokazuju mali broj
pogrešaka u identifikaciji pojedinih riječi (5,25%). Prikazano prema pojedinim
opozicijama najmanja je količina pogreška bila u identifikaciji riječi čiji se
kontrast temelji na kvantiteti naglašenih vokala (dugosilazni/kratkosilazni), samo
2,35% grešaka, veća je količina pogrešaka u prepoznavanju riječi koje su se
razlikovale i tonom i kvantitetom (kratkosilazni/dugouzlazni), 7,4%, a najveća
količina pogrešnog prepoznavanja javila se u riječima koje čine parove u opoziciji
prema tonu na kratkim vokalima (kratkosilazni/kratkouzlazni), 10,34%. U
istraživanju su sudjelovale dvije skupine ispitanika: 6 ispitanika koji žive u Bosni
i Hercegovini i 12 ispitanika kojima je materinski jezik bosanski srpski, a desetak
godina žive u Njemačkoj. Druga skupina bila je nešto slabija u točnosti
prepoznavanja od govornika koji žive u Bosni i Hercegovini.

1. 6. 3. Sociofonetska ispitivanja poželjnosti naglasaka

Percepcija naglasaka često je polazište u sociofonetskim ispitivanjima stupnja
poželjnosti naglasnih oblika u kojima se kodificirana i verificirana norma ne slažu
(Škavić i Varošanec-Škarić, 1999; Škarić, 1999, 2001; Varošanec-Škarić i Škavić,
2001; Škarić i Lazić, 2002; Škarić, 2002; Varošanec-Škarić, 2003; Škarić i
Varošanec-Škarić, 2003; Janjić, neobjavljeni rukopis; Vančura, neobjavljeni
rukopis). Iako se u tim istraživanjima ne ispituje izravno sposobnost
prepoznavanja, već se na temelju slušanja određenog naglasnog lika istražuje stav
slušača, može se zaključivati o većoj ili manjoj sposobnosti razlikovanja dvaju

76
naglasnih likova (npr. kratkosilaznog i kratkouzlaznog). Sažeti rezultati
sociofonetskih istraživanja dani su u okviru poglavlja pod nazivom Glavni
problemi suvremene hrvatske akcentuacije (1. 3. 7.) od str. 31 do 34.

1. 6. 4. Percepcija kao metodološki postupak

Percepcija naglaska, i kada nije predmet istraživanja, često je polazište za
akustički ili fonološki opis. U opisima naglasaka u 19. i početkom 20. stoljeća
impresionistički je opis bio jedini način opisa akustičkih karakteristika naglasaka.
Iako se u gramatikama nazivi naglasaka tvore prema slušnom dojmu, prvim
eksperimentalno utemeljenim istraživanjem (također na vlastitom sluhu) smatra se
Masingov rad iz 1876. godine. Mnogi su lingvisti pokušali dati precizan akustički
opis četiriju štokavskih naglasaka, opisivati razliku hrvatskih i srpskih govora,
opisivati pojedine naglasne regije na temelju auditivne razlike uzlaznih naglasaka
– samo na temelju vlastita sluha. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća to su činili
Masing, Storm, Florschütz, Belić, Miletić, Ivšić i drugi (premo Peco, 1971), a u
novije vrijeme Kravar (1988). Japanac Myamoto (1980, prema Jelaska, 2004) na
temelju vlastite sposobnosti percepcija tonskog vrha u riječi opisuje silazne
naglaske kao naglaske s tonskim vrhom u naglašenom slogu, a uzlazne s tonskim
vrhom u zanaglasnom slogu. Slušna verifikacija snimljenog korpusa temelj je i u
istraživanju količine proizvodnje točnih naglasaka na hrvatskom radiju (Hršak i
Zgrabljić, 2003), u kojem autorice opisuju kvantitativnu razliku između spikera i
novinara. Većina radova koji se bave analizom naglasnih ostvarenja temelje se
uglavnom na slušanju govora na radiju ili televiziji, analizirajući odmake od
norme prema mjestu, trajanju ili tonu (Opačić, 1977/78; Pranjković, 1977/78;
Buzina, 1987, Škarić i Varošanec-Škarić, 1994; Škavić, 1994; Delaš, 2003; Hršak
i Zgrabljić, 2003; Fekete, 2008). Vrlo rijetko istraživači točno opisuju korpus (je li
snimljen, tko su govornici, u kojim emisijama i sl.), a još rjeđe (zapravo ni jedan
od tih radova) snimljeni korpus verificiraju na način da dva ili više stručnjaka
zasebno slušaju i obilježavaju naglaske koje čuju, te da se samo one riječi u
kojima se slušači slažu analiziraju.
Problem koji se rijetko spominje u opisu slušne kvantifikacije je utjecaj
rečenične intonacije na prozodiju riječi. Naglasci pojedinih riječi u povezanom
govoru, bio to razgovorni ili čitani zvučni materijal, modificirani su intonacijom

77
rečenice, osobito nesilaznim jezgrama do neprepoznatljivosti (Pletikos i sur.,
2006). Stoga bi za kvantifikaciju proizvodnje, prije grupiranja u točne i netočne,
trebalo odrediti kriterije optimalnog mjesta rečenične intonacije u kojima se
naglasci potencijalno mogu razlikovati. Što je govor više odmaknut od
arhetipskoga (kako je definiran prema Škariću, 1991), to je manja mogućnost
realizacije različitih leksičkih naglasaka. Škarić (osobno priopćenje) naglašava da
se kod glumaca koji su uvijek odmaknuti od arhetipskog, ne može na temelju
slušanja utvrditi imaju li pojedine leksičke naglaske ili ne. Možemo to usporediti s
pjevanjem u kojemu se ne ostvaruju razlikovni leksički naglasci.
Osim kao predmet istraživanja, percepcija naglasaka je gotovo uvijek
preduvjet za istraživanje. Iako je nekada percepcija stručnjaka bila jedina metoda,
danas je slušna verifikacija stručnjaka nužna predradnja naglasnom ispitivanju. U
istraživanju akustičkih osobina hrvatskih naglasaka (Pletikos i Vlašić, 2007) u
snimljenom korpusu zasebno izgovorenih riječi verifikacijskim postupkom
ovjereno je tek 52% riječi u onim naglasnim kategorijama u kojima se očekuje
ostvareni naglasak. Ovaj je postotak malen ne zbog "pogrešaka" u izgovoru
mjesta naglaska (jer su odabrane riječi nesporne u kategoriji mjesta i tek 0,3%
riječi ostvareno je s neočekivanim mjestom naglaska), već zbog teškoće
percipiranja pojedinih naglasaka u jasnim kategorijama (zbog nejasne perceptivne
kategorije odbačeno je 11,7% riječi s dugim vokalom, 23,7% s kratkim
naglašenim vokalom te 7,5% riječi za koje se smatra da su izgovorene s
tendencijom nabrajanja, tj. nesilazne rečenične intonacije). Podatak iz toga rada,
koji je tematski i metodološki preteča ove disertacije, da dva govornika niti jednu
riječ nisu ostvarili u perceptivno jasnoj naglasnoj kategoriji, razjasnit će tek
istraživanje koje slijedi.

78
2. METODE ISTRAŽIVANJA

Za opis akustičkih korelata hrvatskih naglasaka snimljen je posebno dizajniran

govorni korpus. Dizajn eksperimenta (odabir riječi s četiri različita naglaska, riječi
sa zanaglasnom dužine i bez nje, riječi usporedive segmentalne strukture, smještaj
odabranih riječi u jednak intonacijski okvir, način snimanja, ekstrahiranje
pojedinih akustičkih parametara i sl.) osmišljen je tako da jedini varijabilni
parametar zvučnoga korpusa budu leksički naglasci.

2. 1. TESTNI MATERIJAL (KRITERIJI ODABIRA RIJEČI)

Popis riječi za ispitivanje ostvarenja leksičkih naglasaka sastoji se od frekventnih,
pretežno naglasno nespornih riječi s četiri vrste hrvatskih naglasaka (dugosilazni,
kratkosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni). U svakoj se od četiri naglasne
kategorije nalazilo nekoliko riječi s fonološki dugim zanaglasnim vokalom.
Budući da broj slogova i mjesto naglaska u riječi utječu na intonacijski oblik
naglašenog sloga (Van Santen i Möbius, 1997), sve su odabrane riječi dvosložne s
naglaskom na prvom slogu. Odabrane riječi imaju približno jednaku strukturu
slogova: svi naglašeni slogovi su otvoreni (osim u riječima bunda i sunce), a
zanaglasni su slogovi u oko 35% riječi pojedine kategorije otvoreni, a u 65%
zatvoreni.
Budući da u hrvatskom jeziku nema riječi s identičnom segmentalnom
strukturom koja nosi sva četiri leksička naglaska (kao u tonskim jezicima), važan
uvjet odabira riječi bio je ujednačenost segmenata čija mikroprozodija utječe na
prozodiju riječi. Fonetske su univerzalije ili tzv. inherentna obilježja glasnika
njihovo trajanje, fundamentalna frekvencija i intenzitet. U mnogo jezika dokazano
je (Lehiste, 1970; Maddieson, 1999) da izgovorno visoki vokali (i, u) imaju kraće
trajanje, višu fundamentalnu frekvenciju i manji ukupni intenzitet od niskih
vokala (a). Stoga su odabrane riječi najprije ujednačene prema naglašenom vokalu
tako da se pod naglaskom nalazi pet hrvatskih vokala (a, e, i, o, u). U
zanaglasnom slogu to nije bilo moguće ujednačiti. Jedna od fonetskih univerzalija
(Maddieson, 1999) jest da vokali nakon bezvučnih suglasnika traju kraće od
vokala nakon zvučnih suglasnika. Fonetska struktura pristupa sloga ima velik

79
utjecaj i na tonsku konturu naglašenog vokala (Hombert, 1978) pa vokali nakon
bezvučnih suglasnika imaju višu početnu fundamentalnu frekvenciju (i silaznu
tonsku konturu), nakon zvučnih suglasnika i sonanata imaju početno nižu
fundamentalnu frekvenciju (i uzlaznu konturu). Prema kriteriju vrste segmenata u
pristupu naglašenog sloga (engl. onset) konstruirani testni materijal približno je
ujednačen. U svakoj skupini riječi istih naglaska u pristupu naglašenog sloga
nalaze se po tri bezvučna konsonanta (najčešće p, rjeđe t, k, č, s), po tri zvučna
konsonanta (najčešće d, rjeđe b, g, ž) i sonanti (v, m, n, r).
Fonetski oblici pogodni za akustička mjerenja različiti su s obzirom na cilj
akustičkog mjerenja: za mjerenje trajanja segmenata pogodna je okolina
bezvučnih okluziva, za mjerenje kretanja tona nazali, a za mjerenje formantske
strukture preporučljivi su glasnici s najmanjim koartikulacijskim djelovanjima.
Budući da se na istom testnom materijalu mjere tri akustičke dimenzije (trajanje,
fundamentalna frekvencija i intenzitet) i budući da "pogodnost" pojedinih
fonetskih oblika utječe na rezultat akustičke analize, odabrani testni materijal nije
optimalan za mjerenje svih akustičkih dimenzija, ali omogućuje ravnotežu
pojedinih mikroprozodijskih utjecaja. Ovako konstruiran testni materijal
omogućuje i dodatno mjerenje mikroprozodijski uvjetovanih razlika u vokalima.
Odabrane riječi ne tvore minimalne naglasne parove jer se želi analizirati
koliko i kako govornici ostvaruju naglaske neopterećeni time da naglasak nosi
leksičko značenje. Popis za snimanje sastavljen je od ukupno 41 riječi koje su
poznate i vrlo učestale (Prilog II). Odabrane su riječi koje, prema naglascima
potvrđenim u Anićevom rječniku (1998), svrstavamo u četiri naglasne kategorije:
s dugosilaznim naglaskom – bûnda, dîvan, gêni, môre, nâpad, sûnce, pâsoš,
râdnīk, pûtnīk; s dugouzlaznim – dúša, dókaz, médo, národ, sávez, víno, púder,
glúpōst, vážnōst, túpōst; s kratkosilaznim – dati, dobar, vuna, kiša, mama, nebo,

devet, vitak, radōst, vučjāk, pakōst, pamēt; s kratkouzlaznim – dànas, dùbok,

vìsok, nòga, vòda, žèna, pàpīr, čùdāk, pùšāč, pàkēt. Premda je početni zahtjev bio
odabrati riječi s nedvojbenim naglascima, u korpusu se nalaze tri naglasne
dublete, tj. tri riječi koje su govornici, ovisno o podrijetlu, izgovarali na dva ili
više načina. Te su riječi u hrvatskim rječnicima normirane sa sljedećim
naglascima: nâpad, pâsoš i dókaz (Anić, 1998) i nápad, pasoš i dòkaz (Deanović i

80
Jernej, 1991; Šonje, 2000), dokāz (Anić, 2003). U korpusu se i rječi koje su
normativno nesporne ponekad javljaju s neočekivanim naglasnim ostvarenjima.

2. 2. SNIMANJE
Za sastavljanje korpusa izgovorenih testnih riječi odabrana je okvirna rečenica s
dvosložnom riječi prije i nakon testne riječi. Rečenični je okvir bio "Reci ... sada".
Rečenice su slučajnim redoslijedom raspoređene u niz za snimanje (Prilog I).
Snimanje govornika u studiju odvijalo se tako da se svaka rečenica zasebno
pojavljivala na monitoru kompjutora, testna se riječ nalazila u sredini rečenice i
bila je podcrtana. Govornici su jasno i s blagim rečeničnim naglaskom trebali
izgovoriti podcrtanu riječ sa što prirodnijom rečeničnom intonacijom. Ovakav
rečenični okvir, premda naglašenoj riječi dodaje fokusne karakteristike (većeg
intenziteta, višeg tona, većeg raspona tona i sl.), odabran je da bi se bolje istakla
razlika u trajanju zanaglasnog dugog i kratkog sloga. Budući da su sve riječi
smještene u istim rečenicama, te se od ispitanika tražilo da ih dodatno naglase,
smatra se da su ostvarene u uskom fokusu. U rečeničnoj poziciji uskog fokusa
naglasci su razlikovniji nego u širokom fokusu (Smiljanic, 2004). Škarić
(1991: 319) smatra da se "Prozodijske (…) osobine slogova u riječi potpunije
ostvaruju samo u riječi koja nosi intonacijsku jezgru, a u drugim se riječima te
osobine manje, više ili potpuno neutraliziraju. Najpotpunije se ostvaruju u
neizražajno izgovorenim intonacijskim jedinicama od jedne riječi sa silaznom
jezgrom, pa se zato sva valjana usporedna mjerenja čine u tim uvjetima." Da bi se
izbjegla interferencija fraznih tonova, koji nose informaciju o kraju intonacijske
jedinice, s leksičkim tonovima, završno duljenje, obezvučavanje i laringalizacija,
riječi nisu snimane samostalno, već u rečeničnom okviru. Osim što je time
omogućeno točnije mjerenje f0 i nakon silaznih naglasaka, jasnije je mjerljivo i
tajanje zanaglasnih vokala.
Uputa je govornicima bila da riječi izgovaraju kao što bi, po njihovom
sudu, bilo poželjno govoriti u hrvatskoj javnosti, što uključuje težnju alokalnosti.
Taj uvjet vjerojatno se postiže već samim postupkom snimanja u studiju jer takva
"neprirodna" situacija povećava odgovornost govornika te se govornici trude
govoriti standardno. Govornici nisu znali što je cilj istraživanja.

81
 Snimanje govornika odvijalo se u tihoj prostoriji audiostudija Odsjeka za
fonetiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu krajem 2004. i početkom
2005. godine. Audiosignal priman je mikrofonom (AKG C414B-ULS), a jačina
ulaza regulirana je pomoću miksete (Soundcraft Spirit LX 7). Zvuk je iz miksete
ulazio u 8-kanalni analogno-digitalni konverter, tj. vanjski dio zvučne kartice
(Soundscape iBox SS8IO-3, audio interface), koji je spojen na PCI zvučnu karticu
(Soundscape Mixtrime PCI 16), a ona pomoću PCI utora na računalo. Zvuk je
digitaliziran frekvencijom uzorkovanja od 44,1 kHz, a rezolucija je bila 16 bita.
Snimanje je vodio tehničar Jordan Bićanić, a slušno nadzirala autorica rada. U
pojedinim slučajevima nabrajanja, prevelikog isticanja i sl. snimanje se nekih
rečenica ponavljalo. Računalnim programom CoolEdit Pro 2.0 digitalizirani zvuk
segmentiran je u datoteke zasebnih rečenica (za akustičku analizu) i riječi (za
percepcijsku procjenu). Govornici nisu dobili novčanu naknadu za snimanje.

2. 3. GOVORNICI (BROJ, SPOL, DOB, OBRAZOVANJE, PODRIJETLO)

Testni materijal čitalo je 89 govornika (14 muških i 75 ženskih) kojima je hrvatski
materinji jezik. Prosječna dob govonika je 21,9 godina, u rasponu od 19 do 45
godina (rođeni između 1960. i 1986. godine). Najveći dio ispitanika su studenti
prve, druge i treće godine fonetike, kroatistike i lingvistike Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, ali i studenti drugih odsjeka koji u svojem dvo- ili
jednopredmetnom studiju nemaju prije spomenutih studijskih grupa (studenti
povijesti, sociologije, filozofije, informatologije, etnologije, povijesti umjetnosti
itd.). Prema samoprocjeni govornika o utjecaju pojedinih narječja na njihov govor
podaci pokazuju da je prosječni utjecaj čakavskog 6,8%, kajkavskog 31,1%, a
štokavskog 62,1%. Svrstamo li govornike prema mjestu njihova najdužeg boravka
u samo jedno narječje mijenja se omjer utjecaja kajkavskog i štokavskog, pa se
može reći da je u snimljenom korpusu 44,9% govornika s kajkavskog govornog
područja, 48,3% sa štokavskog, a 6,8 s čakavskog područja. Ova razlika, tj. veći
utjecaj štokavskog u samoprocjeni, sasvim je razumljiv zbog težnje standardnom
izgovoru i statusa štokavskog narječja kao osnovice standardnog jezika, koji

82
učimo u školi i kojem smo svakodnevno izloženi putem radija i televizije30.
Većina hrvatskog stanovništva živi u gradovima, a govor grada, iako se nalaze na
području kajkavskog ili čakavskog narječja, puno je bliži standardnom jeziku
štokavske osnovice, nego dijalektalnom govoru.
Govornici zbog karakteristike da su ujednačeni po obrazovanju i godinama
čine selektirani uzorak, no, budući da su podrijetlom iz različitih krajeva
Hrvatske, s proporcionalnim udjelom štokavskog, kajkavskog i čakavskog
utjecaja na njihov govor, reprezentiraju sve krajeve Hrvatske. Geografsko
podrijetlo snimljenih govornika (N = 89) prikazano je na slici 20, podrijetlo
njihovih roditelja na slici 21, a detaljni podaci o svakom govorniku (mjesto u
kojem je govornik živio najmanje pet godina, podrijetlo njegovih roditelja, dob i
sl.) nalaze se u prilogu V.

Slika 20. Zemljopisno podrijetlo snimljenih govornika

30
U istraživanju provedenom na 226 srednjoškolaca iz svih krajeva Hrvatske
samoprocjena utjecaja štokavskoga još je veća i iznosi prosječno 72% (Škarić, 2007a: 82).

83
Slika 21. Zemljopisno podrijetlo roditelja snimljenih govornika

Reprezentativnost snimljenog korpusa s obzirom na podrijetlo govornika

po županijama prikazana je usporedbom udjela ispitanika pojedinih županija u
korpusu s udjelom stanovnika pojedinih županija u populaciji Republike Hrvatske
(v. priloge V i VI). Pomoću podataka i zemljovida u prilogu VI izračunano je
koliki dio hrvatske populacije približno pripada pripada čakavskom, kajkavskom i
štokavskom području te je li uzorak snimljen u korpusu reprezentativan
(Tablica 1). Brojke pokazuju da je kajkavsko područje u korpusu zastupljeno
proporcionalno udjelu stanovnika, čakavsko je područje podzastupljeno (-10%), a
štkovasko prezastupljeno (+10%). Reprezentativnost korpusa po županijama
vidljiva je iz tablice u prilogu VI.

84
Tablica 1. Prikaz reprezentativnosti korpusa s obzirom na podrijetlo
govornika prema narječjima

Populacija RH Korpus Korpus

(broj stanovnika) (broj govornika – (samoprocjena
prema teritoriju) govornika)

Narječja: % % %

ča 792 715 18 6 6,8 6,8

kaj 1 821 871 41 39 44,9 31,1
što 1 822 874 41 42 48,3 62,1

Ukupno 4 437 460 89

Svi su govornici do trenutka snimanja najmanje jednu do dvije godine

proveli u Zagrebu te je na njihov govor vjerojatno utjecalo miješanje raznih
govora i prilagođavanje govoru većih gradskih središta (Zagreb, Split, Rijeka,
Osijek), tj. težnja alokalnom općeprihvaćenom hrvatskom govoru. S obzirom na
hrvatsku populaciju od približno 4,5 milijuna stanovnika (http://www.dzs.hr),
uzorak od 89 govornika je vrlo mali. No, budući da govornici potječu iz raznih
krajeva Hrvatske, a žive i školuju se u glavnom gradu koji čini četvrtinu ukupnog
stanovništva Hrvatske, ovaj uzorak može pokazati tendencije prozodije riječi
hrvatske mlade, urbane, visokoobrazovane populacije. Među govornicima je bilo i
nekoliko profesionalnih govornika – spikera i fonetskih stručnjaka (npr. govornici
pod brojevima 18, 49, 51) – čiji je govor, pa time i naglasak riječi naučen,
alokalan i vjerojatno "općeprihvaćen". Pri odabiru ispitanika nije se težilo odabrati
govornike prema uvjetu istog podrijetla jedne ili dviju generacija predaka
(roditelja, baka i djedova) jer nije cilj opisati specifični govor pojedinih izoliranih
krajeva, nego suvremeni hrvatski govor koji je najviše prisutan u hrvatskoj
javnosti, govor pojedinaca koji se od lokalnoga govora pod utjecajem migracija
stanovništva, medija i težnje standardnom hrvatskom razvio u jedan novi idiom
koji se može nazvati "opći hrvatskim".

85
2. 4. SLUŠNA VERIFIKACIJA KORPUSA
Perceptivna ovjera naglasnoga korpusa uključila je slušne odluke četiri stručna i u
slušanju naglasaka vješta procjenitelja, a to su: prof. dr. sc. Gordana Varošanec-
Škarić (profesorica na Odsjeku za fonetiku, predaje kolegije iz ortoepije
hrvatskoga jezika), mr. sc. Jelena Vlašić Duić (asistentica na Odsjeku za fonetiku,
izvodi kolegije iz ortoepije hrvatskoga jezika), Davor Nikolić, prof (asistent na
Odsjeku za kroatistiku) i autorica rada Elenmari Pletikos, prof. (asistentica na
Odsjeku za fonetiku). Ovjeritelji su preslušali govorni materijal i na
verifikacijskom upitniku (v. prilog IV) za svaku pojedinu riječ označili koji
naglasak čuju te je li ostvarena zanaglasna duljina. Slušači su za svaku pojavnicu
mogli zaokružiti znak za jednu od četiri standardne naglasne kategorije (    )
ili dopisati da čuju neku drugu naglasnu kategoriju (i koju) ili napisati da je riječ
koju čuju izgovorena u uzlaznoj jezgri. Riječi svakog pojedinog govornika
prezentirane su zasebno. Riječi su za slušnu verifikaciju pripremljene tako da su
izrezane iz rečenice u kojoj su snimljene, te je svaka riječ ponovljena dva puta s
razmakom od 1,5 sekunde između prvog i drugog slušanja iste riječi. Vrijeme za
auditivnu odluku prije početka iduće riječi bilo je 3 sekunde. Ako slušač nije bio
siguran u procjeni naglaska pojedine riječi na zahtjev slušača (nakon odslušanih
niza riječi za jednog govornika) odabrane su riječi ponovno odslušane. Svi podaci
dobiveni putem verifikacijskih upitnika uneseni su program excel i obrađeni.
Usporedbom podataka procjene svih slušatelja pojedine su pojavnice
obilježene kao auditivno "sigurne" (one kod kojih se najmanje tri slušača slažu u
opisu naglasne kategorije), a pojedine su pojavnice obilježene kao auditivno
"nesigurne" (one kod kojih postoji više od jedne razlike u procjeni). Nakon toga,
na temelju vrste i broja naglasaka u naglasnom sustavu svakog pojedinog
govornika, govornici su grupirani u skupine s četveronaglasnim, tronaglasnim,
dvonaglasnim i jednonaglasnim sustavom, te u skupine s prijelaznim naglasnim
sustavima (gdje je nejasno imaju li govornici 1 ili 2 naglaska, i 2 ili 3 naglaska).
Naglasna kategorija kod pojedinih se govornika broji kao sigurna, ako je više od
50% riječi sa sigurnošću percipirano (ovjereno) u riječima koje bi se normativno
trebale ostvariti u toj kategoriji. Ti su naglasni sustavi naknadno grupirani u tri
veće naglasne skupine i njihove podskupine: dinamički naglasni sustav (govornici
koji imaju 1, 2 ili 1-2 naglaska), tonski sustav (govornici koji ostvaruju četiri

86
standardna naglaska, ato su najčešće oni s prepoznatljivima dalmatinskim ili
slavonskim izgovorom, neki kojima se čuje bosansko ili hercegovačko podrijetlo
te ostali koji su neutralni, tj. auditivno se ne može prepoznati njihovo podrijetlo) i
skupinu na granici tonskog i dinamičkog sustava (govornici koji imaju jasna 3
naglaska i 2-3 naglaska). Podjela tonskog četveronaglasnog sustava djelomično se
oslanja na trojnu podjelu novoštokavskih naglasnih sustava prema različitom
slušnom dojmu uzlaznih naglasaka (Kravar, 1988), s razlikom karakterizacije
južnog i središnjeg tipa, budući da u ovom istraživanju nisu sustavno obuhvaćeni
četveronaglasni štokavski govori izvan Hrvatske. Kod mnogih govornika s
pretežno dinamičkim naglascima odgovori procjenitelja većinom se nisu
podudarali što upućuje na to ne postoji jasna perceptivna kategorija u
prepoznavanju dinamičkih naglasaka. Također, kod nekih govornika ne može se
jasno čuti razlikuju li duge i kratke naglašene vokala, a kod nekih nije jasno da li
se dugouzlazni razlikuje od dugosilaznog naglaska. Takvi su govornici svrstani u
"nečiste" skupine 1-2 i 2-3 naglaska.
Riječi izgovorene u jezgrama koje odmiču od neutralne silazne jezgre (npr.
u uzlaznim ili ravnim), ako su kod istog govornika bile samo pojedinačni slučaj,
isključene su iz akustičke analize, no ako su se pojavile često (u jedno- ili
dvonaglasnom dinamičkom sustavu pojedinog govornika) analizirane su kao
sastavni dio ostvarenja naglašene riječi. Riječi u kojima naglasak nije ostvaren na
prvom, već na drugom slogu (npr. riječi sa zanaglasnom dužinom nakon
kratkouzlaznog: pa'pir, ču'dak, pa'ket itd.) izostavljene su iz akustičke analize.

2. 5. AKUSTIČKA ANALIZA: VARIJABLE

Akustička analiza trajanja, intonacije i intenziteta napravljena je u fonetskom
programu Praat (Boersma i Weenink, 2005). Odsječak koji je u svim slogovima
segmentiran i uzet kao nositelj prozodije riječi je vokal. Premda se i u sonantima,
osim temeljne zvučnosti, ostvaruje dio intonacijske konture nekih slogova, u
njima nije računana f0. Vokal je temeljna jedinica ove analize u akustičkim
varijablama trajanja, fundamentalne frekvencije i intenziteta, kako bi se rezultati
mogli uspoređivati, te da bi u idućim istraživanjima, osobito u analizi putem
sinteze, mogli poslužiti za resintezu pojedinih elemenata. Segmentacija je
napravljena u programu Praat, a notacija početka i kraja trajanja vokala upisana je

87
u programu Excel, iz kojega su zatim pomoću scripta u Praatu ekstrahirane
vrijednosti trajanja vokala, vrijednosti fundamentalne frekvencije i vrijednosti
intenziteta (normalizirane u 10 odsječaka za pojedini vokal). Određivanje početka
i kraja naglašenih i zanaglasnih vokala obilježeno je istodobnim slušanjem i
gledanjem oscilograma i spektrograma u Praatu. Akustičke varijable mjerenja su:
1) trajanje naglašenih i zanaglasnih vokala (ms)
2) fundamentalna frekvencija (Hz)
3) intenzitet (dB).
Parametri mjerenja fundamentalne frekvencije su: smjer kretanja f0 (ravna,
silazna, uzlazno-silazna, uzlazna i silazno-uzlazna krivulja), prosječna f0 u 20
točaka u trajanju vokala ispitivane riječi (10 odsječaka naglašenog i 10 odsječaka
zanaglasnog vokala, tj. svakih 10%, trajanja vokala), raspon f0 u naglašenom
vokalu, raspon f0 u zanaglasnom vokalu i odnos prosječne f0 naglašenog i
zanaglasnog vokala. Fundamentalna frekvencija ekstrahirana je u normaliziranom
vremenu (svakih 10% trajanja vokala) pomoću scripta iz programa Praat (u Hz).
Parametri mjerenja intenziteta podjednaki su kao za mjerenje
fundamentalne frekvencije (izuzevši parametar smjera kretanja intenzitetske
krivulje): intenzitet u deset ekvidistantnih odsječaka svakog pojedinog vokala
(dB), raspon intenziteta u naglašenom vokalu i raspon intenziteta u zanaglasnom
vokalu (dB) i odnos prosječnog intenziteta u naglašenom i zanaglasnom vokalu
(dB). Umjesto opisa intenzitetske krivulje osmišljena je dodatna varijabla koja
proizlazi iz usporedbe kretanja tona i kretanja intenziteta te je izražena kao
veličina korelacije kretanja tih dviju krivulja.
Za razliku od dosadašnjih istraživanja (Lehiste i Ivić, 1986; Smiljanic,
2004), nije mjerena usklađenost vrha sa strukturom sloga (engl. alignment), tj.
mjesto vrha f0 u naglašenom ili zanaglasnom slogu jer su predtestiranja pokazala
da se uzlazno-silazna krivulja f0 u naglašenim slogovima pojavljuje samo ako je u
pristupu sloga sonant, dok bezvučni glasnici toliko povisuju početak f0, da je
cijela krivulja naglašenog sloga silazna.

88
2. 6. NORMALIZACIJA TRAJANJA, TONA I INTENZITETA
Trajanje je mjereno u ms te izraženo apsolutnim vrijednostima. Trajanje
zanaglasnih vokala iskazano je i relativnim vrijednostima trajanja kao odnos
trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom.
Fundamentalna frekvencija mjerena je tijekom trajanja vokala naglašenog i
vokala zanaglasnog sloga. Da bi se frekvencijske krivulje pojedinih naglasaka
različitih trajanja mogle uspoređivati, sve su se frekvencijske (i intenzitetske)
vrijednosti računale u normaliziranom vremenu, tj. svakih 10% trajanja vokala.
Da bi se tonsko kretanje i rasponi tona kod 89 govornika mogli uprosječiti i
međusobno usporediti, sve su frekvencijske vrijednosti iz Hz preračunate u
oktavne odnose (u kojima je referentna vrijednost prosječna frekvencija
naglašenog vokala), a frekvencijski rasponi unutar i među slogovima preračunani
su i u polutonove (ST).

Oktavni odnosi:
Ox = log 2 (f0x/ f0prosjek n. v.)

Raspon u polutonovima (ST):

Raspon n. v. = 12 log 2 ((f0prosjek n. v. + f0raspon n. v.) / f0prosjek n. v.)

Normalizirana vrijednost intenziteta:

Ix norm = ((I1-Imin)/Iraspon)

Značenje oznaka u formulama:

Ox = oktavna vrijednost tona u vremenskoj točki x
f0 x = frekvencija u točki x
f0 prosjek n. v. = prosječna frekvencija naglašenog vokala
f0 raspon n. v. = frekvencijski raspon naglašenog vokala
Ix = intenzitetska vrijednost u točki x
Imin = najmanji intenzitet segmenta vokala u korpusu
Iraspon = raspon između najvećeg i najmanjeg intenziteta izmjerenog na
pojedinim segmentima vokala u korpusu

89
 Na taj način dobivene intonacijske krivulje mogu se uprosječiti i prikazati
ukupnim grafovima za jednu vrstu naglaska kod više govornika zajedno. Varijabla
ukupne intonacijske krivulje (kao i ukupne intenzitetske, nastala uprosječivanjem
pojedinih intonacijskih krivulja, koju su omogućili postupci vremenske i tonske
normalizacije, prvi put je korištena u akustičkoj analizi leksičkih naglasaka u
okviru projekata MZOŠ-a pod vodstvom Ive Škarića, a čiji su rezultati do sada
objavljeni u tri rada (Pletikos, 2003; Pletikos i Vlašić, 2007; Škarić, 2007).
Dosadašnji eksperimenti, od kojih su najopsežniji i vrlo brojni eksperimenti
Lehiste i Ivića, mjerili su f0 i intenzitet samo na početku, na mjestu frekvencijskog
vrha i na kraju vokala. Kao važan korelat vrsta naglasaka dosadašnja istraživanja
donose podatak na kojem se dijelu vokala (u postotcima) pojavljuje vrh f0. Zbog
rezultata drugih istraživanja koja dokazuju da mjesto vrha ovisi o okolnim
segmentima i broju slogova u riječi, u ovom radu mjesto vrha nije računano jer
pretpostavljamo da u leksičkim naglascima nema razlikovnu funkciju. Obavjesniji
je element ukupni raspon f0 te smjer (uzlazni, silazni, ravni i kombinacije) i nagib
(kosina) krivulje, koja označava koliko je vremena potrebno da bi se ostvario
ukupni raspon f0. Opisivanje intonacije na temelju tih parametara naziva se
parametrijski model. Neki istraživači izradili su programe za takvu analizu, npr.
model nagiba (engl. Tilt model), (Taylor, 2000) i parametrijski intonacijski
događaj (engl. Parametric Intonation Event – PaIntE), (Möhler, 1998; Möhler i
Conkie, 1998). U ovom radu nije primijenjen nijedan od postojećih programiranih
parametrijskih modela jer se, primjerice, PaIntE model u pokušaju opisa f0
krivulje dvaju litavskih dugih naglasaka (Dogil i Möhler, 1998) pokazao kao
neprikladan. Naime, zbog malog raspona i inkonzistentnog oblika krivulje,
parametri za cirkumfleks (litavski uzlazni naglasak) nisu se mogli izračunati, te je
jedino akut (koji prema rasponu silazne tonske krivulje sliči na hrvatski
dugosilazni) moguće opisati postojećim softverom. Dosadašnja mjerenja
naglasaka rezultate većinom izražavaju u apsolutnim akustičkim mjernim
veličinama (ms, Hz, dB), a rjeđe odnosima tih veličina (% trajanja, poluton,
oktava), što je nužno ako se uspoređuju govornici (s različitim tempom govora i
različitom fundamentalnom frekvencijom).

90
2. 7. OBRADA PODATAKA
Osnovna matematička obrada ekstrahiranih brojčanih podataka (normalizacija
vrijednosti f0 iz Hz u oktavne odnose i polutonove, normalizacija intenziteta iz dB
u veličine od 0 do 1), dio statističke analize (srednje vrijednosti, standardna
devijacija i koeficijenti korelacije tonskih i intenzitetskih krivulja) i grafički
prikazi rezultata napravljeni su programom Microsoft Excel (verzija 2002). Ostala
statistička obrada rezultata napravljena je u programu SPSS (verzija 12.0). Od
rezultata deskriptivne statistike u tablicama su prikazani: broj entiteta (N), srednja
vrijednosti (sr. vr.) i standardna devijacija (SD). Od razultata dodatne analize za
različitost unutar skupina prema odabranom faktoru (One-way ANOVA)
prikazane su vrijednosti: stupnjevi slobode (df), F i razina značajnosti razlike
(signific.). Svi rezultati računani su na razini značajnosti od p < 0,05, a s prikazom
do 0,001. Za računanje značajnosti razlike između dviju skupina podataka
provedeni su post hoc testovi Sheffe, koji prikazuju i grupiranje rezultata.

2. 8. VRSTE ANALIZA, PRIKAZIVANJE I TUMAČENJE REZULTATA

Rezultati akustičke analize naglasaka prikazani su na više načina. U poglavlju 3
prikazani su ukupni rezultati za sve govornike snimljene u ovom korpusu
istraživanja. U poglavlju 4 analizirani naglasci pojedinih pojavnica s obzirom na
to jesu li verificirani kao "sigurni", ako se najmanje tri od četiri stručna
procjenitelja podudaraju u opisu naglasne kategorije ili kao "nesigurni", a zatim su
neki naglasci analizirani i prema slušno ovjerenom porijeklu govornika. U
poglavlju 5 prikazani su rezultati grupirani prema perceptivnoj procjeni broja i
vrste naglasaka pojedinih ispitanika u tri klastera: tonski naglasni sustav,
dinamički naglasni sustav i prijelazni sustav između dinamičkih i tonskih
naglasaka. Ove tri skupine, razdvojene su u ukupno osam podskupina
perceptivnih klastera. U tonskom sustavu opisani su po grupama dalmatinski,
slavonski i ostali; u dinamičkom sustavu opisani su jednonaglasni, dvonaglasni i
prijelazni sustav između jednog i dva dinamička naglaska; u prijelaznom
dinamičkom ili tonskom sustavu opisani su tronaglasni tonski sustav i sustav
između dva i tri naglaska. Svaki od pretpostavljena tri sustava analiziran je u
akustičkim dimenzijama trajanja, tona i intenziteta. U poglavlju 6 provedena je
statistička analiza razlika pojedinog naglaska u svim pretpostavljenim

91
podsustavima. U oba poglavlja naglasci su najprije opisani u četiri očekivane
normativne naglasne kategorije (ds, du, ks, ku). Statistička analiza dokazuje
razlikuju li se ili ne pojedine naglasne kategorije. U poglavlju 7 uspostavljeni su
akustički kriteriji za automatsko prepoznavanje naglaska. Prema tim kriterijima
sve su pojavnice korpusa svrstane u pet naglasnih kategorija, koje su zatim
uspoređene s podacima dobivenim perceptivnom ovjerom. U poglavlju 8
perceptivno i akustički analizirano je ostvarivanje zanaglasne dužine. U poglavlju
9 analiziran je utjecaj glasnika iz pristupa sloga na tijek fundamentalne
frekvencije u vokalu. U poglavlju 10 postupkom difonske sinteze programom
MBROLA (Dutoit, 1997) sintetizirane su riječi s prosječnim vrijednostima tijeka
tona i trajanja vokala u pet dobivenih naglasnih eniteta te je slušno provjerena
njihova različitost. U prilozima se nalaze dodatne analize (po pojedinim riječima,
po slušačima i sl.).

92
3. AKUSTIČKA ANALIZA PROZODIJE RIJEČI NA UKUPNOM KORPUSU

3. 1. POSTUPAK
Početna je analiza napravljena na ukupnom korpusu riječi prema četiri očekivane
naglasne kategorije. Od ukupnog broja snimljanih riječi, u ovom su dijelu analize
izostavljene riječi s naglaskom na drugom slogu, riječi govornika tonskog sustava
izgovorene u nesilaznoj jezgri i naglasci izgovoreni u nekoj neočekivanoj naglasnoj
kategoriji. Kod govornika dinamičkog sustava, svi su naglasci obrađeni zajedno s
naglascima tonskog sustava. Dakle, od ukupno 89 govornika u analizi je obrađeno
3266 dvosložnih riječi.
Akustičke dimenzije opisa su: trajanje, ton i intenzitet u naglašenom i u
zanaglasnom vokalu. Trajanje je računano kao prosječna duljina naglašenog i
zanaglasnog vokala te kao odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu.
Korelati naglasaka traženi u fundamentalnoj frekvenciji su: tijek f0 u normaliziranom
trajanju naglašenog i zanaglasnog vokala, raspon tona u naglašenom vokalu, raspon
tona u zanaglasnom vokalu i odnos prosječne fundamentalne frekvencije naglašenog
i zanaglasnog vokala. Akustički korelati naglasaka traženi u intenzitetu su: raspon
naglašenog vokala, raspon zanaglasnog vokala, odnos prosječnog intenziteta
naglašenog i zanaglasnog vokala i odnos tijek intenziteta i fundamentalne frekvencije
(faktor korelacije kao varijabla).

3. 2. REZULTATI: TRAJANJE NAGLAŠENOG I ZANAGLASNOG VOKALA U ČETIRI

NAGLASKA

Rezultati mjerenja trajanja naglašenog vokala (Slika 22 i Tablica 2) za sve

analizirane govornike hrvatskoga (n = 89) pokazuju da se leksički naglasci prema
trajanju međusobno značajno razlikuju. Prosječno trajanje naglašenog vokala u
riječima koje bi, prema normi, trebale biti izgovorene s dugosilaznim naglaskom je
151,3 ms, s dugouzlaznim 142,3 ms, s kratkosilaznim naglaskom 110,5 ms, a s
kratkouzlaznim 107,8 ms.

93
 ds

du

ks

ku

0 50 100 150 200 250

naglašeni vokal trajanje (ms)
zanaglasni vokal

Slika 22. Trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri normativno očekivana

naglaska na ukupnom korpusu (89 govornika)
Legenda: Kraj polegnutog stupca označava srednju vrijednost, a omeđena linija s lijeve i
desne strane srednje vrijednosti označava jednu standardnu devijaciju.

Tablica 2.Trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala: deskriptivna statistika i

ANOVA (89 govornika)

Vrsta N Srednja Standardna ANOVA

naglaska (Broj vrijednost devijacija
pojavnica) (ms) (SD)

Naglašeni ds 708 151,3 31,6 F (3 233) =

vokal du 802 142,3 35,7 465,455
p < 0,000
ks 929 110,5 22,1
ku 795 107,8 24,7
ukupno 3 234 126,6 34,4

Zanaglasni ds 708 67,2 17,3 F (3 231) =

vokal 23,486
du 802 72,6 17,9
p < 0,000
ks 927 67,9 17,9
ku 795 73,5 21,3
ukupno 3 232 70,2 18,9

Post hoc test pokazao je da se prema trajanju naglašenog vokala međusobno

značajno razlikuju (p < 0,000) svi naglasci, osim kratkosilaznog i kratkouzlaznog (p
= 0,297), tj. da se naglasci grupiraju u tri kategorije: dugosilazni, dugouzlazni i
kratki. Srednja vrijednost razlike dugih i kratkih naglasaka veća je od 40 ms, što je
iznad granice diferencijalnog praga percepcije, koji je prema Lehiste (1970) od 10 do

94
40 ms. Srednja vrijednost razlike dugosilaznog i dugouzlaznog naglaska je 8,9 ms
(dugosilazni je prosječno duži od dugouzlaznog), ali ova razlika, premda statistički
značajna (p < 0,000), ne može se tumačiti kao relevantan psihoakustički korelat
fonološke razlike dvaju naglasaka, s obzirom na to da je ispod vrijednosti
diferencijalnog praga percepcije. Ipak, ova statistički značajna razlika u trajanju
dugosilaznog i dugouzlaznog naglaska vjerojatno upućuje na to da je trajanje
zalihosno i popratno obilježje nekog drugog akustičkog korelata prema kojemu se
razlikuju dva duga naglaska.
Trajanje zanaglasnog vokala prosječno iznosi 70,2 ms. Rezultati statističke
analize (Tablica 2) ukazuju na to da se naglasci značajno razlikuju i po trajanju
zanaglasnog vokala, a post hoc test dokazuje značajnu razliku između uzlaznih i
silaznih naglasaka, odnosno grupiranje rezultata u dvije skupine: u jednoj skupini
nalaze se dugosilazni (67,2 ms) i kratkosilazni (67,9 ms), a u drugoj skupini su
dugouzlazni (72,6 ms) i kratkouzlazni naglasci (73,5 ms). Zanaglasni vokali u
riječima s uzlaznim naglascima prosječno su 5 do 6 ms duži nego u riječima sa
silaznim naglascima. Ova je razlika trajanja manja od diferencijalnog praga
percepcije, pa se, kao i razlika trajanja naglašenog vokala u dugosilaznom i
dugouzlaznom naglasku, može tumačiti kao redundantno razlikovno obilježje ili kao
inherentno akustičko svojstvo naglasaka koje je popratna pojava neke druge
akustičke dimenzije.
Analiziramo li leksički naglasak kao svojstvo dvaju slogova istodobno, sloga
koji se tradicionalno smatra naglašenim i sloga koji se smatra zanaglasnim,
primjećuje se sustavnost razlike trajanja pojedinih naglasnih skupina. Trajanje
naglasaka izraženo kao postotak trajanja zanaglasnog vokala u odnosu na naglašeni
vokal pokazuje značajnu razliku između četiri normativna naglaska (Tablica 3), a
post hoc test dokazuje značajnost razlike odnosa trajanja između sve četiri očekivane
naglasne skupine: dugi naglasci imaju značajno kraći zanaglasni vokal (u odnosu na
naglašeni) nego kratki naglasci, a unutar iste tonske skupine silazni naglasci imaju
kraći zanaglasni vokal od uzlaznih naglasaka. Ovaj akustički korelat trajanja u razlici
uzlaznih i silaznih naglasaka dokazan je i u opisu klasičnog ili prihvatljivog idioma
(Pletikos, 2003).

95
Tablica 3. Odnos trajanja naglašenog i zanaglasnog vokala izražen kao postotak
trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom (89 govornika)

Vrsta N Srednja Standardna ANOVA

naglaska (Broj vrijednost devijacija
pojavnica) (%) (SD)

Trajanje ds 708 45,7 13,3 F (3 233) =

zanaglasnog du 234,121
802 53,7 17,3
vokala u p < 0,000
ks 929 63,7 21,0
odnosu na
naglašeni ku 795 71,0 25,5
vokal (%) ukupno 3 234 59,1 22,1

Budući da su u podacima o trajanju zanaglasnih vokala uprosječena trajanja

fonološki dugih i kratkih zanaglasnih vokala, moguće je da rezultat proizlazi iz
fonološke razlike zanaglasnih slogova. U tom slučaju rezultat bi upućivao na
potpunije (duže) ostvarivanje zanaglasne dužine u uzlaznim naglascima nego u
silaznim naglascima. Da bismo provjerili ovu hipotezu i opisali ostvarenja dugih i
kratkih zanaglasnih vokala provedena je dodatna analiza. Rezultati mjerenja dugih i
kratkih zanaglasnih vokala prikazani su i komentirani u zasebnom poglavlju, pa o toj
temi ovdje neće biti riječi.

3. 3. REZULTATI: TIJEK FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE

Da bismo uprosječili tijek fundamentalne frekvencije naglasaka s različitim trajanjem
pojedinih vokala, analizirali smo vrijednost fundamentalne frekvencije u jednakom
broju odsječaka pojedinih vokala, tj. svakih 10% trajanja vokala. Stoga se iz tih
rezultata može interpretirati samo tijek fundamentalne frekvencije, dok su sva
trajanja prikazana jednakim. Da bismo prikazali prosjek kretanja tona u naglascima
kod svih govornika (n = 89), muških i ženskih, s različitom frekvencijom osnovnog
tona u govoru, sve su vrijednosti preračunane u oktavne odnose (v. metode
istraživanja, normalizacija trajanja, tona i intenziteta).

96
 0,1

-0,1

oktava -0,2

-0,3

-0,4
ds du vrijeme (normalizirano)
ks ku

Slika 23. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri normativno očekivana naglaska na

ukupnom korpusu (89 govornika)

Opći rezultati (Slika 23) pokazuju da se prema tonskom kretanju u hrvatskom

razlikuju tri naglaska: dugosilazni, kratkosilazni i naglasak sličan uzlaznom. U
naglašenom se vokalu najizrazitije ostvaruje dugosilazni naglasak, s obzirom na to da
ima najveći raspon silazne krivulje. Ostala tri naglaska u naglašenom vokalu imaju
vrlo sličnu silaznu krivulju malog raspona. Kratkosilazni naglasak ima u naglašenom
vokalu neznatno silazniju krivulju od uzlaznih naglasaka, a njegova različitost
proizlazi iz izrazito nižeg tona u zanaglasnom vokalu. Prema ukupnoj slici tonskog
kretanja dugouzlazni i kratkouzlazni naglasak vrlo se malo razlikuju. Dugouzlazni
naglasak u zanaglasnom vokalu ostaje na nešto višoj tonskoj razini od
kratkouzlaznoga, tj., budući da se radi o ukupnoj slici, kratkouzlani se vjerojatno
češće neutralizira prema kratkosilaznom od dugouzlaznog. Normativno očekivane
uzlazne naglaske samo uvjetno nazivano uzlaznim. Naime, ukupna slika pokazuje da
su ti naglasci između uzlaznog i silaznog, budući da je zanaglasni vokal niži od
naglašenog, ali ne dovoljno nizak da bi bio silazan. Kod tih rezultata, kao i kod svih
ostalih kojima se prikazuje opća akustička slika hrvatskih normativnih naglasaka na
ukupnom korpusu (n = 89), treba imati na umu da je to prosjek prema normativnom
očekivanju četiriju različitih naglasaka te da se u tom ukupnom prosjeku kriju razni
naglasni sustavi, od jednonaglasnog zagrebačkog ili varaždinskog do
četveronaglasnog osječkog ili splitskog govora.
Da bismo utvrdili koji su naglasci najpostojaniji u ukupnom korpusu prikazat
ćemo raspršenje rezultata u uzorku za svaki pojedini naglasak (Slika 24).

97
 Dugosilazni naglasak Dugouzlazni naglasak

0,4 0,4
0,3 0,3
0,2 0,2
0,1 0,1
oktava

oktava
0 0
-0,1 -0,1
-0,2 -0,2
-0,3 -0,3
-0,4 -0,4
ds - prosjek du - prosjek
vrijeme (normalizirano) vrijeme (normalizirano)
ds - stdev du - st. dev.

Kratkosilazni naglasak Kratkouzlazni naglasak

0,4 0,4
0,3 0,3
0,2 0,2
0,1 0,1
oktava

oktava
0 0
-0,1 -0,1
-0,2 -0,2
-0,3 -0,3
-0,4 -0,4
ks - prosjek ku - prosjek
vrijeme (normalizirano) vrijeme (normalizirano)
ks - st. dev. ku - st. dev.

Slika 24. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri normativno očekivana naglaska – prosjek i standardna devijacija (89 govornika)

98
 U svim je naglascima znatno veće raspršenje podataka u zanaglasnom vokalu
(prosječno 0,22 oktave), nego u naglašenom vokalu (prosječno 0,04 oktave). U
silaznim je naglascima veće raspršenje podataka i u naglašenom i u zanaglasnom
vokalu, dok je u uzlaznim naglascima raspršenje nešto manje.

3. 4. REZULTATI: RASPON FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE

Budući da je računanje prosjeka cijele tonske krivulje vrlo opsežan zadatak jer
zahtjeva mnogo podataka te vremensku i tonsku normalizaciju, mjerenjem raspona
fundamentalne frekvencije u pojedinim vokalima i mjerenjem odnosa ukupne tonske
razine naglašenog i zanaglasnog vokala pokušat ćemo odrediti što je u tonu – tijek,
raspon ili ukupna tonska visina vokala – informativno i dostatno za razlikovanje
pojedinih naglasaka. U ovoj analizi konstruirane su tri varijable: a) raspon tona u
naglašenom vokalu, b) raspon tona u zanaglasnom vokalu, i c) odnos tonskog
prosjeka naglašenog vokala i prosjeka zanaglasnog vokala. Slika 25 prikazuje
prosječne rezultate sa standardnom devijacijom, a tablica 5 osnovne rezultate
deskriptivne statistike i značajnost razlike među skupinama normativno očekivanih
naglasaka.
a) Raspon tona u naglašenom vokalu. Rezultati statističke analize ANOVA
pokazuju da se naglasci međusobno najviše razlikuju prema rasponu tona u
naglašenom vokalu (F = 444,957, p < 0,000). Silazni naglasci imaju statistički
značajno veći raspon tona od uzlaznih. Post hoc testovi dokazuju da se od četiri
naglaska prema varijabli raspona tona u naglašenom vokalu ne mogu pouzdano
razlikovati jedino dugouzlazni i kratkouzlazni naglasak čija je prosječna razlika 0,1
poluton (p = 0,051). Među svim ostalim skupinama prosječna je razlika na razini
značajnosti p < 0,000.
b) Raspon tona u zanaglasnom vokalu. Prema ovoj akustičkoj varijabli
skupine se također značajno razlikuju (F = 26,304, p < 0,000), ali mnogo manje nego
u naglašenom vokalu. Prosjeci ukazuju na to da ukupna razlika pretežno proizlazi iz
razlike uzlaznih i silaznih naglasaka, odnosno iz činjenice da uzlazni naglasci u
zanaglasnom slogu imaju nešto veći raspon tona (ku = 1,5; du = 1,4 polutona) od
silaznih naglasaka (ds = 1,0; ks = 1,2 polutona). Post hoc testovi dokazuju koje su od
navedenih prosječnih vrijednosti raspona tona statistički značajne: dugosilazni se
naglasak prema rasponu zanaglasnog vokala statistički značajno razlikuje od svih

99
naglasaka, a dugouzlazni je sličan kratkouzlaznom i kratkosilaznom, a razlikuje se
samo od dugosilaznog. Stoga, raspon tona u zanaglasnom vokalu možemo isključiti
kao relevantnu varijablu u opisu tona četiriju naglasaka.

4
poluton

0
ds du ks ku

razlika prosječne f0 u naglašenom i zanaglasnom vokalu

raspon f0 u naglašenom vokaku
raspon f0 u zanaglasnom vokalu

Slika 25. Raspon tona u četiri normativno očekivana naglaska (89 govornika)

Tablica 4.Raspon tona u naglašenom i zanaglasnom vokalu i odnos prosječne tonske

visine naglašenog i zanaglasnog vokala (89 govornika)

Vrsta N Srednja Standardna ANOVA

naglaska (Broj vrijednost devijacija
pojavnica) (poluton) (SD)

Raspon tona ds 701 2,8 1,3 F (3 205)

u du 801 1,3 0,8 = 444,957
naglašenom p < 0,000
ks 923 1,6 0,9
vokalu
ku 781 1,2 0,7
ukupno 3 206 1,7 1,1

Raspon tona ds 600 1,0 0,8 F (2 811)

u du 752 1,4 1,1 = 26,304
zanaglasnom p < 0,000
ks 744 1,2 1,1
vokalu
ku 716 1,5 1,1
ukupno 2 812 1,3 1,0

Odnos ds 600 3,5 2,1 F (2 810)

prosječnog du 752 1,9 1,8 = 146,429
tona p < 0,000
ks 743 3,7 1,9
naglašenog i
zanaglasnog ku 716 2,3 2,0
vokala ukupno 2 811 2,8 2,1

100
 c) Odnos prosječne tonske visine naglašenog vokala i prosječne visine
zanaglasnog vokala. Ova varijabla pokazuje značajnu razliku među naglascima
(F = 146,429, p < 0,000), a post hoc testovi dokazuju da se međusobno značajno
razlikuju tri naglasne skupine: dugouzlazni, kratkouzlazni i silazni naglasci.
Prosječna razlika dugosilaznog i kratkosilaznog naglaska nije statistički značajna
(p = 0,326). Podaci pokazuju da je u svim naglascima zanaglasni vokal nižeg tona od
naglašenog vokala, da silazni naglasci imaju znatno niži ton u zanaglasnom vokalu
od uzlaznih, te da kratkouzlazni naglasak ima značajno niži zanaglasni vokal od
dugouzlaznog. Činjenica da dugouzlazni naglasak u zanaglasnom slogu ima viši ton
od kratkouzlaznog može upućivati na to da kod kratkouzlaznog naglaska dolazi do
veće neutralizacije sa silaznim u ukupnom korpusu. Osobitost razlike dvaju uzlaznih
naglasaka pouzdano ćemo moći opisati tek kada budemo izdvojili govornike
četveronaglasnog sustava.

3. 5. REZULTATI: INTENZITETSKI RASPON

Prema rezultatima analize intenziteta (Slika 26, Tablica 5) može se zaključiti da je za
razlikovanje naglasaka u ovoj akustičkoj osobini najrelevantnija ukupna intenzitetska
razlika naglašenog i zanaglasnog vokala. Prosječna je razlika intenziteta naglašenog i
zanaglasnog vokala u dugosilaznom naglasku 7,1 dB, u kratkosilaznom naglasku
7,7 dB, u dugouzlaznom 4,9 dB, u kratkouzlaznom 5,0 dB, a statistička analiza
(ANOVA) dokazuje veliku značajnost razlike među skupinama (F = 170,931,
p < 0,000). Post hoc testovi pokazuju da se prema ovoj varijabli značajno razlikuju
tri naglaska: dugosilazni, kratkosilazni i uzlazni, no nema razlike između
dugouzlaznog i kratkouzlaznog. Vrijednosti razlike su prosječno od 0,6 dB (između
ds i ks) do više od 2 dB (između silaznih i uzlaznih naglasaka). Budući da mjerenja
diferencijalnog limena ukupnog intenziteta vokala iznose 1,5 dB (Flanagan,
1965: 214), smatramo da je prema intenzitetskoj razlici percepcijski moguće
razlikovati samo skupinu silaznih i uzlaznih naglasaka. Iako rezultati ANOVA
pokazuju značajnost razlike i u ostale dvije varijable, a post hoc testovi ukazuju na
akustički značajno različite podskupine, sve su prosječne vrijednosti razlike manje od
diferencijalnog praga percepcije. Te razlike možemo smatrati redundantnim i
inherentnim obilježjima naglasaka. Primjerice, kratki naglasci imaju veći raspon

101
intenziteta u zanaglasnom vokalu od dugih naglasaka (za oko 1 dB), što je popratna
pojava većeg tonskog raspona.

12

10

6
dB

0
ds du ks ku

razlika prosječnog intenziteta u naglašenom i zanaglasnom vokalu

raspon intenziteta u naglašenom vok.
raspon intenziteta u zanaglasnomvok.

Slika 26. Raspon intenziteta u četiri normativno očekivana naglaska (89 govornika)

Tablica 5. Raspon intenziteta u naglašenom i zanaglasnom vokalu i intenzitetski

odnos prosjeka naglašenog i zanaglasnog vokala (89 govornika)

Vrsta N Srednja Standardna ANOVA

naglaska (Broj vrijednost devijacija
pojavnica) (dB) (SD)

Raspon ds 701 5,5 2,0 F (3 206)

intenziteta u du 801 4,5 1,9 = 43,633
naglašenom p < 0,000
ks 923 4,9 2,1
vokalu
ku 782 4,4 1,8
ukupno 3 207 4,8 2,0

Raspon ds 593 4,1 2,3 F (2 798)

intenziteta u du 747 4,5 2,0 = 39,285
zanaglasnom p < 0,000
ks 738 5,1 2,5
vokalu
ku 721 5,4 2,7
ukupno 2 799 4,8 2,4

Intenzitetski ds 594 7,1 2,9 F (2 806)

odnos du 752 4,9 3,0 = 170,931
prosjeka p < 0,000
ks 740 7,7 2,9
naglašenog i
zanaglasnog ku 721 5,0 3,2
vokala ukupno 2 807 6,1 3,2

102
3. 6. REZULTATI: ODNOS TIJEKA INTENZITETA I FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE
U ovom dijelu provjerit ćemo hipotezu o tonskoj i intenzitetskoj usklađenosti u
silaznim naglascima i inverznom odnosu tona i intenziteta u uzlaznim naglascima.
Na slici 27 usporedno su prikazane prosječne krivulje tijeka tona i intenziteta
(rasponi su normalizirani na vrijednost 1), a u tablici 6 koeficijenti korelacije tijeka
tona i intenziteta, koji su statistički analizirani kao zasebne zavisne varijable za četiri
normativna naglaska.

Vrsta N Srednja Standardna ANOVA

naglaska (broj vrijednost devijacija
pojavnica) (koeficijent (SD)
korelacije)

Naglašeni ds 701 0,43 0,50 F (3 205) =

vokal du 801 0,24 0,57 34,047
p < 0,000
ks 923 0,44 0,46
ku 781 0,26 0,55
ukupno 3 206 0,34 0,53

Zanaglasni ds 592 0,31 0,69 F (2 783) =

vokal 16,954
du 746 0,49 0,52 p < 0,000
ks 730 0,34 0,63
ku 716 0,48 0,55
ukupno 2 784 0,41 0,60

Oba vokala ds 592 0,84 0,19 F (2 783) =

du 746 0,61 0,45 106,708
p < 0,000
ks 730 0,88 0,17
ku 716 0,68 0,36
ukupno 2 784 0,75 0,34

Tablica 6. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: deskriptivna

statistika i ANOVA ( 89 govornika)

Rezultati pokazuju da između tijeka tona i intenziteta u sva četiri naglaska

postoji pozitivan koeficijent korelacije. Najveći se koeficijenti korelacije tijeka tona i
intenziteta pojavljuju u silaznim naglascima kada se istodobno računaju naglašeni i
zanaglasni vokal: kratkosilazni naglasak ima koeficijent korelacije 0,88 (SD 0,17), a
dugosilazni 0,84 (SD 0,19). Uzlazni naglasci imaju manji koeficijent korelacije od
silaznih, no on je još uvijek srednje velik i pozitivan: u dugouzlaznom iznosi 0,61
(SD 0,45), a u kratkouzlaznom 0,68 (SD 0,36). Statistička analiza (ANOVA)

103
pokazuje da su naglasci u ovoj dimenziji najrazlikovniji upravo kada se uzmu u obzir
oba vokala zajedno (F = 106,708, p < 0,000), a manje razlikovni ako se računa samo
naglašeni (F = 34,047) ili samo zanaglasni vokal (F = 16,954), iako su i u tim
dimenzijama razlike statistički značajne (p < 0,000). Ako se analiziraju koeficijenti
korelacije tijeka tona i intenziteta samo u naglašenom vokalu silazni naglasci
pokazuju znatno veći koeficijent korelacije (ds = 0,43, ks = 0,44) od uzlaznih
naglasaka (du = 0,24, ku = 0,26). Analizirajući samo zanaglasni vokal veći je
koeficijent korelacije u uzlaznim naglascima (du = 0,49, ku = 0,48) nego u silaznim
(ds = 0,31, ks = 0,34).
Velike standardne devijacije upućuju na to da tijekom trajanja vokala dolazi
do velikih promjena u odnosu tona i intenziteta, no ovim mjerenjem koeficijenta
korelacije nismo analizirali pojedine dijelove vokala te nemamo rezultat na kojem je
mjestu naglašenoga vokala koeficijent u uzlaznim naglascima najmanji, odnosno, na
kojem mjestu tijekom trajanja dolazi do najveće inverzije tona i intenziteta.
Analizirajući raspršenje rezultata unutar jedne standardne devijacije zaključujemo da
kod uzlaznih naglasaka u jednom dijelu naglašenoga vokala dolazi i do vrlo male
negativne korelacije, dok se kod silaznih naglasaka vrlo mala negativna korelacija
može pojaviti u zanaglasnom vokalu.
Ipak, Škarićevu (1991) tezu da se najveća inverzija u tijeku tona i intenziteta
pojavljuje na 1/3 trajanja naglašenog vokala ovim podacima nije bilo moguće
potvrditi. Inverzni odnos tijeka tona i intenziteta nije razvidan niti sa slike 27. Naime,
slika pokazuje da su obrasci tijeka intenziteta u svim naglascima podjednaki, te da je
najveća razlika između uzlaznih i silaznih naglasaka u ukupnom intenzitetu
zanaglasnog vokala. Ukupna razina intenziteta tek prati ukupnu tonsku visinu pa u
zanaglasnom vokalu u uzlaznim naglascima intenzitet (kao i ton) ostaje na visokoj
razini (iako je slabiji nego u naglašenom vokalu), a u silaznim naglascima intenzitet
je znatno slabiji.

104
 Dugosilazni naglasak Dugouzlazni naglasak

0,2 0,2
tonski raspon u oktavi / intenzitet

tonski raspon u oktavi / intenzitet

0,1 0,1

normaliziran u rasponu 1
normaliziran u rasponu 1

0 0
-0,1 -0,1
-0,2 -0,2
-0,3 -0,3
-0,4 -0,4
-0,5 -0,5
-0,6 -0,6
-0,7 -0,7

ds - ton trajanje (normalizirano) du - ton trajanje (normalizirano)

ds - intenzitet du - intenzitet

Kratkosilazni naglasak Kratkouzlazni naglasak

0,2 0,2

tonski raspon u oktavi / intenzitet

tonski raspon u oktavi / intenzitet

0,1 0,1
normaliziran u rasponu 1

normaliziran u rasponu 1
0 0
-0,1 -0,1
-0,2 -0,2
-0,3 -0,3
-0,4 -0,4
-0,5 -0,5
-0,6 -0,6
-0,7 -0,7
ks - ton trajanje (normalizirano) ku - ton trajanje (normalizirano)
ks - intenzitet ku - intenzitet

Slika 27. Odnos tijeka tona i intenziteta u četiri normativno očekivana naglaska – prosjek i standardna devijacija (89 govornika)

105
3. 7. ZAKLJUČAK
Rezultati ukupne akustičke analize svih snimljenih govornika pokazuju sljedeće:
1. U dimenziji trajanja naglašenog vokala značajno se razlikuju tri naglasne
kategorije: dugosilazni, dugouzlazni i kratki naglasci.
2. U dimenziji apsolutnog trajanja zanaglasnog vokala značajno se razlikuju
uzlazni i silazni naglasci, tako što je zanaglasni vokal u uzlaznima dulji nego u
silaznima.
3. Prema prosječnom tijeku fundamentalne frekvencije razlikuju se tri
naglasne kategorije: dugosilazni, kratkosilazni i uzlazni.
4. Prema mjerenjima raspona tona u naglašenom vokalu razlikuju se
dugosilazni, s najvećim rasponom, kratkosilazni s manjim rasponom i uzlazni
naglasci s najmanjim rasponom (također silaznoga smjera).
5. Raspon tona u zanaglasnom vokalu najmanje je razlikovan, uzlazni
naglasci imaju nešto veći raspon od silaznih (također silaznoga smjera).
6. U dimenziji odnosa tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala
značajno se razlikuju tri naglasne kategorije: dugouzlazni (s najmanjim opadanjem
tona u zanaglasnom vokalu), kratkouzlazni (s nešto nižom tonskom razinom
zanaglasnog vokala) i silazni naglasci. Ova razlika između uzlaznih vjerojatno se
pojavljuje zbog češće neutralizacije kratkouzlaznog, nego kratkosilaznog prema
silaznim naglascima.
7. U dimenziji intenziteta najznačajnija razlika među naglascima pojavljuje se
u ukupnom intenzitetskom odnosu naglašenog i zanaglasnog vokala, ali taj odnos
intenziteta samo prati odnos ukupnog pada tona u zanaglasnom vokalu. Koeficijent
korelacije tijeka tona i intenziteta veći je u silaznim, nego u uzlaznim naglascima.
Dakle, ukupni rezultati akustičke analize cijelog korpusa dokazuju četiri
različite normativne naglasne kategorije: postojanje razlike dugih i kratkih naglasaka,
te razlikovanje uzlaznih i silaznih naglasaka. Ipak, dugouzlazni i kratkouzlazni
naglasak ne ostvaruju se kao klasični uzlazni naglasci, kod kojih je zanaglasni vokal
na istoj tonskoj visini kao i naglašeni vokal (Pletikos, 2003), već je zanaglasni vokal
na nižem tonu. Ova djelomična neutralizacija uzlaznih naglasaka ne govori nam
mnogo o pojedinačnim ostvarenjima jer pretpostavljamo da su rezultati spoj
klasičnih ostvarenja uzlaznih naglasaka i neutraliziranih, tj. silaznih naglasaka
(dinamičkih) koji se ostvaruju umjesto uzlaznih. Da bismo opisali stvarno stanje

106
hrvatskoga suvremenoga govora, tj. otkrili broj različitih naglasnih entiteta te ih
akustički opisali, perceptivno ćemo odvojiti tonske i dinamičke naglasne sustave, a
zatim opisati i usporediti sve naglaske koji se pojavljuju u tim sustavima.

107
4. AUDITIVNA ANALIZA NAGLASNOG KORPUSA

4. 1. UKUPNI REZULTATI DOBIVENI SLUŠNOM VERIFIKACIJOM

Perceptivno su ovjerene 3462 pojavnice (od ukupno 89 različitih govornika, većinom
oko 40 pojavnica po govorniku). Ovaj bi korpus prema normativno očekivanim
naglasnim kategorijama, kako ih propisuju hrvatski rječnici, trebao sadržavati 20%
riječi s dugosilaznim naglaskom, 24% riječi s dugouzlaznim, 31% riječi s
kratkosilaznim i 25% riječi s kratkouzlaznim naglaskom31. Sve su pojavnice slušno
verificirala četiri stručnjaka te je ukupan broj podataka o auditivnom dojmu
pojavnica u korpusu 13.837. Slušna verifikacija uključivala je zaokruživanje jedne
od četiriju naglasnih kategorija koje postoje u hrvatskom standardu, ali je, u slučaju
da procjenitelj smatra da naglasak nije ostvaren u jednoj od zadanih kategorija,
dopuštala i dopisivanje te opisivanje neke druge naglasne kategorije. U tablici 7
prikazani su rezultati ukupne slušne verifikacije pojavnica i njihov odnos prema
očekivanju. Ti podaci predstavljaju zbroj auditivnih odluka četiriju stručnjaka bez
obzira na to jesu li se njihovi odgovori podudarali ili ne. Prema podacima u tablici
jasno je vidljiv raskol između propisanog govornog standarda i uporabe (tzv.
priopćajne prakse, govorne prakse) i to većinom u riječima koje nisu naglasne
dublete. Kao što je i očekivano, najnesigurnije mjesto u hrvatskom naglasnom
sustavu ima kratkouzlazni naglasak. On je u analiziranom korpusu prepoznat u
38,7% od ukupnog očekivanja. Dugouzlazni je naglasak prepoznat u 50,8% od
ukupnog očekivanja. No, i dugosilazni je naglasak, koji se do sada nije smatrao
"ugroženim", ostvaren u samo 60,5% od ukupnoga očekivanja. Kratkosilazni se
naglasak pojavljuje u korpusu 25% češće nego što se očekuje. Verifikacija ovoga
korpusa pokazuje da se u govornoj praksi djelomično ne gubi samo kratkouzlazni
naglasak već i dugouzlazni i dugosilazni. Verifikacija također pokazuje da u
hrvatskome uz postojeće naglasne kategorije, vjerojatno postoji još jedna ili više do
sada neopisivanih kategorija. Naime, 21% ukupnoga korpusa slušno je svrstano u
različite moguće kategorije dinamičkih naglasaka koje su stručnjaci nazivali

31
Iako je većina riječi naglasno nesporna, u korpusu se nalaze i tri riječi čiji su naglasci u
rječnicima različito zabilježeni. To su riječi napad, pasoš i dokaz (v. prilog II). Njihovo je očekivanje
podijeljeno sukladno razilaženju u rječnicima: riječ napad očekuje se s 50% u kategoriji ds, a s 50% u
kategoriji du; riječ pasoš očekuje se s 50% u kategoriji ds, a s 50% u kategoriji ks; riječ dokaz očekuje
se s 33% u kategoriji du, s 33% u kategoriji ku i s 33% u kategoriji ks.

108
poludugi (7,1%), dinamički (6,63%), dinamički dugi (5,1%) te ravan (2,25%), a još
3% korpusa se kod pojedinih slušača našlo u "nesigurnoj" skupini između poludugog
i pojedinih standardnih naglasaka. Međutim, u svijesti slušača, iako se radi o
stručnjacima s područja hrvatske ortoepije, ne postoje jasne naglasne kategorije
dinamičkih naglasaka. Naime, stručni procjenitelji različitim su kategorijama
opisivali naglaske koji ne pripadaju četirima standardnim kategorijama (Tablica 7).
Jedina od slušnih kategorija kojom su sva četiri slušača opisivali veliki broj
naglasaka jest kategorija "poludugi" ili "dinamički poludugi", te su u tu kategoriju
svrstali (ovisno o slušaču) od 3 do 11% korpusa. Kategoriju "ravan" u podjednakoj
mjeri koriste dva slušača (GVŠ i DN), te su njome opisali oko 4% korpusa, a u vrlo
maloj količini (za opis 0,4% korpusa) rabi je i treći slušač (EP). Kategoriju
"dinamički dugi" koriste samo dva slušača (EP i JVD) te njome opisuju od 9 do 11%
korpusa. Kategoriju "dinamički" koriste također samo dva slušača (DN i JVD), no u
vrlo različito omjeru. J. Vlašić Duić kategorijom dinamički opisuje 3,73% korpusa i
to pretežno one naglaske za koje smatra da pripadaju dinamičkom jednoakcenatskom
sustavu. D. Nikolić kategorijom dinamički opisuje čak 22,8% korpusa. Da bismo
otkrili što se krije iza pojedinih slušnih kategorija opisa, koliko se one podudaraju, a
koliko su različite, potrebno je prema njima grupirati riječi te ih akustički analizirati.
No, prije akustičke analize jednako ili različito verificiranih skupina, analizirat ćemo
stupanj podudarnosti procjene među procjeniteljima.

109
Tablica 7. Rezultati ukupne slušne verifikacije pojavnica i njihov odnos prema
očekivanju

Naglasne kategorije % Broj Naglasne % Broj

procjenitelja odgovora kod kategorije pojavnica
slušanja očekivane prema
pojavnica rječnicima
ds 12,01 1662 ds 19,84 687
du 12,25 1695 du 24,10 834,5
ks 38,19 5284 ks 30,66 1061,5
ku 9,81 1358 ku 25,39 879

poludugi 7,10 982

dinamički dugi 5,10 706
dinamički 6,63 918
ravan 2,25 311

ks ili ku 0,47 65
ds ili poludugi 1,24 171
du ili poludugi 0,85 117
ks ili poludugi 0,74 103
ku ili poludugi 0,15 21

akut 0,20 27
uzlazna jezgra 2,18 302
mjesto nagl. na 0,72 100
drugom slogu

ravan ili poludugi 0,02 3

dinamički ili poludugi 0,04 5
ds ili du 0,02 3
ds ili ks 0,01 1
ds ili ravan 0,01 1
du ili ku 0,01 2

ukupan broj 1383732 3462

32
Ukupni broj odgovora na temelju slušanja je četiri puta veći od ukupnog broja pojavnica
jer je ova analiza zbroj svih pojedinačnih odgovora slušača.

110
4. 2. KOLIČINA PODUDARNOSTI AUDITIVNOG OPISA NAGLASAKA KOD ČETIRI
STRUČNA PROCJENITELJA

Analizirat ćemo količinu jednakih ili različitih auditivnih opisa u verifikaciji korpusa.
U tablici 8 izneseni su podaci o količini pojavnica koje su jednako verificirane, i
količini pojavnica koje djelomično ili potpuno različito verificirane. Za 40%
pojavnica korpusa svi su slušači dali jednake odgovore, a za 28% pojavnica korpusa
tri su slušača suglasna u odgovorima. Ove dvije skupine smatramo auditivno
"sigurnim" naglasnim kategorijama. Procesom verifikacije ovjereno je također i da
32% pojavnica korpusa predstavljaju auditivno vrlo "nesigurne" naglasne kategorije
(jednu ili više njih). U prilogu XV navedeni su i podaci o količini jednakih auditivnih
procjena između pojedinih slušača. Treba također napomenuti da prepoznavanje
naglasnih kategorija prirodnoga govora unutar dvaju slušanja istog stučnjaka,
mjereno samo na malom broju riječi, varira oko 10% i više.

Tablica 8. Količina podudarnosti slušnog opisa za 3462 pojavnice korpusa

uk. broj %
Broj jednakih opisa između pojedinih slušača pojavnica
Nema podudarnosti: četiri različita opisa 237 7
Jedna podudarnost: dva slušača jednak opis 691 20
Dvije podudarnosti: dva slušača jedan opis, druga dva slušača drugi 155 5
opis
Tri slušača jednak opis (samo jedan slušač se razlikuje) 979 28
Sva četiri slušača jednak opis 1400 40

Iako bi se na temelju tih podataka o različitom prepoznavanju naglasaka moglo

posumnjati u vjerodostojnost ovjeritelja korpusa, podaci iz prethodnog poglavlja,
koji pokazuju da je oko 20% korpusa opisano u do sada još neutvrđenim i
proizvoljnim kategorijama dinamičkog sustava (poludugi, dinamički, dinamički dugi
i ravan), ukazuju na to da velik broj snimljenih govornika ne govori tonskim
naglasnim sustavom, a taj je sustav jedini za koji u hrvatskome jeziku postoje jasne
kategorije opisa. Ovim procesom verifikacije nipošto ne želimo selektirati korpus i
opisati samo auditivno sigurne kategorije, već je cilj opisati sve naglaske koji se
pojavljuju u hrvatskoj govornoj praksi s namjerom govornika da govori standardnim
idiomom. Činjenica da se u korpusu pojavljuje velik broj pojavnica koje ne

111
odgovaraju kategorijama tonskog četveronaglasnog sustava, upućuje nas da
pokušamo otkriti i postojanje nekog drugog sustava, te ga akustički opisati.
Pretpostavka jest da govornici čije su riječi auditivno jednoznačno određene
pripadaju tonskom naglasnom sustavu, a govornici kod čijih se pojavnica slušači
kolebaju u procjeni (bilo sami sa sobom ili međusobno) ne pripadaju tonskom, već
dinamičkom naglasnom sustavu. Polazeći od modela kognitivne lingvistike koji se
pri kategorizaciji fonoloških elemenata koristi pojmom prototipa (Jelaska i Gulešić
Machata, 2005), možemo hrvatski tonski naglasni sustav smatrati prototipnim, a
dinamički sustav udaljenim od toga prototipa. Stoga i slušanje pojedinih naglasnih
elemenata (kategorija?) dinamičkog sustava, osbito elemenata kojih nema u tonskom
(prototipnom) sustavu, budući da su ti elementi udaljeniji od prototipnih, fonološko
slušanje prelazi u fonetsko, broj se slušnih kategorija povećava i manja je mogućnost
preklapanja odgovora slušača.

4. 3. PREPOZNATLJIVOST PORIJEKLA GOVORNIKA: REGIONALNO ODREĐENJE I

PROCJENA STUPNJA DIJALEKTALNOSTI)

4. 3. 1. Postupak
U slušnoj verifikaciji naglasnog korpusa četiri stručna procjenitelja, nakon opisa
naglaska pojedinih riječi, dali su ukupni dojam o izgovornom sustavu pojedinih
govornika te odredili narječje za koje smatraju da čini govornikovu izgovornu
osnovicu33 (za primjer verifikacijskog upitnika v. prilog IV). Stupanj
naddijalektalnosti procijenjen je na ljestvici od 1 do 7, na kojoj ocjena 1 označava
izrazito dijalektalan izgovor, a ocjena 7 potpuno naddijalektalan izgovor, za koji
pretpostavljamo da odgovara suvremenom hrvatskom prihvaćenom idiomu. Stupanj
naddijalektalnosti izgovora procijenjen je u dvije kategorije: prozodiji riječi i
izgovoru glasnika. U određenju narječja stručni su procjenitelji mogli odabrati četiri
kategorije: 1) ne može se jasno razabrati dijalektalno podrijetlo, 2) čakavsko,
3) kajkavsko i 4) štokavsko. Uz svako od triju narječja procjenitelji su mogli pobliže

33
Od ukupno četiri slušna procjenitelja koja su verificirali naglasni korpus i odredili koje
narječje čini izgovornu osnovicu govornika, samo su tri procjenitelja dala ocjene ukupnog dojma o
naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika. Ova metodološka razlika nastala je zato što je pitanje o
procjeni ukupnog dojma dodano kasnije, nakon što je jedan stručnjak već verificirao ukupni korpus.

112
odrediti podrijetlo govornika zaokruživanjem jedne od ponuđenih regija ili većeg
grada s toga područja ili dopisivanjem.

4. 3. 2. Rezultati i rasprava
Ukupna ocjena naddijalektalnosti prozodije riječi svih govornika snimljenih u
korpusu (n = 89) je 3,9 (SD 1,4), a ukupna procjena naddijalektalnosti glasnika je 4,3
(SD 1,5). Budući da je na ljestvici od 1 do 7 središnja ocjena 4, rezultati koji su niži
od te ocjene upućuju na veću tendenciju dijalektalnosti. U odnosu procjene
suprasegmentalne i segmentalne razine vidimo da su govornici na segmentalnoj
razini, tj. u izgovoru pojedinih glasnika, ukupno manje dijalektalno obilježeni. Iz
ovoga odnosa možemo zaključiti da prozodija riječi više nego izgovor glasnika
regionalno obilježava suvremene govornike hrvatskoga.
Moramo napomenuti da je u upitniku pitanje procjene naddijalektalnosti bilo
poistovjećeno s procjenom prihvatljivosti u hrvatskom "općeprihvaćenom idiomu".
Zbog različitih predodžba među stručnjacima kakva je prozodija danas prihvatljiva, i
zbog toga što u Hrvatskoj još nema dovoljno soiofonetskih istraživanja o
prihvatljivosti suvremene priopćajne prakse34, ove rezultate uzet ćemo samo kao
pripomoć u opisu i podjeli korpusa. Kao ilustraciju razlike među stručnjacima
možemo navesti da je prosječna ocjena naddijalektalnosti prozodije riječi u ukupnom
korpusu kod jednog stručnog procjenitelja 3,6 (SD 1,7), kod drugog stručnog
procjenitelja 3,9 (SD 1,2), a kod trećeg 4,2 (SD 1,2). Razlike među ocjenama
stručnjaka mogle su nastati zbog ukupno strože ili blaže postavljenih kriterija, ali i
zbog različite predodžbe što je u suvremenoj priopćajnoj praksi prihvatljiv izgovor.
Još uvijek je prijeporno je li samo četveronaglasni sustav prihvatljiv ili je prihvatljiv
i tronaglasni sustav, a ovim radom otvaramo i mogućnost preispitivanja dinamičkog
dvonaglasnog sustava: koliko je on regionalno obilježen te koliko je prihvatljiv.

34
Postoje, dakako, neki radovi, primjerice od Škarića (1999, 2001), Škarića i Lazića (2002),
Škarića i Varošanec-Škarić (2003) i dr., o prihvatljivosti naglasaka (v. poglavlje 1.5.3. Sociofonetska
ispitivanja poželjnosti naglasaka), ali oni su rađeni na temelju izgovora samo dva do tri profesionalna
govornika.

113
Ako naglasni korpus podijelimo prema regionalnoj pripadnosti govornika35, vidimo
(Tablica 9) da su govornici s čakavskog područja u prozodiji riječi s ocjenom 2,9
procijenjeni kao najjače dijalektalno obilježeni, govornici s kajkavskog područja s
ocjenom 3,4 srednje dijalektalno obilježeni, a govornici sa štokavskog područja s
prosječnom ocjenom 4,4 najmanje dijalektalno obilježeni, tj. prihvatljiviji u
općehrvatskom idiomu. Procjena dijalektalnosti na razini glasnika pokazuje drugačije
odnose obilježenosti među dijalektalnim područjima. Govornici s kajkavskog
područja, iako prema prozodiji riječi dijalektalno obilježeniji od štokavaca, na razini
izgovora glasnika s ocjenom 4,4 procijenjeni su najbližima neutralnom
naddijalektalnom izgovoru. U interpretaciji tih podataka nužno je još jednom
istaknuti da su većina govornika ovoga korpusa urbanoga podrijetla, tj. odrasli i
školovani u većim gradovima. Stoga ti podaci ne govore o obilježenosti "izvornih"
dijalektalnih govora, već urbanih sredina koje se nalaze na području pojedinih
dijalektalnih zona.

Tablica 9 Procjena stupnja naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika s obzirom

na geografsko podrijetlo govornika (prema samoodređenju govornika)

Prozodija riječi Izgovor glasnika

Narječje Broj
(Procjene na ljestvici 1-7)
govornika
Sr. vrij. SD Sr. vrij. SD
ča36 (5) 2,9 1,6 3,7 1,4
kaj (39) 3,4 1,3 4,4 1,6
što (44) 4,4 1,2 4,1 1,4

Prema procjenama četiri stručna slušača o regionalnom porijeklu govornici su

razvrstani u četiri osnovne kategorije: 1) ne može se jasno razabrati dijalektalno
podrijetlo, 2) čakavsko, 3) kajkavsko i 4) štokavsko. Unutar čakavskog i kajkavskog

35
Reginalnost je određena prema mjestu stanovanja i samoprocjeni govornika na kajkavske,
čakavske i štokavske (v. prilog V).
36
Ukupni broj govornika s čakavskog područja je 6 i među njima je jedan profesionalni
govornik. Budući da je skupina vrlo mala, visoka bi ocjena profesionalnog govornika imala preveliki
utjecaj na prosječni podatak pa je taj govornik izuzet iz analize.

114
određenja porijekla govornika nisu se grupirale jasne podskupine (kod većine
kajkavskih govornika slušači su obilježili Zagreb ili okolicu Zagreba kao dodatno
određenje). Unutar štokavskoga narječja slušači su s velikim stupnjem podudarnosti
dodatno odredili govornike. Prema tim određenjima razvrstali smo govornike
prepoznate kao štokavce u četiri skupine: 4a) štokavci kod kojih se ne može jasno
razabrati podrijetlo, 4b) štokavci iz Slavonije, 4c) štokavci iz Dalmacije i 4d)
štokavci iz Bosne ili Hercegovine. Moramo naglasiti da su govornici razvrstani u
navedene regionalne kategorije samo ako je najmanje troje stručnih procjenitelja (od
četiri) pojedinog govornika svrstalo u istu regionalnu kategoriju. Treba također
napomenuti da se slušno određenje regionalnog podrijetla ne mora nužno poklapati
sa stvarnim regionalnim podrijetlom (npr. govornici iz Varaždina često su
obilježavani kao kajkavski govornici iz Zagreba).

Tablica 10. Procjena stupnja naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika s obzirom

na geografsko podrijetlo govornika (prema slušnom određenju porijekla
stručnih slušača)

Prozodija riječi Izgovor glasnika

Porijeklo govornika Broj
(Procjene na ljestvici 1-7)
prema slušnoj procjeni govor-
nika Sr. vrij. SD Sr. vrij. SD
ne može se odrediti (14) 4,76 1,35 4,93 1,27
što – ne može se (4) 5,01 1,24 4,50 1,24
pobliže odrediti
što - Slavonija (20) 4,55 1,10 4,23 1,23
što - Dalmacija (8) 3,92 0,83 3,29 1,37
što – Bosna ili Herceg. (3) 3,44 1,01 2,89 1,05
kaj (38) 3,18 1,28 4,34 1,62
ča37 (2)

37
Samo je jedan govornik prepoznat kao čakavac iz Dalmacije i samo je jedan prepoznat kao
čakavac iz Istre pa za njih nećemo navesti prosječnu ocjenu. Naime, jedan je slučaj premalo za
generalizaciju, budući da nismo odredili kriterije za određenje reprezentativnosti predstavnika govora
regije.

115
U tablici 10 prikazani su rezultati procjene naddijalektalnosti prema slušno
određenom porijeklu govornika. U korpusu koji je grupiran prema prepoznatljivosti
porijekla govornika, nalazi se četrnaest govornika za koje se ne može jasno odrediti
regionalna pripadnost. Ti govornici u kategoriji izgovora glasnika imaju ocjenu
najbližu naddijalektalnom i prihvatljivom izgovoru (4,93), a u kategoriji prozodije
riječi neznatno nižu prosječnu ocjenu (4,76) od štokavskih govornika za koje se
također ne može pobliže odrediti podrijetlo. Iz rezultata prikazanih u tablici možemo
vidjeti da su kajkavski govornici s prosječnom ocjenom 3,18 kao govornici s većim
stupnjem dijalektalnosti procijenjeni u kategoriji prozodije riječi od štokavskih
govornika, no njihov je izgovor glasnika procijenjen znatno manje dijalektalan
(prosječno 4,34) od izgovora štokavskih govornika. Unutar štokavskih govornika,
ako izuzmemo one izrazito naddijalektalne za koje se ne može jasno odrediti
regionalnost, govornici iz Slavonije imaju najviše ocjene naddijalektalnosti i u
prozodiji riječi (4,55) i u izgovoru glasnika (4,23). Govornici iz Dalmacije jače su
dijalektalno obilježeni, u prozodiji riječi nalaze se za pola boda niže na ljestvici
(3,92), a u izgovoru glasnika za jedna bod niže na ljestvici (3,29). Najjače
dijalektalno obilježeni su govornici kod kojih se čuje bosansko ili hercegovačko
podrijetlo pa je njihova procjena prozodije riječi 3,34, a izgovora glasnika 2,89.
Moramo imati na umu da se, bez obzira na to što su govornici vrlo jasno (složno)
prepoznati kao pripadnici određene regije, taj podatak ne mora odgovarati stvarnom
porijeklu govornika. Također, naglasni sustavi govornika unutar istog područja ne
moraju se podudarati (o individualnim razlikama unutar pojedine regionalne
varijante naglasnog sustava govorit ćemo u poglavlju u kojem su paralelno izneseni
perceptivni i akustički rezultati opisa naglasaka svakog pojedinog govornika).
Odakle su zapravo govornici koji su svrstani u ove regije te kakav je njihov naglasni
sustav prikazat ćemo u jednom od idućih poglavlja.

116
5. USPOREDNI AKUSTIČKI OPIS NAGLASAKA U TRIMA AUDITIVNIM KLASTERIMA:
TONSKOM, DINAMIČKOM I PRIJELAZNOM DINAMIČKOM ILI TONSKOM
SUSTAVU

5. 1. UVOD
Analiza podataka svih govornika zajedno prikazuje prosječnu sliku hrvatskih
naglasaka u kojoj se jasno razlikuju četiri naglaska, ali ne govori o tome kakvi sve
naglasni podsustavi, tj. sustavi kojima pripadaju naglasci pojedinih govornika, utječu
na ukupnu sliku. Naime, ukupna slika pokazuje tendenciju smanjenja razlike između
četiti klasična naglaska, tj. opisuje sustav s jasnim postojanjem dugosilaznog i
kratkosilaznog, te s tendendijom neutralizacije dugouzlaznog i kratkouzlaznog prema
silaznima. No, u tom su prosjeku stopljeni i govornici štokavskog četveronaglasnog
sustava i govornici dinamičkog sustava, koji ne razlikuju uzlazne i silazne naglaske,
pa čak i oni koji ne razlikuju duge i kratke naglašene vokale. Budući da je cilj ovoga
rada opisati sve naglaske koje generira snimljeni uzorak, na temelju perceptivne
procjene (opisane u metodologiji), govornici su razvrstani u podskupine.

5. 2. POSTUPAK GRUPIRANJA GOVORNIKA: SKUPINE NA TEMELJU UKUPNOG

IZGOVORA POJEDINIH GOVORNIKA

Svaki je govornik na temelju slušne procjene porijekla i na temelju vrste i količine

verificiranih naglasaka svrstan u nekoliko perceptivnih kategorija. Govornici kod
kojih su verificirane "sigurne" naglasne kategorije većinom su govornici koji imaju
tonski naglasni sustav i kod njih se ostvaruju četiri novoštokavske naglasne
kategorije, a govornici kod kojih je 40-60% riječi verificirano u "nesigurne" naglasne
kategorije (tj. slušači se ne slažu u percepcijskoj kategorizaciji naglasaka) većinom
su govornici koji imaju dinamički naglasni sustav u kojem se eventualno razlikuju
dva naglaska – jedan je kratkosilazni, a drugi je različito opisan. Ovakvim su
postupkom grupiranja oblikovane tri naglasne skupine:
1) Govornici koji imaju tonski četveronaglasni sustav (T), (36 govornika –
40,4% korpusa). U ovoj su skupini govornici koji proizvode četiri naglaska
koje tradicionalno nazivamo dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni i
kratkouzlazni.
2) Govornici koji imaju dinamički naglasni sustav (D), (30 govornika –
33,7% korpusa). U ovoj su skupini govornici koji u proizvodnji ne razlikuju

117
 uzlazne i silazne naglaske, a reducirana je i razlika između dugih i kratkih
naglašenih vokala.
3) Govornici na prijelazu između dinamičkog i tonskog sustava (D/T), (23
govornika – 25,9% korpusa). Govornici grupirani u ovu perceptivnu
skupinu jasno razlikuju duge i kratke vokale, ali reducirano proizvode
dugosilazni i dugouzlazni naglasak (u broju ostvarenja i u kvaliteti pojedinih
ostvarenja). Dugosilazni je naglasak često reduciran u trajanju i rasponu
tona, a dugouzlazni ne odgovara onom kakav je poznat u četveronaglasnom
sustavu, već sliči dinamičkom dugom, tj. uzlaznoj jezgri. Govornici svrstani
u ovu skupinu imaju potpunu neutralizaciju standardnog kratkouzlaznog
naglaska u kratkosilazni.

Osim u ova tri velika klastera, govornici su razvrstani u ukupno osam podsustava.

5. 3. PERCEPTIVNE PODSKUPINE: SLUŠNI OPIS NAGLASNOG REPERTOARA I

ZEMLJOPISNO PODRIJETLO GOVORNIKA

5. 3. 1. Tonski naglasni sustav

Unutar tonskog naglasnog sustava (T) nalaze se govornici koji razlikuju četiri
novoštokavska naglaska. U ovoj su skupini pretežno govornici koji su odrasli i
školovani u štokavskim područjima. Da bi se naknadnom analizom ustanovilo koja je
akustička podloga razlikovanja slavonskog, dalmatinskog i ostalih izgovora
pojedinih uzlaznih i silaznih naglasaka, tj. čine li razliku primarne dimenzije tonskih
naglasaka (ton, intenzitet i trajanje) ili se razlika ostvaruje formantskom strukturom
vokala, govornici su razvrstani u tri podskupine: slavonsku, dalmatinsku i ostale.

1.1.1.1. Dalmatinski četveronaglasni sustav

U skupini govornika s dalmatinskim izgovorom svrstano je 7 govornika. Među
govornicima kod kojih se čuje dalmatinsko podrijetlo našli su se govornici iz Splita
(g_02, g_61), Šibenika (g_22, g_67, g_89), Biograda na Moru (g_62) i Bola na
Braču (g_45).

118
1.1.1.2. Slavonski četveronaglasni sustav
Ova je skupina prigodno je nazvana slavonskom, za sve govornike kod kojih se čuje
istočnohrvatsko štokavsko podrijetlo, a u njoj se našlo 20 govornika. Govornici su
podrijetlom iz Osijeka (g_24, g_58, g_75), Slavonskog Broda (g_11, g_87), Nove
Gradiške (g_15, g_77), Županje (g_50), Nove Kapele (g_25, g_30), Virovitice
(g_60), Našica (g_17, g_69), Valpova (g_71), Vinkovaca (g_21), Vukovara (g_72),
sa školovanjem u Slavonskom Brodu, a podrijetlom iz Dervente (g_78), sa
školovanjem u Zagrebu a prijeklom iz Slavonskog Broda (g_64) ili podrijetlom iz
Bosanske Posavine (g_23) te sa školovanjem u Daruvaru i Požegi a podrijetlom iz
Banje Luke (g_81).

1.1.1.3. Naglasni sustav s tri do četiri naglaska: većinom govornici slušno

neprepoznatljivog porijekla te ostali štokavci
U ovoj se skupini nalaze govornici koji imaju lokalno manje obilježeni izgovor,
vjerojatno zbog utjecaja različitih govora tijekom školovanja i usvajanja
standardnoga govora. Govornici ove skupine vrlo rijetko imaju neutralizaciju ku i ks
naglaska te se kod mnogih može govoriti o lokalno neobilježenom tronaglasnom do
četveronaglasnom sustavu. U ovoj skupini ukupno je analizirano 9 govornika. U njoj
su se našli govornici podrijetlom iz Bjelovara (g_85), govornici koji su se selili
tijekom osnovnoškolskog ili srednjoškolskog obrazovanja i govornici s različitim
zemljopisnim podrijetlom roditelja. Govornici koji su se između 6. i 18. godine
života selili podrijetlom su iz sljedećih gradova: Banja Luka (BiH) i Ivanić Grad
(g_20), Banja Luka (BiH), Vela Luka i Zagreb (g_51). Govornici s različitim
zemljopisnim podrijetlom roditelja i mjestom svoga školovanja jesu: govornik
odrastao u Velikoj Gorici s roditeljima iz Belovara i Županje (g_16), govornik
školovan u Kutjevu i Požegi s roditeljima iz Kutjeva i Zagreba (g_43), govornik
školovan u Zagrebu s majkom iz Našica (g_47) te govornik iz Osijeka s majkom iz
Konjica u BiH (g_07). U ovoj je skupini i govornik jasno čujnog porijekla iz Blaca
kraj Metkovića (g_44).

119
5. 3. 2. Dinamički naglasni sustav
Govornici dinamičkog naglasnog sustava (D) pretežno su govornici s kajkavskog
područja. Ovi govornici gotovo nikad ne ostvaruju razlike u tonu između uzlaznih i
silaznih naglasaka, a razliku u trajanju dugih i kratkih naglasaka neki govornici
ostvaruju, neki reduciraju, a neki potpuno neutraliziraju. Govornike dinamičkog
naglasnog sustava podijelili smo u tri skupine govornika: one s jednim naglaskom, s
dva naglaska i s jednim-do-dva naglaska.

1.1.1.4. Dinamički jednonaglasni sustav

Govornici kod kojih se čuje samo jedan dinamički naglasak podrijetlom su iz
Zagreba (g_04), Zagreba i Samobora (g_82), Zagreba i Križevaca (g_08) i Varaždina
(g_13). Ova je skupina, sa samo četiri govornika, najmanja.

1.1.1.5. Dinamički dvonaglasni sustav

Govornika u čijem se izgovoru čuje razlika dugih i kratkih naglašenih vokala, ali se
ne ostvaruje tonska razlika uzlaznih i silaznih naglasaka u korpusu ima 15. Oni su
podrijetlom iz Karlovca (g_32), Varaždina (g_36), Križa (g_53), Ludbrega (g_57),
Zagreba (g_59, g_80), Đurđevca (g_68), Koprivnice (g_86), Lepoglave i Zagreba
(g_03), Varaždina i Čakovca (g_29), Karlovca i Kutine (g_56), Nove Gradiške i
Zagreba (g_63), Virja i Đurđevca (g_01), Zagreba, Bjelovara i Sinja (g_48) i
Sarajeva (BiH), Vrbnika, Pazina i Zagreba (g_46).

1.1.1.6. Dinamički naglasni sustav s jednim do dva naglaska

Govornike koji često krate duge naglašene vokale, a ponekad i produljuju kratke
naglašene, ali u čijem je govoru razlika dugih i kratkih vokala nije u potpunosti
neutralizirana svrstali smo u ovu međukategoriju. U korpusu ih ukupno ima 11.
Govornici čiju ćemo prozodiju riječi opisati u ovoj skupini podrijetlom su iz Zagreba
(g_14, g_37, g_76), Dubravice pokraj Zaprešića (g_10), Varaždina (g_73), Pule
(g_12), Zagreba i Našica (g_41), Zagreba i Pule (g_66), Zagreba, Rovinja i Pule
(g_52), Samobora i Zagreba (g_79) i Varaždina i Koprivnice (g_74).

120
5. 3. 3. Na prijelazu između tonskog i dinamičkog sustava
U prijelznom sustavu koji ima odlike i tonskog i dinamičkog sustava (D/T) nalaze se
govornici koji razlikuju dva ili tri naglaska. Govornici koji su se našli u ovoj skupini
imaju najrazličitije zemljopisno naglasno podrijetlo: od štokavskih i čakavskih
krajeva do kajkavskih, koji prevladavaju. U ovoj skupini perceptivno razlikujemo
dva podsustava: tronaglasni i prijelazni dvo-do-tronaglasni.

1.1.1.7. Govornici s tri naglaska

U ovu su skupinu svrstani govornici kod kojih se čuje jasna razlika u tonu između
dugih uzlaznih i silaznih, ali je skoro sasvim neutralizirana razlika između
kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska. U ovu je skupinu slušno smješteno 7
govornika. Govornici perceptivno svrstani u tronaglasni sustav podrijetlom su iz
Bjelovara (g_27), Karlovca (g_33), Hvara i Splita (g_55), Dubrovnika i Orebića
(g_63) i iz Ivanca, Orahovice kraj Našica i Šida u Srijemu (g_19). U ovoj su se
skupini našla i dva govornika koja vrlo rijetko ostvare i kratkouzlazni naglasak, ali
samo ako iza njega slijedi dužina, a podrijetlom su iz Gruda (BiH) i Siska (g_31) i
Ljubuškog (BiH) i Zagreba (g_88).

1.1.1.8. Govornici s dva do tri naglaska

U ovu je skupinu smješteno 16 govornika. Te je govornike prema slušanju teško
jednoznačno svrstati u jednu od već opisanih skupina iako se najvjerojatnije radi o
dinamičkom naglasnom sustavu. U njihovom govoru postoji razlika dugih i kratkih
naglašenih vokala. Budući da se ponekad ostvaruje i razlika dugih uzlaznih i silaznih
naglasaka svrstani su u ovu posebnu skupinu. Ostvarenje dugouzlaznog naglaska
slušno ne odgovara štokavskom dugouzlaznom, već je posebna vrsta dugog naglaska.
Govornici koji su percepcijski svrstani u ovu skupinu podrijetlom su iz Bjelovara
(g_38), Ogulina (g_34), Siska (g_84), Zagreba (g_28, g_35), Križevaca i Kalnika
(g_56), Krapinskih Toplica i Đurmanca (g_06), Ludbrega i Varaždina (g_54),
Sesvetske Sopnice i Zagreba (g_18), Zaboka i Donje Šemnice (g_05), Zagreba i
Nove Gradiške (g_70), Zagreba i Pregrada (g_49), Zagreba i Slavonskog Šamca
(g_26), Tuzle (BiH) i Zagreba (g_42), Zagreba, Kaštela i Bjelovara (g_39) i Velike
Gorice, Nove Gradiške i Zagreba (g_40).

121
Tablica 11. Podjela govornika u tri naglasna sustava i osam podsustava na temelju
perceptivne procjene
Broj %u Broj %u
Naglasni sustavi Podskupine:
govornika korpusu govornika korpusu
Dalmacija (4 naglaska) 7 7,9
Tonski (4) 36 40,4 Slavonija (4 naglaska) 20 22,5
ostali (3-4 naglaska) 9 10,1

1 naglasni 4 4,5
Dinamički (1-2) 30 33,7 2 naglasni (d, k) 15 16,7
1-2 naglasni (d/k ?) 11 12,4

2-3 (ks, ds?, du?) 16 18,0

Dinamički ili tonski 23 25,9
3 naglasni (ds, du, ks) 7 7,9

122
5. 4. STATISTIČKA ANALIZA AKUSTIČKIH PODATAKA
Perceptivno razlikovani naglasni sustavi i njihove podskupine akustički su analizirani
u kategorijama četiri normativno očekivana naglaska. Statističkom se analizom
(ANOVA, post hoc testovi) pokušalo ustanoviti koje su akustičke dimenzije temelj
perceptivnim razlikama i dokazati opravdanost perceptivnih kategorija. Nakon što je
u svakom sustavu u pojedinim akustičkim dimenzijama statistički dokazan ili
opovrgnut pretpostavljeni broj različitih naglasaka, svaki je sustav opisan u
novodobivenim kategorijama. Primjerice, dinamički naglasni sustav analiziran je u
četiri normativno očekivane kategorije, a zatim, nakon što je dokazano da postoji
samo vremenska razlika, ali da ne postoje tonska i intenzitetska razlika između četiri
normativno očekivane kategorije, rezultati su prikazani ukupno, opisujući dvije nove
naglasne kategorije.

5. 5. REZULTATI: TRAJANJE (FAKTOR - VRSTA NAGLASKA: DS, DU, KS, KU)

Analiza rezultata mjerenja trajanja vokala u sva tri perceptivna klastera (T = tonski,
D = dinamički, D/T = prijelazni dinamički ili tonski) pokazuje vrlo slične tendencije.
Naglašeni vokal (dvosložne riječi u rečenici od tri riječi) traje prosječno oko 130 ms,
a zanaglasni vokal oko 70 ms, tj. oko 60% trajanja naglašenoga. Četiri normativno
očekivana naglaska u sva tri perceptivna klastera pokazuju odmak od ovih srednjih
vrijednosti (Slika 28, Tablica 12). Naglašeni vokal najduži je u dugosilaznom
naglasku (T: 161 ms, D: 140 ms, D/T: 151 ms), zatim u dugouzlaznom (T: 150 ms,
D: 133 ms, D/T: 142 ms) pa u kratkosilaznom (T: 111 ms, D: 110 ms, D/T: 110 ms) i
nakraći je u kratkouzlaznom (T: 109 ms, D: 107 ms, D/T: 106 ms). Trajanje
naglašenog vokala jest i statistički najznačajnija razlika između četiri očekivane
naglasne kategorije. Premda je ova razlika u svim perceptivnim klasterima značajna,
najveća razlika u trajanju naglašenog vokala između četiri očekivane naglasne
kategorije dokazana je u tonskom sustavu (F (1.314) = 292,3 p < 0,000), zatim u
prijelaznom sustavu (F (842) = 153,2 p < 0,000), a najmanja u dinamičkom
naglasnom sustavu (F (1.075) = 77,2 p < 0,000). Post hoc testovi dokazuju da prema
trajanju naglašenih vokala u tonskom sustavu i u prijelaznom sustavu postoje tri
statistički značajne skupine (dugosilazni, dugouzlazni i kratki naglasci), a u
dinamičkom naglasnom sustavu samo dvije statistički značajne skupine (dugi i kratki

123
naglasci). Dakle, tendencija da dugosilazni naglasak traje oko 10 ms duže od
dugouzlaznog statistički je značajna u tonskom i prijelaznom sustavu. Ova je
vrijednost razlike na donjoj granici diferencijalnog praga percepcije trajanja i ona je
vjerojatno popratna pojava ostvarenja tonske konture naglašenog vokala. Očekivano
je da je za ostvarenje tonske uzlaznosti potrebno više vremena. Ova vremenska
inverzija vjerojatno pokazuje da je hrvatski dugosilazni naglasak u trajanju
naglašenog vokala najobilježeniji.
Druga statistički najznačajnija akustička kategorija razlikovanja četiriju
naglasaka je odnos trajanja naglašenog i zanaglasnog vokala. Analiza značajnosti
razlike (ANOVA) pokazuje jednaki poredak kao i kod trajanja naglašenog vokala:
najveće su razlike među pojedinim naglascima u tonskom sustavu, zatim u
prijelaznom, a najmanji u dinamičkom. Post hoc testovi pokazuju da se u
perceptivnom klasteru tonskog sustava u odnosu trajanja naglašenog i zanaglasnog
vokala statistički značajno razlikuju sva četiri očekivana naglaska međusobno.
Zanaglasni vokal u odnosu na trajanje naglašenog vokala kod dugosilaznog naglaska
traje 44%, kod kratkosilaznog 51%, kod dugouzlaznog 66%, a kod kratkouzlaznog
77%. U prijelaznom tonskom ili dinamičkom sustavu statistika dokazuje tri od
očekivane četiri naglasne kategorije: dugosilazni, dugouzlazni i kratki naglasak, tj.
nema razlike kratkouzlaznog i kratkosilaznog. U dinamičkom naglasnom sustavu
izdvajaju se također tri, ali ne sasvim jasne kategorije: u jednoj je dugosilazni, u
drugoj dugouzlazni i kratkosilazni, a u trećoj kratkouzlazni i kratkosilazni.
Ako analiziramo apsolutno trajanje zanaglasnog vokala (u ms) kao
samostalnu zavisnu varijablu razlikovanja četiri naglaska, dobivamo rezultate prema
kojima se očekivani normativni naglasci u tonskom sustavu vrlo slabo razlikuju
(prate rezultate odnosa trajanja, ali ne tvore očekivane kategorije u kojoj se nalazi
samo jedan naglasak), a u dinamičkom i prijelaznom sustavu uopće se ne razlikuju.

124
 Trajanje naglašenog vokala Trajanje zanaglasnog vokala

a) Tonski naglasni sustav

260 260

trajanje (ms)
trajanje (ms)

161 150
130
111 109
69 74 71 81

0 0
ds du ks ku ds du ks ku

b) Dinamički naglasni sustav

260 260

trajanje (ms)
trajanje (ms)

130 140 133

110 107
67 74 67 69

0 0
ds du ks ku ds du ks ku

c) Prijelazni (tonski ili dinamički) naglasni sustav

260 260
trajanje (ms)
trajanje (ms)

151 142
130
110 106
64 68 64 68

0 0
ds du ks ku ds du ks ku

Slika 28. Trajanje vokala u četiri normativna naglaska u tonskom, dinamičkom i

prijelaznom naglasnom sustavu
Legenda: Uz svaki naglasak brojčano je prikazana srednja vrijednost, a okomita crta označava jednu
standardnu devijaciju. Vodoravna linija, koja siječe ordinatu u vrijednosti od 130 ms, razdvaja duge i
kratke naglašene vokale.

125
Tablica 12. Trajanje: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

Trajanje (ms i %)

Tonski naglasni sustav (n = 36) Dinamički naglasni sustav (n = 30) Dinamički ili tonski sustav (n = 23)

Oč.
N Sr. vrij. SD ANOVA N Sr. vrij. SD ANOVA N Sr. vrij. SD ANOVA
nagl.
(ms) (ms) (ms)
ds 290 160,7 30,1 238 140,2 33,2 180 150,7 26,5
Naglašeni du 322 150,3 35,2 F (1.314) 281 133,4 36,5 F (1.075) 199 142,1 32,4 F (842)
vokal ks 376 111,0 21,7 = 292,3 305 110,3 23,2 = 77,2 248 109,8 21,4 = 153,2
(ms) ku 327 109,4 23,4 p < 0,000 252 107,1 27,1 p < 0,000 216 106,2 23,7 p < 0,000
ukup. 1.315 131,2 35,9 1.076 122,2 33,4 843 125,2 32,3
(ms) (ms) (ms)
ds 290 69,4 17,9 238 66,8 17,1 180 64,1 16,2
Zanaglasni du 322 74,0 20,2 F (1.313) 281 74,1 16,8 F (1.075) 199 67,9 14,6 F (841)
vokal ks 375 70,7 17,2 = 23,1 305 67,2 19,4 = 9,5 247 64,3 16,3 = 2,7
(ms) ku 327 81,0 22,5 p < 0,000 252 69,5 19,1 p < 0,000 216 66,7 18,0 p = 0,046
ukup. 1.314 73,8 20,0 1.076 69,5 18,4 842 65,7 16,4
(%) (%) (%)
ds 290 44,0 11,5 238 49,6 15,1 180 43,5 12,3
Zanaglasni
vokalu du 322 51,0 14,5 F (1.314) 281 59,3 20,2 F (1.075) 199 50,2 15,3 F (842)
odnosu na ks 376 66,2 21,6 = 170,1 305 63,1 20,6 = 36,4 248 60,7 20,0 = 14,5
naglašeni ku 327 77,5 28,8 p < 0,000 252 67,5 22,3 p < 0,000 216 65,2 21,4 p < 0,000
(%)
ukup. 1.315 60,4 24,1 1.076 60,1 20,8 843 55,7 19,8

126
5. 6. REZULTATI: KRETANJE I RASPON TONA (FAKTOR - VRSTA NAGLASKA: DS, DU,
KS, KU)

Prosječno kretanje tona u naglascima i standardna devijacija prikazani su za sva tri

perceptivna klastera (Slika 29, Slika 30, Slika 31). Ove slike prikazuju samo kretanje
tona bez podataka o drugim akustičkim varijablama. Kretanje tona prikazano je u
normaliziranom trajanju, tj. trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala svedeno je na
istu vrijednost. Prema slikama tijeka fundamentalne frekvencije, u kojima se vidi
prosječno kretanje i raspon tona u pojedinim vokalima i količina pada tonske visine u
zanaglasnom vokalu, možemo pretpostaviti da tonski naglasni sustav ima tri tonski
različita naglaska (dugosilazni, kratkosilazni i samo jedan uzlazni), dinamički
naglasni sustav jednu tonsku vrstu naglaska (naglasak koji sliči kratkosilaznom), a
prijelazni dvije tonske vrste naglasaka (dugosilazni i naglasak koji sliči
kratkosilaznom).
Statistička analiza podataka o rasponu tona u naglašenom vokalu i odnosu
tona naglašenog i zanaglasnog vokala (Tablica 13) potvrđuje pretpostavke očitane iz
prikaza prosječne krivulje. Post hoc testovi dokazuju da se prema rasponu
naglašenog vokala u tonskom naglasnom sustavu naglasci grupiraju u tri skupine:
dugosilazni naglasak u kojem naglašeni vokal ima silaznu krivulju prosječnog
raspona od 3,3 ST, a zanaglasni je vokal prosječno za 3,5 ST niži od naglašenog,
kratkosilazni naglasak s padom tona od 1,6 ST tijekom naglašenog vokala i s
prosječno 3,9 ST nižim zanaglasnim vokalom te uzlazni naglasak vrlo malog
kretanja tona u naglašenom vokalu (raspon tona je oko 1 ST, bez obzira na to je li
krivulja blago uzlazna, silazna, uzlazno-silazna, silazno-uzlazna ili sasvim ravna) i
približno iste tonske razine u zanaglasnom vokalu (zanaglasni vokal je prosječno niži
od naglašenog samo za 0,5 ST kod dugouzlaznog, a 0,9 ST kod kratkouzlaznog).
U dinamičkom naglasnom sustavu dokazano je da nijedan naglasak nema
visoki ton u zanaglasnom vokalu, već u svim naglascima ton opada za oko 3 ST.
Ovaj podatak dokazuje da u dinamičkom naglasnom sustavu nema uzlaznih
naglasaka kakvi su poznati u četveronaglasnom sustavu. Ipak, prema rasponu tona u
naglašenom vokalu izdvaja se naglasak izmjeren u riječima koje u tonskom sustavu
imaju dugosilazni naglasak. Njegov je tonski pad raspona 1,8 ST, dok ostali naglasci
imaju silaznost raspona od 1,3 do 1,5 ST. Na temelju tih rezultata o tonu, a s
potkrjepom i u rezultatima trajanja, otvara se pitanje utjecaja tonskog sustava na

127
dinamički. Dakle, u dinamičkom sustavu ne postoje samo kratki i dugi, već je dugi u
onim riječima koje u tonskom sustavu imaju dugosilazni naglasak, malo duži i malo
silazniji od ostalih naglaska.
U prijelaznom dinamičkom ili tonskom sustavu po tonu se razlikuju dvije
kategorije: po velikom rasponu tona u naglašenom vokalu izdvaja se dugosilazni
naglasak (3,1 ST), dok ostali naglasci imaju tonski raspon od 1,2 do 2,0 ST. U svim
je naglascima zanaglasni vokal za 3 do 4 polutona niži od naglašenog.
Ovi akustički podaci o rasponu tona i odnosu tona naglašenog i zanaglasnog
vokala, povežemo li ih s podacima o trajanju, upućuju na postojanje tronaglasnog
sustava. Sva tri naglaska imaju nizak zanaglasni vokal, a u naglašenom se vokalu
razlikuju jedan kratak i dva duga. Naglasak s kratkim naglašenim vokalom odgovara
opisu kratkosilaznog naglasaka iz tonskog sustava, naglasak s dugim naglašenim
vokalom velikog raspona odgovara opisu dugosilaznog naglaska iz tonskog sustava,
a naglasak s dugim naglašenim vokalom koji ima mali raspon silaznosti (podjednak u
riječima s očekivanim dugouzlaznim, kratkouzlaznim i kratkosilaznim) i nizak
zanaglasni vokal ne odgovara ni jednom naglasku iz tonskog sustava. Taj dugi
naglasak vjerojatno čini novu naglasnu kategoriju, a ovdje ćemo ga nazvati
"dinamički dugi".

128
Tablica 13. Raspon tona: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

Raspon tona u naglašenom vokalu i u zanaglasnom vokalu

te odnos ukupne tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala (ST)

Tonski naglasni sustav (n = 36) Dinamički naglasni sustav (n = 30) Dinamički ili tonski sustav (n = 23)

Oč.
N Sr. vrij. SD ANOVA N Sr. vrij. SD ANOVA N Sr. vrij. SD ANOVA
nagl.

ds 284 3,3 1,3 237 1,8 0,9 180 3,1 1,0

Naglašeni
vokal: du 322 1,1 0,7 F (1.301) 280 1,5 0,9 F (1.062) 199 1,2 0,7 F (840)
raspon ks 372 1,6 0,9 = 394,5 304 1,5 0,7 = 14,5 247 2,0 0,9 = 232,6
tona ku 324 1,0 0,7 p < 0,000 242 1,3 0,6 p < 0,000 215 1,2 0,6 p < 0,000
(ST)
ukup. 1.302 1,7 1,3 1.063 1,5 0,8 841 1,8 1,1

ds 229 1,0 0,9 225 1,2 0,9 146 0,9 0,7

Zanaglasni
vokal: du 318 1,3 0,8 F (1.110) 252 1,4 1,2 F (976) 182 1,6 1,3 F (723)
raspon ks 263 1,3 0,9 = 23,4 270 1,4 1,2 = 1,7 211 1,1 1,0 = 16,7
tona ku 301 1,6 1,1 p < 0,000 230 1,4 1,1 p = 0,167 185 1,5 1,0 p < 0,000
(ST)
ukup. 1.111 1,3 1,0 977 1,4 1,1 724 1,3 1,1

ds 229 3,5 1,9 225 3,1 2,2 146 4,0 2,2

Naglašeni F (1.110) F (976) F (722)
vokal u du 318 0,5 0,9 252 2,8 1,7 182 2,9 1,6
= 377,2 = 1,8 = 14,5
odnosu na ks 263 3,9 1,6 p < 0,000 270 3,2 1,8 p = 0,150 210 4,1 2,1 p < 0,000
zanaglasni ku 301 0,9 1,5 230 3,2 1,7 185 3,4 1,6
(ST)
ukup. 1.111 2,0 2,1 977 3,1 1,9 723 3,6 1,9

129
 Dugosilazni naglasak Dugouzlazni naglasak

0.4 0.4

0.3 0.3
0.2 0.2

0.1 0.1

oktava
oktava

0 0

-0.1 -0.1

-0.2 -0.2

-0.3 -0.3

-0.4 -0.4
ds - prosjek du - prosjek
vrijeme (normalizirano) vrijeme (normalizirano)
ds - SD du - SD

Kratkosilazni naglasak Kratkouzlazni naglasak

0.4 0.4

0.3 0.3
0.2 0.2

0.1 0.1

oktava
oktava

0 0

-0.1 -0.1

-0.2 -0.2

-0.3 -0.3

-0.4 -0.4
ks - prosjek ku - prosjek
vrijeme (normalizirano) vrijeme (normalizirano)
ku - SD
ks - SD

Slika 29. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 36 govornika tonskog naglasnog sustava

130
 Dugosilazni naglasak ( = dinamički dugi ? ) Dugouzlazni naglasak ( = dinamički dugi ? )

0.4 0.4

0.3 0.3

0.2 0.2

0.1 0.1

oktava
oktava

0
0
-0.1
-0.1
-0.2
-0.2
-0.3
-0.3
-0.4
-0.4 du - prosjek
ds - prosjek vrijeme (normalizirano)
vrijeme (normalizirano) du - SD
ds - SD

Kratkosilazni naglasak ( = dinamički kratki ? ) Kratkouzlazni naglasak ( = dinamički kratki ? )

0.4 0.4

0.3 0.3
0.2 0.2

0.1 0.1

oktava
oktava

0 0

-0.1 -0.1

-0.2 -0.2

-0.3 -0.3

-0.4 -0.4
ks - prosjek ku - prosjek
vrijeme (normalizirano) vrijeme (normalizirano)
ku - SD
ks - SD.

Slika 30. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 30 govornika dinamičkog naglasnog sustava

131
 Dugosilazni naglasak Dugouzlazni naglasak ( = silazni ?, dinamički dugi ?)

0.4 0.4
0.3 0.3
0.2
0.2
0.1
0.1

oktava
oktava

0
0
-0.1
-0.1
-0.2
-0.3 -0.2

-0.4 -0.3
-0.5 -0.4
ds - prosjek du - prosjek
vrijeme (normalizirano) vrijeme (normalizirano)
ds - SD du - SD

Kratkosilazni naglasak Kratkouzlazni naglasak ( = silazni ?, dinamički kratki ?)

0.4 0.4
0.3 0.3
0.2
0.2
0.1
0.1

oktava
oktava

0
0
-0.1
-0.1
-0.2
-0.3 -0.2

-0.4 -0.3
-0.5 -0.4
ks - prosjek ku - prosjek
vrijeme (normalizirano) vrijeme (normalizirano)
ks - SD ku - SD

Slika 31. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 23 govornika prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

132
5. 7. REZULTATI: INTENZITET (FAKTOR - VRSTA NAGLASKA: DS, DU, KS, KU)
Analiza intenziteta provedena je u istim dimenzijama kao i analiza tona (Tablica 14).
Najveća statistička značajnost između analiziranih skupina pojavljuje se u kategoriji
odnosa ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala. U tonskom naglasnom
sustavu između četiri normativne naglasne kategorije rezultati ANOVA analize su F
(1.107) = 223,5 p < 0,000. Silazni naglasci imaju za više od 7 dB slabiji intenzitet
zanaglasnog vokala, a uzlazni naglasci za oko 3 dB slabiji zanaglasni vokal. U
dinamičkom naglasnom sustavu zanaglasni je vokal slabiji prosječno za 6 do 7 dB. U
prijelaznom naglasnom sustavu zanaglasni je vokal u silaznim naglascima slabiji za
7,5 do 8 dB, a uzlaznim naglascima za 6 do 6,5 dB.
Odnosi tijeka fundamentalne frekvencije i intenziteta u sva tri perceptivna
klastera prikazani su na slikama (Slika 32, Slika 33, Slika 34), a rezultati statističke
analize koeficijenta korelacije između tih krivulja nalaze se u tablici (Tablica 15).
Rezultati ANOVA analize dokazuju da jedino u tonskom naglasnom sustavu dolazi
do razdvajanja tijeka tona i intenziteta i da je razlika među naglascima statistički
značajna F (1.096) = 145,4 p < 0,000. U tonskom sustavu koeficijent korelacije
između tijeka tona i intenziteta u dugosilaznom je naglasku 0,84, u kratkosilaznom
0,90, u dugouzlaznom 0,35, a u kratkouzlaznom 0,48. U dinamičkom naglasnom
sustavu kao i u prijelaznom dvo-do-tronaglasnom sustavu koeficijent korelacije u
svim je naglascima veći od 0,80. Na temelju tih rezultata možemo zaključiti da u
tonskom četveronaglasnom sustavu uzlazni naglasci za razliku od silaznih imaju
mnogo manji pad intenziteta u zanaglasnom vokalu.

133
Tablica 14. Raspon intenziteta: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

Raspon intenziteta u naglašenom vokalu i u zanaglasnom vokalu

te odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala (dB)

Tonski naglasni sustav (n = 36) Dinamički naglasni sustav (n = 30) Dinamički ili tonski sustav (n = 23)

Oč.
N Sr. vrij. SD ANOVA N Sr. vrij. SD ANOVA N Sr. vrij. SD ANOVA
nagl.

ds 284 5,9 2,1 237 5,0 1,8 180 5,4 1,9

Naglašeni
vokal: du 322 4,1 1,8 F (1.301) 280 5,0 2,0 F (1.062) 199 4,4 1,8 F (841)
raspon ks 372 4,9 2,1 = 53,5 304 4,8 2,0 = 4,5 247 5,1 2,1 = 10,0
intenziteta ku 324 4,3 1,7 p < 0,000 242 4,4 1,7 p = 0,004 216 4,6 1,9 p < 0,000
(dB)
ukup. 1.302 4,8 2,0 1.063 4,8 1,9 842 4,9 2,0

ds 225 3,9 2,1 223 4,5 2,4 145 4,0 2,3

Zanaglasni
vokal: du 316 4,2 1,9 F (1.102) 249 4,8 2,1 F (970) 182 4,5 2,0 F (724)
raspon ks 260 5,1 2,4 = 34,5 269 5,4 2,7 = 6,5 209 4,8 2,2 = 6,7
intenziteta ku 302 5,7 2,9 p < 0,000 230 5,3 2,5 p < 0,000 189 5,1 2,5 p < 0,000
(dB)
ukup. 1.103 4,8 2,5 971 5,0 2,5 725 4,6 2,3

ds 226 7,2 2,8 223 6,7 2,9 145 7,7 3,0

Naglašeni F (1.107) F (973) F (724)
vokal u du 318 3,4 2,6 251 5,9 2,8 183 6,1 2,7
= 223,5 = 13,2 = 19,2
odnosu na ks 262 7,9 2,7 p < 0,000 270 7,3 2,8 p < 0,000 208 8,0 3,1 p < 0,000
zanaglasni ku 302 3,2 2,8 230 6,1 2,6 189 6,6 2,8
(dB)
ukup. 1.108 5,2 3,5 974 6,5 2,8 725 7,1 3,0

134
Tablica 15. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog
sustava

Koeficijent korelacije tijeka tona i intenziteta

Tonski naglasni sustav (n = 36) Dinamički naglasni sustav (n = 30) Dinamički ili tonski sustav (n = 23)

Oč.
N Sr. vrij. SD ANOVA N Sr. vrij. SD ANOVA N Sr. vrij. SD ANOVA
nagl.

ds 284 0,57 0,42 237 0,29 0,57 180 0,38 0,47

du 322 0,16 0,57 F (1.301) 280 0,36 0,54 F (1.062) 199 0,20 0,56 F (840)
Naglašeni
ks 372 0,46 0,46 = 56,8 304 0,41 0,47 = 2,3 247 0,44 0,44 = 8,8
vokal
ku 324 0,13 0,58 p < 0,000 242 0,37 0,51 p = 0,072 215 0,32 0,50 p < 0,000
ukup. 1.302 0,33 0,55 1.063 0,36 0,52 841 0,34 0,50

ds 224 0,20 0,72 223 0,41 0,62 145 0,31 0,70

du 316 0,50 0,50 F (1.096) 249 0,53 0,51 F (967) 181 0,43 0,54 F (718)
Zanaglasni
ks 256 0,26 0,68 = 23,5 266 0,51 0,51 = 2,2 208 0,23 0,65 = 3,6
vokal
ku 301 0,56 0,51 p < 0,000 230 0,45 0,54 p = 0,092 185 0,36 0,59 p = 0,014
ukup. 1.097 0,40 0,62 968 0,48 0,55 719 0,33 0,62

ds 224 0,84 0,19 223 0,84 0,22 145 0,84 0,15

Ukupno za du 316 0,35 0,51 F (1.096) 249 0,80 0,28 F (967) 181 0,80 0,28 F (718)
naglašeni i = 145,4 = 2,6 = 3,4
ks 256 0,90 0,13 266 0,86 0,21 208 0,87 0,16
zanaglasni p < 0,000 p = 0,048 p = 0,018
vokal ku 301 0,48 0,42 230 0,84 0,19 185 0,83 0,22
ukup. 1.097 0,61 0,43 968 0,84 0,23 719 0,84 0,21

135
 Dugosilazni naglasak Dugouzlazni naglasak

0.2 0.1

tonski raspon u oktavi / intenzitet

tonski raspon u oktavi / intenzitet

0.1 0

normaliziran u rasponu 1
normaliziran u rasponu 1

0
-0.1
-0.1
-0.2 -0.2

-0.3 -0.3
-0.4
-0.4
-0.5
-0.5
-0.6
-0.7 -0.6
ds - ton du - ton
trajanje (normalizirano) trajanje (normalizirano)
ds - intenzitet du - intenzitet

Kratkosilazni naglasak Kratkouzlazni naglasak

0.1 0.1

tonski raspon u oktavi / intenzitet

tonski raspon u oktavi / intenzitet

0 0

normaliziran u rasponu 1
normaliziran u rasponu 1

-0.1 -0.1
-0.2
-0.2
-0.3
-0.3
-0.4
-0.4
-0.5
-0.5
-0.6
-0.7 -0.6
ks - ton ku - ton
trajanje (normalizirano) trajanje (normalizirano)
ks - intenzitet ku - intenzitet

Slika 32. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 36 govornika tonskog naglasnog sustava

136
 Dugosilazni naglasak ( = dinamički dugi ? ) Dugouzlazni naglasak ( = dinamički kratki ? )

0.1 0.1

tonski raspon u oktavi / intenzitet

tonski raspon u oktavi / intenzitet

0 0

normaliziran u rasponu 1
normaliziran u rasponu 1

-0.1 -0.1

-0.2 -0.2

-0.3 -0.3

-0.4 -0.4

-0.5 -0.5

-0.6
-0.6
du - ton
ds - ton trajanje (normalizirano)
trajanje (normalizirano) du - intenzitet
ds - intenzitet

Kratkosilazni naglasak ( = dinamički kratki ? ) Kratkouzlazni naglasak ( = dinamički kratki ? )

0.1 0.1

tonski raspon u oktavi / intenzitet

tonski raspon u oktavi / intenzitet

0 0

normaliziran u rasponu 1
normaliziran u rasponu 1

-0.1 -0.1
-0.2
-0.2
-0.3
-0.3
-0.4
-0.4
-0.5
-0.5
-0.6
-0.6
-0.7 ku - ton
ks - ton trajanje (normalizirano)
trajanje (normalizirano) ku - intenzitet
ks - intenzitet

Slika 33. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 30 govornika dinamičkog naglasnog sustava

137
 Dugosilazni naglasak Dugouzlazni naglasak ( = silazni ?, dinamički dugi ?)

0.2 0.1

tonski raspon u oktavi / intenzitet

tonski raspon u oktavi / intenzitet

0.1 0

normaliziran u rasponu 1
normaliziran u rasponu 1

0 -0.1
-0.1 -0.2
-0.2
-0.3
-0.3
-0.4
-0.4
-0.5
-0.5
-0.6
-0.6
-0.7
-0.7
du - ton
ds - ton trajanje (normalizirano)
trajanje (normalizirano) du - intenzitet
ds - intenzitet

Kratkosilazni naglasak Kratkouzlazni naglasak ( = silazni ?, dinamički kratki ? )

0.1 0.1

tonski raspon u oktavi / intenzitet

tonski raspon u oktavi / intenzitet

0 0

normaliziran u rasponu 1
normaliziran u rasponu 1

-0.1 -0.1

-0.2 -0.2

-0.3 -0.3
-0.4
-0.4
-0.5
-0.5
-0.6
-0.6
-0.7
-0.7 ku - ton
ks - ton trajanje (normalizirano)
trajanje (normalizirano) ku - intenzitet
ks - intenzitet

Slika 34. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 23 govornika prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava

138
5. 8. BROJ I STATISTIČKI RAZLIKOVNIH NAGLASAKA U TONSKOM, DINAMIČKOM I
PRIJELAZNOM NAGLASNOM SUSTAVU

Nakon slušnog svrstavanja govornika u tri različita naglasna sustava, unutar sva tri
sustava akustički smo opisali naglaske u četiri standardno očekivane naglasne
kategorije. Statistička je analiza dokazala koje se kategorije u pojedinim akustičkim
dimenzijama značajno razlikuju, a koje ne. Prema tim podacima pokazalo se da u
tonskom naglasnom sustavu postoje četiri naglaska, koja su do sada više puta
opisivana: dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni i kratkouzlazni. U dinamičkom
naglasnom sustavu postoje dva naglaska: dugi i kratki, jednakih osobina tona i
intenziteta. Ove naglaske možemo nazvati i dinamički dugi i dinamički kratki. U
prijelaznom naglasnom sustavu postoje tri naglasna entiteta: dugosilazni naglasak,
dinamički dugi i dinamički kratki.

139
6. STATISTIČKO GRUPIRANJE SVIH NAGLASAKA KOJI SE POJAVLJUJU U
HRVATSKOME

6. 1. UVOD: POSTAVLJANJE PROBLEMA

Slušno grupiranje govornika u tri moguća naglasna sustava i ukupno osam
podsustava provedeno je da bi se odredio najveći broj mogućih vrsta naglasaka i
fonetskih varijanata naglasaka iste fonološke kategorije. Pojedini naglasci iz svake
podskupine obilježeni su kao posebna vrsta naglaska, a najveći mogući broj fonetski
različito ostvarenih naglasaka je 23 (Tablica 16). Iako ne očekujemo da u hrvatskom
postoje 23 fonetski različite vrsta naglasaka (entiteta), želeći otkriti najveći broj
naglasaka koji se mogu akustički značajno razlikovati deduktivno smo izveli
maksimalno 23 kategorije. Naime, pretpostavili smo da se svaki naglasak koji se
pojavljuje u jednoj od perceptivnih podskupina može realizirani na način različit od
svih ostalih naglasaka, ne samo iste skupine, već i svih ostalih perceptivnih skupina.
Statističkom se analizom želi ispitati:
Je li jedini naglasak iz dinamičkog jednonaglasnog sustava sličan nekom
naglasku iz tonskog sustava (npr. kratkosilaznom) ili tvori zasebnu kategoriju (npr.
dinamički poludugi)?
Je li dinamički kratki naglasak identičan kratkosilaznom naglasku koji se
ostvaruje u tonskim sustavima?
Ostvaruje li se kratkosilazni naglasak različito u tri slušno različita idioma
četveronaglasnog sustava? Koliko mu je sličan kratki naglasak iz dinamičkog
dvonaglasnog sustava? Koliko mu je sličan jedini naglasak iz dinamičkog
jednonaglasnog sustava?
Je li dinamički dugi naglasak sličan nekom naglasku iz tonskog naglasnog
sustava ili tvori zasebnu kategoriju?
Ostvaruje li se dugosilazni naglasak različito u tri slušno različita idioma
četveronaglasnog sustava? Koliko mu je sličan dugosilazni iz tronaglasnog sustava?
Koliko mu je sličan dugi naglasak iz dinamičkog sustava?
Ostvaruje li se dugouzlazni naglasak različito u tri slušno različita idioma
četveronaglasnog sustava? Koliko mu je sličan ili različit dugouzlazni iz
tronaglasnog sustava?
Ostvaruje li se kratkouzlazni naglasak različito u tri slušno različita idioma
četveronaglasnog sustava?

140
Tablica 16. Shematski prikaz najvećeg mogućeg broja fonetsko različitih vrsta
naglasaka

Četiri normativno očekivane naglasne

Sustav Podsustav kategorije preoblikovane u 23 naglasne
vrste
ks ku ds du
jednonaglasni j_1
Dinamički jedno-do-dvonaglasni k_1_2 d_1_2
dvonaglasni k_2 d_2
Dinamički dvo-do tronaglasni k_2_3 ds_2_3 d_2_3
ili tonski tronaglasni k_3 ds_3 du_3
četveronaglasni
ks_4_dal ku_4_dal ds_4_dal du_4_dal
dalmatinski
Tonski
četveronaglasni slavonski ks_4_sla ku_4_sla ds_4_sla du_4_sla
četveronaglasni ostali ks_4_ost ku_4_ost ds_4_ost du_4_ost

Legenda:
Prvi dio oznake bilježi naglasnu dužinu ili kračinu, silaznost ili uzlaznost:
J – jedini naglasak u sustavu
D – dugi naglasak
K – kratki naglasak
DS – dugosilazni naglasak
KS – kratkosilazni naglasak
DU – dugouzlazni naglasak
KU – kratkouzlazni naglasak

Drugi dio oznake bilježi iz kojeg sustav potječe:

_1 – jednonaglasni dinamički podsustav
_1_2 – jedno-do-dvonaglasni dinamički podsustav
_2 – dvonaglasni dinamički podsustav
_2_3 – dvo-do-tronaglasni dinamički ili tonski podsustav
_3 – tronaglasni dinamički ili tonski podsustav
_4_dal – četveronaglasni tonski dalmatinski podsustav
_4_sla – četveronaglasni tonski slavonski podsustav
_4_ost – četveronaglasni tonski ostali

6. 2. STATISTIČKI POSTUPAK
U ukupnom korpusu (89 govornika) akustički je analizirano 3266 riječi. Prema
slušnoj verifikaciji kojom su govornici svrstani u pojedine naglasne podsustave i
nakon statističkog dokazivanja akustičke različitosti naglasaka u pojedinim
sustavima, svaka je riječ svrstana u jednu vrstu naglaska unutar pojedinog sustava
(Tablica 16) te su tako nastale 23 kategorije. Na ukupnim podacima provedena je
deskriptivna statistička analiza svakog naglaska (N, sr. vr., SD), analiza značajnosti
razlike u skupini (one-way ANOVA) koja sadrži 23 pretpostavljene akcenatske

141
kategorije (faktor) i post hoc testovi (Scheffe) koji pokazuju grupiranje pojedinih
akcenatskih kategorija.
Analiza je provedena unutar akustičkih varijabli, za koje je u
četveronaglasnom sustavu dokazano da su najrelevantije za tvorbu razlike među
naglascima: a) trajanje naglašenog vokala, b) odnos trajanja zanaglasnog vokala
prema naglašenome, c) raspon tona u naglašenom vokalu, d) odnos ukupne tonske
visine naglašenog i zanaglasnog vokala, e) odnos ukupne intenzitetske razine
naglašenog i zanaglasnog vokala i f) koeficijent korelacije tijeka tona i intenziteta u
naglašenom i zanaglasnom vokalu.
Rezultati deskriptivne statistike, ANOVA analize i post hoc testova prikazani
su u pojedinim akustičkim varijablama (v. tablice 14, 16, 18, 20, 22 i 24). U
homogenim skupinama (koje su prikazane kao stupci u tablicama15, 17, 19, 21, 23 i
25) nalaze se srednje vrijednosti pojedinih naglasnih vrsta, a značajnost razlike
između naglasnih vrsta svrstanih u jednu skupinu manja je od 0,001.
Tumačenjem rezultata u pojedinoj akustičkoj varijabli odgovorit će se na
pitanja o razlici između pojedinih varijanti fonološki istog naglaska i sličnostima
između naglasaka iz različitih naglasnih sustava. Na kraju ćemo dati odgovor o
konačnom broju i vrsti naglasnih entiteta koji se na temelju akustičke analize mogu
dokazati u hrvatskome govoru.

6. 3. REZULTATI: TRAJANJE NAGLAŠENOG VOKALA

Prema trajanju naglašenog vokala (Tablica 17, Tablica 18) naglasci se grupiraju u
dvije skupine: duge i kratke naglaske. Istoj skupini pripadaju svi naglasci koje smo
nazvali kratkima, bez obzira na to iz kojeg sustava potječu, tj. nema statistički
značajne razlike između tri kratkosilazna, tri kratkouzlazna, jedinog naglaska iz
jednonaglasnog dinamičkog sustava i kratkih naglasaka iz dinamičkih naglasnih
podsustava (bez obzira na to stoje li u opoziciji sa samo jednim dugim, s
dugosilaznim i dinamičkim dugim ili s poludugim) .
Jedini naglasak koji tvori međuskupinu, tj. koji pripada i skupini kratkih i
skupini dugih je "dugi" naglasak iz jedno-do-dvonaglasnog dinamičkog sustava
(d_1_2), tj. naglasak koji se pojavljuje u riječima koje bi u tonskom sustavu imale ds
ili du, a prema slušanju se ne može sa sigurnošću reći je li ostvaren kao dugi ili
kratki. Njegovo trajanje od prosječno 126,9 ms možemo smatrati graničnom

142
vrijednošću između kategorije kratkih i dugih naglasaka te ga možemo nazvati
dinamički "poludugi".
Svi naglasci koji su sa sigurnošću percipirani dugima, tj. svi dugosilazni, svi
dugouzlazni, svi dugi iz dinamičkog naglasnog sustava, pojavili su se bez međusobne
statistički značajne razlike u skupini dugih. Jedina statistički značajna razlika
pojavljuje se između dugosilaznog naglaska iz tonskog dalmatinskog podsustava
(ds_4_dal), koji je prosječno najdulji – 168,8 ms, i dugog naglaska iz prijelaznog
dinamičkog ili tonskog podsustava (d_2_3), koji se pojavljuje na mjestu gdje bi u
tonskom sustavu bio dugouzlazni, i prosječno je najkraći od svih dugih – 139,6 ms.
Premda nema statistički značajne razlike u trajanju naglašenog vokala između dugih
silaznih i uzlaznih, postoji tendencija da dugi silazni naglasci traju oko 10 ms duže
od dugih uzlaznih. Također je vidljiva tendencija da dugi naglasci iz tonskog
dalmatinskog podsustava traju 10 do 20 ms duže od dugih naglasaka iz ostalih
podsustava.

143
Tablica 17. Trajanje naglašenog vokala pojedinih naglasaka iz svih Tablica 18. Trajanje naglašenog vokala: rezultati post hoc testova
naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA (Scheffe)

Trajanje naglašenog vokala (ms) Trajanje naglašenog vokala (ms)

Pojedini Scheffe: p = 0,001
Pojedini N sr. vr. SD
naglasci naglasci N 1 2 3 4
j_1 126 107,4 25,2 k_3 149 104,4
d_1_2 188 126,9 32,1 ku_4_dal 64 104,7
k_1_2 203 105,6 22,7 k_1_2 203 105,6
d_2 264 148,7 34,6 ks_4_dal 82 105,8
k_2 295 113,3 26,6 j_1 126 107,4
ds_2_3 123 149,6 27,9 ku_4_ost 100 109,9
d_2_3 136 139,6 33,5 k_2_3 315 109,9
k_2_3 315 109,9 23,1 ku_4_sla 163 110,9
ds_3 57 153,0 23,3 ks_4_sla 188 112,5
du_3 63 147,6 29,6 ks_4_ost 106 112,6
k_3 149 104,4 20,8 k_2 295 113,3
ds_4_ost 83 158,8 27,9 d_1_2 188 126,9 126,9
du_4_ost 101 146,3 32,1
d_2_3 136 139,6 139,6
ks_4_ost 106 112,6 19,9
du_4_ost 101 146,3 146,3 146,3
ku_4_ost 100 109,9 19,3
du_4_sla 162 147,2 147,2 147,2
ds_4_dal 63 168,8 26,4
du_3 63 147,6 147,6 147,6
du_4_dal 59 165,5 30,6
d_2 264 148,7 148,7 148,7
ks_4_dal 82 105,8 21,8
ds_2_3 123 149,6 149,6 149,6
ku_4_dal 64 104,7 23,5
ds_3 57 153,0 153,0
ds_4_sla 144 158,3 32,3
ds_4_sla 144 158,3 158,3
du_4_sla 162 147,2 37,2
ds_4_ost 83 158,8 158,8
ks_4_sla 188 112,5 22,3
du_4_dal 59 165,5 165,5
ku_4_sla 163 110,9 25,4
ds_4_dal 63 168,8
Ukupno 3.234 126,6
ANOVA F (3.233) = 81,4 p < 0,000
Sig. 0,030 0,025 0,001 0,029

144
6. 4. REZULTATI: ODNOS TRAJANJA ZANAGLASNOG VOKALA PREMA
NAGLAŠENOME

Prema ovoj akustičkoj dimenziji (Tablica 19, Tablica 20) naglasci su se grupirali u
sedam podskupina, ali između podskupina postoje mnoga preklapanja. Jedini
naglasak koji se izdvaja u zasebnu skupinu (jer je statistički različit od svih ostalih
naglasaka) jest kratkouzlazni naglasak tonskog dalmatinskog podsustava (ku_4_dal).
U tom naglasku zanaglasni vokal traje skoro jednako kao i naglašeni (95%). I
dalmatinski kratkosilazni ima duže trajanje zanaglasnog vokala (73,9%) od ostalih
silaznih i kratkih naglasaka te se grupira zajedno s kratkouzlaznim iz drugih sustava.
Naime, prosjeci naglasnih oblika računani su zajedno za riječi sa zanaglasnom
duljinom i bez nje jer su riječi odabrane tako da se u svim skupinama naglasaka
nalazi podjednak broj riječi sa zanaglasnom duljinom. Međutim, rezultati pokazuju
da se duljine (iako rijetko) ostvaruju češće nakon kratkih naglasaka. Osim toga,
dalmatinski četveronaglasni podsustav razlikuje se od ostalih četveronaglasnih
podsustava upravo na način da se zanaglasni fonološki dugi vokali ostvaruju s dužim
trajanjem nego u ostalim podsustavima. Ova razlika dalmatinskog podsustava
proizlazi dakle iz razlike ostvarivanja zanaglasne duljine.
U odnosu trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome mogu se očekivati
i razlike između dugih i kratkih naglasaka (na način da su slogovi nakon dugih
vokala kraći nego slogovi nakon kratkih vokala) i razlike proizašle iz kretanja tona
(na način da su zanaglasni slogovi u uzlaznim naglascima duži nego u silaznim). Post
hoc testovi dokazuju ove pretpostavke podacima koji nisu statistički značajni, ali su
vrlo jasne tendencije: u odnosu na naglašeni vokal najkraće traje zanaglasni vokal u
dugosilaznim naglascima (oko 40%), nešto je duži zanaglasni vokal u dugouzlaznim
naglascima i u većini dinamičkih dugih (oko 50%), još je duži zanaglasni vokal u
svim kratkosilaznim i u svim dinamičkim kratkim naglascima (oko 60%), a najduži
je zanaglasni vokal u kratkouzlaznim naglascima (oko 70%). Nema statistički
značajne razlike između raznih dugosilaznih, dugouzlaznih i dinamičkih dugih, i
između raznih vrsta kratkosilaznih, dinamičkih kratkih i kratkouzlaznih, a statistički
značajna razlika pojavljuje se tek između dugosilaznih i kratkouzlaznih. Jedina
iznimka je dinamički "poludugi" iz jedno-do-dvonaglasnog sustava (d_1_2), koji se
značajno ne razlikuje ni od dugih, ni od kratkih, a prosječni odnos trajanja vokala jest
59,6%.

145
Tablica 19. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome u Tablica 20. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome:
pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: rezultati post hoc testova (Scheffe)
deskriptivna statistika i ANOVA
Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom (%)

Odnos trajanja zanaglasnog

vokala prema naglašenom Pojedini N Scheffe: p = 0,001
(%) naglasci 1 2 3 4 5 6 7
Pojedini N sr. vr. SD ds_3 57 41,2
naglasci ds_4_dal 63 42,1 42,1
j_1 126 61,2 18,0 ds_4_ost 83 43,6 43,6 43,6
d_1_2 188 59,6 20,9 ds_2_3 123 44,5 44,5 44,5
k_1_2 203 66,5 22,4
ds_4_sla 144 45,1 45,1 45,1
d_2 264 50,3 15,6
du_3 63 47,1 47,1 47,1 47,1
k_2 295 64,4 21,7
du_4_ost 101 49,7 49,7 49,7 49,7 49,7
ds_2_3 123 44,5 12,6
du_4_dal 59 50,1 50,1 50,1 50,1 50,1
d_2_3 136 51,7 15,8
d_2 264 50,3 50,3 50,3 50,3 50,3
k_2_3 315 61,6 20,1
d_2_3 136 51,7 51,7 51,7 51,7 51,7
ds_3 57 41,2 11,5
du_4_sla 162 52,2 52,2 52,2 52,2 52,2
du_3 63 47,1 13,9
d_1_2 188 59,6 59,6 59,6 59,6 59,6
k_3 149 65,1 21,9
j_1 126 61,2 61,2 61,2 61,2
ds_4_ost 83 43,6 11,0
k_2_3 315 61,6 61,6 61,6 61,6
du_4_ost 101 49,7 14,1
ks_4_ost 106 63,8 63,8 63,8
ks_4_ost 106 63,8 21,5
ks_4_sla 188 64,0 64,0 64,0
ku_4_ost 100 72,1 23,7
k_2 295 64,4 64,4 64,4
ds_4_dal 63 42,1 11,8
du_4_dal 59 50,1 15,5
k_3 149 65,1 65,1 65,1
ks_4_dal 82 74,1 22,5
k_1_2 203 66,5 66,5
ku_4_dal 64 95,0 36,9 ku_4_ost 100 72,1
ds_4_sla 144 45,1 11,7 ku_4_sla 163 73,9
du_4_sla 162 52,2 14,3 ks_4_dal 82 74,1
ks_4_sla 188 64,0 20,5 ku_4_dal 64 95,0
ku_4_sla 163 73,9 25,4 Sig. 0,753 0,003 0,002 0,002 0,010 0,112 1
Ukupno 3.234 59,1
ANOVA F (3.233) = 42,9 p < 0,000

146
6. 5. REZULTATI: RASPON TONA U NAGLAŠENOM VOKALU
Prema rasponu tona u naglašenom vokalu (Tablica 21, Tablica 22) u zasebnu se
skupinu izdvaja dugosilazni naglasak koji se velikim silaznim rasponom tona
razlikuje od svih ostalih naglasaka. Niti jedan dugosilazni naglasak, bez obzira na to
iz kojeg sustava potječe, statistički se međusobno ne razlikuje: dugosilazni iz
tonskog četveronaglasnog sustava (ds_4_sla, ds_4_dal, ds_4_ost) jednaki su kao i
dugosilazni iz prijelaznog dinamičkog ili tonskog sustava (ds_3, ds_2_3). Raspon
tona u dugosilaznom naglasku kreće se prosječno od 2,9 do 3,7 ST. Svi ostali
naglasci također imaju prosječno silaznu tonsku krivulju, ali mnogo manjeg raspona i
bez statistički značajne razlike između raznih dugouzlaznih, kratkouzlaznih,
kratkosilaznih i dinamičkih kratkih ili dugih. Ipak, vidljiva je tendencija da svi
uzlazni naglasci imaju mnogo manji raspon silaznosti naglašenog vokala – od 0,8 do
1,3 ST, a silazni i dinamički naglasci malo veći raspon silaznosti – od 1,3 do 1,7 ST.
Post hoc testovi pokazuju grupiranje u tri podskupine, jer se kratkouzlazni iz
dalmatinskog četveronaglasnog sustava s prosječno manjim rasponom tona – od 0,8
ST, statistički značajno razlikuje od nekoliko vrsta naglasaka (jednog dinamičkog
kratkog, slavonskog kratkosilaznog i dvaju dinamičkih dugih) čiji je silazni raspon
naglašenog vokala od 1,6 do 1,7 ST.

147
Tablica 21. Raspon tona u naglašenom vokalu u pojedinim Tablica 22. Raspon tona u naglašenom vokalu: rezultati post hoc
naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna testova (Scheffe)
statistika i ANOVA
Raspon tona u naglašenom vokalu (ST)
Scheffe: p = 0,001
Raspon tona u naglašenom
vokalu (ST) Pojedini N
Pojedini N sr. vr. SD naglasci 1 2 3
naglasci ku_4_dal 63 0,8
j_1 126 1,3 0,7 du_3 63 0,9 0,9
d_1_2 186 1,6 0,8 ku_4_ost 100 0,9 0,9
k_1_2 192 1,4 0,6 du_4_ost 101 1,0 1,0
d_2 264 1,7 1,0 ku_4_sla 161 1,2 1,2
k_2 295 1,4 0,7 du_4_sla 162 1,2 1,2
ds_2_3 122 3,0 1,0 du_4_dal 59 1,3 1,3
d_2_3 136 1,4 0,8 j_1 126 1,3 1,3
k_2_3 315 1,6 0,9 d_2_3 136 1,4 1,4
ds_3 58 3,4 0,9 k_1_2 192 1,4 1,4
du_3 63 0,9 0,5 ks_4_dal 81 1,4 1,4
k_3 147 1,6 0,9 k_2 295 1,4 1,4
ds_4_ost 82 2,9 1,0 ks_4_ost 106 1,5 1,5
du_4_ost 101 1,0 0,4 k_3 147 1,6 1,6
ks_4_ost 106 1,5 0,7 k_2_3 315 1,6
ku_4_ost 100 0,9 0,5
d_1_2 186 1,6
ds_4_dal 63 3,3 0,8
ks_4_sla 185 1,7
du_4_dal 59 1,3 0,7
d_2 264 1,7
ks_4_dal 81 1,4 0,8
ds_4_ost 82 2,9
ku_4_dal 63 0,8 0,4
ds_2_3 122 3,0
ds_4_sla 139 3,7 1,5
ds_4_dal 63 3,3
du_4_sla 162 1,2 0,8
ds_3 58 3,4
ks_4_sla 185 1,7 1,1
ds_4_sla 139 3,7
ku_4_sla 161 1,2 0,8
Sig. 0,002 0,001 0,001
Ukupno 3.206 1,7
ANOVA F (3.205) = 95,5 p < 0,000

148
6. 6. REZULTATI: ODNOS TONSKE VISINE NAGLAŠENOG I ZANAGLASNOG VOKALA
Prema odnosu ukupne tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala (Tablica 23,
Tablica 24) u jednoj se skupini (bez međusobne statistički značajne razlike) nalaze
svi uzlazni naglasci iz svih tonskih četveronaglasnih podsustava (i kratki i dugi) – sa
zanaglasnim vokalom prosječno nižim od naglašenog za 0,2 do 1,2 ST, a u drugoj
skupini svi silazni naglasci i svi dinamički naglasci – s prosječno 2,9 do 4,0 ST nižim
zanaglasnim vokalom. Jedino dugouzlazni naglasak iz tronaglasnog prijelaznog
dinamičkog ili tonskog sustava (du_3), u kojem je zanaglasni vokal prosječno 2,6 ST
niži od naglašenog, tvori treću skupinu jer se statistički značajno ne razlikuje ni od
silaznih i dinamičkih naglasaka ni od nekih uzlaznih naglasaka. Možemo zaključiti
da "dugouzlazni" naglasak koji se javlja u prijelaznom tronaglasnom sustavu zbog
velikog pada tona u zanaglasnom vokalu nije onakav dugouzlazni kakav postoji u
četveronaglasnom sustavu. Vjerojatno su se u toj skupini našli govornici koji
povremeno izgovore novoštokavski dugouzlazni, ali često umjesto dugouzlaznog
izgovaraju i dinamički dugi naglasak.

149
Tablica 23. Odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala u Tablica 24. Odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala:
pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: rezultati post hoc testova (Scheffe)
deskriptivna statistika i ANOVA
Tonska visina naglašenog vokala u
odnosu na zanaglasni (ST)
Tonska visina naglašenog
Pojedini Scheffe: p = 0,001
vokala u odnosu na
zanaglasni (ST) naglasci N
Pojedini N sr. vr. SD 1 2 3
naglasci du_4_sla 160 0,2
j_1 121 3,3 3,2 ku_4_dal 63 0,2
d_1_2 172 2,9 2,1 du_4_dal 58 0,6
k_1_2 177 3,0 2,1 ku_4_sla 143 0,9 0,9
d_2 239 3,0 1,0 du_4_ost 100 1,0 1,0
k_2 268 3,2 1,2 ku_4_ost 95 1,2 1,2
ds_2_3 96 4,0 2,1 du_3 62 2,6 2,6
d_2_3 120 3,1 1,6
d_1_2 172 2,9
k_2_3 258 3,7 2,0
d_2 239 3,0
ds_3 50 3,9 2,4
k_1_2 177 3,0
du_3 62 2,6 1,5
d_2_3 120 3,1
k_3 137 3,8 1,8
k_2 268 3,2
ds_4_ost 67 3,8 1,9
ds_4_dal 58 3,3
du_4_ost 100 1,0 0,9
j_1 121 3,3
ks_4_ost 85 3,7 1,4
ds_4_sla 104 3,4
ku_4_ost 95 1,2 1,1
ks_4_ost 85 3,7
ds_4_dal 58 3,3 1,2
k_2_3 258 3,7
du_4_dal 58 0,6 1,2
k_3 137 3,8
ks_4_dal 65 3,8 1,0
ku_4_dal 63 0,2 1,3
ds_4_ost 67 3,8
ds_4_sla 104 3,4 2,2
ks_4_dal 65 3,8
du_4_sla 160 0,2 0,7
ds_3 50 3,9
ks_4_sla 113 4,0 2,0 ds_2_3 96 4,0
ku_4_sla 143 0,9 1,8 ks_4_sla 113 4,0
Ukupno 2.811 2,8 Sig. 0,863 0,005 0,047
ANOVA F (2.810) = 59,4 p < 0,000

150
6. 7. REZULTATI: ODNOS UKUPNOG INTENZITETA NAGLAŠENOG I ZANAGLASNOG
VOKALA

Odnosi ukupnog intenziteta (Tablica 25, Tablica 26) uglavnom prate odnose tonskih
razina, tj. uzlazni naglasci imaju zanaglasni vokal od 2,4 do 4,2 dB slabijeg
intenziteta od naglašenog vokala, a silazni naglasci i dinamički naglasci od 5,9 do 8,2
dB. U ovoj akustičkoj kategoriji skupine uzlaznih, silaznih i dinamičkih naglasaka ne
grupiraju se tako jasno kao prema odnosu tonske visine, već postoji nekoliko
podskupina nastalih na temelju činjenice da prosječne razlike nekih uzlaznih, silaznih
i dinamičkih naglasaka nisu statistički značajne. Primjerice, dugouzlazni naglasak iz
prijelaznog tronaglasnog sustava (du_3), dugi naglasak iz prijelaznog dvo-do-
tronaglasnog sustava (d_2_3) i dugi naglasak (poludugi) iz dinamičkog jedno-do-
dvonaglasnog sustava (d_1_2), u kojima je zanaglasni vokal za 6,0 dB niži od
naglašenog, nisu statistički značajno različiti ni od nekih uzlaznih naglasaka (čiji je
zanaglasni vokal slabiji za prosječno 3,4 do 4,2 dB) ni od svih silaznih i svih
dinamičkih naglasaka (čiji je zanaglasni vokal prosječno slabiji za 6,4 do 8,2 dB).

151
Tablica 25. Odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog Tablica 26. Odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog
vokala u pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: vokala: rezultati post hoc testova (Scheffe)
deskriptivna statistika i ANOVA
Ukupni intenzitet naglašenog vokala
u odnosu na zanaglasni (dB)
Ukupni intenzitet Pojedini Scheffe: p = 0,001
naglašenog vokala u odnosu naglasci N
na zanaglasni (dB) 1 2 3 4 5
Pojedini N sr. vr. SD ku_4_dal 63 2,4
naglasci du_4_sla 160 2,9
j_1 123 6,5 2,7 ku_4_sla 144 3,0
d_1_2 172 5,9 2,6 du_4_dal 58 3,4 3,4
k_1_2 176 6,4 2,6 ku_4_ost 95 4,0 4,0 4,0
d_2 236 6,6 3,0 du_4_ost 100 4,2 4,2 4,2 4,2
k_2 267 6,9 2,8 d_1_2 172 5,9 5,9 5,9 5,9
ds_2_3 95 7,4 2,9 du_3 63 6,0 6,0 6,0 6,0
d_2_3 120 6,1 2,7
d_2_3 120 6,1 6,1 6,1 6,1
k_2_3 258 7,1 3,0
k_1_2 176 6,4 6,4 6,4
ds_3 50 8,2 3,1
j_1 123 6,5 6,5 6,5
du_3 63 6,0 2,6
d_2 236 6,6 6,6 6,6
k_3 139 7,8 3,2
ds_4_sla 103 6,8 6,8 6,8
ds_4_ost 67 7,5 2,7
k_2 267 6,9 6,9
du_4_ost 100 4,2 2,7
k_2_3 258 7,1
ks_4_ost 83 8,0 2,6
ds_2_3 95 7,4
ku_4_ost 95 4,0 2,7
ds_4_dal 56 7,5
ds_4_dal 56 7,5 2,4
ds_4_ost 67 7,5
du_4_dal 58 3,4 2,5
k_3 139 7,8
ks_4_dal 62 7,9 2,4
ku_4_dal 63 2,4 2,8
ks_4_sla 117 7,8
ds_4_sla 103 6,8 3,0
ks_4_dal 62 7,9
du_4_sla 160 2,9 2,5 ks_4_ost 83 8,0
ks_4_sla 117 7,8 3,1 ds_3 50 8,2
ku_4_sla 144 3,0 2,8 Sig. 0,525 0,003 0,002 0,003 0,073
Ukupno 2.807 6,1
ANOVA F (2.806) = 44,1 p < 0,000

152
6. 8. REZULTATI: KOEFICIJENT KORELACIJE IZMEĐU TIJEKA TONA I INTENZITETA
Prema koeficijentu korelacije između tijeka tona i intenziteta (Tablica 27, Tablica
28) također postoji trend grupiranja uzlaznih naglasaka s jedne strane (koeficijent
korelacije je prosječno 0,22 do 0,43) i silaznih naglasaka s druge strane (koeficijent
korelacije je prosječno 0,66 do 0,92). Postoji međutim i niz međuskupina koje čine
mješovite sustave. Mješoviti su sustavi oni u kojima se nalaze i silazni i uzlazni
naglasci čije srednje vrijednosti koeficijenta korelacije nisu statistički značajno
različite. Primjerice, dugouzlazni iz tonskog četveronaglasnog podsustava s manje
obilježenim regionalnim podrijetlom govornika (du_4_ost), čiji je koeficijent
korelacije tijeka tona i intenziteta 0,56, statistički se značajno ne razlikuje ni od
većine uzlaznih naglasaka s koeficijentom korelacije od 0,37 do 0,43 (razlikuje se
samo od dugouzlaznog iz tonskog dalmatinskog podsustava koji ima najmanji
koeficijent korelacije od 0,22) ni od mnogih silaznih i dinamičkih naglasaka s
koeficijentom korelacije od 0,78 do 0,84. Kratkouzlazni naglasak iz tonskog
četveronaglasnog podsustava s manje obilježenim regionalnim podrijetlom
govornika (ku_4_ost), čiji je koeficijent korelacije 0,66, ne razlikuje se ni od
kratkouzlaznog slavonskog i dalmatinskog (ku_4_sla, ku_4_dal), ni od dvaju
dugouzlaznih (du_4_ost, du_3) ni od dinamičkih i silaznih naglasaka. Koeficijent
korelacije tijeka tona i intenziteta, prema kojem statističkim postupkom nastaju
mnoge međuskupine, pokazuje tendenciju neutralizacije nekih uzlaznih naglasaka,
prvenstveno uzlaznih naglasaka iz zemljopisno manje obilježenih četveronaglasnih
govora i dugouzlaznog naglaska iz prijelaznog tronaglasnog sustava (u kojem nema
kratkouzlaznog), prema silaznim i dinamičkim naglascima.

153
Tablica 27. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta u Tablica 28. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta:
pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava rezultati post hoc testova (Scheffe)

Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta

Koeficijent korelacije između
tijeka tona i intenziteta Pojedini Scheffe: p = 0,001
Pojedini N sr. vr. SD naglasci N 1 2 3 4 5
naglasci
du_4_sla 160 0,22
j_1 121 0,8 0,4
du_4_dal 57 0,37 0,37
d_1_2 172 0,8 0,2
ku_4_sla 143 0,38 0,38 0,38
k_1_2 176 0,9 0,2
ku_4_dal 63 0,43 0,43 0,43
d_2 234 0,8 0,2
k_2 265 0,9 0,2
du_4_ost 99 0,56 0,56 0,56
ds_2_3 95 0,8 0,1
ku_4_ost 95 0,66 0,66 0,66
d_2_3 119 0,8 0,2
du_3 62 0,76 0,76
k_2_3 256 0,8 0,2 j_1 121 0,78 0,78
ds_3 50 0,8 0,2 ds_4_sla 103 0,80 0,80
du_3 62 0,8 0,3 d_2_3 119 0,83 0,83
k_3 137 0,9 0,2 d_2 234 0,83 0,83
ds_4_ost 66 0,9 0,2 d_1_2 172 0,83 0,83
du_4_ost 99 0,6 0,4 ds_2_3 95 0,84 0,84
ks_4_ost 81 0,9 0,1 ds_3 50 0,84 0,84
ku_4_ost 95 0,7 0,3 k_2_3 256 0,85
ds_4_dal 55 0,9 0,1 k_1_2 176 0,85
du_4_dal 57 0,4 0,6 k_2 265 0,85
ks_4_dal 62 0,9 0,1 k_3 137 0,87
ku_4_dal 63 0,4 0,4 ds_4_dal 55 0,87
ds_4_sla 103 0,8 0,2 ks_4_sla 113 0,88
du_4_sla 160 0,2 0,5 ds_4_ost 66 0,88
ks_4_sla 113 0,9 0,2 ks_4_ost 81 0,91
ku_4_sla 143 0,4 0,4 ks_4_dal 62 0,92
Ukupno 2.784 0,7 Sig. 0,214 0,402 0,002 0,001 0,008
ANOVA F (2.783) = 60,9 p < 0,000

154
6. 9. RASPRAVA

6. 9. 1. Ukupan broj i vrsta naglasnih entiteta

Najveći mogući varijabilitet od 23 pretpostavljene vrste naglasaka koje se pojavljuju
u korpusu, statističkim je dokazivanjem značajnosti razlika i grupiranjem prema
sličnosti sveden na najviše pet vrsta naglasaka: kratkouzlazni (ku_4_sla, ku_4_dal,
ku_4_ost), dugouzlazni (du_4_sla, du_4_dal, du_4_ost), dugosilazni (ds_4_sla,
ds_4_dal, ds_4_ost, ds_3, ds_2_3), kratkosilazni ili dinamički kratki (ks_4_sla,
ks_4_dal, ks_4_ost, k_3, k_2_3, k_2, k_1_2, j_1), dinamički dugi (d_2, d_2_3).
Osim tih pet jasno razgraničenih vrsta pojavljuju se još dva prijelazna naglaska koji
se vjerojatno nalaze u procesu neutralizacije, ali još nisu sasvim neutralizirani. To su
dinamički poludugi naglasak (d_1_2) i dugouzlazni iz tronaglasnog prijelaznog
podsustava između tonskog i dinamičkog (du_3).
Dinamički poludugi naglasak pojavljuje se samo na mjestima dugosilaznog i
dugouzlaznog u dinamičkom sustavu koji je nazvan jedno-do-dvonaglasnim (jer se
prema slušanju ne može sasvim sigurno odrediti razlikuju li govornici duge i kratke
naglašene vokale), a nalazi se u kontrastu s dinamičkim kratkim. Dakle, dinamički
poludugi prijelazni je oblik koji se pojavljuje kod neutralizacije trajanja dugog i
kratkog naglašenog vokala, neutralizacije u kojoj se dugi naglasak krati, ali ne dolazi
do produljivanja kratkog. Ova prijelazna faza dokazana je u dimenziji trajanja
naglašenog vokala. Ta granica između kategorije kratkog i dugog naglaska jest
prosječno trajanje naglašenog vokala od 126,9 ms.
Dugouzlazni naglasak iz tronaglasnog prijelaznog sustava također je tek
prijelazni oblik između dugouzlaznog i dinamičkog dugog, a prijelaznost je otkrivena
u akustičkoj dimenziji pada tonske visine u zanaglasnom vokalu, koja prosječno
iznosi 2,6 ST. Iako se statistički ne razlikuje od nekih uzlaznih naglasaka, ovaj je
prosječni pad tona ipak karakteristika silaznih naglasaka.

6. 9. 2. Kakav je dinamički naglasak iz jednonaglasnog sustava?

Dinamički naglasak iz jednonaglasnog sustava (d_j) u akustičkoj dimenziji trajanja
naglašenog vokala (s prosječnim trajanjem od 107,4 ms) jednak je svim kratkim
naglascima: i kratkosilaznim i kratkouzlaznim iz tonskih četveronaglasnih sustava, i

155
kratkim naglascima iz dinamičkih sustava, i kratkim naglascima iz prijelaznih
dinamičkih ili tonskih sustava. Prosječno je trajanje naglašenog vokala u svim
kratkim naglascima od 104,4 do 113,3 ms. Prema dimenziji odnosa trajanja
zanaglasnog vokala prema naglašenome dinamički naglasak iz jednonaglasnog
sustava (s prosječnim trajanjem zanaglasnog vokala od 61,2%) najsličniji je
kratkosilaznim i dinamičkim kratkim naglascima. Prema dimenziji raspona tona
naglašenog vokala dinamički se naglasak (s prosječnim rasponom silaznosti od 1,3
ST) razlikuje samo od dugosilaznih naglasaka. Prema odnosu tonske visine
naglašenog i zanaglasnog vokala (s prosječnim padom zanaglasnog vokala od 3,3
ST) dinamički kratki naglasak pripada skupini u kojoj se nalaze svi silazni naglasci i
svi naglasci iz dinamičkog sustava. Prema intenzitetskom padu zanaglasnog vokala
(prosječno za 6,5 dB) i prema koeficijentu korelacije tijeka tona i intenziteta
(prosječno 0,78) također se ne razlikuje ni od silaznih naglasaka tonskog sustava ni
od naglasaka dinamičkog sustava. Možemo zaključiti da je dinamički naglasak iz
jednonaglasnog sustava akustički jednak kratkosilaznom naglasku iz tonskih sustava.
Slika 35 prikazuje prosječni tijek tona i trajanje naglaska iz jednonaglasnog sustava.
Taj se naglasak do sada često nazivao tromi, dinamički poludugi, "zagrebački",
"gospodski", "zagrebački oberagramerski" i sl. U analiziranom korpusu ovaj se
naglasak pojavio kod dva govornika iz Zagreba, jednog govornika iz Varaždina i
jednog govornika iz Križevaca.

0.60
tonski raspon (oktava)

0.50

0.40

0.30

0.20

0.10

0.00
10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)
dinamički kratki naglasak

Slika 35. Tijek tona i trajanje dinamičkog naglaska iz jednonaglasnog sustava

156
 Dakle, kod potpune neutralizacije dugih i kratkih naglasaka ne nastaje tzv.
dinamički poludugi, već dinamički kratki, a taj dinamički kratki jednak je kratkom
naglasku iz dvonaglasnog dinamičkog sustava, kratkom naglasku iz prijelaznih
sustava i kratkosilaznom iz tonskog četveronaglasnog sustava.

6. 9. 3. Kratkosilazni ili dinamički kratki?

Opisujući jedini naglasak iz dinamičkog sustava već smo naišli na činjenice koje
dokazuju da postoji samo jedan kratki silazni naglasak. Svi kratkosilazni, bez obzira
na to iz koje tonske podskupine potječu, i svi kratki naglasci, bez obzira na to iz koje
dinamičke ili prijelazne skupine potječu, imaju iste akustičke karakteristike: kratko
trajanje naglašenog vokala (prosječno od 105 do 113 ms), trajanje zanaglasnog
vokala od oko 60% naglašenog (osim u dalmatinskom tonskom sustavu u riječima u
kojima se ostvaruju fonološke zanaglasne dužine), mali raspon silaznosti naglašenog
vokala (prosječno od 1,3 do 1,7 ST), veći pad tona u zanaglasnom vokalu (za 3 do 4
ST), veći pad intenziteta u zanaglasnom vokalu (za 6 do 8 dB) i veliki koeficijent
korelacije tijeka tona i intenziteta (od 0,78 do 0,92). Možemo zaključiti da postoji
samo jedan dinamički kratki naglasak, bez obzira na to bio on jedini naglasni entitet
u sustavu govornika ili ima dugi parnjak, i bez obzira na to potječe li iz dinamičkog
naglasnog sustava ili tonskog sustava u kojem ima uzlazni parnjak. Hoćemo li ga
nazivati kratkosilaznim ili dinamičkim kratkim, svejedno je.

6. 9. 4. Kakav je dinamički dugi naglasak?

Dugi naglasak (d_2) koji se pojavljuje u dinamičkom dvonaglasnom sustavu (u
riječima koje bi u četveronaglasnom sustavu imale dugosilazni ili dugouzlazni
naglasak) i dugi naglasak (d_2_3) koji se pojavljuje u prijelaznom dinamičkom ili
tonskom sustavu (u riječima koje bi u četveronaglasnom sustavu imale dugouzlazni
naglasak) nazvali smo dinamičkim dugim. Njegove su akustičke karakteristike: dugo
trajanje naglašenog vokala (prosječno od 140 do 150 ms), trajanje zanaglasnog
vokala od oko 50% naglašenog (zbog čega više sliči dugim nego kratkim naglascima
iz tonskog sustava, i više sliči dugouzlaznom nego dugosilaznom), mali raspon
silaznog tona u naglašenom vokalu (prosječno od 1,6 do 1,7 ST), što ga potpuno

157
odvaja od dugosilaznih (u kojima je raspon od 2,9 do 3,7 ST) i uzlaznih naglasaka
(koji imaju mali raspon od 0,8 do 1,3 ST), pa u toj dimenziji najviše sliče
kratkosilaznim i dinamičkim kratkim naglascima. Prema tonskom padu zanaglasnog
vokala od 3 ST dinamički dugi naglasak sličan je silaznima, a jasno se razlikuje od
uzlaznih naglasaka u kojima zanaglasni vokal opada najviše za 1,2 ST. Prema padu
intenziteta u zanaglasnom vokalu od oko 6 dB i prema velikom koeficijentu
korelacije tijeka tona i intenziteta od 0,83 dinamički dugi naglasak jasno se svrstava
među dinamičke i silazne naglaske. Dakle, pojedine akustičke dimenzije dokazuju da
je dinamički dugi naglasak zasebna naglasna kategorija jer se razlikuje i od
dugouzlaznog, i od dugosilaznog i od dinamičkog kratkog. Prema osobinama tona i
intenziteta najsličniji je dinamičkom kratkom, ali se prema trajanju jasno izdvaja kao
dugi.

6. 9. 5. Jedan ili više dugosilaznih naglasaka?

Dugosilazni se naglasak pojavljuje u tonskim četveronaglasnim podsustavima
(ds_4_dal, ds_4_sla, ds_4_ost) kao i u prijelaznom sustavu između dinamičkog i
tonskog (ds_2_3, ds_3). Dugosilazni naglasak u svim je percepcijskim
podskupinama jednakih akustičkih osobina, od kojih je najvažnija silazna tonska
krivulja velikog raspona tijekom naglašenog vokala (prosječno od 2,9 do 3,7 ST).
Dugosilazni naglasak, kao i dva uzlazna naglaska, možemo smatrati naglaskom koji
obilježava tonski naglasni sustav jer se ne pojavljuje u dinamičkom dvonaglasnom
sustavu. Iako smo očekivali da će postojanje dugouzlaznog naglaska biti posebnost
prijelaznog tronaglasnog sustava (sustava između tonskog i dinamičkog), pokazalo
se da je naglasak koji osigurava prijelaznu kategoriju zapravo dugosilazni, a na
mjestu dugouzlaznog nalazi se već opisani dinamički dugi (d_2_3) ili prijelazni oblik
između dugouzlaznog i dinamičkog dugog (du_3). Da bi se dogodila potpuna
neutralizacija tonskog sustava u dinamički sustav, dugosilazni naglasak trebao bi
prijeći u dinamički dugi. Prijelaz bi se mogao dogoditi na način da naglašeni vokal
ostane dug, a da se raspon njegove silazne tonske krivulje smanji sve do vrijednosti
tipičnih za dinamičke naglaske (od 1,3 do 1,6 ST). Međutim, prijelazni oblik
dugosilaznog naglaska u dinamički dugi kao međustupanj neutralizacije u
snimljenom korpusu nije otkriven. U dvonaglasnim dinamičkim sustavima
dugosilaznog naglaska nema, a pojavljuje se samo dinamički dugi.

158
6. 9. 6. Jedan ili više dugouzlaznih naglasaka?
Pretpostavili smo postojanje dugouzlaznog naglaska u tonskim četveronaglasnim
podsustavima (du_4_dal, du_4_sla, du_4_ost) i u prijelaznom sustavu između
dinamičkog i tonskog (du_3). Dugouzlazni se naglasak u sve tri varijante
četveronaglasnog sustava ostvaruje jednakim akustičkim sredstvima: dugim
trajanjem naglašenog vokala (prosječno od 146 do 165 ms), trajanjem zanaglasnog
vokala od oko 50% naglašenog, malim rasponom silaznosti u naglašenom vokalu (od
1,0 do 1,3 ST), visokom tonskom razinom zanaglasnog vokala (čija je prosječna
visina za samo 0,2 do 1,2 ST niža od visine naglašenoga), malim padom intenziteta
zanaglasnog vokala prema naglašenom (od 2,9 do 4,2 dB) i malim do srednjim
koeficijentom korelacije između tijeka tona i intenziteta (0,22 do 0,56). U
prijelaznom tronaglasnom sustavu naglasak koji smo nazvali dugouzlaznim (du_3)
zapravo je prijelazni oblik između tonskog dugouzlaznog i dinamičkog dugog jer je
zanaglasni vokal tonski niži za prosječno 2,6 ST po čemu se statistički ne razlikuje ni
od uzlaznih ni od silaznih naglasaka. Možemo pretpostaviti da se kod nekih
govornika kod kojih se ponekad čuje (ili misli da čuje) dugouzlazni (d_2_3), to
zapravo događa vrlo rijetko, i većinom se ne radi o dugouzlaznom, već o
dinamičkom dugom, čija je akustička osobina pad tona i intenziteta u zanaglasnom
vokalu i po tome se ne razlikuje od silaznih naglasaka. Možemo zaključiti da se
"pravi" dugouzlazni, čije su karakteristike dugi, tonski ravan naglašeni vokal, visoka
razina tona u zanaglasnom vokalu i slabo opadanje intenziteta u zanaglasnom vokalu,
pojavljuje samo u tonskim četveronaglasnim sustavima, u kojima postoji i
kratkouzlazni naglasak. Dugouzlazni se naglasak od kratkouzlaznog razlikuje samo
duljim trajanjem naglašenog vokala i kraćim trajanjem zanaglasnog vokala.

6. 9. 7. Jedan ili više kratkouzlaznih naglasaka?

Rezultati analize većine akustičkih parametara nisu dokazali značajnu razliku između
kratkouzlaznog naglaska koji se pojavljuje u dalmatinskom, u slavonskom i u ostalim
četveronaglasnim govorima (ku_4_dal, ku_4_sla, ku_4_ost). Sva tri kratkouzlazna
naglaska pokazuju jednake tendencije: naglašeni je vokal prosječno blago silazan,
raspona 0,8 do 1,2 ST (po čemu se ne razlikuje od kratkosilaznog); zanaglasni vokal

159
ostaje na približno jednakoj tonskoj visini kao i naglašeni, tj. prosječno je za 0,2 do
1,2 ST niži (po čemu se razlikuje od silaznih naglasaka); zanaglasni je vokal za samo
2,4 do 4,0 dB slabijeg intenziteta od naglašenog (po čemu se razlikuje od silaznih
naglasaka u kojima intenzitet opada za 6 do 8 dB); koeficijent korelacije tijeka tona i
intenziteta je vrlo mali (od 0,38 do 0,66, po čemu se također razlikuje od silaznih
naglasaka); trajanje naglašenog vokala je oko 105 do 110 ms (po čemu se razlikuje
od dugih naglasaka). Budući da je u kratkouzlaznom naglasku iz dalmatinskoga
govora trajanje zanaglasnog vokala u odnosu na naglašeni vokal (koje iznosi 95%)
mnogo duže nego u ostala dva sustava (u slavonskom je 73,9, a u ostalima 72,1%),
ono zasigurno utječe na kretanje tona i intenziteta. Naime, što je početni dio tonske
konture zanaglasnog vokala može se smatrati relevantnijim parametrom od ukupne
tonske konture, budući da jezgra ostvaruje samo na tom dijelu, a drugi dio
zanaglasnog vokala preuzima obilježja intonacijskog završetka i znatno opada u
tonu. Budući da se u dalmatinskom izgovoru mnogo jasnije ostvaruje fonološka
zanaglasna duljina, posebno smo analizirali tonsku konturu kratkouzlaznih naglasaka
sa zanaglasnom dužinom i bez nje te usporedili konturu koja se pojavljuje u
dalmatinskom izgovoru od one koja se javlja u slavonskom izgovoru (Slika 36, Slika
37).

0.4
tonski raspon (oktava)

0.3

0.2

0.1

0
10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

ku_dalmatinski trajanje (ms)

ku_slavonski

Slika 36. Trajanje i tijek tona u slavonskom i dalmatinskom kratkouzlaznom

naglasku bez zanaglasne dužine

160
 0.5

tonski raspon (oktava)

0.4

0.3

0.2

0.1

0
10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

ku+zd_dalmatinski trajanje (ms)

ku+zd_slavonski

Slika 37. Trajanje i tijek tona u slavonskom i dalmatinskom kratkouzlaznom

naglasku sa zanaglasnom dužinom

Osnovna razlika između kratkouzlaznog naglaska u slavonskome izgovoru i

istog naglaska u dalmatinskom izgovoru je u odnosu tonske visine zanaglasnog
vokala prema naglašenome. U dalamtinskome je izgovoru zanaglasni vokal na višoj
tonskoj razini nego naglašeni, dok su u slavonskome izgovoru na približno istoj
tonskoj razini. Iako su konture naglašenog vokala u oba regionalna izgovora pretežno
ravne, ipak slavonski izgovor ima neznatno silazniju tonsku konturu naglašenog
vokala. U dalamtinskome se izgovoru ostvaruje zanaglasna duljina, i to većinom
nakon kratkouzlaznog naglaska. Usporedimo li rezultate ove akustičke analize i opise
tonskog kretanja stručnjaka koji na temelju auditivnog dojma opisuju tijek tona i
intenziteta (Belić prema Peco, 1971; Brozović, 1954/55; Kravar, 1988) vidimo da
auditivni opisi, ne samo da su vrlo različiti, već uglavnom i ne odgovaraju akustičkoj
realnosti. Prema Kravaru, tzv. "sjeveroistočni tip" uzlaznih naglasaka (Osijek,
Vinkovci, Novi Sad) i prema Beliću uzlazni naglasci u Vojvodini imaju u
zanaglasnom vokalu znatno viši ton nego u naglašenom vokalu, dok Brozović smatra
da čuje prosječno niži zanaglasni vokal u uzlaznim naglascima sjeveroistočnog tipa.
Belić također smatra da je u tom dijalektalnom tipu naglašeni vokal izrazito uzlazan,
dok Brozović i Kravar smatraju da je ravan. Auditivni opis se s ovdje iznesenim
akustičkim djelomično podudara samo u opisu tijeka naglašenog vokala koji jest
ravan. Zanaglasni vokal nakon slavonskih uzlaznih naglasaka na istoj je razini kao i

161
naglašeni vokal (nije dakle ni izrazito viši, ni izrazito niži). U opisu dalmatinskog
tipa uzlaznog naglaska istini je najbliže bio Brozović, koji zanaglasni vokal opisuje
kao izrazito viši od naglašenog, no njegov je opis pogrešan u tumačenju kretanja
tonske krivulje. Krivulja naglašenog vokala uvijek je ravna (dakle nije izrazito
uzlazna), a krivulja zanaglasnog vokala iako je fonološki možemo interpretirati kao
također ravnu (visoka tonska razina) radi se o akustički silaznoj tonskoj konturi.
Silaznost je u dalmatinskom izgovoru izrazitija kod uzlaznih naglasaka sa
zanaglasnom dužinom jer se u njemu počinje ostvarivati intonacijski završetak.

6. 10. ZAKLJUČAK
Dakle, u hrvatskom je govoru akustičkom analizom dokazano postojanje pet
različitih naglasnih entiteta: dinamički kratki (kratkosilazni), dinamički dugi,
dugosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni (Slika 38 i slika u prilogu XI). Unutar tih
pet naglasnih kategorija na temelju analiziranih akustičkih varijabla dokazane su
regionalne varijante u izgovoru uzlaznih naglasaka i u ostvarenju zanaglasne dužine.
U dalmatinskom izgovoru zanaglasni se vokal ostvaruje na znatno višem početnom
tonu od prosječne tonske visine naglašenog vokala, dok su u slavonskom izgovoru
tonska visina naglašenog i zanaglasnog vokala podjednake. U dalmatinskome se
izgovoru često ostvaruje zanaglasna dužina, osobito nakon kratkouzlaznog naglaska.
Osim očekivana četiri naglaska novoštokavskog sustava, otkrili smo da
postoji i tzv. dinamički dugi koji se u dinamičkom naglasnom sustavu (u riječima u
kojima bi u tonskom sustavu bili ds i du) pojavljuje u kontrastu prema dinamičkom
kratkom. Dinamički kratki naglasak, koji se pojavljuje u dinamičkim sustavima (kao
kratki parnjak dugomu ili kao jedini naglasak u sustavu), akustički je jednak
naglasku koji u tonskom sustavu nazivamo kratkosilaznim.
Sustavi pojedinih govornika predstavljaju kontinuum prijelaza iz tonskog u
dinamički sustav. Otkrili smo da se u procesu neutralizacije dugog u kratki pojavljuje
dinamički poludugi, ali samo na mjestima gdje bi u tonskom sustavu bili dugi
naglasci (nema duljenja kratkog). Također u procesu neutralizacije dugouzlaznog
naglaska u silazni pojavljuje se prijelazni oblik dugouzlaznog (koji ima neke
karakteristike dugouzlaznog, ali teži postati dinamički dugi).

162
a) dinamički kratki naglasak (N = 1485) b) dinamički dugi naglasak (N = 401) c) dugosilazni naglasak (N = 473)

0.5 0.5 0.6

tonski raspon (oktava)

tonski raspon (oktava)

tonski raspon (oktava)

0.4 0.4 0.5

0.4
0.3 0.3
0.3
0.2 0.2
0.2
0.1 0.1
0.1

0.0 0.0 0.0

10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250 10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250 10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250
trajanje (ms) trajanje (m s)
trajanje (m s)

d) kratkouzlazni naglasak (N = 329) e) dugouzlazni naglasak (N = 323)

0.5 0.5
tonski raspon (oktava)

tonski raspon (oktava)

0.4 0.4

0.3 0.3

0.2 0.2

0.1 0.1

0.0 0.0
10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250 10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250
trajanje (m s) trajanje (m s)

Slika 38. Prosječne vrijednosti tijeka tona i trajanja vokala u pet različitih naglasnih entiteta u hrvatskome
Legenda: Na osi x prikazano je prosječno trajanje vokala (u milisekundama), a na osi y raspon tona (u oktavnim vrijednostima). N označava broj riječi čija je pojedina
krivulja prosjek.

163
7. ODNOS AUDITIVNOG I AKUSTIČKOG "PREPOZNAVANJA" NAGLASAKA RIJEČI

7. 1. DEFINIRANJE I ODREĐENJE KRITERIJA AUDITIVNOG I AKUSTIČKOG

PREPOZNAVANJA

Auditivno prepoznavanje određeno je verifikacijskim postupkom slušanja stručnjaka (v.

opis metode slušne verifikacije). Kao "auditivno sigurne" odredili smo one riječi u
kojima se tijekom verifikacijskog postupka podudaraju odgovori između najmanje tri od
četiri stručnjaka. Kao "auditivno nesigurne" odredili smo one riječi kod kojih se ne
podudaraju odgovori triju ili četiriju stručnjaka i odgovori u kojima dva stručnjaka
određuju jednu, a druga dva drugu naglasnu kategoriju (više o rezultatima auditivnog
prepoznavanja v. u poglavlju IV).
Akustičko prepoznavanje određeno je postavljanjem akustičkih kriterija u tri akustičke
varijable: trajanju naglašenog vokala (u ms), odnosu ukupne tonske visine naglašenog i
zanaglasnog vokala (u ST) i rasponu tonskog kretanja u naglašenom vokalu (u ST). Na
temelju izmjerenih podataka (koji su prezentirani u prethodnim poglavljima) prema
srednjim vrijednostima i jednoj standardnoj devijaciji odredili smo akustičke granice
među naglasnim kategorijama. Za automatsko prepoznavanje naglasaka granica između
dugih i kratkih naglašenih vokala postavljena je na 133 ms, razlika između uzlaznih i
silaznih naglasaka na 1,2 ST u mjerenju odnosa tonske visine naglašenog i zanaglasnog
vokala, a dugosilazni se naglasak izdvaja ako je raspon tona u naglašenom vokalu veći
2,9 ST. Dakle program pomoću tri binarne odluke, donesene analizom triju akustičkih
podataka, automatski ispisuje rješenje + ili -:

1. varijabla (1V): trajanje naglašenog vokala; ako je ≥ 133 ms tada je dugi naglasak (+)
2. varijabla (2V): odnos prosječne tonske visine naglašenog vokala prema
zanaglasnomu; ako je ≥ 1,2 ST tada je silazni naglasak (+)
3. varijabla (3V): raspon tona u naglašenom vokalu; ako je ≥ 2,9 ST tada je dugosilazni
naglasak (+)

Kombinacijom tih triju akustičkih kategorija mogu se dobiti pet pretpostavljenih

naglasnih entiteta:
ds (1V + dugi; 2V + silazni, 3V + dugosilazni)

164
du (1V + dugi, 2V - silazni, 3V - dugosilazni)
ks (1V - dugi, 2V + silazni, 3V - dugosilazni)
ku (1V - dugi, 2V - silazni, 3V - dugosilazni)
dd (1V + dugi, 2V + silazni, 3V - dugosilazni)

Postoje i kombinacije koje rezultiraju trima varijantama s kontradiktornim akustičkim

podacima:
x1 (1V - dugi; 2V + silazni, 3V + dugosilazni) – skraćeni (kratki) ds
x2 (1V - dugi; 2V - silazni, 3V + dugosilazni) – skraćeni ds, s visokim zanagl. vokalom
x3 (1V + dugi; 2V - silazni, 3V + dugosilazni) – ds, s visokim zanaglasnim vokalom

Dakle, na temelju podatka o trajanju naglašenog vokala, raspna tona u tom

vokalu i odnosa ukupne tonske visine zanaglasnog vokala prema naglašenomu, u tri je
koraka automatski donesena odluka koji od pet (odn. uključujući i kontradiktorne opise
osam) mogućih naglasaka riječ nosi.
S kolikom točnošću postavljene granice odgovaraju perceptivnim granicama
među naglasnim kategorijama, trebalo bi dokazati perceptivnim testovima identifikacije i
diskriminacije38. Fonetski je očekivano da se akustički podaci za različite auditivne
kategorije djelomično preklapaju. Naime, u analizi korpusa postoji preklapanje dugih i
kratkih naglasaka kod trajanja naglašenog vokala između 113 i 133 ms (svi kraći su
vjerojatno kratki, svi duži su dugi naglasci). Razlika između uzlaznih i silaznih naglasaka
je nesigurna kada je zanaglasni vokal za 1,2 do 2,7 polutonova niži od naglašenog (sve
tonske razlike manje od toga su karakteristika uzlaznih naglasaka, a sve veće od toga
silaznih). Ako je raspon tona u naglašenom vokalu između 1,8 i 2,8 ST, akustički ne
možemo biti sigurni je li izgovoren dugosilazni naglasak, a ako je raspon tona 2,9 ST ili
veći radi se o dugosilaznom naglasku.

38
Za hrvatski postoje dva rada koja ispituju perceptivne granice kaetgorija dugih i kratkih
naglašenih vokala (Bakran, 1988; Moldner, 1994), o prijepornosti ispitivanja tonskih granicama između
silaznih i uzlaznih naglasaka v. poglavlje 1.5.1.

165
7. 2. REZULTATI AKUSTIČKOG PREPOZNAVANJA
Ukupan akustički analizirani korpus sastoji se od 2.809 pojavnica39. Ukupan korpus
analiziran prema prethodno navedenim kriterijima, daje sljedeće rezultate prikazane u
tablici 29:

Tablica 29. Rezultati ukupnog akustičkog prepoznavanja pojavnica u korpusu i njihov

odnos prema očekivanju

Akustičkim Naglasne
kriterijima % Broj kategorije % Broj
definirane pojavnica očekivane pojavnica
naglasne prema
kategorije rječnicima
ds 9,7 274 ds 21,3 599
du 8,5 239 du 26,8 752
ks 45 1264 ks 26,45 743
ku 11,1 311 ku 25,45 715
dd 21 590
x1 3,6 101
x2 0,4 10
x3 0,7 20

Ukupan broj 2809 2809

Legenda: x1 – skraćeni (kratki) ds (ds po rasponu tona u nagl. vokalu); x2 – skraćeni ds, s
visokim zanaglasnim vokalom; x3 – ds, s visokim zanaglasnim vokalom

Za daljnju analizu odabrane su samo "sigurne" akustičke kategorije ds, du, ks, ku i dd, a
tri kategorije u kojima se javljaju oprečni akustički znakovi od pretpostavljenih
izostavljene su iz daljnje analize. Pet akustički sigurnih kategorija uspoređeno je s
rezultatima dobivenim postupkom verifikacije u dvije zasebne skupine: u jednoj su
verifikacijskim postupkom dobivene "sigurne" auditivne kategorije, a u drugoj
verifikacijskim postupkom dobivene "nesigurne" auditivne kategorije.

39
Taj je korpus manji od ukupno snimljenog i verificiranog zbog nekoliko razloga: izostavljane
su pojavnice u kojima se naglasak pojavio na drugom slogu, pojavnice s uzlaznim jezgrama, pojavnice u
kojima se nisu mogle očitati neki akustički podaci zbog prijelaza u škripavu fonaciju, šapat i sl.

166
7. 3. AUDITIVNO SIGURNE NAGLASNE KATEGORIJE I AUTOMATSKO AKUSTIČKO
PREPOZNAVANJE

Ukupan korpus u ovoj analizi sveden je na 1831 pojavnicu auditivno "sigurno"

verificiranih pojavnica. Usporedba rezultata akustičkog prepoznavanja i rezultata
auditivnog prepoznavanja pokazuje da se samo 1270 pojavnica, tj. 69,4% uspoređenog
korpusa podudara u određenju naglasne kategorije. Budući da ne možemo biti sasvim
sigurni niti u valjanost akustičkih kriterija niti u valjanost perceptivnog prepoznavanja,
pokušali smo na više načina otkriti moguće razloge takve velike diskrepancije između
akustike i percepcije.
Jedan je način usporedba rezultata za govornike dinamičkog i govornike tonskog
sustava jer pretpostavljamo da je dinamički sustav nesigurniji i različitiji, a tonski, zbog
većeg broja kategorija jasniji. Od 700 pojavnica iz dinamičkog sustava koje su određene
kao auditivno sigurne njih 522, tj. 74,57% jednako su prepoznate i prema akustičkim
kriterijima. Od 1131 pojavnice tonskog sustava koje su definirane kao auditivno sigurne
njih 748, tj. 66,14% jednako su prepoznate i akustičkim kriterijima. Razlog dakle nije u
vrsti naglasnog sustava, a dobiveni je rezultat suprotan od očekivanog. Nesigurne
perceptivne kategorije kojih je više u dinamičkom sustavu zapravo su već eliminirane
odabirom samo verifikacijski "sigurnih" pojavnica.
Drugi je put kojim možemo objasniti ovu razliku analiza pojedinih naglasnih
kategorija usporedo s gledišta akustike i perceptivnih odluka. U tablici 30 u akustički
prepoznatim kategorijama pojavnice su analizirane dalje prema auditivno prepoznatima,
tj. verificiranim kategorijama. Podaci izneseni u ovoj tablici i napomene uz pojedine
auditivno nedvojbene pojavnice dokazuju utjecaj očekivanja na slušnu odluku
stručnjaka. Očekivanje se može oblikovati na dva načina: na temelju poznavanja svake
riječi i njezinog standardnog naglaska i kontekstom svakog pojedinog ispitanika (jer
slušač u jednom nizu procjenjuje više riječi istog govornika, pa ako govornik ima
primjerice dugouzlazni naglasak u nekoliko riječi, očekujemo da će ga imati i u
sljedećima). Koliko utječe kontekst na temelju tih podataka ne možemo analizirati (jer bi
kao varijablu trebalo uzeti vrijeme, tj. koje su riječi prve procijenjene, a koje kasnije
tijekom verifikacije). No, dokazati možemo veliki utjecaj očekivanja određene
normativne kategorije. U skupini akustički "prepoznatih" kratkouzlaznih naglasaka samo
je 63,8% verificirano s tim naglaskom, a čak 30% riječi iz te skupine verificirano je s
dugouzlaznim naglaskom. Vjerojatno granica između dugouzlaznog i kratkouzlaznog

167
naglaska koja je određena trajanjem naglašenog vokala od 133 ms, nije postavljena točno
na granici dviju kategorija, te je granica na kojoj kratkouzlazni prelazi i dugouzlazni
nešto kraće trajanje naglašenog vokala. Međutim, i u skupini akustički "prepoznatih"
dugouzlaznih naglasaka, samo je 76,4% auditivno verificirano s tim naglaskom, dok je
čak 19,7% verificirano s kratkouzlaznim. Dakle, postavimo li granicu između tih dviju
kategorija na kraćem trajanju, tada će ovaj broj akustički "pogrešno" prepoznatih
naglasaka porasti. Rezultati ove analize pokazuju da se dio pojavnica s očekivanim
dugosilaznim i dugouzlaznim naglaskom preklapa, što je fonetski normalna pojava. No,
te se pojavnice auditivno vrlo sigurno kategoriziraju u očekivane naglasne kategorije, što
je prema teoriji informacija također predvidiva pojava. Naime, pogledamo li o kojim se
akustički i perceptivno nejednako prepoznatim riječima radi, vidimo da je većina riječi
koje su akustički određene kao kratkouzlazne, a auditivno verificirane kao dugouzlazne,
zapravo skupina riječi u kojima se normativno očekuje dugouzlazni, a kod govornika tih
riječi je većinom prepoznato slavonsko podrijetlo. U suprotnom slučaju (akustika kaže
dugi, percepcija kratki) također se radi o riječima u kojima je na percepciju
najvjerojatnije utjecalo očekivanje jer bi većina riječi prema normi trebala imati
kratkouzlazni. I u toj skupini pojavnice najčešće pripadaju govornicima podrijetlom iz
Slavonije. Dakle, dodatna analiza svake pojedine pojavnice ukazuje i na posebnost
tonskog naglasnog sustava u Slavoniji: kraćenje dugih naglašenih vokala i duljenje
kratkih vokala40
Napomene u tablici 30 koje su dane uz još neke auditivne kategorije pokazuju
utjecaj očekivane naglasne kategorije na njezino "prepoznavanje". Dakle, možemo
zaključiti da očekivanje igra veliku ulogu u slušnom prepoznavanju te se u analizama ne
bismo smjeli oslanjati samo na sluh, čak i kada se radi o verificiranom korpusu u kojem
se više slušača slaže u procjeni.
Što se tiče akustičkog "prepoznavanja" kategorija, treba imati na umu da je broj
ovdje akustički definiranih kriterija reduciran na samo tri veličine: trajanje naglašenog
vokala, odnos tonske visine zanaglasnog i naglašenog vokala te raspon tona u
naglašenom vokalu. Kao što vidimo tijek tonske krivulje uopće nije uzet kao kriterij za
prepoznavanje naglasaka (osim posredno definiranjem veličine raspona tona u
naglašenom vokalu kojim se izdvaja dugosilazni naglasak). Osim što perceptivne granice
kategorija nisu prethodno dokazane, treba imati na umu i mogućnost postojanja drugih

40
O pojavi duljenja kratkih naglasaka u osječkom govoru v. Benić (u tisku).

168
akustičkih migova dostatnih za auditivno prepoznavanje i razlikovanje pojedinih
naglasnih kategorija.

Tablica 30. Odnos akustički "prepoznatih" i auditivno verificiranih (sigurnih)

naglasnih kategorija

Akustički Auditivno Količina Napomena o normativno očekivanoj

prepoznata Broj prepoznata Broj auditivnog naglasnoj kategoriji i regionalnom
kategorija kategorija prepozn. izgovoru govornika
(verificirani unutar
naglasci) akustičke
kategorije
(%)

ds 194 ds 171 88,1

du 1 0,5
ks 16 8,2
ku 1 0,5
dd 5 2,6

du 203 ds 2 1,0
du 155 76,4
ks 4 2,0
ku 40 19,7 očekivanje ku, slavonski izgovor
dd 2 1,0

ks 905 ds 14 1,5
du 25 2,8 očekivanje du i zanaglasne duljine
ks 780 86,2
ku 64 7,1 dinamički sustav
dd 22 2,4

ku 257 du 77 30,0 očekivanje du, slavonski izgovor

ks 14 5,4 dinamički sustav
ku 164 63,8
uj 2 0,8

dd 272 ds 59 21,7 očekivanje ds

du 62 22,8 očekivanje du
ks 123 45,2 očekivanje ks ili ku
ku 6 2,2 očekivanje ku
dd 22 8,1 očekivanje ds ili du, dinamički sustav

Ukup. 1831

169
7. 4. AUDITIVNO NESIGURNE NAGLASNE KATEGORIJE I AKUSTIČKO PREPOZNAVANJE
Iz ukupnog korpusa izdvojeno je 847 auditivno nesigurnih naglasnih pojavnica (u kojima
se dva ili više slušača međusobno ne slažu u opisu naglasne kategorije) koje su akustički
obrađene i prepoznate u jednoj od pet akustički definiranih kategorija. U ovoj auditivno
"nesigurnoj" skupini 4,3% pojavnica akustički su prepoznate s dugouzlaznim naglaskom,
6,4% s kratkouzlaznim, 9,4% s dugosilaznim, 37,5% s dinamičkim dugim i 42,4% s
kratkosilaznim naglaskom. Potražimo li uzrok kolebanja među odgovorima stručnjaka,
nailazimo na činjenicu da je 81% pojavnica ovoga dijela korpusa podrijetlom od
govornika za koje pretpostavljamo da imaju dinamički sustav. Ovo je još jedna potpora
tvrdnji da je dinamički naglasni sustav polariziran na kratki (kratkosilazni) i dugi
dinamički naglasak, no te dvije kategorije nisu jasno uspostavljene u svijesti slušača.

7. 5. ZAKLJUČAK
Očekivanje određenih normativnih naglasaka vrlo snažno utječe na auditivnu procjenu
slušača. Stoga, verificirani naglasni korpus ne odgovara u potpunosti akustičkoj realnosti
riječi. Podudarnost prepoznavanja naglaska riječi na temelju zadanih akustičkih kriterija
i auditivno verificiranih naglasaka iznosi 69,4%. Pretpostavljamo da je 30%
nepodudaranja između auditivnog i automatskog akustičkog prepoznavanja u većoj mjeri
nastalo zbog "netočnog" auditivnog prepoznavanja, koje je pod velikim utjecajem
očekivanja, a u manjoj mjeri zbog pogrešno postavljenih akustičkih granica u
automatskom prepoznavanju. Granica između dugih i kratkih naglasaka koja je
postavljena na 133 ms trajanja naglašenog vokala, vjerojatno se nalazi na malo kraćem
trajanju naglašenih vokala. Granica između silaznih i uzlaznih naglasaka koja je
postavljena na 1,2 ST u razlici visine zanaglasnog vokala prema naglašenomu, može
prilično sigurno (s manje od 10% pogreške) razlučiti uzlazne od silaznih naglasaka.
Granica od 2,9 ST u rasponu naglašenog vokala također može sa velikom vjerojatnošću
(s manje od 10% pogreške) razlučiti dugosilazni od svih ostalih naglasaka.
Kod tih akustičkih kriterija u prepoznavanju naglasaka treba imati na umu da su
riječi na temelju čijih se podataka mjerila uspješnost prepoznavanja bile izgovarane u
kraćoj rečenici, pod rečeničnim naglaskom većinom u silaznoj jezgri te da se radi o
dvosložnim riječima (s variranjem tempa izgovora među različitim govornicima). Za
prepoznavanje višesložnih riječi, riječi u dužim intonacijskim jedinicama ili samostalno

170
izgovorenih riječi-rečenica, da i se postigao jednak stupanj "točnog" prepoznavanja,
vjerojatno treba modulirati trajanje i raspon tona.
Još jednom moramo istaknuti da postavljeni akustički kriteriji ne dokazuju
granice među naglasnim kategorijama, već ih prema akustičkim podacima dobivenim
statističkom analizom tek pretpostavljaju. Za dokazivanje granica kategorija potrebno je
osmisliti perceptivno istraživanje koje pomoću testova identifikacije i diskriminacije na
kontinuiranom nizu akustičkih podražaja dokazuje granice među kategorijama.

171
8. ZANAGLASNA DUŽINA

8. 1. UVOD
Zanaglasne dužine pripadaju ili osnovi riječi ili tvorbenim i obličnim nastavcima (Barić i
sur, 1995). Dužine koje pripadaju osnovi riječi najčešće su one ispred suglasničkog
skupa koji počinje sonantom, tzv. pozicijska dužina (npr. òpanak – òpānka). Zanaglasne
dužine obličnih nastavaka trebale bi se ostvarivati u pojedinim padežima imenica, u
pojedinim glagolskim oblicima, u određenom vidu pridjeva te pojedinim padežima
neodređenog vida pridjeva. Dužine se ostvaruju u određenim imeničkim, pridjevskim i
priložnim tvorbenim nastavcima. Dosadašnja istraživanja izgovora, percepcije i
prihvatljivosti fonološke zanaglasne dužine ukazuju na to da se fonološki dugi
zanaglasni vokali u suvremenom hrvatskom izgovoru ostvaruju samo u nekim oblicima
riječi (Magner i Matejka, 1971) i u kraćoj izvedbi (Bakran, 1984; 1985/86). Duža,
klasična izvedba zanaglasne dužine procjenjuje se kao standardna, no njezina je
poželjnost mnogo manja (Bakran, 1985/86; Škarić i Lazić, 2002; Škarić i Varošanec-
Škarić, 2003) te ne pripada suvremenom verificiranom hrvatskom idiomu. Smatra se da
su dužine očuvanije u predzadnjem slogu (dakle u trosložnim i višesložnim riječima),
nego u posljednjem slogu.

8. 2. POSTUPAK
Ovo istraživanje na vrlo malom i ograničenom korpusu pristupa ispitivanju ostvarenja
zanaglasne dužine. Budući da su za ispitivanje akustičke vrijednosti naglasaka odabrane
većinom imenice, zanaglasna dužina mjerena je u imeničkim tvorbenim nastavcima u
riječima: radnik, putnik; glupost, važnost, tupost; radost, vučjak, pakost, pamet; papir,
čudak, pušač, paket. Da bi usporedba fonoloških dugih i kratkih zanaglasnih vokala bila
fonetski valjana uzete su u obzir samo riječi vrlo slične fonetske konstrukcije (dvosložne
riječi s naglašenim prvim slogom, ostvarene uvijek u istoj rečeničnoj poziciji, vokali u
zatvorenom slogu, podjednak broj i vrsta okolnih glasnika). Na temelju odabranog
korpusa možemo zaključiti koliko se često u hrvatskom (u imeničkim tvorbenim
nastavcima) pojavljuje zanaglasna dužina i koliko je trajanje potrebno da bi se
percipirala. Moći ćemo zaključiti i koliko je trajanje zanaglasne dužine s obzirom na

172
vrstu naglaska u prethodnom vokalu. Također, moći ćemo zaključiti u kojim je
dijalektalnim regijama Hrvatske zanaglasna dužina očuvanija.

8. 3. REZULTATI: ANALIZA NORMATIVNO OČEKIVANIH NAGLASNIH I ZANAGLASNIH

KATEGORIJA

Ukupni rezultati dobiveni analizom odnosa trajanja zanaglasnih vokala prema

naglašenom vokalu, pokazuju da zanaglasni dugi vokali (u kategoriji normativno
očekivanih dugih) traju prosječno 62,5% trajanja naglašenog vokala, a zanaglasni kratki
vokali 57,6% trajanja naglašenog (s razlikom između otvorenih i zatvorenih slogova
manjom od 1%). Iako je ova razlika, koja prosječno iznosi 4 do 5%, statistički značajna
(p < 0,000), ipak je nedovoljna za percepciju. Zanaglasni dugi vokali za manje od 5%
duži su od zanaglasnih kratkih, što je kod prosječnog trajanja od 70 ms ispod
perceptivnog praga razlike od 10 ms.
Analiziramo li prosječne vrijednosti trajanja u ms ukupni rezultati pokazuju da
zanaglasni fonološki dugi vokali (svi se nalaze u zatvorenim slogovima) traju prosječno
67,3 ms (SD 19,5), a zanaglasni fonološki kratki 71,4 ms (SD 18,5), što je tendencija
suprotna od očekivane. Budući da pretpostavljamo da je trajanje vokala u otvorenim
slogovima duže nego u zatvorenim, zanaglasne fonološki kratke vokale razdvojili smo u
dvije skupine. Rezultati pokazuju da kratki zanaglasni vokali u zatvorenim slogovima
traju prosječno 69,0 ms (SD 17,5), a u otvorenim slogovima 73,2 ms (SD 19,1). Iako
vidimo da otvoreni slog utječe na produljeno trajanje, taj utjecaj nije toliko velik da bi
mijenjao ukupni rezultat; zanaglasni fonološki kratki slogovi prosječno su duži od
fonološki dugih i u zatvorenim slogovima. Ova razlika u trajanju, koja pokazuje
tendenciju da zanaglasni fonološki dugi vokal traje kraće od fonološki kratkog, nije
statistički značajna. Ova je mala prosječna razlika vjerojatno nastala zbog različitih
mirkoprozodijskih utjecaja u pojedinim analiziranim riječima. Iz ukupnih podataka o
apsolutnom trajanju vokala, kao i iz podatka o relativnom trajanju (izraženom kao odnos
trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu), zaključujemo da se zanaglasna
fonološka dužina vokala u suvremenom općem hrvatskom govoru potpuno izgubila.
Trajanje zanaglasnih vokala analizirano je i prema pojedinim naglascima.
Rezultati pokazuju (Tablica 31) da su apsolutna trajanja zanaglasnih vokala prosječno
između 60 i 80 ms, ali njihovo variranje ne pokazuje sustavnu ovisnost o fonološkom
obilježju dužine zanaglasnih vokala, već o vrsti naglašenog vokala. Jedino se u uzlaznim

173
naglascima može dokazati fonetska razlika između fonološki dugih i kratkih zanaglasnih
vokala. Ta se razlika ne ostvaruje apsolutno dužim trajanjem zanaglasnog vokala, već
skraćenim trajanjem naglašenog vokala ispred nenaglašenog fonološki dugog vokala.
Odnos trajanja fonološki dugog zanaglasnog vokala prema naglašenomu u
dugouzlaznom je naglasku 58%, a fonološki kratkog 52%. Iako apsolutna trajanja
zanaglasnih vokala pokazuju suprotnu tendenciju, ovaj je odnos ostvaren time što je
naglašeni vokal u dugouzlaznom naglasku kraći (127 ms) ako ga prati fonološki dugi
vokal, a duži (151 ms) ako je nakon njega fonološki kratki vokal. Sličan se obrazac
pojavljuje u kratkouzlaznom naglasku. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema
naglašenom kod dugih je zanaglasnih vokala 80%, a kod kratkih 66%. Trajanje
naglašenog vokala u kratkouzlaznom naglasku je 97 ms, ako ga prati fonološki dugi
vokal, a 103 ms, ako ga prati fonološki kratki vokal. Kod silaznih naglasaka zanaglasni
fonološki dugi vokali prosječno su kraći od zanaglasnih fonološki kratkih vokala, kako u
apsolutnom trajanju, tako i u odnosu trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu.

Tablica 31. Prosječno trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri normativno

očekivana naglaska s obzirom na fonološko obilježje dužine i kračine
zanaglasnog vokala (89 govornika)
Vrsta Vrsta Trajanje Trajanje Odnos trajanja
naglaska zanaglasnog naglašenog zanaglasnog zanaglasnog vokala
vokala vokala (ms) vokala (ms) prema naglašenom
vokalu (%)
ds dug (z. s.) 141 61 45 %
kratak (z. s.) 144 69 49 %
kratak (o. s.) 160 69 44 %

du dug (z. s.) 127 68 58 %

kratak (z. s.) 151 75 52 %
kratak (o. s.) 144 74 52 %

ks dug (z. s.) 113 64 58 %

kratak (z. s.) 108 65 63 %
kratak (o. s.) 110 72 68 %

ku dug (z. s.) 97 74 80 %

kratak (z. s.) 103 65 66 %
kratak (o. s.) 124 81 66 %

Legenda: z. s. = zatvoreni slog; o. s. = otvoreni slog

174
 No, svi ti rezultati dobiveni su iz analize ukupnog korpusa, a jasno je da je u
velikom dijelu korpusa neutralizirana razlika uzlaznih i silaznih naglasaka, a u manjem
dijelu čak i razlika dugih i kratkih naglašenih vokala. Stoga ćemo analizu provesti i
prema podacima razvrstanim u nekoliko regionalno i naglasno ovjerenih kategorija.

8. 4. REZULTATI: PERCIPIRANJE TRAJANJA ZANAGLASNE DUŽINE

Iz korpusa smo izolirali riječi u kojima se očekuje ostvarenje zanaglasne dužine te u 939
pojavnice analizirali percipira li se zanaglasna dužina te koliko u pojedinim slučajevima
iznosi trajanje vokala. Za pojedinu pojavnicu svaki je od četiriju stručnih procjenitelja
označio percipira li dužinu ili ne, te je ukupan broj odluka o tome čuje li se dužina ili ne
3756. Tablica 32 prikazuje koliko se percipira zanaglasna dužina, sa kolikom se
sigurnošću ona percipira (broj u prvom stupcu označuje broj slušača koji smatraju da je u
istoj pojavnici ostvarena dužina), te koliko je trajanje zanaglasnog vokala u odnosu na
naglašeni u pojedinim slučajevima.

Tablica 32. Percepcija zanaglasne dužine u korpusu u kojem se ona fonološki očekuje
Broj slušača koji u Broj Postotak Trajanje
istoj pojavnici čuju pojavnica u pojavnica u zanaglasnog
ostvarenje dužine korpusu korpusu vokala u odnosu
(N) (%) na naglašeni (%)
4 60 6,4 102,4
3 58 6,2 74,5
2 29 3,1 81,5
1 126 13,4 62,7
0 666 70,9 57,6

Treba napomenuti da su stručni procjenitelji na mnogo riječi označavali da se

dužina umjereno ostvaruje, tj. ostvaruje u kraćem obliku nego što bi se očekivalo u
klasičnom idiomu, ali da je upravo takvo ostvarenje dužine prihvaćeno. To razlikovanje
duge i skraćene dužine nismo ovdje uzeli u obzir te sve riječi u kojima je obilježena
dužina računane zajedno. Podaci pokazuju da se dužina u 70,9% korpusa uopće ne
ostvaruje, što su za svaku pojedinu riječ jednako procijenila četiri stručnjaka. Vrlo
vjerojatno dužina se ne ostvaruje ni u idućih 13,4% korpusa u kojem je za pojedinu riječ
samo jedan stručni slušač napisao da se dužina čuje, dok su ostala tri slušača obilježila
kračinu. Dakle, u 84,3% korpusa zanaglasna se dužina ne ostvaruje. Riječi u kojima se
sva četiri procjenitelja slažu da je dužina ostvarena čine 6,4% korpusa. Kao što vidimo iz

175
tablice, u riječima u kojima se dužina sigurno ostvaruje (jer je potvrđena percepcijom
stručnjaka) zanaglasni vokal traje približno jednako kao i naglašeni, prosječno 102,4%
trajanja prethodnog naglašenog vokala. U riječima u kojima zanaglasni vokal traje oko
60% trajanja naglašenog, ne percipira se ostvarenje zanaglasne dužine. Podaci između
toga, dakle zanaglasni vokali koji traju između 60 i 100% trajanja naglašenog vokala, ne
upućuju na sigurno (perceptibilno) ostvarenje fonološke zanaglasne dužine.

8. 5. REZULTATI: ZANAGLASNA DUŽINA U REGIONALNIM IZGOVORIMA

Zanaglasna dužina analizirana je zasebno u tri veće perceptivno određene grupe, tj.
govornike kod kojih se čuje kajkavsko, slavonsko štokavsko i dalmatinsko štokavsko
izgovorno podrijetlo. U skupini govornika "kajkavskog" podrijetla trajanje zanaglasnih
dugih i kratkih vokala analizirano je zajedno za sve naglasne podsustave (jedan
dinamički naglasak, 1-2, 2, 2-3 naglaska), a u skupini govornika "slavonskog" i
"dalmatinskog" podrijetla analizirani su samo govornici koji ostvaruju novoštokavski
četveronaglasni sustav. Ostale perceptivne skupine nisu analizirane zbog malog broja
predstavnika svake skupine (npr. čakavski, dalmatinski tronaglasni, štokavski kojem se
ne može jasno odrediti podrijetlo, štokavski podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i sl.).
Tablica 33 prikazuje rezultate količine percepcije zanaglasne dužine (zadnji stupac),
odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu u fonološki kratkim i dugim
zanaglasnim vokalima te apsolutno prosječno trajanje zanaglasnih dugih i kratkih vokala.

Tablica 33. Trajanje i percepcija dugih zanaglasnih vokala u tri regionalna izgovora
Regija Vrsta N Trajanje SD Trajanje SD Odnos SD Uk. Percip.
zangl. Nv (ms) Zv (ms) Zv/Nv broj zan.
vokala (%) sluš. dužine
procj. (%)
Kajkavski dug 383 112,3 31,2 62,3 15,9 59,0 21,6 1532 0,7
(1, 1-2, 2, 2- kratak 1019 128,5 32,6 71,1 23,0 58,2 21,4
3 nagl.)
Dalmatinski dug 63 118,7 38,0 85,6 28,0 82,7 45,5 252 46,4
4-nagl. kratak 173 137,1 40,0 77,5 17,5 62,0 23,9
štokavski
Slavonski dug 220 123,2 35,5 69,3 20,0 60,9 26,1 880 24,0
4-nagl. kratak 511 133,2 35,1 74,1 22,4 58,8 25,0
štokavski

176
 Iz rezultata je razvidno da se zanaglasna dužina najjasnije ostvaruje u
dalmatinskim štokavskim govorima, u kojima su stručni slušači čak u 46,4% riječi čuli
zanaglasnu dužinu. Ovaj postotak dobiven tako što su zbrojeni svi odgovori pojedinih
slušača, bez obzira na to jesu li se podudarali međusobno ili ne (pa je ukupan broj
slušnih procjena četiri puta veći od broja analiziranih pojavnica). U dalmatinskom
izgovoru prosječno je trajanje dugih zanaglasnih vokala 82,7% trajanja naglašenih
vokala, dok je trajanje kratkih zanaglasnih vokala 62% trajanja naglašenih. Budući da je
trajanje zanaglasnih i naglašenih vokala međusobno vrlo ovisno (duži naglašeni ima
kraći zanaglasni vokal i obratno) ti bi se podaci vjerojatno još više izdiferencirali s
obzirom na trajanje i vrstu naglašenih vokala. Apsolutno je trajanje manje relevantno, u
prosjeku dugi zanaglasni vokali dalmatinskog izgovora traju 85,6 ms, a kratki 77,5 ms.
U slavonskom se izgovoru rjeđe ostvaruju zanaglasne dužine, one su čujne u tek
24,0% korpusa u kojima se očekivalo njihovo ostvarenje. Ovaj je podatak, kao i za
dalamtinski dobiven zbrojem svih podataka skušača, i kada bi se izdvojile samo riječi u
kojima se sva četiri slušača slažu, postotak ostvarivanja zanaglasne dužine bio bi
zasigurno mnogo manji. Vjerojatno je samo očekivanje pospješilo perceptivnu odluku o
čujnoj dužini jer akustički podaci pokazuju da je skoro jednako trajanje dugih i kratkih
zanaglasnih vokala u odnosu na naglašeni. Očekivani fonološki dugi zanaglasni vokali
traju 60,9%, a fonološki kratki 58,8% trajanja naglašenog vokala. Apsolutno trajanje
pokazuje čak suprotnu tendenciju, no ono nije relevantno jer više ovisi o apsolutnoj
dužini naglašenog vokala i vrsti naglašenog vokala, nego o ostvarenju zanaglasne
dužine.
Kod govornika za koje slušači smatraju da su s kajkavskog područja, većinom
govornici iz Zagreba (koji većinom ostvaruju dinamičke naglaske) nema zanaglasnih
dužina, tj. dužine se ne percipiraju niti akustički ostvaruju. Vrlo su rijetke pojavnice u
kojima su slušači procijenili da je zanaglasna dužina ostvarena, tek u 0,7% korpusa (u
više od 1500 procjena). Akustička mjerenja pokazuju da zanaglasni fonološki kratki
vokali traju 58,2% trajanja naglašenog vokala, a u zanaglasni normativno "očekivani"
fonološki dugi 59,0% trajanja naglašenog vokala, što je skoro jednako.

8. 6. RASPRAVA
Trajanje je akustička kategorija kojom se ostvaruje razlika naglašenih i nenaglašenih
slogova, razlika između dugih i kratkih naglašenih vokala te razlika dugih i kratkih

177
nenaglašenih vokala. Trajanje pojedinih segmenata vrlo je podložno utjecaju tempa te
utjecaju odnosa veličine slogova u riječi te broja i vrste glasnika u slogu. Stoga je razliku
u trajanju između pojedinih kategorija bolje izražavati u odnosima, nego kao apsolutno
trajanje u ms. O velikom utjecaju broja slogova u riječi na trajanje vokala svjedoče
sljedeći podaci (Bakran, 1984:36): naglašeni vokal [a] pod kratkim naglaskom u
jednosložnim riječima traje 140ms, u dvosložnim 128ms, a u trosložnim 118ms, dok
naglašeni vokal [a] pod dugim naglaskom u jednosložnoj riječi traje 252ms, u dvosložnoj
228ms, a u trosložnoj 200ms. Stoga je za sve rezultate dobivene u ovom radu nužno
naglasiti da se radi o trajanju mjerenom u dvosložnim riječima izgovorenim u kraćoj
rečenici.
Rezultati istraživanja trajanja zanaglasne dužine ukazuju na njezino nestajanje u
suvremenom govoru. Dobiveni podaci pokazuju da se prosječno trajanje zanaglasnog
vokala od oko 60-70 ms, tj. zanaglasni vokal koji traje oko 60% trajanje naglašenog
vokala percipira kao kratki zanaglasni vokal. Ovi se podaci podudaraju s Bakranovim
mjerenjima suvremenog hrvatskog govora (Bakran, 1984; 1985/86) u kojem fonološki
dugi zanaglasni vokali traju prosječno 67 ms, a kratki 61 ms. Bakran (1985/86) trajanje u
suvremenom izgovoru uspoređuje s trajanjem zanaglasne dužine u klasičnom izgovoru
P. Cindrića (snimljenog uz knjigu Ivšića i Kravara, 1955) kod kojeg zanaglasni dugi
vokal traje 96 ms, a zanaglasni kratak 79 ms, te s mjerenjima trajanja kod Ivića i Lehiste
(1963) prema kojima dugi zanaglasni vokal traje 147 ms, a kratki 96 ms. Mjerenje
trajanje kod triju govornika hrvatskog klasičnog standardnog izgovora u izoliranim
riječima (Pletikos, 2003) pokazuje da zanaglasni fonološki kratki vokali traju 70-120 ms,
a zanaglasni fonološki dugi 170-250 ms, tj. da kratki zanaglasni vokal traje 40-80%
trajanja naglašenog vokala, a zanaglasni fonološki dugi 80-180% trajanja naglašenog
vokala, te da trajanje zanaglasnog vokala unutar tih vrijednosti najviše ovisi o vrsti
naglašenog vokala koji prethodi dužini. Zanaglasni je vokal (bio on kratak ili dug) duži
nakon kratkih naglasaka (ks, ku), nego nakon dugih (ds, du), i duži nakon silaznih (ks,
ds) nego nakon uzlaznih (ku, du). Škarić (2007: 132) prikazuje rezultate trajanja
fonološki dugih i kratkih zanaglasnih vokala u trima hrvatskima idiomima: klasičnom,
prihvatljivom i prihvaćenom. U klasičnom tipu (analiza je rađena na snimkama govora P.
Cindrića) dugi zanaglasni vokali traju 262 ms, a kratki 126 ms; u prihvatljivom tipu
zanaglasni dugi traju 181 ms, a zanaglasni kratki 83 ms; u prihvaćenom tipu zanaglasni
dugi traju 109 ms, a zanaglasni kratki 100 ms. U ovom su radu analizirane riječi

178
snimljene zasebno, za razliku od Bakrana koji analizira vezani govor, pa su stoga sve
vrijednosti duže.
Buzina (1987) istražujući ortoepska odstupanja u televizijskim dnevnicima izvodi
sljedeće zaključke o ostvarenjima zanaglasnih dužina: (1) najbolje se čuvaju dužine
genitiva imenica, i to u množini, (2) dobro se čuvaju dužine kod određenih pridjeva i
rednih brojeva, (3) najmanje se čuvaju dužine u instrumentalu imenica, pridjeva i
zamjenica ženskog roda, (4) u riječima u kojima bi trebale biti dvije zanaglasne dužine
češće se ostvaruje samo jedna. Autorica također zaključuje da spikeri u izgovaranju
genitiva množine dvostruko više čuvaju dužine od reportera, no u ostalim se slučajevima
ove skupine govornih profesionalaca ne razlikuju. Nema podataka o ostvarenju dužina u
osnovi riječi (vjerojatno zato što je nju teže percipirati, jer je često pozicijski uvjetovana
u izgovoru suglasničkog skupa koji počinje sonantom). Također nema podataka o
ostvarenju obličnih dužina kod glagola, pa pretpostavljamo da je u suvremenom
hrvatskom govoru dužina na tim mjestima potpuno nestala. Magner i Matejka (1971,
podaci sustavno prikazani kod Kravara, 1988/89) dokazuju da se zanaglasne dužine ne
ostvaruju u naglasnim sustavima Zagreba i Beograda, a očuvane su u govoru Sarajeva i
Podgorice (tada nazivane Titograd).
Pojedinačni rezultati ukazuju na međuovisnost zanaglasne dužine i
kratkouzlaznog naglaska. Može se postaviti pitanje da li dužina pomaže ostvarenju
kratkouzlaznog ili kratkouzlazni naglasak utječe na to da se dužina ostvari. Tezu o
uzročno-posljedičnoj povezanosti naglaska i dužine potkrepljuju govornici koji ostvaruju
kratkouzlazni naglasak samo u riječima s prenesenim naglaskom i kompenzacijskom
zanaglasnom dužinom. Iz pedagoškog iskustva podučavanja ortoepcije može se reći da je
prepoznavanje kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska nakon kojih slijedi zanaglasna
dužina mnogo slabije od prepoznavanja tih naglasaka bez zanaglasne dužine.

8. 7. ZAKLJUČAK
Rezultati dobiveni u ovom dijelu istraživanja pokazuju da je u hrvatskom suvremenom
govoru zanaglasna dužina većinom izjednačena sa zanaglasnom kračinom. Jedino je
dalmatinski štokavski izgovor djelomično čuva te se u njemu ostvaruje akustički
onakvom kakva je opisana u hrvatskom klasičnom izgovoru.

179
9. UTJECAJ GLASNIKA IZ PRISTUPA SLOGA NA TIJEK FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE
U VOKALU

9. 1. UVOD
U jednom od uvodnih teorijskih poglavlja (1. 3. 6) raspravljali smo o utjecaju
mikroprozodije i makroprozodije na prozodiju riječi. Makroprozodijom nazivamo utjecaj
segmenata većih od naglašene jedinice (veličina govorne riječi, prozodija intonacijske
jedinice i rečenice), a mikroprozodijom utjecaj segmenata manjih od govorne riječi
(pojedini glasnici, struktura sloga).
Makroprozodija utječe pretežno na mjesto vrha f0 u naglašenom slogu.
Primjerice, u jednosložnoj riječi vrh f0 ostvaruje se na početku sloga, a što je broj slogova
u prozodijskoj riječi veći, to se vrh f0 (u višesložnoj riječi s udarom na prvom slogu)
pomiče prema kraju naglašenog sloga (Van Santen i Möbius, 1997). Mjesto naglašene
riječi u rečenici utječe na mjesto vrha tako što je u inicijalnoj rečeničnoj poziciji vrh f0
pomaknut prema kraju sloga, a u finalnoj rečeničnoj poziciji prema početku sloga
(Smiljanic, 2004). Vrsta fokusa također utječe na mjesto vrha f0: u širokom fokusu, tj.
manjem stupnju isticanja vrh je pomaknut prema kraju sloga i riječi, a u uskom fokusu,
tj. većem stupnju istaknutosti pomaknut je prema početku sloga (Smiljanic, 2004).
Makroprozodijski uvjeti u ovom su radu konstantni: sve su riječi dvosložne s udarom na
prvom slogu, sve su ispitivane riječi izgovorene u istoj okvirnoj rečenici (Reci … sada) i
u uskom fokusu. Konstantnost tih uvjeta osigurava jednak intonacijski obrazac.
Mikroprozodijskim utjecajima nazvali smo suprasegmentalna obilježja (visinu
tona, intenzitet i trajanje) uvjetovana vrstom glasnika u slogu. Termin mikroprozodija
preuzet je od Wernera i Kellera (1994). Jezično univerzalna mikroprozodija u literaturi
se naziva inherentnim ili unutarnjim osobinama glasnika (Škarić, 1991) i mehaničkim
fonetskim univerzalijama (Maddieson, 1999). Na mehaničke fonetske univerzalije
najviše utječe izgovorna visina vokala, mjesto artikulacije i zvučnost glasnika. Izgovorno
viši vokali [i, u] imaju višu inherentnu f0 od srednjih vokala [e, o], a oni pak višu od
izgovorno niskih vokala [a]; vokali pred zvučnim konsonantima duži su nego pred
bezvučnima; bezvučni konsonanti pred vokalom povisuju početnu f0 vokala, a zvučni
snizuju (Maddieson, 1999). U sastavljanju korpusa za akustičku analizu hrvatskih
naglasaka različiti mikroprozodijski utjecaji nisu se mogli izbjeći jer u hrvatskom ne
postoje riječi identične segmentalne strukture sa sve četiri vrste leksičkih naglasaka.
Stoga je korpus sastavljen tako da u svakoj skupini riječi za pojedini normativni naglasak

180
u slogu pod udarom bude podjednak broj svakog od pet hrvatskih vokala. Također, riječi
su odabrane tako da u pristupu naglašenog sloga u svakoj skupini normativnih naglasaka
bude podjednak udio zvučnih suglasnika, bezvučnih suglasnika i sonanata. Zato je na
ukupnim rezultatima opisa pojedinih naglasnih entiteta moguće analizirati ovu dimenziju
mikroprozodijskog utjecaja.
Temeljno je pitanje ovog dijela istraživanja kako i koliko glasnici iz pristupa
sloga utječu na fundamentalnu frekvenciju naglašenog vokala. Pitanje "kako" odnosi se
na smjer kretanja f0 u početnom dijelu vokala, tj. je li početna f0 silazna, uzlazna ili ravna,
te kolika je razlika početne f0 (u Hz) vokala nakon različitih glasnika iz pristupa sloga.
Pitanje "koliko" odnosi se na trajanje utjecaja glasnika iz pristupa (izraženo u postocima
trajanja vokala i u milisekundama).

9. 2. POSTUPAK
Utjecaj glasnika iz pristupa sloga na tijek f0 u naglašenom vokalu analiziran je u
snimkama dobivenim od 89 govornika, na ukupno 2255 riječi. Te su riječi odabrane iz
ukupnog korpusa koji je opisan u metodologiji, a odabrane su i razvrstane prema
rezultatima prethodnog poglavlja u pet auditivno i akustički različitih naglasnih
kategorija: kratkosilazni naglasak (tj. dinamički kratki), dinamički dugi, dugosilazni,
dugouzlazni i kratkouzlazni. Iz korpusa nisu uzete riječi s mogućim zanaglasnim
dužinama (osim nakon kratkouzlaznog naglaska) te riječi s neodređenim naglascima, tj.
naglascima na granici kategorije dugi/kratki i naglascima na granici kategorije
dugouzlazni/dinamički dugi. U svakoj naglasnoj kategoriji tijek f0 analiziran je u tri
skupine: u riječima s bezvučnim konsonantom pred vokalom, riječima sa zvučnim
konsonantom pred vokalom i riječima sa sonantom pred vokalom. Fundamentalna
frekvencija prikazana je u deset vremenskih odsječaka u naglašenom vokalu (trajektorije
kretanja f0 povezuju srednju vrijednost fundamentalne frekvencije u pojedinom
vremenskom odsječku). Uz svaku trajektoriju naveden je broj analiziranih pojavnica (N)
čiji je slika prosjek. Prosječni tijek f0 izračunan je iz oktavnih vrijednosti tijeka f0 u
svakoj pojavnici (kako je opisano u metodologiji rada). Da bi se ti rezultati mogli
usporediti s rezultatima drugih istraživanja, srednja vrijednost tonske visine iz oktavnih
je vrijednosti preračunana je u Hertze po formuli:
(yn + log 2 ypr)
xn = 2

181
 u kojoj je xn tonska visina u vremenskoj jedinici (n) izražena u Hz, yn tonska
visina u vremenskoj jedinici (n) izražena u oktavnoj vrijednosti, a ypr prosječna f0
govornika. Prosječna tonska visina u daljnjem računu postavljena je na 200 Hz, što je
približno prosjek naglašenog vokala kod žena. Zanaglasni vokal koji tvori razliku među
pojedinim naglascima u ovoj analizi nije relevantan, pa je stoga u prikazima rezultata
izostavljen.
Analizirano je ukupno 1019 riječi s ostvarenim kratkosilaznim naglaskom, 300
riječi s dinamičkim dugim naglaskom, 370 s dugosilaznim, 237 s dugouzlaznim i 329
riječi s kratkouzlaznim naglaskom. Još jednom naglašavamo da su riječi u ove kategorije
svrstane auditivno, a zatim je njihova različitost dokazana akustički. Budući da rezultati
prikazuju prvenstveno utjecaj glasnika iz pristupa naglašenog sloga, a kategorije zvučnih
suglasnika, bezvučnih suglasnika i sonanata predstavljene su različitim vrstama i
zastupljene različitom količinom pojedinih glasnika, pregledno prikazujemo koji su
glasnici, u kojim riječima i u koliko njezinih pojavnica analizirani u pojedinoj skupini.
Bezvučni konsonant u pristupu sloga – u kratkosilaznom naglasku [k, p, s]: kiša
88, kuća 6, pasoš 3, puder 3, sunce 4, savez 4, u dinamičkom dugom [p, s]: pasoš 10,
puder 24, sunce 15, savez 31; u dugosilaznom [p, s]: pasoš 44, sunce 56; u
dugouzlaznom [p, s]: puder 30, savez 35 i u kratkouzlaznom [p, č]: papir 32, pušač 32,
paket 30, čudak 32. Zvučni konsonant u pristupu sloga – u kratkosilaznom naglasku [b,
d, g, ž]: bunda 4, divan 4, duša 4, dokaz 4, dati 87, dobar 81, devet 78, danas 53, dubok
52, geni 4, žena 51; u dinamičkom dugom [b, d, g]: bunda 15, divan 13, duša 30, dokaz
28, geni 15; u dugosilaznom [b, d, g]: bunda 56, divan 56, geni 58; u dugouzlaznom [d]:
duša 36, dokaz 28 i u kratkouzlaznom [d, ž]: danas 35, dubok 35, žena 35. Sonant u
pristupu sloga – u kratkosilaznom naglasku [m, n, v]: more 3, medo 4, mama 86, napad
4, narod 4, nebo 88, noga 53, vino 4, vuna 83, vitak 56, visok 52, voda 52; u
dinamičkom dugom [m, n, v]: more 15, medo 29, napad 14, narod 31, vino 30; u
dugosilaznom [m, n]: more 56, napad 44; u dugouzlaznom [m, n, v]: medo 36, narod 36,
vino 36) i u kratkouzlaznom [n, v]: noga 34, visok 30, voda 34.

182
9. 3. REZULTATI: TONSKA KRIVULJA NAGLAŠENOG VOKALA U PET NAGLASNIH
ENTITETA S OBZIROM NA VRSTU GLASNIKA U PRISTUPU SLOGA

Slika 39 prikazuje utjecaj vrste glasnika (bezvučnih suglasnika, zvučnih suglasnika i

sonanata) iz pristupa naglašenog sloga na tijek f0 u naglašenom vokalu pojedinačno u pet
naglasnih entiteta. Kod svih naglasnih entiteta dokazano je da bezvučni konsonanti iz
pristupa sloga utječu na podizanje f0 u početnom dijelu vokala. Zvučni konsonanti u
kratkosilaznom i kratkouzlaznom naglasku utječu na isti način kao i bezvučni
konsonanti, tj. povisuju početnu f0, a u dinamičkom dugom, dugosilaznom i
dugouzlaznom naglasku snizuju početnu f0. Sonanti utječu na početak vokala na način da
je početna f0 nakon svih sonanata približno ravna (u kratkosilaznom je blago uzlazna
krivulja, u ostalim naglascima je blago silazna ili ravna). U odnosu na bezvučne glasnike
vokali nakon sonanata imaju nižu početnu f0 u svim naglascima osim u dugosilaznom.
Podaci izmjereni u prvoj desetini trajanja vokala pokazuju da su vokali nakon
bezvučnih suglasnika prosječno za 4,8 Hz višeg tona od vokala nakon sonanata. Razlika
utjecaja bezvučnih i zvučnih suglasnika nije u svih pet naglasaka jednaka. U tri duga
naglaska vokal nakon bezvučnih suglasnika znatno je više frekvencije nego nakon
zvučnih suglasnika: u dinamičkom dugom naglasku razlika je 8 Hz, u dugosilaznom
13 Hz, a u dugouzlaznom 6 Hz. U kratkosilaznom i kratkouzlaznom naglasku razlika
utjecaja zvučnosti je vrlo mala i nepravilna, iznosi samo 2 Hz. Ove vrijednosti pokazuju
samo razliku među vokalima u prvih 10% njihova trajanja, jer je na tom mjestu razlika
najveća, no potrebno je analizirati i koliko dugo traje utjecaj glasnika iz pristupa sloga.
Iz slika koje prikazuju tijek f0 u normaliziranom vremenu u deset vremenskih
odsječaka naglašenog vokala vidljivo je da u kratkim naglašenim vokalima
(kratkosilaznom i kratkouzlaznom naglasku) prethodni glasnici utječu na tonsku krivulju
tijekom 30% početnog trajanja vokala, a u dugim naglašenim vokalima (dinamičkom
dugom, dugosilaznom i dugouzlaznom naglasku) utječu na f0 u početnih 20% trajanja
vokala. Prosječno je trajanje kratkih naglašenih vokala oko 110 ms pa 30% trajanja
iznosi približno 30 ms. Prosječno je trajanje dugih naglašenih vokala oko 150 ms pa 20%
trajanja iznosi također 30 ms. Možemo zaključiti da je utjecaj glasnika iz pristupa sloga
približno jednakog trajanja u dugim i u kratkim naglasnim entitetima. Ipak, iako je
razlika tijeka f0 zbog utjecaja pristupa najveća u prvih 20 – 30% trajanja, razlika u
količini utjecaja pojavljuje se između uzlaznih i silaznih naglasaka.

183
 Iako smo pretpostavljali da bi utjecaj glasnika iz pristupa sloga mogao biti veći u
silaznim i dinamičkim naglascima, a manji u tzv. uzlaznim naglascima (jer su uzlazni
naglasci vođenog pokreta i manje tonske varijabilnosti), slike kretanja tona pokazuju čak
suprotnu tendenciju. Kod uzlaznih naglasaka, koji imaju vrlo mali raspon tona
naglašenog vokala, toliko mali da krivulju tumačimo kao ravnu, otkrivamo da je smjer
cijele prve polovice trajanja naglašenog vokala pod utjecajem glasnika iz pristupa sloga
(naglasci na slikama 33 d i 33 e): i bezvučni i zvučni konsonanti iz pristupa toliko
povisuju početnu f0 da uzlazni naglasci u prvih 50% trajanja naglašenog vokala imaju
vrlo jasnu silaznu krivulju, a tek u drugoj polovici vokala krivulja postaje ravna (blago
uzlazna ili blago silazna, ali vrlo malog raspona).

184
a) Naglašeni vokal kratkosilaznog naglaska b) Naglašeni vokal dinamičkog dugog naglaska c) Naglašeni vokal dugosilaznog naglaska
(dinamičkog kratkog)
210 215 225

210 215
205

205 205

Hz
Hz
200
Hz

195
200

195 185
195
175
190 190
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
bezvučni konsonant pred vokalom (N = 100)
bezvučni konsonant pred vokalom (N = 108) bezvučni konsonant pred vokalom (N = 80) zvučni konsonant pred vokalom (N = 170)
zvučni konsonant pred vokalom (N = 422) zvučni konsonant pred vokalom (N = 101) sonant pred vokalom (N = 100)
sonant pred vokalom (N = 489) sonant pred vokalom (N = 119)

d) Naglašeni vokal dugouzlaznog naglaska e) Naglašeni vokal kratkouzlaznog naglaska

210 210

205 205

200
Hz

200
Hz

195 195

190
190
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
bezvučni konsonant pred vokalom (N = 126)
bezvučni konsonant pred vokalom (N = 65)
zvučni konsonant pred vokalom (N = 105)
zvučni konsonant pred vokalom (N = 64) sonant pred vokalom (N = 98)
sonant pred vokalom (N = 108)

Slika 39. Utjecaj vrste glasnika pred vokalom na tijek f0 u naglašenom vokalu u pet hrvatskih naglasaka

Legenda: Slike prikazuju prosječne vrijednosti f0 u deset vremenskih odsječaka u trajanju cijelog naglašenog vokala (trajanje svih analiziranih vokala normalizirano je i prikazano
kao jednako, vrijednosti f0 računane su svakih 10% trajanja). Ispod svake slike uz oznaku krivulje naveden je broj vokala (N) čiji je pojedina krivulja prosjek.

185
9. 4. RASPRAVA
Analizom utjecaja glasnika iz pristupa sloga na tonsku krivulju naglašenog vokala
željeli bismo doprinijeti istraživanju kretanja tona u hrvatskim naglascima
prvenstveno u interpretaciji podataka o početnom dijelu tonske krivulje. U
dosadašnjim je istraživanjima mjesto vrha smatrano toliko relevantnim da se tonska
krivulja izvodila na temelju vrijednosti f0 u početku, na mjestu najvišeg tona i na
kraju vokala, a kao relevantan podatak računan je postotak trajanja vokala na kojem
je ostvaren tonski vrh. Rezultati istraživanja koji primjenjuju ovu metodologiju
(Lehiste i Ivić, 1986: 42-43) opisuju tonsku krivulju srpsko-hrvatskih silaznih
naglaska kao uzlazno-silaznu krivulju čiji je tonski vrh otprilike na polovici trajanja
naglašenog vokala (u dugosilaznom naglasku vrh se najčešće pojavljuje na 30%
trajanja naglašenog vokala, u kratkosilaznom na 50% trajanja vokala), a krivulju
uzlaznih naglasaka kao konstantno uzlaznu čiji se tonski vrh najčešće pojavljuje na
samom kraju vokala. Suvremena istraživanja također kao relevantnu činjenicu
akustičkog opisa mjere mjesto vrha tonske krivulje. Langston (2006) u akustičkom
opisu čakavskih naglasaka potpuno preuzima metodologiju Lehiste i Ivića. Smiljanic
(2004) u opisu zagrebačkih i beogradskih naglasaka mjeri mjesto tonskog vrha koje
naziva usklađenost tonskog vrha sa strukturom riječi (engl. alignment). Kod
Smiljanic je računanje mjesta tonskog vrha opravdano jer proučava razliku naglasnih
krivulja u različitim rečeničnim pozicijama (inicijalna i finalna pozicija) i u dvije
razine istaknutosti (široki i uski fokus), a ove markoprozodijske osobine (rečenična
prozodija) utječu upravo na mjesto tonskog vrha.
Naše istraživanje pokazuje da je utjecaj glasnika iz pristupa sloga toliko velik
da se tonsko kretanja u prvih 20 – 30% trajanja vokala ne može smatrati obilježjem
pojedinog naglaska, već je pod utjecajem inherentnih osobina segmenata te
predstavlja univerzalno govorno obilježje. Maddieson (1999) tumači aerodinamičke i
mehaničke uzroke povišenja ili sniženja tona u početnom dijelu vokala. Dva su
različita procesa koja upravljaju utjecajem glasnika na f0; jedan koji je odgovoran za
podizanje f0 nakon bezvučnih suglasnika i drugi koji snizuje f0 nakon zvučnih.
Povišena f0 pojavljuje se zbog velikog transglotičkog protoka zraka kada se otpušta
zaprjeka (kod obstruenata) dok glasnice ostaju odvojene, a pojačana zračna struja
povisuje f0. Osnovni mehanički uzrok povećanja f0 u intonacijskim vrhovima,
visokim tonovima i ostalim uzlaznim intonacijskim krivuljama je aktivnost

186
krikotiroidnog mišića. Löfquist i sur. (1989, prema Maddieson, 1999) dokazali su
veću količinu električne aktivnosti u krikotiroidnom mišiću za vrijeme bezvučnih
okluziva, afrikata i frikativa nego za vrijeme njihovih zvučnih parnjaka. Povišenje f0
u sljedećem vokalu događa se jer je vrijeme opuštanja mišića dugo pa su glasnice na
početku vokala napetije.
Gandour i Maddieson (1976, prema Maddieson, 1999) mjerili su utjecaj
zvučnosti u tajskom. Tajski je tonski jezik pa se smatra da je f0 u vokalu kontrolirana.
Početna f0 nakon /p/ prosječno je 7 Hz viša nego nakon /b/. Hombert (1978) je
pokazao da se vokal nakon okluziva iste skupine zvučnosti razlikuje samo 0,5 do
2 Hz, dok je vokal nakon bezvučnih okluziva 6 do 12 Hz više fundamentalne
frekvencije nego nakon zvučnih. Rezultati našeg istraživanja potvrđuju univerzalnost
povišenja f0 nakon bezvučnih suglasnika u početnom dijelu vokala kod svih pet
naglasnih entiteta.
Zvučni suglasnici različito utječu na f0 u pet analiziranih naglasnih skupina: u
tri duga naglaska početna f0 nakon zvučnih obstruenata niža je nego nakon
bezvučnih, a kod kratkih naglasaka krivulja nakon bezvučnih i zvučnih obstruenata
je skoro jednaka (razlika je samo 2 Hz). Maddieson (1999) smatra da je sniženje f0
nakon zvučnih glasnika pojava koja ovisi o jeziku ili govorniku. Sniženje f0
povezano sa zvučnošću može biti posljedica niže pozicije larinksa ili aerodinamičkih
efekata supraglotičkog zatvora. Budući da za hrvatski nemamo mjerenja
aerodinamičkih uvjeta, kao ni mjerenja mišićne aktivnosti ili visine larinksa,
možemo samo na temelju odabira akustičkog materijala pokušati pronaći uzrok
različitog utjecaja bezvučnih obstruenata. Kratkoća vokala mogući je uzrok
ograničenja djelovanja mehaničkih osobina zvučnosti. Drugi je mogući uzrok razlika
koja proizlazi iz vrste obstruenata. Naime, u dugim naglascima zvučni obstruent pred
vokalom najčešće predstavlja okluziv /d/, a u kratkim naglascima uz okluziv /d/
pojavljuje se i frikativ /ž/ (do 1/3 anliziranih riječi u skupini). Werner i Keller (1994)
navode da je f0 u vokalu niža ako mu prethodi okluziv, nego ako je pred vokalom
frikativ. Premda nismo mjerili razliku utjecaja okluziva i frikativa možemo
pretpostaviti da su frikativi, premda zvučni, utjecali na povišenje f0.
Za sonante pred vokalom, posebice nazale, smatra se da uglavnom ne utječu
na f0 vokala. Naši rezultati pokazuju da je f0 nakon sonanata pretežno ravna ili blago
silazna, kod kratkosilaznog naglaska čak blago uzlazna te nakon 30% trajanja vokala
prelazi u silaznu krivulju. Ohala (1980, prema Maddieson, 1999) je proučavajući

187
hindski dokazala da zvučni okluzivi imaju nižu f0 i utječu na povišenje f0 u početku
vokala koji slijedi, ali nakon nazala trajektorija f0 ostaje ravna. Suprotno tome
Maddieson (1984b, prema Maddieson, 1999) otkriva da u burmanskom nazali i
laterali imaju uzlazni početak, kao i zvučni okluzivi. Znamo da se prozodijski sloj
govora ostvaruje i u sonantima, no pitanje je nose li sonanti dio fonološki razlikovne
tonske krivulje. Detaljna mjerenja kretanja f0 u pojedinom naglasku te usporedba
kretanja f0 mjerenog samo u vokalu s tijekom f0 mjerenim u vokalu i okolnim
sonantima pokazala bi čini li sonant zajedno s vokalom jezgru sloga u kojoj se
naglasak ostvaruje.
Osim načina utjecaja glasnika pred vokalom na smjer tijeka f0 u vokalu,
nužno je analizirati koliko dugo traje njihov utjecaj. Usporedit ćemo istraživanja
mikroprozodijskih utjecaja u dinamičkim i tonskim jezicima. U engleskom jeziku,
kao predstavniku dinamičkih jezika, Hombert (1978) je izmjerio da u prvih 100 ms
trajanja vokala prethodni bezvučni suglasnik utječe na povišenje f0 (toliko da je f0 u
prvih 100 ms silazna), a zvučni suglasnik i sonant na sniženje f0 (toliko da je f0 u
prvih 100 ms uzlazna). Gandour je (1974, prema Hombert, 1978) u afričkom
tonskom jeziku joruba pokazao da utjecaj konsonanata traje prosječno 40 – 60 ms:
bezvučni konsonant utječe na 30 ms, a zvučni na 50 ms vokala koji mu slijedi.
Možemo zaključiti da je povišenje f0 u vokalu nakon bezvučnih obstruenata
jezična univerzalija, ali da je sniženost f0 nakon zvučnih obstruenata možda
djelomično pod utjecajem mehaničkih govornih univerzalija, a djelomično jezično
specifična i naučena osobina. Hrvatski jezik to potvrđuje jer je nakon bezvučnih
glasnika ton uvijek povišen, a nakon zvučnih nekad povišen, a nekad snižen.
Pretpostavljamo da sniženost ili nesniženost f0 ovisi o ukupnom trajanju vokala i o
vrsti zvučnih obstruenata. Utjecaj vrste glasnika na kretanje tona u vokalu u jezicima
s tonskim naglascima ograničeno je na približno prvu trećinu vokala jer je ton zbog
svoje fonološke prozodijske uloge nadziran, a u jezicima s dinamičkim naglascima
može trajati mnogo duže te odrediti tonsko kretanje u skoro čitavom vokalu. Hrvatski
dokazuje ograničenje utjecaja glasnika iz pristupa sloga na 20 – 30% trajanja vokala
te time više sliči tonskim, nego dinamičkim jezicima. Paradoks se ipak pojavljuje u
činjenici da utjecaj glasnika iz pristupa duže traje kod uzlaznih naglasaka nego kod
silaznih. Naime, u uzlaznim naglascima fonetski ravan ton smatra se nadziranim pa
smo očekivali da će upravo kod njih leksički ton ograničiti utjecaj inherentnih
tonskih osobina.

188
 Pecepcija potvrđuje da je kretanje tona u početnom dijelu vokala
neinformativno (percipira se samo kao visoka ili niska tonska razina). Kretanje tona
percipira se kao uzlazna ili silazna kontura tek u središnjem dijelu vokala (House,
1996). Hombert (1977) i Rossi (1978) također dokazuju da završni dio krivulje f0 u
vokalu ima značajniju ulogu u percepciji kretanja tona nego njezin početak.

9. 5. ZAKLJUČAK
Bezvučni obstruenti iz pristupa sloga nužno povisuju početnu f0 u vokalu (oblikuju
početno silaznu tonsku krivulju), sonanti iz pristupa sloga utječu tako što pretežno
snizuju početnu f0 u vokalu (oblikuju početno ravnu tonsku krivulju). Zvučni
obstruenti mogu djelovati na oba načina, snizujući i povisujući f0. Glasnici iz
pristupa sloga utječu na kretanje tonske krivulje u početnih 30 ms trajanja
naglašenog vokala, tj. kod kratkih naglašenih vokala djeluju na oko 30% trajanja, a
kod dugih naglašenih na 20% trajanja vokala. Kod uzlaznih naglasaka bezvučni
obstruenti iz pristupa sloga utječu na krivulju čak do 50% trajanja naglašenog vokala.
Hrvatski naglasci prema trajanju utjecaja glasnika iz pristupa sloga na tonsku
krivulju vokala više sliče tonskim jezicima, u kojima fonološka funkcija tona
ograničava utjecaj mehaničke govorne univerzalije, nego dinamičkim jezicima u
kojima je utjecaj glasnika iz pristupa sloga proširen na tonsku krivulju tijekom skoro
čitavog trajanja vokala. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je približno prva
trećina tonske krivulje naglašenog vokala pod utjecajem glasnika iz pristupa sloga te
se ne bi smjela interpretirati kao dio tijeka fundamentalne frekvencije fonološki
različitih naglasaka.

189
10. TESTIRANJE AKUSTIČKIH PODATAKA DOBIVENIH ANALIZOM PET NAGLASNIH
ENTITETA U DIFONSKI SINTETIZIRANIM RIJEČIMA

10. 1. UVOD
Da bi se naglasni entiteti, koji su se pojavili u korpusu i čija je različitost dokazana
akustičkom analizom, mogli smatrati različitim fonetsko-fonološkim kategorijama,
potrebno je sintetizirati te naglaske implementirajući dobivene prosječne rezultate.
Perceptivnim testovima treba dokazati jesu li sintetizirani naglasni entiteti hrvatskim
slušačima perceptivno različite kategorije i s kolikom točnošću odgovaraju poznatim
naglasnim kategorijama. Od različitih mogućnosti sintetiziranja govora (Lazić, 2006)
odabrali smo difonsku sintezu. Difonska je sinteza vrsta konkatenativne sinteze koja
u procesu resintetiziranja govora kao jedinice sinteze upotrebljava difone (engl.
diphone). Difoni41 su govorni segmenti od sredine jednog do sredine sljedećeg
alofona (Fujimura i sur., 1977, prema Bakran i Lazić, 1998). U okviru projekta
MBROLA razvijen je program za difonsku sintezu (Dutoit, 1997) kojim se može
sintetizirati govor na različitim jezicima, a za svaki se jezik upotrebljava snimljena
baza difona. Bazu difona za hrvatski jezik izradili su Bakran i Lazić (1998). Program
za sintezu MBROLA i baze difona za brojne jezike imaju istraživačku namjenu te su
besplatno dostupne na internetskoj adresi: http://tcts.fpms.ac.be/synthesis/mbrola/

10. 2. POSTUPAK
Za difonsku sintezu potrebni su podaci o trajanju pojedinih segmenata i tonskoj
visini. Intenzitet nije moguće zasebno modulirati. Podatke koje ovim pokusom
želimo provjeriti su trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala i tonsko kretanje u
vokalima. Prosječne vrijednosti tonskog kretanja u ovom su radu bile računane u
oktavnim odnosima, a za sintezu ih trebamo pretvoriti u Herce. U prilozima XII i
XIII nalaze se dobivene prosječne vrijednosti trajanja, tonskog i intenzitetskog
kretanja u vokalima za pet naglasnih entiteta. Budući da je difonska baza hrvatskoga
napravljena od muškog govornika za prirodnost i razumljivost sintetiziranoga govora
trebamo unijeti podatke primjerene muškom glasu. Iako raspon osnovnog tona

41
Uz termin difon u hrvatskom se za isti pojam pojavljuje i termin fonatom (Škarić, 1991),
no on danas više nije u uporabi.

190
muškog glasa može biti od 60 do 240 Hz (Fant, prema Laver, 1991: 216), na
hrvatskoj difonskoj bazi dokazano je da je sintetizirani govor najrazumljiviji u
području od 70 do 140 Hz, dok se najugodnijim procjenjuje govor sintetiziran u pola
oktave nižem području, tj. u području od 50 do 100 Hz (Pletikos, Bakran i Lazić,
2003). Stoga smo u preračunavanju podataka iz oktavnih odnosa u Herce prosječnu
f0 postavili na 120 Hz. Dobivene vrijednosti za trajanje i tijek tona u pet naglasnih
entiteta u deset odsječaka naglašenog i deset odsječaka zanaglasnog vokala su
sljedeće:
Dugosilazni naglasak
Nv: t = 157 ms, f0 = 129 129 128 126 124 120 117 112 109 105
Zv: t = 67 ms, f0 = 95 94 94 94 93 93 93 93 93 93

Dugouzlazni naglasak
Nv: t = 150 ms, f0 = 123 121 120 120 119 119 119 120 120 119
Zv: t = 74 ms, f0 = 120 119 118 118 117 116 115 114 113 112

Kratkouzlazni naglasak
Nv: t = 109 ms, f0 = 123 122 121 120 120 119 119 119 119 118
Zv: t = 82 ms, f0 = 120 118 117 115 114 113 111 110 109 108

Kratkosilazni naglasak (dinamički kratki)

Nv: t = 110 ms, f0 = 123 123 122 122 121 120 119 118 117 115 Hz
Zv: t = 69 ms, f0 = 99 98 97 96 95 94 94 93 93 93 Hz

Dinamički dugi naglasak

Nv: t = 146 ms, f0 = 124 123 122 121 121 120 119 118 117 114
Zv: t = 71 ms, f0 = 103 102 101 99 99 98 97 97 96 96

Vrijednosti trajanja za naglašene i zanaglasne vokale u pet entiteta su

prosječne vrijednosti dobivene analizom u ovom radu, a podaci o trajanju ostalih
glasnika preuzeti su iz Bakrana (1984).
Format podataka koje program MBROLA zahtjeva je ulazna datoteka za
sintezu (.pho ekstenzija). Ulazna datoteka sadrži niz fonema u SAMPA transkripciji
(za hrvatski su izradili Bakran i Horga, 1996) u svakom redu po jedan, a uz svaki
fonem treba zadati trajanje (u ms) i frekvenciju osnovnog tona (u Hz). Frekvencija se
zadaje na određenom postotku trajanja glasnika (mi ćemo zadati tonsku visinu na
svakih 10% trajanja vokala), a u fonemima u kojima se ne zadaje tonska visina

191
program linearno interpolira vrijednosti (dakako izostavljajući ton u bezvučnim
glasnicima). Evo primjera .pho datoteke pomoću koje se u programu MBROLA
može sintetizirati dugosilazni naglasak u riječi sunce (prvi i zadnji red pomoću znaka
_ sadrže podatak o trajanju pauze u ms):
_ 100
s 91
u 157 10 129 20 129 30 128 40 126 50 124 60 120 70 117 80 112 90 109 100 105
n 45
ts 113
e 67 10 95 20 94 30 94 40 94 50 93 60 93 70 93 80 93 90 93 100 93
_ 1500

Za sintezu smo odabrali 20 riječi koje su bile i dio korpusa za analizu (more,
napad, sunce, radnik, putnik, dokaz, medo, narod, glupost, važnost, vitak, mama,
nebo, radost, pamet, danas, noga, voda, papir, čudak) te smo svaku riječ sintetizirali
implementirajući podatke za svih pet naglasnih entiteta i ukupno dobili 100
sintetiziranih riječi. Npr. riječ napad, sintetizirana je s dugosilaznim, dugouzlaznim,
kratkouzlaznim, kratkosilaznim i dinamičkim dugim naglaskom. Autorica rada i
mentor preslušali su sintetizirane riječi. Dakako, sintetizirani bi se naglasci trebali
dati na slušnu verifikaciju većem broju slušača. No, difonska sinteza pomoću
sadašnje baze difona za hrvatski nije dovoljno razumljiva, a i kompleksno je pitanje
dokazivanja dinamičkog dugog naglaska.

10. 3. SLUŠNI DOJAM O SINTETIZIRANIM NAGLASCIMA

Iako je difonska sinteza vrsta sinteze čiji je rezultat vrlo neprirodan i teže razumljiv
govor, možemo potvrditi da se u većini riječi mogu prepoznati hrvatski naglasci.
Sintetizirani dugosilazni se jasno prepoznaje kao dugosilazni, tek u nekim riječima
djeluje kao skraćeni. Kao kratak i nedovoljno prepoznatljiv za kategoriju
dugosilaznih (iako s istim podacima o trajanju, a to je 157 ms u naglašenom vokalu)
čuje se u riječima koje počinju sonantom, i mnoge su otvorenog zanaglasnog sloga
(npr. more, medo, narod, važnost, noga, voda, glupost, radost). Pretpostavljamo da je
to zato što se prozodijska obilježja dugih naglasaka ostvaruju ne samo u vokalu, već i
u okolnim sonantima, osobito sonantu pred vokalom. Sintetizirani dugouzlazni se
također dobro prepoznaje kao dugouzlazni, iako i on u nekim riječima djeluje jako
skraćen i više sliči kratkouzlaznom. Glasnička struktura riječi u kojima se prepoznaje

192
kao kraći, vrlo je slična kao kod dugosilaznog (npr. more, narod, radnik, putnik,
važnost, radost, voda i dr.). Kratkosilazni se također dobro prepoznaje, no u ponekim
rječima djeluje produženo i sliči dugosilaznome. Kratkouzlazni se također
prepoznaje, no ponekad djeluje produžen, a nedak sliči i kratkosilaznom. Najveći
problem koji se pojavljuje u ovom djelu provjere rezultata jest dokazivanje i
prepoznavanje dugog dinamičkog naglaska. Dinamički dugi djeluje kao poludugi,
malo sliči na kratkosilazni, ali ima i komponentu prema kojoj sliči na dugouzlazni.
Smatram da dokazivanje petog naglasnog entiteta koji kao jezična kategorija ne
postoji u svijesti slušača otvara novo područje analize.

10. 4. ZAKLJUČAK
Riječi proizvedene difonskom sintezom pomoću hrvatske baze difona i s podacima o
prosječnom trajanju i kretanju tona od pet u korpusu dokazanih naglasnih entiteta
većinom se mogu prepoznati u naglasnim kategorijama dugosilaznog, dugouzlaznog,
kratkosilaznog, kratkouzlaznog i dinamičkog dugog, iako u mnogim riječima djeluju
skraćeno ili produženo. Možemo zaključiti da je kretanje tona u naglašenom i
zanaglasnom vokalu dovoljno razlikovno, dok se dimenzija trajanja tipična za
pojedine naglaske kodira vjerojatno i u okolnim glasnicima, osobito u sonantima
pristupa naglašenog sloga.

193
11. ZAKLJUČNA RASPRAVA

11. 1. OSNOVNI PROBLEM ISTRAŽIVANJA: AKUSTIČKA RAZLIČITOST I PECEPTIVNA

ISTOVJETNOST

Osnovni je cilj ovoga istraživanja bio odrediti koje se naglasne kategorije pojavljuju
u suvremenoj hrvatskoj naddijalektalnoj govornoj praksi – je li taj broj veći ili manji
od četiri standardne naglasne kategorije – te ih akustički opisati. Do rezultata se
pokušalo doći na temelju statističke analize akustičkih podataka. Akustički su podaci
analizirani na dva načina: 1) grupiranjem u pojedine normativno očekivane naglasne
kategorije, a zatim provjerom jesu li skupine statistički jednake ili različite i
2) grupiranjem u perceptivno ovjerene naglasne skupine te statističkom analizom tih
skupina. Jedan od mogućih postupaka otkrivanja broja entiteta jest i samo statističko
grupiranje podataka (metodom klasteriranja, faktorske analize i sl.), no taj postupak
zbog višedimenzionalnosti akustičkih varijabla nismo upotrijebili.
Osnovna je poteškoća akustičke analize, zapravo opći fonetski problem,
odnos akustičkog varijabiliteta i auditivnih kategorija te preklapanje akustičkih
podataka za različite auditivne kategorije. Problem je, također, što unutar iste
auditivne kategorije, varijabilitet pojavnica može biti velik, ali budući da postoji
samo jedna jezična kategorija sve akustički različite izvedbe mogu se auditivno
percipirati kao jednake. Auditivnim potvrđivanjem (verifikacijom) pojedinih
pojavnica naglasnog korpusa kao određene naglasne kategorije (entiteta), a zatim
statističkom obradom akustičkih osobina tih kategorija otkrili smo da u hrvatskom
postoji ukupno pet naglasnih entiteta, ali u dva različita naglasna sustava:
dinamičkom i tonskom sustavu. U tonskom naglasnom sustavu postoje četiri
standardne naglasne kategorije i taj je sustav kod pojedinih govornika stabilan, a
auditivna procjena pojedinih naglasaka vrlo sigurna. Unutar dinamičkog sustava
postoji kategorija dinamičkog kratkog, koji je skoro identičan kratkosilaznom, te
dinamički dugi, koji ima jednaka tonska obilježja kao kratkosilazan, samo je trajanje
naglašenog vokala dulje. Ipak, unutar dinamičkog naglasnog sustava ne postoje
potpuno jasne auditivne kategorije, niti u stručnom nazivlju za kratke i duge
naglaske, niti u auditivnoj polarizaciji na kratke i duge jer se mnogi naglasci
svrstavaju u neodređeni "poludugi" ili u kategoriju nazvanu "dinamički". Zbog toga
je upravo otkrivanje i opisivanje dinamičkoga sustava bio najzahtjevniji i, vjerojatno,
predstavlja prijeporni dio ovoga rada.

194
11. 2. SUPOSTOJANJE TONSKOG I DINAMIČKOG NAGLASNOG SUSTAVA U
HRVATSKOME

Otkrili smo da su u hrvatskoj govornoj praksi podjednako zastupljena dva

naglasna sustava, tonski i dinamički. Tonski sustav (tj. njegov podsustav koji se
naziva ograničeni tonski, visinski ili tonsko-dinamički) uzima se kao temelj
standardnoga jezika, dok se dinamički sustav (udarni) skoro ni ne spominje. Hrvatska
akcentologija uvijek kao polazište uzima tonski četveronaglasni sustav, i sve se
razlike analiziraju kao odmaci od tonskog sustava ili kao redukcija tonskog sustava.
Ovaj rad iznosi tezu da je u hrvatskim govorima paralelno prisutan dinamički
naglasni sustav, a pojavljivanje prijelaznog 2-3 naglasnog sustava nije redukcija
četveronaglasnog tonskog sustava, već hibrid koji nastaje zbog paralelnog utjecaja i
tonskog i dinamičkog sustava. U opisima dinamičkih naglasnih sustava, primjerice
dijalektološkim radovima koji proučavaju govore u kojima postoji razlika samo u
trajanju naglašenog vokala, ali ne i u tonu, trebalo bi napustiti terminologiju tonskog
sustava (kratkosilazni i dugosilazni naglasak) te posegnuti za terminima dinamičkog
sustava. U ovom radu ta dva naglaska nazivamo dinamički kratki i dinamički dugi.
Za jednonaglasne sustave već je uvriježeno naglasak nazivati dinamički "poludugi"
ili "tromi" (primjerice u zagrebačkom govoru), iako on akustički sliči
kratkosilaznom. Za obilježavanje naglasaka dinamičkog sustava predlažemo sljedeće
oznake: za dinamički kratki jednako obilježavanje kao za kratkosilazni (npr. kuća), a
za dinamički dugi dvije paralelne kose koje idu u suprotnom smjeru od
kratkosilaznoga (npr. kuća). Ovakvo se bilježenje predlaže analogijom s bilježenjem
uzlaznih naglasaka, tako da smjer crte udesno prema dolje označava kračinu, a
udesno prema gore dužinu naglašenog vokala. Za dinamički poludugi nije potreban
zaseban znak, budući da je takav naglasak u jednonaglasnom sustavu identičan
kratkosilaznome. Prihvaćanje dinamičkog dugog naglaska olakšalo bi nam
obilježavanje i prihvaćanje naglasaka tuđica s dugim naglašenim vokalima na
nepočetnim slogovima.
U istraživanju silaznih naglaska na nepočetnom slogu u suvremenoj hrvatskoj
"priopćajnoj praksi" ili "današnjem priopćajnom jeziku" Delaš raspravljajući o
budućnosti četveronaglasnog sustava i njegovoj tendenciji da funkcionira kao
dvonaglasni sustav kaže: "Prijelaz tzv. ‘muzikalne’, tj. tonske akcentuacije na tzv.
‘ekspiratornu’ ili dinamičku nije nikakvo čudo neviđeno i notorna je činjenica ne

195
samo u slavenskim već i u indoeuropskim okvirima. U klasičnim jezicima, grčkom i
latinskom, promjena je nastupila na izmaku antike pa se prenijela i u romanske
jezike, a u germanskim jezicima, sudeći po njemačkom, u prajezično doba (oko
500 pr. n. e.). Od slavenskih jezika, gdje se promjena teže datira, politoniju čuva,
osim hrvatskog, srpskog i slovenskog, također kašupski; svi su ostali već
‘dinamizirani’" (Delaš, 2003: 93). Od gemanskih jezika politoniju (tj. ograničeni
tonski sustav sličan hrvatskome) danas čuvaju još švedski i norveški, a od baltičkih
jezika litavski. Unutar tih jezika također postoje dijalektalna područja u kojima je
tonemičnost dokinuta.
I unutar slavenskih jezika s dinamičkom akcentuacijom postoje u
suvremenim govornima dvostrukosti koje predstavljaju razne faze naglasnog razvoja.
Habijanec (2006) dokazuje da različiti naglasno-kvantitativni sustavi u današnjim
slovačkim dijalektima predstavljaju razne faze akcentuacijskog razvoja
zapadnoslavenskih jezika: na zapadu je očuvan stariji inicijalni naglasak, a na istoku
je prevladao noviji penultimski. Ipak, najinformativnijim narječjem Habijanec smatra
srednjoslovačko, u kojem postoje kolebanja između inicijalnoga i penultimskoga, i
koje predstavlja "petrificirano stanje aktivnoga procesa povlačenja naglaska na
penultimu" te pomaže u dokazivanju povezanosti mjesta naglaska i kvantitete.
Iako se u hrvatskom standardnom jeziku, zbog jasno određene štokavske
osnovice pa stoga i prozodijskog sustava preuzetog iz štokavskih dijalekata, u
dvadesetom stoljeću dinamički sustav uopće ne spominje, a pokušaj priznavanja
dinamičkog sustava vjerojatno bi se a priori odbacio kao nedopustiv i nemoguć
pothvat, možemo ipak zaviriti u standardološka djela jednog genetički i prostorno
bliskog slavenskog jezika – slovenskog. U slovenskom jeziku, koji je uz hrvatski,
bosanski i srpski jedini jezik iz skupine južnih slavenskih jezika koji ima tonski
naglasni sustav, nailazimo na nama neobičnu činjenicu dvostrukog prozodijskog
normiranja. Naime, normativna djela slovenskog standardnog jezika (Slovar
slovenskega knjiženga jezika, 1994; Slovenski pravopis, 2001) ravnopravno priznaju i
tonski i dinamički naglasni sustav prozodije riječi kao standardni, budući da oba
sustava postoje u slovenskim dijalektima. Dijalektalna izgovorna osnovica određuje
koji će naglasni sustav govornik imati kada govori "standardnim jezikom". Koliko je
god ovakvo relativizirano definiranje standardnog jezika neobično, zapravo se radi o
prihvaćanju stvarnoga stanja. I hrvatski govornici kada teže govoriti standardom,
govore ga sa svojom dijalektalnom prozodijskom osnovicom (Pletikos, 2008). Iz te

196
su prozodijske osnovice vjerojatno urbanizacijom govora već dokinuti neki vrlo
obilježeni dijalektalni elementi (akut, prednaglasna duljina, zanaglasna duljina i sl.),
kao i dijalektalni vokalski sustav.
Iako bi za hrvatski jezik standardološki bila teško prihvatljiva ideja
dvostrukog normiranja ili bar priznavanja dinamičkog naglasnog sustava, budući da
tog sustava u hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji nema, ipak ne treba zanemariti
činjenicu njegovog postojanja i velike raširenosti, a osobito uporabe dinamičkoga
sustava u glavnome gradu koji mu sociolingvistički daje na važnosti. Delaš
(2006: 77) govori o hibridnosti zagrebačkoga govora, o tzv. "zagrebačkoj
štokavštini", smatrajući da je to "štokavski govor u kajkavskoj prozodijskoj odjeći
koji je rezultat križanja domaćega jednonaglasnog sustava (...) s četveronaglasnim
standardom". Autorica također smatra da bi "standardizacija toga govora (ukoliko se
on u budućnosti zaista pokaže konkretnim i opisivim, jer opsežnija istraživanja nisu
izvršena) izazvala pravi rat svih postojećih tonskih sustava i podsustava". Ovaj rad
eksperimentima (auditivnim procjenama i akustičkim mjerenjima) potvrđuje da se
radi o govoru "mješancu" i potvrđuje opravdanost sumnje u njegovu opisivost na
auditivnoj razini jer u hrvatskoj akcentologiji (što znači i u svijesti stručnjaka) ne
postoje oblikovane kategorije kojima bi se sa sigurnošću taj sustav mogao auditivno
opisati. Akustički podaci nisu sami po sebi dostatni da bi se kategorizirale jezične
pojave jer je veliki varijabilitet koji tvori kontinuum, i velika su preklapanja među
akustičkim osobinama kategorija. Pomoć u dokazivanju akustičkih različitosti
naglasnih kategorija istraživači nalaze ili u podjeli materijala prema očekivanome
naglasku (primjerice Smiljanic, 2004) ili u pokušaju verifikacije korpusa s
mogućnošću da stručnjaci kreiraju vlastite kategorije (ovaj rad). Naglaske kao
fonološke jedinice možemo promatrati u okviru kognitivnog modela jezične
kategorizacije te utvrditi koji su elementi bliži, a koji dalji od prototipa. U
proučavanju prototipičnosti fonema hrvatskoga jezika Jelaska i Gulešić Machata
(2005) postavljaju jezične kriterije po kojima se pojedini fonemi mogu smatrati više
ili manje prototipičnima. Iako se silazni naglasci u hrvatskom jeziku mogu smatrati
bližima prototipu (jer su npr. češći, sociolingvistički manje obilježeni i sl.), auditivni
dio ovoga istraživanja pokazuje da kod slušnog kategoriziranja silaznih naglasaka s
dugim naglašenim vokalom (koji nije ni kratkosilazni ni dugosilazni) dolazi do
najvećeg raspršenja rezultata, što bi ukazivalo i na to da je takav naglasni obrazac
najudaljeniji od prototipa. Raspršenje kod slušanja, tj. različito nazivanje (vlastito

197
kategoriziranje) silaznih naglasaka pokazuje ne samo odnos utjecaja preciznog
fonetskog slušanja ostvarenog naglaska i očekivanja, već i to da slušanje fonoloških
jedinica koje su udaljene od prototipa s fonološkog prelazi u fonetsksko slušanje.
Materijal ovoga rada pokazao je da postoji "rat" tonskih sustava i podsustava,
ili, preciznije, "rat" između dinamičkoga i tonskoga sustava koji još nije rezultirao
mirnim, stabilnim stanjem. U podsvjesnim jezičnim pregovorima ostaje otvoreno
pitanje hoće li prevagnuti dvonaglasni ili tronaglasni sustav, i kakve će biti
sastavnice toga naglasnog sustava. Pitanje je hoće li opstati dugouzlazni ili će prijeći
u dinamički dugi (tvoreći time novi tronaglasni sustav u kojem postoje ds, dd, dk) i
hoće li opstati dugosilazni naglasak ili će i on prijeći u dinamički dugi (tvoreći
dinamički dvonaglasni sustav s razlikom dugi i kratki).

198
11. 3. ŠTO JE TRONAGLASNI SUSTAV?
U dijelu velike hrvatske gramatike, koja opisuje fonetiku hrvatskoga jezik, Škarić
(2007) uz klasični i prihvatljivi idiom, opisuje i tzv. prihvaćeni idiom u kojem
funkcionira tronaglasni sustav. U prihvaćenom idiomu došlo je do neutralizacije
kratkouzlaznog u kratkosilazni naglasak. Ranije istraživanje na uzorku 154
govornika Hrvatske televizije (mahom mlađih novinara) Škarić i Varošanec-Škarić
(1994) izračunali su da 15,6% govornika rabi tronaglasni sustav, a 36,4% govornika
dvonaglasni sustav. Tronaglasni sustav i u korpusu ovoga rada pojavljuje kod vrlo
malog broja govornika. Tronaglasni sustav, koji je zapravo reducirani tonski sustav u
kojem postoji ds, du i ks (dakle, u kojem se ku neutralizirao u ks), (v. varijantu a na
slici 40), nije jedini tronaglasni sustav. Tronaglasni sustav može biti sustav u kojem
postoje ds, ks i akut (primjerice jedan govornik s Hvara i jedan s Brača), (v. varijantu
b na slici 40). Također, tronaglasni sustav može biti sustav između tonskog i
dinamičkog, koji ima dva naglaska dinamičkog sustava (kratkosilazni i dinamički
dugi) i jedan naglasak iz tonskog sustava (dugosilazni), (v. varijantu c na slici 40).
Tronaglasni sustav može nastati i zbog neutralizacije ku i du, pa taj sustav čine ds, ks
i uzlazni (između ku/du), (v. varijantu d na slici 40), što je tendencija koju bilježimo
kod govornika podrijetlom iz Slavonije. Pobrojali smo, dakle, četiri varijante
tronaglasnog sustava s različitim repertoarom naglasnih kategorija (Slika 40).

a) dugosilazni dugouzlazni kratkosilazni

b) dugosilazni akut kratkosilazni

c) dugosilazni dinamički dugi kratkosilazni

d) dugosilazni uzlazni (dugi i kratki) kratkosilazni

Slika 40 Različitost repertoara tronaglasnog sustava - stilizirani prikaz tonskih

odnosa (i tijeka tona) u naglašenom i zanaglasnom vokalu

199
Prva i treća varijanta tronaglasnog sustava su češće u hrvatskom govoru, od druge (s
akutom umjesto dugouzlaznog) i četvrte (sa samo jednim uzlaznim). U ovom radu
različito nazivamo dvije češće varijante tronaglasnog sustava. Sustav u kojem postoji
samo redukcija kratkouzlaznog u kratkosilazni (te repertoar čine ds, ks i du)
nazivamo "tonskim tronaglasnim sustavom", a sustav u kojem postoji i neutralizacija
dugouzlaznog u dinamički dugi nazivano "dvo-do-tronaglasnim sustavom" ili
sustavom na granici dinamičkog i tonskog (njegov repertoar čine ds, ks i dd).
Neki su procjenitelji uz govornike bilježili napomenu o tronaglasnom
sustavu, no taj je podatak subjektivni dojam i tek se induktivnom metodom može
odgonetnuti koja je imanentna osobna definicija toga sustava. Primjerice, jedan je
stručni procjenitelj uz devet govornika (g_70, g_76, g_79, g_80, g_82, g_83, g_86,
g_85, g_86) zapisao napomenu da se radi o tronaglasnom sustavu (uz ostale
govornike većinom nema napomene o kojem se sustavu radi), a uz te iste govornike
drugi je stručni procjenitelj zapisao da se radi o jednonaglasnom sustavu (g_82), 1-2
naglasnom sustavu (g_76, g_79), dinamičkom dvonaglasnom sustavu (g_80, g_83,
g_86), prijelaznom dvo-do-tronaglasnom sustavu (g_70, g_84) i samo za jednog od
njih da ima tonski tronaglasni sustav (g_85). Zbog ovako različitog perceptivnog
dojma o ukupnom naglasnom sustavu, govornici su u pojedine naglasne sustave i
podsustave svrstani, ne prema dojmu stručnih slušača o vrsti sustava, već prema
ukupnosti vrste kao "sigurnih" i kao "nesigurnih" ovjerenih naglasaka. Kod svakog
pojedinog govornika verificirani naglasni entiteti obrađeni su i prema akustičkim
podacima te se na taj način oblikovala slika perceptivnih kategorija koje su dokazane
ili opovrgnute statističkom analizom akustičkih podataka.
Ipak, zanimljivo je koji su razlozi ovako različitog definiranja tronagalsnog
sustava. Naime, stručni procjenitelj koji je uz govornika g_76 zapisao da se radi o
tronaglasnom sustavu, u opisu naglasaka pojedinih pojavnica istoga govornika rabio
tri sljedeće kategorije: dinamički poludugi (29% riječi), kratkosilazni (51% riječi) i
ravan, tj. marker uzlaznosti (20%). Analiziramo li ovaj opis u odnosu na očekivane
naglasne kategorije vidimo da su riječi obilježene kao poludugi one u kojima se
očekuje dugosilazni naglasak, a riječi obilježene kao "ravne" one u kojima se očekuje
dugouzlazni naglasak. Dakle, ostvarenje dinamičkog dugog naglasaka u riječima u
kojima se očekuje dugouzlazni, pojedinom je slušaču znak da se radi o
"tronaglasnom sustavu", a zanemarena je činjenica da se ne ostvaruje dugosilazni.

200
Ovaj rad govornike koji ne ostvaruju ni dugosilazni ni dugouzlazni naglasak (dakako
ni kratkouzlazni) svrstava u dinamički naglasni sustav.
Iz podataka dobivenih analizom ovoga korpusa možemo zaključiti da je
tonski tronaglasni sustav, u kojem se ostvaruju ds, du i ks, vrlo rijedak. Ponekad je
čak to sustav u kojem se na mjestu dugouzlaznog ostvaruje akut. Kod jednog je
govornika (g_55) akut ostvaren ravnim visokim tonom u naglašenom vokalu i niskim
tonom u zanaglasnom, a kod drugog (g_45) naglašeni je vokal velikog raspona
uzlazne krivulje (i izrazito dugog trajanja), a zanaglasni ton je nizak. Najčešći
"tronaglasni" sustav je sustav na granici tonskog i dinamičkog sustava u kojem na
mjestu dugouzlaznog govornici ostvaruju dinamički dugi, te imaju još kratkosilazni i
dugosilazni naglasak.
Dinamički naglasni sustav nema dovoljno jasno razgraničene kategorije
dugog i kratkog dinamičkog naglaska. Odgovori slušača daju čak naslutiti da postoje
tri kategorije trajanja: kratki (kratkosilazni), poludugi i dugi. Ali postojanje tih triju
kategorija nije dokazano jer nema suglasja među slušačima o fonološkoj dužini
pojedinih pojavnica. Iako je sustav u kojem postoje tri fonološke dužine moguć,
postoji primjerice u estonskome42, u hrvatskome, osobito u dinamičkom naglasnom
sustavu, variranje odgovora između kratkog, poludugog i dugog (te vremenski
neodređenih kategorija dinamički i ravan) posljedica je ili veće varijabilnosti trajanja
ili nedostatka informacije o tonu koja u tonskom sustavu pomaže u razgraničenju
dugosilaznog prema kratkosilaznom. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da u tonskom
sustavu postoji veliko preklapanje kategorija kratkouzlaznog i dugouzlaznog.
Poludugim se može nazivati naglasak u jednonaglasnom sustavu, iako, i tu se radi
najčešće o kratkosilaznom. Duljenje kratkoga naglašenoga vokala zapravo ne tvori
zasebnu kategoriju. Duljenje postoji i u tonskim sustavima, primjerice u osječkom
govoru (Benić, 2007) u kojem se ponekad produljeno izgovaraju i kratkosilazni i
kratkouzlazni.

42
U estonskome su dokazane tri različite fonološke dužine vokala: kratki, dugi i vrlo dugi
(Krull, b. g., 2007; Engstrand i Krull, 1994; Krull i Traunmüller, 2000).

201
11. 4. UTJECAJ REČENIČNE JEZGRE NA OSTVARENJE NAGLASAKA RIJEČI
Sve analizirane riječi ovoga korpusa ostvarene su u rečenici. Ovako dizajnirani
početni materijal dakako da otvara mogućnost većeg i različitog utjecaja rečenične
prozodije na prozodiju riječi. U slušnoj analizi pokazalo se da neki govornici (g_13,
g_39) riječi u rečeničnom fokusu često ostvaruju kao uzlaznu jezgru (ostali samo
sporadično, najviše 2-3 riječi). Budući da su riječi za slušnu analizu "izrezane" iz
rečenice te prezentirane kao samostalne riječi ne može se samo na temelju sluha sa
sigurnošću reći radi li se o uzlaznom naglasku (kao leksičkom obilježju) ili o
uzlaznoj jezgru (koja predstavlja vrstu najrazlikovnijeg, informacijski najistaknutijeg
dijela rečenične intonacije). Ipak, postojanje uzlazne jezgre potvrđuje podatak da su
se na vrlo sličan način (koji sliči dugouzlaznom naglasku) ostvarivala sva četiri
leksička naglaska. Naime, kod govornika kod kojih su se u očekivanim kategorijama
pojavljivala tri do četiri standardna naglaska vrlo su rijetke pojedinačne riječi za koje
se sumnjalo da nose obilježja uzlazne jezgre i te su riječi izuzete iz daljnje akustičke
analize. No, kod govornika kod kojih se uzlazna jezgra vrlo često pojavljivala, riječi
nisu izuzete iz analize, jer nam taj podatak mnogo govori i o podložnosti promjeni
naglasaka riječi s obzirom na to ostvaruje li naglasak riječi potencijalno razlikovnu
funkciju.
Zanimljiv je primjer govornice analizirane pod brojem g_13. Većina je
njezinih naglasaka u rečenici ostvarena s uzlaznim tonom, koji prema sluhu sliče
dugouzlaznom naglasku. Izađemo li iz okvira korpusa obrađenog u ovom radu, i
posegnemo za dodatnim snimljenim materijalima43 čujemo da ista govornica u
samostalno izgovorenim riječima ostvaruje samo jedan dinamički naglasak koji
potpuno odgovara predodžbi44 o zagrebačkom tzv. "poludugom" ili "tromom"
dinamičkom naglasku (inače, govornica pod brojem 13 je podrijetlom iz Varaždina).
Dakle, ako govornica koja u zasebnim riječima ostvaruje samo jedan
dinamički naglasak u rečeničnoj intonaciji ostvaruje "uzlazni naglasak", jasno je da
se radi o jezgri koja modificira naglasak riječi. Upravo je kod govornika koji imaju
dinamički naglasni sustav ovakav jak utjecaj jezgre moguć jer naglasak nema
leksičku funkciju te govornik može istaknutost neke riječi ostvarivati različitim

43
Svi su govornici snimili iste riječi izgovorene samostalno, dakle, izvan rečeničnog
konteksta.
44
Prema procjeni slušateljica J. Vlašić Duić i E. Pletikos.

202
jezgrama. Upravo je sloboda variranja tonske konture naglašenog sloga, koja je
određena postleksički (intonacijom), osnovna odlika jezika s udarnim naglaskom i po
tome se razlikuje od jezika s visinskim naglaskom (ograničenih tonskih jezika) za
koje je karakteristična invarijantna tonska kontura naglašenog sloga (Heyes, 1995,
prema Hyman, 2006).
Uzlazna i druge vrste jezgara (sve osim silazne jezgre) izrazito mijenjaju
leksički naglasak (Škarić, 1991; Josipović, 1995). Ipak, možemo reći da je to tek
osnovna postavka opisa hrvatske intonacije, a mnoga pitanja još ostaju otvorena. U
potrazi za odgovorom kako i koliko tri različite vrste jezgara (uzlazna, silazna i ravna
jezgra) djeluju na ton u četiri novoštokavska naglaska riječi u završnoj rečeničnoj
poziciji Pletikos i sur. (2006) pokazali su da je tijek tona naglašenog i zanaglasnog
sloga u sva četiri hrvatska novoštokavska naglaska zapravo tijek koji je tipičan za
vrstu jezgre u kojoj se naglasak ostvaruje: u silaznoj jazgri sva četiri naglaska imaju
pretežno silazni tijek, u uzlaznoj jezgri vrlo uzlazni smjer, a u ravnoj je jezgri početni
dio uzlazan, a zatim se zadržava visok ravan ton. Ipak, u silaznoj je jezgri razlika
tijeka tona među pojedinim naglascima najveća (uzlazni naglasci imaju znatno manji
pad tona od silaznih). U uzlaznoj i ravnoj jezgri uzlazni su naglasci neznatno
uzlaznijeg tona. U ispitivanim rečenicama uzlazne i ravne jezgre bile su ostvarene u
prozodijskoj funkciji pitanja ili nabrajanja, pa se može reći da kad intonacija rečenice
nosi određenu jezičnu funkciju smanjuje se ili potpuno odustaje od fukcionalnosti
tona. Takav jak utjecaj intonacije dokazuje da hrvatski nije "čisti" tonski jezik, jer u
tonskim jezicima oblik tijeka tona tipičan za leksički naglasak ostaje prepoznatljiv
bez obzira na superponiranu rečeničnu intonaciju (Liu i Xu, 2005).
Ipak, u fokusnoj poziciji u kojoj jezgra ostvaruje samo funkciju isticanja
pokazalo se da govornici iz Slavonije i Dalmacije, koji u svom izgovoru imaju tonski
četveronaglasni sustav, ne variraju mnogo u ostvarenju jezgre, jezgra je skoro uvijek
silazna i naglasci riječi su razlikovni. Govornici s kajkavskog područja (primjerice iz
Zagreba, Varaždina i sl.) koji nisu usvojili četveronaglasni sustav, već sve riječi
ostvaruju pod dinamičkim naglaskom, mogu si dopustiti veće varijacije u upotrebi
intonacijskih jezgara, pa su neki odlučili (ne svjesno) naglašenost riječi istaknuti
obilježenom jezgrom. Smiljanic (2004) je dokazala da usko fokusno ostvarenje
naglaska riječi (u odnosu na široki fokus) povećava razlike između četiri naglaska
novoštokavskog četveronaglasnog sustava (kod beogradskih govornika). Smiljanic
također dokazuje da je različito fokusno ostvarenje kod zagrebačkih govornika koji

203
ne razlikuju četiri novoštokavska naglaska izrazito utječe na tonsku konturu riječi.
Naime, za uzlazne naglaske ostvarene u beogradskom govoru Smiljanic predlaže
fonološki opis L*+H, a isti takav opis i za sve zagrebačke naglaske ostvarene u
širokom fokusu. Za beogradske silazne naglaske predložen je fonološki opis L+H*, a
isti takav opis i za sve zagrebačke naglaske ostvarene u uskom fokusu.
Ovi rezultati o utjecaju tonskih obilježja jezgre na naglasak riječi nuka nas na
propitivanje odabira metodološkog postupka, tj. je li metoda istraživanja (v.
poglavlje o postupku snimanja) bila dobra odluka. Vraćamo se na početnu dvojbu:
snimiti riječi u rečenici ili svaku zasebno. Škarić (1991: 319) preporučuje snimanje
samostalnih riječi-rečenica u silaznoj jezgri tvrdeći da se naglasci riječi najpotpunije
ostvaruju kada se riječ izgovara samostalno, tj. "u neizražajno izgovorenim
intonacijskim jedinicama od jedne riječi sa silaznom jezgrom". Želimo ovdje
ponovno ukazati na neke akustičke razloge zbog kojih smo odustali od analize
samostalno snimljenih riječi i prednost dali riječima snimljenim u rečeničnom
okviru. Naime, u prethodnom istraživanju (Pletikos, 2003) pokazalo se da se u slogu
nakon naglašenog često ne može izračunati ton, jer intenzitet opada toliko da glas iz
modalnog fonacijskog tipa prelazi ili u škripavi tip ili čak u šapat. Ova osobina kraja
završne intonacijske jedinice već je opisana kod Lehiste i Ivića (1986:54), koji je
nazivaju laringalizacija, a u hrvatskom klasičnom izgovoru (Pletikos, 2003)
pojavljuje se osobito nakon silaznih naglasaka, ponekad i nakon dugouzlaznih, a
gotovo nikad nakon kratkouzlaznih. O učestalijoj pojavi laringalizacije u riječima s
cirkumfleksom, nego u riječima s akutom u slovenskom jeziku govori Jurgec (2005,
2007a). Pojavu laringalizacije možemo smatrati i znakom intonacijskog završetka.
Upravo zbog karakteristika intonacijskog završetka, koji su vrsta fraznih tonova te
pomoću obilježja opadanja intenziteta, niskog tona, škripavog tona, šapta i
vremenskog duljenja unose dodatne informacije u iskaz, koji i otežavaju mjerenje i
smanjuju razlike među leksičkim naglascima u zanaglasnom slogu, odlučili smo se
ipak za nezavršni viši stupanj istaknutosti.
Dakle, koju god metodu odabrali pojavit će se neke karakteristike rečenične
intonacije, te time utjecati na ostvarenje leksičkih naglasaka. U riječima koje su u
fokusu upliće se istaknutost pomoću nesilaznih jezgara, a u izoliranim riječima sa
silaznom jezgrom skraćuje se jezgra i povećava utjecaj intonacijskog završetka koji
modificira (produljuje, snižava i oslabljuje do šapta) zanaglasni slog.

204
11. 5. JE LI U HRVATSKIM NAGLASCIMA RAZLIKOVNO MJESTO TONSKOG VRHA?
Prethodno poglavlje o jakom utjecaju rečenične intonacije tipičnih za pojedine jezgre
na leksičke naglaske navodi na zaključak da su hrvatski naglasci vjerojatnije tonske
razine, nego tonske konture kao što impliciraju tradicionalni nazivi naglasaka. U
opisu tonskih kontura osobito je bitno u kojem se dijelu riječi ili sloga nalazi vrh ili
dno tonske konture. Mjesto vrha tonske krivulje naziva se još usklađenost tonskog
vrha s određenim govornim člankom (engl. pitch peak alignment). Jedan od većih
prigovora ovoj akustičkoj analizi mogao bi biti zašto kao varijabla (ili čak kao glavni
akustički parametar) nije mjereno mjesto vrha tonske krivulje u odnosu na strukturu
sloga ili riječi (kao što ga, primjerice, mjeri Smiljanic, 2004). Tri su razloga zbog
kojeg mjesto tonskog vrha ne smatramo akustičkim parametrom prema kojem se
mogu razlikovati leksički naglasci, već osobinom koja ovisi o većoj prozodijskoj
jedinici od domene leksičkog naglaska i osobinom koja je pod jakim utjecajem
mikroprozodije. Prvi je razlog što na mjesto vrha izrazito utječe veličina domene u
kojoj se naglasak pojavljuje. Primjerice, mjesto vrha dugosilaznog naglaska pojavit
će se značajno kasnije u manjoj domeni (npr. u jednosložnoj riječi) nego u većoj
domeni (npr. trosložnoj riječi s naglašenim prvim slogom) što za srpski dokazuju
Lehiste i Ivić (1986), a za udarni naglasak dokazuju Van Santen i Möbius (1997).
Ovaj je čimbenik veličine domene u korpusu konstantan jer su sve riječi dvosložne s
naglaskom na prvom slogu (riječi u kojima je naglasak izgovoren na drugom slogu
nisu uzete u akustičku analizu). Drugi je razlog što na mjesto vrha utječe položaj
riječi u rečenici. Ako je riječ čiji naglasak analiziramo smještena u fokusu na početku
rečenice (intonacijske jedinice) mjesto vrha pojavljuje se kasnije, ako je riječ
smještena u fokusu na kraju rečenice mjesto vrha pojavljuje se ranije (Smiljanic,
2004). I ovaj je čimbenik u korpusu konstantan jer su sve riječi u istom središnjem
dijelu intonacijske jedinice. Treći razlog za isključenje ovog parametra daju rezultati
istraživanja koji dokazuju da na intonacijsku krivulju u početnom dijelu vokala jako
utječu prethodni glasnici. Bezvučni glasnici povisuju početnu f0 u vokalu koji slijedi,
a zvučni glasnici eventualno snizuju f0 u vokalu koji slijedi. U jezicima s udarnim
naglaskom, u kojima visina i kretanje tona ne tvore leksičku razliku, glasnici iz
pristupa jače i duže utječu na kretanje f0 u vokalu nego u jezicima u kojima ton tvori
leksičku razliku. Parametar utjecaja glasnika iz pristupa sloga u snimljenom korpusu
nije konstantan, tj. ne počinju svi naglašeni slogovi istom vrstom glasnika, već je u

205
svakom od četiri normativna naglasaka odabir riječi takav da postoji približno jednak
broj riječi sa bezvučnim konsonantom, zvučnim konsonantom i sonantom u pristupu
naglašenog sloga. Stoga ovakav odabir riječi (koji ne dopušta samo jednu vrstu
slogovnog pristupa) isključuje mogućnost da se početni dio tonske krivulje koji može
biti uzrokovan strukturom sloga tumači kao akustička specifičnost pojedinog
naglaska. Osim toga, ovaj odabir riječi omogućio je analizu utjecaja pojedinih
skupina glasnika na tijek f0. Rezultati analize utjecaja glasnika iz pristupa sloga u
hrvatskim naglasnim entitetima pokazali su da je približno prva trećina naglašenog
vokala pod utjecajem glasnika iz pristupa sloga te se kretanje tona u tom dijelu
vokala ne bi smjelo interpretirati kao dio specifičnosti pojedinih leksičkih naglasaka.
Do sada je, primjerice, kretanje tona u dugosilaznom naglasku opisivano (Lehiste i
Ivić, 1896) kao krivulja koja je u prvoj trećini uzlazna, a zatim silazna. Ovakav je
opis vjerojatno rezultat odabira riječi čiji se pristup naglašenog sloga većinom
sastojao od sonanata.

11. 6. JESU LI HRVATSKI NAGLASCI TONSKE KONTURE ILI TONSKE RAZINE?

Zaključili smo da za razliku među hrvatskim naglascima nije relevantno mjesto vrha
tonske krivulje, a u većini naglasaka nije relevantan čak ni smjer tonske krivulje.
Jedino je za dugosilazni naglasak dokazano da ima silaznu tonsku konturu
naglašenoga vokala velikog tonskog raspona. Svi ostali naglasci hrvatskoga jezika
razlikovnost ostvaruju samo odnosima prosječnih tonskih razina: kratkosilazni i
dinamički dugi naglasak imaju visok naglašeni slog i nizak zanaglasni slog, uzlazni
naglasci imaju visok i naglašeni i zanaglasni slog. Jedini akustički prijepor ostao je u
opisu razlike neoakuta i dinamičkog dugog naglaska. Neoakut se pojavljuje u
dalmatinskim čakavskim govorima, a može imati uzlazan ili čak ravan naglašeni
vokal i nizak zanaglasni je vokal (kao što ih opisuje i Langsotn, 2006). Razlika je
najvjerojatnije u količini uzlaznosti u drugoj mori naglašenog sloga, no, da bismo
donijeli siguran zaključak premala je količina pojavljivanja akuta te se najčešće ni ne
radi o pravom dijalektalnom akutu, već o njegovoj "standardiziranoj" varijanti, tj.
akutu kojim se pokušava ostvariti dugouzlazni naglasak.
Primjenom alata autosegmentne metričke teorije, koju je početno razradila
Pierrehumbert, 1980 i koja se u opisu prvenstveno koristi visokim i niskim tonovima,
Mihaljević (1991), Škarić (1991) i Jelaska (2004) daju fonološke opise hrvatskih

206
naglasaka. Ponuđeni fonološki opisi hrvatskih naglasaka (v. poglavlje 1. 2. 8.) udar
pripisuju slogu, a ton morama. Osim toga, dani fonološki opisi impliciraju silaznost
tona u silaznim naglascima i uzlaznost tona u uzlaznim naglascima. Akustička
analiza pokazuje da intenzitet (na kojem se temelji osjet udara) većinom prati ton.
Akustička analiza također pokazuje da je jedino za dugosilazni naglasak
karakteristično kretanje tona, a ostali su naglasci ostvareni razlikama u tonskim
razinama. Pokušamo li izvesti fonološki opis koji će odražavati akustičke osobine
hrvatskih naglasaka tada ćemo udar u silaznim naglascima pripisati samo jednoj
mori, a tzv. uzlazne naglaske prikazat ćemo kao slijed visokih tonova. Dugosilazni
naglasak možemo prikazati kao tonsku konturu naglašenog vokala V*N.N, a
kratkosilazni kao slijed visoke i niske tonske razine V*.N. Dugouzlazni naglasak je
slijed visokih tonskih razina koje se protežu kroz cijeli naglašeni slog i prenose se na
zanaglasni slog (VV)*.V (zagrade označavaju da udar pripisujemo objema morama,
a točka granicu sloga), a kratkouzlazni je slijed dviju visokih tonskih razina V*.V.
Ovakvim opisom odstupamo od većine fonoloških opisa hrvatskih uzlaznih
naglasaka koji razlikovnim obilježjem između uzlaznih i silaznih naglasaka smatraju
niski ton naglašenog vokala, a slijedimo opis koji rabi Josipović (1995) te uzlazne
naglaske opisuje kao slijed dvaju visokih tonova. Odstupamo od uobičajenih opisa
uzlaznih naglasaka kao slijeda niske i visoke tonske razine jer akustički nema razlike
u visini naglašenog vokala između "silaznih" i "uzlaznih" naglasaka. Te razlike nema
jer je obilježje hrvatskih naglasaka osim tona i "udar", tj. naglašeni je slog jači i viši
od zanaglasnog. Dakle, ako želimo hrvatske naglaske opisati kao "visinske"
(dinamičko-tonske, ograničene tonske, engl. pitch-accent), ne možemo zanemariti
visoko tonsko obilježje naglašenog sloga i tumačiti ga samo kao udar.
Ostaje nam još pokušaj opisa dinamičkog dugog naglaska. Dinamički dugi
naglasak prikazat ćemo kao slijed visoke tonske razine u naglašenom vokalu i niske
tonske razine u zanaglasnom vokalu (VV)*.N. Iako zbog malog broja pojavljivanja
akuta nismo dokazali njegovu razliku od dinamičkog dugog naglaska
pretpostavljamo da se razlika ostvaruje ili na način da akut u naglašenom slogu ima
uzlaznu tonsku konturu (NV)*.N ili vezivanje udara uz drugu moru naglašenog
vokala VV*.N, ali ti su opisi tek upućivanje na razliku akuta od uzlaznih i od
dinamičkih dugih naglasaka.
U ovaj pojednostavljeni fonološki opis hrvatskih naglasnih entiteta samo smo
pokušali ugraditi neka relevantna akustička obilježja hrvatskih naglasaka koja

207
dokazuju i njegovu naglasnu tipološku pripadnost. Ostaje pitanje je li oruđe
intonacijske fonologije (Pierrehumbert, 1980; Ladd, 1996) koje je osmišljeno
prvenstveno za opis rečenične intonacije, i to intonacije u jeziku s dinamičkim
naglasnim sustavom, dovoljno razrađeno da bi bilo prikladno za opis leksičkih
naglasaka. Smatramo da pridruživanje udara slogovima ili morama u pojedinim
leksičkim naglascima usprkos svim dosadašnjim opisima, pa i ovom novom
pokušaju, ostaje nedorečeno.

11. 7. REGIONALIZACIJA HRVATSKOGA JEZIKA

Iako je cilj ovoga rada bio opisati nadregionalni izgovor hrvatskih naglasaka, dakle
govor koji govornici proizvode kada je njihova namjera govoriti "standardno", slušna
verifikacija je pokazala da se kod većine ipak prepoznaje dijalektalno podrijetlo.
Pregledni radovi o suvremenoj "standardnoj hrvatskoj (iz)govornoj praksi" (Lupić,
2001; Delaš, 2006) zaključuju da ide prema sve većoj regionalizaciji. Sumnjamo da
izgovorna praksa i ranije nije bila regionalno obilježena. Razlika je možda u tome što
se danas sve manje u javnom govoru rabi "klasični idiom" koji se temelji na
novoštokavskoj prozodiji, a sve češće se čuju, privikavamo se na njih te prihvatljivi
postaju urbani govori s prozodijskom osnovicom čakavskoga i kajkavskoga
područja. Prozodiju suvremenoga hrvatskoga izgovornog identiteta koji je utemeljen
na sva tri hrvatska narječja, a čija se sinteza događa ponajviše Zagrebu, na velikom
broju mladih govornika istražuje i opisuje Škarić (2007a). Kao glavne prozodijske
crte toga izgovora autor ističe tronaglasnost, gubljenje zanaglasnih dužina,
pojavljivanje silaznih naglasaka u svim slogovima u riječi i kratak izgovor
slogotvornoga r. Regionalno, ipak, postoje jasna odstupanja od toga prihvaćenoga
izgovora Zagreba. Našičani, primjerice, većinom (njih 80%) ostvaruju
četveronaglasni sustav, a njih 65% ostvaruje i zanaglasne duljine. Svi ispitivani
Dubrovnčani ostvaruju tronaglasni sustav, a njih 70% i zanaglasnu duljinu. Raniji rad
(Škarić i Varošanec-Škarić, 1994) analizirajući 154 govornika u hrvatskim medijima
dolaze do podatka da 36,5% govornika govori dvonaglasnim sustavom, 15,6%
tronaglasnim, a 27,9% govornika s uglavnom dobrim naglascima i samo sporadičnim
pogreškama. Analiza govora govornih profesionalaca (novinara, spikera, voditelja)
koja se emitira putem radija ili televizije (Opačić, 1977/78; Pranjković, 1977/78;
Buzina, 1987, Škarić i Varošanec-Škarić, 1994; Škavić, 1994; Delaš, 2003; Hršak i

208
Zgrabljić, 2003; Fekete, 2008) upućuje na postojanje uporabne prozodijske norme
koja se razlikuje od verificirane norme. Iako većina stručnjaka analizira i raspravlja
od odstupanja u mjestu naglaska, Škarić i Varošanec-Škarić, 1994 iznose podatak i o
cjelini naglasnog sustava, tj. da 36,4% televizijskih govornika (od 154 analizirana
novinara) rabi dvonaglasni sustav, a 15,6% tronaglasni.
U prošlom su stoljeću na temelju sluha pokušane opisati različite izgovorne
varijante unutar novoštokavskih područja. Vođene su i rasprave koja je od njih
najprihvatljivija za "standardni govor". Belić (JF. VI, prema Peco, 1971), Brozović
(1954/55) i Kravar (1988) opisuju tri regionalne varijante uzlaznih naglasaka (v.
poglavlje 1.4.), a Brozović (1954/55: 123) se jednu od tri opisane varijante, za tzv.
"centralni tip" opredjeljuje s argumentacijom da je jedino centralni tip sporoga za
njegovo uho "čist, uravnotežen, bez obojenosti, bez prizvuka" te samo takav
kratkouzlazni "može postati ortoepski standard". Ako pretpostavimo da postoji
regionalno neutralan standardni kratkouzlazni naglasak, ostaje pitanje je li veća
regionalna obojenost (a time i veća udaljenost od standarda) ako govornik umjesto
"centralnoga" izgovara "sjeveroistočni" tip kratkouzlaznoga ili izgovara "jugoistočni"
tip ili umjesto uzlaznoga izgovara kratkosilazni naglasak? Standardolozi će zasigurno
odgovoriti da izgovor silaznog na mjestu uzlaznoga narušava sustav, pod motom
bolje bilo kakav novoštokavski uzlazni, nego da se u "standard" uplete kajkavski ili
čakavski prozodijski utjecaj (Barić i sur., 1999). Osim vrstom naglasnog sustava
(dinamički ili tonski) i pojedinim naglasnim varijantama (duljenjem naglaska,
kraćenjem naglaska, uporabom akuta i uporabom zanaglasne duljine) regionalizacija
se danas raspoznaje i prema količini upotrebe silaznoga naglaska na nepočetnom
slogu. Delaš (2003) u naglasnom korpusu koji je izveden iz emisija informativnog
programa Hrvatske radiotelevizije na temelju ostvarenja silaznih naglasaka na
nepočetnim slogovima zaključuje da u Hrvatskoj postoje tri velike zone:
"mediteranska", "kontinentalna zapadna" i "kontitnentalna istočna". Mediteranska
zona "u velikoj mjeri provodi novoštokavsko pravilo o prenošenju naglasaka (što za
posljedicu ima i pojavu hiperštokavizama)", kontinentalna zapadna "se ne opire tomu
da silazni naglasak zauzme bilo koji slog u riječi (što se najviše očituje u
složenicama i posuđenicama)", a kontinentalna istočna zona "čini prijelaz između
štokavštine zapadnog dijela i dosada kodificirane standardnojezične" (Delaš,
2003: 10). Ove se zone, temeljene na istraživanju mjesta naglaska, podudaraju sa
zonama dobivenim u ovom radu na temelju različitih ostvarenja naglasaka i

209
zanaglasne dužine, a mi ih nazivamo "slavonska", "dalmatinska" i "zagrebačka"
(naziv zagrebački zapravo pokriva cijelo kajkavsko i sjevernočakavsko područje).
U slovenskome standardnome jeziku dvostruka norma koja priznaje i tonski i
dinamički naglasni sustav temelji se upravo na regionalnoj raznolikosti: dinamičko je
naglašavanje karakteristično za otprilike pola Slovenaca, ono postoji u Štajerskoj, u
Prekomurju, Primorskoj i unutrašnjoj regiji oko Ljubljane, a tonsko naglašavanje
postoji u Dolenjskoj, Gorenjskoj, Koruškoj te uz gornji tok Soče (Toporišič, 1965).
Dijalektalno podrijetlo određuje koji naglasni sustav upotrebljava govornik kada
govori standardnim jezikom. No, unatoč deklarativnoj ravnopravnosti koju
postuliraju pravopis (Slovenski pravopis, 2001) i rječnik (Slovar slovenskega
knjižnega jezika, 1994) činjenica je ipak da se tonski naglasni sustav doživaljava kao
više regionalno obojen, pa u težnji k neutralizaciji u scenskom se govoru inzistira na
usvajanju dinamičkoga naglasnog sustava kao općeg (Tomaž Gubenšek, predavač na
AGRFT-u, usmena informacija). U Hrvatskoj je jezična praksa slična slovenskoj, te
možemo reći da govornici kada misle da govore standardnim hrvatskim (kada im je
to u želji) ipak u prozodijskom sloju ostaju regionalno prepozatljivi jer zadržavaju
prozodijski repertoar karakterističan za narječje u kojem se oblikovao njihov govor.
U Hrvatkoj, za razliku od Slovenije, iako se izvorni govornici s klasičnim
standardom doživljavaju kao dijalektalni, a zagrebački govornici s tronaglasnim
sustavom kao govornici s općim, prihvatljivim i neutralnim izgovorom (Škarić,
2007a), ipak kao neutralan izgovor glumce, spikere i druge govorne profesionalce
tijekom njihova jezičnoga i govornoga školovanja podučava se štokavskom
četveronaglasnom sustavu – očito bez velikoga uspjeha.
Šuštaršič i Tivadar (2005) istražujući percepciju slovenskih tonskih naglasaka
dokazuju da se u izjavnim rečenicama cirkumfleks percipira uvijek kao točniji nego
akut (bez obzira na to ima li izgovorena riječ u tonskom sustavu akut ili
cirkumfleks), što ukazuje na vrlo nizak stupanj svjesnosti tonemičnosti. Iako se u
hrvatskome na temelju percepcije dokazao nizak stupanj funkcioniranja tonskih
naglasnih opozicija (Magner i Matejka, 1971), istraživanje stavova prema pojedinim
naglascima dokazuje da su hrvatski uzlazni naglasci (za razliku od slovenskog akuta)
ipak mnogo bolje prihvaćeni nego kada ih se u riječima pogrešno zamjenjuje
silaznima (Škarić i Lazić, 2002).
Usprkos skepsi brojnih jezikoslovaca prema "zagrebačkoj štokavštini" zbog
njezina kajkavskog "prozodijskog ruha", upravo takav govor ima sve veći utjecaj u

210
govornim medijima i sve veću šansu da postane "neutralni" standardni idiom, koji bi
bio prihvaćen od većine govornika hrvatskoga. Pojam "zagrebački" i percepciju
govora kao "zagrebačkog" pokriva zapravo veliko područje urbanih govora zapadne i
sjeverne Hrvatske, od Pule, preko Rijeke, Karlovca i Zagreba do Varaždina. Osim
toga, u Zagrebu danas živi petina stanovništva cijele Hrvatske, a većina doseljenika
(još i više njihovi potomci) izgovorno se prilagođava sredini u kojoj živi. Perceptivna
procjena izgovora glasnika dokazala je da se upravo govor s "kajkavskog" područja
procjenjuje kao govor višeg stupnja naddijalektalnosti od govora štokavaca i
čakavaca (Pletikos, 2008: 415), dok se naglasci procjenjuju podjednako prihvatljivo
za govornike koji potječu s čakavskog, kajkavskog i štokavskog područja s
prosječnim ocjenama od 4,4 do 4,6. Ipak, dug je sociolingvistički put da se istraži
koliko je zaista stilistički neutralan i prihvaćen. Kodifikaciju će doživjeti možda u
nekom drugom stoljeću. Ovdje smo tek ustanovili da postoji, da je varijabilan te kako
akustički izgledanju njegove varijante.

211
12. ZAKLJUČCI

Ovim istraživanjem koristeći se prvenstveno akustičkom analizom naglasaka riječi, a

uz pomoć slušne kategorizacije pojedinih naglasaka i govornika te statističkim
metodama uspoređivanja akustičkih podataka, došli smo do sljedećih zaključaka:
1) U hrvatskom suvremenom govoru supostoje dva različita naglasna sustava:
dinamički sustav i tonski sustav te prijelazni naglasni sustav s naglascima
podrijetlom iz dinamičkog i iz tonskog sustava. Svaki od tih sustava ima
nekoliko varijanti.
2) Ukupni naglasni repertoar u hrvatskome suvremenome govoru čine pet
naglasnih entiteta: dinamički kratki ili kratkosilazni, dinamički dugi,
dugosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni. Dinamički kratki ili kratkosilazni
naglasak pojavljuje se u oba naglasna sustava, dinamički dugi samo u
dinamičkom sustavu, dugouzlazni i kratkouzlazni samo u tonskom sustavu, a
dugosilazni je naglasak karakterističan za tonski sustav, ali se pojavljuje i u
dinamičkom sustavu, tvoreći tako hibridnu varijantu obaju sustava.
3) Akustički korelati primarni za razlikovanje tih pet hrvatskih naglasaka su
trajanje naglašenog vokala, odnos ukupne tonske visine naglašenog i
zanaglasnog vokala te raspon tona u naglašenom vokalu. Sve ostale akustičke
varijable mjerene u ovom radu pokazale su se kao redundantne. Prema
obrascima tonskoga kretanja samo se dugosilazni naglasak može tumačiti na
temelju tonske konture naglašenog vokala (koja je silazna). Svi su ostali
naglasci tonske razine. Uzlazne naglaske karakteriziraju dvije uzastopno
visoke tonske razine, a silazne i dinamičke naglaske slijed visoke i niske
tonske razine.
4) U dinamičkom naglasnom sustavu postoji samo jedan naglasni tonski
obrazac: visok i ravan naglašeni slog riječi, kojem slijedi nizak i ravan
zanaglasni slog. Unutar dinamičkog sustava mnogi govornici razlikuju duge i
kratke naglašene vokale, pa smo naglaske koji se u tom sustavu pojavljuju
nazvali dinamički kratki i dinamički dugi. Neki govornici reduciraju razliku u
trajanju (kraćenjem dugih naglašenih vokala), a neki ih potpuno neutraliziraju
u kratki naglašeni vokal. U dinamičkom sustavu u kojem postoji samo jedan
naglasak, taj se ostvaruje kao kratki, i on se akustički ne razlikuje od

212
 kratkosilaznog naglaska iz tonskog sustava. Dinamičkim naglasnim sustavom
govore pretežno govornici s kajkavskog i sa sjevernog čakavskog područja.
5) U tonskom naglasnom sustavu, osobito kod govornika podrijetlom iz
Slavonije i Dalmacije, ostvaruju se četiri novoštokavska naglaska. Tri su
različita tonska obrasca: dugosilazni naglasak ima u naglašenom vokalu
silaznu tonsku konturu velikog raspona i nizak zanaglasni vokal;
kratkosilazni ima kratak visok naglašeni vokal i nizak zanaglasni vokal;
dugouzlazni i kratkouzlazni naglasak imaju jednak tonski obrazac – visok i
ravan naglašeni vokal i visok zanaglasni vokal. Dugouzlazni za razliku od
kratkouzlaznog ima duže trajanje naglašenog vokala i kraće trajanje
zanaglasnog vokala, no kod ova je dva naglaska veliko polje preklapanja
trajanja naglašenog vokala. Dokazana je regionalna razlika u ostvarenju
uzlaznih naglasaka, tj. dvije varijante uzlaznih naglasaka: slavonska, u kojem
zanaglasni vokal počinje na približno jednakoj tonskoj visini kao što je
prosječna visina naglašenog vokala, i dalmatinska u kojem ton zanaglasnog
vokala počinje na izrazito višem tonu od prosjeka naglašenog vokala. Neki
govornici s tronaglasnim ili četveronaglasnim sustavom u osnovici imaju
čakavske govore s akutom, pa se na mjestima gdje treba ostvariti dugouzlazni
pojavljuje akut ili neka njegova varijanta.
6) U prijelaznom naglasnom sustavu postoje tri naglaska: dugosilazni, kratki
(kratkosilazni ili dinamički kratki) te dinamički dugi naglasak. Dugosilazni je
naglasak jednak kao u tonskom sustavu. Kratki je naglasak akustički jednak
kratkosilaznom, a ostvaruje se na mjestima na kojima bi se u tonskom sustavu
pojavili i kratkosilazni i kratkouzlazni. Dinamički dugi naglasak jednak je
dugom naglasku iz dinamičkog sustava, a pojavljuje se u riječima u kojima bi
se u tonskom sustavu ostvario dugouzlazni naglasak. Prijelaznim naglasnim
sustavom govore većinom govornici koji su odrasli i školovani na području s
dinamičkim naglasnim sustavom (kajkavski teritorij), ali su roditelji
podrijetlom sa štokavskih područja u čijim organskim govorima postoji
tonski četveronaglasni sustav.
7) Procesom slušne verifikacije 68% pojavnica korpusa ovjereno je u tzv.
"sigurnim" naglasnim kategorijama, a 32% pojavnica, kod kojih se slušači
razilaze u kategorizaciji predstavljaju auditivno "nesigurne" naglasne
kategorije. U procesu slušne verifikacije naglasnog korpusa pokazalo se da je

213
 prepoznavanje naglasaka tonskog sustava mnogo sigurnije nego
prepoznavanje naglasaka iz dinamičkog sustava. Naime, kod većine
govornika koji ostvaruju tonski četveronaglasni sustav stručni se slušači slažu
i više od 90% riječi kategoriziraju na isti način. Kod govornika koji ostvaruju
dinamički naglasni sustav veliko je razilaženje u slušanju pojedinih
naglasaka, te je samo 40-60% riječi kategorizirano u iste naglasne kategorije,
i to pretežno kratkosilazni naglasak. Veliko razilaženje prepoznavanja
naglasaka iz dinamičkog sustava rezultat je nepostojanja jasnih kategorija
dinamičkih naglasaka u hrvatskoj akcentologiji. Stručnjaci posežu za
vlastitim kategorijama opisa tvoreći tako za akustički istu pojavu različite
nazive: npr. naglasni entitet za koji smo odabrali naziv "dinamički dugi"
stručni ovjeritelji u ovom radu nazivaju: "ravan", "marker", "dinamički dugi",
"dinamički poludugi", "dinamički", varirajući i unutar istog procjenitelja, a
još više između njih. Veliku ulogu u različitom kategoriziranju dinamičkih
naglasaka ima i očekivanje naglasaka koji bi se u toj riječi pojavili u tonskom
sustavu, tj. naglasna tonska fonološka rešetka kroz koju se propuštaju
naglasci dinamičkoga sustava. Stoga isti procjenitelj dinamički dugi naglasak
u riječima u kojima se očekuje dugosilazni često opisuje kao poludugi,
dinamički dugi, dinamički, a u riječima u kojima se očekuje dugouzlazan kao
ravan, marker uzlaznosti i dinamički dugi. Podudarnost perceptivne procjene
između pojedinih stručnjaka (količina jednakih odgovora) varira između 46%
i 73%.
8) Za automatsko prepoznavanje naglasaka u dvosložnim riječima postavljene
su granice među kategorijama: razlika između dugih i kratkih naglašenih
vokala na 133 ms (trajanje naglašenog vokala), razlika između uzlaznih i
silaznih naglasaka na 1,2 ST (odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog
vokala), dugosilazni se naglasak izdvaja ako je raspon tona u naglašenom
vokalu veći 2,9 ST. Uzimajući samo ove tri akustičke vrijednosti kao kriterij
automatskog prepoznavanja naglasaka i usporedivši rezultate dobivene za
pojedine riječi s rezultatima perceptivne verifikacije (samo riječi koje su
perceptivno verificirane kao sigurne kategorije) pokazalo se da je
podudarnost automatskog i auditivnog prepoznavanja 69,4%. Koje se
vrijednosti sa sigurnošću percipiraju unutar pet dobivenih naglasnih
kategorija i odgovara li postavljena granica percepcijskoj granici među

214
 kategorijama, trebalo bi dokazati perceptivnim testovima identifikacije i
diskriminacije.
9) U radu je istražen i utjecaj pristupa sloga na f0 u naglašenom vokalu. Vrsta
glasnika iz pristupa sloga utječe na tijek f0 u početnih 30 ms trajanja
naglašenog vokala. Bezvučni obstruenti povisuju početnu f0 u vokalu (pa
nastaje silazna krivulja), sonanti snižavaju početnu f0 (nastaje ravna tonska
krivulja), a zvučni obstruenti mogu utjecati na oba načina. Budući da je
kretanje tonske krivulje u početnoj četvrtini do trećini naglašenog vokala
uvjetovano mikrofonetskim uvjetima, taj se dio ne bi smio interpretirati kao
razlikovni dio tijeka tona u naglasku riječi, već ga u fonološkom opisu treba
zanemariti. U zanaglasnom slogu najbitniji dio je početak tonske krivulje, te
je početna tonska razina zanaglasnog sloga u odnosu na ukupnu tonsku razinu
naglašenog sloga najvažnija za razlikovanje silaznih od uzlaznih naglasaka.
10) Na difonski sintetiziranom govoru prema podacima dobivenim o prosječnim
vrijednostima pojedinih naglasaka dokazana je prepoznatljivost svih pet
naglasnih entiteta. Prepoznavanje naglasaka sintetiziranih riječi dokazuje da
su srednje vrijednosti odnosa tonskih visina i tijeka tona pouzdaniji podaci za
prepoznavanje naglasaka, tj. za razlikovanje uzlaznih i silaznih, dok je
prosječno trajanje nepouzdanija akustička kategorija za razlikovanje dugih i
kratkih.

215
13. BIBLIOGRAFIJA

1. Anić, Vladimir (1967/68). Akcentološki članci Šime Starčevića. Jezik, 15,

br 4, str. 114-121.

2. Anić, Vladimir (1968/69). O jednom akcenatskom procesu u različitim

službama književnog jezika. Jezik, 16, str. 84-89.

3. Anić, Vladimir (1991). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.

Korištena su i kasnija dopunjena izdanja iz 1994. i 1998. godine, te
elektroničko izdanje (CD) iz 2003. godine objavljeno pod nazivom Veliki
rječnik hrvatskoga jezika.

4. Anić, Vladimir i Ivo Goldstein (1999). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi
Liber.

5. Appel, Wilhelm. (1950). Gestaltstudien. Untersuchungen über den Akzent

in der Serbokroatischen Sprache. Wiener Slavistisches Jahrbuch, 1, str. 53-
70.

6. Babić, Stjepan (1967/68). O Daničićevu naglasnom sustavu kao sustavu.

Jezik, 15, br.5, str. 150-157.

7. Babić, Stjepan, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić
i Stjepko Težak (1991). Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga
književnoga jezika: nacrti za gramatiku. Zagreb: HAZU, Globus.

8. Babić, Zrinka i Višnja Josipović (1991). U potrazi za sustavnim prikazom

hrvatskih naglasaka. Suvremena lingvistika, 31, 32, god. 17, sv. 1-2, str. 37-
58.

9. Babić, Zrinka (1997). Poredbeni opis glasovne strukture hrvatskog jezika.

Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

10. Bakran, Juraj (1984). Model vremenske organizacije hrvatskog

standardnog govora. Disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

11. Bakran, Juraj (1985/86). Ortoepija na drugi način. Jezik, 33, br. 5, str. 143-
148.

12. Bakran, Juraj (1988). Tolerance of segmental duration variation of

continuous speech. Speech '88. Proceedings of Seventh FASE Symposium,
22. - 26. August, 1988, Edinburgh, Book 2, str. 509-513.

13. Bakran, Juraj (1989). Djelovanje naglaska i dužine na frekvencije

formanata. Govor, VI, br. 2, str. 1-12.

14. Bakran, Juraj (1996). Zvučna slika hrvatskoga govora. Zagreb: Ibis grafika.

216
15. Bakran, Juraj, Vlasta Erdeljac i Nikolaj Lazić (2001). Modeliranje
temeljnih intonacijskih oblika. Govor, XVIII, br. 2, str. 105-111.

16. Bakran, Juraj i Damir Horga (1996). SAMPA za hrvatski. Govor, XIII,
br. 1–2, str. 99–106.

17. Bakran, Juraj i Nikolaj Lazić (1998). Fonetski problemi difonske sinteze
hrvatskoga govora. Govor, XV, br. 2, str. 103–116.

18. Barić, Eugenija, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti,
Vesna Zečević i Marija Znika (1995). Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska
knjiga. (Prvo izdanje ove gramatike objavljeno je u Zagrebu 1979. godine
pod nazivom Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika).

19. Barić, E., L. Hudeček, N. Koharević, M. Lončarić, M. Lukenda, M. Mamić,

M. Mihaljević, Lj. Šarić, V. Švaćko, L. Vukojević, V. Zečević i M. Žagar
(1999). Hrvatski jezični savjetnik. (Ur. Kačić, M. i dr.), Zagreb: Institut za
hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine. (Poglavlje
“Prozodija”, str. 70-81).

20. Barry, William (1981). Prosodic Functions Revisited Again! Phonetica 38,
str. 320-340.

21. Bartels, Christine. (1995). Pitch and non-pitch cues to word stress in Czech.
ICPhS 95 Stockholm, Vol. 4. str. 332-335.

22. Bašić, Nataša (2007). Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam,

Jezik, 54, br. 4, str. 131-142.

23. Bašić, Nataša (neobjavljeni rukopis). Hrvatski jezik i međunarodna

slavistika nakon raspada Jugoslavije. Tekst predavanja održanog u
Hrvatskom filološkom društvu 23. travnja 2007.

24. Beckman, Mary (1986). Stress and non-Stress Accent. Dodrecht: Foris.

25. Belić, Aleksandar (1932). Gramatika srpskohrvatskog jezika. (Odobrena za

školsku knjigu na osnovi mišljenja Glavnog prosvetnog saveta 1932.
godine.) Beograd.

26. Benić, Mislav (2007). Osnovni podaci o osječkoj akcentuaciji. Filologija

48-49, str. 1-28.

27. Boersma, Paul i David Weenink (2005). Praat: doing phonetics by

computer (Version 4.3.17) [Computer program]. http://www.praat.org/
(1.07.2005).

28. Bošnjak Botica, Tomislava i Mira Menac-Mihalić (2006). Vokalizam i

akcentuacija govora Lovreća. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, 32, str. 25-41.

217
29. Browne, Wayles E., and James. D. McCawley (1965). Srpskohrvatski
akcenat, Zbornik za filologiju i lingvistiku 8, str. 147-151.

30. Brozović, Dalibor (1954/55). Akcentuiacija tuđica na -or u hrvatskom

jeziku. Jezik, 3, br. 4, str. 118-123.

31. Brozović, Dalibor (1956/57). Zu dva nova akcentuirana hrvatska rječnika.

Jezik 5, str. 112-118.

32. Brozović, Dalibor (1957/58). O normiranju književnih naglasaka. Jezik 6,

br. 3, str. 65-72.

33. Brozović, Dalibor (1963/64). Prodor u naš ortoepski standard. Jezik 11, br.
5, str. 144-153.

34. Brozović, Dalibor i Pavle Ivić (1988). Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski,

hrvatski ili srpski. Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav
Krleža".

35. Bruce, Gösta (1977). Swedish word accents in sentence perspective. Lund:
CWK Glerup.

36. Bruce, Gösta (2005). Word intonation and utterance intonation in varieties
of Swedish. Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the
Netherlands, 15-18 June 2005. str. 22-23.

37. Buzina, Tanja (1987). Ortoepska odstupanja u televizijskim dnevnicima.

Govor, IV, br. 2, str. 153-162.

38. Clark, John i Colin Yallop (1995). An introduction to phonetics and

phonology. Blackwell Publishing.

39. Claßen, K., G. Dogil, M. Jessen, K. Marasek, W. Wokurek (1998).

Stimmqualität und Wortbetonung im Deutschen. Linguistische Berichte,
174, Westdeutscher Verlag, str. 202-245.

40. Deanović, Mirko i Jospi Jernej (1991). Hrvatsko-talijanski rječnik. Zagreb:

Školska knjiga. (Korišteno i starije izdanje Mirko Deanović i Josip Jernej
(1982). Hrvatsko ili srpsko-talijanski rječnik. Zagreb: IRO Školska knjiga.)

41. de Jong, Kenneth, Beckmann, Mary E. i Jan Edwards (1993). The interplay
between prosodic structure and coarticulation, Language and Speech, 36,
br. 2-3, str. 197-212.

42. Delaš, Helena (2003). Silazni naglasci na nepočetnim slogovima.

Magistarski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

218
43. Delaš, Helena (2003a). Naglasak na proklitici. Rasprave Instituta za
hrvatski jezik i jezikoslovlje, 29, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, str. 21-31.

44. Delaš, Helena (2006). Proučavanje hrvatske prozodije u 20. stoljeću.

Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Zagreb: Matica hrvatska, str. 71-88.

45. Dešić, Milorad (2008). Akcenatski sistem u srpskom i hrvatskom

standardnom jeziku. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen
dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische
Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 339-349.

46. Drpić, Irena (2006). Fonološke značajke današnjega govora Kastva.

Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 32, str. 75–85.

47. Dogil, Grzegorz i Gregor Möhler (1998). Phonetic invariance and

phonological stability: Lithuanian pitch accent. ICSLP 98, Sydney. CD-
ROM.

48. Dogil, Grzegorz (1999). The phonetic manifestation of word stress in

Lithuanian, Polish, German and Spanish. U: Harry van der Hulst (ur.),
Word Prosodic Systems in the Languages of Europe. Berlin/New York:
Mouton de Gruyter, str. 273-334.

49. Dutoit, Thierry (1997). An Introduction to Text-To-Speech Synthesis.

Dordrecht, Boston, London: Kluwer Academic Publishers. Mbrola
[kompjutorski program], autori programa: Alain Ruelle i Olivier Platteau
http://tcts.fpms.ac.be/synthesis/mbrola/ (1.11.2007).

50. Engstrand Olle i Diana Krull (1994). Durational correlates of quantity in

Swedish, Finnish and Estonian: Cross language evidence for a theory of
adaptive dispersion. Phonetica, 51, 80-91.

51. Fant, Gunnar i Anita Kruckenberg (1999). Prominence Correlates in

Swedish Prosody, ICPhS 99, San Francisco, str. 1749-1752.

52. Fekete, Egon (2008). Akcenatske razlike između srpskog, hrvatskog i

bošnjačkog jezika. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen
dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen, Slavische
Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 350-363.

53. Flanagan, James L. (1965). Speech Analysis, Synthesis and Perception.

Berlin – Heidelberg – New York: Springer-Verlag.

54. Gandour, Jackson T. (1978). The perception of tone. U: Victoria A.

Fromkin (ur.), Tone: A Linguistic Survey. New York, San Francisco,
London: Academic Press, str. 41-76.

55. Garde, Paul (1993). Naglasak. Zagreb: Školska knjiga. (Preveo D. Raguž,
original: L' accent, Paris, 1968).

219
56. Godjevac, Svetlana (2000). An Autosegmental Analysis of Serbo-Croatian
Intonation. OSU Working Papers in Linguistics, Vol. 54, str. 79-142.

57. Godjevac, Svetlana (2000a). Intonation, Word Order and Focus Projection
in Serbo-Croatian. Columbus, Ohio: The Ohio State University Ph.D.
Thesis.

58. Godjevac, Svetlana (2001). Serbo-Croatian ToBI. http://www.ling.ohio-

state.edu/~godjevac/SCTobi5.pdf (1.05.2003.)

59. Granić, Jagoda (1994). Standard u jeziku i standard u govoru. Govor, XI,
br. 2, str. 83-88.

60. Greenberg, Marc L. (rukopis, 2004). Tonogenesis in Balto-Slavic. Tone and

intonation in Europe. 2004. workshop: Typology of tone and intonation. 1-
3. April 2004. Cascais.

61. Greenberg, Marc L. (rukopis, 2006). Phonetic evidence for the development
of the "acute" tone in Slavic. U: Kapović, Mate i Ranko Matasović (ur.),
Tones and Theories: Proceedings of the International Workshop on Balto-
Slavic Accentology, IWoBA 2005, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje.
https://kuscholarworks.ku.edu/dspace/bitstream/1808/1103/1/mlg_iwoba_pr
oceedings_paper.pdf (10.12.2006).

62. Gussenhoven, Carlos i Gösta Bruce (1999). Word prosody and intonation.
U H. van der Hulst (ur.), Word Prosodic Systems in the Languages of
Europe. Berlin/New York: Mouton de Gruyter, str. 233-271.

63. Gussenhoven, Carlos (2004). The Phonology of Tone and Intonation.

Cambridge University Press.

64. Gvozdanović, Jadranka (1980). Tone and Accent in Standard Serbo-

Croatian (with a Synopsis of Serbo-Croatian Phonology). Wien:
Österreichische Akademie der Wissenschaften.

65. Gvozdanović, Jadranka. (1999). Croatian and Serbian. U: H. van der Hulst
(ur.), Word Prosodic Systems in the Languages of Europe. Berlin/New
York: Mouton de Gruyter, str. 849-852.

66. Habijanec, Siniša (2006). Razvoj slovačkoga akcentuacijskog sustava kao

model akcentuacijskoga razvoja zapadnoslavenskih jezika. Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Doktorska diseracija.

67. Hamm, Josip (1996). Štokavština Donje Posavine. U: Franjo Tanocki (ur.),
Slavonska jezikoslovna baština, Osijek: Matica Hrvatska, str. 210-231.

68. Ham, Sanda (1995). Osijēka ili Osijéka. Jezik, 42, str. 103-106.

220
69. Ham, Sanda (2002). Školska gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska
knjiga.

70. Ham, Sanda (2006). Povijest hrvatskih gramatika. Zagreb: Nakladni zavod
Globus.

71. Harris, M.S. i Umeda, N. (1987). Difference limens of fundamental

frequency contours in sentences. Journal of the Acoustical Society of
America, 81, str. 1139-1145.

72. Hebib-Valjevac, Naila (2008). Fonološka funkcija prozodema u

bosanskom, hrvatskom i srpskom standardnom jeziku. U: Branko Tošović
(ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen,
Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien
- Berlin: Lit Verlag, str. 364-384.

73. Heldner, Mattias (2001). Focal accent – f0 movements and beyond. Phonum
8, Reports in Phonetics Umeå University, Umeå.

74. Hermes, Dik J. (2006). Stylization of Pitch Contours. U: Stefan Sudhoff i

sur. (ur.), Methods in empirical prosody resaerch, Berlin/New York: Walter
de Gruyter, str. 29-61.

75. Hirst, Daniel i Albert Di Cristo (ur.), (1998). Intonation systems: a survey
of twenty languages. Cambridge: Cambridge University Press.

76. Hombert, Jean-Marie (1977). A model of tone systems. U: UCLA Working

Papers in Phonetics, Vol. 36, str. 20-32. (Objavljeno i 1978. U: D. J. Napoli
(ur.), Elements of Tone, Stress and Intonation, Georgetown University
Press.), (http://www.ddl.ish-lyon.cnrs.fr/membres/~Hombert/default.html#
Publication)

77. Hombert, Jean-Marie (1978). Consonant Types, Vowel Quality, and Tone.
U: Victoria Fromkin (ur.), Tone: A linguistic Survey, New York, San
Francisco, London: Academic Press, str. 77-111.

78. Hombert, Jean-Marie, John J. Ohala i William G. Ewan (1979). Phonetic

explanations for the development of tones. Language, 55, str. 37-58.

79. Horga, Damir (1996). Obrada fonetskih obavijesti. Zagreb: HFD.

80. House, David (1996). Differential perception of tonal contours trough the
syllable. Proceedings of Internatonal Conference on Spoken Language
Processing ICSLP 96, Vol. 4, Philadelphia, PA, str. 2048-2051.

81. Hršak, Sonja i Nada Zgrabljić (2003). Akcenti na Hrvatskome javnom

radiju: Škarićeve teze na provjeri. Govor, XX, br. 1-2, str. 133-146.

221
82. Hualde, J. I., Elordieta, G., Inaki, G., Smiljanic, R. (2000). From pitch
accent to stress accent in Basque and the typology of accentual systems.
http://www.let.kun.nl/labphon7/abstracts/s3l2.shtml (10.06.2001)

83. Hulst, Harry van der (1999). Word accent. U: Hulst, Harry van der (ur.),
Word Prosodic Systems in the Languages of Europe, Berlin, New York:
Mouton de Gruyter, str. 3-115.

84. Hyman, Larry M. (2006). Word-Prosodic Typology. Phonology, 23, br. 2,

str. 225-257.

85. Inkelas, Sharon i Draga Zec (1988). Serbo-Croatian Pitch Accent: The
interaction of Tone, Stress and Intonation. Language, 64, br. 2, str. 227-
248.

86. Ivas, Ivan (1993). Izričajna jezgra u hrvatskom jeziku. Doktorska

disertacija. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

87. Ivas, Ivan (1996). Silazno-uzlazna jezgra u sustavu jezgri hrvatskoga jezika.
Suvremena lingvistika, 22, sv. 1-2, str. 227-244.

88. Ivas, Ivan (2003). Strana imena u hrvatskome standardnom izgovoru.

Suvremena lingvistika, 29, sv. 1-2 (broj 55-56), str. 1-35.

89. Ivić, Pavle i Ilse Lehiste (1963, 1965, 1967, 1969, 1970, 1972). Prilozi
ispitivanju fonetske i fonološke prirode akcenata u savremenom
srpskohrvatskom jeziku I, II, III, IV, V, VI. U: Zbornik za filologiju i
lingvistiku, VI, str. 31-71; VIII, str. 75-117; X, str. 55-93; XII, str. 115-165;
XIII/II, str. 225-246; XV/II, str. 93-139. Novi Sad: Matica srpska.

90. Ivšić, Stjepan (1911). Prilog za slavenski akcenat. Iz 187 knjige "Rada"
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, primljeno 1910, str. 133-
207.

91. Ivšić, Stjepan (1913). Današńi posavski govor. Zagreb: Tisak dioničke
tiskare. (Preštampano iz 196. i 197. knjige "Rada" Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti, primljeno 1907).

92. Ivšić, Stjepan (1936). Jezik Hrvata kajkavaca: o stogodišnjici našega

novoga pravopisa i književnog jezika. Zagreb: Nadbiskupska tiskara.

93. Ivšić, Stjepan (1952/53). Oko naše ortoepije. Jezik, 1, str. 69-74, 105-107,
132-135.

94. Ivšić, Stjepan i Miroslav Kravar (1955). Srpsko-hrvatski jezik. Izgovor i

intonacija s recitacijama na pločama. (Tekst čitao Pavao Cindrić.) Zagreb:
Institut za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

222
95. Janjić, Tihomir (neobjavljni rukopis). Naglasne poželjnosti posuđenica na
Hrvatskoj televiziji. Diplomski rad obranjen 2002. na Odsjeku za fonetiku
Filozofskog fakulteta, Zagreb.

96. Jelaska, Zrinka (2004). Fonološki opisi hrvatskoga jezika: glasovi, oblici,
naglasci. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

97. Jelaska, Zrinka i Milvia Gulešić Machata (2005). Prototipicality and the
Concept of Phoneme. Glossos 6.
http://seelrc.org/glossos/issues/6/machata.pdf (1. 03. 2008).

98. Jessen, Michael, Krzysztof Marasek, Katrin Schneider, Kathrin Claßen

(1995). Acoustic correlates of word stress and the tense/lax opposition in
the vowel system of German. Proceedings of ICPhS 95 Stockholm, Vol. 4,
str. 428-431.

99. Jonke, Ljudevit (1955/56). Akcentuacija na našoj Radio-stanici. Jezik, IV,

br. 5, str. 129-133.

100. Jonke, Ljudevit (1964). Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Nakladni
zavod Znanje.

101. Jonke, Ljudevit (1978). Zasluge i slabosti hrvatskih vukovaca. U: Mladen

Kuzmanović, Ante Stamać i Antun Šojat (ur.), VIII. međunarodni
slavistički kongres Zagreb 3-9. IX 1978. Ljubljana, 69-78, Zagreb:
Hrvatsko filološko društvo.

102. Josipović, Višnja (1995). Akcenatska prozodija i dvotonski pristup

intonaciji. Suvremena lingvistika, sv. 21, br. 40, str. 51-79.

103. Junković, Zvonimir (1977/78). Šime Starčević i fonološki opis

novoštokavskih naglasaka. Jezik, 25, br. 3, str. 80-85.

104. Jurgec, Peter (2005). Začetne opombe k laringalizaciji v slovenščini.

Slovenski jezik, br. 5, str. 135-168.

105. Jurgec, Peter (2005a). Recent findings on tone in Slovenian. Between Stress
and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str.
63-64.

106. Jurgec, Peter (2007). Acoustic analysis of lexical tones in contemporary

standard Slovenian. Proceedings of the 16th International Congress of
Phonetic Sciences. Volume III, str. 1089–1092.

107. Jurgec, Peter (2007a), Creaky voice in Slovene. U: Manuel González, Elisa
Fernández Rei i Begoña González Rei (ur.), III Congresso Internacional de
Fonética Experimental. Santiago de Compostela: Xunta de Galicia. str.
407–420.

223
108. Kalogjera, Damir (2003). Prihvaćeni izgovor vs. received pronunciation.
Govor, XX, br. 1-2, str. 181-190.

109. Kapović, Mate (2004). Jezični utjecaj velikih gradova. Rasprave Instituta
za hrvatski jezik i jezikoslovlje, knj. 30, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, str. 97-105.

110. Kapović, Mate (2005). Nove duljine u hrvatskom jeziku (nakon

općeslavenskoga razdoblja. Filologija, 44, str. 51-62.

111. Kapović, Mate (2005a). The Development of Proto-Slavic Quantity (from

Proto-Slavic to Modern Slavic Languages). Wiener slavistisches Jahrbuch,
51, str. 73-111.

112. Kapović, Mate (2005b). Slavic Length Again. Filologija, 45, str. 29-45.

113. Kapović, Mate (neobjavljeni rukopis). Kratak uvod u slavensku

akcentuaciju. Poslan 2005. godine u časopis SOL.

114. Kapović, Mate (2007). Naglasne paradigme o-osnovâ imenica muškoga

roda u hrvatskom. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 32, br.
1, str.159-172.

115. Katičić, Radoslav (1969/70). O normativnoj naravi jezika. Jezik, 17, br. 5,
str. 129-134.

116. Katičić, Radoslav (1995/96). Načela standardnosti hrvatskoga jezika. Jezik,

43, br. 5, str. 175-182.

117. Katičić, Radoslav (2004). Hrvatski jezični standard. Jezik, 51, br. 2, str. 49-
60.

118. Kim, Yuni (2005). From accent 2 to shifted stress in Swedish dialects: the
role of perception. Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the
Netherlands, 15-18 June 2005, str. 34-35.

119. Klaić, Bratoljub (1979). Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Zagreb:
Nakladni zavod Matice Hrvatske.

120. Kohler, Klaus J. (2006). Paradigms in Experimental Prosodic Analysis:

From Measurment to Function. U: Stefan Sudhoff i sur. (ur.), Methods in
empirical prosody resaerch, Berlin/New York: Walter de Gruyter, str. 123-
152.

121. Kovačec, August (1989). Četverotonski prozodijski sustav nekih kajkavskih

govora. Govor, VI, br. 2, str. 13-27.

122. Kravar, Miroslav (1974/75). O grafici književnoga akcenta. Jezik, 22, br. 2,
str. 39-51.

224
123. Kravar, Miroslav (1982/83). Uz recidiv sumnje u naš četveroakcenatski
sistem. Jezik, 30, br. 1; str. 19-25; br. 2, str. 40-47.

124. Kravar, Miroslav (1983/84). Oko akcenta riječi scena. Jezik, 31, str. 136-
140.

125. Kravar, Miroslav (1988). Prilog fonetici četveroakcenatskoga sistema.

Filologija, 16, str. 101-113.

126. Kravar, Miroslav (1988/89). Jezično-politički aspekti naše akcenatske

problematike. Radovi: Razdio filoloških znanosti, sv. 28 (18), Sveučilište u
Splitu, Filozofski fakultet, Zadar, str. 35-49.

127. Krull, Diana (b. g.) Word prosody in Estonian conversational speech.
(sažetak projekta), http://www.ling.su.se/staff/diana/estpros.html (21. 10.
2007).

128. Krull, Diana (2007). The influence of Swedish on prepausal lenthening in

Estonian. Proceedings of Fonetik 2007, Royal Institute of Technology,
Stockholm.
http://www.speech.kth.se/prod/publications/files/qpsr/2007/2007_50_1_089
-092.pdf (1.11.2007)

129. Krull, Diana i Hartmut Traunmüller (2000). Perception of Quantity in

Estonian. Proceedings, Fonetik 2000: 85 - 88. (Dept. of Languages,
University of Skövde). http://www.ling.su.se/staff/hartmut/Eesti_Q.html
(21. 10. 2007).

130. Ladd, D. Robert (1996). Intonational Phonology. Cambridge University

Press.

131. Landau, Ernestina, Mijo Lonarić, Damir Horga i Ivo Škarić (1999).
Croatian. U: Handbook of The International Phonetic Association,
Cambridge University Press, str. 66-69.

132. Langston, Keith (2006). Čakavian Prosody: The Accentual Patterns of the
Čakavian Dialects of Croatian. Bloomington, Indiana: Slavica.

133. László, Bulcsú (1996). Bilježka o književnome naglasku hrvatskome.

Suvremena lingvistika, 22, br. 1-2 (41-42), str. 333 −393.

134. Laver, John (1996). The Gift of Speech. Edinburgh: Edinburg University
Press.

135. Lazić, Nikolaj (2006). Modeliranje strojnih postupaka za izgovaranje teksta

pisanoga hrvatskim jezikom. Doktorska disertacija. Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu.

136. Lehiste, Ilse (1961). Some Acoustic Correlates of Accent in Serbo-

Croatian. Phonetica, 7, str.114-147.

225
137. Lehiste, Ilse (1970). Suprasegmentals. Cambridge, Massachusetts i London,
England: MIT Press.

138. Lehiste, Ilse (1976). Influence of fundamental frequency pattern on the

perception of duration. Journal of Phonetics, 4, str. 113-117.

139. Lehiste, Ilse i Pavle Ivić (1963). Accent in Serbocroatian. An experimental

study. Michigan Slavic materials, br. 4., Department of Slavic Languages
and Literatures, University of Michigan, Ann Arbor.

140. Lehiste, Ilse i Pavle Ivić (1972). Experiments with synthesized Serbo-
Croatian tones. Phonetica, 26, str. 1-15.

141. Lehiste, Ilse i Pavle Ivić (1986). Word and sentence prosody in
Serbocroatian. Current studies in linguistics series 13. Cambridge, MA:
MIT Press.

142. Lisac, Josip (2003). Hrvatska dijalektologija 1: hrvatski dijalekti i govori

štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja. Zagreb: Golden
marketing - Tehnička knjiga.

143. Liu, Fang i Yi Xu (2005). Parellel Encoding of Focus and Interrogative

Meaning in Mandarin Intonation. Phonetica, 62, str. 70-97.

144. Lončarić, Mijo (1996). Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.

145. Lupić, Ivan (2001). Preskriptivna akcentologija i hrvatski standardni jezik.

Kolo, 1, str. 85-134.

146. Maddieson, Ian. (1999). Phonetic Universals. U: W. Hardcastle i J. Laver

(ur.), The Handbook of Phonetic Sciences. Blackwell Publishers, str. 619-
639.

147. Magner, Thomas (1966). Zagreb Kajkavian Dialect. University Park:

Pennsylvania State University.

148. Magner, Thomas F. i Ladislav Matejka (1971). Word accent in modern

Serbo-Croatian. University Park and London: The Pennsylvania State
University Press.

149. Marković, Maja i Isidora Bjelaković (2008). Kontrastivna akustička analiza

vokalskih sistema srpskog i hrvatskog jezika. U: Branko Tošović (ur.), Die
Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und
Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit
Verlag, str. 200-216.

150. Martinović, Blaženka (2006). Odmaci od preskriptivne naglasne norme u

hrvatskome standardnom jeziku. U: Ines Srdoč-Konestra i Silvana Vranić
(ur.), Riječki filološki dani, VI: Zbornik radova s Međunarodnoga

226
 znanstvenog skupa Riječki filološki dani održanoga u Rijeci od 18. do 20.
studenoga 2004, Rijeka: Filozofski fakultet, str. 247-258.

151. Martinović, Blaženka (2008). Akcenatske razlike između hrvatskoga i

srpskoga standardnoga jezika. U: Branko Tošović (ur.), Die Unterschiede
zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen,
Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit Verlag, str. 385-
403.

152. Martinović, Blaženka (2008a). Naglasna kolebanja imenica u hrvatskome

standardnom jeziku. Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet. Disertacija
(neobjavljeni rukopis).

153. Matasović, Ranko (1997). Odrazi indoeuropskih laringala u slavenskim

jezicima. Croatica, 45-46, str. 129-146.

154. Mayer, J., D. Wildgruber, A. Riecker, G. Dogil, H. Ackermann, W. Grodd

(2002). Prosody Production and Perception: Converging Evidence from
fMRI Studies. Proceedings of Speech Prosody 2002, Aix-en-Provence,
France, str. 487-490.
http://aune.lpl.univ-aix.fr/sp2002/pdf/mayer.pdf (1. 10.2005).

155. Mertens, P. i Ch. d' Alessandro (1995). Pitch contour stylization using a
tonal perception model. Proceedings of ICPhS 95 Stockholm, Vol. 4, str.
228-231.

156. Mićanović, Krešimir (2006). Hrvatski s naglaskom: standard i jezični

varijeteti. Zagreb: Disput.

157. Mihaljević, Milan (1991). Generativna i leksička fonologija. Zagreb:

Školska knjiga.

158. Milanja, Cvjetko (ur.), (2002). Knjiga sažetaka: Treći hrvatski slavistički
kongres, Zadar, 15-19. listopada 2002, Zagreb: Slavistički komitet
Hrvatskoga filološkog društva.

159. Mildner, Vesna i Leigh Lisker (1987). Acoustic vs. lexical judgements in
the perception of falling accents in Serbo-Croatian: a preliminary study.
Proceedings of the XIth International Congress of Phonetic Science, Tallin,
1, str. 324-321.

160. Mildner, Vesna (1994). Perceptual acquisition of the long-short distinction

in the falling accents of standard Croatian. Language and Speech, 37, 2, str.
163-170.

161. Mildner, Vesna (2003). Govor između lijeve i desne hemisfere. Zagreb: IPC
grupa.

162. Miyamoto, Ken. C. (1985). Novi fonološki i fonetski prikaz hrvatskog ili
srpskog akcenta. Dometi, 18, br. 11, str. 37-45.

227
163. Moguš, Milan (1977). Čakavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.

164. Moguš, Milan, Maja Bratanić i Marko Tadić (1999). Hrvatski čestotni
rječnik. Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta i Školska
knjiga.

165. Möbius, Bernd (1993). Ein quantitatives Modell der deutschen Intonation.
Analyse und Synthese von Grundfrequenzverläufen. Tübingen: Max
Niemeyer Verlag.

166. Möhler, Gregor. (1998). Describing intonation with a parametric model.

Proceedings of ICSLP 98, Sydney. Vol. 7, str. 2851-2854.

167. Möhler, Gregor i Alistair Conkie (1998). Parametric modeling of intonation

using vector quantization. Proceedings of 3rd ESCA Workshop on Speech
Synthesis, Jenolan Caves, Australia, str. 311-316.

168. Mooshammer, C., Harrington, J. (2005). Linguistic prominence and

loudness: a systematic comparison between lexical word stress, sentence
accent and vocal effort. Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden,
the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 37-39.

169. Moskatelo, Kuzma (1954/55). Akcentuacija tuđica na –or u hrvatskom

jeziku. Jezik, III, br. 2, str. 51-56.

170. Nolan, F. i T. Hausmann (2005). Are phrase tones in Swiss German

intonation stress-seeking? Between Stress and Tone, IIAS Conference,
Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 78-80.

171. Ohala, John J. (1978). Production of Tone. U: Victoria Fromkin (ur.), Tone:
A linguistic Survey, New York, San Francisco, London: Academic Press,
str. 5-39.

172. Opačić, Nives (1977/78). Slušajući programe Radio-Zagreba. Jezik, XXV,

br. 5, str. 153-156.

173. Peco, Asim (1971). Osnovi akcentologije srpskohrvatskog jezika. Beograd:

Naučna knjiga.

174. Peraić, Martina (2005). O prozodiji beravačkog govora. Filologija, 45, str.
97-106.

175. Pierrehumbert, Janet B. (1980). The Phonology and Phonetics of English

Intonation. MIT dissertation.

176. Pike, Kenneth L. (1948). Tone languages. Ann Arbor: University of

Michigan Press.

228
177. Pletikos, Elenmari (2003). Akustički opis hrvatskih standardnih naglasaka.
Govor, XX, br. 1-2, str. 321-346.

178. Pletikos, Elenmari (2005). Percepcija sličnosti prozodije riječi stranih jezika
s hrvatskim naglascima. Govor, XXII, br. 2, str. 89-126.

179. Pletikos, Elenmari (2008). Akustičke i perceptivne osobine naglasaka riječi

u hrvatskim naddijalektalnim govorima. U: Branko Tošović (ur.), Die
Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und
Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit
Verlag, str. 404-429.

180. Pletikos, Elenmari, Juraj Bakran i Nikolaj Lazić (2003). Ograničenja

manipulacije F0 u difonskoj sintezi. U: Gordana Varošanec-Škarić (ur.),
Glas/Voice, Zbornik radova 1. znanstvenog skupa s međunarodnim
sudjelovanjem, 26-28. 02. 2001, Opatija/Hrvatska, Zagreb, str. 39-43.

181. Pletikos, Elenmari, Jordan Bićanić i Marko Liker (2001). Percepcija granice
fonetske riječi na osnovi nekih prozodijskih dimenzija. Govor, XVIII, br. 2,
str. 129-140.

182. Pletikos, Elenmari i Jelena Vlašić (2007). Acoustic description of Croatian

accents. Studia Phonetica Posnaniensia. An International Journal for
Linguistic Phonetics. 8, str. 27-49.

183. Pletikos, Elenmari, Jelena Vlašić i Jordan Bićanić (2006), U: Peter Jurgec
(ur), SloFon 1, 1. slovenska mednarodna fonetična konferenca / 1st Slovene
International Phonetic Conference. Zbornik povzetkov / Book of Abstracts.
Ljubljana: ZRC SAZU, str. 60-61.

184. Pranjković, Ivo (1977/78). O govoru spikera (i drugih radnika i suradnika)

Radio-Zagreba. Jezik, XXV, br. 5, str. 158-153.

185. Pranjković, Ivo (2001). Za demokratizaciju hrvatske ortoepske norme. U:

Jezik i demokratizacija (zbornik radova)/ Language and democratization
(proceedings), Institut za jezik u Sarajevu, Posebna izdanja, knjiga 12, str.
299-306.

186. Purcell, E. T. (1971). The Acoustic Differentiation of Serbo-Croatian

Accents in Statements. Phonetica, 24, str. 1-8.

187. Purcell, E. T. (1976). Pitch peak location and the perception of Serbo-
Croatian word tone. Journal of Phonetics, 4, str. 265-270.

188. Purcell, E. T. (1981). Two parameters in the perception of Serbo-Croatian

tone. Journal of Phonetics, 9, str. 189-196.

189. Raguž, Dragutin (1997). Praktična hrvatska gramatika. Zagreb:

Medicinska naklada.

229
190. Rossi, M. (1971). Le seuil de glissando ou seuil de perception des
variationa tonales pour les sons de la parole. Phonetica, 23, str. -33.

191. Rossi, M. (1978). La perception des glissandos descendats dans les

contours prosodiques. Phonetica, 35, str. 11-40.

192. Segerup, My (2005). Production and perception of Gothenburg Swedish

word accents. Between Stress and Tone, IIAS Conference, Leiden, the
Netherlands, 15-18 June 2005, str. 41-43.

193. Sekereš, Stjepan (1982/83). Strukturalne karakteristike akcentuacije u

hrvatskom književnom jeziku. Jezik, 30, br. 4, str. 112-123.

194. Silić, Josip (1996). Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika. Kolo,

1, str. 244-247.

195. Silić, Josip (1997). Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo, 4,
str. 483-495.

196. Silić, Josip (2006). Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.

197. Simeon, Rikard (1969). Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva I, II.

Zagreb: Matica hrvatska.

198. Slovar slovenskega knjižnega jezika (1994). Ljubljana: Državna založba

Slovenije.

199. Slovenski pravopis (2001). Ljubljana: Državna založba Slovenije.

200. Sluijter, Agaath M. C. (1995). Phonetic correlates of stress and accent. The
Hague: Holland Academic Graphics – HIL dissertations.

201. Sluijter, Agaath M. C. i Vincent J. van Heuven (1996). Acoustic correlates

of linguistic stress and accent in Dutch and American English. U:
Proceedings of the 4th International Conference on Spoken Language
Processing, ICSLP 96, Philadelphia, str. 630-633.

202. Sluijter, Agaath M. C. i Vincent J. van Heuven (1996a). Spectral balance as

an acoustic correlate of linguistic stress. The Journal of the Acoustical
Society of America, 100, str. 2471-2485.

203. Sluijter, Agaath M. C. i Vincent J. van Heuven (1996b). Supralaryngeal

resonance and glottal pulse shape as correlate of stress and accent in
American English. The Journal of the Acoustical Society of America. JASA,
100.

204. Sluijter, Agaath M. C., Vincent J. van Heuven i J.J.A. Pacilly (1997).
Spectral ballance as a cue in the perception of linguistic stress. The Journal
of the Acoustical Society of America, 101, str. 503-513.

230
205. Smiljanic, Rajka (2003). Lexical, Pragmatic and Positional Effects on
Prosody in Two Dialects of Croatian and Serbian: An Acoustic Study.
Sažetak disertacije. http://saussure.linguistlist.org/cfdocs/new-website/LL-
WorkingDirs/pubs/diss/browse-diss-action.cfm?DissID=2109 (10.09.2003.)

206. Smiljanic, Rajka (2004). Lexical, Pragmatic and Positional Effects on

Prosody in Two Dialects of Croatian and Serbian: An Acoustic Study. New
York and London: Routledge.

207. Sovilj, Mirjana (2002). Kretanje laringealnog glasa u akcentima srpskog

jezika. U: Acta universitatis Nicolai Copernici, Studia Slavica VII – Zeszyt
358, Torun, 2002.

208. Srebot Rejec, Tatjana (1988). Word accent and vowel duration in standard
Slovene: An acoustic and linguistic investigation. München: Verlag Otto
Sagner (Slavistische Beiträge, Band 226).

209. Srebot Rejec, Tatjana (2000). Ali je današnja knjižna slovenščina še

tonematična? Razprave II. razreda – XVII, Ljubljana: Slovenska akademija
znanosti in umetnosti, str. 51-66.

210. Sudhoff, Stefan, Denisa Lenartová, Roland Meyer, Sandra Pappert, Petra
Agurzky, Ina Mleinek, Nicole Richter i Johannes Schliesser (ur.), (2006).
Methods in empirical prosody resaerch, Berlin/New York: Walter de
Gruyter.

211. Škarić, Ivo (1977/78). Pledoaje za govor organski i govor standardni. Jezik
25, br. 2, str. 33-42.

212. Škarić, Ivo (1991). Fonetika hrvatskoga književnog jezika. U: Stjepan

Babić, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Slavko Pavešić, Ivo Škarić i
Stjepko Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga
jezika: nacrti za gramatiku. Zagreb: HAZU, Globus, str. 71-378.

213. Škarić, Ivo (1999). Sociofonetski pristup standardnom naglašavanju.

Govor, XVI, br. 2, str. 117-137.

214. Škarić, Ivo (1999a). Suvremeni svehrvatski implicitni govorni standard. U:

Drugi hrvatski slavistički kongres. Knjiga sažetaka, Osijek, str. 150-151.

215. Škarić, Ivo (2001). Razlikovna prozodija. Jezik, 48, br. 1, str. 11-19.

216. Škarić, Ivo (2002). Naglasci iz suprotstavljenih pravila. Govor, XIX, br. 2,
str. 115-136.

217. Škarić, Ivo (2007). Fonetika hrvatskoga književnoga jezika. U: Stjepan

Babić, Dalibor Brozović, Ivo Škarić i Stjepko Težak, Glasovi i oblici
hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus, S. 17-157.

231
218. Škarić, Ivo (2007a). Hrvatski izgovorni identitet. Govor, XXIV, br. 2, str.
79-90.

219. Škarić, Ivo, Zrinka Babić, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić

(1987). Silazni naglasci na nepočetnim slogovima riječi. Govor, IV, br. 2,
str. 193-151.

220. Škarić, Ivo. i Nikolaj Lazić. (2002). Vrijednosni sudovi o hrvatskim

naglascima. Govor, XIX, br. 1, 5-34.

221. Škarić, Ivo, Elenmari Pletikos i Gabrijela Kišiček (2004). Generiranje

naglasaka iz nesvjesne gramatike na nekim neostvarenim hrvatskim
riječima. U: Branko Vuletić (ur.), Istraživanja govora: knjiga sažetaka,
Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, str. 101.

222. Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić (1996). Kako se

naglašavju posuđenice. Jezik, 43, br. 4, str. 129-138.

223. Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić (1996a). O

naglašavanju složenica – još jednom nakon Vukušića. Jezik, 44, br. 2, str.
66-73.

224. Škarić, Ivo, Đurđa Škavić i Gordana Varošanec-Škarić (1996b). Sloga na

kraju akcentološke polemike. Jezik, 44, br. 5, str. 154-155.

225. Škarić, Ivo i Gordana Varošanec-Škarić (1994). Skupna slika govora

Hrvatske televizije. Govor, XXI, br. 2, str. 1-14.

226. Škarić, Ivo i Gordana Varošanec-Škarić (2003). Stupanj tolerancije

hrvatskih govornika na "pogrešne" naglaske. U: Stipe Botica (ur.), Zbornik
Zagrebačke slavističke škole 2002, Filolofski fakultet, Zagrebačka
slavistička škola – Seminar za strane slaviste: FF press, str. 291-304.

227. Škavić, Đurđa (1994). Odnos hrvatskoga jezikoslovlja prema naglascima u

javnim glasilima. Govor, XXI, br. 1, str. 69-74.

228. Škavić, Đurđa (1996). Naglasci glagola na -avljati. Jezik, 43, br. 5, str. 139-
142.

229. Škavić, Đurđa i Gordana Varošanec-Škarić (1999). Neke osobitosti

hrvatskoga naglasnog sustava. Govor, XVI, br. 1, str. 25-31.

230. Šojat, Antun (1996). Ivšićeve zasluge za poznavanje kajkavske

akcentuacije. U: Stjepan Ivšić i hrvatski jezik, Zbornik radova, Zagreb:
HAZU, str. 141-145.

231. Šojat, Antun (1998). Zagrebački gradski govor u prošlosti i sadašnjosti. U:

Antun Šojat (ur.), Zagrebački kaj: govor grada i prigradskih naselja,
Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, str. 1-87.

232
232. Šonje, Jure (ur.), (2000). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga. (akcentuacija: Ankica Šunjić,
Leksikografski zavod).

233. Šuštaršič, Rastislav i Hotimir Tivadar (2005). Perception of tonemicity in

standard Slovene. Govor, XXII, br. 1, str. 23-35.

234. Tasić, Milan (2008). Odstupanja od novoštokavske akcenatske norme u

srpskim i hrvatskim televizijskim vestima. U: Branko Tošović (ur.), Die
Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und
Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien - Berlin: Lit
Verlag, str. 444- 449.

235. 't Hart, J., R. Collier and A. Cohen (1990). A Perceptual Study of
Intonation. Cambridge: Cambridge University Press.

236. Taylor, Paul (2000). Analysis and synthesis of intonation using the Tilt
model. Journal of the Acoustical Society of America, 107(3), str. 1697-
1714.

237. Težak, Stjepko i Stjepan Babić (1992). Gramatika hrvatskoga jezika –

Priručnik za osnovno jezično obrazovanje. Zagreb: Školska knjiga. (Prvo
izdanje ove gramatike objavljeno je u Zagrebu 1966. godine pod nazivom
Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i srednje škole).

238. Toporišič, Jože (1965). Slovenski književni jezik. Maribor: Založba obzorja.

239. Tošović, Branko (2008). Akzentuelle Unterschiede zwischen dem

Bosnischen/Bosniakischen, Kroatischen und Serbischen. U: Branko
Tošović (ur.), Die Unterschiede zwischen dem Bosnischen/Bosniakischen,
Kroatischen und Serbischen, Slavische Sprachkorrelationen, Band 1, Wien
- Berlin: Lit Verlag, str. 450-475.

240. Tuomainen, Jyrki, Jean Vroomen, Beatrice de Gelder (1998). The

perception od stressed syllables in Finnish. U: Proceedings of the 5th
International Conference on Spoken Language Processing, ICSLP 98,
Sydney. CD-ROM.

241. Vančura, Alma (neobjavljeni rukopis). Sociofonetsko istraživanje naglasnih

paradigmi toponima. Diplomski rad obranjen 2002. godine na Odsjeku za
fonetiku Filozofskog fakulteta, Zagreb.

242. Van Santen, Jan i Bernd Möbius (1997). Modeling pitch accent curves.
Intonation: Theory, Models and Applications - Proceedings of an ESCA
Workshop, Athens, Greece, str. 321-324.

243. Van Santen, Jan i Bernd Möbius (2000). A quantitative model of F0

generation and alignment. U: Antonis Botinis (ur.), Intonation – Analysis,
Modelling and Technology. Dordrecht: Kluwer, str. 269-288.

233
244. Varošanec-Škarić, Gordana (1997). Zvučne osobine ugode glasa. Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Disertacija.

245. Varošanec-Škarić, Gordana (2001). Poželjnost nekih kategorija izografnih

naglasnih heterofona. Govor, XVIII, br. 1, str. 33-46.

246. Varošanec-Škarić, Gordana (2003). Prenošenje naglasaka na proklitiku u

općem prihvaćenom hrvatskom izgovoru. Govor, XX, br. 1-2, str. 469-489.

247. Varošanec-Škarić, Gordana (2005). Timbar. Zagreb: FF press.

248. Varošanec-Škarić, Gordana i Đurđa Škavić (2001). Neutralizacija

kratkouzlaznoga i kratkosilaznog naglaska u suvremenom hrvatskom
prihvaćenom izgovoru. Govor, XVIII, br. 2, str. 87-104.

249. Vrban Zrinski, Karolina i Gordana Varošanec-Škarić (2004). Slušno

prepoznavanje hrvatskih naglasaka. Govor, XXI, br. 2, str. 93-110.

250. Vukušić, Stjepan (1973/74). Naglasci uporabne norme na osnovi startnog

jezika. Jezik, 21, br. 3-4, str. 114-120.

251. Vukušić, Stjepan (1981/82). Zapadnoštokavske naglasne tendencije u

hidronimima i antroponimima. Jezik, 29, str. 81-85.

252. Vukušić, Stjepan (1984). Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi

zapadnog dijalekta. Pula: Istarska naklada.

253. Vukušić, Stjepan (1991/92). Naglasak u Anićevu rječniku hrvatskoga

jezika. Jezik, 39, br. 4, str. 119-122.

254. Vukušić, Stjepan (1992/93). Opreznije s novim naglasnim modelima. Jezik,

40, br. 1, str. 1-4.

255. Vukušić, Stjepan (1992/93). O silaznom naglašavanju nepočetnog sloga.

Jezik, 40, br. 3, str. 76-79.

256. Vukušić, Stjepan (1995/96). Iz povijesti hrvatskoga naglašavanja. Jezik, 43,

br. 3, str. 103-107.

257. Vukušić, Stjepan (1996/97). Neprihvatljiva naglasnonormativna pravila.

Jezik, 44, br. 2, str. 63-66.

258. Vukušić, Stjepan, Ivan Zoričić i Marija Grasselli-Vukušić (2007). Naglasak

u hrvatskome književnom jeziku. Zagreb, Nakladni zavod Globus.

259. Wagner, Petra i Jelena Mandić (2005). Are Pitch and Quantity independent
Distinctive features in Bosnian Serbian? Between Stress and Tone, IIAS
Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str. 45-47.

234
260. Werner, Stefan i Eric Keller (1994). Prosodic Aspects of Speech. U: E.
Keller (ur.), Fundamentals of Speech Synthesis and Speech Recognition:
Basic Concepts, State of the Art, and Future Challenges, Chichester, New
York, Brisbane, Toronto, Singapore: John Wiley and Sons, str. 23-40.

261. Yip, Moira (2002). Tone. Cambridge University Press.

262. Zec, Draga (1993). Rule domains and phonological change. U: Sharon
Hargus i Ellen M. Kaisse (ur.), Phonetics and Phonology, Volume 4,
Studies in lexical phonology, Academic press.

263. Zec, Draga (2005). A Typology of Tone Governed Stress. Between Stress
and Tone, IIAS Conference, Leiden, the Netherlands, 15-18 June 2005, str.
47-48.

264. Zoričić, Ivan (1983/84). Jednostāvan ili jednòstāvan? Jezik, 31, br. 4, str.
124-125.

265. Zoričić, Ivan (1992/93). Naglasak imenica s dočetkom na -ovnica. Jezik 40,
br. 1, str. 5-11.

Internetski izvori:

http://www.dzs.hr/ Podaci Državnog zavoda za statistiku, popis stanovništva 2001.

godine (1.08.2006.).

http://www.ling.ohio-state.edu/~tobi/ ToBI (1.02.2008.).

Napomene:

1) Kod nekih članaka nisu navedeni brojevi stranica (premda oni postoje i kao tiskane
publikacije) jer je članak bio dostupan samo na CD-u, u kojem tekstovi nemaju označene
brojeve stranica.

2) Kod radova koji su bili dostupni samo putem interneta, prema pravilu o citiranju radova
dostupnih na internetu, naveden je datum kada je rad pronađen i ispisan s označene web
stranice.

235
 PRILOZI:

PRILOG I REČENICE ZA SNIMANJE NAGLASNOG KORPUSA

01. Reci dobar sada. 22. Reci dati sada.

02. Reci more sada. 23. Reci papir sada.
03. Reci radost sada. 24. Reci sunce sada.
04. Reci vino sada. 25. Reci glupost sada.
05. Reci putnik sada. 26. Reci vučjak sada.
06. Reci pamet sada. 27. Reci narod sada.
07. Reci žena sada. 28. Reci noga sada.
08. Reci savez sada. 29. Reci napad sada.
09. Reci važnost sada. 30. Reci tupost sada.
10. Reci nebo sada. 31. Reci čudak sada.
11. Reci medo sada. 32. Reci dubok sada.
12. Reci mama sada. 33. Reci visok sada.
13. Reci puder sada. 34. Reci geni sada.
14. Reci voda sada. 35. Reci divan sada.
15. Reci pušač sada. 36. Reci pakost sada.
16. Reci duša sada. 37. Reci devet sada.
17. Reci radnik sada. 38. Reci vitak sada.
18. Reci bunda sada. 39. Reci dokaz sada.
19. Reci vuna sada. 40. Reci paket sada.
20. Reci pasoš sada. 41. Reci kiša sada.
21. Reci danas sada.

Rečenice su se pojavljivale pojedinačno ovim redosljedom na zaslonu kompjuterskog

ekrana u obliku pps prezentacije (Microsoft Power Point Slide Show). Veličina slova
bila je 48. Prikazivanje rečenice na ekranu trajalo je oko 2 sekunde.

236
PRILOG II POPIS I OPIS TESTNIH RIJEČI

Opis riječi sadrži: prozodijske karakteristike riječi prema hrvatskim rječnicima,

učestalost pojavljivanja riječi prema čestotnom rječniku i mogućnost pojavljivanja
heterofone riječi s drugim značanjem. Smatra se da je heterofona riječ vrlo rijetka i da
ispitanici tijekom snimanja nisu izgovarali njezin prozodijski lik. Naglasni oblik u
rječnicima Anić (2003), Deanović i Jernej (1982) i Šonje (2000) u većini se riječi
podudara s naglasnim oblikom u Aniću (1998) te su u tablici unesene samo one riječi u
kojima je naglasak drugačije obilježen.

Br. Anić Vrsta riječi Broz- Deanović Šonje Anić Moguš i sur.
(1998) Iveković i Jernej (2000) (2003) (1999)
(1901) (1982)
rang relativna
čestota
1 bûnda ž (mađ) 568 0.0002
2 dîvan45 prid. 481 0.0089
3 gêni m. (klas. evr., (-) (-) 527 0.0043
pl. od gen)
4 môre46 sr more 159 0.0551
5 nâpad m (-) nápad nápad 529 0.0041
6 pâsoš m (njem., (-) pasoš pasoš 569 0.0001
mađ.)
7 sûnce sr 132 0.066
8 pûtnīk m 476 0.0094
9 râdnīk m 237 0.00371
10 dókaz m dòkaz dòkaz dòkaz dokāz 497 0.0073
11 dúša ž 198 0.044
12 médo m (hip. od 568 0.0002
medvjed)
13 národ m 231 0.0388
14 púder m (fr.) (-) 564 0.0006
15 sávez m 333 0.0238
16 víno sr 311 0.0263
17 glúpōst ž 506 0.0064
18 túpōst ž 568 0.0002
19 vážnōst ž 500 0.007
20 dati gl. svrš. 96 0.0945

45
Postoji i riječ dìvān (m., orij.), sa značenjima 1. carsko ili vezirsko vijeće u Turskom Carstvu,
2. razgovor, 3. počivaljka za sjedenje i ležanje, no učestalija je riječ divan sa značenjem lijep, krasan.
46
Postoji i riječ more kao uzvik.

237
Br. Anić Vrsta riječi Broz- Deanović Šonje Anić Moguš i sur.
(1998) Iveković i Jernej (2000) (2003) (1999)
(1901) (1982)
rang relativna
čestota
21 devet glavni br. 514 0.0056

22 dobar prid. 111 0.0838

23 kiša ž 258 0.0329

24 mama 47 ž máma 326 0.0245

25 nebo sr 158 0.0553

26 vitak prid. 532 0.0038

27 vuna ž 546 0.0024

28 pakōst ž 566 0.0004

29 pamēt ž 478 0.0092

30 radōst ž 427 0.0143

31 vučjāk m 569 0.0001

32 dànas pril. 125 0.073

33 dùbok prid. 370 0.0201
34 nòga ž 190 0.0457
35 vìsok prid. 183 0.0471
36 vòda ž 112 0.083
37 žèna ž 86 0.1031
38 čùdāk m (-) 563 0.0007
39 pàkēt m (fr.) (-) 534 0.0036
40 pàpīr m (grč.) 357 0.0214
41 pùšāč m (-) 558 0.0012

47
Postoji i riječ máma, sa značenjem mamac.

238
PRILOG III UPITNIK KOJI SU ISPUNJAVALI GOVORNICI

UPITNIK ZA GOVORNIKE

1. Ime i prezime: ________________________________

2. Spol (zaokružite): M - Ž
3. Godina rođenja: _____
4. Procijenite koliko na vaš govor utječe pojedino narječje:
(tako da zbroj utjecaja sva tri narječja bude 100%)
čakavsko ______%
kajkavsko ______%
štokavsko ______%

5. Što studirate i koliko godina: _______________________________

6. Navedite mjesta prebivanja, od rođenja i školovanja (osnovna škola, srednja, fakultet)

do sada, te koliko ste godina ukupno boravili u navedenim mjestima. (Ako je mjesto s
manje od 50.000 stanovnika, u zagradi do njega navedite najbliži grad)
a) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____
b) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____
c) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____
d) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____
e) mjesto ___________________________________ godine prebivanja _____

7. Napišite s kime ste najduže živjeli (majka, otac, baka, rodbina, prijatelji...) te navedite
grad ili mjesto u kojem su te osobe najduže živjele (duže od 10 godina).
a) __________ mjesto ________________________
b) __________ mjesto ________________________
c) __________ mjesto ________________________
d) __________ mjesto ________________________

239
PRILOG IV PRIMJER VERIFIKACIJSKOG UPITNIKA ZA JEDNOG GOVORNIKA
Stručni procjenitelj:
Govornik br. 89. neki drugi jezgra
- -
1 visok    
- -
2 paket     d-k

- -
3 mama    
- -
4 pasoš    
- -
5 savez    
- -
6 pamet     d-k

- -
7 tupost     d-k

- -
8 danas    
- -
9 nebo    
- -
10 vuna    
- -
11 putnik     d-k

- -
12 vučjak     d-k

- -
13 dobar    
- -
14 noga    
- -
15 radost     d-k

- -
16 divan    
- -
17 napad    
- -
18 more    
- -
19 duša    
- -
20 devet    
- -
21 glupost     d-k

- -
22 vitak    
- -
23 sunce    
- -
24 vino    
- -
25 kiša    
- -
26 radnik     d-k

- -
27 medo    
- -
28 voda    
- -
29 pušač     d-k

- -
30 puder    
- -
31 dokaz    
- -
32 dati    
- -
33 narod    
- -
34 geni    
- -
35 papir     d-k

- -
36 dubok    
- -
37 važnost     d-k

- -
38 žena    
- -
39 bunda    
- -
40 čudak     d-k

- -
41 pakost     d-k

240
Ukupni dojam o izgovornom sustavu govornika:

(dijalektalni izgovor) (naddijalektalni izgovor)

(hrvatski općeprihvaćeni idiom)

1) Naddijalektalnost prozodije riječi: 1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6 -7

2) Naddijalektalnost glasnika: 1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6 -7

3) Zaokružite znak uz narječje za koje smatrate da je govornikova izgovorna osnovica.

Uz narječje možete zaokružiti ili dopisati regiju (ili grad) iz koje čujete da govornik
dolazi.

Narječje: Regija:

X ne može se jasno razabrati dijalektalno podrijetlo

X čakavsko Istra
Sjeverno primorje (Rijeka)
Dalmacija
ostalo _______________________________________

X kajkavsko Zagreb
Okolica Zagreba
Zagorje (Krapina)
Varaždinsko područje
Međimurje (Čakovec)
ostalo _______________________________________

X štokavsko Slavonija (Osijek, Vukovar, Slavonski Brod, Požega)

Dalmacija (Šibenik, Split, Dubrovnik)
ostalo _______________________________________

241
PRILOG V UKUPNI PODACI O POJEDINIM GOVORNICIMA (NA TEMELJU UPITNIKA I PERCEPTIVNE PROCJENE STRUČNIH SLUŠAČA)

Porijeko Postotak riječi Samoprocjena utjecaja

Broj koje su slušači Porijeklo govornika narječja (%)
God. prema Nagl. sustav, ukupan Narje
govorni Spol Inicijali svrstali u istu (mjesto gdje je živio
rođ. procjeni broj naglasaka i vrsta majka otac čje*
ka nagl. najmanje 5 godina) ča kaj što
slušača
kategoriju
g_01 ž D.S. 1983 kaj 45.8 din: 2 (ks, dd) Virje Virje Đurđevac kaj 0 80 20
g_02 ž J.G. 1983 što (Dalm) 100 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Stobreč, Split Sinj, Split Split što 30 0 70
g_03 ž K.Š. 1983 kaj 37.5 din: 2 (ks, dd) Lepoglava Lepoglava Zagreb kaj 0 100 0
g_04 ž I.M. 1978 kaj 25 din: 1 (ks) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 70 30
g_05 ž N.T. 1983 kaj 70.8 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zabok Donja Šemnica Zabok kaj 0 100 0
Krapinske Krapinske
g_06 ž S.K. 1983 kaj 37.5 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Đurmanec kaj 0 70 30
Toplice Toplice
što (ne
g_07 m A.G. 1985 može)
100 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Osijek Konjic (BiH) što 0 0 100
Sv. Ivan Žabno
Sv. Ivan Žabno
g_08 m I.T. 1960 kaj 0 din: 1 (ks) (Križevci), kaj 0 30 70
(Križevci)
Zagreb
što (ne
g_09 m J.M. 1983 može)
91.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Split Split Split što 60 0 40
Dubravica
g_10 ž J.Š. 1983 kaj 58.3 din: 1-2 (ks, dd?) Dubravica Dubravica kaj 0 80 20
(Zaprešić)
g_11 ž M.P. 1983 što (Slav) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Slavonski Brod Slavonski Brod Slavonski Brod što 0 0 100
g_12 ž I.A. 1985 kaj 62.5 din: 1-2 (ks, dd?) Pula Pula Pula ča 40 0 60
g_13 ž M.P. 1979 kaj 27.5 din: 1 (ks) Varaždin Varaždin Varaždin kaj 0 80 20
g_14 ž M.Š. 1984 kaj 37.5 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 60 40
g_15 ž D.Š. 1985 što (Slav) 97.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Nova Gradiška Nova Gradiška Nova Gradiška što 0 20 80
g_16 ž I.P. 1984 ne može 72.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Velika Gorica Bjelovar Županja što 0 50 50
g_17 ž E.S. 1985 što (Slav) 97.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Našice Našice Našice što 0 0 100

242
 Porijeko Postotak riječi Samoprocjena utjecaja
Broj koje su slušači Porijeklo govornika narječja (%)
God. prema Nagl. sustav, ukupan Narje
govorni Spol Inicijali svrstali u istu (mjesto gdje je živio
rođ. procjeni broj naglasaka i vrsta majka otac čje*
ka nagl. najmanje 5 godina) ča kaj što
slušača
kategoriju
g_18 ž J.P. 1984 kaj 65 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Sesvetska Sopnica Zagreb kaj 0 60 40
Našice
g_19 ž I.M. 1985 ne može 90 ton: 3 (ds, du, ks) Ivanec Šid (Srijem) kaj 0 60 40
(Orahovica)
Ivanić Grad, Banja Luka Banja Luka
g_20 ž V.M. 1985 što (BiH) 73.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) što 0 10 90
Banja Luka (BiH) (BiH) (BiH)
g_21 ž R.V. 1983 što (Slav) 75 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Vinkovci Vinkovci Vinkovci što 0 10 90
g_22 ž A.V. 1985 što (Dalm) 80 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Šibenik Šibenik Imotski što 0 0 100
Bosanka
g_23 ž V.D. 1983 što (Slav) 77.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Zagreb Sisak što 0 0 100
Posavina
g_24 ž J.S. 1985 što (Slav) 80 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Osijek Osijek Osijek što 0 0 100
N. Kapela (N.
g_25 ž R.T. 1984 što (Slav) 97.5 ton: 4 (ds, du, ks, ku) N. Kapela N. Kapela što 0 0 100
Gradiška)
Slavonski Slavonski
g_26 ž M.K. 1985 kaj 65 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb kaj 0 60 40
Šamac Šamac
g_27 ž L.S. 1981 ne može 75 ton: 3 (ds, du, ks) Bjelovar Bjelovar Bjelovar što 5 5 90
g_28 ž J.T. 1982 kaj 62.5 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 60 40
g_29 ž Ž.P. 1981 kaj 53.7 din: 2 (ks, dd) Varaždin Varaždin Čakovec kaj 0 100 0
g_30 ž M.G. 1981 što (Slav) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Nova Kapela Nova Kapela što 0 0 100
što (ne
g_31 ž K.P. 1981 može)
87.8 ton: 3 (ds, du, ks) Grude (BiH) Sisak što 0 0 100
g_32 m R.K. 1980 kaj 51.2 din: 2 (ks, dd) Karlovac Karlovac Karlovac kaj 0 50 50
Karlovac
g_33 m G.J. 1983 ne može 73.2 ton: 3 (ds, du, ks) Karlovac Karlovac kaj 0 5 95
(Skakavac)
g_34 ž H.S. 1981 ne može 73.2 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Ogulin Ogulin Ogulin što 15 5 80
g_35 ž M.B. 1983 ne može 58.5 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 15 10 75
g_36 ž M.H. 1979 kaj 58.5 din: 2 (ks, dd) Varaždin Varaždin kaj 5 50 45

243
 Porijeko Postotak riječi Samoprocjena utjecaja
Broj koje su slušači Porijeklo govornika narječja (%)
God. prema Nagl. sustav, ukupan Narje
govorni Spol Inicijali svrstali u istu (mjesto gdje je živio
rođ. procjeni broj naglasaka i vrsta majka otac čje*
ka nagl. najmanje 5 godina) ča kaj što
slušača
kategoriju
g_37 ž A.Ž. 1985 kaj 70.7 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 10 2 88
g_38 ž I.J. 1984 kaj 46.3 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Bjelovar Bjelovar Bjelovar što 4 6 90
Bjelovar,
g_39 ž J.H. 1986 ne može 43.9 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Kaštela, Zagreb kaj 10 50 40
Zagreb
g_40 ž M.D. 1984 kaj 53.7 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Velika Gorica Nova Gradiška Zagreb kaj 0 60 40
g_41 m L.R. 1983 kaj 58.5 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb Našice Zagreb kaj 0 90 10
g_42 ž R.B. 1980 kaj 75.6 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Tuzla, Zagreb Tuzla Tuzla što 10 20 70
g_43 ž M.P. 1984 ne može 100 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Kutjevo, Požega Kutjevo Zagreb što 0 20 80
Metković
g_44 m J.S. 1984 što (BiH) 97.6 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Metković (Blace) Vlaka što 0 0 100
(Blace)
g_45 m J.B. 1979 čak (Dalm) 68.3 ton: 4 (ds, du?, ks, ku) Bol (Brač) Bol (Brač) Selca (Brač) ča 70 0 30
Sarajevo, Vrbnik,
g_46 ž T.V. 1983 ne može 34.1 din: 2 (din_c: d/k) Sarajevo/Krk Sarajevo/Krk što 19 1 80
Pazin, Zagreb
što (ne
g_47 ž M.A. 1984 može)
73.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Zagreb Našice što 0 0 100
g_48 m B.Š. 1979 kaj 58.5 din: 2 (ks, dd) Zagreb Bjelovar Sinj što 0 20 80
g_49 m M.K. 1967 kaj 36.6 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Pregrad Zagreb kaj 0 60 40
g_50 m V.C. 1984 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Županja, Zagreb Županja Županja što 0 5 95
Vela Luka,
g_51 ž J.V. 1973 ne može 97.6 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Vela Luka Vela Luka ča 30 10 60
Zagreb
g_52 ž V.Š. 1985 ča (Istra) 61 din: 1-2 (ks, dd?) Rovinj, Zagreb Pula Rovinj ča 30 10 60
g_53 ž N.S. 1986 kaj 56.1 din: 2 (ks, dd) Križ (Zagreb) Križ Križ kaj 0 80 20
Ludbreg
g_54 ž I.H. 1985 kaj 48.8 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Ludbreg Varaždin kaj 5 80 15
(Varaždin)
g_55 m A.K. 1986 što (Dalm) 63.4 ton: 3 (ds, du, ks) Hvar Hvar Split ča 50 0 50
g_56 ž D.V. 1985 ne može 61 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Križevci Kalnik Križevci kaj 0 70 30

244
 Porijeko Postotak riječi Samoprocjena utjecaja
Broj koje su slušači Porijeklo govornika narječja (%)
God. prema Nagl. sustav, ukupan Narje
govorni Spol Inicijali svrstali u istu (mjesto gdje je živio
rođ. procjeni broj naglasaka i vrsta majka otac čje*
ka nagl. najmanje 5 godina) ča kaj što
slušača
kategoriju
Ludbreg Ludbreg (Sv. Ludbreg
g_57 ž P.B. 1985 kaj 41.5 din: 2 (ks, dd) kaj 0 70 30
(Martijanec) Petar) (Sudovčina)
g_58 ž P.C. 1986 što (Slav) 90.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Osijek Osijek Osijek što 2 2 96
g_59 ž M.B. 1986 kaj 46.3 din: 2 (ks, dd) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 30 70
g_60 m D.P. 1985 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Virovitica Virovitica Virovitica što 0 0 100
g_61 ž K.D. 1985 što (Dalm) 90.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Split Split Split što 75 0 25
Biograd na Biograd na
g_62 ž N.T. 1984 što (Dalm) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Biograd na moru što 10 0 90
moru moru
g_63 ž P.D. 1985 što (Dalm) 75.6 ton: 3 (ds, du, ks) Dubrovnik Dubrovnik Orebić što 10 0 90
g_64 ž I.K. 1985 što (Slav) 73.2 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Zagreb Slavonski Brod Slavonski Brod što 2 3 95
g_65 ž M.P. 1984 kaj 61 din: 2 (ks, dd) Karlovac Kutina Kutina kaj 0 70 30
g_66 ž S.P. 1986 kaj 63.4 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb, Pula Pula Zagreb ča 30 10 60
g_67 ž M.L. 1986 što (Dalm) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Šibenik Šibenik Šibenik što 25 25 50
Đurđevac
g_68 ž M.B. 1985 kaj 53.7 din: 2 (ks, dd) (Podravske Đurđevac (Podravske Sesvete) kaj 5 25 70
Sesvete)
g_69 ž D.K. 1986 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Našice Nova Gradiška Našice što 0 10 90
g_70 ž V.P. 1985 kaj 58.5 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Zagreb Nova Gradiška Zagreb kaj 0 50 50
g_71 ž I.V. 1985 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Valpovo Valpovo Belišće što 10 20 70
Vukovar, Pula,
g_72 ž I.J. 1983 što (Slav) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Vukovar Vukovar što 20 0 80
Zagreb
g_73 ž U.B. 1984 kaj 82.9 din: 1-2 (ks, dd?) Varaždin Varaždin Varaždin kaj 0 90 10
g_74 m V.T. 1983 ne može 61 din: 1-2 (ks, dd?) Varaždin Koprivnica Varaždin kaj 0 90 10
g_75 ž A.B. 1985 što (Slav) 63.4 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Osijek Osijek Osijek što 0 20 80
g_76 ž M.H. 1984 kaj 63.4 din: 1-2 (ks, dd?) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 100 0

245
 Porijeko Postotak riječi Samoprocjena utjecaja
Broj koje su slušači Porijeklo govornika narječja (%)
God. prema Nagl. sustav, ukupan Narje
govorni Spol Inicijali svrstali u istu (mjesto gdje je živio
rođ. procjeni broj naglasaka i vrsta majka otac čje*
ka nagl. najmanje 5 godina) ča kaj što
slušača
kategoriju
g_77 ž Ž.M. 1984 što (Slav) 97.6 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Nova Gradiška Nova Gradiška Nova Gradiška što 0 0 100
Derventa (BiH),
g_78 ž B.M. 1977 što (Slav) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Derventa Derventa što 0 0 100
Sl. Brod
g_79 ž M.J. 1984 kaj 52.5 din: 1-2 (ks, dd?) Samobor Zagreb Zagreb kaj 0 90 10
g_80 ž I.T. 1985 kaj 53.7 din: 2 (din_c: d/k) Zagreb Zagreb Zagreb kaj 0 70 30
Banja Luka
Banja Luka Banja Luka
g_81 ž M.U. 1984 što (Slav) 92.7 ton: 4 (ds, du, ks, ku) (BiH), Daruvar, što 0 0 100
(BiH) (BiH)
Požega
g_82 ž I.Č. 1984 kaj 41.5 din: 1 (ks) Zagreb Samobor Pakrac, Zagreb kaj 0 70 30
Nova Gradiška,
g_83 ž D.D. 1984 ne može 41.5 din: 2 (ks, dd) Nova Gradiška kaj 1 49 50
Zagreb
g_84 ž M.M. 1985 kaj 51.2 din/ton: 2-3 (ds, dd, ks) Sisak Sisak Sisak što 0 10 90
g_85 ž A.K. 1986 ne može 75.6 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Bjelovar Bjelovar Bjelovar što 0 0 100
g_86 ž J.J. 1985 kaj 56.1 din: 2 (din_c: d/k) Koprivnica Koprivnica kaj 0 35 65
g_87 ž I.B. 1983 što (Slav) 85.4 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Slavonski Brod Slavonski Brod Slavonski Brod što 10 20 70
Ljubuški (BiH),
g_88 ž P.P. 1986 što (BiH) 56.1 ton: 3 (ds, du, ks) Ljubuški (BiH) Ljubuški (BiH) što 0 0 100
Zagreb
g_89 ž M.B. 1984 što (Dalm) 95.1 ton: 4 (ds, du, ks, ku) Šibenik Šibenik Šibenik što 0 0 100

* Narječje je određeno prema podacima samoprocjene govornika o količini utjecaja pojedinih narječja na njihov govor (koji su izraženi u postotcima) i podacima o
porijeklu govornika i njihovih roditelja. Provjereno je pripadaju li navedeni gradovi naglasnom području za koje govornik smatra da ima najveći utjecaj na njegov
govor pa je, kod nekoliko govornika, prevladavajuće narječje označeno kao čakavsko ili kajkavsko, iako samoprocjena upućuje na najveći utjecaj štokavskog
narječja.

246
PRILOG VI PRIKAZ REPREZENTATIVNOSTI KORPUSA S OBZIROM NA PODRIJETLO GOVORNIKA PREMA ŽUPANIJAMA
Narječja pridružena Županije u Republici Hrvatskoj Najveći grad Broj Postotak Broj Postotak Primjerena
Broj prema slici u prilogu V u županiji stanovnika stanovnika ispitanika ispitanika u zastupljenost
žup. (u tisuć.)* županije u po mjestu korpusu stanovnika
populaciji RH boravka** županije u korpusu
1 kaj 4/5 što 1/5 Zagrebačka županija Velika Gorica 310 7,0 % 7 6,5 % 93,7 %
2 kaj Krapinsko-zagorska županija Krapina 142 3,2 % 4 3,7 % 116,5 %
3 kaj 1/2 što 1/2 Sisačko-moslavačka županija Sisak 185 4,2 % 1 0,9 % 22,4 %
4 ča 1/3 kaj 1/3 što 1/3 Karlovačka županija Karlovac 142 3,2 % 4 3,7 % 117,0 %
5 kaj Varaždinska županija Varaždin 185 4,2 % 9 8,4 % 202,0 %
6 kaj 2/3 što 1/3 Koprivničko-križevačka županija Koprivnica 124 2,8 % 5 4,7 % 166,6 %
7 kaj 1/3 što 2/3 Bjelovarsko-bilogorska županija Bjelovar 133 3,0 % 4 3,7 % 124,6 %
8 ča 2/3 kaj 1/6 što 1/6 Primorsko-goranska županija Rijeka 306 6,9 % 1 0,9 % 13,6 %
9 što Ličko-senjska županija Gospić 54 1,2 % 0 0,0 % 0,0 %
10 kaj 1/3 što 2/3 Virovitičko-podravska županija Virovitica 93 2,1 % 1 0,9 % 44,4 %
11 što Požeško-slavonska županija Požega 86 1,9 % 5 4,7 % 241,6 %
12 što Brodsko-posavska županija Slavonski Brod 177 4,0 % 7 6,5 % 164,2 %
13 ča 1/2 što 1/2 Zadarska županija Zadar 162 3,7 % 1 0,9 % 25,6 %
14 što Osječko-baranjska županija Osijek 331 7,4 % 8 7,5 % 100,4 %
15 ča 1/5 što 4/5 Šibensko-kninska županija Šibenik 113 2,5 % 3 2,8 % 110,2 %
16 što Vukovarsko-srijemska županija Vukovar 205 4,6 % 3 2,8 % 60,8 %
17 ča 1/2 što 1/2 Splitsko-dalmatinska županija Split 464 10,4 % 6 5,6 % 53,7 %
18 ča Istarska županija Pula 206 4,7 % 4 3,7 % 80,4 %
19 što Dubrovačko-neretvanska županija Dubrovnik 123 2,8 % 3 2,8 % 101,3 %
20 kaj Međimurska županija Čakovec 118 2,7 % 0 0,0 % 0,0 %
21 kaj Grad Zagreb Zagreb 779 17,6 % 24 22,4 % 127,7 %
BiH (govornici izvan RH u korpusu) 7 6,5 %
Ukupno 4437 107
* Podaci Državnog zavoda za statistiku, popis stanovništva 2001. godine (www.dzs.hr)
** Broj je veći od ukupnog broja govornika (89) jer su podjednako uzeti u obzir svi gradovi s boravkom dužim od 5 godina.

247
PRILOG VII SLIKA PRIPADNOSTI ŽUPANIJA48 HRVATSKIM NARJEČJIMA49

48
Zemljovid Republike Hrvatske po županijama (politički definiranog teritorija) preuzet
je s internetske stranice www.dzs.hr. Županije su prikazane različitim bojama i u svakoj je županiji
označen najveći grad.
49
Zemljovid hrvatskih narječja (lingvistički definiranog područja) izrađen je stilizacijom
karata triju hrvatskih narječja (Brozović i Ivić, 1988). Iz tih dijalektoloških karata preuzeti su
podaci o granicama među narječjima, a zanemareni podaci o dijalektima pojedinih narječja.

248
PRILOG VIII NA GORNJOJ SLICI PRIKAZANO JE ZEMLJOPISNO PODRIJETLO
SNIMLJENIH GOVORNIKA, A NA DONJOJ PODRIJETLO NJIHOVIH RODITELJA

249
PRILOG IX SKRIPT ZA IZRAČUNAVANJE FUNDAMENTALNE FREKVENCIJE I
INTENZITETA U NORMALIZIRANOM TRAJANJU U PROGRAMU PRAAT

Kao što je opisano u metodologiji, ovim je skriptom za svaki pojedini vokal

izračunana fundamentana frekvencija i intenzitet u deset jednakih vremenskih
odsječaka. U skript su upisivani podaci o nazivu datoteke (riječ), analiziranom
glasniku (glas), vremenskom početku i kraju vokala u spremljenoj datoteci, čiji se
podaci ekstrahiraju (pocetak, kraj). Autor skripta je Nikolaj Lazić.
Dobiveni podaci iz Praata kopirani su i dalje obrađivani u progamu Excel.

Primjer skripta za izračunavanje fundamentalne frekvencije i intenziteta u

naglašenom vokalu za sve snimljene riječi kod govornice pod brojem 20:

rijec1$= "01-bunda" rijec32$= "32-danas"

rijec2$= "02-divan" rijec33$= "33-dubok"
rijec3$= "03-geni" rijec34$= "34-visok"
rijec4$= "04-more" rijec35$= "35-noga"
rijec5$= "05-napad" rijec36$= "36-voda"
rijec6$= "06-sunce" rijec37$= "37-zena"
rijec7$= "07-pasos" rijec38$= "38-papir"
rijec8$= "08-radnik" rijec39$= "39-cudak"
rijec9$= "09-putnik" rijec40$= "40-pusac"
rijec10$= "10-dusa" rijec41$= "41-paket"
rijec11$= "11-dokaz"
rijec12$= "12-medo" glas1$= "u"
rijec13$= "13-narod" glas2$= "i"
rijec14$= "14-savez" glas3$= "e"
rijec15$= "15-vino" glas4$= "o"
rijec16$= "16-puder" glas5$= "a"
rijec17$= "17-glupost" glas6$= "u"
rijec18$= "18-vaznost" glas7$= "a"
rijec19$= "19-tupost" glas8$= "a"
rijec20$= "20-dati" glas9$= "u"
rijec21$= "21-dobar" glas10$= "u"
rijec22$= "22-vuna" glas11$= "o"
rijec23$= "23-kisa" glas12$= "e"
rijec24$= "24-mama" glas13$= "a"
rijec25$= "25-nebo" glas14$= "a"
rijec26$= "26-devet" glas15$= "i"
rijec27$= "27-vitak" glas16$= "u"
rijec28$= "28-radost" glas17$= "u"
rijec29$= "29-vucjak" glas18$= "a"
rijec30$= "30-pakost" glas19$= "u"
rijec31$= "31-pamet" glas20$= "a"

250
glas21$= "o" poredu29= 1
glas22$= "u" poredu30= 1
glas23$= "i" poredu31= 1
glas24$= "a" poredu32= 1
glas25$= "e" poredu33= 1
glas26$= "e" poredu34= 1
glas27$= "i" poredu35= 1
glas28$= "a" poredu36= 1
glas29$= "u" poredu37= 1
glas30$= "a" poredu38= 1
glas31$= "a" poredu39= 1
glas32$= "a" poredu40= 1
glas33$= "u" poredu41= 1
glas34$= "i"
glas35$= "o" pocetak1= 266
glas36$= "o" pocetak2= 268
glas37$= "e" pocetak3= 279
glas38$= "a" pocetak4= 273
glas39$= "u" pocetak5= 243
glas40$= "u" pocetak6= 228
glas41$= "a" pocetak7= 255
pocetak8= 225
poredu1= 1 pocetak9= 277
poredu2= 1 pocetak10= 237
poredu3= 1 pocetak11= 220
poredu4= 1 pocetak12= 277
poredu5= 1 pocetak13= 267
poredu6= 1 pocetak14= 320
poredu7= 1 pocetak15= 265
poredu8= 1 pocetak16= 299
poredu9= 1 pocetak17= 301
poredu10= 1 pocetak18= 232
poredu11= 1 pocetak19= 280
poredu12= 1 pocetak20= 264
poredu13= 1 pocetak21= 261
poredu14= 1 pocetak22= 277
poredu15= 1 pocetak23= 262
poredu16= 1 pocetak24= 261
poredu17= 1 pocetak25= 267
poredu18= 1 pocetak26= 269
poredu19= 1 pocetak27= 255
poredu20= 1 pocetak28= 239
poredu21= 1 pocetak29= 240
poredu22= 1 pocetak30= 268
poredu23= 1 pocetak31= 268
poredu24= 1 pocetak32= 231
poredu25= 1 pocetak33= 268
poredu26= 1 pocetak34= 239
poredu27= 1 pocetak35= 262
poredu28= 1 pocetak36= 272

251
pocetak37= 294 kraj19= 386
pocetak38= 270 kraj20= 397
pocetak39= 284 kraj21= 367
pocetak40= 283 kraj22= 399
pocetak41= 262 kraj23= 317
kraj24= 387
kraj1= 406 kraj25= 389
kraj2= 389 kraj26= 380
kraj3= 478 kraj27= 335
kraj4= 450 kraj28= 370
kraj5= 407 kraj29= 330
kraj6= 442 kraj30= 406
kraj7= 430 kraj31= 385
kraj8= 393 kraj32= 357
kraj9= 394 kraj33= 357
kraj10= 369 kraj34= 313
kraj11= 355 kraj35= 395
kraj12= 408 kraj36= 388
kraj13= 444 kraj37= 404
kraj14= 467 kraj38= 386
kraj15= 381 kraj39= 365
kraj16= 409 kraj40= 371
kraj17= 396 kraj41= 388
kraj18= 420

koliko = 41 ; koliko glasova

dijelova = 9 ; koliko uzoraka ce se uzeti

razmak = 0.002 ; razmak u sekundama izmedu uzoraka kod izracunavanja F0

minHz = 40 ; najmanji F0 u izracunavanju (kriterij)
maxHz = 300 ; najveci F0 u izracunavanju (kriterij)
minPic = 40 ; najmanji F0 koji ce se uzeti u obzir za racunanje intenziteta

izlaz$ = "izlaz.txt"

prekini=0
for i from 1 to koliko
tmp1$ = rijec'i'$ + ".wav"
if !fileReadable(tmp1$)
echo Ne postoji file 'tmp1$'
prekini= (prekini + 1) mod 2
pause
endif
endfor
if prekini
exit Nije postojao barem jedan file!
endif

252
tmp4$=""
tmp4$ > 'izlaz$'
for i from 1 to koliko
if poredu'i'=1
tmp1$=rijec'i'$
tmp5$ = tmp1$ +".wav"
tmp7$ = tmp1$
Read from file... 'tmp5$'
select Sound 'tmp1$'
To Pitch... 'razmak' 'minHz' 'maxHz'
select Sound 'tmp1$'
To Intensity... 'minPic' 0
endif
tmp2 = (kraj'i' - pocetak'i')/1000/dijelova
tmp4$ = rijec'i'$ + tab$ + glas'i'$ + tab$ + fixed$(poredu'i',0) + tab$ +
fixed$(pocetak'i',0) + tab$ + fixed$(kraj'i',0) + tab$

select Pitch 'tmp1$'

for j from 0 to dijelova
tmp3=pocetak'i'/1000 + j*tmp2
uzorak = 0
; Pitch ima:
; Get value at time... (vrijeme) ([Hertz | Mel | Semitones | ERB) (Nearest | Linear)
uzorak = Get value at time... 'tmp3' Hertz Linear
tmp6$= "'uzorak'"
if tmp6$ = "undefined"
tmp4$ = tmp4$ + tab$
else
tmp4$ = tmp4$ + tmp6$ + tab$
endif
endfor

select Intensity 'tmp1$'

tmp4$ = tmp4$ + tab$
for j from 0 to dijelova
tmp3=pocetak'i'/1000 + j*tmp2
uzorak = 0
; Intenzitet ima:
; Get value at time... (vrijeme) ( Nearest | Linear | Cubic | Sinc70 | Sinc700)
uzorak = Get value at time... 'tmp3' Linear
tmp6$= "'uzorak'"
tmp4$ = tmp4$ + tmp6$
if j<>dijelova
tmp4$ = tmp4$ + tab$
endif
endfor

tmp4$ = tmp4$ + newline$

tmp4$ >> 'izlaz$'

253
 tmp8=i+1
if i=koliko
brisanje=1
else
if poredu'tmp8'=1
brisanje=1
else
brisanje=0
endif
endif
if brisanje
select Sound 'tmp1$'
Remove
select Intensity 'tmp1$'
Remove
select Pitch 'tmp1$'
Remove
endif
endfor

254
PRILOG X PROSJEČNE VRIJEDNOSTI ZA TRAJANJE, TONSKI ODNOS I RASPON I
INTENZITETSKI ODNOS U PET NAGLASNIH ENTITETA

Vrsta Trajanje Odnos tonske Raspon tona u Odnos intenziteta

naglaska visine Nv i Zv Nv (ST) Nv i Zv (dB)
N Nv Zv Nv/Zv Nv max/Nv Nv/Zv
min
ks (dk) 1485 sr. vr. 109 69 3.5 1.5 7.1
SD 24 24 2.0 0.8 2.9

dd 401 sr. vr. 146 71 3.0 1.6 6.5

SD 34 18 1.2 0.9 2.9

ds 473 sr. vr. 157 67 3.7 3.3 7.4

SD 29 18 2.0 1.2 2.9

du 323 sr. vr. 150 74 0.5 1.1 3.4

SD 35 20 0.9 0.7 2.6

ku 329 sr. vr. 109 82 0.9 1.0 3.2

SD 23 24 1.5 0.7 2.8

PRILOG XI PRIKAZ PROSJEČNOG TIJEKA TONA U PET NAGLASNIH ENTITETA

0.6
tonski raspon (oktava)

0.5

0.4

0.3

0.2

0.1

0.0
10 30 50 70 90 110 130 150 170 190 210 230 250

trajanje (ms)
din. kratki din. dugi dugosilazni
dugouzlazni kratkouzlazni

255
PRILOG XII TIJEK TONA (U OKTAVNIM ODNOSIMA) I TIJEK INTENZITETA (U DB) U PET NAGLASNIH ENTITETA U DESET VREMENSKIH ODSJEČAKA
NAGLAŠENOG I DESET ODSJEČAKA ZANAGLASNOG VOKALA

Srednja vrijednost tona i intenziteta u odsječku svakih 10% trajanja naglašenog vokala Srednja vrijednost tona i intenziteta u odsječku svakih 10% trajanja zanaglasnog vokala
Vrsta
N t1 t2 t3 t4 t5 t6 t7 t8 t9 t 10 t 11 t 12 t 13 t 14 t 15 t 16 t 17 t 18 t 19 t 20
naglaska
ks (dk) 1485 f0 0.03 0.03 0.03 0.02 0.01 0.00 -0.01 -0.02 -0.04 -0.07 -0.27 -0.30 -0.31 -0.33 -0.34 -0.35 -0.36 -0.37 -0.37 -0.37
int 75.0 76.3 77.1 77.5 77.6 77.5 77.2 76.6 75.6 74.1 70.2 70.5 70.6 70.5 70.3 69.8 69.2 68.3 67.2 65.9

dd 401 f0 0.05 0.04 0.03 0.02 0.01 0.00 -0.01 -0.02 -0.04 -0.07 -0.22 -0.24 -0.26 -0.27 -0.28 -0.30 -0.30 -0.31 -0.32 -0.33
int 75.0 76.3 76.9 77.0 77.0 77.0 76.8 76.4 75.6 74.0 70.2 70.6 70.8 70.7 70.5 70.0 69.4 68.6 67.6 66.4

ds 473 f0 0.10 0.10 0.09 0.07 0.04 0.00 -0.04 -0.09 -0.14 -0.19 -0.34 -0.35 -0.35 -0.36 -0.36 -0.36 -0.37 -0.37 -0.37 -0.37
int 74.4 76.2 77.0 77.2 77.0 76.7 76.2 75.4 74.4 72.7 69.0 69.3 69.4 69.3 69.1 68.8 68.3 67.6 66.7 65.7

du 323 f0 0.03 0.02 0.00 -0.01 -0.01 -0.01 -0.01 -0.01 0.00 -0.01 0.00 -0.01 -0.02 -0.03 -0.04 -0.05 -0.06 -0.07 -0.09 -0.10
int 74.3 75.5 76.1 76.2 76.2 76.2 76.1 75.9 75.2 73.8 72.2 72.8 73.2 73.4 73.2 72.9 72.4 71.7 70.7 69.4

ku 329 f0 0.03 0.02 0.01 0.00 0.00 -0.01 -0.01 -0.01 -0.02 -0.03 0.00 -0.02 -0.04 -0.06 -0.08 -0.09 -0.11 -0.12 -0.14 -0.15
int 73.7 75.1 75.9 76.3 76.4 76.3 76.1 75.6 74.8 73.6 72.7 73.5 73.8 73.8 73.6 73.1 72.4 71.4 70.0 68.3

256
PRILOG XIII ANALIZA AUDITIVNO ODREĐENIH NAGLASAKA PO POJEDINIM
RIJEČIMA

Postotak prepoznavanja riječi u pojedinoj slušnoj kategoriji

riječ nagl. ds du ks ku din pd dd rav mj jezg ostalo br.
bunda ds 57,6 0,56 5,06 0 5,62 15,2 7,02 0,56 0 1,97 6,46 356
divan ds 52,2 1,69 4,21 0,56 4,78 16 8,71 2,81 0 1,69 7,3 356
geni ds 55,1 1,4 2,53 0 4,78 16,3 8,43 1,4 0 1,69 8,43 356
more ds 54,2 0,28 4,78 0 5,34 17,7 7,3 0,56 0 1,69 8,15 356
napad ds/du 43,8 12,9 2,81 0 5,9 9,83 11,2 6,18 0 1,69 5,62 356
sunce ds 59 0 3,09 0 3,93 14,3 7,58 1,4 0 2,25 8,43 356
pasoš ds/ks 46,5 2,85 20,3 0 4,75 9,81 5,06 0,32 0 4,11 6,33 316
radnik ds 52,5 0,63 6,96 0 4,43 15,5 6,96 1,27 0 4,43 7,28 316
putnik ds 55,1 0,95 8,23 0 5,7 14,9 6,96 0,63 0 1,27 6,33 316

duša du 0,84 50,3 1,97 0 4,49 12,4 12,6 10,1 0 1,12 6,18 356
dokaz du/ku/ks 0,56 46,1 14,3 1,69 4,21 8,99 12,4 4,21 0 1,4 6,18 356
medo du 1,69 47,8 2,53 0 7,87 11,8 12,9 8,71 0 1,12 5,62 356
narod du 1,12 52 1,4 0,28 6,18 12,9 13,8 5,06 0 1,4 5,9 356
savez du 0,28 46,3 4,21 1,4 6,18 11,8 14,9 6,18 0 1,12 7,58 356
vino du 0 43 4,49 0,28 7,3 14,6 15,4 7,58 0 2,25 5,06 356
puder du 1,58 44 11,4 0,32 7,59 12 11,4 5,06 0 1,58 5,06 316
glupost du 0,32 45,6 10,1 0,95 6,33 11,7 13 4,43 0 1,27 6,33 316
važnost du 0,32 49,7 6,01 0,63 4,75 9,18 13,9 5,7 0 1,27 8,54 316
tupost du 1,58 40,2 18,7 1,9 4,75 9,49 11,7 5,7 0 0,95 5,06 316

dati ks 0 0,28 84,6 0,28 4,49 4,78 0,56 0,28 0 4,21 0,56 356
dobar ks 0 0 83,4 1,12 6,46 1,12 0 0 0 7,58 0,28 356
kuća ks 0 0 91,7 0 8,33 0 0 0 0 0 0 24
vuna ks 0 0 92,5 0 5,72 0,9 0 0 0 0,6 0,3 332
kiša ks 0 0 88,5 0 7,58 0,84 0 0 0 1,97 1,12 356
mama ks 0 0,84 90,4 0 5,34 0,56 0 0 0 2,25 0,56 356
nebo ks 0,28 0 87,4 0,56 8,15 1,97 0 0,56 0 0,84 0,28 356
devet ks 0 0 88 0,32 6,65 1,9 0 0,63 0 1,58 0,95 316
vitak ks 0 0 76,6 9,92 6,75 1,19 0,4 0 0 3,57 1,59 252
radost ks 0 0,95 75,3 0,63 8,86 9,18 0,32 1,27 0 2,22 1,27 316
vučjak ks 0 0 83,9 0,95 7,59 2,22 0 0 2,53 2,22 0,63 316
pakost ks 0 8,23 69 1,27 8,23 4,75 3,16 2,22 0 2,22 0,95 316
pamet ks 0 0 88,6 0,63 6,65 1,58 0 0 0 2,22 0,32 316

danas ku 0 0 40,9 40,1 8,52 2,84 0,28 1,42 0 2,84 3,13 352
dubok ku 0 0 48,6 41,3 7,3 0,56 0 0 0 1,69 0,56 356
visok ku 0 0 48,6 38,5 7,3 0,84 0 0,56 0 1,97 2,25 356
noga ku 0 0 39,6 41 10,4 1,69 0,56 1,4 0 1,69 3,65 356
voda ku 0 0 45,2 37,9 11,8 0,84 0 0,84 0 2,25 1,12 356
žena ku 0 0,28 45,2 37,4 10,7 0,28 0 1,12 0 3,65 1,4 356
papir ku 0 0 44,3 35,1 7,28 1,9 0 0,95 6,33 2,53 1,58 316
čudak ku 0 0 42,1 36,1 6,96 1,27 0 0,63 7,59 2,53 2,85 316
pušač ku 0 0,63 42,4 36,4 7,91 0,32 0 0,63 7,59 2,22 1,9 316
paket ku 0 0,63 43 34,2 6,01 2,53 0 0,32 7,59 2,85 2,85 316

257
Legenda:

riječ – riječ koju je izgovorilo 89 (ili manje) govornika; svaku su pojavnicu

auditivno procijenila četiri slušača, a kupan broj procjena dan je
posljednjem stupcu
nagl. – naglasak koji se može očekivati prema rječnicima (v. prilog II)
ds – dugosilazni naglasak
du – dugouzlazni
ks – kratkosilazni
ku – kratkouzlazni
din – dinamički
pd – poludugi
dd – dinamički dugi
rav – ravan
mj – mjesto naglaska je na drugom slogu
jezg – jezgra je uzlazna (umjesto neutralne silazne)
ost – ostali odgovori (kolebanje jednog procjenitelja između dviju kategorija)
br. – ukupan broj auditivnih procjena danih za pojedinu riječ
– osjenačanje naglašava slušne kategorije u kojima se nalazi više od 9%
odgovora za pojedinu riječ

258
 PRILOG XIV UKUPNA RAZLIKA NAGLASNIH KATEGORIJA IZMEĐU STRUČNIH
PROCJENITELJA U PROCJENAMA I OPISIMA POJEDINIH POJAVNICA

GVŠ DN EP JVD uk.

Naglasne br. br. br. br. br.
kategorije % poj. % poj. % poj. % poj. % poj.
procjenitelja
ds 14,53 502 8,70 301 11,04 382 13,78 477 12,01 1662
du 19,56 676 8,50 294 9,53 330 11,41 395 12,25 1695
ks 38,92 1345 27,36 946 45,45 1573 41,02 1420 38,19 5284
ku 11,49 397 10,27 355 7,60 263 9,91 343 9,81 1358

poludugi 8,13 281 3,18 110 11,10 384 5,98 207 7,10 982
dinamički dugi 9,22 319 11,18 387 5,10 706
dinamički 22,82 789 3,73 129 6,63 918
ravan 4,46 154 4,11 142 0,43 15 2,25 311

ks ili ku 1,24 43 0,23 8 0,40 14 0,47 65

ds ili poludugi 0,14 5 4,05 140 0,75 26 1,24 171
du ili poludugi 0,03 1 1,94 67 1,39 48 0,03 1 0,85 117
ks ili poludugi 0,14 5 2,81 97 0,03 1 0,74 103
ku ili poludugi 0,61 21 0,15 21

akut 0,29 10 0,49 17 0,20 27

uzlazna jezgra 0,38 13 4,54 157 2,05 71 1,76 61 2,18 302
mjesto nagl. 0,72 25 0,72 25 0,72 25 0,72 25 0,72 100
na drug. slogu

rav. ili poludugi 0,09 3 0,02 3

din. ili poludugi 0,14 5 0,04 5
ds ili du 0,09 3 0,02 3
ds ili ks 0,03 1 0,01 1
ds ili ravan 0,03 1 0,01 1
du ili ku 0,03 1 0,03 1 0,01 2

ukupan broj 3456 3458 3461 3462 13837

br. poj. = broj pojavnica

259
PRILOG XV UKUPNA KOLIČINA JEDNAKIH AUDITIVNIH PROCJENA IZMEĐU
DVAJU SLUŠAČA

Procjenitelji između kojih % Boj

je izračunana količina pojavnica
jednakih odgovora
GVŠ – DN 50,0 1730
GVŠ – JVD 71,4 2471
GVŠ – EP 66,2 2292
DN – EP 46,2 1599
DN – JVD 49,9 1728
JVD – EP 72,7 2518

GVŠ – Prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić

JVD – Mr. sc. Jelena Vlašić Duić
EP – Elenmari Pletikos, prof.
DN – Davor Nikolić, prof.

260
POPIS KRATICA

Kratice akustičkih mjernih jedinica i statističkih oznaka:

dB decibel
f0 fundamentalna frekvencija
F0 nulti formant
Hz herc
I intenzitet
ms milisekunda
N broj analiziranih pojavnica (engl. token)
n broj ispitanika čije su pojavnice analizirane
SD standardna sevijacija
sr. vr. srednja vrijednost
ST poluton (engl. semitone)
t vrijeme

Kratice čestih naziva:

D dinamički naglasni sustav

D/T prijelazni dinamički ili tonski sustav
ds dugosilazni naglasak
du dugouzlazni naglasak
ks kratkosilazni naglasak
ku kratkouzlazni naglasak
Nv naglašeni vokal
T tonski naglasni sustav
Zv zanaglasni vokal

261
POPIS SLIKA

Slika 1. IPA znakovi za bilježenje tonskih naglasaka.......................................22

Slika 2. Zemljovid hrvatskih narječja ...............................................................23
Slika 3. Fonološke reprezentacije hrvatskih naglasaka.....................................38
Slika 4. Prikaz triju fonoloških dionica hrvatskih naglasaka ............................39
Slika 5. Utjecaj strukture sloga na percepciju akustički silazne tonske konture
.............................................................................................................48
Slika 6. Kretanje fundamentalne frekvencije u vokalima nakon zvučnih i
bezvučnih okluziva ..............................................................................49
Slika 7. Parametri funkcije aproksimacije tonske krivulje ...............................56
Slika 8. Primjeri parametrizacijske funkcije za različite vrste tonskih krivulja56
Slika 9. Parametri intonacijskog događaja u PaIntE modelu opisa intonacije..57
Slika 10. Opis hrvatskih naglasaka notnim zapisom...........................................60
Slika 11. Odnos kretanja tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima
prema Beliću ........................................................................................61
Slika 12. Odnos kretanja tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima
prema Škariću ......................................................................................61
Slika 13. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa uzlaznih naglasaka
prema Beliću ........................................................................................62
Slika 14. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa kratkouzlaznog
naglaska prema Brozoviću...................................................................62
Slika 15. Shematski opis kretanja tona u tri dijalektalna tipa uzlaznih naglasaka
prema Kravaru .....................................................................................62
Slika 16. Opis triju tipova izgovora uzlaznih akcenata prema Kravaru.............64
Slika 17. Prosječno kretanje tona i intenziteta u silaznim i uzlaznim naglascima
u srpskom – rezultati Lehiste i Ivića....................................................66
Slika 18. Prosječno kretanje tona i intenziteta u četriri leksička naglasaka u
hrvatskom klasičnom idiomu – rezultati E. Pletikos ...........................67
Slika 19. Utjecaj leksičkog, pragmatičkog i pozicijskog čimbenika na prozodiju
riječi u zagrebačkom i beogradskom govoru – stilizirani rezultati
R. Smiljanic ........................................................................................68
Slika 20. Zemljopisno podrijetlo snimljenih govornika......................................83
Slika 21. Zemljopisno podrijetlo roditelja snimljenih govornika .......................84

262
Slika 22. Trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri normativno
očekivana naglaska na ukupnom korpusu (89 govornika)...................94
Slika 23. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri normativno očekivana
naglaska na ukupnom korpusu (89 govornika)....................................97
Slika 24. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri normativno očekivana
naglaska – prosjek i standardna devijacija (89 govornika)..................98
Slika 25. Raspon tona u četiri normativno očekivana naglaska (89 govornika)
...........................................................................................................100
Slika 26. Raspon intenziteta u četiri normativno očekivana naglaska (89
govornika)..........................................................................................102
Slika 27. Odnos tijeka tona i intenziteta u četiri normativno očekivana naglaska
– prosjek i standardna devijacija (89 govornika)...............................105
Slika 28. Trajanje vokala u četiri normativna naglaska u tonskom, dinamičkom i
prijelaznom naglasnom sustavu .........................................................125
Slika 29. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 36
govornika tonskog naglasnog sustava................................................130
Slika 30. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 30
govornika dinamičkog naglasnog sustava .........................................131
Slika 31. Tijek fundamentalne frekvencije u četiri naglaska – prosjek i SD za 23
govornika prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava..132
Slika 32. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 36
govornika tonskog naglasnog sustava................................................136
Slika 33. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 30
govornika dinamičkog naglasnog sustava .........................................137
Slika 34. Odnos tijeka f0 i intenziteta u četiri naglaska – prosjek i SD za 23
govornika prijelaznog (dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava..138
Slika 35. Tijek tona i trajanje dinamičkog naglaska iz jednonaglasnog sustava
...........................................................................................................156
Slika 36. Trajanje i tijek tona u slavonskom i dalmatinskom kratkouzlaznom
naglasku bez zanaglasne dužine ........................................................160
Slika 37. Trajanje i tijek tona u slavonskom i dalmatinskom kratkouzlaznom
naglasku sa zanaglasnom dužinom ....................................................161
Slika 38. Prosječne vrijednosti tijeka tona i trajanja vokala u pet različitih
naglasnih entiteta u hrvatskome.........................................................163

263
Slika 39. Utjecaj vrste glasnika pred vokalom na tijek f0 u naglašenom vokalu u
pet hrvatskih naglasaka......................................................................185
Slika 40 Različitost repertoara tronaglasnog sustava - stilizirani prikaz tonskih
odnosa (i tijeka tona) u naglašenom i zanaglasnom vokalu...............199

264
POPIS TABLICA

Tablica 1. Prikaz reprezentativnosti korpusa s obzirom na podrijetlo govornika

prema narječjima...............................................................................85
Tablica 2. Trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala: deskriptivna statistika i
ANOVA (89 govornika) ...................................................................94
Tablica 3. Odnos trajanja naglašenog i zanaglasnog vokala izražen kao postotak
trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenom (89 govornika) ......96
Tablica 4. Raspon tona u naglašenom i zanaglasnom vokalu i odnos prosječne
tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala (89 govornika) .....100
Tablica 5. Raspon intenziteta u naglašenom i zanaglasnom vokalu i
intenzitetski odnos prosjeka naglašenog i zanaglasnog vokala (89
govornika).......................................................................................102
Tablica 6. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: deskriptivna
statistika i ANOVA ( 89 govornika)...............................................103
Tablica 7. Rezultati ukupne slušne verifikacije pojavnica i njihov odnos prema
očekivanju .......................................................................................110
Tablica 8. Količina podudarnosti slušnog opisa za 3462 pojavnice korpusa ......111
Tablica 9 Procjena stupnja naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika s
obzirom na geografsko podrijetlo govornika (prema samoodređenju
govornika).......................................................................................114
Tablica 10. Procjena stupnja naddijalektalnosti prozodije riječi i glasnika s
obzirom na geografsko podrijetlo govornika (prema slušnom
određenju porijekla stručnih slušača) .............................................115
Tablica 11. Podjela govornika u tri naglasna sustava i osam podsustava na
temelju perceptivne procjene ..........................................................122
Tablica 12. Trajanje: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog
ili tonskog) naglasnog sustava ........................................................126
Tablica 13. Raspon tona: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog
(dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava...................................129
Tablica 14. Raspon intenziteta: usporedba tonskog, dinamičkog i prijelaznog
(dinamičkog ili tonskog) naglasnog sustava...................................134

265
Tablica 15. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: usporedba
tonskog, dinamičkog i prijelaznog (dinamičkog ili tonskog)
naglasnog sustava ...........................................................................135
Tablica 16. Shematski prikaz najvećeg mogućeg broja fonetsko različitih vrsta
naglasaka.........................................................................................141
Tablica 17. Trajanje naglašenog vokala pojedinih naglasaka iz svih naglasnih
podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA ................................144
Tablica 18. Trajanje naglašenog vokala: rezultati post hoc testova (Scheffe)...144
Tablica 19. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome u pojedinim
naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i
ANOVA ..........................................................................................146
Tablica 20. Odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenome: rezultati
post hoc testova (Scheffe)...............................................................146
Tablica 21. Raspon tona u naglašenom vokalu u pojedinim naglascima iz svih
naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i ANOVA................148
Tablica 22. Raspon tona u naglašenom vokalu: rezultati post hoc testova
(Scheffe)..........................................................................................148
Tablica 23. Odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala u pojedinim
naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna statistika i
ANOVA ..........................................................................................150
Tablica 24. Odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala: rezultati post
hoc testova (Scheffe) ......................................................................150
Tablica 25. Odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala u
pojedinim naglascima iz svih naglasnih podsustava: deskriptivna
statistika i ANOVA.........................................................................152
Tablica 26. Odnos ukupnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala:
rezultati post hoc testova (Scheffe).................................................152
Tablica 27. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta u pojedinim
naglascima iz svih naglasnih podsustava........................................154
Tablica 28. Koeficijent korelacije između tijeka tona i intenziteta: rezultati post
hoc testova (Scheffe) ......................................................................154
Tablica 29. Rezultati ukupnog akustičkog prepoznavanja pojavnica u korpusu i
njihov odnos prema očekivanju ......................................................166

266
Tablica 30. Odnos akustički "prepoznatih" i auditivno verificiranih (sigurnih)
naglasnih kategorija ........................................................................169
Tablica 31. Prosječno trajanje naglašenog i zanaglasnog vokala u četiri
normativno očekivana naglaska s obzirom na fonološko obilježje
dužine i kračine zanaglasnog vokala (89 govornika)......................174
Tablica 32. Percepcija zanaglasne dužine u korpusu u kojem se ona fonološki
očekuje ............................................................................................175
Tablica 33. Trajanje i percepcija dugih zanaglasnih vokala u tri regionalna
izgovora ..........................................................................................176

267
SAŽETAK

Hrvatski naglasni sustav tipološki se svrstava u ograničene tonske jezike (tzv.

jezike s visinskim naglaskom ili tonsko-dinamičkim naglaskom) koji koriste i
obilježja dinamičkih i obilježja tonskih jezika. Naglasni sustav hrvatskoga
standardnoga jezika temelji se na novoštokavskom dijalektu te iz njega preuzima
četiri vrste naglaska: dugosilazni (ds), dugouzlazni (du), kratkosilazni (ks) i
kratkouzlazni (ku) te zanaglasnu dužinu. Početna je hipoteza da govornici
hrvatskoga jezika, kada se udaljuju od svoga lokalnoga govora i govore svojom
predodžbom standardnoga jezika, ne proizvode sva četiri normom propisana
naglaska i zanaglasnu dužinu. Cilj je istraživanja opisati sav naglasni varijabilitet
suvremenoga naddijalektalnoga hrvatskoga idioma, tj. otkriti broj naglasnih
entiteta koji bude generirao snimljeni korpus (je li taj broj manji ili veći od
repertoara u standardu) te opisati akustička svojstva i varijabilnost pojedinih
naglasnih entiteta.
Korpus istraživanja čine snimke 89 govornika podrijetlom iz svih većih
hrvatskih gradova i županija. Predmet akustičke i perceptivne analize su
dvosložne riječi izgovorene u neutralnoj jezgri u medijalnoj rečeničnoj poziciji.
Među odabranim riječima nalazi se približno jednaka količina riječi sa svakim od
četiri leksička naglaska, sa i bez zanaglasne dužine, ukupno 3.560 pojavnica.
Akustički parametri trajanja, tona i intenziteta ekstrahirani su programom Praat iz
naglašenog i zanaglasnog vokala, a programom SPSS statistički su analizirani
metodama deskriptivne statistike, ANOVA i post hoc testovima Sheffe. U
perceptivnoj verifikaciji korpusa četiri stručna i u slušanju naglasaka vješta
procjenitelja za svaku su pojavnicu obilježili je li izgovorena u jednoj od četiri
standardne naglasne kategorije ili u nekoj neočekivanoj naglasnoj kategoriji za
koju su ponudili osobni auditivni opis. Za riječi koje imaju fonološki duge
zanaglasne slogove obilježili su je li dužina čujno ostvarena ili nije.
Usporedbom akustičke i perceptivne analize otkriveno je da se u
hrvatskom suvremenom govoru – kada govornici imaju namjeru govoriti
standardno – pojavljuju različiti naglasni sustavi: od dinamičkog (udarnog)
naglasnog sustava do ograničenog tonskog (visinskog) naglasnog sustava. U
hrvatskoj govornoj praksi analizirajući naglasni sustav pojedinih govornika

268
otkriveno je da postoji kontinuum naglasnih sustava: sustav sa samo jednim
naglasnim entitetom (kratki naglašeni vokal), sustav s dva naglasna entiteta
(kratki i dugi naglašeni vokal), sustav s tri naglasna entiteta (repertoar većinom
čine kratki naglašeni vokal, dugi naglašeni vokal i dugosilazni naglasak, ali
postoje i tronaglasni sustavi s dugouzlaznim naglaskom ili s čakavskim akutom) i
sustav s četiri naglasna entiteta (repertoar opisan u standardu). Zanaglasna dužina
djelomično je reducirana i neutralizirana u kratki vokal.
Rezultati upućuju na tumačenje da visokoobrazovani govornici
hrvatskoga, u namjeri da govore standardnim hrvatskim jezikom, zadržavaju,
vjerojatno nesvjesno, svoju regionalnu prozodijsku osnovicu. Kada je prozodijska
osnovica novoštokavska, govornici proizvode sva četiri (normativno propisana)
naglasna entiteta, a zanaglasna dužina je djelomice očuvana. Govornici s
kajkavskom i čakavskom prozodijskom osnovicom govoreći svojom predodžbom
standarda rabe različit broj naglasnih entiteta, od jednog do tri. Njihov je naglasni
sustav većinom reduciran na "silazne" naglaske: kratki naglašeni, dugi naglašeni i
dugosilazni, a zanaglasna dužina je potpuno neutralizirana u kratki vokal.
Govornici podrijetlom iz dviju velikih štokavskih regija (Slavonije i
Dalmacije) proizvode jednak broj i jednaku vrstu naglasnih entiteta, no isti se
naglasni entiteti razlikuju u akustičkim osobinama. Uspoređujući naglasne entitete
iz podkorpusa slavonskih govornika s onima iz podkorpusa dalmatinskih
govornika štokavske osnovice, slavonski su naglasci reducirani u trajanju i tonu:
dugi naglasci se krate, kratki se dulje (veliko je polje preklapanja akustičke
dimenzije trajanja kod pojavnica s normativno očekivanim dugouzlaznim i
kratkouzlaznim); dugosilazni naglasak ima manji raspon silaznog tona; u
uzlaznim naglascima visoki ton zanaglasnog vokala kod slavonskih je govornika
na istoj razini kao i naglašeni, a kod dalmatinskih govornika na višoj razini nego
naglašeni vokal. U slavonskoj varijanti zanaglasna dužina reducirana je u kratki
vokal, a u dalmatinskoj varijanti djelomično je očuvana.
Ukupni naglasni repertoar u hrvatskome suvremenome govoru čini pet
naglasnih entiteta: četiri kategorije poznate iz tradicionalnog normativnog opisa
standarda – kratkosilazni (dinamički kratki), dugosilazni, dugouzlazni i
kratkouzlazni – te peta naglasna kategorija koju nazivamo "dinamički dugi" i koja
je udaljena od prototipa dugosilaznog i dugouzlaznog naglaska. Usprkos činjenici
da za "dinamički dugi" naglasak naglasni eksperti nemaju jedinstvenu perceptivnu

269
kategoriju i nisu suglasni u obilježavanju i opisivanju (rabe termine "ravan ton",
"marker uzlaznosti", "dinamički", "dinamički dugi", "dinamički poludugi" i sl.),
ovaj rad pokazuje da je dugi naglašeni slog, koji nije ni silazni ni uzlazni,
kategorija porijeklom iz dinamičkog naglasnog sustava, a ne redukcija tonskog
sustava. U dinamičkom naglasnom sustavu (koji se tradicionalno naziva
dvonaglasni sustav i rabi većinom u zagrebačkom kajkavskom i sjevernom
čakavskom području) kao opozicija kratkom dinamičkom naglasku (koji je
akustički jednak kratkosilaznom) pojavljuje se dugi dinamički naglasak, a ne
dugosilazni.
Akustički korelati primarni za razlikovanje tih pet hrvatskih naglasaka su
trajanje naglašenog vokala, odnos ukupne tonske visine naglašenog i zanaglasnog
vokala te raspon tona u naglašenom vokalu. Sve ostale akustičke varijable
mjerene u ovom radu pokazale su se kao redundantne. Prema obrascima tonskoga
kretanja samo se dugosilazni naglasak može tumačiti na temelju tonske konture
naglašenog vokala (koja je silazna). Svi su ostali naglasci tonske razine. Uzlazne
naglaske karakteriziraju dvije uzastopno visoke tonske razine, a silazne i
dinamičke naglaske karakterizira slijed visoke i niske tonske razine. Uzimajući
samo ove tri akustičke vrijednosti kao kriterij automatskog prepoznavanja
naglasaka i usporedivši rezultate dobivene za pojedine riječi s rezultatima
perceptivne verifikacije (samo riječi koje su perceptivno verificirane kao sigurne
kategorije), pokazalo se da je podudarnost automatskog i auditivnog
prepoznavanja 69,4%.
U radu je ispitano koliko glasnici iz pristupa sloga utječu na smjer tonske
konture, te se pokazalo da bezvučni obstruenti povisuju početnu f0 u vokalu (pa
nastaje silazna krivulja), sonanti je snizuju (nastaje ravna tonska krivulja), a
zvučni obstruenti mogu utjecati na oba načina. Budući da je kretanje tonske
krivulje u početnih 30 ms naglašenog vokala uvjetovano mikrofonetskim
uvjetima, taj se dio ne bi smio interpretirati kao razlikovni dio tijeka tona u
naglasku riječi, već ga u fonološkom opisu treba zanemariti. U zanaglasnom
slogu, koji u svim naglascima ima silaznu tonsku konturu, najbitniji je dio početak
tonske krivulje pa je za razlikovanje silaznih od uzlaznih naglasaka najvažnija
početna tonska razina zanaglasnog sloga u odnosu na ukupnu tonsku razinu
naglašenog sloga.

270
 Temeljeći fonološki opis na akustičkim podacima rad nudi djelomično
novi opis hrvatskih leksičkih naglasaka: za kratkosilazni ili dinamički kratki
V*.N, za kratkouzlazni H*.H, za dugosilazni V*N.N, za dugouzlazni (VV)*.V i
za dinamički dugi (VV)*.N (točka se rabi za obilježavanje granice sloga, a
zagrade za pridruživanje dviju mora istom udaru). Ovaj se opis temelji na
akustičkim podacima prema kojima samo dugosilazni naglasak ima silaznu tonsku
konturu unutar jednog sloga, a uzlazni naglasci imaju dvije visoke tonske razine,
tj. visoki ton koji prelazi granicu sloga s naglašenog na zanaglasni slog. Naglašeni
slog uzlaznog naglaska ne interpretiramo kao nisku razinu jer je obilježen jakim
intenzitetom i visokim tonom. Na temelju vrlo malo podataka otvorena je
mogućnost i opisa čakavskog akuta kao tonske konture unutar jednog sloga
(NV)*.N.
Može se zaključiti da u suvremenom hrvatskom jeziku, u namjeri da se
govori standardom, govornici rabe dva različita naglasna sustava: dinamički
naglasni sustav (s dugim i kratkim naglašenim vokalima), tonski naglasni sustav
(sa sva četiri naglaska koja propisuje standardni jezik) te prijelazne varijante
unutar i između tih dvaju prototipnih sustava. Dinamički naglasni sustav nije
jedinstven i stabilan: na govornike utječu neke osobine tonskoga sustava. U
procesu perceptivne verifikacije riječi pokazalo se da se riječi s dugim
dinamičkim naglaskom smatraju ili pogrešnim ili rubnim (alofonskim)
varijantama izgovora prototipnih tonskih naglasaka, što dokazuje da dinamički
naglasni sustav u hrvatskoj akcentologiji nije priznat kao zaseban naglasni sustav.
Stoga, akustički opis "dugog dinamičkog" naglaska, uvođenje termina, uvođenje
oznake (npr. zlato) i smještanje toga naglaska, umjesto dugosilaznoga, u opoziciju
s kratkosilaznim pokušaj je otvaranja nove naglasne kategorije u hrvatskoj
akcentologiji.

Ključne riječi: prozodemi, naglasci, tonski naglasni sustav, dinamički naglasni

sustav, hrvatski jezik, akcentuacija, akustička analiza, percepcija
prozodije

271
SUMMARY

Standard Croatian language has a pitch-accent system, which uses both tone and
stress to mark lexical accent. The accent system of standard Croatian is based on
the Neoštokavian dialect and therefore it contains four accent types: long-falling,
long-rising, short-falling and short-rising; and long and short post-accentual
length. The aim of the study is the acoustic and perceptive description of lexical
accents produced by Croatian speakers when they intend to speak the standard
variety. The hypothesis is that Croatian speakers do not use all four pitch accent
types and post-accentual length proposed by the standard. The purpose is to find
out the final number of accent entities generated by the corpus and to describe
acoustically all the accent variability.
The corpus consists of recordings of 89 Croatian native speakers
representing all larger cities and all Croatian regions. The target words are about
40 disyllabic words, among them all four standard accent types with and without
post-accentual length, in total 3,560 tokens uttered in the focus of the carrier
sentence. Acoustic parameters – duration, tone and intensity – are extracted from
each stressed and poststressed vowel and statistically analysed (descriptive
statistics, one-way ANOVA, post hoc Sheffe tests). In perceptual analysis four
accentology experts listened to each target word, recognising it as one of the
standard accent types; if it did not match an existing category, they marked the
token in a new category and described it.
Comparing data from the acoustic and the perceptual analysis it is found
that in Croatian contemporary language speakers – with the intention to use
standard variety – are using different accent systems, from stress accent system to
the pitch accent system. There is a continuum of accent systems: a system with
only one accent type (short stressed vowel), with two accent types (short and long
stressed vowel), with three accent types (mostly short stressed, long stressed and
long falling, but there are also other combinations with long rising or with
Čakavian acute) and systems consisting of all four accent types (as set in the
standard). Post-accentual length is mostly reduced to a short vowel.
This findings suggest that highly educated Croatian native speakers when
intending to speak the standard unconsciously retain some characteristics of their
regional prosodic base. If their prosodic base is Neoštokavian, speakers have all

272
four standard accent types, sometimes with and sometimes without post-accentual
length. Speakers from Kajkavian and Čakavian areas use a different number of
accent types, from one to three. Their accent system is mostly reduced only to
"falling" accents: short stressed, long stressed and long falling. The post-accentual
length is completely neutralised to the short vowel.
Speakers from two main Štokavian areas (Slavonia and Dalmatia) have the
same number of the accent types, but they differ in the acoustic characteristics of
each accent type. When comparing speakers from Slavonia (east Croatia) to those
from Dalmatia (south Croatia) in all four accent types Slavonians have a reduction
in duration and tone: long vowels are shortened, short vowels are lengthened
(there is a wide acoustic area where short and long rising accents overlap); the
long falling accent has a smaller tone range; in rising accents the high tone on the
poststressed syllable in Slavonian is on the same level as the stressed syllable
while in Dalmatian it is on the higher tone level than the stressed syllable.
Speakers from Slavonia have only a short post-accentual vowel, while in Dalmatia
the post-accentual length is partly retained.
The whole repertoire of accent types used in contemporary Croatian
contains five different entities: four well known categories traditionally called
short falling (short stressed vowel), long falling, long rising, short rising, and a
fifth category with a long stressed vowel which is far from the prototypes of long
falling or long rising. Despite the fact that for the long stressed vowel experts
have no perceptual category and no consent marking and naming it (using terms
as "flat tone", "marker of rising tone", "stressed", "stressed long", "stressed half-
long") this study argues that the long stressed syllable which is either falling or
rising is a category of the stress accent system and not the reduction of the pitch
accent system. In the stress accent system (traditionally called two accent system
and mostly used in Zagreb area) the counterpart to the short stressed (acoustically
the same as short falling) is therefore not the long falling, but the long stressed.
Acoustic correlates relevant and sufficient for distinguishing the five
lexical accents are: the duration of the stressed vowel, the ratio of the average
pitch levels in the stressed and poststressed vowel, and the pitch range in the
stressed vowel. All other measured acoustic characteristics can be considered
redundant. The average values of the three relevant acoustic features were set as
criteria for automatic recognition of the five lexical accents. The comparison of

273
results gained by automatic recognition with perceptual evaluation showed 69.4%
matching.
Pitch peak alignment is not considered a relevant acoustic cue of Croatian
lexical accents. One part of this survey shows how sounds from syllable onset
influence the direction of the tone contour in the following vowel. Voiceless
obstruents raise the f0 at the vowel beginning (shaping the falling contour),
sonorants lower the vowel beginning (shaping the flat tone contour), voiced
obstruents can influence in both ways. Due to this strong influence of the
microprosody in the first 30 ms of the stressed vowel, the tone contour in this part
should not be interpreted as distinctive and phonologically relevant. Owing to
phonetic universals (declination), in all the different accent types the vowels have
a falling contour in the poststressed syllable. Only the first part of the poststressed
vowel is phonologically relevant; if it is on the same level as the preceding vowel
it can be interpreted as high (in "rising" accents), if it is lower it can be interpreted
as low level (in "falling" accents and in the stress accent system).
Traditional labels of Croatian lexical accents which use terms of pitch
movement (rising and falling) are not supported by acoustics: only the "long
falling" accent really has a falling tone contour in the stressed vowel, whereas all
the other accents can be considered as tone levels. "Rising" accents have two high
tone levels on two adjacent syllables, short "falling" or stress accents have a high
tone level on the stressed syllable and a low tone level on the poststressed
syllable. The long falling accent has been acoustically and perceptually the most
marked accent type, because it is the only one with a distinctive tone contour on
one syllable; the other four types have distinctive tone levels on two syllables.
Basing our phonological description on the acoustic data we propose a
partly new description of Croatian lexical accents: the short falling or short
stressed as H*.L, short rising as H*.H, long falling as H*L.L, long rising as
(HH)*.H and the long stressed as (HH)*.L (using dot for marking syllable break,
and using brackets for assigning two moras to the stress). This description is based
on the following findings: only the long falling accent has a distinctive pitch
contour in the stressed syllable and rising accents have two high tone levels. The
stressed syllable in the rising accent is not considered as low, because it is marked
by high intensity and high pitch, higher then the preceding syllable and on the

274
same tone level as the poststressed syllable. This description opens the possibility
to describe the Čakavian acute as the tone contour in one syllable (LH)*.L.
We can conclude that in the contemporary Croatian language intending to
produce standard variety speakers use two different accent systems: the stress
accent system (with long and short stressed vowels), the pitch accent system (with
all four accents set in the normative standard), and some hybrid system between
this two prototypes. The stress accent system is not stabilised yet: in speaker's
usage it is influenced by pitch accent system (random occurrences of long falling
accent). The stress accent system is also not established in Croatian accentology:
in the perception by experts words with long stressed accent are assumed to be the
false or edge (allophonic) pronunciation of the pitch accent prototypes. Therefore,
the acoustic description of long stressed accent, naming it, labeling this accent
(eg. zlato) and placing it (instead of the long falling) in opposition to the short
falling is an attempt to open a new category in Croatian accentology.

Key words: prosodems, accents, pitch-accent system, stress-accent system,

Croatian, accentuation, acoustic analysis, perception of prosody

275
ŽIVOTOPIS

Rođena sam 1974. u Puli, gdje sam završila osnovnu školu i jezičnu gimnaziju.
Od 1993. do 1999. godine studirala sam fonetiku i njemački jezik i književnost na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu završila sam
poslijediplomski studij lingvistike. Kao stupendistica CEEPUS programa jedan
semestar studirala sam germanistiku na Sveučilištu u Salzburgu (1995/96). Kao
stipendistica DAAD programa studirala sam fonetiku na Sveučilištu u Stuttgartu
(2002/03). U okviru JFDP programa jedan semestar znanstvenog i nastavnog
usavršavanja provela sam na University of Iowa (2007/08).
Od 2000. godine radim kao znanstvena novakinja na projektima
Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, prvo na projektu Hrvatska standardna
prozodija riječi, zatim na projektu Istraživanje općega svehrvatskoga govora, a od
2007. na projektu Slobodne i uvjetovane izgovorne mijene jezičnih čestica u
općem hrvatskome, čiji je voditelj professor emeritus Ivo Škarić. Istodobno na
Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu sudjelujem i izvodim dio
nastave na kolegijima Govorništvo, Praktikum iz govorništva i Opća fonetika. I
izvan fakulteta bavim se podučavanjem govorništva te sam vodila više od
dvadeset sedmodnevnih radionica iz govorništva. Tri godine radila sam kao
vanjska suradnica u Službi za jezik i govor Hrvatske televizije govorne vježbe s
novinarima, voditeljima i spikerima.
Do sada sam objavila sedam znanstvenih i deset stručnih radova s područja
fonetike (upisani su u bazu Hrvatska znanstvena bibliografija http://bib.irb.hr).
Prevela sam nekoliko književnih i stručnih tekstva s njemačkoga na hrvatski jezik.

276