Otok Murter U 16. I 17. Stoljecu PDF

Kristijan Juran
otok murter
u 16. i 17. stoljeću
Nakladnici
Narodna knjižnica i čitaonica Murter
Ogranak Matice hrvatske Murter
Za nakladnika
Mande Turčinov-Ježina
Recenzenti
Lovorka Čoralić
Vladimir Skračić
Prijevod sažetka
Tamara Glušić
Grafičko oblikovanje
Ines Bralić
Tisak
Grafikart d.o.o., Zadar
Naklada
400 primjeraka
ISBN 978-953-95818-5-3
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture Republike Hrvatske,
Općine Murter-Kornati i Općine Tisno
CIP-Katalogizacija u publikaciji
Znanstvena knjižnica Zadar
UDK 94(210.7Murter)"15/16"
908(210.7Murter)"15/16"
JURAN, Kristijan
Otok Murter u 16. i 17. stoljeću / Kristijan Juran

; <prijevod sažetka Tamara Glušić>. –
Murter : Narodna knjižnica i čitaonica : Ogranak
Matice hrvatske, 2017. - 196 str. : ilustr. ; 24 cm
Bibliografija. - Summary.
ISBN 978-953-95818-5-3 (MH, Ogranak Murter)
150816053
Kristijan Juran
otok murter
Narodna knjižnica i čitaonica Murter

Ogranak Matice hrvatske Murter
Murter, 2017.
Sadržaj
Proslov 9
Uvodna razmatranja 11
Izvori i metodologija 11
Pregled dosadašnjih istraživanja 13
i.
strukture, procesi, pojave
Otok Murter u regionalnom kontekstu 19
Povijesni okvir 19
Posebnosti smještaja 21
U blizini kopna 21
Između Zadra i Šibenika 23
Na pravcu istočnojadranske plovidbe 24
Osmanlije u susjedstvu 26
Opasnosti i sukobi 26
Suživot i suradnja 33
Senjski uskoci i tradicija o murterskom gusarstvu 36
“I Bakho ga je pio…” – murtersko vino na stolovima mletačkih patricija 46
Prostor 53
Naselja 53
Teritorijalna ekspanzija 56
Obuhvat i raščlanjenost murterskog posjeda 56
Polazno stanje: izvorni katastar otočnih naselja 57
Uzroci 59
Širenje otočnih posjeda 60
Širenje kopnenih posjeda 62
Stanovništvo 69
O podrijetlu i migracijama ili o jednoj opirućoj zabludi 69

Osvrt na postojeću literaturu 69
Zapažanja o kolektivnim rodoslovljima 73
Otok Murter i migracije u njegovu zaleđu 75
O murterskoj emigraciji 77
O murterskim demografskim putanjama 79
O društvenoj slojevitosti i statusnoj diferencijaciji 84
Zemlja – temelj egzistencije 87
Vlasnici 87
Mihetić, Linjičići, Simeonići i njihovi nasljednici 88
Dragojevići 89
Divnići i njihovi baštinici 91
Dinamika vlasničkih promjena u 17. stoljeću 95
Zemljišni odnosi 96
Terminološka pitanja – ‘kolon’, ‘kmet’ i ‘težak’ 98
Kmetstvo 101
Težaština 103
Zakup prihoda 108
Podavanja 111
Naturalna renta 111
Tlaka 114
Darovi (honorancije) 116
Livel 116
Visina podavanja – trajni izvor sukoba 117
Pašnjaci i gajevi – privođenje kulturi i pitanje vlasništva 123
Stočarstvo 126
More – medij komunikacije 129
Pomorci – iznimke na težačkom otoku 130

Ribari i ribarska prigovaranja 131
ii.
kako je don petar tražio nevolje i
druge priče iz murterske davnine
Svakodnevlje i nesvakidašnji događaji na otoku Murteru
Prolog 139
Don Petar i Alija 141

Pomiriti se ili potući? 144
Dražica Matanina 145
Kako je Manduša pogodila “u sridu” 148
Tragična smrt nevjeste 150
Don Jurini hvarski prijatelji 151
Karavana u tišnjanskoj Luci 153
Hojme! 155
Sedmina za pokojnog Jurana 157
Silom do oltara 158
Don Grgo i Anica 160
Na pogrebu Skračina djeteta 163
Živa u grobu 166
Dojenče u Ždrelcu 170
Zotta i gottoso 176
Jeben špijun 177
Zaključak 179
Izvori 183
Literatura 185
Summary 191
Proslov
Kad sam prije deset godina dovršavao pisanje svoje doktorske disertacije “Otok
Murter u razdoblju mletačke uprave (1412. – 1797.)”, misao o njezinoj objavi
u obliku znanstvene monografije bila mi je prilično daleka. U godinama koje
su uslijedile ta je udaljenost postajala sve većom, jer sam dijelove disertacijskog
teksta objavljivao na drugim mjestima, kao znanstvene članke ili poglavlja u
knjigama. Kad sam na koncu ipak podlegao onome čemu je definicija “poticati
koga riječima da što učini”, a što je dolazilo iz smjera nekolicine mojih prijatelja
i poznanika iz murterskog ogranka Matice hrvatske, koji su, eto, smatrali da
tekst disertacije treba učiniti dostupnim širem krugu čitatelja, našao sam se
pred nemalim problemima. Na koji ću način staro ruho osuvremeniti, trebam
li dodati sadržaje koje sam onomad zbog nedostatka vremena ostavio po
strani, mogu li već objavljena poglavlja ispustiti, a da struktura i dalje ostane
postojana, samo su neka od pitanja koja su navirala. Jedno sam od njih
pokušao razrješiti na način koji možda nije najsretniji, ali će se ipak pokazati
izvedivim: knjigu je trebalo oblikovati tako da se ispuste dijelovi o murterskom
zemljišnom posjedu u 15. stoljeću i nekim aspektima teritorijalne ekspanzije u
kasnijim stoljećima, koje sam u međuvremenu objavio kao zasebna poglavlja
u monografijama Toponimija otoka Murtera i Toponimija kornatskog otočja.
Utoliko mi se više činilo nužnim dodati nešto novog sadržaja. Od onoga što
sam imao na raspolaganju kao potencijalno zanimljive ali nedovoljno proučene
arhivske materijale, na vrhu liste prioriteta našli su se spisi šibenske biskupske
kurije iz prve polovice 17. stoljeća, u kojima još uvijek sve vrvi od živopisnih
iskaza težaka i težakinja i u njima sadržanih vijesti o murterskoj svakodnevici
i međuljudskim odnosima. Odlučio sam im stoga posvetiti dodatnu pažnju i u
narativnom ih obliku prenijeti u monografiju.
Pripremajući navedene metodološke zahvate, prionuo sam završnom
promišljanju o konceptu knjige, zaključivši da polazne kronološke odrednice
treba suziti na 16. i 17. stoljeće. Mnogo se na taj način izgubilo, ali se nešto i
dobilo, ne samo novim poglavljima, nego još više izoštravanjem pogleda na dva
ključna stoljeća murterske povijesti, koja se doista mogu i moraju promatrati kao
cjelina. Ono što tu cjelinu određuje s obzirom na vanjske okolnosti jest blizina
kršćansko-islamske granice odnosno život na pograničju, koji se manifestirao
9
Kristijan Juran
otok
murter
s jedne strane sukobima, a s druge gospodarskom suradnjom i kulturnom
u 16. i 17.
stoljeću
razmjenom između dva europska imperija – Mletačke Republike i Osmanskog
Carstva. Ono što je pak murtersku povijest 16. i 17. stoljeća obilježilo iznutra
jest teritorijalna ekspanzija, kojom su otočani proširili svoje posjede do granica
koje baštine i danas. Valja također istaknuti da je upravo u promatranom
periodu Murter bio nadaleko poznat po svojem slatkom vinu, kojem sam stoga
posvetio posebno poglavlje, što sam propustio učiniti prije. Unatoč spomenutim
sadržajnim novinama i drukčijim konceptualnim promišljanjima u odnosu na
tekst disertacije, temeljna je struktura, izuzme li se “samostojeći” drugi dio
knjige, ostala gotovo nepromijenjena. U tekstove pojedinih izvornih poglavlja
intervenirao sam u onoj mjeri koja mi se činila optimalnom s obzirom na
promijenjen kronološki okvir, uočene pogreške i izričajne nespretnosti (to ne
znači da ih više nema) te u međuvremenu prikupljene vijesti.
Činilo mi se u početku da rad na knjizi neće zahtjevati mnogo vremena,
jer je samo trebalo prilagoditi (eh da – “samo”) postojeći tekst, ali sam bio u
krivu. Sada napokon znam ono što znaju svi drugi koji su nakon dužeg protoka
vremena dotjerivali svoje disertacije: da je lakše pisati novu knjigu i da se iz
tuđih iskustava teško uči. I još samo jedna metodološka napomena. Pri radu
na knjizi nisam se upuštao u izradu tematskih karata, kojima sam inače (bio)
sklon, nego sam kao priloge donio odabrane karte koje su nastale upravo u
razdoblju kojemu je knjiga posvećena, dakle u 16. i 17. stoljeću. Bilo je još ideja
o grafičkim i tekstualnim prilozima, ali ih nisam uspio realizirati.
Za susretljivost i pomoć pri odabiru i grafičkoj pripremi nekolicine starih
karata zahvalu dugujem Josipu Faričiću, Nataši Mučalo i don Olegu Petroviću.
Zahvalu sam dužan i Tanji Skračić, Ivani Škevin te Nikoli Vuletiću, za njihove
savjete i prijedloge pri tumačenju odabranih talijanskih tekstova. I na koncu,
zahvalu upućujem recenzentima Lovorki Čoralić i Vladi Skračiću.
Po inerciji svoje navike, kojoj rijetko uspijevam pobjeći, osobnu ću zamjenicu
u jednini (ja) u daljnjem tekstu zamijeniti množinom (mi).
10
Uvodna razmatranja
Izvori i metodologija
Spoznaje koje smo iznijeli u ovoj knjizi rezultat su istraživanja arhivske građe
koja je najvećim dijelom pohranjena u Državnom arhivu u Zadru (DAZD),
Državnom arhivu u Šibeniku (DAŠI) i Biskupijskom arhivu Šibenik (BAŠ).
Podacima o Murteru i njegovu stanovništvu u srednjem i ranom novom
vijeku od svih je arhivalija najizdašniji zadarski fond Bilježnici Šibenika (HR-
DAZD-30). U njemu se nalaze raznovrsni privatno-pravni ugovori koje su pisali
šibenski javni notari, pa tako i oni koje su sklapali međusobno ili s drugima
težaci i vlasnici otoka Murtera. Najčešći su predmeti tih ugovora zemljišta i
zemljišne kulture, a najzastupljeniji pravni poslovi kupoprodaje i zakupi. O
nekretninama govore i isprave o diobi, zamjeni, darovanju, zalogu, ustupanju
prava itd. Stoga su zemljišni odnosi najdokumentiraniji sadržaji murterske
ranonovovjekovne povijesti. No relativno su brojne i druge vrste isprava,
poput pozajmica, kreditnih ugovora, oporuka, inventara, ili pak ugovora o
punomoći, zarukama, mirazu, stambenoj i životnoj zajednici, službi... Podatke
iz bilježničkih isprava nadopunjuju i u širi kontekst stavljaju javno-pravni
dokumenti šibenske komunalne uprave, okupljeni u fondu Općina Šibenik (HR-
DAZD-17). Među njima su, primjerice, kneževi proglasi, naredbe i nalozi te
parnični spisi šibenske kurije. Na žalost, mnogi su od njih oštećeni, dijelom i
nečitljivi. Skupini javno-pravnih dokumenata pripadaju i spisi fonda Generalni
providuri za Dalmaciju i Albaniju (HR-DAZD-1), koji su osobito važni za
praćenje procesa teritorijalne ekspanzije odnosno tijeka murtersko-betinskog
zaposjedanja Modrava i Kornata te tišnjanskog zaposjedanja Dazline i Dubrave
nakon Kandijskog rata. U pogledu zbivanja na Modravama i Kornatima važni su
i fondovi Bilježnici Zadra (HR-DAZD-31) te Općina Zadar – Knez Zadra (HR-
DAZD-20). Svi su spomenuti fondovi smješteni u zadarskom Državnom arhivu.
O zemljišnim odnosima na Murteru vrijedni se podaci nalaze u fondu Obitelj
Divnić (HR-DAŠI-162) u Državnom arhivu u Šibeniku, dok se mnoge zanimljive
vijesti o seoskoj svakodnevici, običajima, vjerskoj praksi, bračnim zajednicama,
socijalnim odnosima i demografskim kretanjima mogu pronaći u različitim
fondovima šibenskog Biskupijskog arhiva, među kojima je najznačajniji Šibenska
11
Kristijan Juran
otok
murter
biskupija (HR-BAŠ-12) odnosno njegove serije Biskupska kurija (HR-BAŠ-12/1)
u 16. i 17.
stoljeću
i Kanonske vizitacije (HR-BAŠ-12/2). Od objavljenih izvora najviše smo koristili
Šibenski statut1 i znamenitu zbirku povijesnih vrela Commissiones et relationes
venetae2 u izdanju Š. Ljubića i G. Novaka. Izvore smo nastojali obuhvatiti što
šire (u smislu njihove raznovrsnosti) i u što većem broju. Tako smo najprije
“skenirali” pogledom svu dostupnu i odabranu građu, s ciljem prepoznavanja
ključnih povijesnih sadržaja, a potom smo učinili detaljniji pregled po temama.
Moramo upoznati čitatelja i s jednom nezgodnom okolnošću u vezi citiranja
arhivskih signatura. Naime, nakon što je naše istraživanje bilo dovršeno arhivski
je fond Općina Šibenik doživio reinventarizaciju, tako da njegove nove signature,
nažalost, ne odgovaraju onima koje u ovoj knjizi donosimo. Postoji li poveznica
od starih na nove signature, pitanje je na koje od nadležnih arhivskih stručnjaka
nismo dobili potvrdan odgovor.
Budući da su povijesne sinteze o dalmatinskim otočnim i ruralnim zajednica-
ma vrlo rijetke,3 nismo se u promišljanju metodologije i tematskih struktura mogli
osloniti na jedva postojeće obrasce. Bilo je, naravno, moguće slijediti neke od uo-
bičajenih konceptualnih postupaka, što smo uglavnom i činili (razvojni procesi po
temama – prostor, stanovništvo, gospodarstvo), no važnije nam je bilo istaknuti
ono što je u murterskoj povijesti specifično, doista “murtersko”, ili pak ono što
smo u vrelima prepoznali kao sadržaje koji zaslužuju drugačiji tretman od uobi-
čajenog. Tako s onim što je specifično otvaramo knjigu, dok ju s pripovijestima
zatvaramo; s jedne su strane procesi i pojave koje su Murter i njegove otočane po-
zicionirale i učinile ga prepoznatljivim u širem regionalnom kontekstu, a s druge
prepričani parnični procesi putem kojih mnogi otočki težaci prestaju biti brojevi
i primjeri te postaju pojedinci sa svojim stavovima, strastima, brigama, vrlinama
i manama. Kad smo već nagovijestili početak i kraj, valja se osvrnuti i na ono što
čitatelja očekuje u središtu. A ondje su uglavnom kmetovi, težaci, zemlja, vinogra-
di, podavanja, krčevine, pašnjaci i zemljišni sporovi, jer je o njima i o tome najviše
sačuvanih izvora. O strukturi rada dalje ne bismo govorili. Svjesni neujednačeno
1
Knjiga Statuta zakona i reformacija grada Šibenika, Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1982.
2
Commissiones et relationes Venetae, sv. I-III (priredio Š. Ljubić), u: Monumenta spectantia
historiam Slavorum meridionalum, sv. 6, 8 i 11, Zagreb, 1876. – 1880. i Commissiones et
relationes Venetae, sv. IV-VIII (priredio G. Novak), u: Monumenta spectantia historiam Sla-
vorum meridionalum, sv. 47-51, Zagreb, 1964. – 1977.
3
Ako izuzmemo Stullijevu Povijest Zlarina (Stulli 1992, 209-422) i Vrsalovićevu Povijest
otoka Brača (Vrsalović 2003), iscrpnih i jasno strukturiranih sinteza zapravo i nema. Po-
stojeći zbornici radova o pojedinim otocima vrlo su vrijedne, poneke od njih i iznimne, mo-
nografije, no ne može ih se niti u dijelovima smatrati povijesnim sintezama (mnogo ih je
ugledalo svjetlo dana od Pašmanskog zbornika 1987 do Otoka Vira 2016 i Kali 2017).
12
Uvodna razmatranja
obrađenih sadržaja, kao i metodološki “skliskog terena” u koji smo zašli drugim otok
murter
dijelom knjige, te nesvjesni drugih propusta, prepustit ćemo konačan sud čitatelju. u 16. i 17.
stoljeću
Pregled dosadašnjih istraživanja
Dugo se vremena povijest Murtera iščitavala iz vrijednih i raznovrsnih podataka

što ih je Krsto Stošić sabrao u knjizi Sela šibenskog kotara, objavljenoj davne
1941. godine. Premda je Stošićevo poznavanje arhivskih vrela neupitno, većinu
je njegovih podataka teško provjeriti, dijelom zbog toga što nije citirao izvore,
ali još više zbog toga što su arhivske signature kojima se služio u međuvremenu
promijenjene. Od onih fondova koje je citirao najzastupljeniji je “Notarski arhiv
suda”, a to je današnji fond Bilježnici Šibenika u Državnom arhivu u Zadru.
Unatoč mnogim nedostacima, Stošićev je pionirski rad još uvijek nezaobilazna
literatura svakom istraživaču murterske povijesti.
Nakon Stošića, “murtersku” je historiografiju zadužio Božo Dulibić svojim
uradkom “Borba murterskih seljaka za staro pravo”, objavljenim u Šibenskoj
reviji 1955. godine. Dulibićev je rad razrada zemljišnih prilika na otoku
Murteru od 14. do 17. stoljeća, koju je učinio na temelju spisa iz obiteljskog
arhiva šibenskih Divnića. Najprije je temeljito analizirao ugovor o zakupu otoka
Murtera iz 1396. godine, kojim su bila definirana prava i obveze murterskih
kmetova, te ga je usporedio sa zemljišnim odredbama Šibenskog statuta i
ugovorom o naseljavanju općinskih kmetova u Bosiljini. Zatim se osvrnuo na
parnice koje su u 16. i 17. stoljeću seoske zajednice Murtera, Betine i Jezera
vodile s gospodarima otoka oko visine podavanja, kao i na sporove među
suvlasnicima i među seoskim zajednicama oko vlasničkih i obrađivačkih prava
na iskrčene gajeve. Zbog analitičkog pristupa i metode komparacije kojom se
služio, Dulibićev je rad važan ne samo za povijest murterskog agrara, nego i za
historijat zemljišnih odnosa na širem prostoru šibenske komune.
Dvije godine nakon Dulibićeva rada objavljena je knjiga Šibenski glagoljski
spomenici u autorstvu zaslužnog proučavatelja šibenske jezične i kulturne
povijesti Ante Šupuka.4 U njoj su transliterirani tekstovi 240 glagoljskih isprava,
uglavnom oporuka, koje potječu iz 13 šibenskih naselja. Većinu su tih isprava
napisali svećenici glagoljaši iz četiriju sela otoka Murtera, i to u drugoj polovici
17. stoljeća. Šupukovo je djelo stoga prvorazredna zbirka povijesnih izvora, koji
4
Šupuk 1957.
13
Kristijan Juran
otok
murter
nam otkrivaju mnoge pojedinosti o murterskoj kulturnoj i socijalnoj povijesti
u 16. i 17.
stoljeću
ranoga novog vijeka.
Dosad najtemeljitiju i po opsegu zahvaćenih tema najcjelovitiju raščlambu
pojedinih pitanja iz prošlosti otoka Murtera donio je Sven Kulušić u monografiji
Murterski kraj, objavljenoj 1984. godine.5 Temeljeći svoje istraživanje na
prepoznatljivim metodama socijalne geografije, Kulušić je analizirao i povijesne
društveno-gospodarske procese, no s težištem na 19. i 20. stoljeću. Pripada
mu zasluga što je prvi prepoznao i pokušao pojasniti uzroke i tijek murterske
teritorijalne ekspanzije na susjedni otočni (Kornati) i kopneni (Modrave, Dazlina,
Dubrava) prostor. Njegovi su zaključci, kad se promatraju iz socio-geografske
perspektive, vrlo uvjerljivi, no može im se zamjeriti nedovoljna utemeljenost u
arhivskim izvorima. To se isto može ustvrditi i za kasnije Kulušićeve radove,6
koje je u znatno proširenom obliku inkorporirao u svoje životno djelo – Knjigu
o Kornatima.7
Zemljišne odnose na otoku Murteru u kasnom srednjem vijeku, u sklopu
obrade šibenske komunalne i distriktualne povijesti, razmatrao je Josip
Kolanović,8 nadopunjujući tako istraživanja Bože Dulibića. Podrijetlom i
mijenama imenâ otoka i njegovih naselja bavili su se B. Jurišić,9 S. Kulušić,10
V. Skračić,11 a ribarstva su se doticali A. R. Filipi,12 J. Basioli13 i Š. Županović.14
Važno je spomenuti i priloge u časopisu Murterski godišnjak,15 pogotove one u
njegovu drugom broju, kao i nedavno objavljene toponomastičke monografije o
Murteru i Kornatima.16 Zatim su tu i naši prilozi, uključujući recentne studije o
murterskim i tišnjanskim glagoljskim maticama iz 17. stoljeća.17
Osim navedenih djela, koja su u cijelosti ili u velikoj mjeri posvećena
murterskim temama, za našu su studiju važne i rasprave pomoću kojih možemo
5
Kulušić 1984.
6
Kulušić 2000 i 2001.
7
Kulušić 2006.
8
Kolanović 1995.
9
Jurišić 1953.
10
Kulušić 1967.
11
Skračić 1995.
12
Filipi 1976.
13
Basioli 1960 i 1973.
14
Županović 1963.
15
Periodičnu publikaciju Murterski godišnjak izdaje Ogranak matice hrvatske Murter.
16
Toponimija otoka Murtera 2010; Toponimija kornatskog otočja 2013.
17
Juran 2002, 2003a, 2004, 2005, 2010a, 2010b, 2010c, 2013, 2014 i 2015.
14
Uvodna razmatranja
sagledati mjesto Murtera unutar šibenske komunalne i dalmatinske regionalne otok

murter
povijesti. Uz već spomenutu studiju J. Kolanovića, valja istaknuti rad G. Novaka u 16. i 17.
stoljeću
“Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412.-1797. godine”,18 zatim priloge G.
Stanojevića19 o senjskim uskocima i mletačko-turskim ratovima te članke S. M.
Traljića20 o turskoj Vrani i mletačko-turskim granicama u Dalmaciji. Za prikaz
općih povijesnih kretanja, ne zanemarujući pritom mnoge druge jednakovrijedne
studije, koristili smo uglavnom već spomenute radove Novaka, Kolanovića,
Stanojevića i Traljića, kao i djela I. Pederina,21 Š. Peričića,22 T. Raukara,23 J.
Vrandečića i M. Bertoše.24 Time, dakako, nismo iscrpili svu relevantnu literaturu,
čiji prošireni popis, kako je i uobičajeno, donosimo na kraju knjige.
18
Novak 1976.
19
Stanojević 1958, 1960a, 1960b, 1962 i 1973.
20
Traljić 1962, 1971 i 1973.
21
Pederin 1990.
22
Peričić 1980.
23
Raukar 1977a, 1997b i 2007.
24
Vrandečić – Bertoša 2007.
15
i.
strukture, procesi, pojave
Otok Murter u regionalnom kontekstu
Povijesni okvir
Sudbonosne političke promjene koje su zahvatile Dalmaciju tijekom 15. stoljeća –

ustoličenje mletačke vlasti i nadiruća osmanska prijetnja – odredile su i usmjerile
njezin razvoj u sljedećim dvama stoljećima, obilježen sukobima i suživotom,
ratnim stradanjima i poratnim nadanjima, ali i bogatom trgovačkom i kulturnom
razmjenom na razmeđu dvaju svjetskih imperija. Sve se to odražavalo i u svemu
je tomu participirao i murterski otočni svijet, satkan od kmetova i težaka te
okupljen u seoskim zajednicama. Opstajao je na rubnom prostoru šibenske
komune, optočen i sudbinski vezan s morem koje se prelijevalo u zadarski
akvatorij i zapljuskivalo, u stoljetnom razdoblju, tursku obalu pod Vranskim
jezerom.
Turska se opasnost na ruralnim ovojnicama dalmatinskih komuna, pa
tako i u neposrednom murterskom okruženju, počela snažnije osjećati nakon
pada Bosne 1463. godine. Pet je godina kasnije izvršen razarajući turski upad
na područje šibenskog i zadarskog distrikta, kad su opustošena mnoga sela, a
u roblje odveden znatan broj žitelja.25 Nepovratni emigracijski procesi i počeci
rastvaranja teritorijâ dalmatinskih komuna jasnije će se očitovati u mletačko-
turskom ratu 1499. – 1502., nakon kojega će pljačkaški upadi i egzistencijalna
ugroza postati neizbježnom svakodnevicom. U ratu između istih suparnika, koji
se odvijao od 1537. do 1540. godine, Mlečani su ostali bez dijelova zadarskog
i splitskog teritorija,26 a kulminacija je turskih osvajanja uslijedila u Ciparskom
ratu (1570. – 1573.), kad su distrikti dalmatinskih gradova svedeni na usku
priobalnu zonu i otoke.27
Venecija se nije znala suprotstaviti turskim kopnenim snagama, ali je
gradnjom utvrda, pojačanim stražama ratne flote i unajmljivanjem plaćeničke
vojske nastojala osigurati svoja najvažnija pomorska uporišta. U dalmatinsku
25
Novak 1976, 151-152.
26
Novak 1976, 152 i dalje; Raukar – Petricioli – Švelec – Peričić 1987, 177 i dalje.
27
Stanojević 1960a.
19
Kristijan Juran
otok
murter
pokrajinu u početku nije mnogo ulagala,28 što je kasnije, posebice u desetljećima
u 16. i 17.
stoljeću
nakon Ciparskog rata, barem donekle nadoknadila, shvaćajući da opstanak
stiješnjene i osiromašene pokrajine ovisi o modernizaciji uprave i vojne
infrastrukture.
Velik je dio distriktualnog stanovništva pred turskim nadiranjem izbjegao u
gradove i priobalna sela, a dio ih je migrirao u udaljenija područja – Hrvatsku,
Istru, Veneciju, Ugarsku, Marke…29 Gradovi su se napučili, pogotovo Šibenik,
koji u 16. stoljeću postaje najmnogoljudnijim dalmatinskim gradom, čija je
infrastruktura jedva izdržavala snažni demografski pritisak seoskih dobjeglica
i rastuće vojničke populacije.30 Unatoč nemirima na granici, uskočkim
zalijetanjima, nepovoljnim demografskim kretanjima i čestim oskudicama,
dalmatinska ekonomija nije bila u silaznoj putanji, naprotiv, u međuratnim
je periodima cvjetala, zahvaljujući prvenstveno trgovačkoj razmjeni s turskim
zaleđem te izvozu vlastitih vinarskih i ribarskih proizvoda u zapadnojadranska
područja.31 U 16. stoljeću od svih je gradova najviše napredovao Šibenik,
prihvatište brojnih turskih karavana, koje su dovozile žito i stočarske proizvode,
a odvozile sol, vino i ulje.32 Krajem tog stoljeća Šibenik je trgovačku “krunu”
predao Splitu, novom središtu razmjene sa zaleđem.33
U 17. stoljeću bitno se mijenjaju politički i gospodarski međuimperijalni
odnosi u širem dalmatinskom okruženju. Osmansko Carstvo ulazi u dugotrajno
krizno razdoblje, a mletačka se oligarhija sve teže nosi s nizozemskim,
francuskim i engleskim trgovcima, koji preuzimaju dio trgovačke razmjene
između istoka i sjevera Europe.34 Mlečani su dodatno opterećeni sukobima s
papom i Habsburgovcima, premda su mogli likovati nad činjenicom da je
Madridskim sporazumom iz 1617. godine riješeno pitanje uskoka.35 Početkom
17. stoljeća Mletačka Republika ustrojava dalmatinsku pokrajinsku upravu na
čelu s generalnim providurom u Zadru, uvodi službu fiskalnog odvjetnika, koji
nadzire državne prihode i rad štedionica, te uspostavlja mrežu žitnih skladišta.36
No državna blagajna trpi znatne gubitke, jer od komunalnih prihoda ne
28
Vrandečić – Bertoša 2007, 28.
29
Raukar 1997b, 425-428.
30
Novak 1976, 178-181.
31
Vrandečić – Bertoša 2007, 29-30.
32
Grubišić 1974, 70-71.
33
Bajić-Žarko 2004, 53 i dalje.
34
Vrandečić – Bertoša 2007, 47.
35
Vrandečić – Bertoša 2007, 48; Bracewell 1997, 283-284.
36
Vrandečić – Bertoša 2007, 51-52.
20
može pokrivati narasle troškove upravne i vojne infrastrukture. Za “krpanje” otok

murter
proračuna iznalaze se privremena rješenja, poput prodaje preostalih državnih u 16. i 17.
stoljeću
otoka u zadarskom arhipelagu četvorici zadarskih trgovaca (1639.).37 Mletačka
uprava u Dalmaciji nije spremno dočekala Kandijski rat (1645. – 1669.), ali je iz
njega izišla demografski i vojno osnažena prebjeglim Morlacima,38 koji su učinili
ranjivim turske pogranične prostore, a odigrali su i jednu od ključnih uloga u
protjerivanju Turaka dublje u zaleđe početkom Morejskog rata (1684. – 1699.).39
S obnovljenim zidinama i utvrdama, opustošenim predgrađima i zaraslim poljima
urbani se i pastoralni okoliš predaje novom vremenu, a s doseljenim Morlacima,
talijanskim vojnicima i drugim etničkim i profesionalnim skupinama (među
kojima su, primjerice, bugarski trgovci u Šibeniku40) Dalmacija dobija novo
demografsko i konfesionalno ruho.
Posebnosti smještaja
U blizini kopna
Od kopna je otok Murter odijeljen uskim tjesnacem – Murterskim kanalom.

Takav položaj, nadomak kontinentu, podjednako odmaknut od dvaju najbližih
urbanih središta – Zadra i Šibenika, snažno je utjecao te još uvijek snažno utječe
na murterske demografske i gospodarske procese, u kojima su stalno prisutne
tendencije (dez)integracije matičnog inzularnog i susjednoga kopnenog prostora.
Smjer i dinamiku tih procesa u razdoblju 16. i 17. stoljeća odredila je mletačko-
turska granica, koja se u blizini otoka formirala nakon Ciparskog rata (1570.
– 1573.), naslanjajući se jednim dijelom – uz obalu Modrava – na murterski
akvatorij.
U tim je okolnostima Murter u nekoliko navrata bio utočištem kontinentalnom
stanovništvu koje je tražilo sigurniji životni prostor ili pak bježalo pred Turcima.
Tako je, uostalom, nastalo Tisno. No, tišnjanski je slučaj izuzetak, jer se radilo o
trajnom preseljenju biskupijskih kmetova iz najbližih kopnenih naselja – Oštrice
i Ivinja. Otok se u funkciji zbjega našao za Ciparskog i Kandijskog rata, kad je
bio egzistencijalno ugrožen čitav zadarski i šibenski priobalni pojas. Tijekom tih
37
Juran 2005, 138.
38
Stanojević 1958.
39
Novak 2004b, 19-23.
40
Juran 2016a, 282-284.
21
Kristijan Juran
otok
murter
dvaju ratova u Murteru su privremeno utočište pronašli Pirovčani (Zloseljani), a
u 16. i 17.
stoljeću
tijekom Kandijskog rata i vlaški prebjezi s turskog teritorija. Nakon smirivanja
prilika, prebjezi su se vraćali na kopno i obnavljali svoja naselja.41 Zbog blizine
turske granice Murter je često pružao zaklon i senjskim uskocima, kao i onima
koji su svoje pljačkaške pohode prikrivali njihovim imenom.42
Kako je Murterski kanal zbog svoje tjesnoće bio strateški osjetljivim
mjestom, mletačka je vlada već sedamdesetih godina 15. stoljeća, potaknuta
i opomenuta turskim pustošenjem šibenskog teritorija 1468. godine, odvojila
nešto sredstava za gradnju kule i obrambenih zidina na lokalitetu Tisno, gdje će
od tada, u višedesetljetnom procesu, nastajati novo otočno naselje.43 Tišnjanska
je vojna infrastruktura ubrzo postala nedostatnom (ako je uopće bila izgrađena),
što se može zaključiti iz relacije koju je šibenski knez i kapetan poslao mletačkim
vlastima 1606. godine. U svom je izviješću naveo da je otok Murter udaljen 30
koraka od kopna te da je lako gazom prijeći more, koje nije dublje od 2½ stope.
Zbog toga je u tjesnacu za “prošloga rata” (Ciparski rat) stajala jedna mletačka
galija i nekoliko naoružanih brodova. Otočani su bili ponudili knezu da će dati
sav potreban materijal, ako bi vlada bila voljna sagraditi jednu kulu uz more
usred tjesnaca.44
U tom se razdoblju nametnula i potreba gradnje pomičnog mosta, koju su
Tišnjani zdušno zagovarali, jer su zbog svojih kopnenih posjeda svakodnevno
brodili tjesnacem. Nadležni su predstavnici komunalne i državne uprave bili
svjesni da bi gradnju mosta pratili sigurnosni rizici, pa je valjalo dobro odvagnuti
sve prednosti i nedostatke takve investicije.
Za ishodovanje potrebnih suglasnosti i državne pripomoći, ne samo za
gradnju mosta, nego i za podizanje kule u njegovoj blizini, tišnjanska je seoska
zajednica 1614. godine opunomoćila šibenskog plemića Nikolu Tranquilla. U
obrazloženju svojih zaključaka, iznjedrenih na vijeću seoskih starješina te potom
odaslanih nadležnim tijelima, Tišnjani su naveli da će im most omogućiti brz
i siguran povratak na otok, kako u slučaju nevremena, tako i pred uskocima
i lupežima, od kojih su često stradavali.45 No, gradnji mosta protivili su se
stanovnici ostalih otočnih naselja, kao i šibensko Veliko vijeće, poglavito
zbog opasnosti od turskih upada i širenja zaraznih bolesti, ali i zbog troškova
41
Juran 2005, 140.
42
Stanojević 1973, 26-27, 120, 126, 211.
43
Stošić 1941, 205-206.
44
Comm. VI, 132.
45
Državni arhiv u Zadru (dalje: DAZD), Bilježnici Šibenika (dalje: ŠB), kut. 50/III, sv. b, 73r-v.
22
održavanja.46 Potonji su argumenti na koncu prevladali. Kad su Turci 1684. otok

murter
godine potisnuti dublje u zaleđe, potencijalna mostovna veza s kopnom ponovo u 16. i 17.
stoljeću
je postala najvažnijom temom lokalne svakodnevice. Tišnjani su u novim
okolnostima, kad više nije bilo opasnosti od uskoka i Turaka, u ostvarivanju brže
i jednostavnije komunikacije između otoka i kopna, koju neće ometati vremenski
(ne)prilike, vidjeli šansu za vlastiti gospodarski probitak. Most bi imao izravna
učinka na njihovu zemljišnu ekonomiju; na kopnu su bili gotovo svi njihovi
posjedi, kako oni koje su od davnina obrađivali (Oštrica i Ivinj), tako i oni koje
su tijekom Kandijskog rata uzeli u težaštinu (Dubrava i Dazlina). Konačno je
1695. godine generalni providur dao suglasnost za gradnju mosta, ali uz uvjete
koji su bili teško ostvarivi; Tišnjani su trebali sami snositi troškove gradnje te
osigurati plaću za čuvara; most je trebao biti dovoljno visoko postavljen kako
ne bi smetao brodovima koji prolaze tjesnacem; ključevi, kojima se most imao
zaključavati dok stoji podignut, trebali su biti predani seoskim sucima.47 Koliko
danas znamo, tišnjanski je most izgrađen tek početkom 19. stoljeća.48
Između Zadra i Šibenika
Prema mišljenju koje se posljednjih desetljeća udomaćilo u povijesnoj znanosti,

Murter je u ranom i razvijenom srednjem vijeku pripadao zadarskoj komuni, a
onda ga je potkraj 13. ili početkom 14. stoljeća svojim rastućim teritorijalnim
pipcima dohvatila mlada i sve snažnija šibenska komuna. U teritorijalnom srazu
zadarske i šibenske komune pobjedu je odnijela potonja. Stoga je 14. stoljeće
prijelomno razdoblje murterske povijesti; od tada do danas Murter u upravno-
teritorijalnom pogledu pripada Šibeniku, dok je na gospodarskoj i mentalnoj
razini podjednako ovisan o Šibeniku i Zadru.
Život na murterskom pograničnom prostoru znao je biti neuhvatljiv kako
šibenskim, tako i zadarskim nadzornim senzorima (valja imati na umu da je
Zadar bio vojno i administrativno središte pokrajine), što je zasigurno bio
jedan od razloga uskočke prisutnosti na otoku i gusarskih prepada u njegovu
akvatoriju. Pogranični status otoka, manifestiran trima opozicijskim parovima –
otok : kopno, Zadar : Šibenik i Mletačka Republika : Osmansko Carstvo – dao
je zamah ključnom procesu murterske ranonovovjekovne povijesti: teritorijalnoj
46
Kulušić 1984, 138.
47
DAZD, Generalni providuri za Dalmaciju i Albaniju (dalje: GP), kut. 60, 381r-382r.
48
Kulušić 1984, 138.
23
Kristijan Juran
otok
murter
ekspanziji, koja je u slučaju naselja Murtera i Betine zahvatila područja pod
u 16. i 17.
stoljeću
zadarskom jurisdikcijom. Tome smo pitanju u ovoj knjizi posvetili posebno
poglavlje.
Na pravcu istočnojadranske plovidbe
Prirodni je smještaj Murteru odredio i značajnu ulogu u sustavu istočnojadranske

plovidbe, zbog čega je zabilježen na antičkim zemljovidima (Ptolomejev
Colentum), kao i na najstarijim sačuvanim mletačkim portulanima iz 14. i
15. stoljeća.49 Premda je za potrebe brze i sigurne navigacije prema Veneciji,
te od Venecije k Levantu, veći značaj imao vanjski niz sjevernodalmatinskog
otočja (Žirje – Kornat – Dugi otok – Molat – Ist – Škarda – Premuda), trgovci i
pomorci koji su često svraćali u Šibenik i Zadar morali su poznavati prirodna i
maritimna obilježja unutrašnjeg niza otoka (otoci uz Šibenik – Murter – Vrgada
– Pašman – Ugljan). Murtersko more presijecaju dva plovidbena pravca koji se
račvaju kod Žirja: jedan prolazi uz jugozapadnu obalu Murtera, prema Vrgadi
i Pašmanskom kanalu, te dalje prema Zadru, a drugi vodi prema Kornatima i
vanjskom nizu zadarskog otočja. O tome da je taj akvatorij od prapovijesti do
novog vijeka bio frekventna dionica istočnojadranske plovidbene rute, svjedoče
i brojni nalazi brodova i brodskih tereta u njegovu podmorju, koji pripadaju
razdoblju od 4./3. stoljeća prije Krista do 18. stoljeća po Kristu.50 Osobito je
zanimljiva koncentracija brodoloma oko uvale Kosirine na jugozapadnoj strani
otoka, koji još uvijek nisu istraženi.51 Kriju li se među njima ostaci brodova
stradalih od uskoka i murterskih razbojnika? Pretpostavljamo da će arheolozi u
dogledno vrijeme dati potvrdan odgovor.
O pomorskim havarijama i pljačkama u murterskim akvatoriju svjedoče i
arhivski izvori. Zabilježena su, primjerice, tri brodoloma u periodu od 1679. do
1709. godine. Jedan se odigrao u vodama otoka Jarte (nell’aque dall’Arte), pa su
otočani Murtera s nasukanog broda uzeli dio neoštećene opreme.52 U drugome
je stradao neki brod s Cipra,53 a u trećemu je poginuo pukovnik Petar Marinović
49
Kozličić 2004, 192; Kozličić – Faričić 2010.
50
Brusić 2004, 97-99.
51
Isto.
52
DAZD, GP, kut. 44, 517v.
53
DAZD, GP, kut. 67, 180r-185v.
24
iz Omiša, nakon čega je njegovo tijelo bilo izloženo u murterskoj župnoj crkvi otok
murter
Sv. Mihovila.54 u 16. i 17.
stoljeću
Zbog jakih vjetrova s juga i zapada, pomorci su često tražili zaklon u nekoj
od uvala na jugozapadnoj strani otoka. Posebno su trebali biti oprezni prilikom
približavanja poluotočiću Murtariću, najisturenijem dijelu otočnog kopna prema
pučini. Iskusnim je pomorcima bilo poznato da je s južne strane Murtarića uvala
Murtar, najzaštićenije sidrište na murterskoj dionici istočnojadranske plovidbene
rute. Po tom važnom pomorskom referentu otok je i dobio svoje današnje,
podrijetlom romansko, ime (Murter – insula Mortarii, isola di Morter), koje
je zamijenilo starije hrvatsko (Srimač), za što su po svoj prilici najzaslužniji
upravo mletački pomorci.55 Stoga nije slučajno da je u Murtaru, najkasnije u
drugoj polovici 16. stoljeća, sagrađena crkva s posvetom sv. Nikoli, zaštitniku
pomoraca, po kojoj je uvala dobila svoje drugo ime (Porat Svetoga Nikole).56
Jedan događaj iz 1631. godine, o kojem ćemo naprjed kazati nekoliko riječi,
slikovita je ilustracija potencijalne pogibelji kojoj su bili izloženi brodovi u
ovom akvatoriju.57 Navedene je godine parun Francesco Albertini plovio svojim
brodom iz Hvara prema Veneciji, prevozeći drvene trupce. Kad je jugo, s kojim
je otplovio, negdje u blizini Šolte naglo pojačalo, more je počelo prodirati u
prekrcani brod. Unatoč naporima posade, brod se nakon nekoliko sati našao
pred potonućem, pa je parun Francesco odlučio pristati u najbližu luku, a to je
bila upravo ona u Murtaru, gdje mu je lokalno stanovništvo priteklo u pomoć.
No, upravo u trenutku kad su brod nastojali privezati za kraj, vjetar je okrenuo
na grbin con furia granda i nasukao ga na obalu. Snažan je vjetar oštetio i
brodsku opremu pa je parun naposljetku prijavio havariju komunalnim vlastima
u Šibeniku. Sličnih je događaja zacijelo bilo mnogo, no malo ih je pismeno
zasvjedočeno.
54
55
Skračić 1995, 136-140.
56
Današnja crkva, zapuštena i izvan funkcije, novije je gradnje (vjerojatno iz 19. st.), a ostaci
starije crkve iz 16. stoljeća nisu vidljivi (Juran – Sorić 2010, 105). Lokalni stanovnici za
uvalu koriste dva imena: Mutar i Porat Svetoga Nikole (Toponimija otoka Murtera, 177).
57
DAZD, Općina Šibenik (dalje: OŠ), kut. 42, sv. 87/c, 254-262.
25
Kristijan Juran
otok
murter Osmanlije u susjedstvu
u 16. i 17.
stoljeću
S obzirom na dosadašnja historiografska pregnuća, ne zanemarujući recentna
sve izrazitija usmjerenja prema društvenim i kulturnim temama, najobuhvatniji
pogledi na povijest mletačko-turskih odnosa u Dalmaciji pružaju se iz političke i
vojne perspektive. To je, naravno, odraz činjenice da među sačuvanim povijesnim
vrelima prevladavaju spisi političke i vojne naravi. Stoga ne čudi da se još uvijek
pri spomenu Turaka kao negdašnjih hrvatskih i dalmatinskih susjeda, barem u
širem sloju pučke i građanske javnosti, kao uvodne asocijacije nameću slike o
dramatičnim turskim razaranjima, stalnim nemirima na granici, migracijama,
uskočkim upadima, odvođenju u ropstvo, egzistencijalnoj neizvjesnosti,
migracijama, junacima, poturicama, harambašama, Lepantu, Gospi Sinjskoj...
U određenoj je mjeri poznata i gospodarska dimenzija mletačko-turskih odnosa,
zna se ponešto i o prekograničnim migracijama, dok najvećom nepoznanicom
i dalje ostaju sudbine “malih” ljudi te njihovi doticaji s muslimanima na
dalmatinskoj krajini. Sve su to, dakako, vrlo uopćena zapažanja, ali tvore okvir
za sagledavanje raznih aspekata turske prisutnosti u murterskoj povijesti 16. i
17. stoljeća.58
Opasnosti i sukobi
Snažnim turskim prodorom u okolicu Šibenika 1468. godine, kada je velik broj
žitelja trajno ili privremeno napustio svoja ognjišta, započeli su migracijski procesi
koji će tijekom sljedećih dvaju stoljeća korijenito promijeniti demografsku sliku
šibenskoga zaleđa.59 Za vrijeme mletačko-osmanskog rata 1499. – 1502. Zagora
je gotovo potpuno raseljena, a teško je stradalo i 16 sela u zapadnom dijelu
58
Dominaciju političko-vojne perspektive pokazuju i radovi koji problematiziraju mletač-
ko-turske odnose na šibenskom području. Jedini rad među njima koji i naslovom odaje ta-
kvo tematsko usmjerenje skromni je prilog Jelke Perić o Šibeniku za mletačko-turskih ratova
(Perić 1935). No i u dvama postojećim sintezama šibenske povijesti za vrijeme mletačke
uprave, kojima su autori Grga Novak (1976) i Slavo Grubišić (1974), velikim je dijelom
zapravo riječ o povijesti Šibenika u kontekstu turskog susjedstva. Obojica su pisali vrlo is-
crpno o tijeku i posljedicama turskih upada i ratova, po kojima su nazvali ključna poglavlja
(prvi turski upadi, jačanje turske opasnosti početkom 16. stoljeća, mletačko-turski rat 1537.
– 1542., Ciparski rat 1570. – 1573., razdoblje između Ciparskog i Kandijskog rata, Kandijski
rat 1645. – 1669., Morejski rat 1684. – 1699. i prestanak turske opasnosti).
59
Novak 1976, 151; Juran 2014.
26
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Dio karte zadarskog i šibenskog područja Šibenčanina Martina Kolunića Rote (1570.)
(Il vero ritratto di Zara et di Sebenico con diligenza ridotte in questa forma a
comodita dei lettori si come elle ritrovano al presente del anno MDLXX da Martino
Rota Sebenzan. Bibliothèque nationale de France).
Autor je na karti radio tijekom Ciparskog rata, kad su Turci u neposrednom zaleđu Murtera
osvojili utvrde Dazlinu i Rakitnicu. Figurama vojnika (pješaka i konjanika) označio je
važnija mjesta mletačko-turskih okršaja, od kojih se jedan zbio u Zloselima (Pirovcu).
Murter je označio posebnom rečenicom, ističući da je poznat po vinu (Qui si fa quel bon
vin da Morter). Na njemu je još ucrtao naselje Tisno (Il Streto), no nejasno je zašto na
susjedni otok, koji odgovara položaju Kaprija, stavlja Jezera (Gezera). U literaturi postoji
mišljenje da je to zbog toga što su Jezerani u to vrijeme uzimali u zakup kaprijske pašnjake
(Kozličić – Faričić 2010, 127). Valja međutim uzeti u obzir da zasad najraniji spomen
jezerskih stočara na šibenskim otocima potječe iz 1593. godine, a vezan je za zakup otoka
Kakna (vidi u poglavlju “Teritorijalna ekspanzija”).
27
Kristijan Juran
otok
murter
distrikta, na području nekadašnje županije Luke.60 Prognanici i raseljenici nalaze
u 16. i 17.
stoljeću
utočište u Šibeniku, na priobalju i otocima, pa i preko Jadrana – u Mlecima,
Apuliji i Markama. Snažniji su upadi na šibensko područje zabilježeni 1520.
i 1521. godine, a nedugo zatim, osvajanjem Knina (1522.), Skradina (1522.) i
Ostrovice (1523.), Turci postaju neposrednim šibenskim susjedima.61 Iz murterske
prostorne i egzistencijalne perspektive sudbonosne promjene nastupaju najprije
u Ratu Svete Lige (1537. – 1540.), kada Turci zauzimaju Nadin, Vranu i Velim
(Mlečani su ga predali nakon okončanja mirovnih pregovora 1546. godine),62 a
onda u Ciparskom ratu (1570. – 1573.), kada se zadarska i šibenska komunalna
jurisdikcija sužavaju na priobalje i otoke. Mirovnim je ugovorom iz 1576.
godine određena granica između mletačkih i turskih posjeda, koja se u suštini
neće mijenjati sve do Morejskog rata (1684. – 1699.). Od obale je bila udaljena
svega nekoliko milja, uz izuzetak Modrava (kopna između Vranskog jezera i
mora), gdje su se Turci svojim međama naslonili na murterski akvatorij. Granica
se sa zadarske strane spuštala na more kod Pakoštana, slijedila obalu Modrava
do današnje Prosike, zaobilazila zatim u vrlo uskom krugu Pirovac, nastavljajući
prema Dazlini i Rakitnici, te je konačno kod Zatona izbijala na Krkino ušće.63
Time je bio stegnut i učvršćen turski obruč oko Murtera. U početnim godinama
Kandijskog rata, od 1645. do 1648., taj je obruč popucao pred naletima mletačkih
i njima pridruženih morlačkih vojnih odreda, ali je po mirovnom ugovoru iz
1671. godine Turcima vraćeno gotovo sve što su do početka rata posjedovali.64
No, odnosi snaga bitno su se promijenili. Znatan je broj Morlaka trajno prešao
na mletačku stranu, čime je narušena demografska stabilnost turskih pograničnih
posjeda. Granica je omekšala, preko nje se prolazi nesmetano, mletački podanici
iz priobalnih naselja uzimaju u zakup prekogranična zemljišta, nerijetko
uskraćujući osmanskim veleposjednicima njihov dio ljetine. Te su okolnosti,
nakon izbijanja Morejskog rata (1684.), Mlečanima omogućile da uz pomoć
60
Kolanović 1995, 19; Grubišić 1974, 66, gdje stoji da je te godine šibensko Veliko vijeće
poslalo u Veneciju Petra Draganića da izvjesti vladu kako Šibenik nije u mogućnosti opremiti
galiju, jer je “teritorij zbog turskih provala opustio, seljaci i ostali su odvedeni u ropstvo,
jedni su emigrirali u Apuliju, neki su na galiji ... a preostali malobrojni nalaze se u krajnjoj
oskudici...” Tada su popaljena sela Srima, Pišća, Rakitnica, Dazlina, Putičanje, Velim, Gra-
bovci, Humljani, Pirovac, Raslina i druga.
61
Novak 1976, 163, 168.
62
Traljić 1971, 352-353; Grubišić 1974, 69.
63
Traljić 1973, 453.
64
DAZD, Obitelj Borelli-Galbiani. Vranski feud – Zadar (1439. – 1934.) (dalje: OB), kut. 10,
sv. 4, IB.
28
morlačkih glavara brzim napredovanjem osvoje velik dio dalmatinskog zaleđa, otok
murter
obuhvaćajući i ona područja koja nikad prije nisu imali. Turska je opasnost u 16. i 17.
stoljeću
konačno nestala sa šibenskog obzorja.
Murter je, naravno, osjećao posljedice političkih promjena u zaleđu. Iako
je život na otoku bio mnogo sigurniji nego na susjednom kopnu, postojala
je realna opasnost od turskih upada i snažnih migracijskih pokreta. Poučene
turskom provalom 1468. godine, komunalne su vlasti uvidjele potrebu podizanja
obrambenih zidina i utvrda, ne samo u gradu, nego i na posebno osjetljivim
mjestima na širem području distrikta. Tako se sedamdesetih godina toga stoljeća
podižu obrambeni zidovi i kule u Mandalini, Tisnom, Morinju i Oštrici kraj
Grebaštice. Nešto kasnije gradit će se utvrde u Velimu, Vrpolju i Dazlini.65 U
Tisnom su zidovi podignuti 1475., a vjerojatno je tada sagrađena i kula, koja
se u izvorima spominje tek 1601. godine. Možemo pretpostaviti da je ta kula
početkom 17. stoljeća bila trošna ili urušena, jer su Tišnjani 1614. godine od
komunalnih vlasti tražili suglasnost i pomoć za gradnju nove kule (ne spominjući
stariju!) i pomičnog mosta.66 Kula je postojala i u Betini, na ulazu u luku, a
dao ju je sagraditi jedan od vlasnika otoka 1514./1515. godine.67 U kasnijim se
izvorima ne spominje. To su jedini poznati graditeljski zahvati na otoku u svrhu
zaštite od turskih upada. Obrambeni im je potencijal zacijelo bio skroman, a
kule su po svoj prilici zamišljene kao stražarnice. Koliko su pak dugo služile toj
namjeni, ostaje pitanje.
Najveća je opasnost otočnom dijelu šibenskog distrikta prijetila od
neprijateljskih brodova za vrijeme Ciparskog i Kandijskog rata. No samo je
otok Žirje pretrpio veću štetu, jer je zbog udaljenosti od gradskog središta i
položenosti prema otvorenom moru bio najizloženiji gusarskim napadima.68
Početkom Kandijskog rata zabilježen je i neuspješan turski napad na otok
Krapanj.69 Murter nije bio izložen vojnim udarima, iako je u turbulentnoj 1521.
godini bilo naznaka da ga Turci namjeravaju napasti.70 Slične su naznake postojale
i za vrijeme Ciparskog rata, zbog čega je u Murterskom tjesnacu stražarila jedna
65
Kolanović 1995, 61-62.
66
Stošić 1941, 205-206.
67
Isto, 221.
68
Gusari iz sjevernoafričkih muslimanskih zemalja u ovom se akvatoriju javljaju već 1532. go-
dine, kad je flota od sedam njihovih brodova krstarila oko Žirja i opljačkala žirajsku crkvu
(Strgačić 1953, 198). Žirje je stradalo i ljeti 1572. godine, kad je 12 turskih brodova napalo
otok i napravilo pokolj među domaćim stanovništvom (Grubišić 1974, 72).
69
Novak 1976, 195.
70
Novak 1976 158; Strgačić 1953, 200, bilj. 47.
29
Kristijan Juran
otok
murter
mletačka galija.71 Za razliku od Žirja, kojemu je najveća opasnost prijetila od
u 16. i 17.
stoljeću
gusara, Murter je zbog blizine kopna bio lako dohvatljiv turskim postrojbama
iz Vrane. Vrijedilo je i obrnuto – Vranu je bilo lako dohvatiti s Murtera. To su
rano uočili senjski uskoci, pa je Murter postao jednim od njihovih najvažnijih
tranzitnih uporišta za upade u obližnje turske krajeve. Stanovnici otoka morali
su bili spremni na obranu, ne samo zbog pružanja pomoći uskocima, nego i zbog
učestalih pograničnih nemira i provokacija. Kad su 1630. godine neki mletački
podanici ubili nekolicinu vranskih Turaka, generalni je providur naložio sucima
murterskih naselja da odmah opreme četu od 100 puškara i pošalju ih brodovima
pod zapovjedništvom seoskih harambaša u Biograd, Filipjakov i Turanj, kako
bi spriječili tursku osvetu.72 Seoske čete od petorice naoružanih pješaka (po
svakom selu) bile su pripravne i u nemirnoj 1641. godini, kad je Durak-beg iz
Vrane, suprotno mirovnom ugovoru, utvrdio selo Vrbicu.73 Godinu dana kasnije,
zbog primijećenih “barbarskih galeota” (Galeotte Barbaresche), šibenski je knez
naložio murterskim glavarima da drže straže na za to predviđenim mjestima te
upućuju znakove upozorenja dimom (danju) odnosno vatrom (noću) u slučaju
prolaska naoružanih neprijateljskih brodova.74 Isto je naloženo sucima ostalih
otočnih i priobalnih naselja, što je i inače bila uobičajena praksa u vrijeme
ratova i pojačane prisutnosti gusara na Jadranu. Godine 1665. sustav straža
na šibenskom području obuhvaćao je stražarnice u Rogoznici, Primoštenu te
na otocima Žirju, Zlarinu i Murteru (Zuri – Isola Morter cioe Strimaz – Iesera
– Slarin – Capo Cesto al monte – Rogosnizza sopra Porto Figher).75 Tišnjani su
pak držali straže prema turskoj granici na kopnu. Godine 1636. opunomoćili su
kapetana Ivana Vojnovića da pokuša ishoditi isplatu plaća za “noćne i dnevne
stražare, koji su na granicama sela”.76 U drugoj polovici 17. stoljeća, kad su
Turci u dva ratna navrata uzmicali dublje u zaleđe, tišnjanske su straže bile u
Dazlini i Gomili pod Velimom.77
Početkom Kandijskog rata – 1646. godine – nad Murterom se nakratko
nadvio oblak vojne prijetnje. O tome piše Frane Divnić, svjedok vremena i ratni
kroničar:
71
Comm. VI, 132.
72
DAZD, GP, kut. 7, 252r.
73
DAZD, GP, kut. 12, 87r-v; Stanojević 1958, 94-97.
74
DAZD, OŠ, kut. 50, sv. 103/h, 17r.
75
DAZD, GP, kut. 27, 380v-389r.
76
Stošić 1941, 206.
77
DAZD, GP, kut. 22, 34v-35r.
30
“Nakon što je popalio Biograd, Ibrahim paša se još uvijek nalazio u istom otok
murter
taboru na rijeci Kakmi, kad su mu stigle vijesti o iznenadnom napadaju na u 16. i 17.
stoljeću
Zadvarje i o predaji Makarske [...]. Ali Foscolu je bilo dojavljeno da Turci idu
na šibensko područje pljačkati otok Murter, čuven po odličnim vinima što ih
proizvodi, a ima četiri velika sela. Do otoka se može lako pregaziti konjem sa
susjednog kopna na mjestu jednog uskog tjesnaca, a gdje je i selo istog imena.
Zbog toga je tamo smjesta bio upućen grof Scoto s galijom guvernera Bizze
i nekoliko oružanih brodova pod zapovjedništom guvernera Posedarskog, a
zatim je poslana i galija Quirini. Međutim je, s istim ciljem, providur Malipietro
poslao iz Šibenika u Tijesno guvernera Cruttu s njegovim ljudstvom, da se s
tamošnjim seljanima odupre pokušajima Duraka. S njim je poslan i Danijel
Difnik da, nakon što sruši nekoliko ograda od suhozida, što su ih imali na
susjednom kopnu kao zaklon za stoku, s druge strane napravi nekoliko šanaca
da bi spriječio neprijateljima prelaženje. Kad je Scoto stigao u Betinu, jer zbog
plitkih voda nije mogao dalje ploviti, odvezao se oružanim brodom u Tijesno;
dok je nalagao potrebno za obranu i očekivao dolazak Turaka, doznalo se
da je Durak pošao prema rijeci Krki putem koji nije vodio na tu stranu, nego
prema Šibeniku. Doputovavši u Murter i izdavši naređenja harambašama i
stanovnicima otoka da nadgledaju Tijesno, proslijedi Foscolo put u Vodice,
kamo je bio odredio da dođu naoružani brodovi i lađe što su prevozili vojsku
preostalu u luci Pašmana i onu što se nalazila sa Scotom u Murteru.”78
Nakon tih događaja, murterski su otočani konačno mogli predahnuti. Slične

opasnosti nije bilo stoljećima kasnije, do svjetskih ratova.
Zarobljavanja i otkupi iz sužanjstva, kao uobičajene pojave na mletačko-
turskom pograničju, nisu mimoišli ni murtersku svakodnevicu. Sužnjevi su se
mijenjali za novac, ali i za namirnice. Tako su Turci u razmjenu od Šibenčana
znali uzimati sol, a Šibenčani od njih žito.79 U sužanjstvo su odvođeni i
stanovnici šibenskih otoka, ali, što je razumljivo, u mnogo manjoj mjeri nego
žitelji kopnenih naselja. Od murterskih otočana turskoj su pogibelji, zbog svojih
kopnenih posjeda u Oštrici i Ivinju, najizloženiji bili Tišnjani. Ipak, može se
pretpostaviti da su sužnjima češće postajali za vrijeme vojne službe, nego dok
su obrađivali svoje posjede. Što nam o tome govore konkretne arhivske vijesti?
Među zarobljenim mletačkim podanicima, koji su ujesen 1537. godine vršili
pljačku na turskom području, spominju se dvojica Murterina – Frane i Mate
Politković. S poslanjem zajedničkog otkupa zarobljenika u Polaču je tada bio
Difnik 1986, 95-96.

78
Stanojević 1960a, II. dio, 66.

79
31
Kristijan Juran
otok
murter
upućen šibenski poslanik Pavao Jurhanić.80 Dvadesetak je godina kasnije još
u 16. i 17.
stoljeću
jedan Politković dopao turskog sužanjstva, pa je njegova supruga bila prisiljena
prodati neki vinograd kako bi namakla novac za otkup.81 Više je podataka o
sužnjima u 17. stoljeću, za vrijeme Kandijskog i Morejskog rata. Tako je 1659.
godine Ive Šćolin iz Jezera oporučno ostavio polovicu imanja sinu Šimi, uz obvezu
da iz turskog zarobljeništva otkupi svoga brata Jadru.82 Nekoliko godina kasnije
dvojica su Tišnjana otkupili iz sužanjstva nekog dječaka iz Zlosela (Pirovca).83
Murterski Skračići dali su 1663. godine punomoć guvernaduru Jurju Frleti da
otkupi Grgu, sina Mateše Skračića, koji se nalazio u sužanjstvu u Santa Mauri.84
Odvođenje u ropstvo, naravno, nije bio privilegij Turaka. Kad je 1668. godine
zarobljena jedna turska fusta u kornatskom akvatoriju, neki su ribari iz Sali,
zajedno s pastirima iz Murtera i Betine, zatočili i krišom odveli nekolicinu turskih
robova. Zapovjednik fuste Rais Moro završio je kao zatočenik Šime Kapovića
iz Betine, a jedan je drugi Turčin završio kod don Pave Magazinovića, budućeg
betinskog župnika.85 Turci su uzvratili 1678. godine, kad su ugrabili dvoje djece
u Murteru.86 Sljedeće su godine Tišnjani od kneza Frane Posedarskog kupili
nekog Turčina iz Ribnika, poslavši ga potom na galiju kao veslačku zamjenu za
jednog svog sumještanina.87 Jedan je Tišnjanin 1685. godine bio rob Imbraima
Čelebije Raića iz Drniša, stanovnika Glamoča.88
U kolopletu ratnih zbivanja, gusarskih i uskočkih upada, koji su obilježili
povijest dalmatinske krajine u 16. i 17. stoljeću, murterski su otočani trpjeli
neposredne i posredne ratne štete. Sudjelovali su u obrani šibenskog distrikta,
držali propisane straže, upadali u ropstvo, veslali na ratnim galijama, popunjavali
pješačke postrojbe, pravili vapno i dovozili kamenje za popravak gradskih
zidina… Naučili su živjeti u neizvjesnom i prijetećem okruženju, ugrađujući u
svoje životne obrasce “mentalitet granice”, vičan oružju, izigravanju zakona,
krijumčarenju i razbojništvu. Štoviše, u kaotičnim ratnim prilikama, odvažniji
80
DAZD, ŠB, kut. 29/III, sv. a, 29r.
81
DAZD, ŠB, kut. 30/VI, sv. a, 108v-109r.
82
DAZD, OŠ, kut. 59, sv. 124/c, 118r.
83
DAZD, GP, kut. 25, 348r-v.
84
DAZD, Bilježnici Zadra (dalje: ZB), Francesco Sorini (1656. – 1677.), busta I, sv. 11, 17. 3. 1663.
85
DAZD, GP, kut. 30, 359r-v, 362v-363r, 374v-375r, 388v-389r.
86
Desnica 1950, sv. I, 208.
87
DAZD, ZB, Francesco Sorini (1656. – 1677.), busta I, sv. 14, 6. 2. 1669.
88
DAZD, ŠB, kut. 81/V, 3593v-3594r.
32
od njih pretvarali su se u otimače stoke i pljačkaše brodova, skrivajući se pod otok

murter
krinkom uskoka.89 u 16. i 17.
stoljeću
Suživot i suradnja
Povijest mletačko-turskih odnosa na dalmatinskom pograničju nije obilježena

samo ratnim stradanjima i pograničnim nemirima, nego i suradnjom, ponajprije
na gospodarskom planu, a onda i u vidu kulturne i demografske razmjene,
koja je u sporom ali kontinuiranom procesu ujednačavala životne navike s
obiju strana granice. Dalmatinske su komune nastojale održati svoju, od ranog
srednjovjekovlja baštinjenu, ulogu tranzitnih trgovačkih središta, a uvjet je
za to bila prohodna granica s kontinentalnim zaleđem. Diplomacija je u tom
pogledu imala vrlo tešku, ali ostvarivu zadaću. Tako je u međuratnim periodima
prekogranični protok robe i ljudi bio vrlo intenzivan te je donosio mnoge koristi
i jednom i drugom imperiju. Od svih je istočnojadranskih komuna u 16. stoljeću
najviše prosperirao Šibenik, postajući vrlo živo trgovačko središte i najnapučeniji
grad mletačke Dalmacije.90 Šibenčani su izvozili najviše sol, zatim ulje, vino,
soljenu i sušenu ribu te različite tkanine, a od morlačkih su i osmanskih trgovaca
kupovali meso, sir, žito, vunu, vosak, sukno, jabuke i drugo.91 Šibenski je knez i
kapetan Luka Falier nakon povratka s dužnosti 1587. godine napisao da se Grad
teško može održati bez uvoza žita i stočnih proizvoda iz turskih krajeva, pa je
preporučio mletačkim vlastima da i dalje održavaju dobre odnose s Turcima
i suzbijaju uskočke upade.92 U razdoblju između Ciparskog i Kandijskog rata
trgovačka se razmjena odvijala bez većih zastoja, a onda su u Kandijskom ratu
Šibenik zadesile velike nedaće, od dugotrajne opsade, preko kužne epidemije, do
požara i oskudice. Grad se nakon svega toga sporo oporavljao, ne dosižući do
današnjeg dana status koji je imao tijekom 16. stoljeća.93
Premda se glavnina trgovačkih poslova obavljala u Gradu (i dalje govorimo
o Šibeniku, no isto vrijedi i za ostale dalmatinske komune), ruralna su područja
također, posebice ona u neposrednoj blizini granice, participirala u robnonovčanoj
i naturalnoj razmjeni sa stanovnicima susjednih turskih naselja. Murterska su
89
Lucić 1979, 290-291.
90
Novak 1976, 266; Grubišić 1974, 69-70.
91
Grubišić 1974, 70.
92
Isto, 82.
93
Juran 2016a, 17-21.
33
Kristijan Juran
otok
murter
otočna naselja (izuzev Jezera) bila idealnim mjestima za takvu razmjenu, k tomu
u 16. i 17.
stoljeću
pogodna i za krijumčarenje, jer im je nadohvat bila turska Vrana i jer su bila
smještena na graničnom prostoru između dviju komuna, koji je kao takav bilo
teško nadzirati. U tom bi kontekstu valjalo tumačiti podatak iz 1623. godine o
nekom zadarskom trgovcu koji je u Betini držao dućan s krijumčarenom robom.94
O neposrednim trgovačkim dodirima između murterskih otočana i
muslimana govori slučaj iz 1563. godine, kad je Tišnjanin Ive Baćinović ostao
dužan Turčinu Giulimanu iz Ostrovice od kojega je kupio nekoliko grla krupne
stoke.95 Sadržaj nekolicine parničnih spisa iz prvih dvaju desetljeća 17. stoljeća
upućuje nas k zaključku da su turske karavane povremeno dolazile u Tisno,
točnije u uvalu Luku nasuprot naselju, dovozeći najčešće žito, razmjenjujući ga
za lokalne poljoprivredne proizvode. Osim onoga što o tomu govori potpoglavlje
“Karavana u tišnjanskoj Luci” u drugom dijelu knjige, znamo, primjerice, i za
zgodu iz 1607. godine kad je tišnjanski svećenik don Jure Despotović pokušao
“na vagi” prevariti Turke s kojima je razmjenjivao sol za žito (Postavlja se pritom
pitanje odakle mu uopće sol?).96 Kada je taj isti don Jure 1621. godine završio u
pritvoru, tražio je da ga puste na slobodu, jer mu je obitelj ostala bez kruha, pa
je trebalo otići u turske krajeve po pšenicu.97 Znamo i za to da je župnik Pirovca
Toma Novoselović (podrijetlom Murterin) 1618. godine od Morlaka nabavljao
ječam, “kao što su to činili i drugi žitelji njegove župe”.98
Gospodarskoj dimenziji murtersko-turskih odnosa pripada i činjenica da
su se otočani služili zemljama na Modravama, koje su najkasnije u Ciparskom
ratu pripojene turskom posjedu u Vrani. Prethodno zapuštene i napuštene zbog
turske opasnosti,99 Modrave su sredinom 16. stoljeća postale potencijalnim
prostorom murtersko-betinske teritorijalne ekspanzije. Zapisano je tada da
neki Betinjani obrađuju zemlje u Modravama i susjednim Pakoštanima,100 a
razložno je pretpostaviti da su ih nastavili obrađivati i nakon što su pripale
Turcima. Slična je praksa bila prisutna na širem pograničnom području, što
pokazuje relacija zadarskog kneza Michielija iz 1586. godine, u kojoj stoji da
Biograđani drže u posjedu ne samo zemlje oko pustog Filipjakova, već i zemlje s
94
DAZD, OŠ, kut. 41, sv. 89/b, 50r.
95
DAZD, ŠB, kut. 36/V, nonus quinternus, 41r.
96
Biskupijski arhiv Šibenik (dalje: BAŠ), neinventarizirane kutije.
97
BAŠ, Šibenska biskupija, Biskupska kurija (dalje: ŠBBK), sv. 60.
98
Isto.
99
Traljić 1971, 352-353.
100
DAZD, ŠB, kut. 38/I, sv. g, 7v; kut. 36/VI, knj. 5, 26v; DAZD, OŠ, kut. 14, sv. 35/a, 669r-670v.
34
druge strane granice, budući da ih Turci nisu obrađivali zbog straha od uskoka.101 otok
murter
Desetak je godina kasnije Grgo Dehanović iz Betine pred šibenskom biskupskom u 16. i 17.
stoljeću
kurijom izjavio da živi u siromaštvu, isključivo od rada svojih težačkih ruku, te
da je prisiljen obrađivati i neke zemlje nel paese turchesco, kako bi se mogao
prehraniti.102 Husum-aga iz Vrane pritvorio je 1622. godine dvojicu Betinjana
jer su njegovu pastiru Marasu ukrali govedo i kozu.103 Zbog pograničnih je (ne)
prilika šibenski knez i kapetan sljedeće godine naložio stanovnicima Murtera i
Betine da poruše do temelja svoje stanove i kolibe (case o capane) u Zečici na
Modravama, te im je zabranio uzimati turske zemlje u težaštinu.104 U predstavci iz
1637. godine kojom su Murterini i Betinjani, zajedno s nekim plemićima, tražili
dopuštenje da iskrče gaj Mali Jasenovac, zapisano je da su se “stanovnici otoka
toliko namnožili da su prisiljeni egzistenciju tražiti i preko turske granice”.105
S obzirom na bliske gospodarske veze između Murterina i Vranjana, sam se
od sebe nameće zaključak da su jedni odlazili k drugima nesmetano i u različitim
prigodama, o čemu uostalom svjedoči nekolicina vrlo ilustrativnih arhivskih
podataka. Jedan je od njih sadržan u zapisniku vizitacije dalmatinskih biskupija
koju je 1579. godine izvršio veronski biskup Augustin Valier. Dok je boravio
u Šibeniku, Valier se, među ostalim, morao posvetiti i optužbama koje su neki
Šibenčani iznijeli protiv katedralnog orguljaša i općinskog učitelja fra Augustina.
Ostavljajući po strani suštinu spora, bitnije nam je uočiti da je fra Augustin često
znao poći do Vrane, gdje mu je živjela majka, koju je pred smrt uspio privoliti da
se odrekne islamske vjere i prihvati katoličanstvo. Kazao je to Valieru jedan od
svjedoka, prenijevši mu zapravo samo ono što je doznao od stanovnika Murtera,
koji su očito bili neposredno upoznati s fra Augustinovim boravcima u Vrani,
a možda su mu koji put bili i pratnjom.106 S druge strane, vranski su muslimani
navraćali u Murter, posjećivali mjesnu konobu, družili se ondje s Murterinima i
drugim namjernicima, pa i odlazili na misu! O tome je riječ u pripovijesti “Don
Petar i Alija” u drugom dijelu knjige. Glavni lik u toj priči, murterski župnik don
Petar, nije bio osobito naklonjen Turcima, za razliku od njegova prethodnika
101
Filipi 1972, 413.
102
BAŠ, ŠBBK, sv. 41, 113r-v.
103
DAZD, ŠB, kut. 55/II, sv. 4, 286r-v.
104
DAZD, OŠ, kut. 36, sv. 76/f, 7r-v.
105
Državni arhiv u Šibeniku (dalje: DAŠI), Obitelj Divnić (dalje: OD), sv. 32, 38r.
106
BAŠ, Kutija pod naslovom “Apost. vizit. Augustin Valier 1579.” u kojoj se nalaze kopije
izvornika.
35
Kristijan Juran
otok
murter
koji ih je rado primao u crkvu.107 Jesu li muslimanski posjetitelji murterskih
u 16. i 17.
stoljeću
sakralnih prostora nekadašnji kršćani? Odgovor je vjerojatno potvrdan, iako
ostaje ponešto mjesta i za drugačije interpretacije. Turčina Halila pak, koji
nije bio iz Vrane, nego iz Velima, tišnjanski je svećenik don Jure Despotović
smatrao svojim kućnim prijateljem (esso Turco e nostro amico di casa),108 dok
je Bareša Žaknić bio pobratim jednom neimenovanom Morlaku.109 Spomenimo
još u ovom sažetom prikazu mletačko-turskih odnosa na “murterskoj krajini”
slučaj Grge Kožulovića iz Murtera, koji je 1633. godine sa svojom suprugom
prikupljao milodare u Vrani i njezinoj okolici, jer zbog starosti i nemoći nije više
mogao obrađivati zemlju koja ga je donedavno hranila.
Senjski uskoci i tradicija o murterskom gusarstvu
Piraterija i gusarstvo vjerni su pratitelji pomorske i trgovačke povijesti. Tako

je bilo i na jadranskom prostoru, koji je stoljećima bio glavna veza između
europskoga sjevera i juga, pomorski medij kojim su u gustom sezonskom i
dnevnom rasporedu protjecala najrazličitija plovila, ljudi i roba. Piratski i
gusarski prepadi na Jadranu nisu tek usputne i neizbježne pojave; znali su, naime,
dati pečat čitavim razdobljima (posebice ratnim, kao što je to bilo u Ciparskom
i Kandijskom ratu), a znali su biti i suštinskim manifestacijama nekih političkih
entiteta i lokalnih identiteta.110 Tako su i najranije srednjovjekovne vijesti o
šibenskom pomorstvu usko vezane s gusarstvom, pa nije neobično da je već u
16. stoljeću zabilježena lokalna predaja da su Šibenik osnovali upravo gusari.111
U hibridnom piratsko-gusarskom obličju javlja se i socijalno razbojništvo,112
čiji su nositelji seoske družine, osiromašeni puk otočnih i primorskih sela,
vagabundi, kriminalci i lupeži, koje najčešće pokreće pomorska anarhija u
ratnim godinama. Među njima neslavno mjesto pripada i otočanima Murtera,
od starine “lupežima”, uvijek pripravnima na razbojstvo, kako to još i danas
živo posvjedočuju pučka pjesma i predaja.
107
Komparativan je primjer iz 1571. godine, kad je neki Turčin pred zidinama Zadra tražio od
kneza dopuštenje da posjeti zadarske crkve i pohodi misu (Vrandečić 1994-1995, 163).
108
BAŠ, ŠBBK, sv. 60, nepaginirano.
109
BAŠ, neinventarizirane kutije. O pobratimstvu na prostoru dalmatinske krajine: Bracewell
2016.
110
Usp. Novak 2004a, Pedani 2007, Pust 2010 i Madunić 2013.
111
Dujmović 1966, 338.
112
O socijalnom razbojništvu: Dukovski 1995, Peričić 1999 i Bertoša 2011.
36
Idući ususret čvrsto ukorijenjenoj tradiciji pozvat ćemo se najprije na putopis otok
murter
Ćire Čičin Šajina, objavljen 1937. godine, u kojemu je putopisac, za boravka u 16. i 17.
stoljeću
na otoku Murteru, zabilježio da “u ovom ostrvljanskom svijetu ima gusarske
krvi. Pradjedovi bili su ljuti gusari, pred Murterom imali su bezbroj ostrvca i
grebena, zatona i draga i pučinu kojom su plovile galije; a svoja su gnijezda
sagradili u zaklonici ovoga tjesnaca i iz njih nasrtali kao iz tvrđava na brzim
gusaricama. Svaka gusarska lađa koja je krstarila po Jadranu a i dalje, imala
je svoga Murterinca – vele stara šibenska vlastela i mletački putnici – pošto su
murterski gusari bili izvrsni piloti.”113
K. Stošić također spominje predaju o gusarstvu, ističući pritom da su u
murterske vode “rado zalazili pogibeljni gusari kao npr. omiški u 13. vij.”, ali ne
vjeruje u to da je toponim Murter, kako neki hoće, i kako je to očito bilo prisutno
u murterskoj kolektivnoj memoriji, nastao od talijanske odnosno latinske riječi
za ‘smrt’.114
S tom se predajom susreo i B. Jurišić, zapisujući kazivanje nekog pučkog
pjesnika iz Betine, koji mu je objašnjavao da ime Murter dolazi od latinske riječi
morte ‘smrt’, jer su “gusari navaljivali odavle na mletačke brodove” te je “tu na
Mlečane vrebala smrt!” Tako Murter zapravo znači: scoglio di morti – “otok
smrti”.115 Takvu je etimologiju kasnije prihvatio S. Kulušić, ali s nešto drukčijeg
polazišta; smatrao je da su ruševine antičkog Colentuma u srednjovjekovnih
stanovnika Murtera stvarale dojam “mrtvoga grada” ili “grada mrtvih”,
posebice zbog čestih grobova na koje su nailazili krčenjem zemljišta. Po njegovu
mišljenju, otočani su naknadno povezali ime otoka s “vlastitim junačkim
djelima”, u kojima junaštvo i smrt uvijek idu zajedno, te su nesonim Morter
113
Čičin Šajin 1937, 72.
114
Stošić 1941, 246.
115
Jurišić 1953, 245. Tradicija je još uvijek prisutna te poprima nova kulturna obličja. Tako
je u prosincu 2016. godine objavljena glazbena kompilacija “The best from Isola del Mor-
te 2” koju autorski potpisuju murterski otočni bendovi (http://www.rudinapress.hr/index.
php/2017/01/20/novi-album-the-best-from-isola-del-morte-2-dokaz-zivota-na-otoku-smrti/),
dok je 2017. godine glavnu nagradu već nadaleko poznatih murterskih maškara (karneva-
la) odnijela maska “Dia de Los Muertos” skupine jedanaest Murterki, o čemu internetska
vijest kaže: “Neke zanimljive poveznice između ‘Dia de los Muertos i Murtera cure su našle
i u tome što su ... Murter u stara vrimena, na latinskom zvali i Isola del morte (sic!). Otok
mrtvih, ili otok smrti. Navodno su ovim otočjem u to vrijeme vladali i haračili gusari, koji
su svoje žrtve lišavali svega, pa na koncu i života.” (http://sibenski.slobodnadalmacija.hr/
vijesti/zupanija/clanak/id/473506/ove-djevojke-ponovile-su-uspjeh-svojih-aliena-iz-2015-nji-
hova-ovogodisnja-kreacija-dan-mrtvih-ostavila-je-ziri-i-murterine-bez-daha-zamuklo-cilo-
misto-a-mi-se-najezilefoto).
37
Kristijan Juran
otok
murter
dovodili u usku vezu s “gusarskim napadima kojih je svakako bilo naročito u
u 16. i 17.
stoljeću
ovome vrlo razvedenom i zato povoljnom prostoru”.116
P. Skok ime otoka povezuje s talijanskom riječi mortaio, prema latinskoj
mortarium, u značenju “avan, stupa, mužar”, dok V. Skračić, polazeći od istog
leksema – mortarium – dolazi do značenja “udubljenje u kamenu, kamenica
okrugla oblika”, po čemu je najprije dobila ime uvala Murtar na jugozapadnoj
strani otoka, potom čitav otok te konačno i najveće naselje na njemu.117 Zanimljivo
je da je još početkom 20. stoljeća domaći težak i pučki prosvjetitelj Joso Šikić
napisao: “Murter napučen iz Harvajske, većim dilom i /iz/ Srima. Tako otoku
i selu nadjenuše ime Srimac, ali pokle ga je zahvači Talianac prominio mu ime
po onomu poluotočiću ispod Jezera koga zovu Murtar. Baš njegov oblik priliči
Murtaru, Murtarium, Murter”.118 Murter, dakle, nije “otok smrti”, a čak i da po
imenu jest, ne bi nas to nužno dovelo do spoznaje o gusarskim ili pak piratskim
avanturama njegovih stanovnika.
Ono što je u predajnoj srži do danas održanog sjećanja na murtersko pomorsko
razbojništvo zapisi su dvojice znamenitih mletačkih podanika: povjesnika Ivana
Lucića i putopisca Alberta Fortisa. Lucić je u svojim Povijesnim svjedočanstvima
o Trogiru, govoreći o ratu između Šibenčana i Trogirana u drugoj polovici 13.
stoljeća, naveo da su se Šibenčani udružili s Omišanima, koji su ometali plovidbu
i zaklanjali se među šibenske otoke, pa “su i stanovnici tih istih otoka sebi
dozvolili da vrše razne drskosti pod imenom Omišana, kao što je bilo i u našim
vremenima kada su ovi isti, a posebno Murterani, pod lažnim imenom senjskih
uskoka, vršili razne zločine [...] te su zato što su uništavali i potapljali lađe dobili
nadimak razbijači lađa, i to mora da je bilo staro gnijezdo šibenskih gusara”.119
Stoljeće kasnije Fortis svjedoči da “današnji Murterani ne uživaju osobito dobar
glas; kažu da u svakom čamcu lupeža na moru ima barem jedan od tih otočana
koji služi kao peljar i vodi to pošteno društvo po najzabačenijim uvalama...”120
Nema razloga ne vjerovati suvremenicima zbivanja. Lucić je svoje djelo pisao
u ozračju Kandijskog rata, dok su jadranskom svakodnevicom plovili ratni
brodovi mletačke i turske mornarice. Bilo je to okruženje u kojemu su mnogi
mletački podanici, kao družinari regularnih i onih manje regularnih oružanih
barki, samostalno vršili gusarske prepade u vodama koje su dobro poznavali,
116
Kulušić 1984, 168-169.
117
Skračić 1995, 136-139.
118
Šikić 2006, 45.
119
Lucić 1979, 290-291.
120
Fortis 1984, 108.
38
nanoseći štetu ne samo turskim brodovima, nego i onima pod zaštitom države otok
murter
kojoj su i sami pripadali. Murterini su po takvim prepadima, čini se, bili na u 16. i 17.
stoljeću
osobitu glasu, prepredeno se krijući pod imenom senjskih uskoka.
Premda su uskoci u Lucićevo vrijeme bili tek sjenom onoga što su predstavljali
na Jadranu od 1540. do 1617. godine, još je uvijek njihov spomen u upućenih
mogao izazvati strahopoštovanje, ili pak prijezir, s čime su se očito morali
nositi i murterski pomorski razbojnici. Prema onome što se može razaznati iz
arhivskih vrela, korijeni murterske pljačkaške tradicije sežu u “zlatno uskočko
doba” odnosno u drugu polovicu 16. stoljeća, kad su otočani Murtera najprije
pružili uskocima “gostoprimstvo”, a potom se upuštali u samostalne pothvate
u vodama svog akvatorija. Murterski su razbojnički prepadi bili najintenzivniji
onda kad ih je bilo najlakše prikriti – u Ciparskom i Kandijskom ratu. Pritom
ih nije motivirala ni politička ni vjerska dimenzija mletačko-osmanskog sukoba,
nego mogućnost materijalnog probitka. Kako ćemo pokazati, ciljani im je plijen
najčešće bila stoka koja se nalazila na susjednim šibenskim i zadarskim otocima
ili pak roba koju su na brodovima prevozili trgovci različitih provenijencija.
Pri sagledavanju inicijalnih impulsa i povijesnih okolnosti koje su “odgojile”
murterske pomorske razbojnike bitno je uočiti dvije prostorne činjenice. Prva
je vezana za blizinu kopna, koja je otok Murter učinila uskočkim tranzitnim
uporištem pri pljačkaškim pohodima na turska sela u okolici Vrane. Druga nas
podsjeća na to da je uz jugozapadnu obalu otoka prolazila značajna dionica
jadranske plovidbene rute, što je otočanima pružalo mogućnost kontrole
pomorskoga prometa, ali i pljačke nasukanih i usidrenih brodova koji su
silom nevremena ili voljom paruna dospjeli u neku od otočnih uvala. U tom
su pomorskom i podmorskom arealu pronađeni ostaci većeg broja brodova
iz različitih razdoblja,121 pa se i danas među pukom zna reći da su ih potopili
murterski gusari, zbog kojih su suvremenici taj dio murteskog akvatorija zvali
“grobljem brodova”.122
Brusić 2004, 97-99.

121
Bili smo u prilici čuti od jednog, sada već pokojnog, Murterina da je “groblje brodova” za-
122
pravo uvala Čigrađa, gdje su “naši stari gusari” noćnom vatrom i dozivanjem vabili brodove
neiskusnih pomoraca, a onda ih pljačkali. S vremenom su, kazuje priča dalje, prikupili velik
broj dragocjenih predmeta, zlata, srebra, biserja i svega ostalog što spada u klasični inventar
gusarskih pothvata i mitova. Mnogo su puta bili prisiljeni opljačkano blago zakopati duboko
u zemlju, kako bi ga sakrili od pogleda mletačkih službenika, koji su pak često, po dojavi
orobljenih stranaca ili pravdoljubivih mještana, pretraživali murterske kuće i posjede. Toga je
blaga bilo toliko da su pljačkaši znali zaboraviti gdje su što zakopali, pa bi se možda i danas
mogao pronaći koji vrč sa zlatnicima, negdje pod korijenjem makije i zapuštenih maslina...
39
Kristijan Juran
otok
murter
Prva suradnja uskoka i Murterina zabilježena je 1555. godine. Tada su
u 16. i 17.
stoljeću
uskoke, koji su bježali pred fregatom mletačkog providura, murterski težaci
primili u svoje kuće, što je izazvalo ogorčenje državnog vrha.123 Već smo
pojasnili da su murtersko-uskočki doticaji bili neminovni zbog toga što se u
neposrednom murterskom okolišu nalazio bogati turski posjed u Vrani, koji
je često bio metom uskočkih upada. Mletačku otočnu frontu prema vranskom
posjedu činili su, uz Murter, otoci Vrgada i Pašman, pa se tako i oni spominju
u uskočkom kontekstu. Štoviše, među pripadnicima uskoka nalazimo Vrgadina
Luku Trevisana i Damjana iz Punte Pašmana, koje su Mlečani uhitili 1558.
godine.124 Iste su godine uskoci pristali s dvije lađe kod Pirovca, “uskočili” na
turski teritorij i zarobili 18 seljaka.125 Na području od Vrane do Velima pljačkali
su 1561. te ponovo 1564. godine.126
Zbivanja u Ciparskom ratu proširila su glas o murterskim razbojnicima.
Valja uzeti u obzir da su takvoj percepciji mnogo doprinijeli Pirovčani, koji su
zbog ratnih prilika privremeno izbjegli na otok. Posvjedočio je to 1572. godine
sâm šibenski knez i kapetan, napisavši da je otok Murter postao zaklonište
mnogih pirovačkih lupeža, koji su vršili razbojstva po okolnim otocima i napadali
brodove u prolazu. Nekoliko ih je puta generalni providur pokušao uhvatiti, ali
mu to nije uspjelo.127 Sadržaj kneževa izviješća potvrđuju i drugi izvori. Tako su
u početnoj godini Ciparskog rata neki uskoci i lupeži (uscochi et ladri) opljačkali
brod trgovca ser Francesca Garimbertusa iz Chioggije, koji se zbog nevremena
sklonio u “Mali Murter” (Morter piccolo – današnji Murtarić odnosno uvala
Murtar s jugozapadne strane otoka).128 Vrlo je vjerojatno da je među “uskocima
i lupežima” bilo i murterskih otočana. Izravno pak svjedočanstvo o njihovim
pljačkaškim aktivnostima pohranjeno je u spisima jedne parnice koja se 1571.
godine vodila pred generalnim providurom.129 Te je godine bilo mnogo pritužbi
na murterske otočane, koje se prozivalo da kradu stoku po susjednim otocima,
pa je providur pozvao seoske suce Murtera i Betine na saslušanje. Izravni je
povod saslušanju bila tužba zadarskog plemića Jeronima Civalellija protiv
nekolicine lupeža iz Betine i Tisnog koji su ukrali četrdesetak koza iz njegova
123
Hrabak 1988, 167.
124
Filipi 1964, 591.
125
Vinaver 1953, 58.
126
Isto, 59-60.
127
Comm. IV, 10; Stanojević 1960a, 100.
128
DAZD, Općina Zadar – Knez Zadra (dalje: OZKZ), Ettore Tron (1569. – 1571.), knj. jedina,
438r-439r.
129
Isto, 264r-274v.
40
stada na Kornatima. Betinski je seoski sudac izjavio da o tomu nije ništa čuo, otok
murter
nastojeći valjda zaštititi svoje sumještane, dok je murterski sudac bio nešto u 16. i 17.
stoljeću
susretljiviji te je svalio krivnju na izbjegle Zloseljane (Pirovčane), Dobroseljane
i Rakitničane. Ključna su bila svjedočenja nekolicine tišnjanskih ribara, koji
su bili prisutni kad je ukradena stoka istovarena na otočiću Sustipancu pokraj
Pirovca, a potom predana nekim Morlacima u zamjenu za drugu. Jedan je od
svjedoka među lupežima prepoznao Betinjane Tomu Milića, u čijem je brodu
stoka prevezena, zatim njegova nećaka Šimu Milića, Mihu Gonjašića, Marka
Šajnovića, Tomu Bilojevića, Vida Bilojevića, Baru Šikića i njegova brata Nikolu,
te Ivu Vidojevića. Iako je za sve njih rečeno da su iz Betine, naše je mišljenje
da su oni zapravo Pirovčani s ratnim boravkom u Betini. Naime, niti jedno od
navedenih prezimena u to vrijeme ne nalazimo u Betini, dok ih većinu susrećemo
u Pirovcu, prije i nakon rata.130 Time je potvrđena tvrdnja iz izviješća šibenskog
kneza: Murter je sijelo lupeža, a ti su lupeži, barem u prevladavajućem broju,
izbjegli Pirovčani. Njihove je pljačkaške pobude lako razumjeti, jer im izbjeglički
status nije ostavljao mnogo izbora za osiguranje vlastite egzistencije. To ne znači
da među lupežima nije bilo i domicilnog stanovništva. Štoviše, vrlo je izvjesno
da su u pljački sudjelovali i pripadnici “probranog” domaćeg društva, koje je
raspolagalo nužnom logistikom. Nisu valjda bez razloga u Civalellijevoj tužbi
poimence prokazani neki Betinjani i Tišnjani, kao što nije slučajnost da ih
njihovi seoski suci “brane” neznanjem ili pak prokazivanjem drugih. Na sličnu
situaciju nailazimo 1574. godine, kad Murterini i Betinjani biraju zastupnike
koji će ih braniti pred zadarskim knezom, jer su, barem po njihovim riječima,
lažno optuženi da su krali stoku na otoku Rabu.131
Od Ciparskog rata do Madridskog mira 1617. godine Murter je često
ugošćivao uskočke družine, dok je njegov arhipelag jednako često bio poprištem
pomorskih nesreća i razbojstava. Povijesna je to sudba slična onoj primoštensko-
rogozničkog kraja, kojim je prolazila jedna od ključnih dionica istočnojadranske
plovidbe (rt Ploča), kao i onoj otoka Brača, važnog uskočkog uporišta za pohode
na turski teritorij uz Neretvu.132 Godine 1576. požalio se kliški sandžak-beg
šibenskom knezu kako uskoci i stanovništvo šibenskog kotara “već mjesec dana
130
DAZD, ŠB, kut. 30/II, sv. d, 93r (Šain Milić); BAŠ, ŠBBK, sv. 41, 131r-v (Bilojević), sv. 44,
231r-232r (Bilojević, Gunjačić, Šikić).
131
DAZD, ZB, Nicolaus Drasmileus (1539. – 1577.), busta II, sv. III/5, nepaginirano i bez datu-
ma.
132
Usp. Stanojević 1973, 240-241.
41
Kristijan Juran
otok
murter
zajedno jedu i piju i dolaze ovamo u pljačku”.133 Izviješća dvojice mletačkih
u 16. i 17.
stoljeću
kapetana protiv uskoka, jedno iz 1577., a drugo iz 1581. godine, potvrđuju
uskočko-murtersku suradnju i upozoravaju na opasnost od razbojnika u
vodama Murtera.134 U ranijem se izvješću kao uskočki pomagači navode
općenito Tišnjani, Primoštenci i Rogozničani, a u kasnijem stanovnici Kvarnera
i murterskih sela (molti nelle ville delli scogli del Morter) te ponovo Primoštenci
i Rogozničani. Jedan je od rečenih kapetana uspio uhvatiti nekolicinu Murterina
koji su napadali brodove u prolazu te je ukazao na nužnost pojačanih straža
u šibenskom akvatoriju.135 Šibenski je knez Giovanni Antonio Foscarini 1583.
godine, prilikom povratka s dužnosti, izvijestio svoje nadređene da jedino uskoci
narušavaju u načelu dobre pogranične odnose pljačkajući turske podanike, pa bi
trebalo porušiti neke kuće u Morinju i na Murteru koje im služe kao sklonište.136
Slične je intonacije izvješće njegova nasljednika Orsata Giustiniana iz 1585.
godine,137 u kojem je zabilježeno da su uskoci na Murter doveli 70 sužanja iz
Banjevaca, s namjerom da ih otpreme u Senj (Nije nam poznato jesu li to i učinili.).138
Tri godine kasnije ponovo su uskoci preko Murtera krenuli put turskoga zaleđa,
ali su bili osujećeni u blizini Rakitnice i prisiljeni na povlačenje.139 Izvor navodi
da su Turci iz osvete posjekli murterske masline na kopnu (Vjerojatno je riječ
o tišnjanskim maslinama u Ivinju i Oštrici.). Uskoci borave na Murteru i 1590.
godine, kada su im mletačke vlasti oduzele 18 ukradenih konja, vrativši ih
potom njihovim turskim vlasnicima.140 Iste su godine Turci na Murteru uhvatili
jednog mletačkog podanika, nakon čega je šibenski knez sa svojim vojnicima
upao na tursko područje.141 Nema sumnje da je i taj događaj posljedica uskočko-
murterske suradnje.
Godine 1596. nastupila je (prva) prekretnica u odnosima između uskoka i
Mlečana; povremeno je neprijateljstvo – nakon što su Mlečani s pravom okrivljeni
za neuspjeh u pokušaju osvajanja Klisa – preraslo u otvorenu mržnju.142 Iste je
godine providur mletačke armade utamničio murterskog župnika zbog sumnje
133
Bracewell 1997, 227.
134
Comm. IV, 205, 269-271.
135
Hrabak 1987, 108.
136
Comm. IV, 318.
137
Isto, 355.
138
Hrabak 1987, 127.
139
Stanojević 1973, 120.
140
Isto, 126.
141
Hrabak 1987, 134.
142
Filipi 1964, 582; Bracewell 1997, 237-238.
42
da je pomagao uskoke, a u vodama Murtera zarobljena su trojica uskoka.143 otok

murter
Iduće je godine murterski akvatorij bio pod prismotrom naoružanih arbanaških u 16. i 17.
stoljeću
brodova, koji su jednom prilikom presreli dva uskočka broda, ali su uskoci
uspjeli pobjeći preko Pirovca.144 U toj je godini šibenski bilježnik Marko Semonić
sastavio za nas vrlo važnu ispravu, kojom su Tribunjci dali punomoć Nadalu
Lovou iz Šibenika da ishodi nagradu što su je mletačke vlasti dodjeljivale onima
koji zarobe ili smaknu javno prokazane zločince. Tribunjci su polagali pravo
na nagradu jer su ubili razbojnika Juru Zloića te priveli vlastima još dvojicu
ozloglašenih pomorskih pljačkaša i zločinaca – Murterina Grgu Turčinovića
i Jezeranina Barešu Plešćiputovića (Gregorio figliuolo de Zorzi Turcinouich
dalla Villa grande de Morter et de Baressa figliuolo de Zuanne Pleschiputouich
dalla villa de Gezera medesimamente ladri et assassini publici da mar).145 Velika
je vjerojatnost da su sva trojica bili venturini odnosno pripadnici heterogene
razbojničke skupine mletačkih podanika koje su suvremenici smatrali pridruženim
članovima uskoka. Tako je jedan anonimni Firentinac početkom 17. stoljeća
tvrdio da na Murteru ima ukupno 1000 ljudi, od kojih su 800 venturini. Brojevi
su, dakako, nerealni, ali jasno odražavaju percepciju o murterskim otočanima
kao vjernim i brojnim uskočkim pomagačima.146 No, ponekad su, silom prilika,
morali biti njihovim protivnicima, kao onda kad bi ih dopala služba veslača na
državnim galijama i pomorskim stražama, mobiliziranim upravo protiv uskoka.
Neki su te dužnosti nastojali izbjeći, najčešće tako što su nalazili zamjenu ili bi se
jednostavno oglušili na poziv, poput Andrije Blaškovića, koji je zbog toga 1597.
godine bio utamničen.147 Nekoliko je godina kasnije Lovre Prinčev oslobođen
veslačke dužnosti na galiji kapetana straže protiv uskoka Nikole Leona, i to
zaslugom plemića Dominika Strižojevića koji je kapetanu platio odštetu, a Lovre
mu je zauzvrat obećao biti slugom dvije godine.148 Ta je vijest vjerojatno u vezi
s onim što je jednom prilikom izrekao tadašnji murterski župnik, prokazavši
upravo Lovru Prinčeva kao predvodnika murterske razbojničke družine koja
je pljačakala nasukane brodove u zadarskom akvatoriju.149 Pokazuje li se time
doista da Murter “nije ni gnjezdo ni sielo, nego zavedenje nekolicine Murterana u
143
Hrabak 1988, 229.
144
Isto, 232.
145
DAZD, ŠB, kut. 50/I, sv. za godine 1596. – 1599., 75r-v.
146
Stanojević 1973, 26-27.
147
DAZD, ŠB, kut. 50/I, sv. za godine 1596. – 1599., 136v.
148
DAZD, ŠB, kut. 50/II, sv. za godine 1599. – 1601., 262r-v.
149
O tome u pripovijesti “Dražica Matanina” u drugom dijelu knjige.
43
Kristijan Juran
otok
murter
pomoć senjskih gusara”, kako je to početkom 20. stoljeća tvrdio jedan Murterin,
u 16. i 17.
stoljeću
pozivajući se na lokalnu predaju?150
No vratimo se na početak 17. stoljeća. Murter ostaje i dalje tranzitnim
uporištem uskoka. Tako su jednom prilikom 1603. godine uskoci s opljačkanom
turskom robom boravili na Murteru dva dana.151 Šibenski knez izviješćuje 1613.
godine svoje nadređene da je zbog učestalih razbojničkih prepada opasno ploviti
i pristajati u vodama Murtera, Primoštena i Rogoznice.152 Potvrdilo se to sljedeće
godine, kad je opljačkan neki trgovački brod koji se prethodno nasukao na
obalu otočića u blizini Murtera. Predvodnika pljačkaša Jakova Glamočića iz
Betine vlasti su osudile na kaznu petogodišnjeg izgona.153
Spomenuta se pljačka dogodila u osvit odlučujuće prekretnice u mletačko-
uskočkim odnosima – Uskočkog rata.154 Murterini, kao i drugi mletački
podanici, u novim su okolnostima morali nedvosmisleno iskazati svoju lojalnost
Veneciji. U prvoj polovici 1614. godine udruženi Murterini, Betinjani, Tišnjani
i Pirovčani uhvatili su i pogubili jedanaestoricu uskoka.155 Uskočka osveta
bila je neminovna. U rujnu ih je oko 80 došlo u Murter, gdje su ubili nekoliko
mještana.156 Tako se nekadašnje savezništvo pretvorilo u ljuto neprijateljstvo, pa
je na izmaku Uskočkog rata šibenski knez konačno mogao pohvaliti murterske
otočane kao svoje odane i u vojnim pitanjima vješte podanike.157
S time, naravno, nije završena priča o murterskom pomorskom razbojništvu.
Do njegova ponovnog oživljavanja, ako pretpostavimo da je posustalo za mirnijih
prilika na Jadranu, koje su uslijedile po uskočkom uzmaku 1617. godine, dolazi
u Kandijskom ratu (1645. – 1669.). Kao i tijekom Ciparskog rata, Jadranom
tada plove mnogi gusarski brodovi, mletački i turski. Još je u osvit rata (1641.)
zabilježeno da su neki Tišnjani i Jezerani u više navrata, u ortaštvu s dvojicom
150
Citat je to iz nedatiranog pisma koje je Ljubimir Šikić iz Murtera napisao šibenskom biskupu
Mileti oko 1928. godine. U njemu se osvrće na tendenciozne napise u novinama i na drugim
mjestima, spominjući pritom Krstu Stošića i pjesmu posvećenu tišnjanskoj Gospi od Karava-
ja, želeći pokazati da ime Murtera nema veze sa smrću, pa tako ni Murterini nisu gusari, nego
su nekolicinu njihovih predaka zaveli senjski uskoci. Pismo je u našem posjedu, među drugim
spisima obitelji Šikić koje nam je na čuvanje ustupio Živko Šikić.
151
Stanojević 1973, 210-211.
152
Comm. VI, 183.
153
DAZD, OŠ, kut. 33, sv. 70, br. 20, 41r-48v.
154
Bertoša 1975; Gruenfelder 1997.
155
DAZD, ŠB, kut. 50/III, sv. b, 63v-64r.
156
MSHSM, 34/1913, 150.
157
Comm. VI, 281.
44
turskih podanika iz Dobre Vode kod Vrane, opljačkali pastire na otoku Žutu.158 otok
murter
Godine 1642. na moru su primijećene galeotte barbaresche, pa je Murterinima i u 16. i 17.
stoljeću
drugim otočanima naloženo da drže propisane straže.159 Generalni su providuri
tijekom rata često podsjećali otočane na njihove stražarske dužnosti, kao,
primjerice, 1665. godine, kad su se Jadranom razmilili ulcinjski gusari,160 ali su
isto tako često opominjali posade mletačkih vojnih brodova da ne otimaju stoku
koja se nalazi na dalmatinskim otocima, jer će stočarima morati nadoknaditi
nastalu štetu.161 U neizvjesnim i nesigurnim ratnim prilikama dobro su se snalazili
stanovnici otoka Murtera, pomorski razbojnici skriveni “pod lažnim imenom
senjskih uskoka”, kako svjedoči Lucić. Bitno je napomenuti da upravo pred
početak Kandijskog rata Murterini i Betinjani dolaze na Kornate kao stočari,
što je moglo dodatno rasplamsati njihov tradicijski pljačkaški nagon, usmjeren u
prvom redu prema stoci koja je pasla na susjednim otocima. Valja isto tako reći
da nije lako pozicionirati murtersko pomorsko razbojništvo “kandijskoratnog”
razdoblja u odnosu na gusarsku djelatnost stanovnika drugih dalmatinskih otoka.
Podaci za šire područje još uvijek nisu znanstveno valorizirani, pa zato vjerujemo
Lucićevim opaskama. Uostalom, i tradicija je morala imati historijsko polazište,
što uostalom potvrđuju arhivska vrela. Odvjetnik zadarskog samostana Sv. Nikole
optužio je 1652. godine neke Murterine i Betinjane da su ukrali 80 glava blaga iz
samostanskog stada u Žmanu na Dugom otoku. Dio ukradene stoke pronađen je
kod Betinjanina Vida Magazinovića na kornatskom otoku Piškeri; samostanski
bravari i pastiri, naime, prepoznali su je po žigu. Magazinović se pravdao da nije
znao da je riječ o ukradenoj stoci. No, žmanski pastiri Ante Šegota i Jure Mrdešić
bez ustručavanja izjavljuju da su Murterini i Betinjani javno poznati kao lupeži
te da su više puta primijećeni kako kradu stoku iz žmanskih stada.162 Nekoliko je
godina kasnije jedan Jezeranin sa svojim ortacima ukrao 70 glava blaga s otoka
Žuta.163 Najrječitiji primjer murterskog gusarstva vjerojatno je onaj iz 1661.
godine, kad su otočani opljačkali jednu mletačku marcilijanu, pa je providur
Cornaro na njih poslao kaznenu ekspediciju, koja je čak 40 otočana osudila na
galije, a glavnoga krivca dala smaknuti.164 Pretpostavljamo da se na te osuđenike
158
Juran 2005, 143.
159
DAZD, OŠ, kut. 50, sv. 103/h, 17r.
160
Strgačić 1953, 202-203; DAZD, GP, kut. 22, 155r-v; kut. 27, 380v-389r.
161
DAZD, GP, kut.15, 489v-490v.
162
DAZD, Samostan klarisa sv. Nikole u Zadru (1202. – 1798.) (dalje: SSNZ), kut. 12, br. XIII.
Usp. i Juran 2013, 112.
163
DAZD, ŠB, kut. 79/II, knj. 1, 339-340.
164
Strgačić 1953, 204, bilj. 81.
45
Kristijan Juran
otok
murter
odnosi isprava iz ožujka iste godine, kojom su petnaestorica Tišnjana i dvojica
u 16. i 17.
stoljeću
Pirovčana oslobođeni od zatočeništva na galiji temeljem jamstva nekolicine
trgovaca.165 Dvije godine kasnije jedan Murterin i trojica Betinjana pridružili su
se Nikoli Đuroviću iz Paštrovića, parunu fregate Katarina, u napadu na jedan
brod koji se vraćao iz Sali u Šibenik. Parun Nikola jednoga je člana stradale
posade usmrtio puškom, pa je za vijeke izgnan iz države, dok su ostali osuđeni
na novčane kazne.166 Zabilježena su i razbojstva koja su počinili Tišnjani. Tako
su neki od njih šezdesetih godina 17. stoljeća krali ovce na Pašmanu, magarce
na Olibu, janjce i krave u Kolanu na Pagu, a godine 1671. stoku kapetana Jurja
Renesija u Savru na Dugom otoku.167 Neki su murterski otočani 1672. godine
ukrali 59 glava blaga braći Torić iz Vrgade.168 O murterskom pomorskom
razbojništvu znamo još (samo) to da je Miho Turčinović sa svojom družinom
1684. godine ukrao dvije bale platna s broda paruna Ivana Abramića iz Baške,169
dok o murterskom akvatoriju kao gusarskom poprištu svjedoči događaj iz 1703.
godine, kad je parun Vicenco Bellis iz Senja u vodama Murtera (nell’acque di
Morter) zaplijenio dva trabakula s teretom od 500 barila ulja u vlasništvu Angela
Spadauecchie iz apulijske Molfette.170
“I Bakho ga je pio…” – murtersko vino na stolovima mletačkih patricija
Rastuća potražnja vina na europskim tržištima od konca je srednjeg vijeka vodila

ubrzanom širenju vinograda na širem prostoru dalmatinske regije. Taj je trend
dohvatio i murterska plodna polja, gdje su tijekom posljednjih dvaju desetljeća
15. i početkom sljedećeg stoljeća mnoge oranice prekrili mladi nasadi vinove
loze.171 U tom se vremenskom i prostornom okviru, imajuću u vidu i neposrednu
zainteresiranost šibenske plemićke elite za povećanjem vlastitih zemljišnih
prihoda, javljaju prve naznake vinogradarskog uzleta koji će Murter upisati u
vinarsku kartu mletačkog imperija. Svjedoče o tome mnogi suvremenici, s jedne
165
166
DAZD, OŠ, kut. 60, Libro delle sentenze criminali, 62v-64r.
167
DAZD, GP, kut. 28, 340r; kut. 30, 365r-v; kut. 35, 9v-10r.
168
169
170
DAZD, ZB, Antonio Itcovich (1698. – 1715.), busta I, sv. I/5, 30. 4. 1703.
171
O dalmatinskom srednjovjekovnom vinogradarstvu i kulturi pijenja vina: Čremošnik 1933 i
Ravančić 2001. O povijesnom vinogradarstvu i vinarstvu šibenskoga kraja: Tambača 1998.
46
strane šibenski humanisti, s druge gradski rektori, a s treće mletački leksikografi otok
murter
i putopisci. u 16. i 17.
stoljeću
Juraj Šižgorić u svom djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici (1487.)
uspostavlja jasnu vinogradarsku hijerarhiju šibenskih otoka: Žirje obiluje
izvrsnim vinom, na Prviću su sjajni vinogradi, Zlarin njima obiluje, a Murter
je “samo” poveći i plodan.172 Šižgorić je svojim riječima zasigurno utjecao na
Paladija Fusca, koji početkom 16. stoljeća piše da je Žirje glasovito po vinu, a
Murter rodan žitom i vinom.173 Ta dvojica autora djeluju u vrijeme kada mladi
murterski nasadi upravo dosižu svoju zrelost. Šižgorić je k tomu pripadnik
obitelji koja posjeduje najbolje žirajske zemlje,174 pa bismo mogli kazati da je
koristio pismene mogućnosti promidžbe vlastita vina, što ne dovodi nužno u
pitanje njegovu stvarnu kvalitetu.
O smjeni na vrhu šibenske vinogradarske hijerarhije u tridesetim godinama
16. stoljeća svjedoči putopisac Benedetto Ramberti:
“Murter je jako ugodno selo, u kojem ima mnogo maslina i najslađeg vina.
Kažu da kada se izvadi loza koja na murterskoj zemlji daje slatka vina i prenese
drugamo, vino od nje nije više slatko. Kada se, naprotiv, loza koja drugdje daje
trpka vina posadi na Murteru, ondje daje slatka.”175
Rambertijeva zapažanja nadopunjuju podaci iz sudskih spisa o tučnjavi

između dvije skupine galijota koja se odigrala početkom srpnja 1551. godine
u Šibeniku.176 Marko iz Kandije, jedan od sudionika tučnjave i veslač na galiji
zapovjednika Marka Dolfina, izjavio je da je pred koju večer s petoricom svojih
drugova otišao popiti malo murterskoga vina koje se točilo na nekom brodu
172
Šižgorić 1981, 41-43.
173
Fusko 1990, 111.
174
Soldo 1973, 16.
175
Benedetto Ramberti (1503. – 1546.), Libri tre delle cose de Turchi. Nel primo si descriue il
uiaggio da Venetia à Constantinopoli, con gli nomi de luoghi antichi & moderni: nel secondo
la Porta, cioe la corte de Soltan Soleymano, signor de Turchi: nel terzo il modo del reggere il
stato & imperio suo. [In Venegia : In casa de’ figliuoli di Aldo, 1539.]: Mortara è uillaggio
assai ameno, nel quale uengono oliuari assai et vini dolcissimi. dicono, che se togliono delle
uiti, che nel terreno di Mortara fanno gli uini dolci, et le portino altroue, il uino che di queste
uiene non è piu dolce: ma se all’incontro le uiti che altroue fanno gli vini garbi, in Mortara si
piantano, li producon dolci.
(https://archive.org/stream/bub_gb_D87_eNvAuAcC#page/n3/mode/2up).
176
DAZD, OZKZ, Antonio Civran (1551. – 1553.), 42r.
47
Kristijan Juran
otok
murter
pred mesnicom.177 Ondje su naišli na šestoricu veslača s galije Marina Pisanija,
u 16. i 17.
stoljeću
pa su se zajedno družili i krjepili vinom do kasno u noć. Kad su se vraćali do
svojih galija, došlo je do svađe, a onda i tučnjave između njih nekolicine, u kojoj
su smrtno stradali galijot Marko iz Venecije i neki majstor iz Zantea. Premda
su tijek i rasplet priče zanimljivi iz mnogih očišta, nama je najvažnije uočiti
da je naoko sporedna vijest o murterskom vinu zapravo pokazatelj njegove
nadaleko poznate pitkosti. Da je drugačije, Marko iz Kandije vjerojatno ne bi
imao potrebu istaknuti o kojem se vinu radilo. U širem kontekstu Markova
svjedočenja valja razmatrati podatak iz 1549. godine o šibenskom trgovcu Mati
Vodanoviću, podrijetlom iz Murtera, koji se bavio pomorskim prijevozništvom,
ali je imao u zakupu i mjesto na šibenskoj obali na kojem je točio i prodavao
vino.178
U znamenitom itineraru Givannija Battiste Giustinianija iz 1553. godine stoji
da se na otoku Murteru proizvode izvrsna vina, i to oko 300 bačava godišnje.179
Petnaest godina kasnije netko je napisao da je otok Murter dal vin tanto famoso,180
negdje u to vrijeme vojnik i pjesnik Petar Divnić stvara stihove “Ohvalnoga soka
sladorizna vide / Srimča nam otoka glas po svitu ide”,181 a Martin Kolunić Rotta
na svojoj karti iz 1570. godine unutar obrisa otoka Murtera upisuje riječi: Qui
si fà di Bon Vin di Morter (“Ovdje se radi dobro murtersko vino”). Nakon
što je šibenski knez i kapetan 1587. godine pribilježio da je Murter “slavan po
slatkom vinu”,182 Dominik Zavorović je u svojim “Šibenskim analima” nadmašio
slatkorječivošću sve dotadašnje pohvale murterskoj deliciji:
“Koji je otok danas gotovo u cijelosti obrađen, zahvaljujući marljivu radu

tih seljaka, budući su na posve neplodnim brdima zasadili vinograde, koliko
korisne, toliko i hvale vrijedne, povrh polja koje se ondje nalazi, a koje je
toliko cijenjeno zbog profinjena vina koje se iz njega dobiva, da je zaslužilo
da ga napose i srdačno spomenemo. Dostojno je stoga što je taj izvrstan liker
među najbolja vina Europe uvrstio ljubazni Alunno u svome djelu Fabrica del
Mondo na broju 119. Zato što je to vino tako pitko i profinjenoga, slatkog,
177
...essendo à Sebenico che io son della galea patron Il M.co M. Marco Dolphin, vna sera anda-
ssimo à beuer del vin dal Mortaro in vna barca la drio la beccaria cinque compagni della mia
galia...
178
DAZD, ŠB, kut. 29/V, sv. b, 214v, 222v.
179
Giustinian 2011, 31.
180
MSHSM, XI/1880, 244.
181
Matić 1920, 95.
182
MSHSM, 47/1964, 398.
48
okusa, rekao bih da ga je koji put i sâm Bakho pio. Uglavnom, to je vino otok
murter
bijelo, prijatno, jako ga cijene oni koji u njemu uživaju, a za njim još više čeznu u 16. i 17.
stoljeću
oni koji ga ne mogu dobiti. Među ostalima, to su i mletački odličnici, koji
uživaju najbolji i najveći dio. Nikako se ne smije prešutjeti da u istom okolišu,
pod istom klimom, na zemlji koju obrađuju isti koloni, loza s jednoga dijela
otoka daje slatko i svježe, a s drugog oporo i grubo vino. Budući da po okusu
nadmašuje sva druga vina na ovom području, uživa privilegij da se na njega
plaća samo polovica izvozne daće.”183
Zavorović posebno naglašava da je za murtersko vino čuo i “ljubazni

Alunno”. Doista, leksikograf Francesco Alunno u svom djelu Della Fabrica del
Mondo (izdanje iz 1560., izdavač: Francesco Sansovino u Veneciji) u poznata
vina ubraja: Vin Greco, Corso, Calabrese, Tiro, o Liatico, Tibidrago, Tribbiano,
Siruolo, Ribuola, Maluasia, Romania, Vernaccia, Vin di Rosazzo in Friuli, del
Mortaro (istaknuo K. J.), Tribbiano di Firenze di castel San Giouanni, Moscatello
di Monte Fiascone, da Rhodi...184
Oko godine 1621. o posebnom murterskom terroiru, nadovezujući se na
nekoliko desetljeća raniji zapis putopisca Rambertija, piše anonimni Firentinac,
ističući kako je riječ o najznačajnijem od svih saznanja koje je prikupio na
šibenskim otocima. Prema njegovu zapisu, na jednoj strani otoka Murtera
loza daje slatko vino, bijelo ili crno, a na drugoj oporo, ali jednako kvalitetno.
Drugim riječima, slatkost ili oporost murterskog vina ne ovisi o vrsti loze, nego
183
Dinko Zavorović, Annali de Sebenico : Prima parte del Trattato sopra le cose di Sibenico,
Sebenico, li 6. Maggio 1597., 30-31: La qual isola à questo presente tempo è quasi tutta
coltiuata col mezzo dell’industria diligentissima di quei Villici, essendo che in montagne ste-
rilissime hanno fatto uidegadi non meno utili che riguardeuoli oltra una campagnola, che hà
dentro cosi stimata per il delicato uino, che se ne riceue, che hà meritato, che ne sia fatta da
noi particolare, et cordiale commemoratione, come si è, et meritamente degnato d’interpo-
nere questo sommo licore trà i migliori uini dell’Europa, il gratioso Alunno nella sua fabrica
del Mondo al numero 119, imperoche è vino di cosi delicato gusto dolce, et racente, che per
me direi, che Bacco ui possa esser stato alcuna uolta à goderlo, in somma è bianco, piacente
molto stimato da chi lo gode, mà molto più bramato da chi non ne può hauere, et trà li altri,
che lo desiderano li ss.ri Principali di Venetia ne gustano la megliore, et la maggiore parte. Mà
certo è cosa da non lasciar passar con silentio, che in un medesimo Campo, sotto un mede-
simo Clima, lauorata la terra, et coltiuate le viti dall’istessi Colloni sia in una parte dolce, et
racente, et nell’altra garbo, et ruuido, di maniera, che sicome di soprauanza di bontà à tutti
gl’altri uini di queste parti, cosi porta seco priuileggio di non pagar se non mezzo datio all
erario del Prencipe, cosa che non è conceduta ne gl’altri uini.
184
https://archive.org/stream/bub_gb_4dnQ_WwPF18C#page/n109/mode/2up.
49
Kristijan Juran
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Isječak kopije Kolunićeve karte (vidi kartu na str. 25) na kojoj se razaznaje zapis o
“dobrom vinu iz Murtera” (Qui si fà il Bon Vin di morter) (Museo Correr, Venecija)
o tome na kojoj je strani otoka posađena. Posvjedočio je Firentinac također

da su najstrastveniji konzumenti slatkoga murterskog vina pripadnici mletačke
aristokracije.185
U drugoj polovici 17. stoljeća Frane Divnić piše da je “otok Murter čuven
po odličnim vinima što ih proizvodi”,186 a njegov suvremenik Ivan Lučić ističe:
“Kolentum, koga mornari zovu Murter, vrlo je plodan žitom i vinom te jako
obilan likerima.”187 Kako, međutim, tumačiti tekst Morter Is:(ola) già celebre per
il suo vino koji je na svoju kartu 1688. godine upisao slavni mletački kartograf
Coronelli? Je li riječ o tomu da je otok Murter “već poznat po svom vinu”,
kako se predlaže u literaturi,188 ili bi prijevod trebao glasiti: “Otok Murter,
dakako, poznat po svom vinu”, ili se možda Coronelli uvjerio da murtersko
vino nije kao prije, pa je zapravo želio reći: “Otok Murter, nekoć slavan po svom
vinu”? Prilog già, naime, može biti i “već” i “dakako” i “nekoć”. Ako i jest
185
Rački 1877, 189-190.
186
Difnik 1986, 95-96.
187
Citat prema: Stošić 1941, 230.
188
Kozličić – Faričić 2010, 130.
50
u Coronellijevo vrijeme blijedila prepoznatljivost murterske delicije, tradicija otok

murter
se i dalje prenosila, pa mletački senator Donado, poput Zavorovića, govori o u 16. i 17.
stoljeću
iznimnoj kakvoći murterskoga vina kojom je bio opijen i sâm Bakho (1688.),189
dok pjesnik Jerolim Kavanjin, u ne posve jasnom toponimijskom kontekstu,
pjeva: “Strane od Srimca slaja vina / Morter uļa, mora ribe”.190
Prema onome što su u svojim radovima iznijeli gore spomenuti historiografi,
pjesnici, gradski rektori i putopisci, možemo zaključiti da je murtersko vino u
16. i 17. stoljeću bilo uglavnom bijelo, u pravilu slatko (desertno) te da je njegov
najveći dio završavao na stolovima mletačkih patricija. Potvrđuju to, kako ćemo
naprjed vidjeti, i druga vrela.
Jedan od najranijih privatno-pravnih ugovora koji ukazuju na uzdižući status
murterskoga vinarstva sklopljen je 1502. godine. Tom je prilikom stanovnik
Venecije ser Ivan Chazaroto Tuschano naručio 14 modija “dobrog bijelog vina
s otoka Murtera” (vini boni albi insule Mortarii).191 Nešto su kasnije šibenski
plemići Ljinjičići svom zetu Ivanu Draganiću obećali na ime dote davati godišnje, i
to doživotno, četiri modija “slatkog murterskog vina” (vini dulcis de Mortario),192
a Augustin Dragojević dao je 1530. godine svojim težacima Politkovićima 10
gonjaja zemlje u murterskom polju, s obvezom da na njoj, u roku od tri godine,
posade “bijelu sortu vinove loze za slatko vino” (vitibus albis pro dulci vino).193
Više je primjera koji pokazuju da su suvremenici rado prihvaćali murtersko
vino kao zamjensko sredstvo plaćanja. Tako se Nikola Tavilić 1532. godine
svom vjerovniku Kristoforu Taviliću obvezao godišnje davati 20 modija “slatkog
murterskog vina” (vini dulcis de Mortario), sve dok mu u protuvrijednosti ne
isplati dug od 68 dukata.194 Kad su seoske zajednice Murtera i Betine 1541.
angažirale majstora Ivana Jadrijevića na dogradnji župne crkve u Gradini,
obećale su mu po završetku radova platiti 20 dukata u novcu te još šest sića
189
Viaggi a Constantinopoli di Gio: Battista Donado senator Veneto Spedito Bailo alla Porta Otto-
mana l’Anno 1680. sua dimora, e ritorno in Patria nel 1684. [In Venezia, MDCLXXXVIII.
Per Andrea Poletti.] (https://books.google.hr/books?redir_esc=y&hl=hr&id=mHnQYqYSJ-
RIC&q=mortara#v=onepage&q=mortara&f=false).
190
Poviest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara (Bogastvo i uboš-
tvo). »Velopiesna« Jerolima Kavanjina (Cavagnini), vlastelina spliskoga i trogirskoga, Stari
pisci hrvatski, JAZU, knj. 22, Zagreb, 1913., str. 321.
191
DAZD, ŠB, kut. 23/IV, sv. c, 184v.
192
DAZD, ŠB, kut. 28/II, sv. e, 57r.
193
DAZD, ŠB, kut. 29/II, sv. a, 157v.
194
DAZD, ŠB, kut. 30/III, sv. a, 196v-197r.
51
Kristijan Juran
otok
murter
vina.195 Grgo Vodanović je 1545. godine u zamjenu za brod Kotoraninu Nikoli
u 16. i 17.
stoljeću
Bolici dao 19 modija “dobrog murterskog vina”.196 U sljedećim su godinama
još trojica Murterina stekli brod na sličan način, plaćajući više u vinu, nego
u novcu.197 Zanimljiv je slučaj Frane Dragojevića, koji je zbog nekog nedjela
bio kažnjen izgonom iz Šibenika i njegova teritorija, pa je 1548. godine Petru
Parisotu obećao dati 45 dukata i pet modija murterskog vina ako ishoduje
poništenje odluke o izgonu.198 Godine 1560. ljekarnik Ivan Andrija Calvisano
od svog je dužnika Nikole Tavilića na ime duga primio tanto bono vino de
insula Murtarii.199 Iste je godine Frane Dragojević Mihovilu Vrančiću ponudio
na prodaju svoje vinograde na Murteru, i to one koji su davali slatko vino (de
vineis producentibus vinum dulce).200
O gospodarskom značaju murterskog vinarstva može se ponešto zaključiti
iz podataka o šibenskom izvozu u razdoblju od lipnja 1576. do srpnja 1577.
godine. Od 319 izvoznih dozvola koliko ih je u tom razdoblju izdano samo
ih je sedam vezano za izvoz vina, a kod svih je tih sedam riječ o murterskom
vinu namijenjenom mletačkom tržištu.201 Tijekom posljednjih dvaju desetljeća
16. stoljeća šibenski su plemići Nikola Simeonić, Juraj Tobolović i Frane Divnić
svoje murterske posjede davali u zakup za određenu količinu slatkog bijelog
vina.202 Takvo se vino u jednom dokumentu iz 1597. godine naziva “slakica”
(slaciza),203 a 1630. traži ga i generalni providur u Zadru.204 Od tada su mu
spomeni u izvorima sve rjeđi. Murterini i dalje ostaju vinogradari, ali su od
polovice 17. stoljeća sve više zauzeti svojom stokom i kornatskim pašnjacima, pa
će početkom sljedećeg stoljeća najprepoznatljivijim murterskim gospodarskim
proizvodom postati – kornatski sir.205
195
DAZD, ŠB, kut. 29/IV, sv. a, 349r-v.
196
DAZD, ŠB, kut. 38/I, knj. g, 63v.
197
DAZD, ŠB, kut. 29/V, sv. I, 232r-v, 261v; kut. 30/V, sv. za godine 1550. – 1551., sign. c, 208v.
198
DAZD, ŠB, kut. 30/V, sv. 30.V.c, 6v.
199
DAZD, ŠB, kut. 36/IV, sv. c, 44v-45r.
200
DAZD, ŠB, kut. 36/IV, sign. e, 32r-v.
201
DAZD, OŠ, kut. 70, sv. 1.3.2.
202
DAZD, ŠB, kut. 37, stari spisi, sv. XIV/B, 53r-v; kut. 48, knj. 3, 7r; kut. 50/I, 20v.
203
BAŠ, ŠBBK, sv. 41, 171r-173r.
204
205
Juran 2013, 120.
52
Prostor
Naselja
U 16. stoljeće otok Murter ulazi s dva vremešnija i dva sasvim mlada naselja.
Starija naselja – Murter (Srimač) i Jezera, koja izvori bilježe i imenima Velo Selo
i Malo Selo, utemeljena su ili pak nanovo uređena i demografski obnovljena
u drugoj polovici 14. stoljeća. Betina je nastala u trećoj četvrtini 15. stoljeća,
i to preseljenjem nekolicine murterskih obitelji na imanje šibenskih plemića
Linjičića, dok je Tisno nastajalo u dužem periodu tijekom druge polovice
15. i prve polovice 16. stoljeća, kao zajedničko naselje Oštričana i Ivinjana,
koji su iz sigurnosnih razloga napustili svoje kopnene matice i nastanili se na
otočnom posjedu svoga gospodara – šibenskog biskupa. Može se stoga kazati
da je otok Murter upravo u 16. stoljeću iznašao i optimizirao svoje urbanističke
i demografske okvire – naselja su dobila formu koja se u sljedećim dvama
stoljećima neće bitno mijenjati, a stanovništvo se čvrsto ukorijenilo i zauzelo
planski uređene stambene zone. Optimalna iskorištenost rezindencijalnog i
poljoprivrednog prostora nije ostavljala mjesta za nove doseljenike, štoviše,
udomaćeno je stanovništvo moralo tražiti nove ili pak prilagođavati postojeće
gospodarske resurse za svoje sve brojnije potomke. To je razlog zbog kojega se
sela zbijaju – kuće se množe jedna uz drugu odnosno jedna pod drugom ili nad
drugom, oplemenjujući pokoji komad krša, ali i otimajući pokoji komad vrta.
Poprečni rubovi izvorno izduženih naselja barem će jedno stoljeće odolijevati
urbanističkom pritisku, a onda će početi popuštati pred započetim procesom
litoralizacije.206
Starija otočna naselja, Murter (Srimač) i Jezera, nastala su podalje od
mora, uz plodna polja, što je odraz njihove izvorne zemljoradničke naravi.
Mlađa naselja – Betina i Tisno – ustrojena su bliže moru, ali ne zbog toga što
su bila drukčije gospodarski orijentirana (i u njihovu je slučaju riječ o težačkim
populacijama), nego zbog zadanih veličina i smještaja posjeda njihovih vlasnika.
O postanku i početnom uređenju murterskih naselja detaljnije u: Juran 2010a i 2010b. Usp.
206
i promišljanja iz nešto drukčije perspektive u: Juraga Nadov 2015-2016.
53
Kristijan Juran
otok
murter
Ne bismo pritom smjeli zanemariti činjenicu da su sva srednjovjekovna težačka
u 16. i 17.
stoljeću
naselja šireg murterskog kraja – Murter i Jezera na otoku te Ivinj i Oštrica na
kopnu – imala prirodan, protočan i pregledan izlaz na more, koji je u svim
četirim slučajevima zasigurno imao važnu ulogu kod inicijalnog odabira lokacije
na kojoj su utemeljena selišta (kuće, dvorišta, vrtovi i podvornice). U tim se
prirodnim lukama (koje su i po imenu – Luke!) nalazila temeljna maritimna i
gospodarska infrastruktura matičnih naselja.
U luci je bio glavni seoski mul, a u njegovoj se blizini nalazio stambeno-
gospodarski objekt jednoga ili više zemljišnih vlasnika, gdje su boravili
upravitelji zemljišnih prihoda i pobirači ljetine (gaštaldi ili dvornici), a
povremeno i sami vlasnici. U luku su uplovljavali brodovi trgovačkih namjernika
i gradskih poslanika te pokoja oružana barka, a društvo su im pravile bracere
domaćih težaka. Posebno je mjesto u lučkom ambijentu pripadalo temeljnom
gospodarskom pogonu seoske zajednice – mlinu za masline, koji je stajao uz
gospodarovu kuću ili kao posebno zdanje u posjedu glavne mjesne bratovštine.
U povijesnim je vrelima zabilježeno da se mlinovi u Murteru, Betini i Jezerima
obnavljaju ili pak podižu u drugoj polovici 16. stoljeća.207
Murter i Jezera imali su i svoje “sporedne” luke na jugozapadnoj strani
otoka, uz koju je prolazila važna dionica istočnojadranske plovidbene rute.
Murterska je bila u uvali Čigrađi (izvorno Vučja Draga pa Vučigrađa),208 koja
je zbog blizine naselju i okrenutosti otvorenome moru mogla funkcionirati i
kao izlazni ili pak ulazni koridor u slučaju opasnosti, a jezerska je bila u uvali
Murtaru (Sveti Nikola), koja je često pružala utočište umornim pomorcima i
nevremenom načetim brodovima. Dok su lučki prostori Murtera i Jezera bili
odvojeni od stambene matice, Betina i Tisno, naselja koja su nastala uz more,
svoju su obalnu infrastrukturu gradila naslanjajući se izravno na rezidencijalnu
zonu. No, Tišnjani su i dalje održavali i koristili svoj lučki prostor u Luci, uvali
nasuprot naselju, koja je izvorno bila glavno oštričko pristanište.209
207
DAZD, ŠB, kut. 38/I, sv. g, 186r-v; kut. 29/V, sv. I, 138r; kut. 40/I, sv. d, 169r-v; kut. 48, sv.
3, 6v-7r; kut. 45/II, 52r-v.
208
Najraniji spomen datira iz 1509. godine: Vuçia draga/Vucga draga (DAZD, ŠB, kut. 23/VI,
1509., 134r-145v). U 17. stoljeću zabilježeni su toponimski likovi Vucigradia, Vucigradgia,
Vucigraia i Vucgia Gradgia (Juran 2004, 180).
209
U oštričkoj je Luci, kao i u lukama na otoku, bio seoski mlin za masline. Spominje se u ispravi
iz 1548. godine, kojom je majstor Mate Baćinović prodao bratu Cvitanu, stanovniku Tisnoga
(habitatori in villa Strictu Murtarii) dva gonjaja oranice in campo Ostrize supra mollendinum
(DAZD, ŠB, kut. 36/VII, sv. h, 204v-205r).
54
Prostor
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Nacrt središta Betine iz druge polovice 17. stoljeća (DAŠI, OD, kut. 12, br. 286).
Od 17. stoljeća u glavnim lukama Murtera i Jezera domicilni stanovnici

uzimaju u nasljedni zakup nekorištene obalne parcele te na njima grade
skladišne objekte.210 Početna je dinamika obalne gradnje išla ukorak s procesom
teritorijalne ekspanzije, koji je pak bio u uskoj vezi s prepoznatim razvojnim
potencijalima i posljedičnim zamahom stočarske djelatnosti. Vrijeme je to u
kojem Murterini, Betinjani i Jezerani svoju stoku dovode na pašnjake susjednih
otoka (Kaprije, Kakan, Gangaro, Kornat, Žut) i kopna (Modrave), a na koji se
način taj proces odvijao pojasnit ćemo u sljedećem poglavlju.
Juran 2004, 174-175.

210
55
Kristijan Juran
otok
murter Teritorijalna ekspanzija
u 16. i 17.
stoljeću
Obuhvat i raščlanjenost murterskog posjeda
Svaki je otok, sam po sebi, prirodno zaokružena prostorna cjelina. U kojoj je

mjeri povezan s okolnim morskim i kopnenim prostorom ponajviše ovisi o nje-
govu zemljopisnom položaju, naseljenosti i gospodarskim resursima. Za razliku
od onih udaljenijih i izoliranijih, kod priobalnih je otoka interakcija sa susjednim
kopnom u pravilu vrlo intenzivna, posebice u sferi demografskih i posjedovnih
odnosa. Žitelji priobalnih otoka često su svoje težačke i stočarske posjede širili
na susjedno kopno, pa su tako okupljeni, “hibridni”, otočno-kopneni posjedi s
vremenom postajali jedinstvenim sociogeografskim cjelinama. Takav je slučaj i
s murterskim posjedom, koji je dodatno usložen zahvaćanjem vrlo razvedenog
i raspršenog otočnog arhipelaga, koji se pruža od Kornata do Kaprija. Stoga je
murterska prostorna problematika vrlo slojevita i – u kontekstu jadranskih otoka
– osebujna. Povijesni je razvoj doveo do toga da danas stanovnici četiriju naselja
otoka Murtera imaju u posjedu znatno više zemlje izvan matičnog otoka nego na
njemu. Površina otoka Murtera (18,6 km2), naime, čini samo 16,3% ukupne po-
vršine koju posjeduju njegovi stanovnici (115,1 km2).211 Proces okupljanja mur-
terskog posjeda trajao je stoljećima, a izvorište mu je u gospodarskim i demograf-
skim kretanjima na otoku i u njegovu okruženju u 16. i 17. stoljeću.212 S obzirom
na reljefnu strukturu i povijesni katastar, murterski kraj, kako ga je nazvao S.
Kulušić, možemo raščlaniti na više međusobno različitih prostornih cjelina:213
a) otočni prostor → otok Murter s pripadajućim otočićima

→ otoci tkonskog akvatorija214
→ Kornati
b) kopneni prostor → Ivinj i Oštrica
→ Dubrava (Tišnjanska)
→ Dazlina
→ Modrave.
211
Čuka 2003, 33; Kulušić 1984, 9, gdje se navodi podatak o površini od 18,8 km2.
212
Usp. Juran 2003a, 71-79.
213
Usp. prostornu raščlambu murterskog posjeda u: Kulušić 1984, 9-10.
214
Pod sintagmom “otoci tkonskog akvatorija” podrazumijevamo otoke u današnjoj katastar-
skoj općini Tkon koji su u vlasništvu Murterina: Košara, Žižanj i Gangaro s pripadajućim
otočićima, izuzev polovice Žižnja koja je u posjedu Kunjana.
56
Prostor
Promatramo li pak murterski posjed iz perspektive vlasničko-pravnih odnosa otok

murter
te s obzirom na ishodišna naselja teritorijalne ekspanzije, lako je uočiti i pratiti u 16. i 17.
stoljeću
nastajanje tri prostorna podsustava:

→ murtersko-betinski
→ jezerski
→ tišnjanski.
Ti su prostorni podsustavi imali različite pravce širenja, ovisno o gospodarskoj

orijentaciji i položaju matičnog odnosno matičnih naselja. Murtersko-betinski
posjed danas obuhvaća sjeverozapadnu polovicu matičnog otoka, pripadajuće
sjeverozapadne otočiće, Kornate, otoke tkonskog akvatorija te Modrave na
kopnu. Jezerski posjed obuhvaća jugoistočnu polovicu matičnog otoka s
pripadajućim otočićima, a tišnjanski se prostire kopnenim posjedima Ivinjom,
Oštricom, Dubravom i Dazlinom, dok na otoku zahvaća samo onoliko koliko
se pruža samo naselje. Tišnjanski posjed odgovara katastarskoj općini Tisno,
jezerski katastarskoj općini Jezera, a murtersko-betinski, uz matičnu katastarsku
općinu Murter-Betina, obuhvaća glavninu katastarske općine Kornati te manji
dio katastarske općine Tkon. To je, dakako, uopćena posjedovna slika, kojoj
treba dodati nezanemarivu činjenicu da otočno stanovništvo ima posjede u još
14 katastarskih općina (Žirje, Prvić, Tribunj, Vodice, Čista, Velim, Stankovci,
Banjevci, Radašinovci, Vrana, Pakoštane, Biograd, Pašman i Sali),215 a pritom
posebnu pozornost valja posvetiti jezerskom posjedu na Kapriju i Kaknu, jer
je nastao u istim povijesnim okolnostima kao i murtersko-betinski posjed na
tkonskim i kornatskim otocima. Isto tako treba napomenuti da stanovnici
pojedinih murterskih otočnih naselja drže u posjedu manje ili veće zemljišne
cjeline unutar katastra susjednih naselja na otoku (npr. Murterini u Makirini,
Jezerani u Ivinju i sl.), što nije recentna pojava, nego također proizlazi iz
gospodarskih okolnosti ranog novog vijeka.
Polazno stanje: izvorni katastar otočnih naselja
Dok su na otoku postojala samo dva naselja, Murter tj. Srimač (Velo Selo) i
Jezera (Malo Selo), katastarski posjed otočana nije prelazio granice matičnog
otoka i njemu pripadajućih otočića. U tom se pogledu ništa nije promijenilo ni
Kulušić 1984, 66-70 i bilj. 58.

215
57
Kristijan Juran
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Prikaz otoka Murtera i susjednog kopna na karti nepoznatog autora iz druge polovice
17. stoljeća (BAŠ, Kartografska zbirka). Prema ucrtanim topografskim i upisanim
toponomastičkim sadržajima može se zaključiti da je nastala kao prilog zemljišnom
procesu kojim je Šibenska biskupija nastojala dokazati prostorne dosege svoga posjeda
u Ivinju (usp. Juran 2010b, 88-89).
osnutkom Betine, izuzmemo li činjenicu da su upravo tada Betinjani i Murterini

počeli obrađivati biskupijske zemlje na lokalitetu Divojaški Most odnosno
Hrastovice u području kopnenog naselja Oštrice.216 Zanimljivo je da se u jednoj
ispravi iz 1658. godine taj predio smatra dijelom betinskog teritorija: Ostrizza
ò Diuoiaschi most pertinenze di Betina.217 Još je i danas pretežito u betinskom
posjedu, ali pripada katastarskoj općini Tisno.
DAZD, ŠB, kut. 21/I, sv. i, 3r, 11v-12r.

216
Juran 2003a, 70.

217
58
Prostor
Granica između murtersko-betinskih i jezerskih posjeda u srednjem se vijeku otok

murter
ustalila približno na liniji koja poprečno presijeca otok na dvije gotovo jednake u 16. i 17.
stoljeću
polovice, od Bisaga do Podjasenovca. Jugoistočni dio s pripadajućim otočićima
bio je u jezerskom posjedu, a sjeverozapadni u murtersko-betinskom, uz jednu
iznimku. Naime, oranice u Pačipoju, smještene gotovo nadomak Murteru i
Betini, bile su u posjedu Jezerana. Postupno su ih, u procesu koji je bio osobito
primjetan tijekom 16. i 17. stoljeća, a nastavio se i kasnije, otkupili Murterini i
Betinjani, priključujući Pačipoje svojem teritoriju.218
Utemeljenjem Tisnog katastarska je slika poprimila nova obilježja. Premda
su Oštričani i Ivinjani nakon preseljenja postali otočani, njihov se posjed u
cijelosti, osim samog naselja, nalazio na kopnu. Oštrički je posjed bio smješten
na poluotoku koji je srednjovjekovnom naselju Oštrici i dao ime,219 a na
kopnu je graničio samo s ivinjskim teritorijem. Ivinj je pak graničio s Pirovcem
(Zloselima), Dazlinom i Tribunjom.
Zaključno se može kazati da je izvorni katastar četiriju murterskih naselja
obuhvaćao matični otok i pripadajuće otočiće (Murter, Betina i Jezera) te Oštricu
i Ivinj na kopnu (Tisno).
Uzroci
Proces širenja murterskih posjeda započeo je u drugoj polovici 16. stoljeća,

a njegovi su krajnji teritorijalni dosezi postali vidljivi potkraj 17. stoljeća. U
tom je razdoblju de facto, ali još ne i de iure, dovršeno murtersko-betinsko
zaposjedanje Modrava, kornatskih i tkonskih otoka, tišnjansko zaposjedanje
Dubrave i Dazline te jezerska intabulacija na dio otokâ Kaprija i Kakna.
Prepoznavši ju kao jedno od temeljnih obilježja murterske povijesti,
teritorijalnu je ekspanziju u svojim radovima detaljno razmatrao S. Kulušić,
zaključujući da su njezini nositelji bili prognanici i prebjezi koji su u nekoliko
navrata tijekom 16. i 17. stoljeća doselili na otok Murter, bježeći pred Turcima.
Prema njemu, posjede na kopnu – Modrave, Dubravu i Dazlinu – nisu stekli
murterski starosjeditelji, nego oni koji su se iz tih predjela u 16. stoljeću zbog
turske opasnosti povukli na otok te s vremenom postali otočani, a onda su u 17.
Juran 2003a, 67 i Juran 2010a, 66.

218
Usp. Juran 2010c.

219
59
Kristijan Juran
otok
murter
i 18. stoljeću uspjeli “izboriti i ozakoniti prava na korišćenje svoje djedovine”.220
u 16. i 17.
stoljeću
Kulušić smatra i da je širenje murterskog otočnog posjeda bilo potaknuto
imigracijom, ali ne hrvatskih prognanika, nego vlaških prebjega s turskog
područja, posebice iz okolice Vrane, koji su na otok dospjeli u 17. stoljeću.
Drugim riječima, murtersko-betinsku kolonizaciju kornatskog otočja osmislili
su upravo vlaški doseljenici, iskonski stočari, koji su za svoja brojna stada tražili
nove pašnjake; pronašli su ih tako u Kornatima, zapuštenim i napuštenim od
prijašnjih pastira usljed ratnih prilika i čestih gusarskih prepada.221 Na temelju
povijesnih izvora koji Kulušiću nisu bili dostupni, već smo u nekoliko navrata
iznijeli drukčiji pogled na uzroke i tijek murtersko-betinskog zaposjedanja
kornatskog otočja, kao što smo na drugim mjestima ustvrdili da se u tim istim
gospodarskim i društvenim okolnostima odvijala i teritorijalna ekspanzija prema
kopnenom zaobalju.222
Od druge je polovice 16. stoljeća otok Murter bio izrazito gusto naseljen,
ali ne zbog doseljenih izbjeglica,223 nego zbog prirodnog prirasta. Poljoprivredni
kapaciteti otoka ubrzano su se crpili. Dotadašnji pašnjački resursi – gajevi
(Raduč, Jasenovac i Koromašnica) i Murteru pripadajući otočići (od Vinika do
Jarte) – počinju se privoditi kulturi, pa se traže novi prostori za ispašu domaćih
stada sitne i tegleće stoke. Nove su se mogućnosti u tom pogledu otvorile u
egzistencijalno neizvjesnim prilikama početkom Kandijskog rata. No, krenimo
redom.
Širenje otočnih posjeda
Od konca 16. stoljeća, zbog nedostatka pašnjaka na vlastitom otoku, Murterini,

Betinjani i Jezerani nove pašnjačke resurse pronalaze na šibenskim otocima
Kapriju, Kaknu i Orutu, a potom i na zadarskim otocima u tkonskom i
kornatskom akvatoriju.224 Ponekad bi im vlasnici dopustili da jedan dio pašnjaka
220
Kulušić 1984, 115. Zanimljivo je da u toj preraspodjeli novostečenih kopnenih posjeda
Jezerani uopće ne sudjeluju, pa bi se, slijedeći Kulušićeve argumente, moglo zaključiti kako
u Jezera uopće nije stigao val prebjega u 16. stoljeću, koji je tobože “naveliko zapljusnuo
Murter, Betinu i Tisno”.
221
Kulušić 2001, 100-102.
222
Juran 2003, 2005, 2010a, 2010b, 2013.
223
Izuzetak su, naravno, prebjezi iz Ivinja i Oštrice koji su utemeljili Tisno, ali je njihov demo-
grafski pritisak na agrarne površine otoka bio zanemariv.
224
Juran 2005, 142-143.
60
Prostor
ograde, iskrče i privedu kulturi, a u tom bi slučaju svoja prava na plodonosne otok
murter
nasade ostavljali potomcima. Povremeno se kao zakupnici javljaju i stanovnici u 16. i 17.
stoljeću
drugih otoka (Žmanci na Žutu, Kunjani na Gangarolu, Žižnju i Košari itd.).225
Prvi poznat zakup nekog od spomenutih otoka potječe iz 1593. godine,
kad su Kakan zakupili Jezerani Stipe Mihatov i Lovre Perušić.226 Godine 1610.
pašnjake je tog otoka zakupio Mate Martolosović iz Murtera,227 a kasnije se kao
zakupci ponovo javljaju Jezerani. Tako se 1699. godine dvanaestorica Jezerana
obvezuju da će u roku od 12 godina privesti kulturi 36 gonjaja krševite zemlje
na Kaknu.228
Pašnjake otoka Kaprija, koji je od početka 16. stoljeća bio u vlasništvu
šibenskih Divnića, zakupili su 1603. godine trojica Murterina,229 a 1655.
zakupljuju ih Jezerani.230 Spomenimo još da je 1648. godine Pere Brnićev iz
Jezera držao je u zakupu otočić Banjevac (Bagneuaz),231 te da je 1698. generalni
providur poništio ugovor kojim je Mate Magazinović iz Betine zakupio otok
Tihat, potvrđujući ujedno stara prava Prvićana na korištenje njegovih pašnjaka.232
Nakon što su isprobani pašnjaci Kakna i Kaprija, koji su trajno ostali
predmetom jezerskih zemljišnih interesa, Murterini i Betinjani svoju stočarsku
ekonomiju šire na otoke tkonskog akvatorija – Žižanj, Gangaro i Košaru s
pripadajućim otočićima, smještene između otoka Vrgade i južnih obala otoka
Pašmana, pod zadarskom jurisdikcijom. Danas se nalaze u tkonskoj općini, ali
su svi, izuzev sjeverne polovice Žižnja, u vlasništvu Murterina. U 16. stoljeću
pripadali su Pribinićima iz Punte Pašmana (današnjeg Pašmana),233 koji su ih
1631./1632. godine prodali zadarskom trgovcu Anzolu Guerriniju,234 a on
ih je potom (1633.) dao u zakup Mateši Resanoviću iz Murtera.235 No tri su
godine kasnije ponovo u rukama Pašmanaca.236 Početkom druge polovice 17.
225
Usp. Juran 2003a, 71-79.
226
DAZD, ŠB, kut. 50/I, sv. za godine 1588. – 1594., sign. b, 35r.
227
Juran 2003a, 73.
228
DAZD, ŠB, kut. 85/II, sv. b, 218v-219r.
229
Juran 2003a, 73.
230
DAZD, ŠB, kut. 76/ I, sv. za godine 1654. – 1658., 40v-41r, 126r-v, 145v-146r.
231
DAZD, OŠ, kut. 53, sv. 110/e, 69r.
232
Stošić 1941, 168-169.
233
DAZD, ZB, Michael de Zandonatis (1529. – 1540.), busta jedina, sv. I/1, 18. 5. 1529.
234
DAZD, ZB, Zuanne Braicich (1621. – 1645.), busta V, sv. 48, 15v-16v, 34r-36r; Francesco
Sorini (1656. – 1677.), busta I, sv. 3, 13v-14r.
235
DAZD, ZB, Zuanne Braicich (1621. – 1645.), busta V, sv. 53, 18v-19r.
236
DAZD, ZB, Zuanne Braicich (1621. – 1645.), busta VI, sv. 63, 41r-v.
61
Kristijan Juran
otok
murter
stoljeća neki Kunjanin postaje vlasnikom četvrtine otoka Žižnja,237 a preostale
u 16. i 17.
stoljeću
su tri četvrtine nešto kasnije zakupili Magazinovi iz Betine.238 Najkasnije potkraj
17. stoljeća otoci tkonskog akvatorija prelaze u vlasništvo Bratovštine Oltara
Presvetog Sakramenta zadarske crkve Sv. Šimuna,239 a 1697. godine u zakupu su
ih držali Ante Sladin iz Betine i Grgo Bašin iz Murtera.240
Dok je jedan krak murterske ekspanzivne fronte prema rubnim dijelovima
zadarskog akvatorija dosizao Žižanj, Gangaro i Košaru, drugi se primicao
pašnjacima Južnjeg Kornata241. Zasad najranije vijesti o murterskim i betinskim
pastirima na Kornatima pripadaju 1640. godini. Tada su na kornatskim
pašnjacima još uvijek dominirali stočari iz Žmana na Dugom otoku, a najveći je
dio stoke bio u vlasništvu nekolicine zadarskih trgovaca. Kad je otočje u prvim
godinama Kandijskog rata opustjelo (1645. – 1650.), Murterini i Betinjani,
unatoč ratnim neprilikama i velikim poslovnim rizicima, zakupljuju kornatske
pašnjake, na kojima su se uspjeli održati do danas, najprije kao stočari, potom
sve više kao težaci, naposljetku i kao vlasnici. O murtersko-betinskoj kolonizaciji
Kornatskog otočja nedavno smo objavili detaljnu studiju.242
Širenje kopnenih posjeda
Gospodarska i teritorijalna ekspanzija prema zaobalju najprije je zahvatila

Modrave – kopnenu prevlaku između Vranskog jezera i mora, od Prosike do
naselja Drage. Za naše je razmatranje važno uočiti prostornu činjenicu da
se Modrave nalaze nasuprot Murteru i Betini te da se protežu usporedno sa
susjednim nizom murterskih otočića od Vinika do Jarte. Modravski je prostor,
dakle, otočanima morao biti dobro poznat, jer se neposredno naslanjao na
njihov akvatorij.
Modrave su u kasnom srednjem vijeku pripadale vranskom distriktu
odnosno zadarskoj komuni. Posjedi u Vrani i njezinoj okolici, uključujući
Modrave, davani su na javnim dražbama u višegodišnje zakupe.243 Izvori
237
DAZD, ZB, Simon Braicich (1645. – 1678.), busta II, sv. 24, 13v-14r.
238
DAZD, GP, kut. 26, 400r, 407v.
239
240
Isto.
241
O uporabi, podrijetlu i ubikaciji toponima Južnji Kornat: Juran 2013, 104.
242
Juran 2013.
243
DAZD, Datia incantus civitatis Iadrae et eius districtus 1300. – 1561. (dalje: DICI), kut. 1,
sv. III/2, 17v. Usp. Anzulović 2017.
62
Prostor
potvrđuju da je na Modravama postojalo istoimeno naselje, a vjerojatno i još otok

murter
jedno koje se u dražbenim ispravama spominje pod imenom Plana.244 Budući da u 16. i 17.
stoljeću
su Modrave oskudijevale plodnim površinama, razložno je pretpostaviti da se
stanovništvo spomenutih naselja bavilo više stočarstvom nego zemljoradnjom.
Zadnji dokumentirani zakup onog dijela vranskog distrikta koji je obuhvaćao i
modravske zemlje potječe iz 1559. godine. Tada su zajedno stavljeni na dražbu
prihodi naselja Modrave, Plana, Kujina Luka, Kosević i Zablaće.245 Modrave
su kasnije pripojene turskoj Vrani, vjerojatno tijekom Ciparskog rata (1570. –
1573.), kada su ujedno opustošena sva priobalna naselja biogradskog primorja
te susjedni Pirovac na šibenskom području. Mnogi su Pirovčani tada privremeno
izbjegli na otok Murter, a Pakoštane su obnovljene tek 1597. godine.246 Turski
posjed u Modravama nalazio se upravo između pakoštanskog i pirovačkog
teritorija, odnosno između zadarske i šibenske komune. U turskoj su vlasti
Modrave ostale do početka Kandijskog rata (1647./48.).247 Činilo se tada da
su Turci zauvijek potisnuti dublje u zaleđe, pa je nekolicina šibenskih plemića,
pozivajući se na ratne zasluge, ali i povijesno pravo, požurila odaslati molbe
da im se dodijeli koncesija na zemljišta koja su snagom oružja upravo bila
priključena odnosno vraćena šibenskom teritoriju, uključujući i modravsko. I
tu se zahuktava priča o murtersko-betinskom zaposjedanju Modrava, no, prije
nego što s njom nastavimo, valjalo bi utvrditi jesu li Murterini i Betinjani na
bilo koji način koristili modravski prostor i ranije, dok je pripadao Zadru (do
1570.), te kasnije Turcima (od 1570. do 1647.).
U nekoliko je dokumenata iz druge polovice 16. stoljeća zabilježeno da
su neki Betinjani i Pirovčani obrađivali zemlje u vranskom primorju. Takve
je pojedinačne agrarne pothvate, po našem sudu, motivirao preplet ovih triju
čimbenika: mogućnost brzog pristupa kopnom (Pirovac) odnosno morem
(Betina), nedostatnost obradivih površina u matičnim naseljima te zapuštenost
modravskoga prostora usljed turske opasnosti.
Kao što je poznato, Turci su Vranu zauzeli u Ratu Svete Lige (1537. –
1540.). Zaposjeli su i neka sela u njezinoj okolici koja su po mirovnom ugovoru
trebali vratiti Mlečanima, što su formalno učinili tek nakon višegodišnje
mletačke diplomatske inicijative.248 U neizvjesnim pograničnim uvjetima zemlje
244
DAZD, DICI, kut. 1, sv. III/2, 17v; kut. 3, sv. VI/3, 31r.
245
DAZD, DICI, kut. 3, sv. VII/16, 131r-v.
246
Filipi 1972, 465.
247
Juran 2003a, 75.
248
Traljić 1971, 352-353.
63
Kristijan Juran
otok
murter
su prepuštene korovu, a stanovništvo se razrijedilo. Upravo u tim okolnostima
u 16. i 17.
stoljeću
nekolicina Betinjana uzima na obradu parcele na području Modrava i Pakoštana,
kao što je to učinio Martin Dehanović, koji 1545. zakupljuje oranice Bernardina
Karnarutića in loco vocato Pachoschiane.249 Dvadeset godina kasnije, majstor
Ante Naperotić iz Betine dao je Radoslavu Miliću iz Pirovca neku zemlju u Tušćici
u zamjenu za zemlju u Modravama (tra le vigne antiche posto in Modraue), koja
je bila izravno podložna zadarskoj komori.250 Betinjanin Jakov Dehanović 1568.
godine prodao je svom rođaku Luki Dehanoviću dva gonjaja zemlje in teritorio
Iadre tenute ville Hugiazze, do parcela koje su bile u posjedu kupca i Mihe
Strikelića, također Betinjanina.251 Važno je uočiti da se među betinskim težacima
koji su obrađivali modravske zemlje najviše puta spominju oni iz Dehanovićeva
roda. To nas intrigira zbog toga što u nekoliko kasnijih isprava, o kojima će
još biti riječi, nailazimo na spomen lokaliteta Dehanove Glavice kao granične
točke između šibenskog i zadarskog teritorija. Je li navedeni lokalitet dobio ime
upravo po betinskim Dehanovićima? Kao još jednu zanimljivost iz najranije
faze murtersko-betinske zaobalne gospodarske ekspanzije spomenimo i to da su
sredinom 16. stoljeća braća Politković iz Murtera uzeli na obradu pet gonjaja
zemlje na području Sv. Filipa i Jakova.252
U izvješću zadarskoga kneza iz 1586. godine navedeno je da su naselja Modrave
i Hujače (u blizini današnjih Draga) napuštena “za pretposljednjeg rata”253 te da
neke zemlje u njihovu arealu obrađuju Murterini. Napomenuto je također da je
zbog blizine turske granice i neplodnog tla riječ o prostoru neznatne gospodarske
važnosti.254 Prema tom izvješću Modrave su još uvijek bile u zadarskom posjedu,
a neki autori drže da se nakon Ciparskog rata mletačko-turska granica na
modravskoj dionici protezala trasom današnje jadranske magistrale.255 Ipak, čini
se da su Modrave u cijelosti pripale Turcima, ako ne de iure, onda de facto. To se
može zaključiti iz daljneg razvoja događaja, iako se pritom postavljaju još mnoga
pitanja. Tko je za vrijeme turske uprave obrađivao modravske zemlje, ako su
uopće bile obrađivane? Može li se govoriti o “ničijoj zemlji” koju su kao pašnjake
koristili podanici obiju država? Jesu li se obnovila naselja Modrave, Plana i
249
DAZD, ŠB, kut. 38/I, sv. g, 7v.
250
DAZD, OŠ, kut. 14, sv. 35/a, 669r-670v.
251
DAZD, ŠB, kut. 36/VI, sv. 5, 26v.
252
DAZD, ZB, Daniel Cavalca (1551. – 1566.), busta I, sv. I/3, 14r-v.
253
Vjerojatno se misli na mletačko-turski rat 1537. – 1540. godine u kojemu je izgubljena Vrana.
254
Comm. IV, 371.
255
Filipi 1972, 470.
64
Prostor
Hujače? Turci su na pograničnim prostorima vjerojatno dopustili mletačkim otok

murter
podanicima, u modravskom slučaju Betinjanima, Murterinima i Pirovčanima, da u 16. i 17.
stoljeću
i dalje obrađuju zemlje koje su do tada obrađivali, uz podmirenje rente. Takvih
parcela nije moglo biti mnogo, ne samo zbog krševitog tla, nego i zbog graničnih
nemira i čestih uskočkih upada u sela oko Vrane. Murterini i Betinjani koristili su
i modravske pašnjake. O tome svjedoči isprava iz 1623. godine kojom je šibenski
knez i kapetan naložio stanovnicima Murtera i Betine da poruše svoje stanove
i kolibe (case o capane) koje su podigli na Zečici u Modravama te im ujedno
zabranio uzimati turske zemlje na obradu.256
Kad su početkom Kandijskog rata Turci protjerani sa zadarskog i šibenskog
područja (Vranu su Mlečani zauzeli 1647. godine.257), novoosvojena su zemljišta
postala predmetom interesa ratnih zaslužnika i gradskih staleža, ali i seoskih
zajednica čiji su posjedi s tim zemljištima graničili. Godine 1658. vlasti su
dodijelile 400 gonjaja modravske zemlje “na šibenskom teritoriju [...] pod brdom
Obišenikom, u mjestima zvanim Žorule i Spličac, nasuprot otoku i selu Betini [...]
koje su prije bile u posjedu Turaka”, šibenskim plemićima Lovri Tetti i Dominiku
Simoniću Grižaniću.258 Izravna je to potvrda da su Modrave prethodno u cijelosti
pripadale Turcima, a ujedno i najava zadarsko-šibenskoga spora oko kopnenih
granica. Naime, premda su Modrave prije Ciparskog rata pripadale Zadru, sada
se opisuju kao područje pod šibenskom jurisdikcijom! U sljedećim se godinama
na Modravama pojavljuju još dvojica šibenskih koncesionara – Frane Soppe
Papalić i Danijel Divnić.259 Do 1671. godine Betinjani i Murterini priveli su
kulturi 72 gonjaja zemlje u predjelima Obišenik, Spličac i Zamaslinik.260 Iste je
godine, međutim, mirovnim ugovorom između Mletačke Republike i Osmanskog
Carstva granica u Dalmaciji vraćena u stanje kakvo je bilo prije rata, a to znači da
su Modrave de iure ponovo pripale Turcima.261 Trebalo je čekati još 13 godina do
konačne mletačke rekonkviste i trajnog turskog uzmaka. Što se pak s Modravama
zbivalo za vrijeme ponovne turske uprave od 1671. do 1684. godine? Osmanske
vlasti nisu imale snage mijenjati zatečene odnose, pa su mletački podanici i dalje
256
257
Usp. Novosel 2017.
258
DAZD, GP, kut. 21, 70r-v: ... nel territorio e pertinenze di Sebenico […] situato nella Terra
ferma sotto il monte detto Obisenich in luoco chiamato Zorule et Splicaz, all incontro all
scoglio et villa di Bettina […] che per il passato fu posseduto da Turchi.
259
260
DAŠI, OD, sv. 149.
261
DAZD, OB, kut. 10, sv. 4, IB.
65
Kristijan Juran
otok
murter
obrađivali zemlje koje su im tijekom prethodnih desetljeća dane u težaštinu.262
u 16. i 17.
stoljeću
Tako u jednoj ispravi iz 1681. godine stoji da su Pirovčani i Betinjani obrađivali
zemlje Durak-bega iz Vrane, što se vrlo vjerojatno odnosi na njegov posjed u
Modravama.263 Nakon što su Turci početkom Morejskog rata (1684.) konačno
protjerani, mletačke su vlasti ponovo pristupile dodjeli novoosvojenih zemalja
zaslužnim pojedincima, kao što su to činile tijekom Kandijskog rata. Zemlje
koje su 1658. bile koncesionirane Dominiku Simoniću Grižaniću i Lovri Tetti
trideset su godina kasnije dane u posjed Dominikovu sinu, pukovniku Ivanu
Simoniću Grižaniću,264 dok su Betinjani zatražili koncesiju na onaj dio Modrava
koji je 1670. bio dodijeljen Papaliću i Divniću.265 Godine 1695. još je 200 kampa
zemlje u Modravama dano u zajedničku investituru pukovniku Ivanu Simoniću
Grižaniću, Lovri Fondri i Vicencu Pellegriniju, koji su ih godinu dana kasnije
dali u težaštinu Murterinima.266
Kroz zamršenu sliku modravskih posjedovnih odnosa u drugoj polovici 17.
stoljeća počinju se ocrtavati tri procesa koja će se na tom prostoru nastaviti
i u sljedećom stoljeću: murtersko-betinska “kolonizacija”, kontinuirani rast
iskrčenih i zasađenih parcela te pravna bitka koju su Murterini i Betinjani vodili
s jedne strane protiv koncesionara a s druge protiv svojih težačkih konkurenata
iz Pakoštana.267
Prikazu murtersko-betinskog zaposjedanja Modrava posvetili smo nešto veću
pažnju iz nekoliko razloga. Najprije zbog toga što je o tom prostoru općenito
i u odnosu prema drugim dohvatišnim točkama teritorijalne ekspanzije malo
podataka u postojećoj literaturi, a onda i zbog toga što smo takvim postupkom
ujedno pojasnili gospodarske i demografske okolnosti u kojima se odvijao proces
tišnjanskog zaposjedanja Dubrave i Dazline. Ipak, postoji jedna bitna razlika.
Naime, Murterini i Betinjani zahvatili su svojim težačkim rukama odabrane
modravske parcele već u 16. stoljeću, dok su Tišnjani svoj teritorijalni proboj
prema Dubravi i Dazlini mogli ostvariti tek u drugoj polovici 17. stoljeća. K
tomu, pred tursko su osvajanje Modrave bile zapuštene i bez naselja, a Dazlina
je bila težačko naselje s utvrdom i vojnom posadom. Za vrijeme turske uprave
Modrave su kao uzobalno područje na nebranjenoj morskoj granici bile lako
262
Usp. Franov-Živković 2017.
263
DAZD, Mletački dragoman (dalje: MD), kut. 7, filca LXVII, poz. 12 i 13.
264
265
DAZD, GP, kut. 55, 531v-532r.
266
DAZD, ZB, Nicolo Lomazzi (1678. – 1706.), busta III, sv. XVIII, 31r-32r.
267
Usp. Juran 2003a, 76-77.
66
Prostor
dostupne susjednim mletačkim podanicima, dok je Dazlina kao turska utvrda otok
murter
kopnenu granicu činila stabilnom i slabije prohodnom. u 16. i 17.
stoljeću
O širenju tišnjanskih kopnenih posjeda već smo pisali, pa tom pitanju na
ovom mjestu nećemo posvetiti posebnu pozornost.268 Zasad nema naznaka da
su Dazlinjani pred Turcima izbjegli u Tisno, kako se to u prijašnjoj literaturi
pretpostavljalo.269 Valja stoga ponoviti da tišnjanska kolonizacija Dazline, a isto
vrijedi i za Dubravu, nije rezultat povratka potomaka izbjeglog stanovništva
na svoju djedovinu,270 nego prirodnog pravca ekonomske ekspanzije prema
opustjelom i zapuštenom zaleđu u drugoj polovici 17. stoljeća. Na isti način i u
istim okolnostima, da istaknemo samo neke primjere, Biograd i Sv. Filip i Jakov
šire se u pravcu Vrane, Pirovac prema Putičanju, a Vodice prema Rakitnici.271
Za razliku od Murterina, Betinjana i Tišnjana, Jezerani nisu imali mogućnost
teritorijalne ekspanzije na susjedno kopno, jer su im na putu stajali tišnjanski
i tribunjski posjedi. Stoga su im Tišnjani potkraj 17. stoljeća ustupili puntu
Velikoga Obinuša,272 a neki Jezerani početkom 18. stoljeća privode kulturi
makijom obrasli dio Pišćaka, također u području Tisnoga.273 Nisu sva naselja,
dakle, imala jednake mogućnosti prostornog širenja. Jezerani su bili u najslabijoj,
a Tišnjani u najboljoj poziciji, jer su jedini od otočana u procesu teritorijalne
ekspanzije mogli obuhvatiti kompaktan i prostorno kontinuiran zemljišni
posjed. Najkompleksniji, pak, u zemljopisnom i gospodarskom pogledu, bio je
zemljišni posjed Murterina i Betinjana.
268
Juran 2010b.
269
Marčić 1930, 577-579; Stošić 1941, 219; Kulušić 1984, 95 i dalje.
270
Tako je taj proces vidio Kulušić 1984, 115.
271
Juran 2010b, 92.
272
DAZD, ŠB, kut. 79, sv. 3, 1598v-1599r.
273
DAZD, ŠB, kut. 87/I, sv. 1, 222v-223r, 263r-264r.
67
Stanovništvo
O podrijetlu i migracijama ili o jednoj opirućoj zabludi
Osvrt na postojeću literaturu
Premda se kontinuitet određenog broja rodova iz četiriju murterskih naselja

može pratiti unatrag do 15. stoljeća,274 i dalje nema odgovora na pitanja koja se
vjerojatno u svakoj obiteljskoj i seoskoj zajednici uvijek iznova postavljaju: tko
su bili, kako su izgledali, odakle su krenuli i kad su došli naši pretci? Nepostojanje
ovjerenih i autentičnih “domovnica”, koje bi u prošlost sezale do prvih
murterskih naseljenika, nadomješteno je stoga čvrsto ukorijenjenom tradicijom.
Ta je pak tradicija legitimirana u nekolicini stručnih i znanstvenih radova, u
kojima se podrijetlo stanovnika murterskih naselja povezuje s migracijama u
smjeru kopno → otoci za vrijeme turske ekspanzije i mletačko-turskih ratova
od 15. do 17. stoljeća. Naša novija istraživanja, međutim, upućuju na sasvim
drukčiji zaključak, koji ćemo izvesti na čistac u sljedećim retcima.
Svojedobno je Lucijan Marčić, dok je provodio etnografska istraživanja
na sjevernodalmatinskim otocima, zabilježio velik broj lokalnih predaja koje
su podrijetlo svojih seoskih zajednica odnosno pojedinih obitelji tražile u
doseljenicima iz zaleđa Zadra i Šibenika, ili pak iz Bosne, pristiglih u bijegu pred
Turcima. Prikupljene je podatke Marčić objavio 1930. godine, primijećujući da
se tek u 18. stoljeću na otocima formiraju stalna prezimena rodova “koji se
smatraju starincima”, te da od tih starinaca svi govore da su došli iz “gornjih
krajeva”. Od ukupno 45 seoskih zajednica, u 21 je postojala predaja o doseljenju
iz Kotara, u trima je zabilježeno da su im pretci doselili iz šibenske okolice, a isto
ih je toliko pamtilo da su podrijetlom iz Bosne.275 Među zapisanim su predajama
i one po kojima su Murter i Betinu u 16. stoljeću naselili izbjeglice iz Vrane,
274
Juran 2002 i 2003a. Genealoška istraživanja u hrvatskoj su znanosti sve više zastupljena, a
temelje se uglavnom na građi iz matičnih knjiga, anagrafa i popisa stanovništva. Usp. Stipe-
tić – Vekarić 2004, 13-20.
275
Marčić 1930, 532-533.
69
Kristijan Juran
otok
murter
a Tisno u 17. stoljeću prebjezi iz Ivinja i Dazline.276 U Jezerima slična predaja
u 16. i 17.
stoljeću
očito nije postojala, jer bi je Marčić valjda zabilježio (Ostaje ipak mogućnost da
je riječ o njegovu metodološkom previdu.). Jedanaest godina nakon Marčićeva
djela, Krsto Stošić je u Selima šibenskog kotara napisao da su oko godine 1570. i
1602. mnogi seljaci iz Dazline, Dubrave, Ivinja i Oštrice doselili u Tisno, tražeći
zaklon od Turaka, te da su iz istih razloga tijekom 16. stoljeća Betinu napučili
prebjezi iz Vrane.277 Kad spominje predaju po kojoj su Vranjani uz Betinu naselili
i Murter, ipak se od nje donekle ograđuje, pišući da “to može biti djelomično
istina, jer je narod više puta s kopna bježao pred Turcima na otoke”.278 U suštini,
dakle, i kod Stošića je riječ o tradiciji, koju drugim potencijalnim argumentima
nije ni potvrdio ni osporio. Ono što stoji u njega prenosili su i drugi, primjerice
A. Šupuk279 i S. M. Traljić.280 B. Dulibić ne navodi izrijekom stariju litaraturu,
ali vrlo jasno naznačuje da su “sela Betina i Tisno nastala u XVI. v. doseljenjem
bjegunaca pred Turcima”, čemu još dodaje: “Prebjezi sa turskoga kopna (čak iz
Bosne) ojačali su tada i oba stara murterska sela”.281 Iznosi nadalje da je tijekom
17. stoljeća, zbog pristizanja novih prebjega iz turskog područja, stanovništvo
otoka u stalnom porastu.282 Zanimljivo je da Dulibić, koji dobro poznaje
povijest zemljišnih odnosa na otoku Murteru u razdoblju mletačke uprave, i
Šupuk, koji je proučio brojne murterske glagoljske isprave iz 17. stoljeća, nisu u
izvornoj građi pronašli niti naznaku nečega što bi moglo proturječiti predajnom
konceptu napućivanja murterskih naselja. Sve je to uzeo u obzir S. Kulušić,
kad je pristupio detaljnoj razradi kako povijesne tako i suvremene prostorne,
gospodarske i demografske problematike otoka Murtera i njegova okoliša, koja
je rezultirala objavom monografije Murterski kraj. Tradiciju o naseljavanju i
podrijetlu stanovništva podupro je novim zapažanjima, utemeljujući ih na dvjema
činjenicama: prvo, da Murterini u 17. stoljeću dolaze na Kornate kao stočari,
što u svakom slučaju nije tipično zanimanje otočnog stanovništva, i drugo, da
stanovnici murterskih naselja drže u posjedu prostrane površine na susjednom
kopnu (Modrave, Ivinj, Dazlina, Dubrava), što upućuje na pretpostavku da su
njihovi pretci došli upravo iz tih krajeva, bježeći pred Turcima.283 Sve se to,
276
Marčić 1930, 577-579.
277
Stošić 1941, 219.
278
Isto, 225-226.
279
Šupuk 1957, 30.
280
Traljić 1971, 355.
281
Dulibić 1955, 54.
282
Isto, 67.
283
Kulušić 1984, 95 i dalje.
70
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Murter na karti zadarske regije mletačkog kartografa Vincenza Marije Coronellija

(1688.) (preuzeto iz: Kozličić – Faričić 2010, 274)
71
Kristijan Juran
otok
murter
dakako, vrlo dobro uklapa u povijesne okolnosti i smjerove migracija u vrijeme
u 16. i 17.
stoljeću
turskih upada i mletačko-turskih ratova. Naposljetku je V. Skračić, proučavajući
prezimena mjesta Murtera koja se javljaju u povijesnim izvorima od 14. do
20. stoljeća, zaključio kako je u drugoj polovici 16. stoljeća moralo doći do
bitnijih promjena u sastavu stanovništva, što korespondira s dolaskom Turaka
u neposredno murtersko zaleđe.284 Metodologijom uspoređivanja murterskih
prezimenskih korpusa pojedinih stoljeća poslužio se potom i Kulušić, krečući se
već utrtim predajnim stazama prema poznatom cilju – općeprihvaćenom modelu
naseljavanja otočnih naselja, posebice kad je riječ o Murteru i Betini.285
U nekoliko pisanih navrata, temeljem uvida u dotad nekorištenu arhivsku
građu, pokušali smo dovesti u pitanje ustaljene predodžbe i osporiti zaključke
koji su prisutni u spomenutoj literaturi. Tako smo najprije ustvrdili da nova
prezimena u 16. i 17. stoljeću nisu pokazatelj imigracije, nego uobičajena
onomastička pojava u razdoblju prezimenske neustaljenosti, a onda smo iz toga
izveli zaključak da se stanovništvo Murtera povećavalo uglavnom prirodnim
prirastom, pa je zbog posljedične agrarne prenapučenosti bilo prisiljeno tražiti
nove pašnjake i obradive zemlje izvan matičnog otoka.286 Uslijedila je potom
monumentalna Kulušićeva Knjiga o Kornatima, u kojoj je autor ponovio svoja
prije iznesena mišljenja, razrađujući ih još detaljnije.287 Murterske pastire, “s
malo ili bez ikakvih karakteristika otočnog stanovništva”, koji u 17. stoljeću
dolaze na Kornate, Kulušić smatra doseljenicima iz neposrednog kopnenog
zaleđa. Tome dodaje da “prebjezi i iz udaljenijih krajeva pune Murter kao
bocu koja postaje posljednje utočište dovedeno do zida, odnosno do mora”.288
Pretpostavlja da je prvi val izbjeglica povezan s turskim zauzimanjem Vrane u
16. stoljeću, a drugi s demografskim perturbacijama koje je izazvao Kandijski
rat sredinom 17. stoljeća. Na drugom mjestu iznosi da se stanovništvo sklanjalo
i ostajalo na Murteru u dvama odijeljenim migracijskim procesima, od kojih je
prvi ekonomski uvjetovan i vezan za dezertere (muslimani) i bjegunce (turski
podanici katolici i pravoslavci), a drugi posljedica ratnih prilika i poslijeratnih
migracija s kojima su u drugoj polovici 17. i prvoj polovici 18. stoljeća na Murter
pristigle mnoge vlaške obitelji, i to “u većim rodovskim zajednicama”.289
284
Skračić 1998, 44-45.
285
Kulušić 2000 i 2001.
286
Juran 2002, 2004 i 2005.
287
Kulušić 2006.
288
Isto, 226-229.
289
Isto, 230-234.
72
Stanovništvo
Time smo ukratko i sažeto iznijeli ono što se do sada pisalo o podrijetlu otok
murter
i doseljavanju stanovništva murterskih naselja. Mi ćemo pak na ovom mjestu u 16. i 17.
stoljeću
naše “stare” spoznaje obogatiti novim arhivskim vijestima.
Zapažanja o kolektivnim rodoslovljima
Od četiriju murterskih seoskih kolektiva Tišnjani su nam najmanja nepoznanica.

O njihovu smo podrijetlu, prezimenima i rodovima pisali na drugom mjestu.290
Tako smo ustvrdili da su Tišnjani potomci stanovnika kopnenih naselja Oštrice
i Ivinja koji su potkraj 15. i u prvoj polovici 16. stoljeća, tražeći sigurniji smještaj
u nesigurnim vremenima turske ekspanzije, preselili na otok Murter, gdje su
na zemljištu svoga gospodara – šibenskog biskupa – postupno izgradili novo
naselje. Premda su od tada Oštričani i Ivinjani živjeli zajedno kao pripadnici
tišnjanske seoske zajednice, dugo su još njegovali svoje zasebne identitete, o
čemu vrlo jasno svjedoči zapis iz 1705. godine: “naselje Tisno sastoji se od
dvije populacije, koje se zovu Oštričani i Ivinjani” (villa di Stretto e composta
di due Popolationi che si dicono Ostrizzani et Giuignani).291 Osim te činjenice,
još se po jednom bitnom obilježju tišnjansko stanovništvo razlikuje od ostalih
otočnih kolektiva. Tisno je, naime, ladanjska rezidencija šibenskog biskupa,
pa se u njemu češće nego u drugim naseljima susreću pripadnici gradskih
staleža – obrtnici, trgovci i zemljoposjednici. Stošić, primjerice, navodi da su
šibenski biskupi Basso i Arigoni neke “Talijane” iz okolice Brescie imenovali
upraviteljima posjeda u Oštrici i Ivinju. Zatim donosi mnoge datirane vijesti
o šibenskim i talijanskim doseljenicima: Spingaroli i D’Arcoli 1625., Arrigoni
1626., Bartulazzi, Coletti, Conradi i Malonio 1627. – 1638., De Jovis, De Paoli,
Loredano i Grippenio 1638., Catallani, Rossi, Salomiani, Ceresti i Galbiani
1681., Morandi i Bolognino 1682., Pisani 1687., itd.292 Teško je vjerovati da ih
je bio tolik broj. Pretpostavljamo da su neki od spomenutih samo privremeno
ili povremeno boravili u Tisnom odnosno da je većinu njih Stošić primijetio u
tišnjanskim maticama kao svjedoke na vjenčanjima ili kumove na krštenjima,
što se ipak ne bi trebalo uzimati kao dokaz njihove nastanjenosti u Tisnomu.293
290
Juran 2010b i 2014.
291
BAŠ, ŠBBK, sv. 91, nepaginirano.
292
Stošić 1941, 201-202.
293
Usp. podatke iz tišnjanske matice krštenih i vjenčanih 1608. – 1638.: Juran 2014.
73
Kristijan Juran
otok
murter
U svakom slučaju, barem su povremeno u Tisnom boravili Frane Spingaroli294 i
u 16. i 17.
stoljeću
Petar Arrigoni295 iz obitelji šibenskih biskupâ Luke Spingarolija (1573. – 1589.)
i Vicenca Arrigonija (1599. – 1626.),296 zatim Bartolazzi297 iz Zadra, Colletti298
iz Venecije, pa Bartolazzijev zet Morandi, Konceato iz Ascolija299 te Valerij
Catallano iz Šibenika, koji je 1662. stanovao u kući svoje supruge Tomice
Prahuljić.300 Kasnije je Arrigonijeva ostavština došla u posjed guvernadura
Vicenca Vrančića i Ivana Krstitelja Vidija,301 dok je imanje Jeronima Collettija
prešlo u ruke njegova zeta trgovca Andrije Banchettija. To nas već uvodi u 18.
stoljeće, kad je Tisno u punini zaživjelo kao obrtničko i trgovačko središte
zapadnog dijela šibenskoga kotara.
Betina je, kako smo već pokazali, nastala u drugoj polovici 15. stoljeća, i
to preseljenjem nekolicine obitelji iz Velog Sela (Murtera) na posjed šibenskoga
plemića Linjičića.302 Do zaključka o zajedničkom podrijetlu Murterina i
Betinjana došli smo uspoređujući njihova najstarija prezimena. Godine 1516. u
Betini su živjele obitelji Dehanović, Strikelić, Naperotić, Cvitulović, Plešćinović,
Kečić i Vučinić.303 Sva ta prezimena, osim jednog (Dehanović), prethodno se
javljaju u Murteru, u vrijeme dok Betina još nije postojala. Tako u Velom Selu
1451. godine nalazimo Matu Kečića, 1452. Ivu Strikelića, Cvitula Berislavljića
(rodonačelnik Cvitulovića), Stipu Plešćinu (rodonačelnik Plešćinovića odnosno
današnjih Pleslića) i Juru Vučinića, a 1470. i Pavu Naperotića.304 U arhivskoj
građi nema naznaka o tomu da su tijekom 16. i 17. stoljeća Betinu napučili
hrvatski prognanici ili pak vlaški prebjezi iz turske Vrane, kako to sugeriraju
usmena predaja i dio stručne literature. Nova prezimena koja se javljaju u
tom razdoblju uglavnom su nastala unutar domicilnih rodova, što vrijedi za
sve seoske zajednice na otoku, pa se između stanovnika posvjedočenih u 15. i
16. stoljeću i onih koje u 21. stoljeću razaznajemo kao starosjeditelje u velikoj
mjeri može pratiti neprekinuta linija kontinuiteta. Stoga su Murterini, Jezerani i
294
Juran 2014, 262.
295
DAZD, ŠB, kut. 50/III, sv. a, 76v, 80v, 191v.
296
Barbarić 2001, 128-133.
297
Juran 2014, 236-237.
298
Juran 2014, 240; DAZD, ŠB, kut. 76/II, sv. a, 179v-180v.
299
Juran 2014, 220.
300
DAZD, GP, kut. 25, 7r-v; DAZD, ŠB, kut. 72/III, sv. c, 72r-v.
301
DAZD, ŠB, kut. 87/II, knj. 4, 1390v-1391r.
302
Usp. Juran 2002, 365.
303
DAZD, ŠB, kut. 30/I, knj. 1, 64r-66v.
304
DAZD, ŠB, kut. 16/I, sv. a1, 35 r; sv. 15/Ib, 138r-139r; DAŠI, OD, sv. 51, poz. 54.
74
Stanovništvo
Betinjani doista starosjeditelji, potomci srednjovjekovnih doseljenika koji su na otok

murter
otok stigli najkasnije u 14. stoljeću, populacije koje su stoljećima rasle iznutra, u 16. i 17.
stoljeću
prirodnim prirastom, primajući tek rijetke pojedinačne doseljenike, odolijevajući
imigracijskom pritisku, osobito izraženom za vrijeme mletačko-turskih ratova.
Otok Murter i migracije u njegovu zaleđu
Poznato je da su priobalni otoci u trenutcima akutne turske opasnosti pružali

sklonište stanovnicima svoga kopnenog okoliša. Na nekim, dotada nenastanjenim
otocima, izbjeglice su utemeljili naselja. Tako su nastanjeni, primjerice, otočići
Gola Glava (Primošten) i Kopara (Rogoznica), kao i otok Krapanj.305 Mišljenja
smo da je naseljavanje Primoštena potaknuto turskim prodorom 1468. godine, a
naseljavanje Krapnja snažnim turskim upadima na šibensko područje u razdoblju
1500. – 1521. godine. Naime, prve vijesti o stanovnicima Primoštena potječu
iz sedamdesetih godina 15. stoljeća,306 dok se Krapljani u arhivskim vrelima
pojavljuju u dvadesetim godinama 16. stoljeća.307 U istom kronološkom okviru
te istim turbulentnim okolnostima nastaju trogirska i splitska Kaštela,308 kao i
Tisno na otoku Murteru. Izuzmemo li tišnjanski slučaj, otprije naseljeni šibenski
otoci Murter, Prvić, Zlarin i Žirje ne spominju se kao izbjeglička prihvatišta.
Možda su udomili pokojeg pojedinca ili obitelj, ali o snažnijoj imigraciji ne
može biti govora. Kad je o otoku Murteru riječ, može se pretpostaviti da je u
trećoj četvrtini 15. stoljeća u Velo Selo došao izvjesni Naperotić iz Banjevaca ili
susjednog Kašića,309 a oko 1520. godine obitelj Urić iz Birnja u zaleđu Šibenika.310
Dodamo li tome indicije da su i betinski Dehanovići doselili iz neposrednog
kopnenog zaleđa,311 iscrpit ćemo sve zasad poznate podatke o mogućim
imigrantima koji su u Velo Selo (Murter), Betinu i Jezera pristigli zbog turskih
305
Usp. Grubišić 1974, 51, bilj. 159 i 161 te Juran 2013, 160-163.
306
DAZD, ŠB, kut. 11/II, sv. k, 255r; kut. 11/III, sv. b, 13v, 16v, 18r; kut. 11/VII, sv. b, 39r.
307
DAZD, ŠB, kut. 23/V, sv. d, 234r.
308
Raukar 1997b, 419.
309
U oporuci Pave Naperotića iz 1487. godine stoji da je oporučitelj posjedovao podvornicu in
uilla Banofci tj. u Banjevcima (DAZD, ŠB, kut. 22, sv. 12c1, 44v-45r).
310
Urići se u Murteru prvi put spominju 1517. godine, a jedan od članova te obitelji još 1544.
ima u vlasništvu oranicu in tenutis ville Birno. Od njih potječu Skračići (DAZD, ŠB, kut. 23/
VII, sv. 26.VI.i, 9v-10v; kut. 36/II, sign. c, 9v-10r).
311
Godine 1494. Ivan Dekan drži u posjedu šest gonjaja vinograda na području Rogova (DAZD,
ZB, Antonius Barba (1488. – 1509.), busta I, sv. I/M, 7r).
75
Kristijan Juran
otok
murter
pustošenja tijekom druge polovice 15. i prve polovice 16. stoljeća. U tom je
u 16. i 17.
stoljeću
kontekstu važno napomenuti da su šibenski Dragojevići početkom 16. stoljeća
namjeravali na otok dovesti Morlake, pa su svojim murterskim kmetovima na
razne načine nastojali otežati život ne bi li ih prisilili na odlazak.312 U parničnom
postupku koji se 1514. vodio između kmetova i njihovih gospodara, kao temeljni
je razlog spora navedeno “uvođenje novina da bi se seljake lišilo zemalja koje su
posjedovali njihovi djedovi i oni sami do danas... sve u cilju davanja ovih zemalja
drugima radi veće svoje koristi”.313 Dragojevići u svojoj nakani nisu uspjeli, jer
je seoska zajednica čvrsto branila svoja stara prava, posebice nasljedno pravo na
ždrijeb, pozivajući se na “grobove svojih djedova”. U tome se jasno odražava
kontinuitet stanovništva, koji nikad u primjetnoj mjeri neće biti narušen. Valja
imati u vidu i to da već “zauzeti” otoci šibenskog arhipelaga (Prvić, Zlarin,
Žirje i Murter) zbog ograničenih prostornih i agrarnih kapaciteta nisu mogli biti
trajno odredište izbjeglica i prebjega, osim u pojedinačnim slučajevima. U ratnim
su godinama, doduše, služili kao pribježište za okolno kopneno stanovništvo, ali
se u pravilu radilo, izuzmemo li Tisno, o privremenom, a ne trajnom preseljenju.
Tako je, primjerice, i otok Pašman u nekoliko navrata bio privremeno utočište
stanovnicima biogradskog primorja.314
Ono što je moglo navesti neke od istraživača murterske prošlosti da
podrijetlo otočana traže (i) u došljacima iz Vrane jest nepobitna činjenica da se
stanovništvo iz vranske okolice privremeno smjestilo na Murteru 1647./1648.
godine, za vrijeme žestokih mletačko-turskih sukoba.315 Prethodno je generalni
providur naredio Pirovčanima, koji su se također sklonili na Murter, da se vrate
u svoja naselja.316 O tim događajima svjedoči i rukopis jednog suvremenika, u
kojemu stoji: “Također iz okolice Vrane, poslije nego što je uslijedila palež onih
varoša, razne su se obitelji ponudile kao dobrovoljne podanice, vodeći sa sobom
od pet do šest tisuća životinja, što su bile sklonjene u Puntaduru; dok su njihove
obitelji bile postavljene na sigurno na otoku Murteru, svi ljudi sposobni za
službu traže oružje i nude se da će ići zastavama sv. Marka”.317 Nakon smirivanja
312
Dulibić 1955, 64.
313
Isto, 65.
314
Raukar – Petricioli – Švelec – Peričić 1987, 234. Za turske provale 1500. godine sta-
novništvo se zbog jakog južnog vjetra nije moglo prebaciti iz vranskih sela na otok Pašman,
a dvadeset godina kasnije, kad su žitelji biogradskog primorja uspješno prebačeni na otok,
nisu se na njemu dugo zadržali zbog gladi i oskudice koja ih je dočekala.
315
Stanojević 1958, 115.
316
317
Solitro 1989, 290.
76
Stanovništvo
prilika prebjeglo se vlaško stanovništvo vratilo na kopno, a u arhivskim vrelima otok

murter
prepoznali smo samo trojicu prebjega koji su se nešto duže zadržali na otoku: u 16. i 17.
stoljeću
Morlaka Savu, sina Damjana Margitića, koji 1664. boravi u Murteru,318 te braću
Guberina iz Dobre Vode, koji 1668. stanuju u Betini.319 I to je sve, zadržimo li se
u okvirima Kandijskog rata. Od mnogobrojnih pak Morlaka koji su na šibensko
područje prebjegli početkom Morejskoga rata (1684./1685.), samo se jedan (sa
svojom užom obitelji) nastanio na otoku Murteru, i to u Tisnom. Tada je od svih
drugih šibenskih otoka još samo Krapanj udomio nekolicinu morlačkih obitelji.320
Posve je razumljivo da su veće skupine prebjega mogli prihvatiti samo
veći dalmatinski otoci, poput Paga, Brača, Hvara, Visa i Korčule.321 Preostaje
nam, dakle, zaključiti da otok Murter, a čini se da isto možemo ustvrditi i za
druge šibenske, pa i zadarske otoke,322 nije bio trajno imigracijsko odredište
vlaškim skupinama koje su pristizale na mletački teritorij tijekom Kandijskog
i Morejskog rata, osim neznatnom broju pojedinaca i obitelji, čiji je utjecaj na
otočnu genetiku bio zanemariv.
O murterskoj emigraciji
Sagledavajući na temelju arhivskih podataka migracijske procese na otoku

Murteru u 16. i 17. stoljeću, došli smo do zaključka da je bilo više iseljenika
nego useljenika. Malobrojni imigranti bili su uglavnom priženici te još pokoji
obrtnik i trgovac. Slično je bilo i s emigracijom, jer su murterski otočani iseljavali
najčešće kao priženici u neko od susjednih otočnih ili kopnenih naselja. Zatim
su tu oni koji idu u grad učiti zanat, sluge i sluškinje u trgovačkim i plemićkim
obiteljima, pripravnici za svećenike, skitnice, vojnici, prognanici...
Početkom 16. stoljeća u Veneciji je nastanjen Pave Dobrić iz Ivinja,323 a
negdje na zapadnoj obali Jadrana Šime Pravdić iz Murtera.324 Sredinom toga
stoljeća u Vastu žive Oštričanin Grgo Putniković i Murterin Mate Grubišić,325 a
318
DAZD, OŠ, kut. 62, sv. 132, 21r.
319
DAZD, ZB, Simon Braicich (1645. – 1678.), busta III, sv. 49, 13r-v.
320
BAŠ, ŠBBK, sv. 92.
321
Usp. DAZD, GP, kut. 49, 216 i dalje.
322
Tako se, primjerice, netočnom pokazala predaja o naseljavanju Vrgade u 17. stoljeću stanov-
ništvom iz Kotara. O tome: Anzulović 1998, 279-286.
323
DAZD, ŠB, kut. 23/VI, sv. a, 145r; kut. 28/I, sv. e, 51r-v.
324
DAZD, ŠB, kut. 29/I, sv. d, 289v-290r.
325
DAZD, ŠB, kut. 29/IV, sv. a i sv. b, 118v.
77
Kristijan Juran
otok
murter
u Veneciji Jure pok. Grge iz Murtera.326 Arhivska vrela iz 1555. godine bilježe
u 16. i 17.
stoljeću
čak petoricu murterskih emigranata: majstor Ive Perošić iz Jezera prebiva
na otoku Žirju, Mate Politković je priženik na Krapnju, Luka Vučinić i Bare
Baranović stanuju u Šibeniku, a ser Pere Politković boravi u Veneciji.327 U tim se
podacima jasno ocrtavaju temeljne značajke murterskih emigracijskih gibanja.
Mjesto preseljenja najčešće je neko od naselja u bližem okolišu ili grad Šibenik, a
ponekad neko udaljenije odredište. Osim priženika težačke provenijencije, nađe
se i koji obrtnik, a izuzetno i Murterin s titulom ser, koju je Pere Politković
zasigurno dobio nakon što se priženio u neku šibensku građansku obitelj. Naime,
ser Pere Politković reč. Petricana osamdesetih se godina 16. stoljeća spominje
kao stanovnik Šibenika.328
Za utvrđivanje kvantitativnog odnosa između murterske imigracije i
emigracije u stoljećima kojima se ovdje bavimo vrlo je indikativan podatak
da smo u šibenskim bilježničkim spisima prve polovice 17. stoljeća prepoznali
dvanaestoricu ili trinaestoricu iseljenika iz sela Murtera, a samo trojicu
useljenika. Najviše ih je migriralo u svojstvu priženika. Sva su trojica useljenika
došli iz susjedne Betine, dok su emigranti odlazili put Prvića, Šibenika, Vrgade,
Pašmana, Nina, Paga, Visa i Istre.329
O murterskim demografskim putanjama
Uočili smo u prethodnom poglavlju da migracije nisu bitno utjecale na murterska

demografska kretanja. Broj stanovnika ovisio je isključivo o prirodnom prirastu.
Doduše, osnutkom tišnjanskog naselja stanovništvo otoka je naglo poraslo,
ali to nije imalo gotovo nikakva utjecaja na agrarnu gustoću naseljenosti, jer
su Tišnjani i dalje obrađivali svoje zemlje na susjednom kopnu. Ustvrdili smo
također da Betina nije nastala doseljenjem izbjeglica iz zaleđa, nego razmještajem
domicilnog murterskog stanovništva.
Kao uvod u murtersku povijesnu demografiju 16. i 17. stoljeća razmotrit
ćemo podatke iz popisa šibenskih župa koji je sastavljen negdje između 1450. i
1460. godine.330 Sredinom 15. stoljeća, dakle, na otoku su bila dva naselja; Murter
326
DAZD, ŠB, kut. 36/II, sign. b, 61v.
327
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. d, 151v; kut. 45/II, 207r; kut. 52/I, sv. A, 315r-316r.
328
DAZD, ŠB, kut. 37, sv. XIV/B, 322r.
329
Juran 2004, 152-155.
330
O tom popisu: Dujmović 1976, 98-99; Kolanović 1995, 30-31.
78
Stanovništvo
je brojao 26 kuća i 203 stanovnika, a Jezera 8 kuća i 94 stanovnika. Susjedna otok

murter
kopnena naselja – Oštrica i Ivinj – brojala su ukupno 40 kuća i 364 stanovnika u 16. i 17.
stoljeću
(Oštrica 10 kuća i 95 stanovnika, a Ivinj 30 kuća i 269 stanovnika). Lako je
uočiti da je ishodišna populacija budućih Tišnjana, a riječ je o Oštričanima i
Ivinjanima, bila brojnija od stanovnika susjednog otoka – Murterina i Jezerana.
U ispravi o podjeli dobara pokojnog Frane Dragojevića, sastavljenoj 1509.
godine, zabilježena su ukupno 24 murterska i 13 jezerskih selišta, što je povećanje
od 9 selišta u odnosu na njihov broj 1452. godine. U međuvremenu je nastala
Betina, koja 1519. godine broji 9 selišta. Povećanje broja selišta posljedica je
zemljišne politike vlasnika otoka, ali i množenja obitelji unutar domicilnih seoskih
zajednica. Upravo se negdje u to vrijeme broj selišta konačno ustaljuje, pa će daljnji
rast stanovništva u sljedećim desetljećima rezultirati množenjem stambenih i vrtnih
parcela unutar selišta. Uzimajući sve to u obzir, možemo zaključiti da je od 1452.
do 1520. godine broj obitelji u Murteru, Jezerima i Betini narastao za najmanje 18,
što je povećanje od 64%. S tim se ne slaže jedan dokument iz 1511. godine, u kojem
stoji da je tada na otoku bilo više od 400 stanovnika (dakako, bez Tišnjana koji
se kao zajednica upravo konstituiraju),331 pa ako pretpostavimo da se u sintagmi
“više od 400” krije neki broj između 410 i 450, onda bi povećanje u odnosu
na 297 stanovnika 1452. godine iznosilo između 38% i 51%. Obje navedene
procjene, kako ona o porastu broja obitelji tako i ona o porastu broja stanovnika,
neupitno svjedoče o demografskom rastu, koji je u periodu od šezdesetak godina
iznosio najmanje 40%. Valja još jednom istaknuti da je taj rast u najvećoj mjeri
ostvaren prirodnim prirastom, što uostalom pokazuje i antroponimija. Naime,
neki rodovi koji su 1452. prisutni na samo jednom selištu pola stoljeća kasnije
nastanjuju više selišta. U Murteru su to Politkovići i Blaškovići, a u Jezerima
Perušići. Također, od devet selišta koliko ih 1519. postoji u Betini, čak su tri u
posjedu Dehanovića. Riječ je o rodovima koji su imali brojno potomstvo, pa su
zauzimali selišta odnosno dijelove selišta iseljenih ili izumrlih obitelji. Trajno je to
obilježje murterske demografske povijesti; jedni rodovi izumiru, a drugi, brojniji i
otporniji, zauzimaju njihovo mjesto.332
Nakon što je to učinjeno u spomenutom popisu šibenskih župa iz sredine
15. stoljeća, stanovništvo pojedinih naselja šibenske općine pobrojano je u trima
izvješćima gradskih knezova i kapetana s kraja 16. stoljeća.333 Izvješća su pisana
u ozračju stabiliziranih političkih i gospodarskih prilika koje su prethodno bile
331
Dulibić 1955, 64.
332
Usp. Juran 2002.
333
Novak 1976, 178 i 183.
79
Kristijan Juran
otok
murter
narušene Ciparskim ratom (1570. – 1573.). U tom je razdoblju Šibenik bio
u 16. i 17.
stoljeću
najnapučeniji grad Dalmacije, ali je njegov teritorij bio sveden na otočje i uski
priobalni pojas, s nekolicinom preostalih kopnenih naselja (Vrpolje, Rogoznica,
Primošten, Vodice, Tribunj i Pirovac).334 Grad se napučio izbjeglicama i prebjezima,
pa se novim okolnostima još neprilagođena, kako društvena tako i urbanistička,
infrastruktura nametnula kao prioritetni problem gradskih vlasti.335 Za sad ne
možemo odgovoriti na pitanje je li se dio doseljenika vratio na svoja seoska
imanja, no neke nelogične razlike u broju gradskih stanovnika u navedenim
trima izvješćima mogu se objasniti samo time da su kretanja selo → grad i grad
→ selo bila vrlo kolebljiva i dinamična ili pak time da su se pojedini statističari
služili različitim metodama popisivanja. Promotrimo li, naime, statističke
pokazatelje o stanovništvu murterskih naselja, teško je objasniti podatke po
kojima je stanovništvo Tisnoga u samo dvije godine (od 1585. do 1587.) opalo s
broja 467 na 370, pa se onda 1599. podiglo na broj 574 (!). Brojčani podaci za
Murter, Betinu i Jezera čine se mnogo logičnijim, dok su zbunjujuće još i velike
oscilacije stanovništva otoka Zlarina i Prvića. To što u periodu od 1587. do 1599.
godine Tisno pokazuje rast od 55%, a Zlarin i Prvić pad od 15% odnosno 17%
stanovništva, mogli bismo bez sustezanja pripisati neujednačenim popisivačkim
kriterijima, kad ne bismo imali sasvim drukčije i logičnije pokazatelje za Murter,
Betinu, Jezera. U tom je istom periodu kod Betine i Jezera zabilježen blagi pad,
dok je Murter 1585. i 1599. godine imao jednak broj stanovnika. K tomu, u
okolnostima poraća i nezabilježenih epidemija očekivali bismo blago uzlaznu
demografsku putanju. Unatoč tomu što su podaci za Tisno dvojbeni, valja nam
zaključiti da ono krajem 16. stoljeća postaje najmnogoljudnije otočno naselje,
dok Betinjani brojem dostižu Jezerane. Usporedimo li demografske pokazatelje
iz kneževa izvješća 1599. godine s onima iz popisa šibenskih župa iz sredine 15.
stoljeća, primijetit ćemo da se stanovništvo otoka, izuzimajući Tisno, u razdoblju
od 150 godina povećalo nešto manje od tri puta (od 297 do 840 stanovnika).
Najveći je porast imala betinska populacija – od 9 obitelji 1519. do 35 kuća
1587. godine.
Kolanović 1995, 31.

334
Novak 1976, 179-181.

335
80
Stanovništvo
Tablica 1. Broj stanovnika šibenskih otoka potkraj 16. stoljeća336 otok

murter
u 16. i 17.
stoljeću
Naselje 1585. 1587. 1599.
stanovnika kuća stanovnika stanovnika
Murter 470 80 440 470
Tisno 467 78 370 574
Betina 209 35 205 187
Jezera 191 38 195 183
Otok Murter 1337 231 1210 1414
Zlarin 448 76 496 423
Prvić 352 59 347 287
Žirje 200 42 201 200
Kaprije 56 6 58 -
Krapanj 507 88 527 518
Tendencija rasta nastavila se i u 17. stoljeću. U protestnom pismu koje je

1632. godine, povodom neuspjelog pokušaja uzurpacije Murteru pripadajućih
otočića, sastavio odvjetnik murterskih težaka, stoji da je stanovništvo triju
otočnih naselja (Murtera, Betine i Jezera) naraslo do dvije tisuće duša, pa je
obiteljima nedostajalo obradive zemlje.337 Ako su doista navedena tri naselja
tada brojala oko dvije tisuće duša, onda je to porast u odnosu na 1599. godinu
od čak 138%! Brojka se čini pretjeranom, pa bismo mogli zaključiti da je riječ o
namjernom uveličavanju u funkciji naglašavanja agrarne prenaseljenosti.
Pri razmatranju demografskih prilika u drugoj polovici 17. stoljeća treba
imati na umu da je u širim regionalnim okvirima to bilo doba dugotrajnih ratova
i oskudice te da su murterska naselja stradala u razornim epidemijama kuge,
najprije Murter i Betina, a potkraj stoljeća Jezera i Tisno. Kuga se u Murteru
pojavila u studenom 1656. godine i trajala je do travnja sljedeće godine. Iako
smo već jednom prilikom prenijeli ono što je o murterskoj epidemiji zabilježio
njezin suvremenik Frane Divnić,338 ovdje ćemo to isto ponoviti, jer je Divniće
riječi, koje odišu intrigantnom nestvarnošću, teško nadomjestiti:
336
Novak 1976, 178 i 183.
337
DAZD, OŠ, kut. 42, sv. 87/c, 298-300.
338
Juran 2014, 37.
81
Kristijan Juran
otok “Bilo je velike nevolje zbog kuge što je u studenome otkrivena u dva sela na
murter
u 16. i 17. otoku Murteru, prenesena zbog pohlepe nekolicine tamošnjih stanovnika koji
stoljeću
su opljačkali tijelo jednoga umrloga od te bolesti i pokopanoga na toj obali, sa
jednog broda što je iz Napuljskog Kraljevstva, gdje je ta bolest harala, plovio
za Veneciju. Još više se proširila zbog bezumlja tih nerazumnih ljudi koji su,
iskopavši tijelo, davali jesti njegovo srce i jetru kao protuotrov i lijek kako
bolesnima, tako i zdravima. Bernardo je odmah zabranio promet i poslao
onamo šibenskog providura Giovannija Paola Foscarinija nekoliko gospode
predstavnika zdravstva da poduzmu najshodnije mjere, a Senat je uputio u
Dalmaciju Paola Lionea, a u Istru Leonarda Pasqualiga, izvanrednog providura
za zdravstvo, tako da je u travnju slijedeće godine bila potpuno ugušena ta
kužna bolest i obnovljena prijašnja trgovina u Dalmaciji”.339
Premda se u kasnijoj literaturi opravdano javljaju sumnje u istinitost pojedinih

dijelova Divnićeve naracije,340 o epidemiji svjedoče i drugi izvori. Tako smo
doznali da je lazaret za okužene Murterine bio ustanovljen na otočiću Viniku,
a za Betinjane na susjednom otočiću Tegini.341 Kad je bolest jenjala, seoskim je
zajednicama Murtera i Betine “izdan račun” od 300 dukata za troškove kirurga i
zdravstvenih nadglednika.342 Upravo je tih dana, u ožujku 1658. godine, u Murter
došao novi župnik. Prvo što je glagoljicom napisao u matičnu knjigu krštenih
bilo je ovo: Na 4 miseca marča kada ja gospodin don Jure Smolanović dojdoh
u Srimač služiti parvo godišće po kugi i Bog nas začuvaj u napridak i divica
Marija i svi sveti božji i svetice amen.343 Demografske posljedice murterske kuge
naslućuju se u podacima o broju stanovnika murterskih naselja iz 1687. godine
(Tablica 2.). Primjetno najmanji porast broja stanovnika u periodu od 1599. do
1687. godine imao je upravo Murter – samo 13%, što je neusporedivo manje od
porasta jezerskog (156%!), betinskog (91%) i tišnjanskog (65%) stanovništva.
No kužna je epidemija tek trebala uslijediti u Tisnom i Jezerima. Tako je od te
bolesti u Tisnom 1690. i 1691. godine stradala barem petina stanovništva,344 a u
339
Difnik 1986, 237.
340
Usp. Stanojević 1958, 128.
341
U jednom kasnijem dokumentu stoji: contumacia sopra il scoglio di Vinich quando ultima-
mente fu apestato Morter (DAZD, OŠ, kut. 62, sv. 131/a, 13r-18v), a Betinjanin Mate Šila-
nov učinio je oporuku 29. studenoga 1656. godine, nalazeći se teško bolestan od kuge nel
scoglio di Tegina lazaretto di Bettina (DAZD, OŠ, kut. 58, sv. 122/c, 89r-v).
342
DAZD, ŠB, kut. 79/II, 341-342.
343
Juran 2014, 24-25.
344
Stošić 1941, 203. Broj od 588 umrlih koji Stošić preuzima od P. Kaera zacijelo je pretjeran.
82
Stanovništvo
Jezerima je broj žrtava bio veći od 100.345 Nije stoga neobično da je početkom 18. otok
murter
stoljeća Tisno imalo samo oko 700 stanovnika,346 što je značajan pad u odnosu u 16. i 17.
stoljeću
na 1687. godinu. Vidljivo je po svemu što smo prethodno iznijeli da su od svih
egzistencijalnih nedaća najpogubniji učinak po stanovništvo murterskih naselja
imale kužne epidemije. Nakon njihova razorna učinka demografski se korpus
vraćao na predepidemijske vrijednosti desetljećima, ali se obnavljao samostalno,
bez zamjetnijih imigracijskih poticaja.
Tablica 2. Kretanje broja stanovnika murterskih naselja

po stoljećima347
Naselje (otok) » 1450. 1599. 1687.

Murter 203 470 529
Tisno - 574 950
Betina - 187 357
Jezera 94 183 » 470
Otok Murter 297 1414 » 2306
Ratne nedaće, gladne godine, bolesti i prirodne nepogode najviše su pogađale

najsiromašnije obitelji, ali i one koje su brojale malo (radno sposobnih) članova,
kao što su obitelji udovica s maloljetnom djecom. Prosječan broj članova obitelji
kretao se između pet i šest. To znači da je većina obitelji bila nuklearnog tipa
(bračni par s djecom), odnosno da je bilo vrlo malo složenije strukturiranih
obitelji (zajednica braće i/ili strićevića). O drugim demografskim sadržajima
i statističkim pokazateljima na ovom mjestu nije potrebno govoriti, jer su
dijelom razmatrani u posebnim publikacijama,348 a dijelom još čekaju detaljnu
znanstvenu obradu.
345
Juran – Sorić 2010, 103.
346
BAŠ, ŠBBK, sv. 77 i 83.
347
Podaci za 1687. godinu nalaze se u: BAŠ, Kanonske vizitacije (dalje: ŠBKV), kutija 5.
348
Juran 2014 i 2015.
83
Kristijan Juran
otok
murter O društvenoj slojevitosti i statusnoj diferencijaciji
u 16. i 17.
stoljeću
Stanovništvo otoka Murtera ruralno je i težačko. Čak se i domicilni svećenici,
dužnosnici seoskih zajednica i rijetki obrtnici dodatno uzdržavaju radom na zemlji.
Društvena je slika gotovo jednobojna, a imovinska diferencijacija, barem na prvi
pogled, neznatna. Ipak, od druge polovice 16. stoljeća možemo pratiti tragove onih
pojedinaca koji su na razne načine stekli za težačke prilike neskromnu imovinu, ali
i onih obitelji koje su češće od drugih davale uglednije članove zajednice – vojne
i redarstvene dužnosnike, svećenike, obrtnike, zastupnike seoskoga kolektiva...349
Imućniji težaci često su svojim sumještanima posuđivali novac, naplaćujući se
jednako često iz založenih vinograda, oranica i vrtova, ulagali su u zemlju i stoku,
uzimali u zakup prihode s plemićkih posjeda, ali i jamčili svojim dobrima onda
kad bi seoska zajednica od privatnika uzimala kredit, primjerice, za podmirenje
određenih sudskih troškova ili gradnju javnih objekata.350
Jedan je od načina stjecanja dodatnih prihoda bila vojna služba, pa
su posebnu skupinu težačke populacije činili kapetani oružanih brodova i
harambaše, kojima se kasnije, od kraja 17. stoljeća, priključuju i drugi lokalni
službenici – serdari, narednici i zastavnici. Služba harambaše bila je najunosnija,
trajala je doživotno, a često je generacijama ostajala unutar jedne obitelji.
Dovoljno je pogledati inventar dobara betinskog harambaše Andrije Klaričića
iz 1644. godine,351 pogotovo ako ga usporedimo s drugim težačkim inventarima
toga vremena,352 da se zaključi kako je Andrija bio imućniji od većine svojih
sumještana. Isti zaključak vjerojatno vrijedi i za kapetana Murtera Andriju
Metilića, koji je svojoj kćeri dao dotu od 500 libara,353 što je u to vrijeme bio dva
do tri puta veći iznos od prosječne vrijednosti težačke dote.354 U drugu skupinu
349
Usp. Juran 2004, 167-170.
350
Donosimo neke kasnije primjere, no sigurno je sličnih bilo i ranije. Godine 1721. sedmorica
Betinjana uzimaju kredit od 3000 lira u Vicenca de Dominisa za podmirenje troškova do-
gradnje župne crkve, a to čine u ime čitave seoske zajednice, jamčeći isplatu svojim dobrima
(DAZD, ŠB, kut. 87/VII, knj. 13, 2268r-v). Imućniji Murterini i Betinjani zalagali su svoja
dobra kako bi namaknuli potreban novac za podmirenje troškova parnice koju su vodili s
Pakoštancima zbog Modrava (DAZD, ZB, Tomaso de Franceschi (1722. - 1762.), busta I, sv.
I/4, 142v-143r; DAZD, ŠB, kut. 89/I, sv. b, 306v-308r).
351
DAZD, OŠ, kut. 52, sv. n, 17r-20v.
352
DAZD, OŠ, kut. 27, sv. 59/g, 62r-v; kut. 29, sv. 63/a, 390v-391r; kut. 38, inventari, 271v-273r;
DAZD, ŠB, kut. 79/II, knj. 2, 1227r-1228v.
353
DAZD, ŠB, kut. 50/II, knj. za godine 1599. – 1601., 199r.
354
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. a, 238r i sv. b, 93v i 204v; kut. 44, sv. 46I, 126v-127r; kut. 48, knj. 8, 6v.
84
Stanovništvo
izdvojenog težačkog sloja mogli bismo uvrstiti svećenike, posebice one koji su otok
murter
obnašali župničku funkciju, jer je ona pružala veće mogućnosti materijalnog u 16. i 17.
stoljeću
probitka. Župnici su primali plaću i uobičajene darove, kao i naknadu za
dodjelu sakramenata i služenje misa zadušnica. S tim su prihodima nerijetko
kupovali oranice i vinograde, priključujući ih tako težačkim imanjima svojih
obitelji, kao što su to činili murterski župnici don Grgo Skračić i don Luka
Ferara u 17. stoljeću.355 Treća je skupina okupljala zakupnike zemljišnih prihoda
i dvornike odnosno upravitelje zemljoposjedničkih imanja, a mogli bismo im
pribrojiti i zakupnike kornatskih pašnjaka, koji su zbog kombinirane težačko-
stočarske ekonomije imali nešto povoljnije gospodarske mogućnosti. Četvrtoj su
skupini pripadali oni koji su se bavili kućnim obrtima, priučeni majstori zidari i
drvodjelci, procjenitelji i dobri ljudi koji rješavali sporove i dijelili imanja.
Izdvajanjem posebnih slojeva težačke populacije htjeli smo pokazati da
murterske ruralne zajednice u socijalnom pogledu nisu iznivelirane i jednolične,
kakvima ih često doživljavamo. I u selu imamo bogate i siromašne, karijeriste
i indiferentne, povlaštene i marginalne, samo što ih u izvornoj građi nije uvijek
lako prepoznati. Pritom je lakše pratiti procese i promjene na vrhu krnje seoske
piramide, nego u njenim srednjim i nižim razinama, jer su “elitni” težaci, za
razliku od prosječnih i siromašnih, često ostavljali trag u pisanim vrelima. Ova
je tema ovdje zapravo tek načeta, no s jasnom naznakom smjera kojim bi trebala
ići buduća istraživanja.
Postoje li pak društvene strukture izvan težačkih? Što je s obrtnicima i
trgovcima? Domaći pojedinci majstorskog statusa i oni koje izvori nazivaju
trgovcima i pomorcima iznimne su pojave. Kad je riječ o obrtnicima, znamo
za betinskog postolara Antu Naperotića (16. st.),356 jezerskog bačvara Ivu
Perošića (16. st.)357 i tišnjanskog brodograditelja Mihu Toljića (17. st.).358 Svoja
zanimanja nisu prenosili na potomke, pa su unutarnji društveni potencijali za
odgoj obrtničkih obitelji ostali neiskorišteni. Potrebe za obrtničkim proizvodima,
barem onima koji su izmicali lokalnim znanjima i vještinama, podmirivale su
se tako što su ih težaci nabavljali u gradovima ili su gradski obrtnici dolazili
355
Juran 2004, 169-170, 183-184.
356
DAZD, ŠB, kut. 36/I, knj. 4, 127r. Majstor Naperotić je bio hrom, a to je zasigurno bila
ključna okolnost koja ga je usmjerila fizički nezahtjevnom postolarskom zanimanju. No bio
je i starješina svoje težačke obitelji, pa je tako u jednom izvoru navedeno da zajedno sa svojim
nećacima obrađuje vinograd u polju (DAZD, ŠB, kut. 36/I, sign. a, 127r).
357
DAZD, ŠB, kut. 30/IV, sv. b, 42v.
358
DAZD, ŠB, kut. 72/III, sv. a (oporuke), 16v, 132v i dalje.
85
Kristijan Juran
otok
murter
u selo. Isto tako, premda je zasigurno bilo domaćih priučenih meštara zidara
u 16. i 17.
stoljeću
i drvodjelaca, složenije privatne i javne objekte podizali su i pregrađivali
“uvezeni” majstori, koji su na otoku znali boraviti danima, mjesecima, pa i
godinama.359 U drugoj polovici 17. stoljeća kao privremeno doseljene majstore
u Betini nalazimo šibenskog krojača Luku Jivasa360 i kovača Andriju Guberinu,361
a u Jezerima kovača Ivana Juričića reč. Ljubana.362
Otok Murter nije imao svojih profesionalnih pomoraca i trgovaca, osim
nekolicine koji su postali Šibenčanima (o njima ćemo kasnije kazati nekoliko
riječi). U otočne uvale povremeno su zalazili pomorski trgovci u tranzitu, a
krajem promatranog razdoblja u selima se otvaraju dućani mješovitom robom.
Izdvojeno od toga valja promatrati podatak iz 1623. godine, kad se na šibenskom
Velikom vijeću raspravljalo o nekom strancu, nastanjenom u Zadru, koji je
svoju kuću u Betini pretvorio u skladište prokrijumčarene robe.363 Potkraj 17.
stoljeća u Betini su dućan imali trgovci Zanchi i Venier iz Zadra,364 a u Tisnom
je postojao dućan Francesca Bartolazzija.365
Zaključno se može kazati da u 16. i 17. stoljeću na otoku Murteru nije
postojao obrtnički i trgovački sloj. Povremeno su na kraći ili duži boravak
dolazili obrtnici i trgovci iz Šibenika i Zadra, možda i koji sa zapadne obale
Jadrana, ali još uvijek nije bilo trajnih doseljenika. Upravo se potkraj 17. stoljeća
javlja zametak imigracijskog procesa koji će Tisno i Betinu u 18. stoljeću učiniti
obrtničkim i trgovačkim središtima zapadnog dijela šibenske općine, no to je već
tema koja izlazi iz okvira ove knjige.366
359
Tako je 1514. godine gradnja kule u Betini povjerena šibenskome majstoru Ivanu Hreljiću
(DAZD, ŠB, kut. 23/VII, sv. 26. VI. e, 41v-42v), a nekoliko je godina kasnije radove na mlinu
za masline u istom naselju vodio Hreljićev sumještanin klesar Grgur Jadrijević (DAZD, ŠB,
kut. 29/I, sv. b, 95v-96r). Iz Šibenika je i majstor Ivan Jadrijević, kojega 1541. godine na do-
gradnji crkve u Gradini upošljavaju murterska i betinska seoska zajednica (DAZD, ŠB, kut.
29/IV, sv. a, 349r-v). Veći graditeljski zahvati, koji su trajali godinama, a to se osobito odnosi
na gradnju crkava, znali su biti poticaj zidarima, drvodjelacima i kovačima da se privremeno
dosele. Ilustrativni primjeri obrtničkih radova na otoku mogu se pronaći u troškovniku grad-
nje župne crkve u Betini (Juran – Sorić 2010, 113-121).
360
Juran 2002-2003, 264-265; DAZD, ŠB, kut. 72/II, sv. a, 160v.
361
DAZD, ŠB, kut. 94, sv. 94, 11-12.
362
DAZD, ŠB, kut. 81/VI, 4118v-4119v.
363
DAZD, OŠ, kut. 41, sv. 89/b, 49v-51r.
364
DAZD, ŠB, kut. 79, sv. 3, 1565v-1566v.
365
DAZD, ŠB, kut 72/III, sv. b, 302v-304r.
366
Usp. Stošić 1941, 201-202; Juran 2016b.
86
Zemlja – temelj egzistencije
Murter je u srednjem i novom vijeku prebivalište težaka, otok poljȃ, vrtova, pod-
vornica, ograda i krčevina te, ostanemo li i dalje u svijetu simbola i slikovnih
impresija, steralište maslina, smokava i vinove loze. Zemlja je ta koja je murterskog
otočanina hranila i trajno obvezivala, kao što je bogato darivala svoje gospodare –
plemiće, trgovce, obrtnike i crkvene ustanove. Obradive parcele, plodonosna sta-
bla, trsje i ljetine predmetom su brojnih kupoprodaja, darovanja, zakupa, zaloga
i cesija, ali i najčešći uzrok prijepora, što se zrcali u brojnim sačuvanim arhivskim
ispravama. U 16. stoljeću vrijednost murterske zemlje raste pod utjecajem dvaju
čimbenika: 1) turske opasnosti i opustošenosti kopnenog dijela šibenskog distrik-
ta, zbog čega se posebno cijene otočni posjedi, 2) “brendiranja” murterskog slat-
kog vina, o čemu je već bilo riječi u jednom od prethodnih poglavlja. Stoga i težak,
kao i vlasnik zemlje, nastoji, na legalne i manje legalne načine, doći do što većeg
dijela uroda. Gospodari pokušavaju uvesti “novine”, a težaci brane svoja “stara
prava”. To se ogleda u mnogim skupnim i pojedinačnim sporovima između ta dva
suprotstavljena staleža, ali i u mnogim razmiricama među samim zemljoposjedni-
cima, kao i među pojedinim seoskim zajednicama.367
Kodifikacija murterskih zemljišnih odnosa i početna organizaciju otočnog
agrara pripada 14. stoljeću, dok su se ključne promjene u vlasničkoj strukturi
zemljišnog posjeda dogodile sredinom 15. stoljeća. Uočavanje i razumijevanje tih
procesa preduvjet je pristupu murterskoj agrarnoj povijesti u 16. i 17. stoljeću. To
je razlog zbog kojeg ćemo povremeno zalaziti ispod donje kronološke odrednice
koju smo ovoj studiji postavili.
Vlasnici
U 14. stoljeću, nakon što je svoja prava izborila u dugotrajnom sporu sa Zadrom,
šibenska je komuna konačno postala neprijepornim vlasnikom otoka Murtera.
No već će sredinom 15. stoljeća općinsko vlasništvo postati privatno, jer je to
Dulibić 1955, passim.

367
87
Kristijan Juran
otok
murter
bio jedan od načina na koji je država nagrađivala svoje vjerne i zaslužne građane.
u 16. i 17.
stoljeću
Tako je najprije šibenskoj gospodi Iliji Linjičiću, Ambroziju Mihetiću i Mihovilu
Simeoniću dodijelila trajne koncesije na zemlje u murterskom polju (Betinšćice,
Trstenice, Plase i Gradine), a onda je 1453. osmislila završni čin privatizacije,
kad je otok darovala šibenskom plemiću Augustinu Dragojeviću. Posjed trojice
koncesionara bio je neotuđiv, a njihova je jedina obveza bila plaćanje godišnje
koncesijske naknade u iznosu od četiri solda po gonjaju zemlje, koju su do 1453.
godine plaćali šibenskoj komori, a od tada Dragojeviću kao novom vlasniku
otoka. U posljednjoj četvrtini 15. stoljeća javlja se još jedan, četvrti, koncesionar,
a to je bio Juraj, brat Ilije Linjičića.368
Mihetić, Linjičići, Simeonići i njihovi nasljednici
Na svom je posjedu u Betinšćicama i Trstenicama Ilija Linjičić utemeljio novo

naselje – Betinu. Posjed je naslijedila njegova kći Ursa, a kasnije su ga (1516.)
među sobom podijelila njezina djeca iz braka s Tomom Jurićem – Frane,
Nikoleta, Katarina, Margarita i Slavica. Ubrzo se najveći dio Jurićeve ostavštine
našao u rukama Katarinina muža Grgura Dragojevića odnosno njegove kćeri
i nasljednice Urse, koja se udala za Ivana Krstitelja Divnića.369 Zemlje Ilijinog
brata Jurja u Zgonima i Starima također su obrađivali pretežito Betinjani. Po
Jurjevoj smrti imanje je razdijeljeno na četiri dijela, od kojih su dva pripala
njegovim sinovima Petru i Ivanu Frani, a druga dva njihovim sestrama Klari,
supruzi Ivana Tolimerića, i Tadeji, udanoj za Jeronima Dobrojevića. Linjičići i
Tolimerići svoj su dio u potpunosti otuđili, a imanje Dobrojevića prešlo je 1582.
godine u vlasništvo splitskog plemića Jakova Cauogrossa, čiji su ga nasljednici
1626. godine prodali Divnićima.370 Tako su Divnići u 17. stoljeću postali
vlasnici najvećeg dijela onih zemalja koje su dva stoljeća ranije bile dodijeljene
Linjičićima.
Zemljišni posjed Ambrozija Mihetića i Mihovila Simeonića podijelili su
1480. godine šestorica Mihovilovih sinova s jedne, te Krstitelj Zavorović, koji je
očito raspolagao Mihetićevom baštinom, s druge strane. Zavorovićev je posjed
podijeljen 1520. godine: polovica je pripala njegovu sinu Dominiku, a polovica
Dominikovoj sestri Margariti, udanoj za Nikolu Tavilića pok. Florija. Nikolu
368
Juran 2010a, 68-70.
369
Isto, 70-71.
370
Isto, 71.
88
i Margaritu naslijedila je njihova kći jedinica Dijana, koja se 1539. godine otok
murter
udala za Nikolu Divnića pok. Petra. Tako su tijekom 16. i 17. stoljeća plodne u 16. i 17.
stoljeću
zemlje u Plasama i Gradinama bile (uglavnom) u vlasništvu Simeonića, Divnića
i Zavorovića.371
Dragojevići
Augustina Dragojevića, kojemu je otok Murter darovan 1453. godine, naslijedio

je sin Frane. Godine 1509. imanje su podijelila Franina djeca: Ivana, kao žena
Dominika Petrevića, Nikoleta, kao žena Pavla Petrevića, te sinovi Augustin,
Ivan, Grgur i Dominik. Onaj dio posjeda, koji je putem Franinih kćeri pripao
Petrevićima, kasnije se našao u rukama obitelji Mišić i Quarco (iz Trogira).372
Budući da je Dominik, najmlađi od Franinih sinova, umro bez potomaka, ostaje
nam razmotriti kako se prenosilo nasljedstvo njegove trojice braće: Augustina,
Ivana i Grgura.
Augustin je imao sina Franu, a njegov su zemljišni posjed naslijedile tri
obitelji u koje su se udale njegove kćeri Margarita, Katarina i Jeronima. Riječ je
o obiteljima Iustiniani (iz Šibenika), Urmaneo (iz Splita) i Franceschi (iz Visa).
Dioba posjeda između triju strana izvršena je 29. svibnja 1572. godine.373 Onaj
dio koji je tada dopao Iustinianija sredinom 17. stoljeća postaje vlasništvom
Antonija Fondre.374
Ivan Dragojević je imao sinove Damjana i Jurja. Oni su diobu očeve
imovine izvršili 1529. godine. Damjana je naslijedila kći Nikoleta, koja je
svoj posjed donirala Ivanu Laudoniću, a njegova su ga djeca podijelila 1619.
godine.375 Damjanov brat Juraj imao je dva sina, Petra i Franu. Petar je uz svoje
uzeo i prezime Mihetić, jer ga je Petar Mihetić godine 1534. posinio i nadario
svim svojim dobrima, uključujući i jedno selište u Betini.376 Petrov sin Juraj u
ispravama se ponekad bilježi s prezimenom Mihetić, a ponekad kao Mihetić de
Dragojević. Sin Petrova brata Frane također je nosio ime Juraj, pa su dva Jurja,
jedan Mihetić de Dragojević, a drugi “samo” Dragojević, između sebe 1595.
371
Isto, 72.
372
DAZD, ŠB, kut. 37, stari spisi, sv. XIV/B, 67r; kut. 39/II, sv. d, 337v-338r.
373
DAZD, ŠB, kut. 39/I, sv. za godine 1571. – 1575., 107r-114r.
374
DAŠI, OD, sv. 31, 25r.
375
DAZD, ŠB, kut. 60, sv. 60b, 173v-176v.
376
DAZD, ŠB, kut. 33-35, sv. 35, 31v-32v.
89
Kristijan Juran
otok
murter
godine podijelili posjed naslijeđen od njihova zajedničkog djeda, po kojemu
u 16. i 17.
stoljeću
su i dobili ime.377 Juraj od Franine loze nije imao sinova, pa su njegov posjed
baštinile obitelji Tranquillo i Papalić. Umro je 1614. godine.378 Juraj od Petrove
loze imao je sina Jacinta, posljednjeg nositelja prezimena Dragojević odnosno
Mihetić de Dragojević. Umro je 1649. godine, a imanje je ostavio svom nećaku
Petru Divniću.379
Ivan Dragojević
Damjan Juraj
Nikoleta Petar Mihetić Frane
Ivan Laudonić Juraj Mihetić de Juraj

Dragojević
Jacint Mihetić Tranquillo i

de Dragojević Papalić
Petar Divnić,
pukovnik,
Jacintov nećak i
nasljednik
Emanuel
Calafatti
Već smo prije naglasili da je veći dio ostavštine Grgura Dragojevića, jednoga
od četvorice sinova Frane Dragojevića, u drugoj polovici 16. stoljeća prešao u
377
DAZD, ŠB, kut. 52/I, sv. a, 90v i dalje.
378
DAZD, OŠ, kut. 29, sv. 62/e, 278v-284v.
379
Juran 2004, 162.
90
ruke obitelji Divnić, i to njenih dviju grana, jer se kći Krstitelja Divnića udala otok
murter
za svog rođaka Šimuna Divnića reč. Moleccu. Drugi je dio tog posjeda pripao u 16. i 17.
stoljeću
splitskom plemiću Nikoli Martinuševiću, a poslije obitelji Papalić.380
Grgur Dragojević
Dominik Ursa
&
Zorzi Toboleo (1. brak)
Battista Difnico (2. brak)
Katarina Filipa (iz 1. braka) Frane Divnić

& & (iz 2. braka)
Nikola Martinušević Šimun Divnić reč.
Molecca
Vittoria Battista Arhiđakon

i Ursa, žena Nikole
Divnića
Papalići
Divnići i njihovi baštinici
U prethodnim smo retcima već pokazali da su Divnići, što kupnjama, što

ženidbenim vezama, stekli veliko imanje na otoku. Najviše su bili angažirani oko
svog betinskog posjeda, pogotovo od trenutka kad je Frane Divnić 1600. godine
postavio kamen temeljac za betinsku crkvu, posvećenu, dakako, svetom Frani.
380
DAŠI, OD, sv. 53 i sv. 302.
91
Kristijan Juran
otok
murter
Prvi od Divnića koji se u izvorima spominje u vezi s Murterom jest Augustin,
u 16. i 17.
stoljeću
koji je u razdoblju od 1495. do 1506. godine u nekoliko navrata od Frane
Dragojevića zakupio murterske prihode.381 Ipak, čini se da vlastitog posjeda na
otoku nije imao. Prvi pak Divnić kojeg nalazimo među vlasnicima murterskih
zemalja jest Frane Divnić pok. Ciprijana. Kad je 1530. godine sastavljen inventar
i izvršena dioba njegova imanja, upravitelji dobara njegova pokojnog sina Jurja
preuzeli su u posjed tri selišta s pripadajućim zemljama u Betini, koja su, čini se,
bila kupljena od Frane Jurića.382 Taj je posjed naslijedio rapski plemić i Jurjev zet
Šimun Dominis, a njegova je kći Justina udajom za Franu Divnića jedan njegov
dio ponovo vratila u ruke obitelji koja ga je kupila. Naime, u vjenčanom ugovoru
koji su Justina i Frane sklopili 1567. godine bilo je određeno da će Frane na ime
dote dobiti dio kuće u Betini i zemlje na otoku do vrijednosti od 1100 dukata.383
Ciprijan Divnić & Katarina
Frane
Gašpara, žena Nikole Damjan Juraj Jeronim

Draganića
Katarina, žena
Šimuna Dominisa
Jeronim Juraj Justina, žena Frane

Divnića
Melkior i sestre
Ivan Krstitelj
arhiđakon i sestra mu
Orsetta
381
DAZD, ŠB, kut. 23/III, sv. c, 30v; kut. 27, sv. c, 107v-108r.
382
DAŠI, OD, sv. 47, 73r-85v; DAZD, ŠB, kut. 28/III, sv. h, 27v.
383
DAZD, ŠB, kut. 36/VI, sign. d, 17v-18r.
92
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Dokument s nacrtom dijela polja između Murtera i Betine iz 1573. godine (DAŠI,
OD, sv. 51, br. 96). Pisao ga je Frane Divnić, iscrtavajući ujedno svoj posjed u polju
(Plase) koji je kupio od Slavice Mišić. Potrudio se Divnić prikazati i naselja Betinu
(Villa betina) te (djelomično) Murter (Villa grāde). Od toponima su pribilježeni još
betinske Podvornice (poduornize) i Trstenice (tarstenize).
93
Kristijan Juran
otok
murter
Unosni i brižljivo planirani vjenčani ugovori Divnićima su priskrbili velik
u 16. i 17.
stoljeću
dio njihova murterskog imanja. Najprije je 1539. godine Nikola Divnić pok.
Petra oženio kćer jedinicu Nikole Tavilića, vlasnika zemalja u Plasi i Gradini, a
nedugo je potom Krstitelj Divnić oženio Ursu, kćer Grgura Dragojevića, stekavši
na taj način brojne parcele razasute po čitavu otoku. Imanje Krstitelja Divnića
podijeljeno je 1576. godine između njegova sina Frane i kćeri Filipe, udane za
Šimuna Divnića reč. Moleccu.384 Filipin i Šimunov dio raspršio se početkom
17. stoljeća među razne obitelji, kako pokazuje njihovo obiteljsko stablo385 i
nekolicina arhivskih dokumenata o diobi njihova posjeda.386
387 388 389
Filipa & Šimun Divnić reč. Molecca
Juraj Ivan Klara Magdalena Katarina389 Margarita

Divnić387 Divnić388 & & & &
Nikola Ivan Valerij Frane
Doreseo Tranquillo Casotti Zudenigo
Matej Šimun,
& Pavao,
Palma Orseta i
& Filipa
Alessio
Parchich
384
DAŠI, OD, sv. 47, 2r-8r.
385
DAŠI, OD, sv. 35, 20.
386
DAZD, ŠB, kut. 50/II, knj. 3, 103v-105r; kut. 50/II, knj. za godine 1605. – 1609., 269v-271v;
kut. 50/IV, knj. za godine 1623. – 1626., 88r-96r.
387
Juraj je svojom oporukom 1616. godine sve ostavio svojoj supruzi Margariti, kćeri Antonija
Mišića, koja se kasnije preudala za Ivana Franu Theodosija. Margarita je pak 1640. godine
oporučno za svoje nasljednike imenovala Jeronima Mišića, Lovru Semonića i Orsetu, ud.
pok. Gašpara Semonića.
388
Ivan nije imao djece te je svoj dio nasljedstva prenio na brata.
389
Katarina se odrekla nasljedstva u korist svog brata Jurja.
94
Dinamika vlasničkih promjena u 17. stoljeću otok

murter
u 16. i 17.
stoljeću
Zbog brojnih dioba i baštinika po ženskoj lozi vlasničku je strukturu murterskog
zemljoposjeda od sredine 16. stoljeća sve teže pratiti. Kako se pleme Dragojevića
osipalo, sve do utrnuća roda 1649. godine, tako je rastao posjed Divnića, kao
što se povećavao broj murterskih zemljoposjednika, kulminirajući, čini se,
u prvoj polovici 17. stoljeća. U to su vrijeme kao vlasnici murterskih zemalja
posvjedočeni članovi obiteljî Simeonić, Grižanić Simeonić, Laudonić, Parkić,
Leporini, Mišić, Pjerotić, Divnić, Bocolin, Tetta, Quarco, Casoti, Ferro, Papalić,
Theodosio, Zavorović, Tranquillo, Perasti, Dorešević, Strižojević, Moretti i
Franceschi.390 Među njima je bilo najviše šibenskih plemića, ali i onih iz Trogira
(Quarco, Casoti), Splita (Franceschi) i Visa (Pjerotić). Većina ih je svoj posjed
stekla nasljedstvom i ženidbenim vezama, a manjina kupnjom, zamjenom ili
donacijom.
Valja razlikovati dvije kategorije zemljišnih vlasnika na otoku: s jedne
su strane nasljednici Dragojevića, a s druge nasljednici prvih koncesionara –
Linjičića, Mihetića i Simeonića. Nasljednici su Dragojevića, osim vlasništva
nad selištima i obradivim zemljama, imali udjel u vlasništvu nad neobrađenim i
neplodnim zemljištem – gajevima, pašnjacima, otočićima i uzobalnom morskom
pojasu. Također su imali pravo predlaganja župnika te su nadzirali poslovanje
glavne murterske bratovštine.391 Nasljednici koncesionarâ bili su lišeni tih prava,
štoviše, bili su dužni Dragojevićima odnosno vlasnicima otoka davati teratik
(koncesijsku naknadu) u iznosu od četiri solda po gonjaju zemlje, koji se već u 16.
stoljeću plaćao neredovito, da bi se na njega u 17. stoljeću potpuno zaboravilo.
U drugoj je polovici 17. stoljeća broj zemljoposjednika manji nego prije.
Razloga je tomu više, a možda je najvažniji vezan za epidemiju kuge koja je
1649. godine nekolicinu plemićkih obitelji dovela do izumrća. Upravo se u to
vrijeme vodio spor između Antonija Fondre i drugih suvlasnika otoka, koje su
predvodili Juraj Papalić, Petar Divnić i Dominik Semonić, oko prava na nove
krčevine.392 I Fondra i njegovi protivnici bili su zakoniti i neprijeporni nasljednici
Dragojevića, a problem je nastao kad se postavilo pitanje koliki je dio svakoga
pojedinog suvlasnika u ukupnom vlasništvu. U tim se okolnostima težaci
pozivaju na svoje tobožnje pravo da mogu birati za gospodara onoga tko im je
od postojećih suvlasnika po volji. O tome će biti još govora nešto kasnije, a ovdje
390
Isto, 162-163.
391
DAŠI, OD, sv. 32, 7r; BAŠ, ŠBBK, sv. 29, 316v-317r. Usp. Stošić 1941, 233.
392
DAŠI, OD, sv. 31.
95
Kristijan Juran
otok
murter
valja napomenuti da su četvorica navedenih suvlasnika – Fondra, Papalić, Divnić
u 16. i 17.
stoljeću
i Semonić – u to vrijeme vjerojatno najimućniji murterski zemljoposjednici.
Zbog čestih promjena vlasništva i jednako čestih razmirica oko nasljedstva,
težaci su znali zanemarivati svoje zemljišne obveze, koristeći razdoblje vlasničkog
“interregnuma”. Tako je bilo, primjerice, 1675. godine, kad je imanje pok.
Palme, nasljednice pok. Šimuna Divnića po ženskoj liniji, bilo dosuđeno braći
Bigonei i braći Protti. Oni pak nisu mogli doći do pisana dokaza o zemljama
koje je Palma posjedovala u Murteru, Betini i Jezerima, pa su njihovi koloni
zadržavali dominikal (zemljarinu) za sebe.393
Potkraj 17. i u prvoj polovici 18. stoljeća većina je murterskih zemalja u
vlasništvu Divnića (koji su se domogli i imanja Mišića),394 zatim Papalića odnosno
Soppe Papalića,395 Zavorovića, Fondre, Ivana Grižanića Semonića, kojega su
naslijedili Casoti, Mistura i Tauelli,396 Calafattija, koji je baštinio imanje Petra
Divnića (nećaka posljednjeg Mihetića de Dragojevića),397 te obitelji Dalben, koja
je naslijedila obitelj Tranquillo.398
Zemljišni odnosi
Dalmatinske su komune u srednjem i ranom novom vijeku svoj opstanak temeljile

na poljoprivrednoj proizvodnji i posredničkoj trgovini. Premda su obrtničke,
pomorske i druge djelatnosti dale nemjerljiv doprinos njihovu gospodarskom
razvoju, razvojne su procese u urbanim središtima diktirali trgovački i novčarski
poduzetnici, dok je poljoprivreda bila primaran, trajan i nezamijenjiv izvor
prihoda najvećem dijelu ruralnog, ali i ovećem dijelu gradskog stanovništva.
Stoga je razumljivo da su zemljišni odnosi na području dalmatinskih komuna
zarana postali predmetom hrvatske historiografije, čemu je poticaj umnogome
davala bogata i dobro sačuvana arhivska građa. No, jednako je u tom smjeru
bila poticajna i činjenica da je riječ o politički fragmentiranom prostoru, na
kojemu su stoljećima srastale kulturne sastavnice romanstva i hrvatstva, pa tako
i prostoru različitih pravnih normi i običaja kojima su bili regulirani zemljišni
393
394
DAZD, ZB, Francesco Sorini (1656. – 1677.), busta I, sv. 7, 44r-46r.
395
DAZD, OŠ, kut. 23, sv. 27/e, 25v-26r.
396
DAZD, ŠB, kut. 87/X, knj. 19, 144v.
397
DAZD, Obitelj Difnico-Micateo-Manfrin (dalje: ODMM) kut. 1, sv. 2.
398
96
odnosi. O tim su pitanjima temeljito raspravljali T. Raukar i J. Kolanović u otok

murter
svojim sintezama kasnosrednjovjekovne zadarske odnosno šibenske povijesti,399 u 16. i 17.
stoljeću
koje će nam poslužiti kao opći okvir za sagledavanje zemljišnih odnosa na
otoku Murteru i prostoru koji mu katastarski pripada. Valja pritom istaknuti
da je nekolicinu murterskih zemljišnih ugovora Kolanović koristio kao izvore za
poznavanje određenih fenomena u agraru na širem prostoru šibenske komune.
Solidnu je predradnju za njegov pristup dokumentima o murterskom zemljišnom
posjedu napravio B. Dulibić svojim prilogom “Borba murterskih seljaka za
‛staro pravo’”,400 u kojemu je posebna pažnja posvećena najranijoj poznatoj
ispravi o zakupu otoka Murtera s kraja 14. stoljeća te parnicama koje su u 16.
i 17. stoljeću murterski kmetovi vodili protiv svojih gospodara. Spomenimo i
to da je napravljena detaljna analiza zemljišnih odnosa na otoku Žirju u 18.
stoljeću,401 a napisan je i povijesni pregled agrarne problematike otoka Zlarina.402
Za naš je rad jednako vrijedna i Raukarova studija o ekonomskim odnosima
na posjedima Rogovskog samostana u 15. i 16. stoljeću.403 Konačno, nedavno
smo i sami objavili nekoliko radova u kojima smo razmotrili pojedina pitanja iz
murterske agrarne povijesti.404
Sasvim je prirodno to što se među navedenom literaturom nalaze i prilozi
koji izlaze iz okvira 16. i 17. stoljeća, jer se agrarni odnosi na području
dalmatinskih komuna u suštini nisu mijenjali od razvijenog srednjeg vijeka do
konca 18. stoljeća. Temeljni im je pravni okvir bio zadan srednjovjekovnim
gradskim statutima i običajima, prihvaćenim i zadržanim u razdoblju mletačke
uprave. Tako je Venecija preuzimanjem Šibenika 1412. godine zadržala ranije
usustavljeno šibensko statutarno pravo, prilagodivši ga novim političkim
prilikama te postupno u njega ugrađujući nove odredbe i reformacije.405
Premda se mletačke vlasti nisu namjeravale pretjerano miješati u zatečene posje-
dovne i agrarne odnose, često su morale arbitrirati u sukobima između zemljišnih
vlasnika i njihovih težaka. Ti su sukobi na različitim točkama dalmatinske pokrajine
imali ista ili slična izvorišta, počevši od površnih statutarnih odredbi i nepoštivanja
običaja, preko izraženih težnji zemljoposjednika za povećanjem težačkih podavanja,
399
Raukar 1977b; Kolanović 1995.
400
Dulibić 1955.
401
Soldo 1973.
402
Stulli 1992.
403
Raukar 1970-71.
404
Juran 2004, 2010a, 2010b i 2013.
405
Kolanović 1995, 52. Usp. Herkov 1982.
97
Kristijan Juran
otok
murter
pa do upornih pokušaja obrađivača da prikriju stvarne prihode i izbjegnu plaćanje
u 16. i 17.
stoljeću
nameta. Sve je to prisutno i u povijesti murterskih zemljišnih odnosa; štoviše, njiho-
va je snažna dinamika jedno od najznačajnijih obilježja murterske povijesti uopće.
Rezultat je to izrazite usmjerenosti murterskih otočana zemljoradnji, a od početka
17. stoljeća sve više i stočarstvu, po čemu je Murter, u kontekstu šibenskog otočja,
poseban i prepoznatljiv. Murterini se vrlo malo bave pomorskim djelatnostima, u
prvom su redu okrenuti zemlji i njenim plodovima, ne samo kao obrađivači, nego
i kao zakupnici prihoda s plemićkih imanja, pa je njihovo višestoljetno ustrajanje
na obrani “starih” kmetskih i težačkih prava bilo zapravo pitanje opstanka u okol-
nostima koje nisu pružale puno dodatnih mogućnosti.
Terminološka pitanja – ‘kolon’, ‘kmet’ i ‘težak’
Općenito se za specifični oblik zemljišnih odnosa u dalmatinskim komunama

srednjega i novog vijeka rabi sintagma dalmatinski kolonat. Pritom se razlučuju
dvije temeljne sastavnice dalmatinskog kolonata – težaština i kmetstvo. Treba,
međutim, napomenuti da se pojmovi težak, kmet i kolon u historiografskoj
literaturi neujednačeno tumače te da su se značajke kolonata, kmetstva i
težaštine mijenjale kroz vrijeme i k tomu razlikovale od komune do komune.
Dalmatinski se kolonat razvio na užem području dalmatinskih gradova, gdje
je njegovo temeljno obilježje bila težaština, to jest uzimanje zemlje na obradu
uz odstupanje dijela uroda.406 U početku je težak bio pripadnik gradskog
društva koji je na zakupljenoj zemlji u okolici grada podizao vinograd ili je
uzimao u zakup postojeći vinograd. Širenjem zemljoposjeda dalmatinskih
građana i crkvenih institucija na hrvatsko prijadransko područje težaština
dolazi u dodir s kmetstvom, koje se onda u modificiranom obliku ugrađuje u
kolonatske zemljišne odnose. To se kmetstvo razlikuje od kmetstva na feudalnim
vlastelinstvima kontinentalne Hrvatske. Njegova su posebna obilježja ugovorni
odnos između kmeta i gospodara koji se najčešće sklapa na kraći rok, u pravilu
od pet do deset godina, te osobna sloboda kmeta koji je izuzet od sudske
nadležnosti vlasnika zemlje. Zajedničko mu je pak s kmetstvom hrvatskog
zaleđa nastanjenost na zemljištu gospodara, rad na ždrijebu oranice i neki oblici
tlake. Iako je u polazišnom obliku kmetstvo vezano za obrađivanje oranica, a
težaština za sadnju i obrađivanje vinograda (i plodonosnih stabala), u kasnom
srednjem vijeku dolazi do prožimanja tih dvaju tipova zemljišnih odnosa ili,
Usp. Omašić 2001, 142-143.

406
98
drugim riječima, razlike između kmeta i težaka postaju sve manje primjetne. otok
murter
Ako su pak težaština i kmetstvo temeljne sastavnice dalmatinskog kolonata, a u 16. i 17.
stoljeću
tako proizlazi iz literature,407 onda bi se termin kolon morao jednako odnositi na
kmeta i težaka. Tu smo, međutim, na skliskom terminološkom terenu. Raukar i
Kolanović, primjerice, rijetko rabe termin kolon, dok učestalo spominju kmetove
i težake. Kolanović k tomu, preuzimajući praksu nekolicine svojih znanstvenih
prethodnika, izjednačuje pojmove kolon i težak, a onda na drugome mjestu
navodi da se u šibenskim izvorima riječ kolon prvi put pojavljuje 1478. godine,
i to za oznaku biskupijskih kmetova (!) u Oštrici.408
407
Usp. Raukar 1970-71, 254. Na drugom mjestu Raukar kaže da je kmetstvo kao drugi tip
agrarnih odnosa na zadarskom području “u pravnom pogledu, kao i težaština, sastavni dio
dalmatinskog kolonata” (Raukar 1977b, 95). Kolanović pak govori da se “zemljišni odno-
si” u dalmatinskim komunama nazivaju “kolonatski odnosi” i da su dva osnovna tipa tih
odnosa kmetstvo i težaština (Kolanović 1995, 108).
408
Kolanović 1995, 111, bilj. 202. Ugovorom se Oštričani obvezuju obrađivati biskupijske ora-
nice prout decet bonos et diligentes laboratores et colonos. U tom je slučaju, dakle, termin
colonus preveden kao kmet, što je i jedino ispravno, jer se radi o tipičnim kmetskim odnosima:
nastanjenosti na zemljištu gospodara i obrađivanju oranica. Kako se uz kolone spominju i
“obrađivači” – laboratores, mora postojati značenjska razlika između ‘obrađivača’ i ‘kolona’;
svaki je kolon po naravi stvari i laborator, ali svaki laborator nije ujedno kolon (kmet). U kon-
kretnom slučaju, nisu sve oranice na području sela Oštrice morali obrađivali isključivo oštrički
kmetovi, nego je biskup mogao koju oranicu dati na obradu, primjerice, nekom stanovniku
grada. Sve se dodatno komplicira primjerom iz 1493. godine, kad neki zadarski težak uzima
šest gonjaja vinograda na obradu (ad laborandum), a povrh toga još četiri gonjaja neobrađene
zemlje da na njoj uzgoji lozu (ad pastinandum). Pritom se obvezuje da će vinograd obrađivati
more boni laboratoris, a lozu saditi more boni colloni. Tu je očito riječ o dva tipa težačkih
odnosa: laborator obrađuje, a collonus podiže vinograd. Dakle, kolon je u tom slučaju isto što
i težak (Raukar 1977b, 184). Terminološke se nedosljednosti primijećuju i kod autora koji se
bave zemljišnim odnosima u 17. i 18. stoljeću. Š. Peričić poistovjećuje kolonat s kmetstvom,
pozivajući se pritom na I. Grgića koji riječ colono prevodi kao kmet (Peričić 1992). No u do-
tičnom Grgićevu radu doslovno stoji: “Za talijansku riječ colono ne ćemo upotrebljavati našu
kmet, zato da se ne bi, pogrešno, poistovetovali pojmovi feudalnog kmetstva i dalmatinskog
kolonata. Upotrebljavat ćemo riječ težak, koja je u narodu također bila uobičajena.” (Grgić
1960, 551, bilj. 2). Dakle, Grgić bi preveo colono kao kmet, jer bi to bilo najispravnije, ali zbog
toga što kmetski odnosi na području dalmatinskih komuna nisu istovjetni onima u feudalnoj
Hrvatskoj, pa da čitatelj ne bi krivo shvatio, prevodi colono rječju težak, kao da između kme-
ta i težaka nema nikakve razlike! Konačno, Grgiću je dalmatinski kolonat isto što i težaština
– pravni institut temeljen na formalnoj slobodi ugovaranja (Grgić 1960, 554.) Zanimljivo
je također da se u suvremenom prijevodu Grimanijeva zakona iz 1755./56. riječi coloni et
lavoratori najčešće prevode kao kmeti i texaci, ali se u ponekim njegovim odredbama colon
poistovjećuje s texakom. Zbunilo je to i J. A. Soldu, koji čas izjednačuje kolona i težaka, a čas
kolonat i kmetstvo (Soldo 2005, 34, 115 i dalje). To su samo izdvojeni primjeri terminoloških
zapetljaja, koje će, nadamo se, netko u skorije vrijeme pokušati razmrsiti.
99
Kristijan Juran
otok
murter
Ne ulazeći u minuciozne terminološke rasprave, možemo kazati da je u 16. i
u 16. i 17.
stoljeću
17. stoljeću gotovo svaki stanovnik distrikta (u našem slučaju šibenskog) i kmet
i težak; kmet, jer stanuje na posjedu svoga gospodara, a težak, jer obrađuje
vinograde kako svoga tako i drugih gospodara temeljem ugovora o zakupu.
Vrijedi to i za stanovnike Murtera, koji su najprije bili kmetovi šibenske općine,
a od 1453. kmetovi Dragojevića i njihovih baštinika. Od kraja 15. stoljeća
sve su više bili i težaci, jer su brojnim pojedinačnim ugovorima s vlasnicima
otoka i koncesionarima zemalja u polju ostvarili pravo da na dotadašnjim
oranicama podižu vinograde. Naposljetku, Murterini su bili i koloni, jer ih neke
isprave od 16. stoljeća upravo kao takve spominju. Valja primijetiti, ne samo
u slučaju Murtera, nego i općenito, da se naziv kolon javlja upravo u vrijeme
kada gotovo nestaju razlike između dalmatinskog kmetstva i težaštine (potkraj
15. i početkom 16. stoljeća). Napominjemo također da se u tom periodu
termini villicus i colonus javljaju u istom značenju, a odnose se u prvom redu
na seljake koji stanuju na gospodarevu selištu i obrađuju njemu pripadajuće
zemlje. Tako 1514. godine Augustin Dragojević na svoje selište (sedile) u Velom
Selu (Murteru) dovodi vilika Tomu Baranovića (villicus super dicto sedili),409 a
1524. Ivan Dragojević dodjeljuje Martinu Uriću selište i podvornicu u istom
naselju, gdje je prije stanovao Martin Kajbarić, s obvezom da ih obrađuje “na
način dobrog kolona” (ad usum boni collonis).410 Šime zvan Bakiša naveden je u
jednom spisu iz 1545. godine kao murterski kolon Dominika Petrevića (Simon
aliter vocatur Bachissa collonus ipsius domini Dominici).411 Čini se da kolon
kasnije može označavati seljaka općenito odnosno pripadnika seoske zajednice,
jer se kao svjedok pri sastavljanju jedne isprave 1592. godine spominje Murterin
Stojan Beceljić, “kolon iz tog sela” (Stoianus Beceglich colonus de dicta villa).412
Učestalije se termin kolon rabi u 17. i 18. stoljeću. U ispravi iz 1669. godine
kao da u sebi sažima i objedinjuje značenja težaštine i kmetstva; dijelio se tada
jedan murterski plemićki posjed, a za svaku je parcelu naveden kolon (colono)
koji ju obrađuje, bilo da je riječ o vinogradu, oranici ili selištu s kućom i vrtom.413
Dakle, kolon je i onaj koji ugovorom uzima zemlju na obradu, kao i onaj koji
baštini pravo na selište, vrt i kuću. U mnogim pak drugim ispravama kolone
409
DAZD, ŠB, kut. 28/II, sv. g, 10v-11r.
410
DAZD, ŠB, kut. 30/II, sv. za godine 1524. – 1531., 10v.
411
DAZD, ŠB, kut. 36/II, sign. e, 23v-24r.
412
413
DAŠI, OD, sv. 120.
100
prepoznajemo isključivo kao težake, pa se tako i ugovor o težaštini u ispravama otok

murter
pisanim talijanskim jezikom naziva instromento di colonia.414 u 16. i 17.
stoljeću
Kad sve zbrojimo, Murterini su tijekom 16. i 17. stoljeća i kmetovi i težaci
i koloni (villani, villici, laboratores, coloni). Govorimo li o nastanjenosti nekog
otočanina na gospodarovu selištu, nećemo pogriješiti ako kažemo da je riječ o
kmetu ili kolonu. Govorimo li pak o sadnji vinograda, onda je jasno da taj posao
obavlja težak koji je istodobno i nečiji kmet odnosno kolon, ali ne nužno onoga
gospodara čiju zemlju nasađuje. Kao što se u gornjim retcima može primijetiti,
mi ćemo slijediti uobičajenu “slobodu” u korištenju problematiziranih termina.
Kmetstvo
Već smo naveli da su zajednička obilježja dalmatinskog i hrvatskog kmetstva

nastanjenost kmeta na zemljištu gospodara, obrađivanje ždrijeba oranica (selište
s kućom, dvor, vrt, podvornica i oranične parcele u polju) te neki oblici tlake.
Nema sumnje u to da su Murterini, od trenutka kad ih bilježe povijesna vrela
pa sve do 19./20. stoljeća, bili nastanjeni na tuđem zemljištu. K tomu, izvori
jasno naznačuju da su na otoku u 15. stoljeću postojali ždrijebovi oranica, kao i
zgoni,415 odnosno zemljišta gospodara koja su kmetovi bili dužni obrađivati bez
naknade, što je bio oblik tlake (radna obveza). O tomu smo nedavno detaljnije
pisali.416 Prema tomu, Murter je u srednjem vijeku bio otok kmetova.
Ždrijeb se u latinskim izvorima označavao terminom sors ili opisnom
sintagmom sedile cum omnibus terris spectantibus (selište s pripadajućim
zemljama).417 Selište (sedile) je u užem smislu parcela na kojoj se podižu kuća i
dvor, a značenje mu se ponekad, pogotovo od druge polovice 15. stoljeća, proteže
na trojnu i nedjeljivu cjelinu dvora (s kućom), vrta i podvornice.418 Istodobno
414
DAZD, ŠB, kut. 87/I, knj. 1, 369v-370v.
415
O zgonu općenito: Raukar 1970-71, 233-234.
416
Juran 2010a, 65-66.
417
Usp. Kolanović 1995, 135.
418
U užem se značenju spominje 1544. godine: duo terrena vocata sedilia, hortos et poduorni-
zas ipsis sedilibus spectantes (DAZD, ŠB, kut. 36/II, sign. c, 36v), a u širem 1556.: quartam
partem unius quinti unius sedilis videlicet domus, cortiui, horti et poduornice positi in villa
magna insule Srimac (DAZD, ŠB, kut. 30/VI, sv. b, 70v). U ispravi iz 1650. godine pojedi-
načno se nabrajaju sastavnice nasljedne kmetske zemljišne jedinice u selu Murteru: il sedil,
horto, poduorniza, et casa, con tutte le sue habentie et pertinentie posto nella villa di Morter
... responde il liuello et dominicale alli heredi Dragoeuich (DAZD, ŠB, kut. 79/II, knj. 1, 35v).
101
Kristijan Juran
otok
murter
se odvija i semantički proces suprotnoga smjera: ždrijeb, čija se gospodarska i
u 16. i 17.
stoljeću
posjedovna struktura – zbog “vinogradizacije” i rasta broja kmetskih obitelji –
počinje raspadati, postaje sinonim za selište. Tako su se ždrijeb i selište susreli u
istom semantičkom prostoru, što je očita posljedica promjene sadržaja kmetskih
odnosa: nasljedna prava kmeta na ždrijeb postala su njegova nasljedna prava na
stambenu parcelu, vrt i podvornicu. U arhivskim vrelima 16. stoljeća susrećemo
tek reminiscencije na izvorne ždrijebove, kao u slučaju iz 1514. godine, kad je
Augustin Dragojević dao svom kmetu selište s pripadajućim zemljama (omnia
terrena eidem sedili suposita) u Velom Selu,419 ili kad je Frane Divnić 1578.
godine dao na obradu i oranje (ad arandum) četvrtinu ždrijeba u Jezerima (unius
sortis siue sdrib) s pripadajućim oranicama u Murtaru i Drakovcu.420 To su
izuzetni primjeri, jer je u tom razdoblju ždrijeb već bio sveden na selište (kuća,
dvor i vrt), kao što pokazuje primjer iz 1531. godine, kad je jezerski kmet Tome
Perušić zakupio polovicu “ždrijeba” s pripadajućim vrtom i zgradama (vnius
sortis terreni cum suo horto et muraleis).421 Katkad se ždrijeb izjednačuje i s
podvornicom (partem unius poduornice siue xdrib vulgariter dicti),422 a katkad
s podvornicom i vrtom zajedno, kako, primjerice, stoji u oporučnoj odredbi
Murterke Kate Gržanove iz 1671. godine: Ostavljan moj ždrib, ča je njiva i vrtal
moj, mojin unukon Mati i Grgi, da jimaju razdiliti na po meju njimi.423
Nastanjenost na zemljištu gospodara i nasljedna kmetska prava na selište,
derivirana od nasljednih prava na ždrijeb, najtrajnije su značajke murterskih
kmetskih odnosa. Rad na zgonu nestao je u drugoj polovici 15. ili prvoj
polovici 16. stoljeća,424 a tada se raspala i izvorna struktura ždrijebova, koji su
izgubili svoju ekonomsku opravdanost te su se raspali na samostalne oranične i
vinogradske parcele. Među svim šibenskim otocima, a čini nam se i među svim
419
420
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. b, 208v.
421
DAZD, ŠB, kut. 29/II, sv. a, 280r.
422
DAŠI, OD, sv. 3, 24v-26r.
423
Šupuk 1957, 95.
424
Prema ugovoru o zakupu otoka Murtera iz 1396. godine kmetovi su godišnje morali na za-
htjev zakupnika jedan zgon izorati, a drugi posijati (DAŠI, OD, sv. 51, poz. 53). U žalbi koju
su murterski kmetovi 1460. godine uputili mletačkim sindicima navedeno je, među ostalim,
da ih njihov gospodar Dragojević sili da mu obrađuju zgon bez ikakve naknade. Sindici su
potom izdali rješenje kojim je Dragojević bio dužan obrađivačima zgona dati jelo i piće (Du-
libić 1955, 63-64). Kasnije je zgon izgubio svoju prvotnu namjenu te je ustupljen kmetovima
na obradu, čime se potvrđuje zaključak Kolanovića da je općenito na smanjenje i postupno
ukidanje radne tlake na zgonu najviše utjecalo širenje vinograda (Kolanović 1995, 119).
102
sjevernodalmatinskim, do sada su jedino na Murteru potvrđeni zgoni i oranični otok

murter
ždrijebovi, čime se otvara novo istraživačko polje, koje nam je u ovom trenutku u 16. i 17.
stoljeću
izvan dohvata.
Težaština
Kmetski su odnosi na otoku Murteru od kasnog srednjeg vijeka kontinuirano

nadopunjavani ugovorima o težaštini to jest podizanju i obrađivanju vinograda. U
strukturi murterskog zemljoposjeda vinogradi su prevladali početkom 16. stoljeća,
a njihova je dominacija potrajala sve do kraha dalmatinskog vinogradarstva u
drugoj polovici 19. stoljeća. Težaština je u tom razdoblju, kako na otoku Murteru
tako i u njegovu širem okolišu, dominantni tip zemljišnih odnosa.
Ugovor o zakupu zemljišta u svrhu podizanja vinograda šibenski statut
poznaje pod imenom emfiteuza.425 To je najčešći oblik težačkih odnosa na otoku
Murteru u 16. i 17. stoljeću. Zemlja na kojoj se sadio vinograd bila je u vlasništvu
gospodara (općine, plemića, građanina, Crkve), a vinova loza u vlasništvu težaka,
s tim da je zemljovlasnik imao pravo prvokupa. Način na koji se sadio vinograd
bio je propisan Šibenskim statutom. Tako su u vinogradu morale biti posađene
masline, i to na međusobnoj udaljenosti od četiri koraka, zatim smokve i drugo
“korisno drveće”, a na vinogradima većim od četiri gonjaja još i dva duda.426
Ako se težak nije pridržavao statuta i običaja, nakon treće je godine gubio pravo
na posađeni vinograd.427 Statutom nije bila propisana visina naturalne rente (dio
priroda koji se odstupao gospodaru zemlje), nego je postojala samo općenita
odredba da se ona ima davati prema običaju dotičnoga kraja.428 Nakon što bi
loza prestala davati rod, zemlja se zajedno sa svim posađenim stablima vraćala
gospodaru.
Težački su ugovori, a mnoštvo ih je sačuvano u spisima šibenskih bilježnika,
različito strukturirani. Neki su opširniji i određeniji, a drugi sažetiji i općenitiji.
U nekima su citirane čitave odredbe statuta, a u drugima je samo naznačeno
da se obrađivač ima pridržavati statutarnih odredbi. U nekima je određena
visina rente i vremenski rok sadnje, a u drugima nije. Neki su po opsegu prava i
dužnosti gospodara i težaka specifični, a drugi tipski. Njihova različitost proizlazi
425
426
Statut, knj. IV, pogl. 87.
427
Statut, knj. IV, pogl. 89.
428
Statut, knj. III, pogl. 52.
103
Kristijan Juran
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Prikaz zemalja u Šupljem Docu na području Tisnog koji je izradio javni mjernik
Andrija Doreseo 1643. godine (BAŠ, neinventarizirane kutije).
104
iz nedorečenosti propisa ili, gledamo li na isti uzrok drugim očima, (uvjetovane) otok
murter
slobode dogovora između stranaka. u 16. i 17.
stoljeću
S obzirom na vrstu zemljišta koje se davala na nasad emfiteuzu možemo
podijeliti na nekoliko tipova: repastinaciju (obnova vinograda), sadnju oranice
i sadnju krčevine.
Repastinacija je ponovna sadnja vinograda na mjestu starog vinograda.
Stari vinograd (vites veteres, vigna vecchia), koji je slabo ili nikako rađao, u
ispravama se ponekad bilježi hrvatskim terminom starina, a često ga se opisuje
i kao “zapušteno zemljište” (terrenum interlassatum). Kad bi se zemlja nakon
propasti loze vratila vlasniku, on ju je mogao dati na nasad istom težaku ili
nekom drugom, po svojoj volji. Tako je ugovorom iz 1518. godine težak Marko
Fortunić najprije predao svoj stari i neplodni vinograd, koji je dotad obrađivao,
vlasniku zemlje Augustinu Dragojeviću, a onda mu je Augustin tu istu zemlju
ponovo dao u zakup, s obvezom da na njoj, uključujući i zatoku (ograđeni dio
zemljišta koji još nije priveden kulturi) zasadi mladu lozu, i to u roku od pet
godina, uz davanje petine uroda. Pritom je gospodar svom težaku obećao dati za
pripomoć kvartu ječmenog brašna po svakom zasađenom gonjaju.429 Sredinom
16. stoljeća Nikola Tavilić daje u “obnovljeni zakup” (locauit ad renouandum)
bratovštini crkve Sv. Marije zemlju sa starom lozom (vitibus veteribus in
fructificatione deficientibus), koju su bratimi trebali izvaditi, zemlju zatim
zagnojiti te posaditi novu lozu u roku od četiri godine, s obvezom da gospodaru
daju trećinu mošta te da mu isplate jednokratni “dar” (regalia) u iznosu od 34
libre (!).430 Svoju drugu zemlju Tavilić je dao na repastinaciju uz uvjet da se na
njoj, tijekom triju uzastopnih godina po vađenju stare loze, siju žitarice, a onda
zasadi mlada loza, uz podavanje trećine uroda.431 U isto vrijeme Dragojevići
daju na repastinaciju stari vinograd u Punti Oštrice težaku koji je i dotad težio
tu zemlju, i koji je iz zahvalnosti za učinjeni zakup (pro honorancia presentis
locationis) podario gospodara novčanim iznosom od 18 libara i 12 solda (!).432
Iz predočenih je primjera vidljivo da su težaci ponekad u sklopu ugovora o
repastinaciji “darivali” gospodare novčanim darovima (regalia, honorancia),
vjerojatno zato što je u tim slučajevima bila riječ o plodnijoj zemlji odnosno
zato što im je gospodar “izišao ususret”, budući da je po statutu zemlju mogao
dati kome god je htio. No, takvo darivanje nije bilo uobičajeno.
429
DAZD, ŠB, kut. 30/I, sv. za godine 1517. – 1519., 203v-204r.
430
DAZD, ŠB, kut. 30/VI, sv. a, 87v-88r.
431
DAZD, ŠB, kut. 30/VI, sv. za godinu 1557., 84v.
432
Isto, 56r.
105
Kristijan Juran
otok
murter
Podizanje vinograda na oranici bio je mnogo jednostavniji zahvat od
u 16. i 17.
stoljeću
repastinacije, jer sa zemlje nije trebalo uklanjati staru lozu. Uz to, oranice su
bile na plodnom i pogodno položenom zemljištu, pa je ondje rad težaka bio
jednostavniji i isplativiji. Zato je rok sadnje bio kraći, a podavanja veća. Za
murterske je prilike važno to da se od osamdesetih godina 15. stoljeća do
tridesetih godina 16. stoljeća na većini oranica u murtersko-betinskom polju
prvi put sade vinogradi. Riječ je o najkvalitetnijim otočnim zemljama koje su bile
opterećene rentom od trećine, a na nekim mjestima i od polovice svih posađenih
i zasijanih kultura.433
Vinogradizacija pašnjaka i krčevina kontinuiran je proces sa srednjovjekovnim
začecima434 i kulminacijom u 17. stoljeću, kad se privode kulturi otočni gajevi
Jasenovac, Koromašnica i Raduč te Modrave na susjednom kopnu. Budući da je
kultivacija krša zahtjevan agrarni zahvat, rente su s krčevina bile manje, a rok
za sadnju duži. Ugovori o krčenju vrlo su često sadržavali stavke o sadnji loze, a
rjeđe se krčevina pripremala za sijanje. Često se krčilo bez pismenog dogovora,
a onda se naknadno, nakon što bi težak parcelu dijelom ili u cijelosti iskrčio,
pristupalo sklapanju ugovora o sadnji i obrađivanju.435 Teren koji se privodio
kulturi u izvorima je najčešće opisivan kao kamenit odnosno krševit (terreno
grezo/sassoso/carso), šumovit (terreno boschiuo) ili pod ledinom (terreno inculto).
Tako je, primjerice, Kolica, udovica pokojnog Jurja Dragojevića, godine 1558.
dala težaku Peri Purkiću na krčenje i sadnju (ad desgrezandum et pastinandum)
ledinu u Podjasenovcu, uz ugovorenu rentu od petine vina.436 Nekoliko godina
kasnije braća Petar i Frane Dragojević daju ad desboschandum et pastinandum
Pavi Naperotiću šumovitu parcelu od 10 gonjaja u predjelu Tužbine,437 a Mihi
Strikeliću ad desgrezandum et ad vineam et pastinum reducinduum tri gonjaja
zemlje u Stančidragi.438 Godine 1586. težak iz Betine Jure Burutinović obvezao se
da će u roku od osam godina iskrčiti i zasaditi šest gonjaja ledine u Lučici,439 a dvije
godine kasnije trojica Betinjana sklapaju ugovor o krčenju 15 gonjaja zemlje u
Jasenovcu koje je trebalo biti dovršeno u roku od 10 godina.440 Gospodar zemlje
često je davao težaku pripomoć u novcu ili naturi (hrana, oruđe za rad, odjeća)
433
DAZD, ŠB, kut. 22, sv. 12a, 2v-3r, 19v; kut. 23/III, sv. c, 224v; kut. 23/IV, sv. b, 70v.
434
Ne ulazimo, naravno, u prethrvatsko razdoblje.
435
Usp. Juran 2004, 170-174.
436
DAZD, ŠB, kut. 30/VII, sv. a, 44v.
437
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. a, 66r.
438
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. b, 20v.
439
DAZD, ŠB, kut. 48, sv. 48I, 56r.
440
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. d, 222v.
106
kao svoj udio u troškovima pripreme terena za sadnju (krčenje, kupnja sadnica, otok
murter
prijevoz gnojiva i dr.). Primjer su za to ugovori o krčenju koji su sklopljeni 1607. u 16. i 17.
stoljeću
godine između Ivana Tranquilla i trojice murterskih težaka, od kojih je jedan
kao pripomoć od gospodara dobio šest lira, drugi tri lakta tkanine, a treći šest
tolara.441
U nekim težačkim ugovorima iz 17. stoljeća nalazi se stavka koja
onemogućuje dijeljenje vinograda među nasljednike. Od zakupnika se očekuje
da zadrži cjelovitost parcele te da se ona uvijek vodi pod imenom jednog
nositelja (težaka). To je očito pokazatelj uznapredovalog procesa parcelizacije i
usitnjavanja zemljišta, koji su gospodari, zbog jednostavnije kontrole prihoda,
nastojali usporiti.442
U isto se vrijeme javljaju, doduše rijetki, primjeri osiguranja nasljednih
težačkih prava, a najraniji potječe iz 1562. godine, kad je Nikola Tavilić dao
u repastinaciju Mihi Naperotiću i njegovoj braći četiri i pol gonjaja zemlje
kod Studenca, uz obvezu davanja polovice uroda, a posebnom je ugovornom
stavkom rečenoj braći ili njihovim nasljednicima dodijeljeno pravo da nakon
propasti loze na istom zemljištu zasade novu lozu.443 Nekoliko je sličnih
primjera iz druge polovice 17. stoljeća. Tako je Frane Divnić 1668. godine dao u
težaštinu Ivi Belinu jedan gonjaj zemlje u betinskim Polovinama, ostavljajući mu
mogućnost da nakon propasti postojeće loze podigne novi nasad.444 Isti je Divnić
godinu dana kasnije dao Mikuličinima iz Betine “u vječni zakup na obradu” (in
perpetuo a lauorar et gouernar concesso) dva gonjaja zemlje u Prišnicama, uz
uvjet da zemlja zadrži cjelovitost, s tim da su mu koloni za stavku o “vječnosti”
(perpetuita) bili dužni isplatiti naknadu od 210 lira.445 U ugovoru koji su Murterini
sklopili 1671. godine s trojicom koncesionara zemalja na Modravama bilo je
predviđeno da težaci, nakon što propadnu prvozasađeni modravski vinogradi,
na istim mjestima zasade nove. Ako se pak ne bi pridržavali dogovorenih uvjeta,
zemlju će dobiti u težaštinu drugi iz njihova sela.446
Osim što je koristio mogućnost sadnje vlastita vinograda, težak je mogao
zakupiti već uzgojeni vinograd. U tom slučaju nije imao pravo raspolaganja
441
DAZD, ŠB, kut. 55/I, libro secundo, 12r, 14r, 18r-v.
442
DAZD, ŠB, kut. 54, sv. c, 134r-v.
443
DAZD, ŠB, kut. 30/VII, sv. c, 141v.
444
DAZD, ŠB, kut. 79/II, sv. 2, 951r.
445
DAZD, ŠB, kut. 79/II, sv. 2, 979r-v.
446
DAZD, ŠB, kut. 79/II, sv. 2, 999v-1001v. Slične su odredbe ugovora sklopljenog 1621. go-
dine između šibenskog kaptola i zlarinskih seljaka povodom krčenja i nasađivanja dotad
neobrađivanih zlarinskih zemalja (Stulli 1992, 281-283).
107
Kristijan Juran
otok
murter
vinovom lozom, nego samo pravo obrađivanja koje mu je pripadalo do isteka
u 16. i 17.
stoljeću
zakupa. Uzgojeni je vinograd mogao uzeti na obradu izravnim zakupom od
gospodara ili ugovorom o podzakupu. Takvi su ugovori bili rijetki, jer je loza
uglavnom bila u vlasništvu težaka temeljem emfiteuze. Ako bi gospodar otkupio
lozu ili je o svom trošku zasadio, onda bi je obično davao u zakup uz rentu od
polovice uroda. Tako je bilo u slučaju iz 1532. godine, kad je Betinjanin Nikola
Dehanović zakupio vinograd u predjelu Divic Most (danas Divičića Most na
Punti Rata), prihvaćajući ujedno obvezu da svake godine zemlju zagnoji s 50
vreća gnoja, za što mu je gospodar kao pripomoć trebao godišnje davati 40
solda.447 Dehanović se također obvezao da će zasaditi lozu i na neobrađenom
dijelu parcele, uz rentu od trećine uroda. U arhivskoj građi pronašli smo i
nekoliko primjera podzakupa. Tako je 1516. godine Ive Hrvatinić iz Kulišića, kao
zastupnik svoje supruge Mande iz Murtera, dao na obrađivanje (ad laborandum)
svom ujaku Fabijanu Borovičiću iz Vodica dva murterska vinograda, od kojih je
jedan bio u Plasi, a drugi u Prapanici. S onoga u Plasi davala se trećina Margariti
Simeonić, dok je onaj u Prapanici bio opterećen petinom u korist vlasnika zemlje
Augustina Dragojevića. Ugovorom je bilo određeno da podzakupnik, nakon što
namiri dužnu rentu gospodarima, preostali urod podijeli sa zakupodavcem na
polovicu.448 Navest ćemo i primjer iz 1573. godine, kad je Lovre Kečić najprije
prodao svoj vinograd na zemlji Urse Divnić, a onda ga zakupio, obvezujući se
novom vlasniku loze davati trećinu uroda, i to nakon što podmiri trećinu svojoj
gospodarici Divnićki.449 Takvi ugovori nisu česti, jer za težaka nisu povoljni.
U pravilu im težak pristupa u potrebi za novčanim sredstvima, pa ih možemo
smatrati nekom vrstom kreditnih ugovora, gdje je vlasnik loze vjerovnik, a težak
dužnik, koji dug isplaćuje u godišnjim naturalnim ratama.
Zakup prihoda
Gospodari su prihode sa svojih posjeda često davali u zakup (locatio ad affictum),

i to izravnim pogodbama, na rok od jedne do 10 godina, ponekad i na duže
razdoblje, a zakupnina se u pravilu plaćala u novcu, rjeđe u naturi. U zakup se
davao čitav posjed ili jedan njegov dio ili pak određena vrsta prihoda, primjerice
od vinograda, maslina ili smokava. U drugoj polovici 15. stoljeća vlasnik je
447
DAZD, ŠB, kut. 30/III, sv. za godine 1532. – 1533., poz. a, 141r.
448
DAZD, ŠB, kut. 23/VII, sv. g, 111r-v.
449
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. b, 93r-v.
108
otoka Frane Dragojević prihode sa svojih murterskih posjeda davao u zakup otok
murter
svojim sugrađanima – plemićima, građanima i obrtnicima,450 uz jedan izuzetak u 16. i 17.
stoljeću
iz 1497. godine, kad je prihode sela Jezera dao u jednogodišnji zakup dvojici
Jezerana.451 Za razliku od Frane Dragojevića, njegovi su nasljednici pokušavali
vlastitim angažmanom te boljom organizacijom i kontrolom zemljišnog
poslovanja povećati rentabilnost murterskih posjeda, nastojeći ujedno nametnuti
otočanima veća davanja od uobičajenih. To je dovelo do dugotrajnih sporova
između zemljovlasnika i njihovih kmetova odnosno težaka, koji su okončani
odlukom mletačkih vlasti o konzervaciji “starih običaja” iz 1563. godine. Čini
se da je time otvoren put većem učešću težaka u zakupima prihoda. Budući
da je iznos zakupnine (paušalna procjena) u pravilu bio manji od prihoda te
da se zakup mogao poništiti u slučaju prirodnih nepogoda i ratnih neprilika,452
zakupnici su, pogotovo u rodnim godinama, mogli ostvariti veliku dobit. Ta je
dobit neke murterske težake, koji su u više navrata zakupljivali prihode svojih
gospodara, materijalno znatno osnažila i omogućila im veći ugled i utjecaj u
seoskoj i otočnoj zajednici.
Nakon spomenutog primjera iz 1497. godine, na prvog sljedećeg domaćeg
zakupnika prihoda nailazimo u ugovoru sklopljenom pola stoljeća kasnije,
kada je Ivan de Draganis dao u zakup Anti pok. Stipe Politkovića iz Murtera,
stanovniku Šibenika, prihod od svojih murterskih maslina.453 Katarina, kći pok.
Grgura Draganića, dala je 1557. godine u zakup Peri Purkiću sve zemlje koje je
obrađivao kao njezin težak, za ukupni iznos od 42 libre (34 libre u novcu, tri
libre u škopcu i pet libara u barilu vina).454 Kad se daje u zakup prihod sa samo
jedne parcele, zakupnik je najčešće težak koji dotičnu parcelu obrađuje.455 No,
to je mogao biti i neki drugi težak, pa je tako 1567. godine Nikola Mudronjin
zakupio prihod s vinograda u Brižinama koji je obrađivao njegov sumještanin
450
Tako je, primjerice, 1472. godine Frane dao u zakup prihode Murtera i Jezera Mihi Ivanovu
iz Šibenika na dvije godine, za 150 dukata godišnje (DAZD, ŠB, kut. 18/II, sv. d, 21v). Go-
dine 1475. prihode s jezerskih zemalja drže u zakupu Šibenčani majstor Ivan Obrtić i Matej
Pavlović (DAZD, ŠB, kut. 21/I, sv. f, 30r-v), a 1484. prihode Velog Sela zakupljuju na rok
od četiri godine ser Mihovil Petrov i ser Mihovil Kopešić (DAZD, ŠB, kut. 18/IV, sv. c, 64r).
Početkom 16. stoljeća zakupnik jezerskih zemalja je Augustin Divnić (DAZD, ŠB, kut. 27, sv.
c, 107v-108r).
451
452
DAZD, ŠB, kut. 46-47, sv. 46b, 154v.
453
DAZD, ŠB, kut. 36/II, sign. g, 11v.
454
DAZD, ŠB, kut. 30/VI, sv. za godinu 1557., 79r.
455
DAZD, ŠB, kut. 30/VII, sv. d, 169r.
109
Kristijan Juran
otok
murter
Ive Cvitulović.456 Kod zakupa većih posjeda iznosi su dosizali i do 100 zlatnih
u 16. i 17.
stoljeću
dukata godišnje, kao što je slučaj u ugovoru koji je 1561. godine sklopljen
između Urse Divnić te Ive i Mate Cvitulovića iz Murtera.457 Divnići su kasnije
svoj posjed davali u zakup za 140 dukata godišnje.458 Zakup nije morao biti
uvijek ugovoren u novcu, kao što pokazuje isprava iz 1579. godine, kojom je
Nikola Simeonić svoje zemlje dao u zakup Anti Vodanoviću, za pet i pol modija
slatkog bijelog vina godišnje, i to onog koje se učini od grožđa sa zakupljenih
vinograda.459
Na zakupe prihoda odlučuju se poduzetniji težaci i oni koji su materijalno
snažniji, pa svojim imanjem mogu jamčiti gospodaru isplatu ugovorenih
potraživanja.460 Neki od njih zakupljuju i prihode s posjeda izvan matičnog otoka.
Tako je, primjerice, Pere Purkić 1567. godine uzeo u zakup gaj s pašnjacima u
Podlanovu pokraj Srime,461 a 1598. predstavnici šibenskog kaptola dali su u
zakup Andriji Novoseloviću prihode s kaptolskih zemalja na otoku Pašmanu.462
Svaki je zakup, razumije se, nosio i određeni rizik. U godinama slabih ljetina dobit
je bila upitna, a težaci su ionako znali prikriti stvarnu količinu uroda. Ponekad
su, naravno, ostajali dugovi. Tako su dug od 70 dukata za zakup Divnićevih
posjeda 1603. godine morali podmiriti nasljednici pok. Ive Vodanovića iz Velog
Sela i Grgo Jakovčev iz Betine, a kako nisu imali drugog načina, predali su
vjerovniku u vlasništvo svoju lozu na četirima vinogradima ukupne površine
devet gonjaja.463
Mnogi su zakupi prihoda s murterskih zemalja posvjedočeni i u prvoj polovici
17. stoljeća,464 no kasnije ih je sve manje. Tomu je jedan od razloga zasigurno to
što poduzetniji težaci od sredine 17. stoljeća pronalaze nove mogućnosti zarade
u zakupima kornatskih pašnjaka, a valja ukazati i na to da se u isto vrijeme
zaoštravaju odnosi između težaka i gospodara zbog novih krčevina.
456
DAZD, ŠB, kut. 36/VI, sign. c, 27v.
457
DAZD, ŠB, kut. 30/VII, sv. c, 88r.
458
DAZD, ŠB, kut. 52/I, sv. a, 190v.
459
DAZD, ŠB, kut. 37, stari spisi, sv. XIV/B, 53r-v.
460
Usp. Juran 2004, 167-168.
461
DAZD, ŠB, kut. 36/VI, sign. c, 13r.
462
DAZD, ŠB, kut. 50/I, sv. c, 192r.
463
Juran 2004, 169.
464
DAZD, ŠB, kut. 55/I, libro secundo, 192v-193r; kut. 60, sv. 60b, 48v; kut. 50/III, sv. c, 73v;
kut. 50/III, sv. c, 115v-116r; kut. 50/IV, sv. za godine 1620. – 1623., 112v-113r; kut. 71, sv.
a, 27v-28v; kut. 55/III, libro quinto, 98r; kut. 55/III, libro quinto, 133v-134r.
110
Podavanja otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Obveze murterskih kmetova prema vlasniku zemlje jasno su definirane
ugovorom o zakupu otoka iz 1396. godine.465 Tijekom sljedećih su desetljeća i
stoljeća održavane tri temeljne vrste kmetskih i težačkih podavanja: naturalna
renta (teratik odnosno dominikal), tlaka i darovi.
Naturalna renta
Arhivska vrela ranog novog vijeka naturalnu rentu poznaju pod nazivima
teratik (terraticum) i dominikal (dominicale). Od 16. stoljeća u široj je uporabi
termin dominikal. Obično se u radovima koji razmatraju dalmatinske agrarne
odnose oba naziva prevode u hrvatski termin zemljarina, koji dobro stoji ondje
gdje je iz konteksta razvidno da je riječ o naturalnoj renti, ali mu je uporaba
dvojbena u primjerima kod kojih je nejasno označava li naturalno ili novčano
podavanje.466 Zato je najprikladnije rabiti nazive naturalna renta i (za razdoblje
od 16. stoljeća) dominikal.
Pri ustanovljenju kmetskih odnosa na otoku Murteru naturalna je renta
iznosila trećinu žitarica i petinu grožđa odnosno mošta. Novi su vlasnici otoka
od sredine 15. stoljeća pokušavali, a u tomu su djelomice i uspjeli, povećati
rentu s nekih zemalja, pogotovo onih u murtersko-betinskom polju, gdje su
vinogradi uzimali mjesto oranicama, te onih koje su otete šumi i kršu, na kojima
dotad nisu postojali ugovoreni zemljišni odnosi. Od težaka koji su potkraj 15.
i početkom 16. stoljeća u polju sadili vinograde redovito se zahtijevalo trećinu,
pa čak i polovinu uroda, dakle onoliko koliko se davalo od oranica, dok se u
brojnim pojedinačnim ugovorima o podizanju vinograda izvan polja susreću, uz
dominantnu petinu, podavanja od četvrtine i trećine. Za jedan je vinograd u polju
zabilježeno i podavanje od dvije petine.467 Nakon brojnih težačkih prosvjeda i
parnica s gospodarima, raznoliki su i neujednačeni iznosi naturalne rente odlukom
mletačke vlasti 1563. godine svedeni na tri propisane vrijednosti; određeno je da
se sa svih oranica daje trećina, s vinograda u polju također trećina, a s onih izvan
polja petina. Iako je ta odluka uvela red u murterske zemljišne odnose, i dalje su
465
Dulibić 1955.
466
Problem je zapravo u dvoznačnosti latinskog termina terraticum, koji se ponekad odnosi
na naturalnu rentu, a ponekad na godišnju novčanu naknadu koju zakupnik (koncesionar)
plaća vlasniku zemlje za nasljedni zakup (koncesiju).
467
DAZD, ŠB, kut. 28/I, sv. a, 35v.
111
Kristijan Juran
otok
murter
se sklapali ugovori s različitim iznosima rente. Tako se ponekad s vinograda izvan
u 16. i 17.
stoljeću
polja daje više od petine, a s vinograda u polju manje od trećine.468 Najplodnije
parcele i dalje su bile opterećene davanjem polovine.469 Visina podavanja često
se ujednačuje po pojedinim kontradama (predjelima), pa se, osobito u 17. i 18.
stoljeću, u nekim težačkim ugovorima uglavljuje dominikal “uobičajen za dotičnu
kontradu”.470 Sve što je prethodno navedeno odnosi se na ugovore o podizanju
vinograda. Ako se pak ugovarao zakup već zasađenog vinograda, renta je bila
veća i iznosila je najčešće polovinu uroda, dok je u podzakupu težak je mogao biti
opterećen i rentom od dvije trećine.
Premda se za njom u praksi nije često posizalo, postojala je mogućnost
redukcije ili povećanja rente u zamjenu za određeni novčani iznos. Tako je težak
Mate Jadrešić 1604. godine sklopio ugovor s Franom Divnićem, obvezujući se
da će s jednog vinograda, u zamjenu za primljenih 10 lira (što je bio neznatan
novčani iznos), ubuduće davati rentu od četvrtine umjesto dotadašnje petine.471
Jadrešićevi sumještani Bokanovi bili su očito u mnogo povoljnijem materijalnom
položaju, jer su u zamjenu za trajnu redukciju dominikala s jednog vinograda u
Betini od polovine na trećinu, predali gospodaru zemlje Divniću neko zemljište
od 10 gonjaja (!), koje je prije bilo u posjedu izvjesnog Frane Gentilija.472
Ugovoreni iznos rente za vinograd u pravilu se odnosio i na plodove maslina,
smokava i drugih voćaka koje su se u njemu nalazile. Naravno, postojala su
odstupanja, posvjedočena osobito u prvoj polovici 16. stoljeća (dakle prije
spomenute parnice između kmetova i gospodara te posljedične odluke mletačke
vlasti iz 1563. godine). Tako se s nekih vinograda u Brižinama i Tučinama
davala petina vina i četvrtina voća,473 s vinograda u Oranom Docu četvrtina
vina i trećina voća,474 a s vinograda u Prišnicama petina vina, a od voća ništa.475
Kasnije su se podavanja ujednačila i ustalila; od maslina u polju davalo se kao i
od grožđa, a od maslina posađenih na iskrčenom zemljištu čitav je urod ostajao
težaku.
468
DAZD, ŠB, kut. 39/I, sv. za godine 1571. – 1575., 84r-v; kut. 50/I, sv. za godine 1588. –
1594.; kut. 79, sv. 3, 1430r-v; 24v-25v; kut. 87/VI, knj. 11, 1467v-1468v.
469
DAZD, ŠB, kut. 54, sv. c, 134r-v.
470
DAZD, ŠB, kut. 79, sv. 3, 1672r-v.
471
DAZD, ŠB, kut. 55/I, libro primo, 11v.
472
DAZD, ŠB, kut. 79/II, sv. 2, 953v-954v.
473
DAZD, ŠB, kut. 23/VI, sv. b, 133v.
474
DAZD, ŠB, kut. 30/I, sv. za godine 1514. – 1515., 62v.
475
DAZD, ŠB, kut. 29/IV, sv. a, 98v-99r.
112
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Dio dokumenta iz 1669. godine s prikazom kuće i vrta Tadije Osoranova u Jezerima.
Tekst i nacrt djelo su javnog mjernika Ivana Spetiea (DAŠI, Miscellanea, kut. 2, br. 54).
113
Kristijan Juran
otok
murter
Slično kao na otoku bilo je i na tišnjanskim posjedima u Oštrici i Ivinju. I
u 16. i 17.
stoljeću
ondje je, naime, renta izvorno iznosila petinu vina i trećinu žita.476 Isto je tako
bilo i izuzetaka, što potvrđuje primjer iz 1666. godine, kad su braća Frkić iz
Tisnog sadili lozu u ivinjskim Plasama, obvezujući se na podavanje polovine
uroda.477
Za razliku od matičnih posjeda murterskih seoskih zajednica, okupljenih
i pravno uređenih u srednjovjekovnom razdoblju, državne zemlje na kopnu,
koje su preosvojene od Turaka u drugoj polovici 17. stoljeća te potom dane na
obradu Murterinima, Betinjanima (Modrave) i Tišnjanima (Dubrava i Dazlina),
bile su opterećene desetinom. No, kako je država najveći dio tih zemalja dala
u koncesiju zaslužnim pojedincima i institucijama, težaci su uz desetinu morali
davati i dominikal koncesionaru. Sa zemalja u Dubravi, koje je država dodijelila
šibenskoj biskupiji, Tišnjani su davali osminu,478 a Murterini i Betinjani
modravskim su koncesionarima davali u početku šestinu, pa petinu, a onda
ponovo samo državi desetinu.479
Tlaka
Pod tlakom ili radnom rentom najčešće se podrazumijevaju dvije vrste obveza
prema vlasniku zemljišta: rad na zgonu i dovoz ljetine. U murterskom je
slučaju obveza rada na zgonu (bila su dva na otoku; naizmjence se u godišnjim
ciklusima na jednom sijalo, a na drugom oralo i gnojilo) ostala i nakon što su
Dragojevići sredinom 15. stoljeća postali vlasnici otoka. No ubrzo je ukinuta,
jer je i gospodarima i težacima bilo u interesu da zgone, koji su po svojoj naravi
oranice, pretvore u rentabilnije vinograde. Obvezu dovoza ljetine kmetovi nisu
uspjeli izbjeći, iako su to tijekom 15. stoljeća pokušavali.480 U jednom dokumentu
iz 1514. godine stoji da je dovoz zemljišnih plodova u Šibenik obveza sukladna
običajima otoka (conductum Sibenici iuxta consuetudinem insule predicte),481 a
potvrđuju je i brojne druge isprave 16. stoljeća.482 S druge strane, ponekad se
476
Stošić 1941, 202.
477
DAZD, ŠB, kut. 79/II, sv. 2, 894v.
478
DAZD, ŠB, kut. 87/IX, sv. 18, 388v-389v.
479
DAZD, ŠB, kut. 79/II, sv. 2, 999v-1001v; kut. 81/VII, sv. CI, 5004r-5005r; kut. 87/VI, sv. 11,
1386r-v.
480
481
482
DAZD, ŠB, kut. 30/I, sv. za godine 1514. – 1517., 101v-102r, 203v-204r; kut. 36/III, octavus
quinternus, 17r-v; kut. 30/VI, sv. a, 98r-v; kut. 45, sv. 47/I, 516r-517r.
114
urod trebao dopremiti samo do gospodarova broda, koji bi u vrijeme žetve i otok
murter
berbe bio privezan na glavnom mjesnom mulu ili u nekoj od drugih otočnih u 16. i 17.
stoljeću
uvala (conductio ad barcham, conductio ad litus dicte insule),483 dok su neki
plemići putem svojih dvornika uzimali ljetinu na samoj zemlji (in griblia).484
Poznata su nam još dva netipična primjera tlake. Prvi je sadržan u ispravi
s početka 16. stoljeća, kojom je Ivan Krstitelj Zavorović dao u težaštinu Blažu
Skočibušiću iz Murtera teren u Plasi, uz rentu od trećine vina i voća. Težak je
ujedno prihvatio godišnju obvezu od tri dana oranja na zemlji koju mu gospodar
bude odredio. Budući da je nekoliko godina zanemarivao tu obvezu, naknadnim je
ugovorom trodnevna tlaka zamijenjena rentom od polovine, umjesto dotadašnje
trećine, uroda.485 Drugi je primjer iz 1678. godine, kad je Frane Soppe Papali
dao u trajni zakup dvojici Jezerana teren za podizanje kuće u Luci, a oni su, uz
godišnju zakupninu, uzeli i obvezu da na njegov poziv, najavljen nekoliko dana
prije, u svojim brodovima prevezu gospodara ili nekoga od članova njegove
obitelji tamo gdje im bude naloženo.486 Sličnih je obveza zacijelo bilo mnogo više
nego što to pokazuju isprave koje smo proučili.
Uz navedene oblike tlake, koji su sastavni dio odnosa između vlasnika
zemlje i njegovih kmetova, postojala je i javna tlaka (službe aliti facjuni), koju
su činile obveze seljaka prema svojoj seoskoj zajednici, komuni i državi (čišćenje
voda, čuvanje straža, besplatni prijevoz, sudjelovanje u javnim gradnjama i sl.).487
Većinu su tih obveza vlasti uvodile po potrebi. Primjerice, tijekom Kandijskog
rata sva su sela sudjelovala u obnovi i dogradnji šibenskih zidina i utvrda, pa
je u tu svrhu 1664. godine naloženo sucima otočnih sela da pošalju u grad 25
Tišnjana, 24 Murterina, 20 Jezerana i 14 Betinjana.488 Murterski su otočani
također pravili vapno i vadili kamen, koji su na svojim brodovima prevozili do
Grada.489 Bilo je i onih koji su pokušavali, s više ili manje uspjeha, izbjeći javnu
tlaku, a ponekad su i sâme seoske zajednice tražile oslobođenje od nametnutih
kolektivnih obveza.490
483
DAZD, ŠB, kut. 28/III, sv. g, 33v; kut. 30/VI, sv. a, 87v-88r; kut. 30/VI, sv. za godinu 1557.,
84v.
484
DAZD, ŠB, kut. 28/III, sv. e, 42r; kut. 30/II, sv. za godine 1524. – 1531., poz. c, 38v, 41r.
485
DAZD, ŠB, kut. 23/VI, sv. 26.V.c, 32r.
486
DAZD, ŠB, kut. 72/II, sv. a, 62v-64v.
487
Peričić 1980, 49-52; Stulli 1992, 304; Kolanović 1995, 146.
488
DAZD, GP, kut. 27, 371v-372r.
489
DAZD, GP, kut. 38, 75v, 199r.
490
DAZD, ŠB, kut. 87/I, sv. 1, 80v-81v.
115
Kristijan Juran
otok
murter
Darovi (honorancije)
u 16. i 17.
stoljeću
Kmetovi su gospodaru za selište i vrt davali darove (honorancije), u naturi ili u
novcu. Darovi su bili iskaz ovisnosti kmeta o svom gospodaru, a davali su se
uglavnom na blagdane, “po običaju”.491 U više puta spomenutom ugovoru o
zakupu Murtera s kraja 14. stoljeća bilo je određeno da zakupnika, uz ostalo,
pripada i dar (pro dono) od svakoga kmeta, i to godišnje dvije kvarte žita, dvije
kokoši i jedan kozlić ili 20 solda.492 Prema tome, dar je mogao biti u naturi ili u
odgovarajućoj protuvrijednosti u novcu. Za murterska selišta kmetovi su u 16.
stoljeću davali u pravilu 20 solda,493 a kasnije se taj iznos povećao, jer se povećao
i broj obitelji koje su stanovale na pojedinim selištima. Podaci u knjizi prihoda
obitelji Divnić iz 17. stoljeća svjdoče o tomu da kmetovi u plaćanju honorancije
nisu bili odviše revni, pa su je često podmirivali kumulativno za više godina ili
su pak dugove ostavljali svojim nasljednicima.494
Livel
Uz naturalnu rentu, tlaku i darove, postojalo je i novčano podavanje zvano

livel ili vječni livel (livello perpetuo). Riječ je o ugovorenoj godišnjoj naknadi
za ustupljeno zemljište na kojemu je korisnik (livelar) pravio vrt, gradio kuću,
magazin ili kakvo drugo zdanje. Prema tomu, livel je sličan honoranciji, pa se ta
dva termina od 16. stoljeća često rabe kao sinonimi. No, polazišta su im različita.
Pretpostavljamo da je honorancija u izvornom obliku naturalno davanje, a livel
novčano, da je honorancija ono što je “po običaju”, što se podrazumijeva, a livel
točno određena obveza po ugovoru. Uz to, honorancija je i svaki jednokratni
“dar” gospodaru, koji je mogao biti motiviran različitim razlozima. Vidjeli smo
tako da težak “daruje” svoga gospodara u znak zahvalnosti za plodno zemljište
koje mu je dao na obradu. S druge strane, livel se plaća za najam kuće, ali i za
korištenje zemljišta koje država dodijeljuje u trajnu koncesiju.495
Navest ćemo nekoliko od brojnih sačuvanih ugovora o davanju zemljišta u
livel. Tako je 1552. godine Damjan Dragojević ustupio braći Purkić zemljište
na kojem je pokojni Jure Kravarić bio napravio kuću, dvor i vrt, za godišnji
491
Raukar 1977b, 182; Kolanović 1995, 142.
492
DAŠI, OD, sv. 51, poz. 53.
493
DAZD, ŠB, kut. 30/III, sv. za godine 1532. – 1533., poz. b, 68v.
494
Isto.
495
116
livel od 20 solda, koji se plaćao na blagdan sv. Mihovila.496 Na isti je blagdan otok
murter
svake godine livel od 28 solda plaćao Pave Naperotić za selište s vrtom (unum u 16. i 17.
stoljeću
sedile cum suo horto), što mu ga je 1565. godine dala u zakup (locatio) Ursa
Divnić.497 Godine 1568. braća Frane Dragojević i Petar Mihetić Dragojević dali
su u trajni livel (ad perpetuum liuellum) Andriji Baćinoviću jedan gonjaj ledine
pored Tisnoga, na kojoj je livelar već napravio krušnu peć i steralište za sušenje
smokava, i to za dvije kokoši godišnje.498 Tu je, dakle, riječ o livelu u naturi.
Murterski župnik don Pere Meštrović dobio je 1587. godine od Frane Divnića
u trajni livel neizgrađenu parcelu (locum vacuum) u Betini, kod vrta braće Belić
i mora, uz obvezu na podavanje od četiri mlade živine godišnje.499 Dvije godine
kasnije Divnić je dao Andriji Burutinoviću u trajni livel novu kuću s dvorom u
Betini te vrt u Artićima, za godišnje četvrt modija vina.500 U prvoj polovici 17.
stoljeća zabilježeni su različiti oblici livela: nasljednici Mare Martinčeve za dvor
u Betini daju par kokoši, Stipica Bosnin za mul pod Njivama četiri solda, Nikola
Meštrov za kuću na Luci u Jezerima osam solda, Ante Čohle za kuću na istom
mjestu jednog kozlića ili tri lire i 10 solda, itd.501
Visina podavanja – trajni izvor sukoba
Obveze kmetova i težaka prema svojim gospodarima ključni su vezivni

elementi i najosjetljiviji segmenti zemljišnih odnosa. Često su bivale predmetom
manipulacije i sudskih sporova, jer ih zakonski propisi nisu cjelovito regulirali,
pa je bilo mnogo prostora za jednostrana “nametanja” običaja i ugovornih
obveza. U ugovoru iz 1396. godine naturalna je renta bila precizno uglavljena
i utemeljena na “starim običajima”. Iznosila je petinu od uroda vinove loze i
trećinu od svega posijanog. Podavanja s oranica nikad nisu bila sporna, ali je
renta s vinograda u kontinuitetu bila utegom u odnosima između gospodarâ,
koji su za neke vinograde, pogotovo one koji su se sadili na mjestima prijašnjih
oranica, tražili povećanje rente, i kolona, koji su se čvrsto držali “starih običaja”.
496
DAZD, ŠB, kut. 29/V, sv. c, 112r.
497
DAZD, ŠB, kut. 30/VII, sv. d, 177v.
498
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. a, 69r-v.
499
DAZD, ŠB, kut. 48, sv. 2, 41r.
500
DAZD, ŠB, kut. 48, sv. 5, 40r.
501
117
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Prikaz polja između

Betine i Murtera iz
17. stoljeća (DAŠI,
OD, kut. 12, br.
278). Naručio
ga je netko od
Divnića, očito s
nakanom da upiše
imena kmetova
i težaka koji su
obrađivali zemlje
u Podvornicama,
pod kućom
Divnićâ u Betini.
Zbog zanimljivih
topografskih
sadržaja karta
svakako zaslužuje
zasebnu obradu.
118
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
119
Kristijan Juran
otok
murter
Zemljišni sporovi između dviju suprotstavljenih strana javili su se nedugo
u 16. i 17.
stoljeću
nakon što je otok sredinom 15. stoljeća postao privatan posjed.502 Novi su vlasnici
tvrdili da ih prijašnji zakupnički ugovori ničim nisu obvezivali, pa su svoje odnose
s kmetovima nastojali urediti pojedinačnim privatno-pravnim ugovorima. Valja
imati u vidu činjenicu da je renta od petine vina bila uobičajena na općinskim
posjedima (Murter i Žirje), dok je na privatnim najčešće iznosila četvrtinu. Iz te
je perspektive posve razumljivo zašto su se Dragojevići i koncesionari zemalja
u murtersko-betinskom polju svim sredstvima borili za njezino povećanje.
Napominjemo također da se renta od petine odnosila na emfiteuzu, to jest na
ugovor o sadnji vinograda kojim je težak stjecao vlasništvo nad lozom, a ne na
ugovore o zakupu ili podzakupu postojećih vinograda.
Šibenski statut nije normirao visinu rente kod emfiteuze, nego je samo načelno
odredio da se ima davati prema običaju dotičnog kraja.503 Kolon je ponekad bio
primoran prihvatiti veću rentu, pogotovo ako je imao dug prema gospodaru
(što nije bila rijetkost), a vidjeli smo da je bilo i onih koji su veću rentu prigrlili
kako bi u težaštinu dobili kvalitetnije parcele. No, na povećanje rente u slučaju
otoka Murtera najviše je utjecao proces vinogradizacije oranica u polju, koji je
običajnu trećinu s oranica “ostavio u nasljedstvo” novim vinogradima.
Na zemljišne nesporazume i sudske procese iz 15. stoljeća nadovezali su se
događaji koji su koincidirali s pobunom pučana u Šibeniku 1510. godine. U
tekstu pučke predstavke koja je bila upućena mletačkim vlastima našle su se i
pritužbe murterskih otočana.504 Čini se da je povod takvom nastupu murterskih
kmetova bila dioba zemalja između sinova i kćeri pokojnog Frane Dragojevića,
učinjena prethodne godine.505 Murterini se žale da Dragojevići unose novine, da
traže dohodak preko petine i trećine, da na različite načine ometaju kmetove u
njihovu mirnom posjedu i pravima, kako bi ih prisilili da se odsele i oslobode
selišta za nove naseljenike. Premda su vlasti 1511. godine stale u obranu kmetova
i starih običaja, spor se obnovio tri godine kasnije.506 Dragojevići su se pozvali
na odredbe Šibenskog statuta, poričući kmetovo pravo stalnosti na zemlji, kao i
na činjenicu da su, sukladno postojećim propisima o davanju zemlje u težaštinu,
s nekim kmetovima već utanačili podavanja veća od petine.507 Šibenski je knez
presudio u korist kmetova, ali je sudski predah bio kratkotrajan. Već 1518. godine
502
Dulibić 1955, passim; Kolanović 1995, 111, 119, 135, 147-149, 153-154.
503
504
Isto.
505
DAZD, ŠB, kut. 23/VI, sv. za godinu 1509., 134r-145v.
506
Dulibić 1955, 64-65.
507
120
Augustin i Ivan Dragojević opunomoćuju svog brata Grgura i rođaka Dominika otok
murter
Petrevića da ih zastupaju pred mletačkim vlastima u parnici koju su pokrenuli u 16. i 17.
stoljeću
protiv svojih murterskih kmetova (cum suis villicis de insula Murtarii).508 Ishod
je ponovo bio isti; godine 1525. mletački su sindici potvrdili sve ranije odluke
gradskih i državnih vlasti koje su zabranjivale uvođenje bilo kakvih novina.509
Paralelno s parnicama koje su protiv Dragojevića vodile seoske zajednice
odvijale su se i pojedinačne parnice između kmetova i njihovih gospodara. Tako
je 1513. godine Martin Politković dobio parnicu protiv jednoga od Dragojevića,
koji je tražio veća podavanja od uobičajenih.510 Sličan je ishod bio u parnici
koja se 1544. godine vodila između Pere Purkića i braće Frane i Nikole pok.
Augustina Dragojevića.511 Kad su godinu dana kasnije Dragojevići izgubili i spor
s Ratkićima, morali su se obvezati da za neku parcelu u Glavatcu neće tražiti
rentu veću od petine.512
Sporovi zbog visine rente nastavljeni su početkom šezdesetih godina 16.
stoljeća. Zabilježeno je da su vlasti 1561. godine upozorile Petra Zavorovića
da od svojih težaka ne traži veću rentu od petine vina i trećine žita,513 a onda
se 1562./63. godine povela velika parnica, koja je s jedne strane postrojila sve
vlasnike murterskih zemalja, a s druge sve murterske kmetove i težake okupljene
u tri seoske zajednice. Vlasnike su u početku pred mletačkim sudovima zastupali
Ivan Mišić i Petar Zavorović,514 kasnije i brojni drugi plemići te mletački
pravobranitelji,515 a i seljaci su se potrudili oko svojih zastupnika, isprva dajući
punomoć dvojici uglednika iz svojih redova,516 a kasnije i mletačkim advokatima
Giustinianiju i Contariniju.517 Zastupnici seljaka parničnim su spisima priložili
popis zemalja s kojih se davala petina, kao i onih koje su bile opterećene većom
rentom (od četvrtine do polovine), želeći ukazati na neujednačenost zemljišnih
podavanja. Zanimljivo je da su sve parcele na području Jezera bile opterećene
običajnom petinom vina i trećinom žita, dok su Murterini i Betinjani davali
raznoliku rentu: 84,5 gonjaja zemlje bilo je opterećeno polovinom, 640,5
508
DAZD, ŠB, kut. 30/I, sv. za godine 1517. – 1519., 254r.
509
Dulibić 1955, 65.
510
Isto.
511
DAZD, ŠB, kut. 30/IV, sv. a, 74v.
512
DAZD, ŠB, kut. 38/I, sv. g, 69r-v.
513
DAŠI, OD, sv. 32, 13v.
514
DAZD, ŠB, kut. 36/V, sign. c, 5r-v, 7r-8v, 11r-12v.
515
DAZD, ŠB, kut. 36/V, sign. c, 32r-v; sign. f, 3r-v; sign. g, 24v-25r.
516
DAZD, ŠB, kut. 36/V, sign. b, 37r-38r.
517
Dulibić 1955, 67.
121
Kristijan Juran
otok
murter
gonjaja trećinom, 27 gonjaja četvrtinom te 715 gonjaja petinom.518 Odluku je
u 16. i 17.
stoljeću
Vijeće desetorice objavilo 1563. godine, presudivši da se sa zemalja u murtersko-
betinskom polju, i to onih koje su 1450. godine Mihetiću i Simeoniću dodijeljene
u trajnu i nasljednu koncesiju,519 ima davati trećina svega posađenog i zasijanog,
a sa svih ostalih zemalja petina vina i trećina žita.520 Da se ta odluka, barem u
početku, poštivala, potvrđuje isprava iz 1564. godine o diobi dobara između
nasljednika Grgura Dragojevića,521 no isto smo tako primijetili da se u nekim
kasnijim ispravama ponovo javlja renta od polovine i četvrtine.522 Bez obzira na
potonju činjenicu, u posljednjoj su trećini 16. stoljeća sporovi zbog naturalnih
podavanja konačno jenjali, no ubrzo su bili zamijenjeni drugim oblicima
zemljišnih razmirica, usmjerenih na problem vlasničkih i obrađivačkih prava na
krčevine, što će obilježiti murtersko 17. stoljeće.
Doduše, još je jednom naturalna renta uskovitlala murterske zemljišne
odnose, ali taj put zbog posjeda na kopnu. U drugoj polovici 17. stoljeća, naime,
kad su Turci protjerani iz zaleđa, Murterini, Betinjani i Tišnjani uzeli su na obradu
zemlje u Modravama, Dazlini i Dubravi. Te su zemlje nominalno bile podložne
državnoj desetini, ali ih je država dala u koncesiju zaslužnim pojedincima i
ustanovama, kojima su onda težaci bili prisiljeni davati neujednačenu rentu
od petine (Modrave) do osmine (Dubrava). Težaci su zahtijevali povratak na
državnu desetinu, tim više što su na dotičnim zemljištima iskrčili i zasadili
neke parcele prije nego što su ustupljena koncesionarima. To je bio razlog
zbog kojega su Betinjani u posljednjem desetljeću 17. stoljeća vodili parnicu
protiv modravskoga koncesionara Ivana Grižanića Semonića,523 uskraćujući mu
istodobno rentu, a na taj su način izbjegavali i državnu desetinu.524 Godine 1710.
protiv tog istog Grižanić Semonića pokrenuli su parnicu i Tišnjani, zbog sporne
rente koju je od njih zahtijevao kao uživatelj zemalja u Dazlini.525
518
DAZD, ŠB, kut. 36/V, sv. h, 1r-5r.
519
Vidi u poglavlju “Vlasnici”.
520
Dulibić 1955, 67.
521
U ispravi su zasebno popisane parcele na kojima je renta promijenjena temeljem navedene
odluke Vijeća desetorice. Tako je naznačeno da je s 13 od ukupno 25 parcela vinograda u
Bilavama (izvan polja) renta smanjena od trećine na petinu, sa 6 od 14 parcela u Staroj (u
polju, ali izvan zemljišnog kompleksa u koncesiji) smanjena je od četvrtine na petinu, ali isto
tako sa zemalja u Mladim Plasama (u polju, u koncesiji) povećana je od petine na trećinu!
(DAŠI, OD, sv. 3, 26r-31r, i sv. 5, 35r-41v.
522
Vidi potpoglavlje “Naturalna renta”.
523
DAZD, ŠB, kut. 81/VI, knj. LXXXV, 4230v i knj. LXLI, 4517v.
524
DAZD, OŠ, kut. 85, sv. 1/c, 51r-v; DAZD, GP, kut. 64, knj. III, 235r.
525
DAZD, ŠB, kut. 87/III, sv. 6, 1960r-v.
122
Pašnjaci i gajevi – privođenje kulturi i pitanje vlasništva otok

murter
u 16. i 17.
stoljeću
Kontinuirano privođenje krša kulturi jedno je od prepoznatljivih obilježja povijesti
dalmatinskoga otočnog prostora u srednjem i ranom novom vijeku. Intenzivniji
i organiziraniji rad na krčenju pašnjačkih i šumskih površina primijećuje se od
14. stoljeća,526 a kulminaciju toga procesa, barem u murterskom slučaju, valja
smjestiti u 17. stoljeće.
Ako izuzmemo polja (murtersko-betinsko i jezersko), plodnija su zemljišta
na otoku (uz rubove polja, u docima i vrtačama) iskrčena i zasađena negdje do
sredine 16. stoljeća. Od tada u dokumentima možemo pratiti proces krčenja
kamenitijih i teže pristupačnih terena, a u prvoj polovici 17. stoljeća na red
su došli i gajevi, prvotno namijenjeni za ispašu i sječu drva.527 Vlasnici novih
krčevina, naravno, mogli su biti samo Dragojevići odnosno njihovi nasljednici.
Nije međutim poznato na temelju kojih se kriterija iskrčeno zemljište distribuiralo
među suvlasnike i težake. To se pitanje pokušalo riješiti 1614. godine dogovorom
između suvlasnika, kad je uglavljeno da postojeće krčevine trebaju pripasti onome
čiji ih je kmet iskrčio, uz poništenje ranijih ugovora, ako su bili utanačeni po
drukčijim načelima.528 Također je bilo određeno da krčevina koja se prostorno
naslanja na nečiji vinograd pripadne vlasniku tog vinograda, a izolirana krčevina
onome čija je zemlja takvoj krčevini najbliža. Premda je taj sporazum ispunio
zakonske praznine, a valja mu priznati i pravnu i prostornu logiku, teško je
bilo očekivati njegovu cjelovitu provedbu, odnosno poništenje prije sklopljenih
ugovora. Zato je njegovu primjenu valjalo osnažiti dodatnim ugovorima, pa su
tako 1627. godine šestorica Murterina obećala plemiću Frani Ferri da nikad
i ni u kojoj prilici neće krčiti zemlje drugim suvlasnicima otoka.529 Na slične
primjere nismo naišli. Vjerojatno nije slučajnost da je navedeni sporazum među
suvlasnicima otoka sklopljen iste godine kad je okončan dugogodišnji spor
između Jezerana s jedne, te Murterina i Betinjana s druge strane, oko prava
na gaj Mali Jasenovac,530 koji se nalazio na graničnom prostoru njihovih
suprotstavljenih teritorijalnih pretenzija. Spor je obnovljen 1637. godine, kad
su predstavnici seoskih zajednica Murtera i Betine opunomoćili Jurja Papalića
i Jacinta Mihetića Dragojevića da zatraže od vlasti dozvolu za krčenje Malog
526
Kolanović 1995, 150; Tudor 2004, 95.
527
Juran 2003a, 71-72 i 2004, 170-174.
528
DAŠI, OD, sv. 32, 21v-22r.
529
Juran 2004, 173.
530
Dulibić 1955, 68.
123
Kristijan Juran
otok
murter
Jasenovca. Istog su se dana murterski i betinski težaci obvezali da će, temeljem
u 16. i 17.
stoljeću
“drevnih povlastica i nikad prekinutih običaja”, za gospodare iskrčenih parcela
izabrati upravo Jurja i Jacinta. U slučaju, dakle, da spomenuta dvojica plemića
ishoduju dozvolu za krčenje, težaci će im davati uobičajenu petinu vina i trećinu
žita, a od plodonosnih stabala ništa.531 Protiv ovog ugovora ustali su Jezerani i
drugi suvlasnici otoka, negirajući pravo težaka da sami biraju svoje gospodare.
Generalni je providur najprije dao dozvolu za krčenje Malog Jasenovca, a onda
ju je, zbog uloženih žalbi, poništio.532
Zbog gladi za zemljom nezaustavljivi je proces kultivacije krša ubrzo načeo
druga dva otočna gaja: murterski Raduč i jezersku Koromašnicu. Time je ponovo
aktualizirano pitanje vlasništva i težačkih prava na novim krčevinama. Ovaj su
put, čini se, svi suvlasnici otoka bili suglasni, pa su 1647. godine dali seljacima
dopuštenje da gajeve Raduč i Koromašnicu među sobom podijele i iskrče.533
Problem se pojavio kad su sljedeće godine neki od seljaka iskoristili svoje “staro
pravo” i izabrali plemića Antonija Fondru za svoga patrona.534 Povela se tada
parnica između Fondre, koji je stao uz seljake i njihovo “staro pravo”, i drugih
patrona koji su to pravo negirali. Fondrinim protivnicima, koje su predvodili Juraj
Papalić, Petar Divnić i Dominik Semonić, nije bilo teško dokazati da tobožnjem
težačkom pravu biranja patrona nema traga u starijim ispravama, izuzme li se
pokušaj njegova uvođenja 1637. godine. Ukazali su također na činjenicu da je
otok Murter 1453. godine postao vlasništvo Augustina Dragojevića, što znači
da su udjele u zajedničkom vlasništvu nad neobrađenim zemljištem, pa tako i
nad gajevima, imali svi njegovi zakoniti baštinici. Potkrijepili su to primjerom
murterskih otočića, koji su dijelom još uvijek zajednički i nepodijeljeni, pa se
dominikal s njihovih parcela distribuira sukladno udjelu koji pojedini patron
ima u zajedničkom vlasništvu.535 Tako bi, po njima, trebalo postupiti i kod
podjele otočnih gajeva, jer koloni nemaju pravo odlučiti kome će se patronu
podložiti. Jednako bi pravedno bilo i da se gajevi podijele svim obiteljima
podjednako, uz načelo: čiji kmet, njegova zemlja. Patroni su k tomu optužili
Fondru da podmićuje težake raznim darovima. Fondra je, s druge strane, branio
pravo kolona da biraju patrone, tvrdeći da su gajevi u stvarnom posjedu seoskih
531
Isto.
532
Isto.
533
534
DAŠI, OD, sv. 31, 36r i dalje. Tako su Jezerani, njih više od 30, nakon što su 1647./48. godi-
ne iskrčili Koromašnicu, sklopili ugovor s Fondrom da će mu davati 1/3 žita i 1/5 vina, a on
im zauzvrat daje pripomoć od 15 lira svakome.
535
124
zajednica, koje ih stoljećima nesmetano uživaju, dok su baštinici Dragojevića otok

murter
samo njihovi nominalni vlasnici. Tvrdio je također da običaj biranja patrona u 16. i 17.
stoljeću
za zemlje koje se prvi put privode kulturi postoji stoljećima, što je potkrijepio
izjavama svjedoka. Tako je harambaša Murtera Mihovil Prinčević izjavio da
su seljaci s novoiskrčenih parcela mogli davati dohodak kome hoće, pa čak i
promijeniti gospodara koji im nije bio po volji.536 Fondru je, dakako, istaknuo
kao “dobroga” gospodara. Među svjedocima, uz vremešnije i uglednije seljake,
bili su i neki plemići: kapetan Nadal Theodosio, Marc’Antonio de Dominis,
Jerolim Mišić i Šimun Strižić.537 Višegodišnja je parnica (1647. – 1653.) imala
promjenjiv tijek, a pratili su je brojni sudski nalozi i naredbe objema stranama
da ne prikupljaju dominikal s vinograda na iskrčenim parcelama. Nakon što
je okončana, kao vlasnici spornih krčevina javljaju se i Fondra i Divnić i drugi
suvlasnici. Usporedimo li argumente obiju strana u sporu s podacima iz vrela 15.
i 16. stoljeća, ne preostaje nam drugo nego zaključiti da je “staro pravo” biranja
patrona zapravo izmišljeno i osmišljeno u krugu utjecajnijih članova seoskih
zajednica i nekolicine suvlasnika, koji su na perfidan način nastojali steći velik
dio novoiskrčenog zemljišta.
Vlasništvo nad pašnjacima i gajevima općenito je jedno od važnijih
pitanja dalmatinske agrarne povijesti, koje još čeka primjerenu obradu. Prema
običajnom pravu, pašnjačke i šumske površine u području nekog sela smatrane
su vlasništvom onoga ili onih koji su bili vlasnici selišta i ždrijebova, s tim da
su seljaci na njima mogli nesmetano i bez kontribucija napasati svoju stoku i
sjeći drva.538 Problemi su nastajali pri diobi takvih posjeda između suvlasnika
ili onda kad su gospodari nastojali na bilo koji način ograničiti pravo seljaka
na korištenje šuma i pašnjaka.539 Isti su problemi nastajali i kad su inicijalni
prijedlozi za podjelu zajedničkih pašnjaka dolazili od strane seljaka, koji su
svoje pravo uživanja, pa čak i “pravo” države da pašnjake i šume proglasi
državnim zemljištem u posjedu težaka, stavili ispred prava vlasnika. Sukobi
koji su zbog toga nastajali mogu se pratiti, primjerice, na otoku Pašmanu od
druge polovice 16. stoljeća,540 na području Kaštela od početka 17. stoljeća,541 na
otoku Ugljanu od sredine 17. stoljeća,542 a kulminaciju su doživjeli u četvrtom
536
Dulibić 1955, 70.
537
538
Grgić 1960, 558 i dalje.
539
Usp. Raukar 1970-71, 248-251.
540
Isto, 256.
541
Omašić 1983, 66 i dalje.
542
Juran 2007, 83 i dalje.
125
Kristijan Juran
otok
murter
desetljeću 18. stoljeća, kad su pojedinačne i zasebne parnice prerasle u težački
u 16. i 17.
stoljeću
pokret na širem dalmatinskom prostoru.543 Stanovnici Murtera, pak, nisu mogli
pobjeći od činjenice da žive na otoku koji je od 15. stoljeća u cijelosti, sa svim
svojim pripadnostima, u vlasništvu Dragojevića i njihovih brojnih nasljednika.
No zato su, u prikladnom trenutku i svi odjednom, posegnuli za kolektivnom
memorijom i na svjetlo dana iznijeli tobožnji običajni institut biranja patrona
za iskrčene zemlje, od čega je intrigantnija samo činjenica da je rečeni institut,
barem u određenoj mjeri, zaživio. Potvrđuju ga neki ugovori iz kraja 17. i početka
18. stoljeća, kad su težaci na otoku krčili još malobrojne preostale neobrađene
površine na otoku, one najstrmije i najkrševitije.544
Stočarstvo
Od početka 16. stoljeća, kad su demografski procesi nagovijestili njegovu
agrarnu prenaseljenost, otok Murter nije bio pogodnim mjestom za uzgoj većih
stada sitne i krupne stoke. Nerazvijeno na sâmom otoku, stočarstvo je u drugoj
polovici 17. stoljeća doživjelo ekspanziju na murterskom prekomorskom posjedu,
poglavito na bogatim pašnjacima kornatskog otočja, koje su murterski i betinski
pastiri uzimali u zakup od zadarske gospode. No, u primjerenoj su – rekli bismo
obiteljskoj – mjeri stoka i stočarski proizvodi kontinuirano bili važna sastavnica
svakog seoskog domaćinstva. Možemo s razlogom pretpostaviti da je gotovo
svaka obitelj, barem u prosjeku, imala jedno ili dva grla zaprežne stoke (vol,
konj, magarac), nekoliko grla sitne stoke (ovce i koze), katkad i svinju te nešto
peradi, što se održalo gotovo do polovice prošlog stoljeća.545 Zaprežna je stoka
bila potrebna za obradu oranica i prijevoz plodova, a od ovaca, koza, svinja i
543
Grgić 1960, passim; Peričić 1980, 45-49.
544
Godine 1694. Šime Didov iz Murtera počeo je nasađivati jedan teren u predjelu Pod Hripe
što ga je prethodno bio iskrčio, pa je sukladno drevnoj slobodi i običaju da se dobrovoljno
podloži kome hoće od patrona (in conformita dell antica liberta et uso inueterato di sottopo-
sti al suo libero beneplacito et uolere a chi li piace delli ius habenti), izabrao Lovru Fondru,
kojemu se obvezao davati uobičajenu petinu. Iste godine Betinjanin Šime Golin za patrona
montagne koju je iskrčio u Pačipoju bira Franu Dalbena (DAZD, ŠB, kut. 85/I, sv. 87.II,
260v-261r, 271r-272r). U ugovoru sklopljenom godinu dana kasnije Murterin Pere Turčinov
izabrao je Ivana Grižanića Semonića za patrona zemlje u Pačipoju, do tada nikad obrađivane
(DAZD, ŠB, kut. 85/I, sv. 87.II, 323r-v).
545
Usp. Murterski godišnjak, br. 4 (2006.), 232. Inventari šibenskih distriktualaca iz 15. stoljeća
pokazuju da je distriktualac prosječno imao dva vola, dva magarca, pokoju kravu i/ili tele,
40-50 grla sitne stoke, a tek su poneki držali prasca i kokoši (Kolanović 1995, 179).
126
peradi dobivali su se važni prehrambeni proizvodi (meso, sir, mlijeko, jaja), kao otok
murter
i sirovine za pravljenje obuće i odjeće (vuna, koža). Stoka se vodila na ispašu u 16. i 17.
stoljeću
u gajeve (Gradina, Raduč, Jasenovac i Koromašnica), koji su se u 17. stoljeću,
izuzev Gradine, privodili kulturi, pa su obitelji s brojnijim stadima, ili pak one
koje su upravo tada u stočarstvu prepoznale nove egzistencijalne i gospodarske
mogućnosti, tražile nove prostore za ispašu na susjednom kopnu i otocima.
Podaci o zaprežnoj stoci u dokumentima 16. i 17. stoljeća nisu osobito
brojni. Probrat ćemo na ovom mjestu njih nekolicinu. Godine 1529. godine Šime
Vučinić je otišao za slugu kapelanu šibenske Velike kule don Jeronimu Taiapetri,
koji mu je za jednogodišnju plaću obećao dati, uz obuću i odjeću, po jedno tele,
ovcu i janje.546 Svećeniku iz Rakitnice don Grgi Stančiću dvojica su Murterina
1538. godine bili dužni ukupno 60 libara za tri vola,547 a Betinjaninu Martinu
Dehanoviću jedan je Pakoštanac 1541. godine ukrao magarca i mazgu.548 Krađa
stoke bila je uobičajena pojava, pogotovo za vrijeme ratova. Tako su tijekom
Kandijskog rata neki Tišnjani ukrali četiri magarca nekim Jezeranima,549 a vol
Mihe Dragina iz Betine nađen je kod Morlaka Vida Utreljevića iz Biograda.550
O broju stoke po pojedinom domaćinstvu ponešto možemo zaključiti iz
inventarâ četvorice Murterina sastavljenih između 1607. i 1629. godine. U
jednome se od njih stoka uopće ne spominje, u drugome je pobrojano pet glava
sitne stoke i jedan magarac, u trećemu dva magarca i jedno june, a u četvrtomu
dva vola, dva magarca, tri kokoši te po jedna svinja i pijetao.551 Betinjanin Mate
Šilanović ostavio je oporukom iz 1654. godine svojim daljim rođacima ukupno
20 malih živina, vola i june.552 Vrijeme je to prvih murtersko-betinskih zakupa
kornatskih pašnjaka, pa je Mate po svoj prilici bio jedan od uspješnijih domaćih
stočara, što naznačuju saznanja da je bio vlasnikom dva broda, da je držao
najmanje jednog slugu te da je trgovao s nekim zadarskim građanima.553
Jezerani su od kraja 16. stoljeća za potrebe svojega stočnog fonda uzimali u
zakup pašnjake susjednih šibenskih otoka. Ugovorom iz 1593. godine Mihovil
Pellegrini je svoje pašnjake na Kaknu dao u jednogodišnji zakup dvojici Jezerana,
546
547
DAZD, ŠB, kut. 29/III, sv. b, 106v-107r.
548
DAZD, ŠB, kut. 29/IV, sv. a, 261v-262r.
549
DAZD, GP, kut. 22, 59v-60r.
550
551
DAZD, OŠ, kut. 27, sv. 59/g, 62r-v; kut. 29, sv. 63/a, 390v-391r; kut. 38, inventari, 271v;
kut. 52, sv. n, 17r-20v.
552
DAZD, OŠ, kut. 58, sv. 122/c, 89r-v.
553
Isto.
127
Kristijan Juran
otok
murter
dopustivši im da na njima napasaju najviše 120 grla ovaca i koza, za što su mu
u 16. i 17.
stoljeću
bili dužni dati 20 lira, kozlića, sir i dva broda drva.554 Trojica Jezerana držali su
od 1619. godine u zakupu pašnjake Kaprija, a zakupodavcima su za svakih 30
živina davali šest lira i jednog kozlića.555 Četiri godine kasnije braća Šime i Ive
Kordičić uzeli su u težaštinu šest gonjaja starog vinograda na Kaknu, dobivši
istodobno dopuštenje da uz vinograd naprave kuću, vrt te dvor za krupnu i sitnu
stoku, s tim da su za korištenje okolnih pašnjaka gospodaru trebali davati dva
kozlića godišnje.556 Za zakup kaprijskih pašnjaka četvorica su Jezerana 1655.
godine kapetanu Petru Divniću davali 10 solda po glavi sitne stoke odnosno
jednu liru i šest solda za svako govedo ili magarca, dok su po jedno govedo i
magarca mogli držati besplatno. Nešto kasnije iste godine sličan su ugovor s
Divnićem sklopila još petorica Jezerana. Od svih je devetorice najviše živina
(ovaca i koza) imao Tome Šantić – 30, a najmanje Miho Mihatov – 12.557
Za razliku od Jezerana, Murterini i Betinjani zakupljuju izdašnije pašnjake na
Modravama i Kornatima. Na modravskim su pašnjacima držali stoku još za vrijeme
turske uprave u prvoj polovici 17. stoljeća.558 Tijekom mletačke rekonkviste u dru-
goj polovici toga stoljeća zbog Modrava ulaze u sukob s Pakoštancima, pa su jedni
drugima često krali stoku i činili razne druge štete. Tako su Juri Bašinu iz Murtera,
dok je 1671. bio na straži kod Skradina, neki Pirovčani i Pakoštanci ukrali 57 koza
i ovaca.559 No murtrersko je i betinsko stočarstvo od sredine 17. stoljeća uglavnom
vezano za kornatske pašnjake, koje su “preoteli” pastirima s Dugog otoka. O tome
kako su Murterini i Betinjani u turbulentnom razdoblju Kandijskog i Morejskog
rata zaposjeli Kornate, dogovarali s njihovim vlasnicima uvjete zakupa te postajali,
zadržavajući istodobno svoj težački habitus, stočarskim poduzetnicima, pisali smo
vrlo detaljno i iscrpno u dva navrata.560 Ono što je na ovom mjestu važno ponoviti i
zaključiti jest to da su murterski otočani do početka 17. stoljeća dominantno težaci,
a od tada sve više i stočari, što pogotovo vrijedi za Murterine i Betinjane, osobito
od trenutka kad su postali zakupnici kornatskih pašnjaka. U takvim okolnostima
dolazi do opadanja vinarstva i razvoja sirarstva, pa od početka 18. stoljeća Murter
neće više biti poznat po vinu, kao što je bio prije, nego po kornatskom siru.561
554
DAZD, ŠB, kut. 50/I, sv. za godine 1588. – 1594., 35r.
555
DAZD, ŠB, kut. 50/III, sv. c, 249r.
556
DAZD, ŠB, kut. 55/III, libro quinto, 50r-v.
557
DAZD, ŠB, kut. 76/I, sv. za godine 1654. – 1658., 40v-41r, 145v-146r, 166r.
558
559
560
Juran 2005 i 2013.
561
Juran 2013, 120.
128
More – medij komunikacije

Sadržaj prethodnog poglavlja, posvećenog kmetovima, težacima i stočarima,

daje naslutiti da murterski otočanin u srednjem i ranom novom vijeku nije bio
ni ribar ni pomorac. Njemu su ribarstvo i pomorstvo tek usputne djelatnosti,
kojima se rijetko profesionalno posvećivao. To nipošto ne znači da je oskudijevao
pomorskim vještinama, dapače, bio im je u potpunosti dorastao, samo što ih je
podredio svojoj primarnoj djelatnosti – poljoprivredi, a dijelom usmjerio i k
najvažnijoj dopunskoj “djelatnosti” – pomorskom razbojništvu. Kad je ostao
bez pašnjaka na matičnom otoku, nije se okrenuo ribarstvu, nego je brodom
prevozio stoku do susjednih otoka. Kad je ostao bez obradive zemlje, nije se
posvetio pomorskoj trgovini, nego je na brod ukrcao svoju obitelj, magarca,
težačke potrepštine, sadnice loze i masline te se otisnuo prema Modravama, gdje
je kulturi privodio krševitu zemlju. Kad je naposljetku sredinom 17. stoljeća
svoja stada sitne stoke doveo na Kornate, konačno je zagospodario akvatorijem
koji se danas po njemu i zove Murterskim morem.
Isto je tako brodom često morao do Grada (u njegovu je slučaju to bio
i ostao Šibenik), gdje je sklapao ugovore kod javnih bilježnika, svjedočio u
sudskim procesima, nabavljao prehrambene i obrtničke proizvode, možda i
prodavao svoje, nazočio svetkovinama, tražio pomoć liječnika, sudjelovao u
javnim gradnjama itd. Od 17. stoljeća sve više posjećuje Zadar, za koji ga vezuje,
i to mnogo snažnije od gravitacijskih silnica dalmatinskoga providurata, njegov
kornatski posjed. Nalazimo ga i kako vlastite poljoprivredne proizvode vlastitim
brodom izvozi, primjerice, na Kvarner, a žito odvozi na meljavu u skradinske
mlinice. Kad tome pridodamo saznanja o murterskoj emigraciji, rodbinskim
i ženidbenim prekomorskim i prekootočnim vezama,562 pomorski se promet
doista pokazuje kao nezaobilazna dimenzija murterske svakodnevice, bez obzira
na slabu zastupljenost brodarstva i ribarstva u gospodarstvu otoka.
Juran 2004, 152-155.

562
129
Kristijan Juran
otok
murter Pomorci – iznimke na težačkom otoku
u 16. i 17.
stoljeću
Kako je pomorstvo u nerazdvojnoj vezi s trgovinom, tako je svaki murterski brod
– mada smo mu dosad iznalazili isključivo težačke i “gusarske” atribute – imao
i trgovačku namjenu. Takav je postajao onda kada je njegov gospodar prevozio
višak svojih poljoprivrednih proizvoda, s namjerom da ih utrži bilo u Gradu
bilo negdje izvan šibenske općine. No sve je to ostajalo u okvirima obiteljskoga
gospodarstva. Na ovom smo se mjestu kanili suočiti s murterskim profesionalnim
pomorcima to jest vlasnicima i parunima brodova, kao i mornarima u službi
drugih pomorskih poduzetnika, ali su podaci o njima vrlo rijetki, što je jasan
pokazatelj nerazvijenosti murterskog brodarstva.
Murtersko pomorstvo 16. stoljeća gotovo je sublimirano u biografiji Mate
Vodanovića, pomorskog poduzetnika podrijetlom iz Velog Sela (Murtera). Prvi
mu spomen datira iz 1541. godine, kad kupuje na kredit neko platno od trgovca
Mateja Gobelića.563 Šest godina kasnije, kao novopridošli stanovnik Šibenika,
kupuje marcilijanu od Jeronima Mancinusa, za cijenu od 60 dukata.564 U godinama
1548. i 1549. bavi se kreditnom trgovinom, i to uglavnom preprodajom stoke
na relacijama između Šibenika i lučkih središta zapadnog Jadrana.565 No već ga
je u proljeće 1549. godine zadesila smrt, pa je njegovu imovinu, potraživanja i
dugove naslijedila njegova udovica Mande,566 koja je zbog nekog duga prema
majstoru Vicenciju Carauiti iz Tranija bila prisiljena prodati prava na polovinu
marcilijane. Kupca je našla u osobi (začudo, riječ je o još jednoj murterskoj
pomoračkoj iznimci) Ante Politkovića,567 koji se ubrzo potom preselio u Šibenik,
a u jednoj je ispravi iz 1554. godine počašćen oznakom ser, pokazateljem njegova
uzlazećeg društvenog ili pak materijalnog statusa (ser Antonio Politchouich de
Sibenico patron dela marciliana).568 Iste je godine ser Ante završio u turskom
sužanjstvu, pa je njegova supruga, zajedno s Mandom Vodanovićevom, prodala
marcilijanu Petru Macroneu.569 Iste godine kad je umro Mate Vodanović (1549.)
trojica su murterskih Politkovića s Kolicom Dragojević, šibenskom plemkinjom
i njihovom zemljišnom gospodaricom, utemeljili trgovačko društvo. Politkovići
563
DAZD, ŠB, kut. 29/IV, sv. b, 21v-22r.
564
DAZD, ŠB, kut. 30/IV, sv. c, 167v-168r.
565
DAZD, ŠB, kut. 29/V, sv. I, 111r, 214v.
566
Isto, 214v.
567
DAZD, ŠB, kut. 36/III, primus quinternus, 9v-12r.
568
DAZD, ŠB, kut. 30/V, sv. za godinu 1554., 108r-v.
569
Isto, 153r-v, 164r.
130
su u njega uložili svoj brod i trud, a Kolica novčani kapital.570 Što se dalje s tim otok
murter
društvom događalo, nismo uspjeli doznati. u 16. i 17.
stoljeću
Osim Vodanovića i Politkovićâ, drugih pomorskih poduzetnika na Murteru
nismo pronašli. Možda su se brodarstvom bavili Jezeranin Perušić i Betinjanin
Dehanović, koji su 1540. godine kupili marcilijanu nosivosti 250 stara,571 ili
betinski Magazinovići, koji su u drugoj polovici 17. stoljeća trgovali vlastitom
stokom,572 no o tome nemamo neposrednih potvrda. Drugim riječima, Murter
više nije dao niti jednog paruna, za razliku, primjerice, od Zlarina, Iža, Silbe i
Oliba, gdje ih je u 17. i 18. stoljeću potvrđeno na desetke.573 Otočani Murtera,
uz to što parunima postaju tek izuzetno, rijetko se spominju i kao mornari na
tuđim brodovima. Tek je nekoliko takvih potvrda u širokom rasponu od gotovo
četiri stoljeća. Tako je Šime pok. Ive iz Jezera bio mornar na brodu šibenskog
pomorca ser Ivana Petra Grgurova (1498.),574 a Ante Vafličić de Morterio služio
je jednu godinu (1539.) na brodu izvjesnog Gašpara Pendulića.575 Jezeranin Ive
Perušić utopio se 1588. godine u moru blizu Pesara, dok je služio kao mornar
na brodu nekoga Luke iz Zadra.576 Vjerojatno nam izvori još puno toga skrivaju.

Ribari i ribarska prigovaranja
Unatoč tomu što je povijest sjevernodalmatinskog ribarstva, ponajviše zbog

bogatih kornatskih i žirajskih ribolovišta, bila predmetom mnogih studija,577 o
ribarstvu otoka Murtera u ranom novom vijeku u dosadašnjoj literaturi gotovo
da i nema spomena. Tako je naše poznavanje murterskog ribarstva do kraja
18. stoljeća svedeno na svega dvije činjenice. Prva se odnosi na terminaciju iz
1682. godine kojom se ribarima Murtera, Pašmana i Ugljana zabranjuje dolazak
na saljska lovišta srdela u Kornatima,578 a druga na spor koji je 1713. godine
570
DAZD, ŠB, kut. 29/V, sv. I, 196r.
571
DAZD, ŠB, kut. 29/IV, sv. a, 9. 6. 1540.
572
DAZD, ŠB, kut. 79, sv. 3, 1354r-v.
573
Peričić 1975, 208-209; Isti 1998, 205.
574
DAZD, ŠB, kut. 23/II, sv. b, 94v.
575
DAZD, ŠB, kut. 29/III, sv. a, 64r.
576
DAZD, ZB, Simon Venier (1586. – 1616.), busta I, sv. III, 8v.
577
Basioli 1973; Isti 1974; Čolak 1957; Filipi, A. R. 1968; Isti 1976; Strgačić 1955;
Županović 1963.
578
Basioli 1978, 178.
131
Kristijan Juran
otok
murter
izbio između Murterina i Jezerana zbog nekih lokalnih ribolovišta.579 Općenito
u 16. i 17.
stoljeću
se smatra da je ribarska infrastruktura Murtera bila rudimentarna sve do kraja
19. stoljeća.580 Drugim riječima, u tom je razdoblju prevladavao mali lokalni
ribolov kojim su otočani podmirivali vlastite potrebe.
Nekoliko je razloga zbog kojih su Murterini, u razdoblju koje promatramo,
prije svega težaci, zatim i pastiri, a tek usputno ribari. Možda je najvažniji taj
što su kmetstvom bili čvrsto vezani za zemlju, koja im je u konjunkturama
vinogradarstva pružala sigurnu egzistenciju. Upravo potkraj 15. i u prvoj polovici
16. stoljeća, kad je na šibenskom i zadarskom području cvjetala trgovina ribom,581
na Murteru se vrlo intenzivno dotadašnje oranice u polju privode kulturi vinove
loze. Drugi razlog nerazvijenosti murterskog ribarstva valja tražiti u činjenici da
su najvažnije ribarske pošte relativno udaljene i dohvatnije stanovništvu drugih
otoka. Tako su u žirajskom ribolovnom bazenu dominirali šibenski, žirjanski,
zlarinski i prviški ribari, dok su gospodari kornatskih ribolovišta bili – i zadugo
ostali – Saljani. Od svih šibenskih uzobalnih otoka, dakle, upravo Murter
pokazuje najslabiju pomorsku i ribarsku orijentaciju. Prvić, Zlarin i Krapanj
sasvim su drukčije priče, iako su i njihovi stanovnici u početku bili isključivo
težaci. Bitno je pritom uočiti da su agrarni kapaciteti navedenih otoka znatno
siromašniji od murterskih i da su njihovi žitelji, napose Prvićani i Zlarinjani,
više povezani s Gradom i njegovim gospodarskim potrebama. Kad je godine
1587. šibenski knez i kapetan sastavljao izviješće o stanju u komuni, pribilježio
je da stanovnici otoka Murtera tek nešto malo ribare, za razliku od Prvićana i
Zlarinjana kojima je ribarstvo dopunski izvor prihoda.582 Dva stoljeća kasnije u
putopisca A. Fortisa nalazimo slična zapažanja: “Murterani se ne bave mnogo
ribolovom iako kroz tjesnace oko otoka prolaze velika jata tuna ... Prvić, Zlarin
i Žirje najnaseljeniji su i najugledniji otoci pod šibenskom upravom; oni daju
moru velik broj ribara.”583
Murterini i Betinjani nisu postali ribari ni kad su sredinom 17. stoljeća
“zagospodarili” kornatskim otočjem. Uostalom, na Kornate su ih privukli
pašnjaci, a ne ribarske pošte. Tako je u spomenutoj terminaciji iz 1682. godine,
u kojoj se općenito govori o tome da Murterini i drugi ometaju saljske ribare,
579
Basioli 1960, 148.
580
Basioli 1973, 275; Kulušić 1984, 127.
581
Basioli 1974, 292.
582
Comm. IV, 398-399.
583
Fortis 1984, 108-109. Usp. Strgačić 1959, 161-163.
132
prije riječ o krađi ulova iz saljskih vrša i mreža, nego o sporu zbog lovišta.584 otok
murter
Ipak, Murterini su posjedovali nešto nužne ribarske opreme, o čemu svjedoči u 16. i 17.
stoljeću
odluka generalnog providura A. Molina iz 1689. godine, kojom je na molbu
Saljana stanovnicima otoka Murtera, Iža i Pašmana zabranjeno da s bilo kojim
ribarskim mrežama dolaze na kornatska lovišta.585
Jedan događaj koji se odigrao u kornatskim vodama 1654. godine
paradigmatska je ilustracija strukture kornatskoga gospodarstva i njihovih
nositelja. U svibnju je saljski seoski sudac Filip Babić izvijestio zadarske vlasti da
je tih dana, ploveći iz Piškere prema Žaknu, ugledao ribarsku braceru Andrije
Kortelina iz Šibenika, koja je za sobom vukla neki napušteni brod s teretom
ulja. Taj je brod, po njegovu mišljenju, stradao u nekom pomorskom okršaju,586
dok je posada po svoj prilici pobjegla pomoćnim plovilom. Svjedočio je o
tomu i spomenuti ribar Andrija Kortelin, izjavivši da je sa svojom družinom iz
Šibenika i Prvića, raspoređenom u dvije bracere, ribario u kornatskim vodama,
na pošti zvanoj Mali Žakan (Zacan Piccolo che e la nostra posta), i to u službi
trate (mreže potegače) Saljanina Andrije Jivančića. Dok su Kortelin i njegovi
drugovi čekali gospodara trate, pozvali su ih na objed dvojica Murterina, Mate
Prinčev i maloljetni Mate Plesnin, koji su čuvali stoku na Velom Žaknu (sul
scoglio di Zacan Grando). Nakon što su pristali uz obalu toga otoka, pogostili
su se svježim sirom i “žunkjadom” (zonchiada). U jeku su gozbe spazili brod
s oštećenim jedriljem, koji je od njih bio udaljen po prilici dvije milje, pa su
na prijedlog Murterina otišli provjeriti ima li stradalih. Približavajući se brodu,
primijetili su da je napušten, a u međuvremenu im se pridružila bracera Saljanina
Mate Grbina sa svjećarom Vicencom Salapijom iz Žirja, kao i družina s broda
saljskog suca Filipa Babića. Na oštećenom su jedrenjaku pronašli nešto ulja,
vina i mladog boba. Odvukli su ga potom do Žakna, a daljnju su brigu o njemu
murterski pastiri prepustili Saljanima.587 U opisanoj se zgodi vrlo jasno razabiru
nositelji kornatske ribarske i stočarske ekonomije: Murterini čuvaju blago na
jednom od otoka (Veli Žakan), dok akvatorijem plove bracere i leuti saljskih
ribara, u čijoj su družini i ribari iz Šibenika, Prvića i Žirja.
Među pripadnicima ribarskih družina i pomoćne radne snage za soljenje ribe
vrlo se rijetko spominju murterski otočani. Jedan od najranijih takvih ugovora
datira iz 1553. godine, kad Šime Cvitulović iz Murtera daje svog sina za radnika
584
Basioli 1973, 271.
585
Isto, 272.
586
Razdoblje je to Kandijskog rata (1645. – 1669.) i čestih gusarskih prepada.
587
DAZD, OZKZ, Antonio Alvise Marcello (1653. – 1655.), knj. I, 453r-458r.
133
Kristijan Juran
otok
murter
(slugu) ser Jakovu Grižiniću, da mu služi jednu godinu na žirajskom ribolovištu
u 16. i 17.
stoljeću
(ad pischeriam Azurorum).588 Betinjanin Ive Jakovčev služio je 1634. godine
Šibenčaninu Šimunu Striziću, vodeći brigu o njegovoj zemlji, braceri i trati (per
gouernarli l’entrate, la tratta et brazzera).589 Ovo je pak bio sastav ribarske
družine na mreži potegači za lov srdela u vlasništvu nekog gospodina Forestija
1664. godine: sedmorica Zlarinjana, petorica Prvićana, dvojica Jezerana te po
jedan družinar iz Murtera, Žirja, Kukljice, Žmana i Neviđana.590 Spomenimo
još i ugovor iz 1679. godine, kojim su murterska braća Prinčevi, na ime duga,
obećali služiti tri mjeseca na trati za lov srdela i skuša vlasnika Bartola Renierija.591
Time još uvijek nismo dovršili priču o murterskom ribarstvu u 16. i 17.
stoljeću. Naime, dokumenti koje smo proučili uvjerili su nas u to da su se od svih
otočana ribarstvom najviše bavili – Tišnjani. Tako su neki Tišnjani 1508. godine
ribarili na pošti zvanoj Dubinski rat, na koju su dolazili i ribari iz šibenskog
Doca.592 Godine 1549. Pomponije de Moro, stanovnik Vasta u Abruzzima
(povijesni Guasto), kupio je od dvojice Tišnjana određenu količinu usoljene ribe
(certorum piscium salitorum).593 Petnaest godina kasnije nastao je spor između
dvije tišnjanske ribarske družine zbog zajedničkog ulova (super difficultate
piscium de sotietate suprascriptum omniorum modocunque captorum), pa su
pred javnim bilježnikom za suce arbitre izabrali trojicu šibenskih ribara.594 Kad
je 1571. godine Ive Crvelin iz Tisnoga u zadarskoj sudnici izjavio da su neki
Betinjani na otočiću Sustipancu razmijenili ukradenu stoku s nekim Morlacima,
naveo je kako je tome bio svjedok jer je “u tim vodama” ribario sa svojom
tratom (essendo in quelle aque a pescar con la mia tratta).595 Nekoliko godina
kasnije braća Banjadić iz Tisnog i ribar Jere Naložić iz Šibenika u uvali
Makirini love manule (essendo uenuto Gierolimo Nalezich a pescar le menole
a Stretto doue pescauano anche questi fratelli ... a buttar la tratta alle menule
in Machirina).596 Godine 1638. spominju se skupno tišnjanski vlasnici potegača
za lov tuna (patroni delle tratte da toni da Stretto),597 a 1664. petorica Tišnjana
588
DAZD, ŠB, kut. 29/V, sv. d, 41v.
589
DAZD, ŠB, kut. 62, sv. 64I/1, 375.
590
591
592
BAŠ, ŠBBK, sv. 24, 40v.
593
DAZD, ZB, Franciscus Thomaseus (1548. – 1561.), busta jedina, sv. I/1, 21v-22r.
594
DAZD, ŠB, kut. 36/V, sign. p, 33r.
595
DAZD, OZKZ, Ettore Tron (1569. – 1571.), knj. I, 264r-274v.
596
BAŠ, ŠBBK, sv. 36, 104r-107r.
597
DAZD, OŠ, kut. 44, sv. 92, 24. 5. 1638.
134
zakupljuju mjesnu ribarsku daću (dacieri delle pesche di detta villa).598 Zbog te otok
murter
su daće tišnjanski ribari bili često u sukobu sa zakonom. Šibenski knez u svojem u 16. i 17.
stoljeću
izviješću 1684. godine bilježi da je neposluh tišnjanskih ribara ukorijenjen, zbog
čega je jednom prilikom poslao svoje ljude da uhapse one koji ne prijavljuju
ulov. Među “neposlušnim” ribarima bio je i Luka Lučin, koji ne samo što nije
bio uhapšen, nego je sa svojim drugovima napao kneževe službenike i vojnike,
koji su se morali vratiti u Šibenik neobavljena posla.599
S prethodnim primjerom nismo iscrpili sve ribarske dogodovštine iz
arhivskih vrela. Dapače, neke zgode iz ribarske svakodnevice, koje su zabilježene
u šibenskim sudskim spisima, a koje ćemo u narednim retcima opisati, dopunit
će i učvrstiti naša prethodno iznesena saznanja o tišnjanskom ribarstvu 16. i 17.
stoljeća. Za razliku od anegdotalnih i lirski obojenih razgovora u Hektorovićevu
djelu,600 ovdje je doista riječ o prigovaranju, odnosno pritužbama, razmiricama
i drugim manifestacijama ribarskog folklora.
Tako su jednog dana 1613. godine na uobičajenom mjestu, uz obalu, pod
kućom tišnjanske bratovštine, Jure Čaglinović i Martin Barićević utopili mreže
za lov tuna. Došao je uskoro do njih don Jure Despotović, tvrdeći da je bio
njegov red za ribanje na toj pošti. Dvojica su mu ribara odbrusili da more nije
njegovo, nego Svetog Marka. Uslijedila je, naravno, žestoka svađa, a potom i
poziv na sud.601 Možda se na istu ribarsku poštu odnosi i zapis iz 1622. godine,
u kojem se govori o “rtu gdje se love tune, blizu sela Tisnog” (alla ponta dove
si pescano i toni appresso la villa del Stretto). U toj se zgodi dvojica patrona
trate za tune nisu mogli dogovoriti hoće li utopiti mrežu, jer se jedan od njih
nećkao zbog jakog vjetra. U društvu od trate bilo je ukupno sedam ljudi, a
navedeno je kako su neki od njih toga dana radili oko mreža zvanih “sarduni”
za tratu (che lavoravimo attorno la rete dette sardoni per la tratta). Govori se
i o jednom Tišnjaninu koji je patron trate za manule (tratta da pescar menole)
u vlasništvu gospodina Nadala Stojana.602 U travnju 1625. godine tišnjanska je
pošta za tune ponovo uzrok razmirice. Braća Miho i Martin Matešić u blizini su
svoga mula utopili male mreže zvane poponice (andò con la sua barca a gettar le
reti piciole dette poponizze uicino al nostro molo circa le quatro hore di notte).
Martin je tu noć ostao u brodu, kao da je znao da će mreže netko bez dopuštenja
598
DAZD, OŠ, kut. 62, sv. 132, 54v-55r.
599
Stulli 1992, 318.
600
Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.
601
602
135
Kristijan Juran
otok
murter
pokušati izvući iz mora. Upravo su to kanili učiniti njegovi sumještani Martin
u 16. i 17.
stoljeću
Gusić i don Lovre Žaknić, ali ih je uspio spriječiti. Gusić i Žaknić su tvrdili da
nije dopušteno topiti male mreže za vrijeme lova tuna, a Matešić je uzvratio da
ionako nije njihov red, jer je ždrijeb tunolova dopao Grgu Jurinovića.603 Jedino
što još znamo o otočnom ribarstvu jest to da su Tišnjani vukli tratu za manule
u Makirini,604 da je Jezeranin Pere Pecin bio patron trate,605 da je neki Tišnjanin
pod Obinušem lovio brfune (barfoni)606 te da je uvali pod Gradinom ribu lovio
don Pave iz Betine.607
603
BAŠ, ŠBBK, neinventarizirane kutije.
604
BAŠ, ŠBBK, sv. 36, 104r-107r.
605
BAŠ, ŠBBK, sv. 88
606
BAŠ, ŠBBK, sv. 106, 487 i dalje.
607
Isto, 632 i dalje.
136
ii.
kako je don petar tražio nevolje
i druge priče iz murterske davnine
Svakodnevlje i nesvakidašnji događaji na otoku Murteru
Prolog
Odavno su u spisima crkvene provenijencije – apostolskim i biskupskim vizita-

cijama, bračnim sporovima, inkvizicijskim procesima te raznim pritužbama od
strane klera ili protiv njega – prepoznata izvorišta one historiografske perspektive
iz koje se pruža pogled na seosku i gradsku svakodnevicu, pučku kulturu, men-
talitetne obrasce, međuljudske odnose i još mnoge druge, ponekad jedva vidljive,
dimenzije prošlosti. Iz tog je kruga izvora izronio čuveni mlinar Menocchio,608 a
još prije njega mnogi neimenovani heretici i vještice,609 nedavno pak krivovjerni
Hrvati pod paskom mletačke inkvizicije,610 istarski razbojnici i konkubine,611 da
spomenemo samo ono što nam je od brojne literature u ovom trenutko dostupno.
Posegnuli smo i mi za tom vrstom izvora, doduše u zakašnjenju, jer smo murter-
sku povijest ranoga novog vijeka već bili strukturirali u poglavlja koja i stoje na
prethodnim stranicama, noseći konstrukciju čitave knjige.
U šibenskom Biskupijskom arhivu, dakle, sačuvani su zapisnici velikog broja
crkvenih procesa u kojima su tužitelji ili tuženici bili murterski otočani odnosno
njihovi župnici i klerici. Sudske je postupke u pravilu vodio biskupski vikar, a
presude je donosio biskup. Treba pritom istaknuti da je od svih šibenskih rano-
novovjekovnih prelata vjerojatno najrevniji u nadziranju i poticanju krjeposti
svoga klera, poučavanju svećeničkih kandidata i brige o implementaciji trident-
skih smjernica bio biskup Vincencije Arrigoni (1599. – 1626.),612 što je za po-
sljedicu imalo iznadprosječno velik broj procesa koji su vođeni za njegova bisku-
povanja. O nekima se od njih još davno pisalo, pa tako znamo za četiri čudesna
ozdravljenja koja su se početkom 17. stoljeća dogodila pred Raspelom crkve Sv.
Križa,613 kao što znamo i to da su šibenske benediktinke 1615. godine za oda-
branu publiku izvele dramu “Tri kralja”.614 Pregledavajući mnoge neobjavljene
608
Ginzburg 1989.
609
Usp. Šešo 2016, 96-100.
610
Čoralić 2001.
611
Bertoša 2011; Mogorović Crljenko 2012.
612
Barbarić 2001, 131-133.
613
Stošić 1933, 17-18.
614
Kolendić 1912.
139
Kristijan Juran
otok
murter
procese, stekli smo dojam da je Arrigoni poticao javno prokazivanje nemoralnih
u 16. i 17.
stoljeću
svećenika, ali i da nije postigao željeni cilj – očeličenu crkvenu disciplinu. Očito
ohrabreni biskupovim čvrstim stavovima, mnogi su težaci rado dolazili pred nje-
ga ili njegova vikara i iznosili pritužbe protiv svojih župnika, ali su i župnici, kao
i drugi klerici, uzvraćali tužbama za prijetnje, lažna svjedočenja i maltretiranja
kojima su od strane župljana često bili izloženi. Ponekad nije jednostavno raza-
znati koliko su optužbe s jedne i druge strane bile opravdane, odnosno u kojoj
su mjeri proizlazile iz razmirica čiji nam pravi uzroci ostaju skriveni. Bilo kako
bilo, brojni iskazi, pritužbe i svjedočenja Murterina, Betinjana, Jezerana i Tiš-
njana, ne samo onih koji su živjeli u Arrigonijevo doba, nego i njihovih predaka
i potomaka, otkrivaju nam iz posve druge perspektive svijet kojemu su pripa-
dali. Njihove riječi, kao i pojave koje su njima opisivali, nećemo ovdje slagati u
provjerljive strukture niti analizirati uobičajenim historiografskim alatima, nego
ćemo prostodušno prepričati sadržaje i tijek pojedinih parnica, svjesni ulaženja
u hibridni prostor u kojemu se znanost primiče nečemu što je negira. To je naš
svjesni odabir, pomalo i ustupak čitateljstvu murterskih korijena, a pomalo i
odustajanje od raščlambe koja se ne mora nužno na ovom mjestu provesti.
Murterske priče iz davnine, okupljene oko naslova koji je, naravno, inspi-
riran bajkovitim svijetom Ivane Brlić Mažuranić, ali i podnaslova nadahnutog
gordom pojavom murterskog župnika don Petra Meštrovića, odabrane su među
40-ak sačuvanih “murterskih” crkvenih parnica iz perioda od 1560. do 1690.
godine. Mogli smo ih donijeti više, ali i manje, no odabrali smo one koje s naj-
više detalja oslikavaju murtersku otočnu svakodnevicu 16. i 17. stoljeća. Bitno
je također kazati da svjetovne parnice nismo posebno razmatrali, jer su slabije
sačuvane i sadržajno siromašnije od crkvenih. To što u pripovijestima koje sli-
jede glavnu ulogu nose, neopravdano ili opravdano, optuženi župnici i drugi
klerici nipošto ne znači da smo skloni generaliziranju. Štoviše, čitatelj će s lako-
ćom prepoznati dobrohotne seoske dušebrižnike, koji su zbog svog osjetljivog
položaja i tridentske stege postajali “lakom metom” za lokalne protuhe. Posve
je razumljivo da je bilo i svećenika koji su dijelili sudbinu i ljudske slabosti svoga
puka, ali i onih malobrojnih koji su zaslužili kazne koje im je biskup odredio.
Povijesna su vrela općenito, nažalost po cjelinu uvida, takva da često prešućuju
pozitivne primjere društvene interakcije, pa tako i njihove nositelje – od onih
koji su pjesmom uveseljavali težake i težakinje “povišću pritrujene” do onih
koji su pomagali slabima, siromašnima i nemoćnima. Ni u stoljeću u kojem
ovo pišemo nije drukčije: loše su vijesti na naslovnicama, a dobre na zabačenim
mjestima. Ono što slijedi, dakle, izdvojene su slike iz života murterskih seoskih
zajednica, posredovane kako objektivima koje su usmjeravali samo “odabrani”
svjedoci zbivanja tako i našim prevoditeljskim odnosno pripovjedačkim lećama.
U takvom ih obliku prepuštamo čitatelju.
140
Don Petar i Alija otok

murter
u 16. i 17.
stoljeću
Na izmaku srednjeg vijeka u Oštrici je živio majstor postolar Jakov Popović.

Njegovi potomci, koji su zajedno s drugim Oštričanima izgradili novo naselje uz
murterski tjesnac, postajući tako Tišnjanima, nosili su prezime Meštrović.615 Don
Petar, jedan od praunuka meštra Jakova, iz povijesnih je dubina izronio 1569.
godine, kad je uzeo na obradu 12 gonjaja zemlje u Šupljem Docu.616 Sedam
godina kasnije obnašao je službu tišnjanskoga kapelana. Već je tada pokazao
svoju naglu i svadljivu narav, koju će i u sljedećim godinama posvjedočiti mnogi
njegovi župljani i poznanici.
Početni je čin don Petrovih zgoda i nezgoda, barem onih o kojima postoje
suvremeni zapisi, uprizoren u uvali Makirini, gdje je verbalno i fizički nasrnuo
na svoje sumještane Banjadiće.617 No, njegovo učestalije pojavljivanje pred licem
zemaljske i božanske Pravde uslijedilo je nakon što je postavljen za župnika
Murtera i Betine. Godine 1592., primjerice, morao se braniti od optužbe da je
vojnom časniku Nikoli Klokočiću618 ukrao veću količinu kamena s otoka Jarte,
koji mu je trebao poslužiti za gradnju kuće u Betini,619 na parceli koju je pet
godina ranije zakupio od Frane Divnića.620 Nedugo je zatim odigrao glavnu
ulogu u jednoj priči (nama možda neobičnoj, njemu vjerojatno sasvim naravnoj)
punoj kolorita, koja nas je zbacila s uhodanog metodološkog kolosijeka te nas
potakla da iz nešto slobodnije narativne perspektive pristupimo murterskoj
ranonovovjekovnoj svakodnevici.
Stajao je don Petar toga travanjskog dana 1593. godine pred vikarom
šibenskog biskupa i sricao optužbu na račun Andrije Strikeljića. Posegnuvši za
još svježim sjećanjem, vratio se nekoliko dana unatrag, kad je zadarski trgovac
Bonaldo uplovio u murtersku luku. Mnogi su u toj prigodi znatiželjno stupili na
Bonaldov brod, među njima i Andrija Strikeljić u pratnji dvojice Turčina, koje je
lažno predstavio kao svoje suseljane. Doznavši da je Bonaldo Turcima prodao
četiri sjekire, don Petar je krenuo za njima, a kad ih je sustigao, bacio im je pod
615
O postanku naselja Tisnog: Juran 2010. O Meštrovićima: Juran 2015, 253-255.
616
DAZD, ŠB, kut. 39/I, sv. a, 93v-94r.
617
BAŠ, sv. 36, 104r-107r.
618
Zbog zasluga u ratu protiv Turaka, Nikola Klokočić je 1573. dobio u posjed otok Vrgadu
(Sorić 2009, 74).
619
BAŠ, ŠBBK, sv. 40, 31r-33v.
620
DAZD, ŠB, kut. 48, knj. 2, 41r.
141
Kristijan Juran
otok
murter
noge nekoliko novčića, zahtijevajući da vrate ono što su kupili, zaprijetivši ujedno
u 16. i 17.
stoljeću
Andriji izopćenjem. Premda vidno isprovocirani, Turci su, na Andrijin nagovor,
popustili, uzeli novac i predali župniku sjekire. Nakon osam dana ponovo su
navratili u Murter. Kad su naišli na župnika, jedan mu je od njih grubo dobacio:
“Tvoj je prethodnik bio dobar čovjek, jer nas, druge, nikad nije tjerao iz crkve.
Zašto nas, pak, ti tjeraš?” Don Petar je spremno odgovorio: “Tjeram vas jer ste
nevjernici, jer niste dostojni svjedočiti uzvišenoj žrtvi koja se prikazuje našem
Gospodinu. Ako hoćete u crkvi moliti Boga, pođite kad god vam drago, samo ne
u vrijeme mise”. Turčin je na to uzvratio: “Ne znaš što govoriš, jer je naša vjera
bolja od tvoje”.621 Razljutilo je to don Petra, koji je rukom opalio Turčina po licu,
a ovaj je onda na njega bacio kamen, raskrvarivši mu glavu. U svađu se potom
umiješao Andrija, stajući na stranu Turčina, prijeteći župniku prognanstvom i
smaknućem. Pritom je, “vođen đavolskim porivom”, udario don Petra u bradu
i prsa, “ne bojeći se ni zakona Gospodnjih ni čovječjih”.
Takav je bio slijed događaja, barem prema onomu što je vikaru izložio don
Petar. U Šibenik su potom pozvani svjedoci, njih trojica. Prvi je saslušan don
Mate Vodanović iz Murtera. Na inicijalni je istražiteljev upit odgovorio da
dobro poznaje tuženika Andriju, rodom Betinjanina, kao i dvojicu Turčina koje
je poznavao poimence; jednome je ime bilo Alija, drugome Demir, a obojica
su bili iz Vrane. Više ih je puta susreo u Murteru, a o njihovim je potrošačkim
sklonostima doznao na misi, kad je župnik s oltara ukorio one, ne spominjući
im imena, koji su nedavno za neke muslimane kupovali sjekire, pretvarajući
se da ih kupuju za sebe. Nekoliko je dana kasnije svratio do konobe, gdje je,
među ostalim namjernicima, zatekao tuženika Andriju. Došao je uskoro i Turčin
Alija, a nedugo nakon njega i don Petar. Između njih dvojice razvio se neugodan
razgovor; Alija je najprije prigovorio don Petru što se uplitao u njegove poslove,
a don Petar je odvratio da mu je to obveza po crkvenoj dužnosti. Kad je Turčin
dodao da crkva s tim nema ništa, došlo je do naguravanja, uslijed kojega je
don Petar udario Aliju, a onda mu je ovaj vratio. Don Mate ih je nekako uspio
rastaviti, potom je izveo Turčina van, ali je, udaljavajući se od konobe, kroz
dopirući žamor razabrao da je murterski župnik još uvijek s nekim žustro
raspravljao. Kasnije je doznao da je Andrija don Petra povukao za bradu.
[...] Quel prete tuo predecessor fu ún huomo da bene, perche mai cacciò noi altri dalla Chie-
621
sa, perche, donque ci cacii tù [...] Io ui caccio come infideli, perche non sete degni d’esser
presenti al quel grande sacrificio che s’offerisse al nostro Signore. Se uolete andar piegar
Iddio andateuene quando uolete, ma non quando celebre [...] Tu non sai ciò che parli, perche
la nostra fede e meglior della tua [...].
142
Sutradan je svjedočio Ivan Milić iz Zlosela. Izjavio je da se zatekao u konobi otok

murter
onoga dana kada se don Petar posvađao najprije s Turčinom Alijom, a zatim u 16. i 17.
stoljeću
i s Andrijom Strikeljićem, ali nije nazočio tučnjavi, jer su u trenutku njegova
dolaska zavađenici već bili razdvojeni.
Miho Šimićević iz Betine, kao treći i posljednji svjedok, ispitan je 17. svibnja.
Po njegovim riječima, svađa između don Petra i Alije izbila je kad je Turčin
glasno poručio župniku da ne zabada nos u tuđe poslove, nakon čega ga je don
Petar opalio po licu. Među onima koji su ih potom pokušali rastaviti najsrčaniji
je bio Andrija, kojega je don Petar, dodatno razljućen nastalim komešanjem,
krivo optužio da ga je počupao za bradu. Kad je shvatio da je to zapravo učinio
Alija, kleknuo je pred Andriju i zatražio oprost, a onda je i Andrija uzvratio
gestom pomirbe, kleknuvši pred župnika.
Istoga dana kad je svjedočio Miho Šimićević, Andrija je iznio svoju,
promišljenu ili ne, ali uvjerljivu, obranu. “Evanđelje” po Andriji započelo je
tako pripoviješću o zadarskom trgovcu Bonandu, koji je jednoga dana svojim
brodom pristao u murtersku luku Hraminu. Na brod su stupili dvojica Turčina
– Alija i Mehmet, s nakanom da kupe nešto poljoprivrednih proizvoda (posebno
su tražili rogače i naranče), jer je vladala oskudica. Bonando je obojicu Turaka
otprije poznavao; kod njega su, naime, u Zadru već kupovali neku robu. Kako
nije imao namirnica koje su tražili, prekaljeni im je trgovac na koncu uspio
prodati četiri sjekire. U međuvremenu se i Andrija našao na Bonandovu brodu.
Kad je obavio što je imao, uputio se zajedno s Turcima prema selu, a putem im
se pridružio Grško Purkić. Sutradan je župnik na misi obznanio da su neki Turci
u Murteru kupili sjekire, što je, po njemu, bilo nedopustivo. Posebice je ukorio
one mještane koji su spornoj kupoprodaji svjedočili, a trgovca nisu prethodno
upozorili ili barem naknadno opomenuli. Kad je to čuo, Grško Purkić je pošao
do župnika, uzeo od njega četiri lire te ih odnio Turčinu Aliji, a ovaj mu je
bez pogovora predao kupljene sjekire. Nakon tridesetak dana Alija je ponovo
navratio do Murtera, u društvu sa svojim suvjernicima Mehmetom i Demirom.
Pošli su zajedno u konobu na bevandu, a ondje im se pridružio Andrija. Okrjepu
je u konobi toga dana potražio i don Petar, netom prije Andrijina rastanka s
Turcima. Otišavši za svojim poslom, Andrija je čuo halabuku, a učas se pred njim
stvorio župnikov rođak Luka Dehanović, moleći ga da se žurno vrati u konobu,
jer je izbila svađa između don Petra i Alije. Andrija je potrčao prema konobi,
a kad je ušao, vidio je da je don Petru raskrvavljena glava i da se dohvatio s
jednim od Turčina, te je odmah stao između njih rastavljajući ih rukama. U tom
su trenutku don Petar i Alija jedan drugoga držali za bradu. Dodatno razjaren
nastalom gužvom, don Petar je mislio da ga za bradu drži Andrija, pa se onda
143
Kristijan Juran
otok
murter
i s njim posvađao. Shvativši da je sve otišlo predaleko, kleknuli su ubrzo jedan
u 16. i 17.
stoljeću
pred drugoga, pomirili se i u miru razišli.
Nakon što je crkveni sud saslušao tužitelja, svjedoke i tuženika, nije mu bilo
teško donijeti presudu. Andrija je oslobođen optužbi, dok je don Petar morao
podmiriti sudske troškove. Odluku je biskup objavio 8. srpnja.622
Pomiriti se ili potući?

Razmirica s Alijom iz Vrane nije bila jedina u kojoj su don Petrovu naprasitost
obuzdavali njegovi sumještani. Tako su u Tisnom jednoga korizmenog dana 1595.
godine okršaj između njega i klerika Jure Despotovića spriječile neke tišnjanske
žene. Kako su nesuglasice između obitelji Meštrović i Despotović bile opće mjesto
tišnjanske svakodnevice, posve je razumljiv don Petrov bijesni ispad koji je uslije-
dio nakon što je čuo da je klerik Jure njegovu sestru Luciju, ženu Pave Barićevića,
javno izvrijeđao. Otišao je žurno do tišnjanskoga župnika Matešića, pod čijim se
mentorstvom Jure pripremao za svećeničko zvanje. Čuvši da je netko pred vrati-
ma župnog dvora, don Matešić je izišao iz kuće. Ugledao je don Petra, koji ga je
prijeteći upitao: “Gdje je onaj lupež?” U trenu se pojavio i Jure, dočekan bujicom
uvreda. Prema riječima župnika Matešića, Jure je usrdno, prekriženih ruku na pr-
sima, molio don Petra da “za ljubav Božju” otiđe u miru, no ovaj nije odustajao.
Tada ga je Jure, izgubivši strpljenje i dobru volju, upitao: “Želiš li se pomiriti ili
potući?” Nije teško zaključiti što je od ponuđenoga don Petar odabrao. U među-
vremenu je pristigao njegov nećak koji je drškom sjekire Juru udario u glavu. U
nastaloj vrevi dohvatile su se don Petrova sestra i Jurina majka, a dojurio je i Vid
Meštrović, koji je na klerika bacio dva kamena. Vidjevši da je vrag odnio šalu,
Jure je, ozlijeđen i ozlojeđen, svukao odjeću, dohvatio neko drvo i krenuo prema
don Petru. No, u sukob su se umiješale neke Tišnjanke koje su sve to promatrale,
pomažući župniku Matešiću da rastavi dvojicu ostrašćenih duhovnika, koji su
netom prije pali na tlo u čvrstom suparničkom zagrljaju. Od toga je trenutka sve
vodilo smirivanju te na koncu i pomirenju. Još se iste večeri don Petar ispričao Juri
za izrečene uvrede, a potom su zajedno kod župnika Matešića objedovali.623
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 39, 99r-107r.

622
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 39, 350r-367r.

623
144
Dražica Matanina otok

murter
u 16. i 17.
stoljeću
Doista je upadna lakoća s kojom je don Petar ulazio u razmirice sa svojim

župljanima. Tako ga je jednom prilikom šibenskim vlastima prijavio znameniti
šibenski humanist Dominik Zavorović, kao zastupnik svoje služavke i njegove
nećakinje Stoše Vodanović, zatraživši da mu se oduzme posjed neke kuće koju je
bio silom zauzeo.624 Drugom je pak prilikom nekolicinu svojih župljana izbacio
iz crkve, jer se nisu ispovijedili, o čemu je ostavio vlastoručni zapis: “[...] Znam
jednoga, ki je deset lit da se ni ispovida, i nije bil u crikvi, a to je sin pokojnoga
Jakova Purkića Stipan. I jošće nikih pet, ali šest, ki se nisu ispovidali, ni se mare
ispovidati, izganja san jih iz crikve [...].”625
No, sve je te svećenikove nepodopštine zasjenila parnica koja se protiv njega
vodila temeljem optužbi da živi u konkubinatu s Dražicom Mataninom, udovi-
com iz Murtera. O Dražici je bilo moguće ponešto saznati i iz drugih izvora: bila
je kći majstora Marka Putojevića iz Šibenika, a za Peru Purkića reč. Matanu udala
se oko 1574. godine.626 Njezin je suprug bio je jedan od istaknutijih i imućnijih
Murterina. U šezdesetim godinama 16. stoljeća zastupao je svoju seosku zajednicu
u sporu s gospodarima otoka Dragojevićima,627 a kasnije ga nalazimo kao zaku-
pnika prihoda s plemićkih zemalja.628 Čini se da je umro 1592.,629 a već sljedeće
godine Murterinima postaju sumnjiva druženja njegove udovice s don Petrom.630
O tome se na crkvenom sudu povelo računa tek 1600., kad su prikupljeni iskazi
svjedoka o svađi koja je izbila između don Petra i Tome Beceljića.631 Župnikov je
magarac, naime, učinio štetu u jednom Tominu vinogradu, pa ga je ovaj odveo
i zatvorio u svoje dvorište. Saznavši za to, don Petar se uputio k Tomi, a kad ga
je ugledao pred kućom, u dvoru, glasno je doviknuo da mu vrati magarca. Tome
je, međutim, tražio isplatu odštete, a kad je župniku pritom dobacio da magarac
ionako nije njegov, nego Dražičin, došlo je do tučnjave u kojoj su jedan drugoga
dohvatili i srušili na tlo, batrgajući se “poput dva pijetla”. Srećom, sve se završilo
624
BAŠ, ŠBBK, sv. 39, 375r-377r.
625
Cjelovit zapis u izvornoj grafiji donijeli smo u: Juran 2014, 18.
626
DAZD, ŠB, kut. 40/I, sv. b, 140r.
627
DAZD, ŠB, kut. 36/V, sign. b, 37r-38r.
628
DAZD, ŠB, kut. 36/V, sign. j, 34r-v i sign. m, 18r-v; kut. 36/VI, sign. c, 13r.
629
BAŠ, ŠBBK, sv. 44, 180r.
630
631
BAŠ, ŠBBK, sv. 44, 180r-182r.
145
Kristijan Juran
otok
murter
bez krvi, ali je don Petar, odlazeći, začinio svađu završnim uvredama, koje je bi-
u 16. i 17.
stoljeću
skupov kancelar zapisao u izvornom hrvatskom obliku: “Kurbin magarče, kurbin
glušče!” (Curbin magarce, curbin glusce). Župnikovu sklonost psovanju potvrdio
je i svjedok Šime Cvitulović, kazavši da ga je don Petar jednom prilikom, ničim
izazvan, ispratio riječima “Kurbin gverčo” (Curbin guerzo). Dodao je i da je žu-
pnik bio u zavadi s novom murterskom bratovštinom sv. Mihovila.
Biskupa je nakon ovakvih iskaza zaintrigirao lik Dražice i njezin očito prisan
odnos s don Petrom. Svjedokinja Agnija, supruga Andrije Pavlovića, za Dražicu
je imala samo lijepe riječi, istaknuvši da je ona već godinama župnikova kućna
pomoćnica. Međutim, kako većina župljana nije dvojila da je riječ o konkubinatu,
šibenski je biskup 14. ožujka 1601. zabranio don Petru bilo kakvo općenje s
Mataninom udovicom. Toga se murterski župnik nije pridržavao, pa je biskup,
zbog sve glasnijeg javnog negodovanja župljana, morao ponovo reagirati. Poslao
je u Murter sakristana Bartola Štrbića da uruči župniku poziv na saslušanje. U
Betini je tada boravio bačvar Luka Trčanović, koji je za don Petra izrađivao
neko suđe za vino. Iz njegova iskaza saznajemo da je župnik u svojoj kući često
objedovao zajedno s Dražicom i ostalim gostima. Tako ih je uostalom zatekao i
sakristan pri dolasku u Betinu. Don Petar, ostajući dosljedan sebi, izjavljuje da se
Dražica taj put slučajno našla kod njega te da se uopće ne sjeća mandata kojim
mu je bilo naloženo da joj više ne prilazi. Nešto kasnije, vjerojatno krajnjim
naporom, ipak se prisjetio da mu je to bilo usmeno priopćeno! Na pitanje tko s
njim živi u kućnoj zajednici, don Petar odgovara da živi u dvije kuće, od kojih je
jedna u Betini, gdje boravi za vrijeme težačkih poslova, a druga u Murteru, gdje
su s njim u kućanstvu još i njegova nećakinja Luce, stara 24 godine, njezin mlađi
brat te još dvojica murterskih dječaka koje podučava za klerike. Poriče, međutim,
da je u kuću primao Dražicu i zajedno s njom objedovao, premda i sakristan i
majstor Trčanović tvrde suprotno. Biskup je, dakako, grešnom župniku ponovo
zabranio viđanje s Dražicom, ali je don Petar pribjegao novom lukavstvu.
Obznanio je da mu je apostolski vizitator Michiel Priuli, prilikom dolaska u
Murter 1603.,632 dao dopuštenje da Dražicu primi u svoju kuću kao služavku.
Murterini su ga, naravno, ponovo prijavili crkvenim vlastima, posvjedočivši po
tko zna koji put da, unatoč zabrani, gotovo svakodnevno posjećuje Dražicu.633
Tobožnje vizitatorovo dopuštenje da ju drži kao služavku tumačili su kao jednu
od njegovih brojnih laži, kojima se služio za prikrivanje svojih nemoralnih djela.
Iskazi svjedoka sadrže još niz zanimljivosti. Saznajemo tako da je Dražica pekla
O Priulijevom boravku u Murteru: Horvat 1911, 552-554.

632
BAŠ, ŠBBK, sv. 44, 233r-238v.

633
146
hostije i prodavala vino, pa su mnogi mještani često dolazili u njezinu konobu. otok
murter
Još je posjećenija bila krčma u kući mjesne bratovštine, u susjedstvu župničke u 16. i 17.
stoljeću
kuće, zbog čega župnik, pa da je i htio, nije mogao kriti svoj život od očiju
javnosti. Neki su bliske susrete župnika i Dražice opravdavali time što je ona
podučavala njegovu nećakinju radovima u kući, posebno predenju i tkanju.
Nekima je don Petar bio “duhovni otac”, s kojim su rado igrali na karte i družili
se uz bevandu, pa za njega nisu mogli, ili pak nisu htjeli, imati grubih riječi.
Kad se don Petar ponovo pojavio pred biskupskom kurijom, kazao je da mu
nije poznat razlog zbog kojega je pozvan. Za tobožnje vizitatorovo dopuštenje
da se viđa s Dražicom prvi je put čuo upravo od sudskog istražitelja (!), a to što
su ga neki vidjeli u njezinu društvu nije ni najmanje neobično, jer je ona njegova
župljanka, koja k tomu stanuje u blizini župničke kuće, pa povremene susrete s
njom ne može izbjeći niti da hoće.
Biskup je naložio don Petru da se do završetka procesa ne udaljuje iz Grada, a
predstavnici seoskih zajednica Murtera i Betine već su tražili novog svećeničkog
kandidata za svoju, silom neprilika upražnjenu, župu. U tomu im je neizravno
pomogao i sâm Meštrović, izjavivši da mu je dosta svega što je u Murteru doživio
od kad je postao župnikom. Potom je, po nalogu biskupova vikara, pritvoren,
no Andrija Metilić omogućio mu je da se brani sa slobode, ponudivši 200 dukata
jamčevine. Obranu je don Petar prepustio svom odvjetniku Jurju Mihetiću. On
je optuženog prikazao kao žrtvu skupine Murterina koju bije glas da krade
inventar, robu, pa i hranu s brodova nasukanih u zadarskom akvatoriju. Budući
da je svoje svećeničko posredovanje u odriješenju njihovih grijeha uvjetovao
vraćanjem onoga što su ukrali, ta je skupina, čiji je predvodnik Lovre Prinčev,
izmislila priču o konkubinatu između njega i njegove kume Dražice.634 Skrivena
je nakana tih lupeža javno osramotiti i poniziti “svoga sirotog i nevinog župnika”
te ga lažnim svjedočenjima dognati do zatvora, kako bi na njegovo mjesto doveli
drugog svećenika, koji bi im po naravi i ponašanju bio sličan. Don Petrova je
murterska misija s ovim slučajem završila, jer ga je na njegovu zamolbu biskup
razriješio župničke službe. No, koliko su iskrene bile don Petrove (zapravo
odvjetnikove, jer ne vjerujemo da bi ih optuženi tako sročio) završne riječi:
“Želim poći živjeti što dalje od njihova podmetanja i služiti Bogu smirena duha,
otvorena i čista srca, onako kako sam to uvijek činio u službi Svete Crkve”?635
Naziva ju svojom kumom po svetom Ivanu (comare da S. Zuanne).

634
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 44, 233r-241r, 498r-499v; sv. 51, 1r-7r.
635
147
Kristijan Juran
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Kako je Manduša pogodila “u sridu“
Don Petrova parnična “kalvarija” u koju je uvučen zbog Dražice Matanine
dovršena je u srpnju 1603., a već je u listopadu iste godine taj osebujni svećenik
po tko zna koji put iznova prometnut u glavnog junaka biskupske sudnice.
Tužio ga je tada Tišnjanin Martin, sin Pave Barićevića, zbog mnogih uvreda
i ozljeda koje je nanio njegovoj obitelji. Kap koja je prelila Martinovu čašu
kapnula je dok je obrađivao zemlju u predjelu Stanče Drage. Začuvši toga
dana zapomaganje, otrčao je do obližnje parcele na kojoj je njegov otac brao
masline. Ondje je ugledao don Petra, koji je starom Pavi prijetio smrću, držeći u
jednoj ruci nož, a u drugoj sjekiru. Ne pojašnjavajući razloge izrečenih prijetnji,
Martin svoj iskaz nastavlja događajem koji se zbio nekoliko dana kasnije, kad
je zajedno sa sedmoricom svojih sumještana sadio vinovu lozu na zemljištu
u Šupljem Docu. I eto ponovo don Petra, ali ovaj put s oružanom pratnjom:
bratom Milošem, koji je gordo mahao sjekirom, i nećakom Matešom, koji je
nosio pušku (arkebuzu). Martina je u toj neprilici don Petar napao nožem, a
obranili su ga težaci s kojima je sadio lozu. Kao dokaz je priložio korice noža
kojim je napadnut, tražeći da se don Petru, ne samo zbog opisane barufe,
nego i “zbog toga što je učinio mnoge delikte, dobro znane Vašoj Prejasnosti”,
odmjeri odgovarajuća kazna. Za svjedoke su potom pozvani Jure Šimatović,
Šime Meštrov, Tome Čaglinov, Ive Lešev i Jure Ovratov, dok je kao prevoditelj
angažiran gospodin Frane Spingaroli.
Prvi je svjedočio šesnaestogodišnji Tome Čaglinov. Kazao je da je prepirku
započeo Miloš, koji je prema Martinu bacio nekoliko kamena, bijesno vičući:
“Pasja gubico! Kradljivče! Ti ćeš moju zemlju raditi!?” (Mustazzo di cane ...
traditore, tu uoi lauorar questi terreni) Martin je uzvratio jednakom mjerom,
nastojeći otjerati napadača. “Hodi zbogom, ujče!” (Uà con dio barba) –
poručio je Milošu, koji je potom doista pobjegao, raskrvavljene glave. Nakon
dva sata došao je njegov brat don Petar, naoružan sjekirom i nožem, a nakon
njega i Mateša sa sjekirom i puškom. Poletjelo je kamenje, praćeno uvredama
i psovkama, a umiješala se i Miloševa žena Manduša. Snaga je okršaja bila u
uzlaznoj putanji, sve dok Martinu nisu priskočili u pomoć njegovi težaci.
Prema svjedoku Juri Šimatovu, don Petra je, kad je nožem nasrnuo na
Martina, zaustavio Jure Ovratov. Kazao je također da je don Petrov nećak Vid,
vidjevši da mu je stric ostao razoružan, udario Ovratova sjekirom po leđima.
Na mjesto događaja vratio se i Miloš, zajedno sa suprugom Mandušom, pa
su se oboje oboružali kamenjem, kojega je u krškom okolišu bilo u izobilju.
148
Spretnošću, ili pak pukom “srećom”, Manduša je uspjela jedan kamen smjestiti otok
murter
pod Martinovo oko. u 16. i 17.
stoljeću
Šime, sin Mate Despotovića, govorio je o suštini spora; svađa je, naime,
nastala zbog zemlje. Jure Ovratov, sin pok. Petra, dodatno je to pojasnio: Miloš
je Martina nazvao lopužinom jer je sadio lozu na njegovoj zemlji. Kazao je da
je Miloš bio obliven krvlju ne zbog toga što ga je netko udario, nego zato što
je nespretno pao na zemlju (bio je, naime, starije dobi). Kad je nakon nekog
vremena pristigao don Petar i pokušao izvaditi nož iz korica, spriječili su ga u
tome Ovratov i Šimatov, tako što ga je Šimatov s leđa držao za ruke, dok mu
je Ovratov uzeo nož. Situacija je bila pod kontrolom sve dok se nije pojavila
Miloševa žena Manduša, koja je Martina pogodila kamenom u glavu. Kad je
potom i Ovratov dobio udarac u leđa od don Petrova nećaka Mateše, odlučio je
zajedno s Martinom sve prijaviti biskupu.
Evo što je, pak, don Petar izjavio kad se pojavio pred biskupskom kurijom.
Kazao je najprije da s Martinom Barićevićem, koji mu je nećak (neput) po sestri,
nema nikakvih nesuglasica. No, dobro mu je poznato da se Martin nedavno
posvađao s njegovim bratom Milošem. Štoviše, poznat mu je i razlog njihove
svađe; Miloš je, naime, od Biskupije dobio na obradu zemlju u Šupljem Docu,
koju je iskrčio i zagnojio, a onda je nenadano jednoga dana na njoj našao
Martina i druge težake kako sade vinovu lozu. Toga se dana don Petar sa svojim
nećacima Matešom i Vidom uputio kopnom prema Zloselima, s nakanom da
pronađe neko govedo koje su mu Turci uzeli. Na putu su susreli okrvavljenoga
Miloša, koji im se potužio da ga je Martin udario. Krenuli su prema mjestu
nes(p)retnoga događaja, a kako je don Petar, zbog turske opasnosti i mogućih
susreta s razbojnicima, uz sebe imao nož i sjekiru, Martinovi su težaci mislili da
ih želi napasti, iako mu to nije bilo ni na kraj pameti. Uzeli su mu nož, koji su
mu kasnije vratili, ali bez korica.636
Pokraj svih navedenih, dokazanih i nedokazanih, prijestupa, don Petar je
nastavio svoju svećeničku karijeru, postavši župnikom Zlosela.637 Nastavio
je, međutim, i karijeru prijestupnika, ili možda nedužnog okrivljenika, jer ga
na optuženičkoj klupi ponovo susrećemo 1604. godine, kad ga je tužio nitko
drugi doli njegov brat Miloš.638 Branio ga je tada šibenski advokat i plemić
Juraj Mihetić, nazivajući Miloša podlim lažovom. Već viđeno, rekli bismo, i
uobičajeno. Suđeno mu je ponovo 1606., jer je optužen da je iz dućana majstora
636
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 253r-263v.
637
BAŠ, ŠBBK, sv. 44, 363r.
638
BAŠ, ŠBBK, sv. 51, 340r
149
Kristijan Juran
otok
murter
Jakova Landa ukrao neku tkaninu.639 Od tada o njemu presušuju sudski, ali ne
u 16. i 17.
stoljeću
i zapisi privatno-pravne naravi. Do svoje smrti, koja je nastupila prije ili upravo
1617. godine, često je uzimao u zakup murterske posjede šibenskih plemenitaša
Divnića. Kuću u Betini, zajedno s već uhodanim, unosnim, ali i rizičnim,
zakupničkim poslovima naslijedili su njegovi nećaci Vid, Mateša i Grgo.640
Tragična smrt nevjeste

Na ivanjsku večer 1615. godine, u osvit željno išćekivane svadbene svečanosti,
Miho Vodanović je došao po svoju zaručnicu Stošiju Stipanelovu. Po izlasku iz
Stipanelova dvora, zaručnicima su izišli ususret brojni Murterini i Murterke,
njih više od 200. Otpratili su ih najprije do Viknice,641 gdje su ih po običaju
dočekali seoski suci i Kralj,642 a potom je povorka nastavila svoj hod kroz
Selo. Prije nego što su stigli do Vodanovićeva dvora, zaručnikov je rođak Pere
Skračić, koji je živio u blizini, uzeo pušku kako bi pucnjem oglasio i označio
skori dovršetak svečanosti. Ispaljeni je hitac nesretno pogodio zaručnicu, koja je
na mjestu ostala mrtva. O tom je nemilom događaju seoski sudac Pere Pavlović
sutradan izvijestio vikara šibenskog biskupa. Upitan je li vjenčanje obavljeno
po crkvenim propisima, Pere je odgovorio da su zaruke upriličene na blagdan
Rođenja Blažene Djevice Marije, nakon čega su u crkvi učinjene tri napovijedi,
dok je crkveni obred vjenčanja izostao. Stoga je na razgovor pozvan murterski
župnik don Jure Lukšić, koji je kazao da je u vrijeme tragičnog događaja služio
večernju misu u Betini. Čuvši da je zaručnica stradala, požurio je poslije mise u
Murter, gdje su mu rekli da je na slavlju bilo mnogo ljudi, i to bez uobičajene
zvonjave, svirača i zastave. Potvrdio je ono što je prije njega rekao seoski sudac
639
BAŠ, neinventarizirane kutije.
640
DAZD, ŠB, kut. 54, Stari spisi sv. X, 148r-v; kut. 50/III, sv. a, 218v; kut. 50/III, sv. c, 43r, 62v
i 73v; kut. 50/IV, sv. A, 64v-65r.
641
U izvoru stoji: casa della universita, a to je Viknica, kuća u kojoj su se održavale skupštine
seoskih glavara. Usp. Kulušić 1984, 135 (karta) i 138, bilješka 154 te Juraga Nadov 2015-
2016, 50-51.
642
[...] essendo gionti alla casa della universita dove noi giudici siamo in compagnia del nostro
Re secondo l’ usanza [...]. O poznatom običaju biranja kralja, koji je ovim potvrđen i u Mur-
teru, vidi u: Barada 1927 i Smiljanić 2008.
150
Pere Pavlović, da su nakon zaruka u crkvi izrečene tri napovijedi, ali da zaručnici otok
murter
nisu pristupili sakramentu ženidbe niti su – barem je tako čuo od njihove rodbine u 16. i 17.
stoljeću
– konzumirali brak. Kazao je također da je zaručnike posljednji put ispovijedao
pred Uskrs.
Šibenske su crkvene vlasti od ispitanih svjedoka doznale za još nekoliko
slučajeva svadbenog slavlja, kod kojih je izostao katolički obred vjenčanja. Tako
je dan nakon Božića, u vrijeme kad se činila koleda (in tempo che noi fecevimo la
coleda), Betinjanin Stipe Kiščić, praćen nekolicinom prijatelja, silom odveo svoju
zaručnicu Lucu Baničinu, znajući valjda da joj majka izbiva iz kuće. Odabranica
Stipina rođaka Jure Kiščića imala je, pak, ugodniji oproštaj od očinskog doma;
otišla je sa zaručnikom na Ivanju, nakon održane gozbe i očeva blagoslova. Na
putu od očeve do muževljeve kuće slavilo se po običaju, uz ples, no bez zvonjave i
zastava. Na sličan je način svoju zaručnicu Matiju Igličinu od njezina do svojega
kućnog praga preveo Miho Banov. Zajedničko je svim tim slučajevima to što su
uredno obavljene zaruke i crkvene napovijedi, kao i to što se tijekom svadbenih
povorki, očito zbog izostanka vjerskog obreda, nije čuo zvuk crkvenog zvona.643
Don Jurini hvarski prijatelji

Dok je početkom svibnja 1616. godine boravio u Tribunju radi posvete glavnoga
oltara u crkvi sv. Nikole, šibenski je biskup odvojio nešto vremena za tišnjanskog
suca Peru Lučina, koji mu se potužio da je don Jure Despotović udario u glavu
Martina Barićevića, zadavši mu teške tjelesne ozljede. Biskupov je vikar istoga
dana pohitao do kuće gospodina Antuna Naložića u šibenskom Postinju, gdje
je stradali ležao u krevetu, glave omotane lanenom tkaninom. Barićević je
pred vikarom izustio da je prethodne noći bio na straži te da je po naputku
tišnjanskih seoskih sudaca posebno motrio na brod iz Hvara koji je bio privezan
na mulu ispred župnikove kuće. Razlog posebnoj prismotri nalazio se u činjenici
da je brod bio natovaren žitom, no Barićević više od toga nije znao ili pak nije
želio kazati. Oko tri sata nakon ponoći Hvarani su ipak uspjeli isploviti, pa je
Barićević vikao za njima da se vrate. Čuvši viku, don Jure je izišao iz kuće, pa
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 58, 104-107.

643
151
Kristijan Juran
otok
murter
kad je vidio da se Barićević riječima okomio na hvarsku posadu, zaletio se prema
u 16. i 17.
stoljeću
njemu sa sabljom u ruci, zadavši mu udarac u glavu. Barićević se pokušao braniti
sjekirom, no dobio je i drugi udarac, nakon kojega je ošamućen pao na zemlju.
Očito zbunjen takvim iskazom, posebice nerazjašnjenim okolnostima koje su
dovele do silovita don Jurina napada, vikar je upitao Barićevića jesu li otprije
između njega i don Jure postojale neke nesuglasice. Odgovorom je Barićević
nastavio niz nedorečenih izjava: don Jure je prema njemu uvijek bio grub, ali
razloga tomu ne zna. Potvrdili su to i njegovi kompanjoni Vid Baćinović, Šime
Čorkalov, Bare Lampalov i Miho Juretić.
Prema onome što je don Jure usmeno i pismeno iznio u svojoj obrani, tijek je
događaja, dakako, bio sasvim drukčiji. Svoj je iskaz dao i prije nego što je dobio
službeni poziv, jer je u međuvremenu doznao za što je optužen. Štoviše, tu mu
je vijest priopćio sâm Barićević, s kojim se nedavno pomirio. Hvarani koji su
boravili u Tisnom bili su njegovi prijatelji, a poznavao ih je već duži niz godina.
Posebno je bio vezan s jednim od njih – Perom Dujmovićem, koji je u Tisno
dolazio prodavati vino. Pred početak kobne noći pozvao ih je na večeru, a po
završetku objeda u miru su se razišli. No, oko dva ili tri sata po ponoći probudio
ga je Jakov Pedota iz Kaprija, koji je boravio u njegovoj kući, uznemiren valjda
galamom što je dopirala s ulice. Vidjevši da je Barićević hvarskim trgovcima
oteo jedno veslo, don Jure je izišao vani kako bi spriječio daljnje nepodopštine.
Pridružio mu se i njegov brat Stipe, ponudivši otimačima, u zamjenu za veslo,
jedan tolar. Martin je, međutim, odlučno krenuo prema župniku i opalio ga
sjekirom (Dok je to govorio, don Jure je sudskom istražitelju pokazao ožiljak
na čelu.). Dohvatili su se potom rukama, pa su obojica pali na zemlju, pri čemu
je Martin slučajem naletio na nož koji je don Jure držao uz sebe, zadobivši tako
teže ozljede. Osvrnuo se don Jure i na izjave svjedoka, obezvrijeđujući iskaze
koje su dali Vid Baćinović i Šime Čorkalov, jer su dotična dvojica s Martinom
bili u rodbinskim vezama.644 O pšenici koja je spomenuta u svjedočenjima i oko
koje se čitava priča zavrtjela prvi put čuje, ali zato dobro zna da je Martin
bio dobrano pijan, jer je te večeri s društvom popio dva sića vina. Don Jure je
uvjeren da je to napito društvance kanilo ukrasti nešto od robe koja se nalazila
u brodu, a kad su bili razotkriveni, nije im preostalo drugo nego izmisliti da su
veslo zapljenili zato što je brod isplovio bez dopuštenja seoskih sudaca.
Premda je don Jure predložio da se saslušaju i seoski suci, biskup je smatrao
da za to nema potrebe te je ubrzo objavio presudu. Tišnjanskom je župniku
Pojasnio je da je Baćinović cognato Martinove sestre, dok su Martin i Šime cognati jer su
644
uzeli dvije zermane za žene.
152
određena novčana kazna od 30 libara, namijenjenih radovima na groblju crkve otok

murter
sv. Duha u Tisnomu, a uz to je bio dužan jednom tjedno, u razdoblju od jedne u 16. i 17.
stoljeću
godine, služiti misu za duše pokojnika koji su ondje pokopani.645
Karavana u tišnjanskoj Luci

Tek što se slegla prašina od njegova hrvanja s Martinom Barićevićem, don Jure
se zakačio sa Šimom Čaglinovićem, zbog kojega je ponovo morao do biskupske
sudnice. Čaglinović je najprije optužio don Juru da je njegovoj sestri Marici
ukrao jednu vreću maslina, a onda i da je nekim Morlacima ukrao nešto pšenice.
Također mu je zamjerio što je izazivao njegova brata Nikolu na tučnjavu, dok
je svaku mjeru prevršio kad je nekom Turčinu ukrao konja. Budući da više nije
mogao tolerirati don Jurine nepodopštine, izravno je zamolio biskupa da Tisnom
dodjeli drugog župnika.
O pojedinostima događaja koje je Čaglinović opisao u svojoj pismenoj
pritužbi svjedočio je veći broj njegovih sumještana. Doznajemo tako da je Marica
na blagdan sv. Katarine prikupila dvije vreće maslina na jednoj svojoj parceli na
kopnu, a onda ju je Šime Lopočić na svom brodu prevezao do sela. Kad su pristali
u blizini Roze,646 Lopočić je otišao po magarca da na njemu prebaci masline do
Maričine kuće. U međuvremenu je don Jure, svojom voljom i ničim izazvan,
uzeo jednu vreću maslina, krenuvši s njom prema konobi mjesne bratovštine.
No sustigao ga je Maričin brat, pa je tako njegov ishitreni maslinarski manevar
neslavno završio. Župnik je u svoju obranu kazao da se masline po običaju
ne beru blagdanom, pa je to bio razlog zbog kojeg je zaplijenio one koje je
na svetkovinu sv. Katarine uočio na Lopočićevu brodu. Premda je Čaglinović,
reagirajući na don Jurino svjedočenje, pokušao opravdati postupak svoje sestre,
tvrdeći da ona nije brala masline sa stabla, nego je samo pokupila one koje
su pale na zemlju, don Jure uzvraća da uopće nije važno o kojim se i kakvim
maslinama radi, nego je važno da se poštuju sveti dani. Osim svega navedenog,
za ovu je priču bitno i to da je Marica bila udana za Martina Barićevića, don
Jurina “neprijatelja” iz prethodne priče!
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 60, nepaginirano.

645
Roza je izvor vode (Toponimija otoka Murtera, 172).

646
153
Kristijan Juran
otok
murter
Drugi je prijepor između Čaglinovića i don Jure izbio za božičnih blagdana,
u 16. i 17.
stoljeću
kad je u tišnjansku Luku iliti “valu od mlina” (nella valle del molin)647 pristigla
turska karavana, predvođena Halilom Seferom Hodžićem iz Velima. Čaglinović
je kazao da je u Turaka i “naših Morlaka” (nostri morlachi) kupio nekoliko
vreća pšenice, koje mu je don Jure pokušao oteti dok su, svatko u svom brodu,
plovili iz Luke prema selu. Razljućen neuspješnim pokušajem otimanja, don Jure
je prema njemu bacio neki komad drva, ali se spotaknuo, pa je drvo završilo
u moru. Kazao je Čaglinović također da je don Jure silom uzeo konja jednom
Turčinu, pa su turski poreznici, koji su tada boravili u Tisnom, najavili da će
uputiti pritužbu šibenskom knezu.
Ante Mihić, koji je toga dana bio s Čaglinovićem na brodu, bez dodatnih
je detalja potvrdio izjavu tužitelja, dok su svjedočenja Ive Svidulića i Jakice
Vučinovića bila nešto izdašnija. Svidulić je izjavio da se don Jure prepirao s
Perojevićem (!)648 i Antom Mihićem zbog ječma, koji su potonja dvojica kupili
od nekih Turaka, a ti su Turci bili don Jurini dužnici. Don Jure je na to uzeo
Turcima jednog konja, zatraživši potom od Čaglinovića i Mihića da mu ustupe
dio ječma. Budući da oni to nisu htjeli, zadržao je konja kao zalog. Vučinović
je pak kazao da su Turci došli razmjeniti pšenicu za smokve. Kad je don Jure
došao u Luku, Turci su mu rekli da su Čaglinović i Mihić uzeli svu pšenicu, pa
je otplovio za njima, sustigavši ih usred tjesnaca. Prema Vučinoviću, Čaglinović
i Mihić su bili svatko u svom brodu. Kad je Čaglinović vidio da se don Jure
pokušava silom ukrcati na Mihićev brod, odveslao je do njih, počeo vikati i
zamahnuo veslom prema župniku. Don Jure je najprije glasno uzvratio riječima,
a kad mu je Čaglinović veslom odgurnuo brod, uzeo je neko drvo s namjerom
da ga baci na nj, ali se spotaknuo o trasan, pa su i drvo i kapa, koju je nosio na
glavi, završili u moru. Nakon toga je don Jure, vidno uzrujan, ponovo krenuo u
Luku, uzeo Turcima konja, no vratio im ga je nešto kasnije istoga dana.
Trebalo je sad čuti i don Juru. Govori tako don Jure da je nekoliko dana nakon
Božića do njega stigao glas o dolasku karavane, natovarene pšenicom, koju su
Morlaci kanili razmijeniti za smokve. Kako je imao oko 15 kvarti smokava,
647
U spisu se ista uvala imenuje i toponimskim likom Chod Malinice, kao i sintagmom al molin
in Luca. Turska je karavana u njoj boravila oko Božića, a tada je mlin za masline vjerojatno
bio u punom pogonu. Dvojica svjedoka – Ivan Svidulić i Jakica Vučinović – u parnici su
spomenuti kao badnjari (badgneri) odnosno zakupnici seoskog mlina. Tišnjanski mlin u Luci
može se vidjeti na karti Bartolomeja Agostinija iz 1711. godine (Juran 2010b, 89-91).
648
Perojevići su ogranak Čaglinovića, pa braću Šimu i Nikolu njihovi suvremenici identificiraju
čas jednim čas drugim prezimenom (Juran 2015, 241, 259).
154
ponadao se da će svoju kuću, barem za neko vrijeme, opskrbiti pšenicom. Živio otok
murter
je, naime, s nemoćnom majkom, brinući se o svemu što im je bilo potrebno za u 16. i 17.
stoljeću
život. Ukrcao se na brod sa Stipom Mihićem, pa su krenuli prema Luci, nasuprot
selu, gdje je karavana bila stacionirana. Našao je tamo Turčina Halila iz Velima,
koji mu je kazao da je sva pšenica kod Čaglinovića. Kad je potom prigovorio
Čaglinoviću zbog toga što je svu pšenicu uzeo za sebe, kao i zbog nekoga ulja
i soli koju je prokrijumčario, nastala je između njih prepirka. Srećom, ostalo je
sve na riječima. Turčin Halil, koji je njegov kućni prijatelj (esso Turco e nostro
amico di casa), ipak mu je odvadio osam kvarti pšenice (Četiri je kvarte kasnije
dao Frani Spingaroliju, a jednu Mihi Štrkoviću.). Uzvraćajući toj gesti, ugostio je
Halila u svojoj kući u Tisnom, a nakon večere Stipe je u braceri odvezao Turčina
i njegova konja natrag u Luku.649
Napuštamo sada Tisno i odlazimo na drugi kraj otoka – u Murter.
Hojme!
Bila je uskršnja večer blizu ponoći. Marica, žena Ive Politkovića, spavala je s
mužem u krevetu, kad ju je iz sna trgnuo povik s ulice: “Hojme, moja majko!”
(hoyme mia madre). Otrčavši van, ugledala je ošamućenu Filipu, ženu Nikole
Lazanje, i njezinu uplakanu djevojčicu. Pristigli su uto Ante Stipanelov i Tome
Šoin. Pomogli su Filipi da se pridigne, a Marica joj je donijela malo vode. Došli
su potom Maričin muž i sin te na koncu i Ante Banov. Nakon što je došla k sebi,
Filipa se požalila da ju je udario klerik Mate Politković, i to zbog nekoga vina
koje je od njega potraživala. Sutradan je od seoskih sudaca zatražila da Mati,
prema običaju, odmjere kaznu, bilo u vinu bilo u novcu. Prema Tomi Šoinu,
suci su doista kaznili optuženog klerika, ali je umjesto njega kaznu u vinu platio
njegov rođak Lovre Prinčev, tako da je pio tko god je htio. Unatoč tomu, klerik
je tvrdio da je nevin.
Nakon nekoliko dana, kad se oporavila od ozljeda, Filipa je dala iskaz
biskupskom vikaru. Njezin muž, kapetan oružanoga broda, jednom joj je
prigodom rekao da ode do Zadra preuzeti neke puške. Nekoliko dana prije
Uskrsa ukrcala se tako na brod koji je klerik Mate unajmio od izvjesnog Furlana,

649
155
Kristijan Juran
otok
murter
jer je namjeravao prodati nešto vina. Dok su boravili u Zadru, na brod su stupili
u 16. i 17.
stoljeću
poreznici, a onda su na ime poreza, što ga je klerik bio dužan platiti za vino,
uzeli jednu od pušaka. U tom je trenutku Filipa izbivala iz broda, a kad se vratila
između nje i klerika izbila je prepirka, koju su nastavili i po povratku u Murter.
Nakon nekoliko je dana Mate na nju i fizički nasrnuo, što je ona potom prijavila
seoskim sucima Mihi Blaškoviću i Juri Kožulovu. Mate je navodno priznao da
ju je tri put udario sjekirom, a onda je zatražio oprost i pomirenje, čemu su
svjedočili Andrija Skračić i Ive Politković. Pozvan za svjedoka, Andrija Skračić
je potvrdio da ga je Mate zamolio da Filipi prenese želju za pomirbom, što je i
učinio.
Na koncu je svoju obranu iznio optuženi. Priznao je da se u Zadru posvađao
s Filipom, ali se nije smatrao odgovornim za to što su gradski službenici uzeli
jednu od triju pušaka, koje je ona toga dana preuzela od jednoga zadarskog
trgovca. Premda ga je javno izvrijeđala, bio je spreman Filipi nadoknaditi
pretrpljenu štetu. No ona nije odustajala te je po povratku u Murter nastavila
s objedama na njegov račun, požalivši se i župniku, koji mu je usljed toga, u
subotu uoči Uskrsa, uskratio pričest. Na uskršnji je dan bio pozvan na večeru
kod Andrije Metilića, a kad se vraćao svojoj kući, na putu je naišao na zaigrane
dječake, u blizini Filipina dvora. U hodu je nogom gurnuo kapu koja je jednome
dječaku pala s glave, ne znajući da je riječ o Filipinu sinu. Ona je sve to vidjela te
je za njim vikala: Schetigado prespopice, assassin d’ San Marco!
Nešto kasnije, dok je bio na večeri, začula se galama s ulice. Na vrata mu
je uskoro pokucao seoski glasnik, koji mu je rekao da je netko, u okrilju noći,
udario Filipu Lazanjinu. Zaprepastio se kad je čuo da je taj netko, prema tvrdnji
same žrtve, bio upravo on. Pošao je k seoskim glavarima, kako bi ih uvjerio u
svoju nevinost. Budući da u tomu nije uspio, glavari su inzistirali na njegovu
kažnjavanju, na što im je rekao da ne priznaje njihov, nego samo crkveni sud.
Kaznu nije platio niti je preuzeo krivnju, kao što su to tvrdili svjedoci optužbe.
Znakove pomirbe koje je u međuvremenu uputio Filipi nisu priznanje krivnje,
nego pokušaj da izgladi nesuglasice zbog onoga što se dogodilo u Zadru. Sud
je zatražio dodatnu potvrdu njegova izmirenja s Filipom, jer ga je u protivnom
čekala kazna dvogodišnjeg izgona.650
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 58, str. 220 i dalje.

650
156
Sedmina za pokojnog Jurana otok

murter
u 16. i 17.
stoljeću
Samo nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo tišnjansku župu, don Mihovil
Veaković bio ju je spreman napustiti. Na taj su ga korak umalo primorale
učestale podvale i prijetnje kojima je bio izložen od strane bivšeg župnika don
Jure Despotovića i klerika Lovre Žaknića. Odlučio ih je ipak najprije prijaviti
crkvenim vlastima. Pojadao se tako da mu je klerik Lovre, i to upravo na blagdan
sveca po kojemu je dobio ime, zaprijetio da će mu iščupati bradu i otjerati ga iz
sela, a nove neugodnosti, koje više nije mogao tolerirati, doživio je 7. studenoga
1617. u Murteru.
Toga je dana don Mihovil u murterskoj crkvi, zamoljen prethodno od
kapetana Mateše Meštrovića, održao misu zadušnicu za njegova pokojnog
punca Andriju Metilića reč. Jurana. Nakon mise, kod Juranovih je priređena
gozba na kojoj se okupilo oveće društvo pokojnikovih prijatelja i poznanika.
Našao se tamo i klerik Lovre, koji je don Mihovila najprije nazvao biskupovim
špijunom, a potom ga stao podbadati da slabo podučava svoga pripravnika i
da ne zna kako se govori oficij na blagdan Svih Svetih. Tišnjanski mu je župnik
odgovorio da oficij zna bolje od njega te da će svoga pripravnika bolje podučiti
nego što je njega podučio onaj tko mu je bio mentorom. Lovre je na to izvukao
nož iz korica, nasrnuo na don Mihovila, ali ga nije ozlijedio.
Sve su to vidjeli mnogi svjedoci. Štoviše, don Šimi Matešiću i Bari Kovaču
sâm je don Jure Despotović nekoliko dana prije spornoga događaja kazao da se
njihovu župniku loše piše, dok je jezerski kapelan čuo da će toga dana u Murteru
nastati – barara.
Evo, pak, kako je cijeli događaj opisao Pere Čubrin iz Zlosela, koji je na
spomenuti dan došao u Murter zajedno sa svojim sumještaninom Tomom
Bilojevićem. Bio je pozvan na sedminu, kako je običaj, za dušu pok. Jurana.
Okupilo se ondje mnogo svijeta, među kojima i trojica otočnih župnika –
jezerski don Martin, murterski don Jure i tišnjanski don Mihovil. U gornjoj od
dvije Juranove kuće tišnjanski je župnik svoga malodobnog učenika, a taj je
bio sin Andrije Matešića, učio čitati iz brevijara. Klerik Lovre Žaknić dobacio
mu je da se tako ne podučava, a don Mihovil je uzvratio da se podučava
baš tako, pa su se nastavili prepirati, sve dok Lovre nije posegnuo za svojom
sabljom, izazvavši negodovanje prisutnih. Izišao je potom van, izazivajući don
Mihovila na megdan. No, tišnjanski je župnik ostao u kući, ne htjedući uzvratiti
pozivu nedostojnom svećeničke službe. Kako je tada počela padati kiša, don
157
Kristijan Juran
otok
murter
Jure i klerik Lovre sklonili su se pod travaku donje Juranove kuće. Ondje
u 16. i 17.
stoljeću
su im društvo činili dvojica Morlaka iz Banjevaca. Kad je nakon večere don
Miho htio krenuti put Tisnog, njegov ga je domaćin, sin pokojnog Jurana, stao
nagovarati da prenoći u Murteru, bojeći se da mu se na putu što ne dogodi.
Tako je, eto, zborio Pere Čubrin.
Kako je na optužbe odgovorio klerik Lovre? Nije istina, kaže on, da je u
Murter došao sa zlobnim namjerama, ali je istina da se s don Mihom posvađao
jer mu je prigovorio da svoga đaka pogrešno uči čitanju i pisanju. Porekao je
da je don Mihu izazivao na tučnjavu i da mu je prijetio oružjem. Na koncu,
spremno je odgovorio na pitanje zašto je kod sebe imao nož, znajući pritom da
je svećenicima bilo dopušteno nositi oružje samo u slučaju životne opasnosti;
nosio ga je, naime, zbog vlastite sigurnosti, jer su vremena turbulentna, a
opasnost od neprijatelja stalna, pogotovo od uskoka, koji su najljući neprijatelji
murterskih otočana.651
Silom do oltara
Kad su onemoćale spretne ruke njegove ostarjele majke, Martin Grdović je
odlučio potražiti ženu. Njegovi su ga prijatelji savjetovali da prethodno od
crkvenih vlasti zatraži mišljenje o (ne)valjanosti braka koji je prije nekoliko
godina sklopio s Baricom Komarovom. Stoga je potkraj travnja 1620. godine
došao pred biskupa, zatraživši da se ispitaju svjedoci koji su mogli dati odgovore
na pitanja je li brak između njega i Barice bio sklopljen uz prisilu, jesu li tada i
on i Barica bili malodobni, jesu li uopće konzumirali brak te je li Barica nedugo
nakon vjenčanja pobjegla od kuće?
Ispitano je ukupno 16 svjedoka: Frane Spingaroli, Ive Barićević, Mateša
Mihić, Bareša Kovačev, Luka Bujačić reč. Balija, Marica, udovica Stipe Juretića,
don Jure Despotović, Vid Tolić reč. Mišev, Grgo Žaknić reč. Martinčev, Anica,
udovica Andrije Baćinovića, Peroje Čaglinović i njegova žena Mande, Klara
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 60, nepaginirano. Bila je to završna godina Uskočkog rata
651
(1615. – 1617.), kada Mlečani nisu tolerirali ni najmanji znak naklononjenosti svojih poda-
nika prema uskocima. Usp. poglavlje “Senjski uskoci i tradicija o murterskom gusarstvu” u
prvom dijelu knjige.
158
Žarkova, Kate, žena Mihe Pekićevića, Mate Lopočić i Luce Grdović. Iz njihovih otok
murter
svjedočenja, koja se umnogome podudaraju, s lakoćom se može prepoznati u 16. i 17.
stoljeću
slijed događaja.
Po završetku mise, koju je don Jure Despotović odslužio u župnoj crkvi
Sv. Duha, Baričin ujak Grgo Martinčev i njegova žena glasno su i s prijetećim
tonom pozvali Martina Grdovića da siđe s kora. Martin je samo nepomično
stajao. “Dođi ovamo, magarče!” – vikali su odozdo, ali je Martin i dalje odbijao
sići. Na koncu je Grgo k njemu poslao svoga nećaka Barešu Kovačeva, koji
ga je čvrsto uhvatio za ruku i doveo do oltara. U isto su vrijeme silom doveli i
Baricu, a onda je don Jure nju i Martina, na zahtjev Baričine rodbine, vjenčao.
Na prsten su svi zaboravili, pa je bračna veza ritualno potvrđena nekom verom
(una vera), koju je majka Bareše Kovačeva imala kod sebe. Sve je to jako
pogodilo Martinovu majku, koja je izišla iz crkve uplakana i shrvana te je na
najbližem mjestu zagazila preko obale, prepustivši se moru. Za njom su otišle
Mande, žena Pere Čaglinovića i Lucija Grdović, a potom i mnogi drugi, koji
su je uspjeli uvjeriti da će, presudi li sama sebi, njezina duša zauvijek ostati
zarobljena u grijehu. Prikupila je potom snagu i, drhteći čitavim tijelom, izišla iz
mora. Barica je pak nakon vjenčanja sjela pokraj mjesnog mlina, ostajući ondje
sa svojim mislima do noći. Govorila je da ne želi svoga muža i da će pobjeći
u Tursku. Nakon nekoliko je dana doista pobjegla, ali je ubrzo pronađena,
pa ju je Martin neko vrijeme držao svezanu lancima kućnoga ognjišta. Kad je
ponovo pobjegla, bio je to put bez povratka. Domogla se najprije Tribunja,
nastavila do Šibenika, gdje je naišla na kapetana Danijela Dobrojevića, s kojim
je konačno otišla u Italiju.
Šibenski je biskup preko crkvenih i svjetovnih vlasti doznao da Barica živi
u Bergamu. Njezinu je izjavu zapisao te potom u Šibenik poslao bergamski
kanonik Horacije de Federicis. Barica je kazala da je u brak s Martinom, kojemu
se ne sjeća prezimena (!), stupila prije 12 godina, prisiljena od svoje rodbine.
Bila je tada nezrelo siroče od 11 godina, bez oca i majke, a živjela je kod svoga
ujaka. Kod muža je bila manje od mjesec dana, a onda je pobjegla. U Šibeniku
je naišla na neku ženu, koja ju je odvela nekom plemiću. S njim je poslije otišla
do biskupa, u nadi da će ishodovati poništenje braka u koji je ušla pod prisilom.
No, biskup to nije mogao učiniti zbog njezine maloljetnosti i nerazboritosti.
Stoga je otišla u venecijanske krajeve, gdje i sada živi.
Nakon što je prikupio sve iskaze svjedoka, biskup je zatražio mišljenje nekih
uvaženih mletačkih teologa. Po njihovu je naputku najprije pozvao Martina
159
Kristijan Juran
otok
murter
Grdovića da potvrdi ili odbaci iskaze, pojedinačno i skupno, pa kad je ovaj to
u 16. i 17.
stoljeću
i učinio, dao mu je odrješene bračne ruke. Bilo je to u kolovozu 1621. godine.652
Don Grgo i Anica

Star, siromašan i lišen muškog potomstva, prvih je dana proljeća otišao prosjačiti
preko granice, u tursku Vranu. Otišla je s njim i njegova supruga Marica, kako bi
priskrbila koji dodatni milodar svojoj skromnostojećoj obitelji, a jedina njegova
uzdanica – kći Anica – ostala je sama u Murteru. Tako je svoju gorku ispovijed
započeo Grgo Kožulović iz murterskoga Velog Sela, kad ga je šibenski biskup
12. prosinca 1633. primio u svoju kancelariju.
Po povratku iz turskih krajeva, govori dalje Kožulović, zateklo ga je i ogorčilo
ono što je čuo od svojih sumještana. A čuo je to da je murterski župnik jedne noći
ušao u njegovu kuću, zgrabio sirotu Anicu, zatvorio joj usta rupcem i prisilio na
snošaj. Kad je župnik nakon nekog vremena doznao da Anica nosi dijete, zbrinuo
ju je kod svoga rođaka Pere Papešina rečenog Matijina, preporučujući joj da
nikome ne kaže s kim je zatrudnila. Kožulovićevoj je obitelji tako upropašten
život; Anica je obešćašćena, a njezini su roditelji izgubili nadu da će pronaći
dobra i radišna zeta, koji bi o njima skrbio, osigurao im potomstvo i obnovio
zapušteno imanje. Stoga Kožulović traži da se grješnom murterskom župniku
sudi i da mu se odmjeri odgovarajuća kazna. Nakon što je izložio svoje jade,
njegov sužupljanin Mate Jakovčev, koji mu je bio pratnjom, kazao je biskupu
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 60, nepaginirano. Martina i Baricu potražili smo u tišnjanskim
652
matičnim knjigama. Doista, njihovo je vjenčanje u maticu upisano 15. veljače 1609. godine:
ja dom Jurai Despotović učinih matrmoni Martinu Božinovu i [...]ici Komarovi svidoci Petar
Čaglinović i Mateša Meštrović. Premda se iz oštećena teksta ne može sa sigurnošću iščitati
Baričino ime, sve okolnosti ukazuju na to da je riječ upravo o njoj. S druge strane, ne treba
nas zbuniti ni Martinovo prezime, koje ovdje glasi Božinov, a na drugim mjestima Božinović.
Neustaljena prezimena opća su pojava toga doba, pa se Martin u matičnim knjigama bilježio
još i prezimenima Maračić odnosno Grdović reč. Maračić. Uostalom, i Barica je, dajući iskaz
u Bergamu 1621. godine, kazala da je u brak s Martinom stupila prije 12 godina, što odgova-
ra dataciji matičnoga upisa njihova tišnjanskog vjenčanja. Nakon poništenja njegova braka
s Baricom, Martin je oženio neku Ivanicu, s kojom je imao najmanje šestero djece (rođena su
u razdoblju od 1625. do 1635. godine). (Juran 2015, 38, 201, 204, 206, 214.)
160
da su mnogi glavari murterskih i betinskih kuća zbog toga sramotnog događaja otok
murter
zabranili svojim ženama i kćerima da odlaze murterskom župniku na ispovijed. u 16. i 17.
stoljeću
Nakon osam je dana pristigao prvi svjedok – pomoćnik murterskoga župnika
don Mate Politković. Na upit gdje se nalazi njegov nadređeni, odgovara da se
don Grgo Skračić liječi u Šibeniku, jer je obolio od upale pluća. Kad se pročulo
da je Anica trudna – nastavlja svoje svjedočenje don Mate – najprije se proširio
glas da je začela s Martinom, sinom Mate Vodanovića. Čuvši to, Martin je
pojurio do Anice te joj zaprijetio smrću ako ne kaže tko joj je uistinu napravio
dijete. Prestrašena, Anica je u mah progovorila: “Nisi ti Martine, nego onaj pas
od don Grge!” Budući da je o tom događaju doznao od drugih, don Mate je
odlučio sâm potražiti Anicu, a kad ju je našao u kući Stane Kunčinove, kazala
mu je da ju je don Grgo obeščastio nedugo nakon Uskrsa, prikravši se u kuću
za vrijeme olujne bure. Nakon što mu se ispovijedala, don Mate je stao Anicu
ohrabrivati i odgovarati od pobačaja.
Svjedočila je potom i spomenuta Stana Kunčinova, koja je rekla da je Anica
kod nje prespavala jednu noć, a onda je završila kod Pere Matijina. Kad je to
saznao Aničin otac, od harambaše je i seoskih sudaca zatražio da mu kćer dovedu
doma, ali je već bilo kasno; Pere ju je zajedno s don Grgom odveo u Tkon na
otoku Pašmanu, gdje je u međuvremenu rodila. Tako je barem čula od drugih.
Sudski je proces trajao mjesecima, jer je bilo teško doći do svih svjedoka.
Neki su od njih bili stari i nemoćni, pa je trebalo doći k njima, dok je, primjerice,
Pere Matijin nekoliko puta odbio svjedočiti. Biskupov ga je povjerenik jednom
prilikom zaskočio u Šibeniku, na obali, kod kuće Jacinta Mihetića, ali je i tada
Pere rekao da neće svjedočiti protiv “svoga brata”. Konačno se pojavio pred
sudom u srpnju 1634. godine. Potvrdio je da se Anica nekoliko dana skrivala
u njegovoj kući, i to po zamolbi nje sâme, a ne po zahtjevu bilo koga drugog.
Kazao je također da je na traženje Petra Divnića Anicu odveo na Pašman.
Iskrcao ju je kod fratarskoga mula (Drugi su svjedoci kazali da se Anica nalazi u
Pasjem Kraju, u kući Grge Ljubanova, koji je don Grgin germano cusino.),653 a
onda je nastavio put Zadra, gdje je trebao predati neka pisma koja je po njemu
poslao šibenski trgovac Lovre Tetta. No, Perina mati Kate, udovica Ive Papešina,
izjavila je da su Anicu primili u kuću na zahtjev don Grge!
Konačno se pred sudom pojavio i don Grgo, koji tada više nije bio župnik
Murtera i Betine; početkom godine, naime, bio je odstupio sa službe. Ima li
slučajnosti u tomu što je župnu stolicu napustio nedugo nakon Kožulovićeve
Don Grgina tetka Kate bila je žena Šime Mažića reč. Ljubana s otoka Pašmana, kako proizla-
653
zi iz jedne bilježničke isprave napisane 1614. godine (DAZD, ŠB, kut. 50/III, sv. b, 51r-v).
161
Kristijan Juran
otok
murter
tužbe? Svoju je odreku obrazložio preporukom o napuštanju sve prisutnije prakse
u 16. i 17.
stoljeću
da se za župnike imenuju mjesni svećenici, koja je pak donesena na posljednjoj
biskupskoj sinodi. Kazuje dalje don Grgo da Kožulovićeve dobro poznaje; više
je puta ispovijedio i pričestio glavara obitelji Grgu, njegovu ženu Maricu i kćer
Katu, dok je drugim dvjema Grginim kćerima – Anici i Tomici – odbijao davati
sakramente, jer nisu znale niti temelje kršćanskoga nauka. Poriče sve što su mu
Kožulovićevi stavljali na teret; nije ni znao da je Anica trudna niti ju je odveo
kod svoje rodbine na otok Pašman. Optužbe su Aničine izmišljotine i besramne
laži, a nije tajna da su na isti način njoj slične žene u prošlosti lažno optuživale
mnoge svece, kao što je to bio slučaj sa svetim Atanazijem (!). Dva tjedna nakon
don Grgina iskaza, njegov je odvjetnik Šimun Strizeo sastavio završni podnesak
obrane. Potanko je opisao kuću u kojoj je Anica živjela. Bila je to suhozidna
prizemnica, naslonjena na druge kuće. Kad bi netko pljunuo u kući, čulo bi se
vani. Kad bi netko ušao u kuću, zamijetili bi ga susjedi; put, naime, vodi preko
zajedničkoga dvora, kojim se ulazi i u prizemnice Vida Kožulovića i Nikole
Klišanina. Budući da niti jedna od triju kuća koje okružuju dvor nema kat, vrata
im služe kao balkoni (le porte seruono per li balconi), pred kojima se odvija veći
dio dnevne obiteljske rutine. U takvu okruženju, nije lako kriomice ući u bilo
koju od navedenih kuća, makar bila noć ili nevrijeme. K tomu, poznato je da
Murterini liježu kasno, a ustaju u zoru. Kako je onda don Grgo mogao učiniti
ono za što ga se optužuje? Morao bi provaliti, jer se u noćno doba kućna vrata
drže zatvorena, zaključana i “puntelana” (casa era serrata, ben inchiauata o
pontellata), a provaliti se može samo uz buku. Kako je don Grgo mogao prisiliti
Anicu na snošaj, a da ona ne pusti ni glasa? Anica je, naime, robusna i jaka
djevojka, koja bez većih napora može parirati domaćim momcima, ne samo u
kopanju i veslanju, nego i u svim muškim poslovima (seruitii da maschio). Zar
mu se ne bi, uz povike, opirala? Zar joj ne bi pomogla njezina sestra Tomica?
Mogla je Anica svoje djevičanstvo prodati bilo komu od domaćih momaka,
Morlaka ili stranaca koje je svakodnevno susretala. A susretala ih je tko zna
koliko, jer je zbog siromaštva zajedno sa sestrom obilazila okolne otočiće i
obalu skupljajući puževe i loveći hobotnice, prodavajući ih potom pomorcima
i trgovcima koji su pristajali u murtersku luku. Za te je iste trgovce povremeno
radila kao nosač robe, kako bi dodatno nešto priskrbila za život. Moguće je da
je iz Murtera otišla upravo iz egzistencijalnih razloga, a ne bi bilo iznenađujuće
da se pridružila sestri Kati u Zadru, baveći se kojekakvim poslovima.
Obrana je imala još nekoliko aduta u rukavu. Pozvala je svjedoke koji su don
Grgu držali neporočnim i marljivim svećenikom, ukazujući na dotad nepoznate
okolnosti u kojima je prokazan krivcem. Tako su neki smatrali da je za glasine
162
o don Grgi odgovoran Martin Vodanović, koji je na taj način nastojao prikriti otok
murter
vlastito (ne)djelo. Neki su pak bili prisutni kad je Anica izjavila da nisu istinite u 16. i 17.
stoljeću
glasine da ju je don Grgo obeščastio.
Na koncu je biskup pronašao solomonsko rješenje: don Grgo je oslobođen
optužbi za incest i silovanje, ali je proglašen krivim jer je po vlastitu priznanju
uskraćivao ispovijed i pričest Kožulovićevim kćerima (!). Stoga je lišen službe
na rok od 10 godina, a morao je i podmiriti sudske troškove. Kasnije je uputio
žalbu splitskom nadbiskupu, koji je nedugo zatim zaključio parnicu, potvrdivši
šibensku presudu.654
Na pogrebu Skračina djeteta

Zbog uvreda i prijetnji kojima je bio izložen, murterski je župnik don Gašpar
Mattiazzi (nasljednik don Grge Skračića) početkom kolovoza 1634. godine
podnio tužbu protiv don Mate Politkovića. Netrpeljivost između dvojice
svećenika kulminirala je kad je don Mate bez župnikove dozvole asistirao
pri sahrani Skračina dojenčeta.655 Usljed tog neposluha župnik mu je oduzeo
pravo služenja mise. S tim se don Mate nije mogao pomiriti, pa je od župnika
arogantno zatražio da mu preda misnu odjeću, nazivajući ga lopovom, jadnikom
i varalicom. Štoviše, rekao je da će s lakoćom nagovoriti više od 50 murterskih
kuća da mu uskrate desetinu, pa i da ga naposljetku otjeraju iz mjesta. U
tužbenom je podnesku don Gašpar naveo imena i prezimena osmero svojih
župljana, koji su bili prisutni kad su izrečene navedene prijetnje i uvrede. Četiri
su Murterke doista posvjedočile da je don Mate župnika nazvao lopovom, dok
su dvojica Murterina čuli samo da mu je rekao “Daj mi moju robu!” i nakon
toga “Aj’ k vragu!” (Ua con diauolo). Mande Mihatova se našla na mjestu
događaja i kad mu je dobacio da je zalutao u Murter (“Ti nisi za ovaj narod.”)
i kad mu je drugom prilikom najavio uskratu župničkog prihoda od blagoslova
(škropljenja) grobova. Većina je svjedoka potvrdila da je don Mate služio misu
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 135, 1r i dalje.

654
U župnikovu pismu stoji: la creatura del Scrazza. Drugi svjedoci jasno govore da je riječ o
655
dojenčetu Mate Skračića.
163
Kristijan Juran
otok
murter
nakon sahrane Skračina dojenčeta, i to na traženje ožalošćene obitelji, kao i onih
u 16. i 17.
stoljeću
koji su sudjelovali u pogrebnoj povorci.
Prvog je dana rujna generalni vikar šibenske biskupije kanonik Ivan Zoriceus
poslao po kleriku Luki Belinu mandat kojim je don Mati Politkoviću naloženo
da u roku od osam dana iznese svoju obranu. No optuženi je najprije 4. rujna
zatražio da mu se izda kopija parničnoga spisa, a nakon što ju je sutradan preuzeo
do biskupske je palače ponovo navratio tek za 20 dana, i to sa zamolbom da mu
se prolongira rok za iznošenje obrane (!), koju je u pismenom obliku konačno
prezentirao 13. listopada. Budući da je za pripremu obrane osigurao dovoljno
vremena, pomno je sa svojim odvjetnikom analizirao iskaze svjedoka, a onda
krenuo u protunapad.
Prošloga Uskrsa, govori don Mate, obratili su mu se neki mještani s molbom
da ih ispovijedi, jer ih je tako uputio župnik Mattiazzi (valjda zauzet drugim
dušebrižničkim poslovima). Nekoliko dana kasnije župnik mu je neopravdano
prigovorio da je ispovijedio još jednoga ili dvojicu povrh onih koje mu je na
ispovijed poslao. Suspendirao ga je potom od služenja misa, iako mu nije mogao
dokazati da je to učinio s prethodnim biskupovim dopuštenjem. Sumnjajući u
legalnost župnikove intervencije, don Mate je nastavio i dalje služiti mise, sve do
onoga dana kad u crkvi nije mogao naći svoju odjeću i kalež. Odmah je poslao
svoga klerika župniku, koji je potvrdio da su “izgubljene” don Matine stvari
kod njega, ali da mu ih ne namjerava vratiti. Potom se don Mate osobno uputio
k župniku, jer ga je narod već čekao pred crkvom, no ovaj mu je samo dobacio:
Ua uia non sbragiar balordo. Na izrečenu uvredu, priznaje, nije mu ostao
dužan, ali poriče da mu je zaprijetio ozlijeđivanjem i protjerivanjem. Odbacuje
također dijelove iskaza murterskih žena, koje su, navodno, držeći se župnikovih
instrukcija, lažno svjedočile. Na koncu je optužio župnika da je zapravo on
taj koji prijeti protjerivanjem te da ga je njegov brat jednom udario štapom po
leđima. Predložio je potom svjedoke čiji su iskazi trebali potvrditi ono što je u
svojoj obrani izložio.
U sljedećim su danima ispitani svjedoci obrane. Sudu je bilo važno utvrditi
je li don Mate doista bez dopuštenja održao pogrebni obred, jer je to bio
ključni moment koji je doveo do kulminacije verbalnoga sukoba i podnošenja
tužbe. Svjedoci su kazali da don Mate nije vodio obred po oficiju, nego je
nakon sahrane pozvao okupljenu rodbinu na misu. Ovako je slijed događaja
opisao Šime Turčinov, koji je zajedno s Grgom Vodanovim, Mihom Mihatovim,
Andrijom Jadrešinim i drugima, pratio Skračiće do crkve i groblja u Gradini:
nakon pogreba, upravo u trenutku kad su namjeravali zaključati crkvu, došli su
don Mate Politković i don Grgo Skračić, pozvavši okupljene na misu, koju su
164
potom dvojica svećenika zajedno otpjevali s još nekolicinom klerika. Andrija otok
murter
Skračić, djed pokojnoga dojenčeta, naglasio je kako nitko od njegove obitelji u 16. i 17.
stoljeću
nije tražio misu, nego ju je don Mate, vidjevši da nema župnika, zvonom
oglasio i potom otpjevao po vlastitu nahođenju. O zapljeni don Matine misne
odjeće svjedočio je Andrija Šimatov. Pošavši na večernju misu, čuo je od
župnika kako naređuje svome pomoćniku da iz crkve u župnu kuću ponese
don Matinu odjeću i kalež, čemu se on usprotivio, jer se radilo o inventaru u
vlasništvu bratovštine sv. Mihovila.656 Don Matin učenik, petnaestogodišnji
Nikola Furlanović, izjavljuje da ga je njegov mentor poslao po zaplijenjeni
inventar (il amitto, cumrie, cinta, stola et manipula et planeta con il calice),
koji mu nije bio povraćen, a svojim je očima vidio kako don Gašpar uzima
kamen sa zida župnoga dvora, prijeteći don Mati da će ga s njim pogoditi u
brkove, što ipak nije učinio. Posljednji je svjedok obrane, Jadrica Turčinović,
ispitan 25. studenoga. Presuda je objavljena tek sljedeće godine u svibnju. Don
Mate je dobio jednogodišnju zabranu služenja misa, uz mogućnost da kaznu
smanji na jednomjesečnu.657
O narušenim odnosima između Murterina i njihova župnika Mattiazzija
govore i vijesti koje pristižu narednih mjeseci. Mattiazzi se u prosincu 1635.
godine odrekao murterske župe, a onda je svoju odreku povukao, navodno
zbog toga što su to od njega tražili neki njegovi župljani. Murterini, pak,
zajedljivo dobacuju da je njihov bogobojazni župnik produžio svoj boravak u
Murteru jer se prestrašio kuge koja se upravo pojavila u Šibeniku, pa su župne
poslove do izbora novoga župnika povjerili nikome drugom doli don Mati
Politkoviću. Župničko je dvovlašće razrješeno u travnju 1636. godine, kad je
za novoga murterskog župnika imenovan izdanak domaćega roda – don Toma
Novoselović.658
656
Crkva o kojoj se tu govori nije crkva u Gradini, koja je tada bila župno sjedište Murtera i
Betine, nego ona koja se nalazila na mjestu današnje župne crkve sv. Mihovila. Početna ne-
ustaljenost njezinih titulara, o čemu je u literaturi već pisano, odražava se u izjavama svje-
doka, od kojih ju jedan zove crkvom svete Marije kod Sela (chiesa de Santa Maria appresso
la villa), drugi “crkvom u kojoj se nalazi Sveti Sakrament” (nella nostra chiesa della nostra
uilla doue sta il Ss.mo Sacramento), a treći crkvom svetoga Mihovila (usp. Juran – Sorić
2010, 106-108.).
657
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, neinventarizirana građa.
658
Juran 2014, 23, 36.
165
Kristijan Juran
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Živa u grobu
Na poziv seoske zajednice, 15. srpnja 1656. godine jedan je zadarski franjevac
došao u Jezera blagosloviti masline u polju. Najprije je posvetio vodu u malim
tinacima (alcuni tinacetti d’ aqua), a onda je krenuo, praćen narodom, prema
polju, kako bi posvećenu vodu prolio po zemlji. Ophodnju su, tek što je otpočela,
prekinuli dječji povici: “Živo čeljade u grobu! Živo čeljade u grobu!” (Gente
viva in sepoltura, gente viva in sepoltura). Iz napola otkrivene grobnice izišla
je potom neka žena, bježeći prema polju. Za njom su potrčali mnogi sudionici
prekinute svečanosti, a jedan ju je od njih sustigao, prepoznao i odveo njezinu
suprugu. Ubrzo su svi doznali da je riječ o Ivanici, ženi Mate Lukićevića. Poznato
je bilo mještanima da je Ivanica prije gotovo dva mjeseca pobjegla od kuće, ali se
tada pričalo da je otišla preko granice – u Tursku.
Tako je zborio jezerski župnik don Luka Ferara, kad je sljedećeg dana navratio
u Tisno do biskupova kancelara don Ivana Ciriellija iz Pesara. Prenio mu je i
javno negodovanje svojih župljana, koji su govorili da je Ivanica napustila svoju
obitelj jer je ljubovala s don Matom Lukićevićem, a taj je, da stvar bude gora,
sinovac njezina muža. U grobu gdje je boravila mještani su pronašli smokve,
mendule, tikvu i un poco di cesare columbina.
Nakon dva dana spomenuti je biskupov kancelar, u pratnji dvojice plemenitih
Šibenčana – Frane Strižojevića i Nikole Zavorovića – otišao do mjesta događaja.
Jezerski im je župnik pokazao grob u kojemu se Ivanica skrivala više od dva
mjeseca. U dužinu se protezao pet, a u širinu četiri stope, bio je dubok više od
lakta te pokriven s tri kamena različite veličine i težine. Najmanji je od njih
bio toliko lagan da ga je jedna osoba mogla s lakoćom pomicati. U grobu su
vidjeli ljuske mendula te nešto bijele i crne vune. O svemu su potom obavijestili
biskupova vikara, koji je, uz suglasnost šibenskog kneza, otvorio istragu.
Poziv za saslušanje najprije je upućen Ivanici, koja se pred vikarom pojavila
27. srpnja. Izjavila je da ima oko 35 godina, da je rodom iz Primoštena te
da je od kuće pobjegla dva put. Prvi je put, osramoćena javnim glasom da je
zgriješila s don Matom, utočište potražila u župnoj crkvi; bilo je to u večernjim
satima, nakon što je zvonila Zdravo Marija, a crkvu je, udovoljivši njezinoj
prethodnoj zamolbi, otključao don Mate. Boravila je tako dva dana na koru
crkve, bez hrane i vode. Don Mate ju nije posjećivao, valjda iz opreza. Čak i kad
bi dolazio zvoniti, na kor ne bi privirio. A onda je drugog dana oko ponoći po
nju poslao svoju majku. Tako je kod don Mate ostala do večeri sljedećeg dana,
kad ju je seoski sudac Andrija Vučinović reč. Frigan odveo njezinu mužu. No,
166
nakon nekoga vremena, selom se ponovo proširio glas o njezinim ljubavnim otok
murter
avanturama. U međuvremenu je bila izložena maltretiranju od strane don Stipe, u 16. i 17.
stoljeću
tadašnjega župnika Zlosela, koji bi često navraćao do don Mate, i to samo zato
što je pogled od njegova dvora vodio prema njezinu balkonu. Nekoliko dana
prije Božića svratio je i u njezinu kuću, poručivši joj da će je proganjati dok mu
ne udovolji. Od tada su je mnogi optuživali da nosi don Matino ili don Stipino
dijete, pa se s pravom pobojala da će je stići kazna od muževljeve ruke. Sve ju je
to natjeralo na drugi bijeg od kuće, a taj se put zaustavila na mjesnom groblju.
Primijetila je napola otvorenu grobnicu, u kojoj je boravila desetak dana i noći.
Živjela je od onoga što bi našla u polju (smokve, mendule i cesare colombina),
a vodu je nabavljala iz obližnjega izvora. No, kako se skrivala od očiju javnosti,
češće je bila gladna i žedna, nego sita i napojena. Čekala je povoljan trenutak
da o svojemu bijednu stanju upozna don Matu, pa ga je jednoga dana, prije
nego što je ušao u crkvu, dozvala i zamolila da joj donese malo vode, makar
u natopljenoj spužvi, da ne “krepa” od žeđi. Dva joj je dana nakon toga don
Mate, skriven noćnom tminom, donio polovicu ječmenoga kruha, tri smokve i
malo vode u “ludretu” (un ludretto d aqua la quale la uotai in una zucca che
haueuo). Kad joj je boravak u grobnici postao nepodnošljiv, posakrito je otišla
do župne kuće, privirila unutra, uočila don Stipu koji je upravo potpaljivao
oganj, a onda i don Matu kako toči vino, pa se neopazice provukla do konobe i
sakrila u neku praznu bačvu. Kad su nakon večere dvojica svećenika zaspali na
župnikovu krevetu (Jezerski župnik don Luka Ferara, naime, nije bio u selu.),
Ivanica se u jednom trenutku preokrenula u bačvi, što je svećenike trgnulo iz sna.
Don Stipe je ustao iz kreveta, a Ivanica, onako pregladnjela i malaksala, odlučila
je otvoriti karte. “Dragi don Stipe!” – zavapila je. “Tko je?” – iznenađeno je
upitao svećenik. – “Ja sam, Ivanica! Za ljubav Božju, nemoj nikom reći da si me
vidio, jer će me muž ubiti!”. Te je noći spavala između don Stipe i don Mate na
župnikovu krevetu, zgriješivši s obojicom. Na upit zašto je to učinila, znajući
povrh svega i da je s don Matom u bliskom srodstvu, odgovorila je: “Vrag mi
nije dao mira. Toliko sam ga željela da sam ostavljala svaki posao kako bih
ga pošla vidjeti.” I narednih je noći spavala s obojicom, sve dok se župnik nije
vratio u selo. Tada se morala povući na svoje grobaljsko boravište, gdje ju je
nakon nekoliko dana uočila Petrica, kći Filipa Katina.
Večer prije nego što je otišla u Šibenik dati iskaz, Ivanicu je posjetio don Stipe,
zaprijetivši joj da pripazi što će pred biskupom izjaviti. To je potvrdio i Ivaničin
muž Mate. Kazao je da je don Stipe ušao u njegovu kuću bez ikakve najave, kao
da ulazi u svoju, vičući pritom: “Gdje je ona kurva? Kakve to stvari ona govori o
meni?” Mate mu je s izvjesne udaljenosti, na kojoj su ga nastojale zadržati njegove
167
Kristijan Juran
otok
murter
sestre, poručio da otiđe, na što je don Stipe rekao: “Odlazim, ali dobro znam što
u 16. i 17.
stoljeću
ona kani sutra učiniti!” Ivaničin je muž posvjedočio da mu je supruga izbivala iz
kuće dva mjeseca i sedam dana. Čitavo je to vrijeme živio u uvjerenju da je pobje-
gla u Tursku. Nakon što je pronađena na groblju, priznala mu je sve, pa i to da je
punih 11 dana spavala s don Matom i don Stipom u župnikovoj kući.
Kako je na sve to odgovorio don Stipe? Tako što je sve iznesene optužbe
pripisao Ivaničinu poremećenom umu. O njezinu je prvom bijegu saznao na
gozbi, “koja se na našem jeziku zove brašćina” (che si faceua banchetto, che
nelle nostra lingua si chiama Braschina), kad je netko rekao da su je pronašli u
kući kovača Šimuna u Betini. Za drugi je njezin bijeg čuo od Jure, sina kapetana
Šime Glamoča, koji mu je uz to kazao da je otišla u Tursku. Ne poriče don
Stipe da je s Ivanicom imao bliske susrete, ali je njegova verzija priče, barem
po pitanju naravi tih susreta, bitno drukčija od Ivaničine. U župničkoj je kući u
Jezerima boravio nekoliko dana, jer ga je župnik don Luka Ferara zamolio da
pripazi na njegove stvari dok se ne vrati iz Murtera, gdje je otišao radi nekih
svojih poslova. Prvoga je dana župnikova izbivanja za večeru pripremio ribu
i leću, a društvo mu je pravio don Mate. Usred noći probudila ih je buka iz
konobe, a kad je otišao provjeriti o čemu se radi, ugledao je Ivanicu, koja ga je
zamolila da joj dopusti da ostane tu noć u konobi. Na koncu je ostala u kući
nekoliko dana, ali nije spavala ni s njim ni s don Matom u krevetu.
Don Luka Ferara također je priznao (zapravo nije imao izbora) da je vidio
Ivanicu u svojoj kući. Složio se s onim što je prije njega kazao don Stipe – da
je Ivanica, a tako je čuo i od drugih, sišla s uma. Dan nakon što je svoju kuću
ostavio na čuvanje don Stipi, svratio je nakratko u Jezera, jer je morao toga dana
do tišnjanskoga župnika. Kad je otišao po svoj štap, koji je držao u jednoj bačvi,
a volio ga je imati uz sebe za slučaj da sretne kojega psa, ugledao je nečiju nogu,
pa je pomislio da u bačvi spava don Matin brat Ive. Kad je prepoznao Ivanicu,
stao je na nju vikati, no ona ga je molila da nikomu ne kaže da ju je vidio. I nije
nikom rekao, ponajviše zbog bojazni da bi joj netko mogao nauditi, ali i zbog
toga da ne prebjegne Turcima. Kasnije su mu don Stipe i don Mate rekli da je
ostala u njegovoj kući još dva ili tri dana, i to je sve što on zna.
Uslijedila su potom svjedočenja sudaca jezerske bratovštine – Ive Petrinovića i
Tome Šantića. O Ivaničinoj intimnoj vezi s don Matom čuli su od Šime Stipanovića,
dok o njezinoj tobožnjoj aferi s don Stipom nisu imali saznanja. Don Matu nisu
previše voljeli, jer se nije dovoljno brinuo o crkvi niti je savjesno obnašao službu
zvonara. Zbog toga su od njega zatražili da im preda ključeve crkve, koje su potom
povjerili don Pavi Brnićeviću. Onoga pak dana kad je zadarski franjevac došao u
selo, don Mate nije bio s drugima u crkvi, iako su održane čak četiri mise. Štoviše,
vidjeli su ga da u vrijeme mise stoji na nekom grobu i razgovara s Ivanicom.
168
Nakon sudaca bratovštine, svjedočio je Andrija Vučinović reč. Frigan. otok

murter
Došavši pred službenike Pravde, nevoljko je kazao da će im reći ono što je u 16. i 17.
stoljeću
bio obećao držati u tajnosti (!). Kad je Ivanica prvi put pobjegla, pridružio se
nekolicini svojih sumještana koji su je pošli tražiti po susjednim selima. Ubrzo su
je pronašli u Betini, u kući nekoga Morlaka Jurlića, a onda su morali smirivati
njezina ogorčenog i bijesnog muža, koji im je morao obećati da joj neće nauditi.
To je obećanje zapravo zatražio rečeni Jurlić, vjerojatno na zamolbu sâme
Ivanice. Tako je svjedočio i Šime Stipanović, koji je prvi ušao u Jurlićevu kuću,
pa je Ivanici, čim ju je ugledao, opalio tri pljuske, ljutit zbog svega što im je
priuštila. Prema onomu što je kasnije čuo, Ivanica je pobjegla od kuće jer je bez
muževljeva dopuštenja Šimuneti Carevoj prodala neki prsten i nešto vune. No, o
drugom Ivaničinu bijegu, kad je završila na groblju, nije znao ništa.
Mate Lukićević, muž okorjele bjegunice, kazao je da je drugi Ivaničin bijeg
izveden u njegovoj odsutnosti, kad je pošao na Kaprije podignuti vrše. Njegov
mu je susjed Martin Meštrov sutradan rekao da je čuo neki glas iz dvora: “Ili
pobjegni ili donesi robu”. Ivanica je tada iz kuće odnijela svu najvrjedniju robu,
među kojom su bile nove hlače, platnena košulja koju je nedavno kupio u Zadru
kod trgovca Bonaldija, pojas za mladenku vrijedan pet dukata, zelena ženska
haljina i jelek.
Svjedočile su potom i dvije Jezerke – Matija, žena Andrije Friganovića te
Ivanica Šćolina. Friganovićeva se potužila da su joj don Mate i don Stipe prijetili,
nastojeći je tako odvratiti od svjedočenja, a Šćolina je opisala svađu koja je izbila
kad je jednom prigodom don Mate prolazio kraj Ivaničine kuće. Mate, Ivaničin
muž, stajao je pokraj kućnih vrata, pa je svoga imenjaka najprije počastio
uvredama “Psu, neprijatelju!”, a potom mu dobacio: “I još si toliko drzak da mi
prolaziš pokraj očiju. Onako kako si ti, bez ikakva obzira, bio s mojom ženom,
tako ću i ja s tvojom sestrom!” Umiješala se i klerikova majka, vičući s balkona:
“E nećeš ti biti s mojom kćeri!” Imao je što za reći i don Mate: “Neće proći još
mnogo vremena, bit ćeš mrtav ili ti ili ja!“
Nakon što su saslušani svi svjedoci, biskup je konačno pozvao don Matu i
don Stipu da iznesu svoju obranu. Oni se, međutim, nisu odazvali. Neposlušnost
dvojice jezerskih svećenika ukazala je na opravdanost optužbi koje su protiv
njih podnesene. Tako je biskup donio konačan pravorijek u njihovoj odsutnosti,
proglasivši ih krivim, uz kaznu od pet godina izgnanstva iz čitave Dalmacije.659

659
169
Kristijan Juran
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Dojenče u Ždrelcu
Snuždena i iscrpljena, s djetetom u naručju, Matija Smoljina je stajala pred
kućom gospodina Marchija Cortellinija u Šibeniku. Čula je, naime, da Cortellini
traži dojilju, pa je njegovoj obitelji ponudila svoje majčinske usluge i – dobila
posao. Matijino dijete, staro svega nekoliko dana, Cortellini je povjerio na brigu
nahodištu, kojemu je na čelu bio njegov rođak i šibenski plemić Nikola Semonić
Abbas. Nakon što se Cortellini obvezao da će na račun nahodišta uplaćivati
jedan real mjesečno, Abbas je dojenčetu pronašao dojilju – Katarinu Škrpetu.
Tako je igrom sudbine Matijino dijete dobilo zamjensku majku, jer je ona,
primorana egzistencijalnim razlozima, zamijenjivala majku drugog djeteta.
Nakon nekog vremena, na Cortellinijeva je vrata pokucao Jakov Crvelin
iz Jezera, tražeći dopuštenje da razgovara s Matijom. Kako ga Cortellini nije
poznavao, zahtijevao je da se razgovor vodi u njegovoj nazočnosti. Doznao je
tako da je otac Matijina djeteta Jakovljev brat klerik Mate. Zatražio je potom
od Jakova da poruči bratu kako od njega očekuje da ubuduće skrbi o djetetu
i plaća dojilju, što mu je uostalom i očinska dužnost. Jakov se obvezao da će
u što skorijem vremenu doći s bratovim odgovorom. No, kako odgovor nije
stizao, Cortellini se pismeno obratio jezerskom župniku. Nedugo nakon toga
Jakov se ipak pojavio. Došao je u Šibenik reći kako je njemu i njegovu bratu
previše davati jedan real mjesečno, pa su pronašli u Jezerima drugu dojilju, za
manju cijenu. Otišao je potom s Cortellinijem do upravitelja nahodišta. Nakon
što mu je Jakov ostavio u zalog svoju pušku, Cortellini je podmirio iznos od 14
lira koliko je do tada iz blagajne nahodišta plaćeno dojilji Katarini. Krenuli su
potom do dojilje, kojoj je Semonić Abbas naložio da preda Jakovu dijete.
***
Put nas vodi do zadarskoga otočja. Blagdan je Duhova. Drvorezbar Juraj660
užurbano gazi ulicom prema Kukljici, noseći dijete u naručju. Kad je došao do
sela, obznanio je začuđenim Kukljičanima da je dijete pronašao kod crkve Sv.
Marije, gdje ga je netko ostavio i pokrio kupama. Župnik Jure Rančić izišao je
iz kuće, u kojoj se bilo okupilo oko 30 blagdanski raspoloženih mještana, pa
kad je vidio da u djetetovim povojima nema potvrde o krštenju, krstio ga je
Vjerojatno je radio na oltaru u nekoj od kukljiških crkava na otoku Ugljanu. Naveden je kao
660
pittor dell’altari odnosno mistro che intaglia altari per i scogli.
170
sub conditione. Kukljičani nisu povjerovali drvorezbaru kad im je rekao da ne otok

murter
zna čije je dijete, pa su ga svezanoga odveli u Zadar pred sud. Među težacima u 16. i 17.
stoljeću
Kukljice i Maloga Ždrelca pojavila se sumnja da je djetetov otac zadarski
primicerij Civalelli, koji je bio jedan od vlasnika ždreških zemalja. Kad mu je to
priopćio jedan od otočkih svećenika, Civalelli je s gnušanjem odbacio glasine,
tvrdeći da je nevin te da će uzvratiti tužbom i poslati na galije one koji su na
njega svalili krivnju. U Zadru, čije je nahodište postalo novim domom srećom
preživjelog dojenčeta, kolala je, međutim, drukčija priča – da je otac djeteta neki
klerik iz Jezera.
***
Povijest bi sve to vrlo brzo zaboravila da 12. lipnja 1683. jezerski harambaša
Jure Rabanasov nije dao iskaz šibenskom biskupu, pozivajući se na svoju
dužnost i savjest. Optužio je klerika Matu Crvelinova da je bio u intimnoj vezi
s udovicom Matijom Smoljinom, koja je u vrijeme uskrsnih blagdana rodila
njegovo dijete. Matija je otišla potom s djetetom u Šibenik, skrivajući se od očiju
jezerske javnosti, dala ga nekoj dojilji, a onda se nakon nekog vremena vratila
po njega te ga zajedno s klerikovim bratom Jakovom odvela i ostavila kod crkve
Sv. Marije u Ždrelcu, sedam milja pod Zadrom. No, to nisu bile jedine optužbe
na račun klerika. Harambaša, naime, nastavlja da je Mate zajedno s klerikom
Perom Petrinovim noću obilazio kuće u selu, otvarao vrata pomoću nekih
čarolija (per uia di strighezzi) te spolno općio s jezerskim ženama, djevojkama
i udovicama. Dotični su klerici čak javno govorili da ne postoji kuća koju neće
moći otvoriti niti žena koja će njihovu bludnom zovu odoljeti. Treći je klerikov
grijeh, prema harambašinu iskazu, to što je puškom pokušao ubiti Grgu Careva
i Ivana Jadrijeva reč. Barešina. Svjedoci optužbe bili su Mate Šemin, Marko
Pecin, Marko Mihatov, Jure Petrinov, Jure Petrinov reč. Jivanov, Ive Barešin,
Ive Smoljin te Ive i Luka Lukićevi. Većina je svjedoka izjavila da im je Matija
osobno priopćila da je bila u vezi s klerikom Matom. Isto je tako većina njih čula
za štrigarije dvojice klerika, koji su, navodno, pomoću prašine od raspadnutih
ljudskih trupala otvarali zaključana vrata, ali nitko od njih takvo što nije vidio
svojim očima. Nekolicina ih je posvjedočila da su iz ustiju samih klerika čuli kako
se hvale brojem žena s kojima su spavali, dok je samo jedan potvrdio da je vidio
kako klerik Mate, naoružan puškom, prilazi Grgi Caru s leđa. Svi su, međutim,
čuli da je klerik Mate svoje dijete odveo u Ždrelac i tamo ga ostavio pokrivenog
kupama; rekao im je to sâm Jakov Crvelin, kazavši da je bratu u svemu asistirao.
Iskazi svjedoka naveli su istražitelje da im upute pitanje: zašto je Jakov to javno
171
Kristijan Juran
otok
murter
obznanio? Ovo je, pak, njihov odgovor: zato što se u međuvremenu posvađao s
u 16. i 17.
stoljeću
bratom jer mu nije htio dati četiri lire da pođe za nekim poslom na Vis ili Hvar!
Što je na sve to rekla Matija Smoljina, kad je 24. lipnja stupila u biskupov
ured? Svoju je sudsku ispovijed započela žaleći se da ju je klerik Mate Crvelin
pratio danju i noću, u polju i u selu, govoreći da je došao i njezin red da ju odvede
u krevet. Uslijedila je i prijetnja da će je na snošaj prisiliti čarolijom, ne poda li
mu se svojom voljom. Na koncu je popustila, jer joj je stalnim maltretiranjem i
prijetnjama pomutio um. Kad je rodila, zbog bojazni od javne osude otišla je s
djetetom u Šibenik, gdje ju je Marchio Cortellini primio u kuću kao dojilju, dok
je dijete, barem privremeno, bilo zbrinuto u nahodištu. Nakon nekog vremena
po dijete je došao Jakov Crvelin, a kasnije je čula da su ga on i brat odveli i
ostavili u Ždrelcu.
Budući da je Matija izjavila kako je njezinu djetetu dojilja bila Mare, žena
Grge Pastuhovića reč. Zapepiana, dok je Cortellini tvrdio da je dijete bilo
povjereno Katarini Škrpeti, valjalo je na sud pozvati i rečenu Maru. Ona je
rekla da nije dojila Matijino dojenče (!), a o svemu zna jedino ono što je čula
od Jivke Jurčine iz Jezera, koja je u Šibeniku bila dojilja u kući Josipa Kopešića.
Pozvana je stoga na sud i Jivka, koja se prisjeća da ju je Jakov Crvelin zamolio
da mu pomogne kad bude došao po Matijino dijete. Ovo je bio Jakovljev plan:
nakon što primopredaju odobri upravitelj nahodišta, Jivka je trebala preuzeti
dijete, odvesti ga izvan gradskih zidina, u uvalu Pličac, te ga predati njemu ili
njegovu bratu koji će je ondje dočekati u brodu. Kazao je da su djetetu već našli
drugu dojilju u Zadru (!), pa je predložio Jivki da otputuje tamo zajedno s njim
i njegovim bratom te da na putu, bude li trebalo, podoji dijete. No, tu zamisao
Jakov nije proveo, barem ne s Jivkom “u igri”, niti je poslije do nje navraćao.
Gdje je dijete u Šibeniku boravilo i kako je iz grada odvedeno, kazali su
svjedoci s početka priče. Premda su mnoge nepodudarnosti u svjedočenjima
ponešto poboljšale procesni položaj glavnoga okrivljenika – klerika Mate
Crvelina, on se na sudu, unatoč brojnim pozivima, nije pojavljivao. Nema traga
ni njegovu bratu Jakovu, koji je glavni narator ili možda glavni glumac jezerske
drame. Zbog suučesništva u nedjelu, traže ga, neuspješno, i svjetovne vlasti. Od
trojice okrivljenika sudu je bio dostupan samo klerik Pere Petrinov, kojemu se
sudilo radi bludništva i čaranja. Njegov zastupnik konte Soppe Papali zamolio
je biskupa 29. kolovoza 1683. da prolongira termin za pripremu obrane, a 7.
rujna to je isto zatražio pukovnik Petar Divnić, kako bi okrivljeni imao vremena
otrgati svoje vinograde. U listopadu je klerik Mate u odsutnosti osuđen na izgon
iz šibenskoga distrikta. Bude li, pak, uhvaćen i priveden Pravdi, poslat će ga u
lancima na galiju.
172
Došao je red i na klerika Petrinova. Svoj je iskaz dao 22. listopada. Odbacio otok
murter
je sve što mu je stavljeno na teret, optuživši pritom Marka Pecina, Juru u 16. i 17.
stoljeću
Petrinova i Luku Lukićeva da su lažno svjedočili. Navedenu je trojicu prikazao
kao ljubomorne smutljivce i uzročnike mnogih jezerskih nevolja. Premda je
sudski istražitelj uporno iz njega pokušavao izvući, ako ne priznanje nedjela,
onda barem koju nesmotrenu izjavu, klerik Petrinov nije se dao smesti. Čak se
odrekao prava na završni pisani podnesak, pa je preko svoga zastupnika Divnića
samo usmeno zatražio oslobađajuću presudu. Sutradan je osuđen na dva mjeseca
zatvora uvjetno, i to ako u roku od tri dana ne plati novčanu kaznu od 24 lire.
Uslijedilo je jednogodišnje zatišje, a onda se klerik Petrinov, početkom
listopada 1684., ponovo našao u crkvenoj sudnici, taj put u ulozi posrednika.
Uručio je biskupovom kancelaru pismo kojim je šibenski notar i odvjetnik
Andrija Marotti tražio obnovu postupka protiv klerika Mate Crvelina. To je isto
u ožujku 1685., usmenim putem, tražio Petar Divnić. Drugim riječima, klerik
Mate je preko svoga odvjetnika Marottija i zastupnika Divnića poručio da je
spreman predati se crkvenim vlastima, izrazivši ujedno želju da mu se omogući
obrana od optužbi koje je protiv njega, prije više od godinu i pol dana, podnio
jezerski harambaša. Biskup je konačno popustio, pa se Mate nakon nekoliko
dana pojavio pred vratima crkvenog zatvora u kuli-zvoniku pokraj katedrale. Iz
pritvora je potom pozvan pred biskupa. Imao je tada 29 godina.
Kada se jednoga dana nakon višemjesečne odsutnosti – započinje svoju
kratku priču klerik Mate – vratio u Jezera, zatekla ga je vijest o procesu koji se
protiv njega vodio u biskupskoj palači. Kad je saznao da je kažnjen izgonom,
zamolio je klerika Petrinova da prenese biskupu zamolbu da mu se omogući
iznošenje obrane, koja mu je onomad zbog izbivanja iz mjesta bila uskraćena.
Sad mu je, eto, konačno pružena prilika da iznese svoju stranu priče. Kao što je
to učinio klerik Petrinov prije gotovo dvije godine, odbacio je sve optužbe, dok
je iskaze svojih sumještana nazvao lažnim i podlim podmetanjima. O Matiji
Smoljinoj nije čuo ništa loše, dapače. Iako je za uskršnjih blagdana 1683.,
osim što je povremeno odlazio propovijedati u Murter i Tisno, bio u Jezerima,
nije do njega došla vijest da je Matija rodila, a nije ni znao da je bila trudna.
I to je uglavnom sve što je imao za reći. Na scenu sada stupa njegov odvjetnik
Andrija Marotti.
Kako bi što bolje pripremio završnu riječ obrane, Marotti je zatražio da se
okrivljenik pusti iz pritvora. Početni je manevar uspio, nakon što je pukovnik
Petar Divnić položio jamstvo u iznosu od 200 dukata. Marottijeve pravničke i
logičke pismene egzibicije, koje odaju načitana pravnika, predane su sudu 26.
ožujka. Piše tako Marotti da su sve optužbe na račun dvojice klerika, pogotovo
173
Kristijan Juran
otok
murter
njegova branjenika, podla izmišljotina jezerskoga harambaše, koji je na taj način
u 16. i 17.
stoljeću
želio skrenuti pozornost s javnih nagađanja da je otac Matijina djeteta zapravo
njegov sin Nikola! No, Marotti se najprije osvrnuo na besmislene optužbe za
vještičarenje (štrigarije), koje nije mogao nazvati drukčije nego ridikuloznim, a
to onda vodi do ridikulozna tužitelja. Tko može povjerovati da pepeo pokojnika
ima takvu magijsku moć da otvara zaključana vrata? Zar su jezerski klerici
studirali magiju na nekome od europskih okultnih učilišta? Tko može povjerovati
da su klerici spavali s domalo svim jezerskim ženama, da je gotovo čitavo selo
obeščašćeno, da su svi jezerski muževi postali rogonje, a da se nitko nije žalio,
nego je sve prepušteno naknadnoj maloumnoj pritužbi jezerskoga harambaše,
“koji se među tolikim seljanima pravio Salamunom i nametao im svoje zakone“?
O tobožnjem pokušaju ubojstva Grge Cara, nastavlja Marotti, svjedočit će sâm
Car, pa na to ne treba trošiti mnogo riječi. Zato, pak, valja razotkriti lažna
svjedočenja, kojima je klerik Mate “prometnut” u oca Matijina djeteta. Je li
Matiju i dijete na putu za Šibenik pratio klerik Mate ili njegov brat Jakov? Tko
je kasnije odveo i ostavio dijete u Ždrelcu? Svjedočenja su konfuzna. Prema
šibenskim građanima i Matijinim dobročiniteljima Cortelliniju i Abbasu, kojima
se nepristranost teško može osporiti, prethodne dogovore o preuzimanju, kao i
sâmo preuzimanje djeteta, obavio je Jakov, dok klerika Matu nikad nisu vidjeli.
Konačno, glasine o tomu da je zajedno s bratom odveo dijete u Ždrelac pustio
je u javnost nitko drugi nego Jakov, i to zbog razloga koji je, najblaže rečeno,
neuvjerljiv (Zainatio se jer mu brat nije htio dati 14 lira?). Marotti se osvrće
i na svjedočenje don Grge Burmetića, župnika Neviđana na otoku Pašmanu,
koji je još u srpnju 1683. godine kazao da je tih dana u njegovu selu boravio
Nikola Harambašin iz Jezera. Kako su obojica trebali do Zadra, Nikola je don
Grgu primio na svoj brod. Kad su se primakli Punti Sukošana (alla ponta di San
Cassano), župnik je izmolio Oče naš i Zdravo Mariju, a kad je završio, Jezerani
su upitali je li čuo što o nekom ostavljenom djetetu u Ždrelcu. Kako o tomu
do tada nije ništa znao, upravo su mu oni prenijeli glas da je otac nesretnog
djeteta jedan klerik iz njihova sela. Slučajnost ili ne? Nikola Harambašin, naime,
a pokazuje to i njegovo još neustaljeno prezime, sin je jezerskoga harambaše!
Nakon svega što je iznio, Marotti postavlja pitanje: može li se suditi samo
na temelju glasina, a da onaj tko je pustio glasine sudnici uopće nije pristupio?
Jakovu se, naime, ubrzo nakon što je otvorio Pandorinu kutiju (vjerojatno
ga je na to nagovorio harambaša), izgubio svaki trag. Nitko od svjedoka nije
svojim očima vidio niti štrigarije niti onoga koji je kod kukljiške crkve natkrio
kupama živo dojenče. Je li to bio klerik Mate, njegov brat Jakov, ili možda
Nikola Harambašin? Je li Matija Smoljina istinito svjedočila? To što je kazala
174
da joj je klerik Mate “pomutio um” nije valjda pokazatelj njegove upućenosti otok
murter
u magijske obrede. Je li joj možda um pomutio netko drugi? Marotti postavlja u 16. i 17.
stoljeću
brojna pitanja, koja su nužno vodila relativizaciji “dokaza” (glasina) i presude
koja je donesena 1683. godine. Pozvao je potom svjedoke obrane: Baricu
Martinovu, Grubišu Martinova, Andriju Markovinu, Tadiju Svirčića, Milu
Čekina, Grgu Cara, klerika Peru Petrinova, don Andriju Skračića i don Pavu
Brnićevića.
Prema njihovim iskazima, Matija je u prvim danima nakon poroda, prije
nego što je otišla u Šibenik, boravila u kući Grubiše Martinova. Svojim je
domaćinima, kao i drugima koji su tih dana navraćali do Martinovih, kazala
da je dijete zanijela na turskoj zemlji. Vraćajući se, naime, iz Banjevaca,
naletjela je na dva hajduka koji su sa svojim bijelim hrtovima išli u lov na
zečeve, a jedan ju je od njih prisilio na spolni odnos. Tadiji Svirčiću, poslanom
od seoskih sudaca da ispita stvar, Matija je ponovila to isto, ali mu je priznala
i da je spavala s harambašinim sinom, pa i s klerikom Matom, kao i s još
nekim drugima. Klerik Pere Petrinov, pak, od Matije je čuo da je dva put
spolno općila s harambašinim sinom u Šibeniku, “na mulu od Zambona”,
a jednom i s Nikolom Perinom, i to na punti otoka Kaknja, kad su pošli po
vrše. Nakon što su te Matijine riječi zauzele javni prostor, harambaša je, da
skrene pozornost sa svoga sina, optužio klerika Matu da je on taj koji je Matiji
napravio dijete, pripisujući mu pritom i druge izmišljene grijehe, stvarajući
dojam njegove krajnje izopaćenosti. Harambašina zlobnost nije se zaustavila
na tom slučaju; kasnije se, jednakom perfidnošću, okomio na don Pavu
Brnićevića, koji je također bio prisiljen braniti svoju čast pred sudom, a činio
je neprilike i drugim svećenicima. Tako barem veli klerik Petrinov...
Konačna je presuda objavljena 8. lipnja 1685. godine. Klerik Mate bio je
dužan očistiti četiri grobnice u šibenskoj katedrali i platiti novčanu kaznu u
iznosu od šest dukata. Premda nije u cijelosti oslobođen krivnje, dobio je mnogo
blažu kaznom od one koja mu je bila određena dvije godine ranije.661
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 106, 129 i dalje.

661
175
Kristijan Juran
otok
murter
u 16. i 17.
stoljeću
Zotta i gottoso
Velike zasluge za ublaživanje kazne kleriku Mati Crvelinu pripadaju njegovu
odvjetniku Andriji Marottiju, koji je jezerskoga harambašu uvjerljivo oslikao
kao smutljivca vična lažnim svjedočenjima. U tome mu je pomoglo iskustvo iz
prethodne godine, kada je pred istim sudom zastupao jezerskoga župnika don
Pavu Brnićevića, optuženog od harambaše i njegove svite da je napravio dijete
jednoj jezerskoj udovici. Isti scenarij i ista režija kao u slučaju klerika Mate!
Tako su u svibnju 1684. harambaša Jure Rabanasov, seoski suci Šime Mišetin
i Grubiša Meštrov te Ive Smoljan, Grubiša Petrinov, Šime Štropin, Luka Petrinov
i Marko Mihatov tražili da im se dodijeli drugi župnik, jer se o sadašnjemu šire
glasine (!) da je otac djetetu koje je nađeno ugušeno u kući svoje majke Cvite,
udovice Stipe Petrinova. Jedina indicija don Pavina očinstva bile su riječi koje je u
nekoliko navrata razmijenio sa Cvitom; bilo je i tu i “vrckava” zadirkivanja, kad
bi on njoj rekao – zotta, a ona njemu – gottoso. Jedan je od svjedoka kazao da je
Cvita nakon nesretnoga događaja pobjegla iz sela, jer se pričalo da je namjerno
ugušila dijete koje je začela s don Pavom. S druge strane, bilo je i svjedoka koji
nisu povjerovali glasinama; štoviše, držali su da je riječ o podmetanju, jer su don
Pavu poznavali kao časna i uzorna svećenika.
Suočen s optužbom, don Pave se dobrovoljno javio biskupu, nakon čega je
pritvoren. Ispitan je 9. lipnja. Kazao je da je u Cvitinoj kući bio nekoliko puta,
i to kad bi došao posjetiti svoju nećakinju Katarinu, udanu za Cvitina posinka.
Jednom je tako Katarini predao na čuvanje neku bačvu, jer se župnička kuća
popravljala, pa je dio inventara trebalo premjestiti, a u konobi njegova brata nije
bilo mjesta. Naravno da bi u takvim prigodama popričao i sa Cvitom. Sve ostalo
su podvale. Niti zna tko je otac Cvitina pokojnog djeteta niti ju je o tomu pitao.
Cvitu je, pak, ispitao zadarski nadbiskup, jer je stanovala u Zadru; radila
je kao služavka kod gospodina Frane Zanchija. Bila je hroma, a predstavila se
kao kći Mate Jelovčića i udovica Stipe Petrinova. U Zadar je, kako kaže, došla
prije dva mjeseca, nakon što ju je iz kuće izbacila njezina pokćerka Tomica. Bez
ustručavanja je izjavila da je otac njezina djeteta Ive, sin Grubiše Petrinova, koji
se utopio za uskršnjih blagdana. Rodila je bez ičije pomoći, na katu kuće, a dijete
se oglasilo samo jednom te je umrlo ubrzo nakon poroda. Razlog djetetove smrti
nije ni namjerno ni slučajno gušenje, nego, po njezinu mišljenju, to što je cijeli
dan radila u polju i kući došla iscrpljena.
Konačno, župnikov je odvjetnik Marotti u svojem završnom obraćanju
poentirao da su lažne optužbe na račun don Pave osmišljene u krugu nekolicine
176
utjecajnijih mještana, okupljenih oko obitelji Petrinov, kojoj je, prema iskazu otok
murter
sâme Cvite, pripadao i pokojni otac stradalog djeteta. Ujedno su, barem prema u 16. i 17.
stoljeću
onomu što se moglo čuti u javnosti, za župnika htjeli dovesti nekoga svećenika
iz Vrpolja.662
Jeben špijun
Ostajemo i dalje u Jezerima. U središtu je zbivanja don Mate Crvelinov, koji se
ovaj put zakačio s jezerskim župnikom don Jerom Krekićem. Zbog teže ozljede
glave završio je u Šibeniku, u kući pukovnika Petra Divnića, gdje ga je pregledao
liječnik Josip Iuliani. Nakon što je seoski sudac o tomu izvijestio šibensku crkvu,
biskup je poslao svoga kancelara kanonika Clamisa da od don Mate uzme izjavu.
Ozlijeđenog je svećenika kancelar ispitao 28. studenog 1685. godine. Sve se
zakuhalo, govori don Mate, kad je Tome Smoljin oporučno jezerskom župniku
ostavio 10 maslina. To je neugodno iznenadilo članove bratovštine sv. Nikole, jer
su od Tome u nekoliko navrata čuli da spomenute masline kani ostaviti upravo
njima. Stoga su najprije protestno obznanili da neće sudjelovati u pripremi
oporučiteljeva sprovoda, a onda su, promislivši, zdušno prigrlili pretpostavku
da je na promjenu oporučiteljeve volje utjecao sâm župnik. Požurili su do
svećenika Ive Bilavera reč. Stipanovića, koji je zapisivao Tominu oporuku,
zahtijevajući od njega da izmijeni spornu oporučnu odredbu. Kad je ta vijest
došla do župnika, pohitao je i on na mjesto događaja, ugrabio iz ruku don Ive
Bilavera bratovštinsku matrikulu te je, odlazeći, sasuo uvrede na račun Jezerana,
nazivajući ih “jebenim jarcima”. Nije te besramne riječi don Mate čuo vlastitim
ušima, nego su mu tako prenijeli drugi. Kasnije, u večernjim satima, trojicu je
svećenika – don Jeru, don Matu i don Ivu – u svojoj kući okupio predstojnik
jezerske bratovštine Mate Milin. U jednom su trenutku don Jere i don Mate
izišli van, nastavljajući žustru raspravu započetu za Milinovim stolom. Župnik
je don Matu okrivio za laži koje o njemu kolaju u javnosti te ga je stao udarati
štapom. Uzmičući od udaraca, don Mate je pokušavao uvjeriti župnika da na
njemu nema krivice, no kako je ovaj nastavio s batinjanjem, uzvratio je i on,
BAŠ, ŠBBK, sv. 106, 301r i dalje.

662
177
Kristijan Juran
otok
murter
zamahujući nekom palicom. Don Jere je potom isukao nož i ranio don Matu u
u 16. i 17.
stoljeću
glavu, a onda je pobjegao iz sela.
Iz svjedočenja nekolicine Jezerana doznajemo da je zavađene svećenike, kad
su se dohvatili, jedan njihov sumještanin pokušao rastaviti, ali ga je upravo u
tom trenutku napao pas Jure Pavina, ugrizavši ga za nogu. U sukobu su obojica
svećenika završili krvave glave, samo što je don Jere smogao snage pobjeći, dok
su ošamućenom don Mati pristigli u pomoć Mate Milin i Markovina Jadrijev;
zatvorili su mu ranu na glavi nekom balegom, a onda ga odveli u Šibenik. Don
Jere se najprije sklonio u kuću Jure Katina, no, kad su neki Jezerani za njim poveli
potjeru, harambaša ga je na vrijeme upozorio i pomogao mu u bijegu do Betine,
odakle je krenuo put svojega rodnog sela Sukošana u blizini Zadra. Svjedoci
su, čini se, jedva dočekali ponoviti psovke i uvrede koje je toga dana izustio
don Jere, nazvavši don Matu “jebenim špijunom”, Vuka Katina “beštijom” i
“magarcem”, a sve Jezerane “jebenim beštijama, jarcima, špijunima i smrdljivim
karonjama”. Kad je poslije ispitan u Sukošanu, don Jere je priznao da je don
Matu nazvao špijunom, ali je odlučno odbacio sve ostale gadarije koje su mu
svjedoci pripisali, dodavši da je župu morao napustiti zbog vlastite sigurnosti.
Crkveni je sud na koncu don Jeru osudio na uvjetnu dvomjesečnu zatvorsku
kaznu. Vrlo je vjerojatno da blagost kazne proizlazi iz toga što su za tučnjavu,
jedinu dokazivu i kažnjivu radnju u lavini događaja koju je pokrenula sporna
oporučna odredba, jednako odgovorni don Jere i don Mate.663
Izvorište priče: BAŠ, ŠBBK, sv. 106, str. 497 i dalje.

663
178
Zaključak
Stoljeća koja su knjigom obuhvaćena iz murterske je perspektive moguće

promatrati i razmatrati kao historiografsku cjelinu. Ono što ju određuje s
obzirom na vanjske okolnosti jest blizina kršćansko-islamske granice odnosno
život na mletačko-turskom pograničju, koji se manifestirao s jedne strane
sukobima, a s druge gospodarskom suradnjom i kulturnom razmjenom. Ono
što je pak obilježilo murtersku povijest 16. i 17. stoljeća s obzirom na unutarnja
stremljenja jest teritorijalna ekspanzija, kojom su otočani proširili svoje posjede
do granica koje baštine i danas.
Murter je bio i ostao granični otok; njegov je akvatorij, kao i posjed na
kopnu, prostor sudara zadarskih i šibenskih teritorijalnih pretenzija, a uski
tjesnac, po kojemu je najmlađe naselje na otoku dobilo ime Tisno, čini ga
mjestom kontakta između inzularnog i kontinentalnog svijeta. Tim se dvama
političko-geografskim graničnim čimbenicima u 16. i 17. stoljeću pridružio i
treći – neposredna blizina mletačko-turske granice, koja se turskim osvajanjima
u Ratu Svete lige (1537. – 1540.) i Ciparskom ratu (1570. – 1573.) Murteru
primakla na svega nekoliko milja. Štoviše, zaposjedanjem Vrane i Modrava
(kopnene prevlake između Vranskog jezera i mora), Turci su se našli na porubu
murterskog akvatorija, dok su osvajanjem utvrde u Dazlini dospjeli nadomak
tišnjanskih posjeda na kopnu. Život se odvijao u okolnostima trajno tinjajuće
egzistencijalne nesigurnosti. Poput drugih mletačkih podanika, murterski su
otočani veslali na galijama, popunjavali pješačke postrojbe, držali straže, ali
i postajali sužnjima... No povijest mletačko-turskog pograničja nije samo
povijest ratova, razbojništva i nesigurnosti, nego i povijest suradnje i suživota,
koji se očitovao u obilnoj gospodarskoj, demografskoj i kulturnoj razmjeni.
Doznali smo tako da Turci iz Vrane zalaze u murtersku konobu, sjedaju za
isti stol s domaćim pukom, posjećuju crkvu, a stignu se i potući sa župnikom.
Na kopnu nasuprot Tisnom, u Luci i Gomilici, susrećemo turske i morlačke
trgovce koji otočanima prodaju žito, a kupuju sol, vino i smokve. S druge
strane, Murterini i Betinjani vode svoju stoku na turske pašnjake u Modravama,
dok jedan ostarjeli murterski bračni par prosjači po Vrani. Granica je, dakle,
bila prohodna, a interesni, pa i prijateljski susreti, uobičajeni. Remetili su ih,
doduše, česti uskočki upadi.
179
Kristijan Juran
otok
murter
Murter je senjskim uskocima bio jedno od uporišta za napade na turski
u 16. i 17.
stoljeću
teritorij. U takvim se okolnostima i neki murterski otočani priključuju pomorskim
razbojnicima. Šibenski knezovi i kapetani upozoravaju pomorce i trgovce na
“opasne murterske vode”, za što su dijelom zaslužni Zloseljani (Pirovčani) koji
su za Ciparskog rata izbjegli na Murter i pljačkali stoku na okolnim otocima.
Razbojništvo se u murterskim vodama po Uskočkom ratu (1615. – 1617.)
primirilo, a ponovo se razbudilo tijekom Kandijskog rata (1645. – 1669.), kada
stanovnici Dugog otoka na sudu izjavljuju da su Murterini nadaleko poznati
kao lupeži, dok povjesnik Ivan Lucić o njima piše da se često kriju “pod lažnim
imenom senjskih uskoka”. U tim se povijesnim okolnostima začela tradicija o
murterskom gusarstvu, koja je živa još i danas.
Murter toga doba nije bio poznat samo po razbojništvu i vezama s uskocima,
nego i po svom vinu. I to ne od bilo koje loze, nego od one u murtersko-betinskom
polju, koja je rađala bijelim grožđem i davala slatko vino, posebno cijenjeno
od mletačkih patricija. Stoga je upravo period 16. i 17. stoljeća zlatno doba
murterskoga vinogradarstva i vinarstva. Od sredine 17. stoljeća, kada Murterini
i Betinjani zaposjedaju kornatske pašnjake, stočarstvo će postajati sve važnijom
gospodarskom granom, pa u 18. stoljeću Murter više neće biti znamenit po vinu,
nego po kornatskom siru.
U sredini 15. stoljeća na otoku su bila dva naselja (Murter i Jezera), koja
su zajedno imala oko 300 stanovnika, dok su potkraj 17. stoljeća četiri otočna
naselja ukupno brojala oko 2300 stanovnika. Progresivno rastuću demografsku
putanju dosadašnji su istraživači redom tumačili doseljavanjem izbjeglica pred
Turcima odnosno vlaških prebjega iz turskih pograničnih prostora. Takva
mišljenja više nisu održiva, jer smo pokazali da je stanovništvo Murtera raslo
uglavnom prirodnim prirastom, uvažavajući tišnjanski izuzetak. Naseljavanjem
Tisnog, naime, došlo je do značajnog demografskog porasta. U to su mlado
naselje potkraj 15. i u prvoj polovici 16. stoljeća pristizali žitelji Oštrice i Ivinja
s obližnjeg kopna. Tako je Tisno postalo nova i morem zaštićena rezidencija
dviju seoskih zajednica koje su u cijelosti zadržale svoje kontinentalne posjede.
Betinu pak nisu naselili prebjezi iz Vrane, kako nam to govori predaja, nego
obitelji iz susjednog Murtera. Ustvrdili smo također da nova prezimena, koja
preplavljuju otočna naselja u 16. i 17. stoljeću, nisu pokazatelj imigracije, nego
uobičajena onomastička pojava u razdoblju prezimenske neustaljenosti. Ona su
nastajala od nadimaka unutar postojećih rodova, uglavnom zbog potrebe za što
preciznijom identifikacijom sve brojnijih obitelji. Doseljenika je bilo vrlo malo,
štoviše, čini se da su ih brojnošću nadmašili murterski emigranti. U najvećem
broju slučajeva unutar obiju migrantskih populacija – iseljeničke i useljeničke –
180
Zaključak
riječ je o priženicima. Oni su u pravilu preuzimali prezime kuće u koju dolaze, otok
murter
pa ih u izvorima nije lako prepoznati. u 16. i 17.
stoljeću
Demografski je rast imao izravna utjecaja na odvijanje najprepoznatljivijeg
procesa u murterskoj postantičkoj povijesti – teritorijalne ekspanzije. Murterski
zemljišni posjed u recentnim granicama, koji uz matični otok i pripadajuće otočiće
obuhvaća velike površine susjednog kopna (Modrave, Dubrava, Dazlina, Ivinj,
Oštrica) i okolnih otoka (Žižanj i Gangaro u tkonskom akvatoriju, Kornati,
dio Kaprija i Kakna), najvećim je dijelom okupljen upravo u 16. i 17. stoljeću.
Dok su na otoku postojala samo dva naselja, Murter i Jezera, zemljišni posjed
otočana nije prelazio granice matičnog otoka i pripadajućih otočića. Ništa se u
tom pogledu nije promijenilo ni osnivanjem Betine u drugoj polovici 15. stoljeća.
Katastarska je slika nove konture dobila utemeljenjem naselja u Tisnom, jer su
Tišnjani imali posjede na kopnu, u Oštrici i Ivinju, gdje su prije preseljenja i
stanovali. To je, dakle, bio izvorni zemljišni posjed murterskih seoskih zajednica.
Do širenja katastarskih granica dolazi u uvjetima agrarne prenaseljenosti, koju
prepoznajemo i pratimo od konca 16. stoljeća, a pun zamah procesu teritorijalne
ekspanzije omogućile su specifične povijesne okolnosti u drugoj polovici 17.
stoljeća. Sve izraženiji nedostatak obradivih površina od konca se 16. stoljeća
nadomještao krčenjem gajeva, koji su do tada bili namijenjeni isključivo ispaši
i drvarenju. Posljedično sužavanje i nestajanje pašnjaka na matičnom otoku
kompenziralo se najprije zakupima šibenskih otoka Kaprija, Kakna i Oruta,
a potom i zadarskih otoka tkonskog i kornatskog akvatorija. Zakupnici su
povremeno dobijali dopuštenje da određen dio pašnjaka ograde i iskrče, a
tako stečena težačka prava na novoiskrčene parcele u pravilu su prenosili na
potomke. To je bio način na koji su Jezerani stvarali svoj posjed na Kaprijama
i Kaknu, a Murterini i Betinjani zaposjedali Kornate. Treba, međutim, naglasiti
da su svi oni na spomenutim otocima boravili u prvom redu kao stočari, a tek
onda kao zemljoradnici. Na pitanja zašto kaprijske pašnjake nisu koristili sami
Kaprijani te zašto pašnjake Kornata od sredine 17. stoljeća nisu nastavili koristiti
Dugootočani, kao što su to činili desetljećima i stoljećima prije, nije lako dati
cjelovit odgovor. Očito je da su Murterini i Betinjani uočili i iskoristili priliku
koja im se pružila na početku Kandijskog rata – zakupili su opustjele kornatske
pašnjake u trenutku kad nitko drugi nije htio preuzeti takav egzistencijalni i
gospodarski rizik. Na Kornatima, naime, nije bilo urbane i fortifikacijske
infrastrukture, pa su bili izloženi čestim gusarskim upadima. S druge strane,
Dugootočani su imali dovoljno pašnjačkih površina na vlastitom otoku, pa su
od kornatskih resursa zadržali obradive zemlje, posebice one u poljima Trtuši
i Tarcu, kao i bogata ribolovišta. Teže je objasniti “ravnodušnost” Kaprijana,
181
Kristijan Juran
otok
murter
Zlarinjana, Prvićana i Žirjana prema jezerskoj kolonizaciji zemalja na Kapriju i
u 16. i 17.
stoljeću
Kaknu. Valja pritom uočiti da Jezerani, za razliku od drugih murterskih otočana,
pa i u odnosu na Prvićane i Zlarinjane, nisu mogli svoj posjed širiti na kopno, jer
su im to priječili tišnjanski i tribunjski priobalni posjedi. Preduvjet pak širenju
murterskih, betinskih i tišnjanskih kopnenih posjeda – povlačenje Turaka iz
neposrednog zaleđa – bio je ispunjen privremeno u Kandijskom (1645. – 1669.)
te konačno u Morejskom ratu (1684. – 1699.). Murterini i Betinjani uspjeli su
očuvati svoja prava na parcele koje su u Modravama krčili još u vrijeme turske
vlasti, dok su Tišnjani “zauzeli” područje koje se neposredno naslanjalo na
njihove stare katastarske granice. Valja na koncu ustvrditi da murtersko-betinska
težačka kolonizacija Modrava i tišnjansko zaposjedanje Dubrave i Dazline nisu
rezultat, kako se dosad pretpostavljalo, povratka izbjeglica na svoju djedovinu,
jer izbjeglica pred Turcima na Murteru uopće nije bilo, nego je riječ o prirodnom
smjeru gospodarske i teritorijalne ekspanzije prema opustjelom zaleđu nakon
turskog uzmaka.
182
Izvori
Objavljeni:
Comm. Commissiones et relationes Venetae, sv. I-III (priredio Š. Ljubić), u: Monumenta

spectantia historiam Slavorum meridionalum, sv. 6, 8 i 11, Zagreb, 1876.-
1880. i Commissiones et relationes Venetae, sv. IV-VIII (priredio G. Novak), u:
Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalum, sv. 47-51, Zagreb,
1964. – 1977.
MSHSM Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalum, sv. 34, Zagreb, 1913.
Statut Knjiga Statuta zakona i reformacija grada Šibenika (priredio Z. Herkov), Muzej
grada Šibenika, Šibenik, 1982.
Neobjavljeni:
Biskupijski arhiv Šibenik (BAŠ)

KZ Kartografska zbirka (HR-BAŠ-36)
ŠBBK Šibenska biskupija, Biskupska kurija (HR-BAŠ-12/1)
ŠBKV Šibenska biskupija, Kanonske vizitacije (HR-BAŠ-12/2)
Državni arhiv u Šibeniku (DAŠI)

OD Obitelj Divnić (HR-DAŠI-162)
Državni arhiv u Zadru (DAZD)

DICI Datia incantus civitatis Iadrae et eius districtus (HR-DAZD-19)
GP Generalni providuri za Dalmaciju i Albaniju (HR-DAZD-1)
MD Mletački dragoman (HR-DAZD-2)
OB Obitelj Borelli-Galbiani. Vranski feud – Zadar (HR-DAZD-348)
ODMM Obitelj Difnico-Micateo-Manfrin (HR-DAZD-350)
OŠ Općina Šibenik (HR-DAZD-17)
OZKZ Općina Zadar – Knez Zadra (HR-DAZD-20)
SSNZ Samostan klarisa sv. Nikole u Zadru (HR-DAZD-339)
ŠB Bilježnici Šibenika (HR-DAZD-30)
ZB Bilježnici Zadra (HR-DAZD-31)
183
Literatura
Anzulović, Ivna, 1998, O opstojnosti Bertoša, Miroslav, 1975, Uskočki rat i slom
hrvatskoga pučanstva sjeverne Dalmacije iz istarskog gospodarstva, Jadranski zbornik,
predturskoga vremena, Zadarska smotra, IX, Pula-Rijeka, 239-286
47, br. 4-6, Zadar, 269-313. Bertoša, Miroslav, 2011, Doba nasilja, doba
Anzulović, Ivna 2017, Srednjovjekovna sela straha. Vojnici-pljačkaši, seljaci-razbojnici
vranskoga distrikta (od 1409. g. do dolaska i doseljenici-nasilnici u Istri XVII. i XVIII.
Osmanlija), u: Braća Vranjani i vransko stoljeća, Durieux, Zagreb.
područje tijekom povijesti, Ogranak Matice Bracewell, Catherine Wendy, 1997, Senjski
hrvatske u Zadru i Općina Pakoštane, uskoci, Zagreb.
Zadar, 107-177. Bracewell, Wendy, 2016, Ritual Brotherhood
Bajić-Žarko, Nataša, 2004, Split kao Across Frontiers in the Eastern Adriatic
trgovačko i tranzitno središte na razmeđu Hinterland, Sixteenth to Eighteenth
istoka i zapada u 18. stoljeću, Split. Centuries, History and Anthropology, 27
Barada, Miho, 1927, O našem običaju (3), 338-358.
“biranja kralja”, Starohrvatska prosvjeta, Brusić, Zdenko, 2004, Arheološki spomenici
vol. I, br. 3-4, Split, 197-209. otoka Murtera i Kornatskog otočja, Radovi
Barbarić, Josip, 2001, Šibenik, šibenska sa znanstvenog skupa “Murter i njegova
biskupija, šibenski biskupi, u: Sedam župa u prošlosti”, Murterski godišnjak, 2,
stoljeća šibenske biskupije (ur. Vilijam Murter, 91-100.
Lakić), Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Čičin Šajin, Ćiro, 1937, Po sjevernoj
Šibenik, 79-164. Dalmaciji, Split.
Basioli, Josip, 1960, Ribarstvo otoka Murtera, Čolak, Nikola, 1957, Ribarstvo u zadarskom
Morsko ribarstvo, 9, Rijeka, 148-149. arhipelagu u XV. i XVI. Stoljeću, Morsko
Basioli, Josip, 1973, Sporovi oko ribolova u ribarstvo, I, Rijeka, 10-13.
Kornatskom otočju, Radovi Instituta JAZU Čoralić, Lovorka, 2001, Hrvati u procesima
u Zadru, 20, Zadar, 269-302. mletačke inkvizicije, Hrvatski institut za
Basioli, Josip, 1974, Ribarstvo na zadarskom povijest, Zagreb.
otočju u prošlosti, Zbornik Zadarsko Čoralić, Lovorka, 2004, Kraljica mora s
otočje, Zadar, 485-520. lagunarnih sprudova: povijest Mletačke
Basioli, Josip, 1978, Mreže za lov male plave Republike, Samobor.
ribe na istočnom Jadranu u prošlosti, Čremošnik, Gregor 1933, Vinogradarstvo i
Adriatica maritima, Centar JAZU u Zadru, vino u Dalmaciji srednjega veka, Glasnik
2, Zadar, 133-212. Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine,
Belas, A., 1937, Sukob između šibenskog 35, Sarajevo, 15-36.
biskupa Bassusa i mletačkog providura Čuka, Anica, 2003, Osnovna geografska
Mora zbog murterskog župnika godine obilježja otoka Murtera, Murterski
1596., Jadranski dnevnik, Split, IV, br. 84, godišnjak, 1, Murter, 31-61.
2-3.
185
Kristijan Juran
otok Desnica, Boško, 1950, Historija kotarskih hrvatske u Zadru i Općina Pakoštane,
murter
u 16. i 17. uskoka 1646-1684, sv. I, Zbornik za Zadar, 411-438.
stoljeću
istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Fusko, Paladije, 1990, Opis obale Ilirika,
knj. XIII, Srpska akademija nauka, priredila i prevela Bruna Kuntić-Makvić,
Beograd. Latina et Graeca, Zagreb.
Difnik, Franjo, 1986, Kandijski rat u Gestrin, Ferdo, 1977, Migracije iz Dalmacije
Dalmaciji, Književni krug Split, Split. u Marke u XV. i XVI. Stoljeću, Radovi
Zbornik Dugi otok, 1993 (tisak 1999.), Instituta za hrvatsku povijest, 10, Zagreb,
Zadarska smotra, 1-2, Zadar. str. 395-404.
Dujmović, Frane, 1966, Staro pomorstvo Ginzburg, Carlo, 1989, Sir i crvi: kozmos
Šibenika, Pomorski zbornik, 4, 337-350. jednog mlinara iz 16. stoljeća, Grafički
Dujmović, Frane, 1976, Postanak i razvoj zavod Hrvatske, Zagreb.
Šibenika od 1066. do 1409. godine, u: Giustinian, Giovanni Battista, 2011,
Šibenik – spomen zbornik o 900. obljetnici, Dalmacija godine Gospodnje 1553.:
Šibenik, 77-120. putopis po Istri, Dalmaciji i Mletačkoj
Dukovski, Darko 1995, Istra s onu stranu Albaniji 1553. godine, prema transkripciji
zakona. Povijest istarskog brigantaggia i Šime Ljubića prevela i priredila Ljerka
contrabanda – socijalno razbojništvo ili Šimunković, Hrvatsko-talijanska kulturna
cosa nostra istriana, Radovi Zavoda za udruga “Dante Alighieri”, Split.
hrvatsku povijest, 28, Zagreb, 212-229. Grbin, Nedo, 1997, Ribe, more i ribarstvo u
Dulibić, Božo, 1955, Borba murterskih saljskim glagoljskim rukopisima, u: Tisuću
seljaka za “staro pravo”, Šibenska revija, godina prvoga spomena ribarstva u Hrvata,
4-5, Šibenik, 53-70. Zagreb, 89-119.
Filipi, Amos Rube, 1964, Senjski uskoci i Grgić, Ivan, 1960, Buntovni pokret
zadarsko otočje, Pomorski zbornik, 2, dalmatinskih težaka 1736/1740. godine,
Zadar, 579-632. Radovi Instituta JAZU u Zadru, VI-VII,
Filipi, Amos Rube, 1968, Ribarsko naselje Zadar, 551-605.
Piškera na kornatskom otoku Jadri, Grubišić, Slavo, 1974, Šibenik kroz stoljeća,
Pomorski zbornik, 6, Zadar, 971-1004. Muzej grada Šibenika, Šibenik.
Filipi, Amos Rube, 1972, Biogradsko-vransko Gruenfelder, Anna Maria, 1997, Senj i rat
primorje u doba mletačko-turskih ratova, protiv uskoka, Senjski zbornik, 24, Senj,
Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19, Zadar, 49-84.
405-498. Herkov, Zlatko, 1982, Gradska uprava i njeni
Filipi, Amos Rube, 1976, Iz prošlosti organi, u: Knjiga statuta, zakona i reformacija
kornatskog ribarstva, Radovi Instituta grada Šibenika, Šibenik, 363-390.
JAZU u Zadru, 22-23, Zadar, 181-259. Horvat, Karlo, 1911, Glagolaši u Dalmaciji
Fortis, Alberto, 1984, Put po Dalmaciji, početkom 17. vijeka t. j. godine 1602.-
Globus, Zagreb. 1603., Starine JAZU, 33, Zagreb, 537-564.
Franov-Živković, Grozdana, 2017, Stanje Hrabak, Bogumil, 1987, Uskočko-turska
na mletačko-turskoj granici na području preotimanja u severnoj Dalmaciji 1570-
Vrane u 17. st. na temelju dokumenata 1590. godine, Istorijski glasnik, 1-2,
pisanih hrvatskom ćirilicom (bosanicom) Beograd, 99-140.
i glagoljicom, u: Braća Vranjani i vransko Hrabak, Bogumil, 1988, Vlaška i uskočka
područje tijekom povijesti, Ogranak Matice kretanja u sjevernoj Dalmaciji u XVI.
186
Literatura
Stoljeću, u: Benkovački kraj kroz vjekove, Juran, Kristijan, 2010c, Puncta Ostrice – otok
murter
2, 107-258. toponimski lik koji je zbunio i zavadio u 16. i 17.
stoljeću
Juraga Nadov, Ivo, 2015-2016, Naselje suvremenike, Folia onomastica Croatica, 19,
Murter – postanak i opstanak, priče i Zagreb, 117-134.
spoznaje, Murterski godišnjak, br. 13-14, Juran, Kristijan, 2013, Kornati od 14. do 19.
Murter, 11-120. stoljeća, u: Toponimija Kornatskog otočja
Juran, Kristijan, 2002, Novi podaci o (ur. V. Skračić), Sveučilište u Zadru, Centar
stanovništvu Murtera od 15. do 17. za jadranska onomastička istraživanja,
stoljeća, Čakavska rič, 30, 1-2, Split, 361- Zadar, 99-157.
373. Juran, Kristijan, 2014, Murterske glagoljske
Juran, Kristijan, 2003a, Povijesne okolnosti matice (1658. – 1706.), Državni arhiv u
nastanka i širenja murterskog zemljišnog Šibeniku, Šibenik.
posjeda, Murterski godišnjak, 1, Ogranak Juran, Kristijan, 2015, Tišnjanska matica
Matice hrvatske Murter, Murter, 63-88. krštenih i vjenčanih (1608. – 1638.).
Juran, Kristijan, 2003b, Stanovništvo Murtera O starim tišnjanskim prezimenima i
u 18. stoljeću i početkom 19. stoljeća. Građa obiteljima, Državni arhiv u Šibeniku,
iz matičnih knjiga 1718.-1815., Povijesni Šibenik.
prilozi, 25, Zagreb, 233-280. Juran, Kristijan, 2016a, Stari i novi stanovnici
Juran, Kristijan, 2004, Prilozi povijesti Šibenika i njegovih predgrađa u drugoj
Murtera u prvoj polovici 17. stoljeća, polovici 17. i početkom 18. stoljeća,
Radovi sa znanstvenog skupa “Murter Državni arhiv u Šibeniku, Šibenik.
i njegova župa u prošlosti”, Murterski Juran, Kristijan, 2016b, Betinski težaci
godišnjak, 2, Murter, 149-187. u 18. stoljeću, u: Ljudi 18. stoljeća na
Juran, Kristijan, 2005, Kad i u kojim hrvatskom prostoru. Od plemića i crkvenih
povijesnim okolnostima Murterini i dostojanstvenika do težaka i ribara (ur. L.
Čoralić, I. Horbec, M. Katušić, V. Klaužer,
Betinjani dolaze na Kornate?, Povijesni
F. Novosel i R. Radoš), Hrvatski institut za
prilozi, 28, Zagreb, 135-151.
povijest, Zagreb, 138-145.
Juran, Kristijan, 2007, Zemljišni posjed
Juran, Kristijan – Sorić, Sofija, 2010,
zadarskih dominikanaca na otoku Ugljanu,
Spomenici sakralnoga graditeljstva na
u: Toponimija otoka Ugljana (ur. V.
otoku Murteru (zajedno sa Sofijom Sorić),
Skračić), Sveučilište u Zadru, Centar za
u: Toponimija otoka Murtera (ur. V.
jadranska onomastička istraživanja, Zadar,
Skračić), Sveučilište u Zadru, Centar za
75-99.
jadranska onomastička istraživanja, Zadar,
Juran, Kristijan, 2010a, Gospodarska i
97-121.
vlasnička struktura zemljišnog posjeda na
Jurišić, Blaž, 1953, Starohrvatska imena
otoku Murteru u kasnome srednjem vijeku
dvaju naših otoka, Rad JAZU, knj. 253,
(14.-16. st.), u: Toponimija otoka Murtera
Zagreb, 235-252.
(ur. V. Skračić), Sveučilište u Zadru, Centar Kali, 2017, ur. J. Faričić, Sveučilište u Zadru,
za jadranska onomastička istraživanja, HAZU i Općina Kali, Zadar.
Zadar, 63-84. Karbić, Damir, 2006, Mogućnosti
Juran, Kristijan, 2010b, Postanak Tisnoga i proučavanja svakodnevice u seoskim
tišnjanski posjed na kopnu, u: Toponimija naseljima srednjovjekovnoga šibenskog
otoka Murtera (ur. V. Skračić), Sveučilište zaleđa, Kolo, 16, br. 4, Zagreb, 149-160.
u Zadru, Centar za jadranska onomastička Kolanović, Josip, 1995, Šibenik u kasnome
istraživanja, Zadar, 85-95. srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb.
187
Kristijan Juran
otok Kolendić, Petar, 1912, Predstava “Triju Mogorović Crljenko, Marija, 2012, Druga
murter
u 16. i 17. krala” u Šibeniku godine 1615., Građa za strana braka. Nasilje i ilegitimnost u (izvan)
stoljeću
povijest književnosti Hrvatske, 7, Zagreb, bračnim vezama na području Porečke
393-400. biskupije u prvoj polovici 17. stoljeća,
Kozličić, Mithad, 1995, Kartografski Srednja Europa, Zagreb.
spomenici hrvatskog Jadrana, Zagreb. Novak, Grga, 1976, Šibenik u razdoblju
Kozličić, Mithad, 2004, Murter i Kornatsko mletačke vladavine 1412.-1797. godine, u:
otočje na starim zemljopisnim i pomorskim Šibenik – spomen zbornik o 900. obljetnici,
kartama, Radovi sa znanstvenog skupa Šibenik, 133-288.
“Murter i njegova župa u prošlosti”, Novak, Grga 2004a, Jadransko more u
Murterski godišnjak, 2, Murter, 189-242. sukobima i borbama kroz stoljeća. Od
Kozličić, Mithad – Faričić, Josip, 2010, 1409. godine do Drugog svjetskog rata,
Toponimi otoka Murtera i susjednih drugi dio, Split.
otočića na starim geografskim i pomorskim Novak, Grga, 2004b, Prošlost Dalmacije
kartama, u: Toponimija otoka Murtera (ur. (knjiga druga), Split.
V. Skračić), Sveučilište u Zadru, Centar za Novosel, Filip 2017, Na granici Mletačke
jadranska onomastička istraživanja, Zadar, Republike i Osmanskog Carstva: Opsada
123-137 i 267-285 (Povijesne karte). Vrane i vojna revolucija na prostoru
Dalmacije u vrijeme Kandijskog rata (1645. –
Kulušić, Sven, 1967, O imenu otoka Murtera,
1669.), u: Braća Vranjani i vransko područje
Geografski glasnik, 29, Zagreb, 61-75.
tijekom povijesti, Ogranak Matice hrvatske u
Kulušić, Sven, 1984, Murterski kraj,
Zadru i Općina Pakoštane, Zadar, 381-394.
Društveni centar Murter, Murter.
Omašić, Vjeko, 1983, Političke, društvene
Kulušić, Sven, 2000, Naseljenost i
i gospodarske prilike na kaštelanskom
vrednovanje kornatskih otoka od drevnih
području za vrijeme mletačke vlasti,
vremena do danas (I. dio), Hrvatski
doktorska disertacija, Split.
geografski glasnik, 62, Zagreb, 43-65.
Omašić, Vjeko, 2001, Kaštela od prapovijesti
Kulušić, Sven, 2001, Naseljenost i
do početka XX. stoljeća, knj. I, Kaštela.
vrednovanje kornatskih otoka od drevnih Otok Rava, 2008, ur. Josip Faričić, Zadar.
vremena do danas (II. dio), Hrvatski Otok Vir, 2016, ur. D. Magaš, Sveučilište u
geografski glasnik, 63, Zagreb, 87-120. Zadru i Općina Vir, Zadar.
Kulušić, Sven, 2006, Knjiga o Kornatima, Pašmanski zbornik, 1987, Zadar.
Murter. Pedani, Maria Pia 2007, Gli ottomani in
Lucić, Ivan, 1979, Povijesna svjedočanstva o Adriatico tra pirateria e commercio, u: I
Trogiru, Split. Turchi, gli Asburgo e l’Adriatico, a cura
Madunić, Domagoj 2013, The Adriatic Naval di Gizella Nemeth e Adriano Papo, Duino
Squadron (1645-1669), Povijesni prilozi, Aurisina (Trieste), Assoc. Pier Paolo
45, Zagreb, 199-235. Vergerio, 57-64.
Marčić, Lucijan, 1930, Zadarska i šibenska Pederin, Ivan, 1990, Mletačka uprava,
ostrva, Srpski etnografski zbornik, 46, privreda i politika u Dalmaciji (1409-1797),
Beograd, 511-592. Dubrovnik.
Matić, Tomo, 1920, Pjesma Petra Divnića Peričić, Šime, 1975, Prilog poznavanju
U pohvalu od grada Šibenika, Građa za brodarstva i pomorske trgovine šibenske
povijest književnosti Hrvatske, 9, Zagreb, regije u XVIII. stoljeću, Radovi Instituta za
94-98. hrvatsku povijest, 7, Zagreb, 187-218.
188
Literatura
Peričić, Šime, 1980, Dalmacija uoči pada Raukar, Tomislav, 1997b, Hrvatsko otok
murter
Mletačke Republike, Zagreb. srednjovjekovlje, Zagreb. u 16. i 17.
stoljeću
Peričić, Šime, 1992, Prilog poznavanju Raukar, Tomislav, 2000, Jadranski
agrarnih odnosa u Mletačkoj Dalmaciji, gospodarski sustavi: Split 1475.-1500.
Radovi Zavoda HAZU u Zadru, 34, Zadar, godine, Rad HAZU, 480, Zagreb, 49-125.
135-159. Raukar, Tomislav, 2007, Studije o Dalmaciji
Peričić, Šime 1999, Hajdučija u Mletačkoj u srednjem vijeku, Književni krug Split,
Dalmaciji XVIII. stoljeća, Radovi Zavoda Split.
za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 41, Ravančić, Gordan 2001, Život u krčmama
Zadar, 203-212. srednjovjekovnog Dubrovnika, Hrvatski
Perić, Jelka, 1928, Šibenik u kugi za institut za povijest, Zagreb
kandijskog rata 1649. godine, Zagreb. Skračić, Vladimir, 1995, Imena mjesta i otoka
Perić, Jelka, 1935, Šibenik u mletačko- Murtera (identifikacija - distribucija –
turskim ratovima, Magazin sjeverne etimologija), Folia onomastica Croatica, 4,
Dalmacije, 2, 58-70. Zagreb, 127-142.
Poviest vanđelska bogatoga a nesrećna Skračić, Vladimir, 1998, Prezimena mjesta
Epuluna i ubogoga a čestita Lazara Murtera, Radovi Filozofskog fakulteta u
(Bogastvo i uboštvo). »Velopiesna« Zadru, 37 (27), Zadar, 39-63.
Jerolima Kavanjina (Cavagnini), vlastelina Smiljanić, Franjo, 2004, Mjesto otoka Srimča
spliskoga i trogirskoga, Stari pisci hrvatski, i Arte u trenutku razgraničenja zadarskog i
JAZU, knj. 22, Zagreb, 1913. šibenskog distrikta, Radovi sa znanstvenog
Pust, Klemen 2010, Beneško-osmanski skupa “Murter i njegova župa u prošlosti”,
pomorski spopadi na Jadranu v 16. stoletju, Murterski godišnjak, 2, Murter, 129-135.
Povijesni prilozi, 38, Zagreb, 97-133. Smiljanić, Franjo, 2008, Novi pogledi na
Rački, Franjo, 1877, Prilog za poviest običaj biranja seoskoga kralja na zadarskim
hrvatskih uskoka, Starine JAZU, IX, otocima, u: Otok Rava (ur. Josip Faričić),
Zagreb, 172-256. Zadar, 439-443.
Raukar, Tomislav, 1970-71, Ekonomski Soldo, Josip Ante, 1973, Agrarni odnosi na
odnosi na posjedima Rogovskog samostana otoku Žirju (od XVII. Do XIX. stoljeća),
u XV i XVI st., Historijski zbornik, XXIII- JAZU, Zagreb.
XXIV, Zagreb, 215-264. Soldo, Josip Ante, 2005, Grimanijev zakon.
Raukar, Tomislav, 1977a, Venecija i Zakon za dalmatinske krajine iz 1755./56.
ekonomski razvoj Dalmacije u XV. i XVI. godine, Zagreb.
stoljeću, Radovi Instituta za hrvatsku Solitro, Vicko, 1989, Povijesni dokumenti o
povijest, 10, Zagreb, 177-184. Istri i Dalmaciji, Književni krug Split, Split.
Raukar, Tomislav, 1977b, Zadar u XV Sorić, Sofija, 2009, Spomenici povijesnoga
stoljeću, Zagreb. graditeljstva na otoku Vrgadi, u:
Raukar, Tomislav - Petricioli, Ivo - Švelec, Toponimija otoka Vrgade (ur. V. Skračić),
Franjo - Peričić, Šime, 1987, Zadar pod Sveučilište u Zadru, Centar za jadranska
mletačkom upravom, Prošlost Zadra - onomastička istraživanja, Zadar, 69-78.
Knjiga III, Zadar. Stanojević, Gligor, 1958, Dalmacija u doba
Raukar, Tomislav, 1997a, Zadar i zadarsko kandijskog rata (1645-1669), Vesnik
otočje u srednjem vijeku, u: Tisuću godina Vojnog muzeja JNA, II, Beograd, 93-180.
prvog spomena ribarstva u Hrvata, Zagreb, Stanojević, Gligor, 1960a, Naši primorski
69-78. gradovi u doba kiparskog rata (1570-1573),
189
Kristijan Juran
otok Vojni istoriski glasnik, 1-2, Beograd, 76- Traljić, Seid M., 1962, Vrana pod turskom
murter
u 16. i 17. 105 (1) i 62-83 (2). upravom, Radovi Instituta JAZU u Zadru,
stoljeću
Stanojević, Gligor, 1960b, Prilozi za istoriju 9, Zadar, 337-358.
senjskih uskoka, Istoriski glasnik, 1-2, Traljić, Seid M., 1971, Vrana i njezini
Beograd, 111-141. gospodari u doba turske vladavine, Radovi
Stanojević, Gligor, 1962, Dalmacija u doba Instituta Jazu u Zadru, 18, Zadar, 343-377.
Morejskog rata (1684-1699), Beograd. Traljić, Seid M., 1973, Tursko-mletačke
Stanojević, Gligor, 1973, Senjski uskoci, granice u Dalmaciji u XVI. i XVII. stoljeću,
Beograd. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 20, Zadar,
Stipetić, Vladimir – Vekarić, Nenad, 2004, 447-458.
Povijesna demografija Hrvatske, HAZU, Tudor, Ambroz, 2004, Ladanjska izgradnja
Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, i formiranje agrarnog krajolika – primjeri
Zagreb – Dubrovnik. zapadnog dijela otoka Hvara, Zbornik I.
Stošić, Krsto, 1933, Sv. Križ u Šibeniku Docu, kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti
Šibenik. (ur. Milan Pelc), Zagreb, Institut za povijest
Stošić, Krsto, 1941, Sela šibenskog kotara, umjetnosti, Zagreb, 95-104.
Šibenik. Vinaver, Vuk, 1953, Senjski uskoci i Venecija
Stošić, Krsto, 1955, Šibenski škver, galija i do Ciparskog rata, Istoriski glasnik, 3-4,
galijoti, Šibenska revija, II, br. 4-5, Šibenik, Beograd, 43-60.
12-16. Vrandečić, Josip, 1993, Značajke društve-
Strgačić, Ante Marija, 1953, Upadi no-gospodarskog razvoja otoka Brača za
osmanskih gusara u predjele zadarskih vrijeme mletačke uprave (1420-1797), Histo-
otoka, Zadarska revija, II, br. 4, Zadar, str. rijski zbornik, XLVI (1), Zagreb, 67-88.
195-204. Vrandečić, Josip, 1994-1995, Had an
Strgačić, Ante Marija, 1955, Dva priloga po- Ottoman Combatant any Chance to Win
znavanju prošlosti ribarstva na Dugom otoku, the Love of the Daughter of the Rector
Zadarska revija, 4/IV, Zadar, 246-252. of the Dalmatian Town Zadar? (Islam
Strgačić, Ante Marija, 1959, Ribanje i in Ottoman Dalmatia in the 16th and
ribarski obrt u Dalmaciji druge polovine 17th century and its coexistence with the
XVIII. stoljeća gledani očima jednog Christian world of neighboring Venetian
zapadnog naturaliste, Radovi Instituta Dalmatia), Radovi Filozofskog fakulteta u
JAZU, IV-V, Zadar, 143-173. Zadru, 34 (21), Zadar, 163-184.
Stulli, Bernard, 1992, Povijest Zlarina, u Vrandečić, Josip – Bertoša, Miroslav, 2007,
knjizi: Iz prošlosti Dalmacije, Split, 209-422. Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome
Šešo, Luka, 2016, Živjeti s nadnaravnim novom vijeku, Zagreb.
bićima. Vukodlaci, vile i vještice hrvatskih Vrsalović, Dasen, 2003, Povijest otoka
tradicijskih vjerovanja, Naklada Jesenski i Brača, Zagreb.
Turk, Zagreb. Zavorović, Dinko, Annali de Sebenico: Prima
Šikić, Joso 2006, Svome dragom unuku parte del Trattato sopra le cose di Sibenico,
Valentinu..., Murterski godišnjak, 4, Sebenico, li 6. Maggio 1597., R 7993
Murter, 45-73. Annali di Sebenico di Dominico Zavoreo,
Šupuk, Ante, 1957, Šibenski glagoljski NSK, Zbirka rukopisa i starih knjiga.
spomenici, JAZU, Zagreb. Županović, Šime, 1963, Ribarstvo šibenskog
Tambača, Andrija 1998, Vinogradarstvo i područja, Zagreb.
vinarstvo šibenskog kraja kroz stoljeća,
Matica hrvatska Šibenik, Šibenik.
190
Summary
The island of Murter in 16th and 17th

centuries
The centuries covered by this book can be viewed and considered from “Murter’s
perspective” as historiographical entity. What determines it with regard to the
external circumstances is proximity of the Christian-Islamic border, or life itself
on the Venetian-Turkish border area. On one hand it was full of conflicts, while
on the other it flourished with economic co-operation and cultural exchange.
What actually marked history of Murter in the 16th and 17th centuries with
regard to internal endeavours is a territorial expansion, by which the island
inhabitants expanded boundaries of their lands they possess even today.
Murter was and remains a border island; its aquatorium, as well as the lands
on mainland, represent space of collision between Zadar and Šibenik territorial
pretensions, while the narrow strait and the youngest settlement on the island
named Tisno, makes it the place of contact between the insular and continental
world. In the 16th and 17th centuries, these two political and geographic boundary
factors joined the third factor – an immediate proximity of the Venetian-Turkish
border, that was moved closer to Murter by only a few miles distance due to
the Turkish conquests during the War of the Holy League (1537-1540) and the
Cyprus War (1570-1573). Moreover, by possessing Vrana and Modrave (land
barrier between Vrana Lake and the sea), the Turks found themselves on the
margins of the Murter aquatorium, while reaching the mainland properties of
Tisno in the conquest of the fortress in Dazlina. Life took place in circumstances
of persistent existential uncertainty. Like other Venetian subjects, residents of
Murter rowed on the galleys, filled up the infantry units, held the guards, and
they also became slaves... However, the history of the Venetian-Turkish border
is not just the history of wars, robbery and insecurity. It is also a history of co-
operation and coexistence, manifested in abundant economic, demographic and
cultural exchanges. We have learned that the Turks from Vrana went to the tavern
in Murter, sitting at the same table with the local people, visiting the church and
even manage to fight with the parish priest. On the mainland opposite Tisno,
in Luka and Gomilica, we meet Turkish and Morloch traders who were selling
191
Kristijan Juran
otok
murter
grain on islands and buying salt, wine and figs. On the other hand, people from
u 16. i 17.
stoljeću
Murter and Betina took their cattle to Turkish pastures in Modrave, while an
older married couple from Murter went to beg for alms in Vrana. The boundary
was therefore passable, while interests and even friendly meetings were common.
They were hindered though by frequent attacks of Uskoks.
Murter was one of the strongholds for attacks of Uskoks of Senj on Turkish
territory. In such circumstances, even some residents of Murter became engaged
in naval robbery. Princes and captains of Šibenik were warning seamen and
merchants of “dangerous Murter waters”, partly due to people from Zloselo
(Pirovac) who escaped to Murter during the Cyprus War and plundered cattle
on the surrounding islands. After the Uskok War (1615 -1617) the robbery in
Murter waters decreased, to be awakened again during the Candian War (1645-
1669), when the residents of Dugi Otok stated in front of the court that people
from Murter were known as thieves. The historian Ivan Lucić writes that they
often hide “behind the name of Uskoks of Senj”. The tradition of Pirates from
Murter emerges from such historical circumstances, and is still present to date.
Murter of that time was not only known for robbing and relations with
Uskoks, but also for its wine. It was not just any vine sort but the white one
from the field of Murter and Betina that gave sweet wine that was especially
appreciated by the Venetian patricians. That is precisely why the period of
the 16th and 17th centuries represents the Golden Age of Murter’s viniculture
and wine production. Since the mid-17th century, residents of Murter and
Betina occupied pastures on Kornati islands, and a cattle breeding becomes an
increasingly important economic branch, so in the 18th century Murter will no
longer be famous of its wine, but of the cheese from Kornati.
In the mid-15th century there were two settlements on the island (Murter
and Jezera), which together had about 300 inhabitants, while at the end of 17th
century, four island settlements had a total population of about 2,300. So far
researchers interpreted the progressively growing demographic trajectory by
migrating refugees from Turks or Vlachs on the Turkish border. Such opinions
are no longer sustainable, as we have shown that the population rate of Murter
increased mostly naturally, with the exception of the village Tisno. Namely, the
significant rise of the island population started by the end of the 15th and the
first half of the 16th century by establishment of Tisno. At that time, the young
settlement was inhabited by settlers from neighbouring mainland villages Oštrica
and Ivinj. Thus, Tisno became new and protected seafront residence of two rural
communities that have retained their entire continental estate. Betina was not
inhabited by refugees from Vrana, as the heirdom tails tell us, but from the
192
The island of Murter in 16th and 17th centuries
families of the neighbouring Murter. We also confirmed that the new surnames, otok
murter
spreading over the island settlements in the 16th and 17th centuries, are not an u 16. i 17.
stoljeću
indicator of immigration, but a common occurring onomastic phenomenon in
the period of surnames’ inconstancy. They originated from nicknames within
existing families, mainly because of the need for more precise identification of
increasing number of families.
There were very few immigrants, and indeed, they seem to have been
surpassed by abundance of emigrants from Murter. In most cases, both emigrants
and immigrants were those who followed their spouses. As they usually took
surname of the house they joined, they are not easily recognized in the sources.
Demographic growth had direct impact on the most recognizable process in
post- antique history of Murter – its territorial expansion. The land property of
Murter in the recent borders, which along with the main island and the associated
islets covers a large areas of the neighbouring mainland (Modrave, Dubrava,
Dazlina, Ivinj, Oštrica) and the surrounding islands has been mostly acquired
in the 16th and 17th centuries (Žižanj and Gangaro in the Tkon Archipelago,
Kornati, part of Kaprije and Kakan). While there were only two settlements on
the island, Murter and Jezera, the properties of their residents did not exceed the
boundaries of the home island and the associated islets. Nothing has changed
in this respect by the founding of Betina in the second half of the 15th century.
The cadastral image has got the new contour by establishment of the settlement
Tisno, because its new residents had properties on mainland, namely in Oštrica
and Ivinj, where they lived before. This was, therefore, an original land property
of village communities on Murter. The expansion of the cadastral boundaries
comes under the conditions of agrarian overdevelopment, which we have been
recognizing and following since the end of the 16th century, while the door
will be fully opened in the specific historical circumstances of the second half
of the 17th century, under momentum of territorial expansion. From the end
of the 16th century the increasingly noticeable shortage of cultivable land was
resolved by deforesting groves, which until then were intended solely for pasture
and logging. The consequential collapse and disappearance of pastures on the
island was originally compensated firstly by renting of the Šibenik islands of
Kaprije, Kakan and Orut, and then of the Zadar islands in Tkon and Kornati
Aquatorium. The renters occasionally received the permission to clear and fence
certain part of the pasture, and the acquired rights to the newly-built plots were,
as a rule, passed on to the next generation in the family. That is how residents of
Jezera acquired their possessions in Kaprije and Kakan, while those from Murter
and Betina occupied the Kornati islands. It should, however, be emphasized that
193
Kristijan Juran
otok
murter
they all went to aforementioned islands primarily as cattle-breeders at first, and
u 16. i 17.
stoljeću
later on as farmers. It is not easy to explain completely why residents of Kapri
did not use their land, and why residents from Dugi Otok did not continue to
use the pastures in Kornati since the mid-17th century, as they did decades and
centuries before. It is obvious that residents from Murter and Betina noticed and
took advantage of the opportunity at the beginning of the Candian War - they
leased the vacant pastures in Kornati at times when no one else wanted to take
such existential and economic risk. Namely, there were no urban and fortification
infrastructures on Kornati, so they were exposed to frequent invasions of pirates.
On the other hand, residents of Dugi Otok had enough pastures on their own
island, so they retained only land for cultivation on Kornati islands, especially
in the fields of islands Trtuša and Tarac, as well as the rich fishing grounds. It is
more difficult to explain the “indifference” of residents of Kaprije, Zlarin, Prvić
and Žirje towards colonialization by residents of Jezera on their lands Kapri and
Kakan. It should be noted that residents of Jezera, unlike other residents on the
island of Murter, and even in relation to residents of Prvić and Zlarin, could not
expand their land possessions to the mainland, because they were prevented by
coastal estates of residents of Tisno and Tribunj. However, the prerequisite for
expansion of Murter, Betina and Tisno land - the retreat of the Turks from the
immediate hinterland - was temporarily met during Candian War (1645 - 1669)
and finally in the Morean War (1684 - 1699). Residents of Murter and Betina
managed to preserve their rights on parcels that they cultivated in Modrave
in the time of Turkish rule, while the residents of Tisno “occupied” territory
directly leaning on their old cadastral boundaries. Finally, it must be concluded
that Murter and Betina farmers’ colonization of Modrave and the occupation of
Dubrava and Dazina by residents of Tisno did not result in return of refugees to
their inheritance, as it was assumed so far, since there were no refugees who fled
from Turks to Murter at all. Here we have a natural direction of economic and
territorial expansion towards the hinterland after the Turkish retreat.
194

Otok Murter U 16. I 17. Stoljecu PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Otok Murter U 16. I 17. Stoljecu PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Kristijan Juran

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Otok Murter u 16. i 17. stoljeću / Kristijan Juran

ISBN 978-953-95818-5-3 (MH, Ogranak Murter)

Narodna knjižnica i čitaonica Murter

Otok Murter u regionalnom kontekstu 19

O podrijetlu i migracijama ili o jednoj opirućoj zabludi 69

Zemlja – temelj egzistencije 87

More – medij komunikacije 129

Pomorci – iznimke na težačkom otoku 130

Don Petar i Alija 141

Pregled dosadašnjih istraživanja

Dugo se vremena povijest Murtera iščitavala iz vrijednih i raznovrsnih podataka

sagledati mjesto Murtera unutar šibenske komunalne i dalmatinske regionalne otok

Sudbonosne političke promjene koje su zahvatile Dalmaciju tijekom 15. stoljeća –

može pokrivati narasle troškove upravne i vojne infrastrukture. Za “krpanje” otok

Od kopna je otok Murter odijeljen uskim tjesnacem – Murterskim kanalom.

održavanja.46 Potonji su argumenti na koncu prevladali. Kad su Turci 1684. otok

Između Zadra i Šibenika

Prema mišljenju koje se posljednjih desetljeća udomaćilo u povijesnoj znanosti,

Na pravcu istočnojadranske plovidbe

Prirodni je smještaj Murteru odredio i značajnu ulogu u sustavu istočnojadranske

Nakon tih događaja, murterski su otočani konačno mogli predahnuti. Slične

Difnik 1986, 95-96.

Stanojević 1960a, II. dio, 66.

od njih pretvarali su se u otimače stoke i pljačkaše brodova, skrivajući se pod otok

Povijest mletačko-turskih odnosa na dalmatinskom pograničju nije obilježena

Senjski uskoci i tradicija o murterskom gusarstvu

Piraterija i gusarstvo vjerni su pratitelji pomorske i trgovačke povijesti. Tako

Brusić 2004, 97-99.

da je pomagao uskoke, a u vodama Murtera zarobljena su trojica uskoka.143 otok

“I Bakho ga je pio…” – murtersko vino na stolovima mletačkih patricija

Rastuća potražnja vina na europskim tržištima od konca je srednjeg vijeka vodila

Rambertijeva zapažanja nadopunjuju podaci iz sudskih spisa o tučnjavi

“Koji je otok danas gotovo u cijelosti obrađen, zahvaljujući marljivu radu

Zavorović posebno naglašava da je za murtersko vino čuo i “ljubazni

o tome na kojoj je strani otoka posađena. Posvjedočio je Firentinac također

u Coronellijevo vrijeme blijedila prepoznatljivost murterske delicije, tradicija otok

i promišljanja iz nešto drukčije perspektive u: Juraga Nadov 2015-2016.

Od 17. stoljeća u glavnim lukama Murtera i Jezera domicilni stanovnici

Juran 2004, 174-175.

Svaki je otok, sam po sebi, prirodno zaokružena prostorna cjelina. U kojoj je

a) otočni prostor → otok Murter s pripadajućim otočićima

Promatramo li pak murterski posjed iz perspektive vlasničko-pravnih odnosa otok

Ti su prostorni podsustavi imali različite pravce širenja, ovisno o gospodarskoj

Polazno stanje: izvorni katastar otočnih naselja

Kulušić 1984, 66-70 i bilj. 58.

osnutkom Betine, izuzmemo li činjenicu da su upravo tada Betinjani i Murterini

DAZD, ŠB, kut. 21/I, sv. i, 3r, 11v-12r.

Juran 2003a, 70.

Granica između murtersko-betinskih i jezerskih posjeda u srednjem se vijeku otok

Proces širenja murterskih posjeda započeo je u drugoj polovici 16. stoljeća,

Juran 2003a, 67 i Juran 2010a, 66.

Usp. Juran 2010c.

Širenje otočnih posjeda

Od konca 16. stoljeća, zbog nedostatka pašnjaka na vlastitom otoku, Murterini,

Širenje kopnenih posjeda

Gospodarska i teritorijalna ekspanzija prema zaobalju najprije je zahvatila

potvrđuju da je na Modravama postojalo istoimeno naselje, a vjerojatno i još otok

Hujače? Turci su na pograničnim prostorima vjerojatno dopustili mletačkim otok

O podrijetlu i migracijama ili o jednoj opirućoj zabludi

Osvrt na postojeću literaturu

Premda se kontinuitet određenog broja rodova iz četiriju murterskih naselja