 NORMATIVNA POETIKA

1. Objasni razliku između teorije književnosti, književne kritike i književne

historiografije.
Teorija književnosti obrađuje pitanja prirode književnosti, oblika, načina književnog
izražavanja te osobina književnog djela kao umjetničkog ostvarenja. Nju zanima opća
zakonitost književnoga stvaralaštva i nastoji utvrditi opća načela književnog oblikovanja.
Suvremena teorija je deskriptivna i analitička.
Književna kritika bavi se prvenstveno ocjenjivanjem i vrednovanjem književnih djela, bavi se
i upućivanjem u književne vrijednosti, te tako ima posredničku ulogu između djela i čitaoca.
Ona prosuđuje, mjesto joj je u novinama, a ne u znanosti o književnosti.
Povijest književnosti bavi se proučavanjem književnih djela u njihovu povijesnom slijedu.
Nastoji sustavno obuhvatiti pojavu književnosti u vremenu. Može biti: 1) povijest pojedine
književnosti (npr. nacionalne), 2) komparativna povijest književnosti, 3) opća povijest
književnosti.

2. Aristotelova definicija pjesničkog umijeća (navesti i objasniti osnovne pojmove).

Po Aristotelu pjesničko umijeće nastalo je iz 2 uzroka, oba čovjeku prirodno usađena.
To su:
- nagon za oponašanjem, po čemuse čovijek razlikuje od ostalih životinja i po čemu
stječe svoja prva saznanja
- radovanje svakom oponašanju; rado promatramo točne reprodukcije, oponašanja
onoga što nam u stvarnosti nije ugodno gledati.

U početku su oni koji su najviše bili obdareni s oponašanjem iz improvizacije stvorili

pjesničko umijeće.
Prema osobitostima pjesnika pjesničko umijeće se tada razdvojilo na:
- one uzvišenijeg duha koji su oponašali plemenita djela,
- one skromnijeg duha koji su oponašali djela prostih ljudi.

Oponašati se može različitim sredstvima (ritam, govor, melodija), načinima (pripovijedanje)

te predmetima (predmeti su ljudi; ljudi bolji, lošiji ili poput nas).

3. Objasnite Aristotelov pojam mimesisa.

Aristotel mimesis (oponašanje) definira kao prikazivanje ili oponašanje ljudskog djelovanja
ritmom, melodijom ili govorom. Aristotelovo se Pjesničko umijeće temeljilo na oponašanju.
Smatrao je da je upravo to Pjesničko umijeće nastalo iz oponašanja, odnosno iz dva razloga,
nagonom za oponašanje i radovanjem svakom oponašanju. Kasnije su oni uzvišenijeg duha
počeli oponašati djela plemenitih ljudi (tragedija), a oni skrimnijeg duha djela prostih ljudi
(komedija).

4. Usporedite Platonovo i Aristotelovo poimanje književnosti odnosno umjetnosti.

Platon je smatrao da je umjetnost dvostruko udaljena od bitka. Ona je za njega oponašanje
(mimesis). Po njemu umjetnost djeluje na nerazumni, lošiji dio čovjekove duše, ona potiče
grešne strasti i osjećaje, a šteti razumu.

1
Za Aristotela bit umjetnosti je oponašanje, ali razlikuje 3 vrste:
- oponašanje različitim sredstvima (ritam, govor, melodija; koriste se pojedinačno ili
zajedno)
- oponašanje različitih predmeta (predmeti su ljudi koji djeluju; mogu biti bolji od nas
(tragedija) lošiji od nas (komedija) ili jednaki nama)
- oponašanje na različite načine (pripovijedanje kroz usta drugoga, pripovijedanje u
vlastito ime i kroz scenski prikaz govornika).

Treba uzeti u obzir da njihovo istraživanje nije bilo na istoj razini, Platon spominje pjesništvo
samo usput, a Aristotel piše djelo Poetika u 26 glava u kojem govori o pjesništvu, analizira ga
i opisuje.

5. Aristotelovo razlikovanje rodova, odnosno vrsta pjesničkog umijeća.

Aristotel razlikuje dva osnovna književna roda: epika (pjesma) i dramatika (radnja). To su
osnovne mogućnosti ljudskog izražavanja.
Epika – pripovjedanje o nekom događaju.
Drama – izvođenje na pozornici, fabula se ne pripovjeda; sadrži dramske situacije, dijaloge,
monologe.

Lirika ne spada u pjesničko umijeće jer nije oponašateljska, pjesnik se izražava u prvome licu i
ne oponaša ljudsko djelovanje.

6. Aristotelov opis tragedije.

Definira tragediju kao oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine, ukrašen
govorom. Ukrašeni govor je onaj koji ima ritam i melodiju. Oponašanje se vrši ljudskim
djelovanjem, a ne naracijom, sažaljenjem i strahom. Katarzom se postiže očišćenje takvih
osjećaja.

Tragedija nije oponašanje ljudi, nego ljudskih djela i života, i ne može postojati bez radnje,
ali može bez karaktera. Kaže da je nešto potpuno ako ima početak, sredinu i kraj.
Strukturalni dijelovi tragedije:
- prolog (dio prije korske pjesme),
- epizodij (između korskih pjesama),
- egzod (iza više nema korskih pjesama).

Dva najvažnija stukturalna dijela fabule su peripetija (obrat radnje) i prepoznavanje (obrat iz
neznanja u znanje).
Radnja se smije odigravati u samo jednom obilasku sunca (1 dan).

Fabula mora biti oponašanje dirljivih događaja, čestiti ljudi ne smiju očigledno padati iz sreće
u nesreću jer to nije ni strašno ni dirljivo, nego izaziva zgražanje. Dirljivo će biti kad u nesreću
padne čovjek čestit i pravedan zbog jedne pogreške.
Treba težiti za tragičnim situacijama (sin ubija oca,...).

2
Tragičko umijeće:
- fabula (sklop događaja),
- karakteri (značaj likova),
- dikcija (priopćavanje),
- misli,
- skladanje napjeva,
- vizualni dio.

Element fabule – temelj tragičkog umijeća, sastav događaja; daje smisao karakterima,
govoru, mislima i spaja ih u cijelinu i njome se ostvaruje prava funkcija tragedije.
Element karaktera – prikazuje kakvo je nečije opredjejenje u situacijama kada nam nije jasno
za što je neko lice opredjeljeno, a što odbija.
Element misli – sposobnost govora onoga što je primjereno nekoj situaciji ili je u skladu s
nekim karakterom.
Element dikcije – dikcija je saopćavanje posredstvom riječi, a funkcija joj je ista u stihovima i
prozi.
Skladanje napjeva je najznačajniji vanjski ukras, a vizualni dio je najnebitniji, ali nesumnjivo
razonođuje, više ovisi o umijeću kostimografa nego pjesnika.

7. Aristotelov opis komedije.

Komedija je oponašanje ljudi manje vrijednog karaktera, ali ne loših u svakom pogledu, nego
je ono što je smiješno dio ružnoga. Smiješno je neka pogreška ili ružnoća koja ne izaziva bol
niti vodi u propast, primjer je komička maska koja je ružna i izobličena ali ne iskazuje bol).
Komedija, za razliku od tragedije u početku nije uzimana ozbiljno. Arhont (najviši izvršni
organ vlasti u Ateni) je kor komičkim pjesnicima počeo dodjeljivati kasnije, a do tada su to
radili dobrovoljci, a predstave su vjerojatno bile organizirane privatno.

8. Aristotelov opis epa.

Epika je slijedila tragediju, sve dok nije postala opsežno oponašanje u stihu ozbiljnih
događaja, a razlikuju se time što ep ima samo jednu vrstu stiha i oponaša naracijom.
Razlikuju se i u pogledu duljine, ep je vremenom neograničen, a tragedija nastoji da se radnja
odigra u jednom obilasku sunca (1 dan). Aristotel kaže da tragedija ima sve što i ep, ali u epu
nema sve što ima u tragediji.

9. Normativna poetika nakon Aristotela: ukratko objasnite po čemu su važni Horacije,

Kvintilijan, Castelvetro i Boilleau.
HORACIJE: autor čuvene Pjesničke umjetnosti. Slavan po svojoj Poslanici Pizonima. On se
zalaže za jednostavnost, primjerenost i pridržavanje usvojenih pravila. Uspješan pjesnik
prikazuje dobro poznatu riječ tako spretno da ona ostavlja dojam novosti. Pjesnik smije i
izmišljati nove riječi jer se jezik neprestano mijenja. Pjesnik se mora pridržavati načela
primjerenosti (ono što je za junake i bogove nije za obične ljude i obratno). Pjesnik mora biti
majstor svog zanata, mora uljepšavati svoje djelo, a kao uzor mu moraju služiti Grci. Horacije
smatra da pjesnik treba u istom trenutku čitaoca i zabavljati i poučavati. DULCE ET UTILE;
KNJIŽEVNOST TREBA POUČITI; ALI I UGODITI.
Normatizira Aristotelovu Poetiku, zaoštrava neka pravila – heksametri.

3
KVINTILIJAN: posljednji veliki teoretičar Rimskog carstava, napisao Obrazovanje govornika,
to je rezime svega što se u retorici do tad postiglo. Govornik treba informirati, zabavljati,
ganuti. Vrline stila: latinitet, jasnoća, ukrašenost, primjerenost. Bavio se retorikom kao
teorijom, zalaže se za klasične kvalitete latinskog jezika, NE praznoj deklamaciji i kičenosti
jezika. Priznaje odlike grčke umjetnosti, Rimljani su po njemu ravni Grcima kao povjesničari i
govornici. Ciceron mu je uzor.
Razlikuje 5 faza kompozicije: invencija, raspoređivanje, izražavanje, pamćenje i izgovor.

CASTELVETRO: talijanski filolog, literarni kritičar, najpoznatiji komentator Aristotelove

Poetike. Izoštrava teoriju od trojedinstvu (mjesto, radnja i vrijeme). Napisao je moralističke
upute o tome što se ne smije prikazivati. Uvelike je utjecao na klasiciste. Napisao je jedan od
prvih kritičkih osvrta Aristotelove Poetike.
Teorije o razlici između povijesti i poezije:
1. Povijest: pripovijedanje o istinitim događajima.
2. Poezija: bavi se vjerojatnostima svijeta.

BOILLEAU: pjesnik, pisac, književni kritičar. Djelo Art poetique (1674.) – iznosi kriterije
tipične za baroknu poetiku, osvrće se na Aristotelovu Poetiku i njegovu teoriju katarze.
Zalaže se za racionalni sklad pjesničkog djela. Od tematike priznaje samo ljubavnu. Najvažniji
je teoretičar estetike 17.st., vođa grupe poštovatelja antičkih pisaca u sukobu „mladih“ i
„starih“, jasno odredio zakone i izvore prave poezije. Parnasovci su ga cijenili.

 TALIJANSKA ESTETIKA OD VICA DO CROCEA

10. Objasnite tezu o povijesnim ciklusima G. Vica (tri faze), te koji izražajni oblici
odgovaraju pojedinim fazama.
Giambattista Vico smatra da je povijest proizvod ljudskog duha. Povijest se po njemu odvija
u ciklusima. Svaki ciklus sastoji se od 3 faze i one odgovaraju fazama ljudskog života –
djetinjstvo, mladost i zrelost. Povijest je za njega znanost jer ju čovjek stvara.
U povijesti su to:
1. Vrijeme bogova (teokratsko vrijeme)
- prevladavaju osjetila, jezik gesta,
- umjetnički izraz tog vremena mit – nastajanje svijeta
- jezični izraz bogova su hijeroglifi.
2. Vrijeme heroja
- prevladava fantazija ili mašta,
- umjetnički izraz je ep,
- dominira herojsko - pjesnički jezik.
3. Vrijeme čovjeka
- prevladava razum, racionalan i filozofski pristup,
- izražava se u filozofskoj prozi,
- dominira ljudski prozaični jezik, jezik zapadne civilizacije, koji ne ostavlja nimalo
prostora mašti.

4
 11. Navedite ključne promjene koje u promišljanju književnosti, te u poetici, donosi
romantizam.
Romantizam je ideološki kulturni pokret koji se javlja nakon Francuske revolucije. Javlja se
nepovjerenje u razum, ponovo se valoriziraju osjećaji, vraća se zanimanje za srednji vijek koji
je prije bio smatran kao mračan. Romantizam odbacuje klasičnu mitologiju i sustav žanrova.
Poezija se poima kao rezultat inspiracije i nadahnuća. Potvrđuje se ideal modernosti i
originalnosti. Engleski romantičar W.Wordsworth kaže da je pjesništvo spontani izljev
snažnih osjećaja. U Francuskoj se javlja kasnije nego drugdje – predgovor drami ˝Cromwell˝
Victora Hugoa smatra se manifestom francuskog romantizma. On smatra slobodu najvećom
umjetničkom vrijednošću; apsurdan mu je zahtjev za 3 jedinstva u modernoj drami. Dolazi do
sukoba starije i mlađe generacije, starijih klasicista i mlađih romantičara.

12. Tko su najznačaniji predstavnici romantizma u Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj?

Njemačka - Johann Wolfgang Goethe, Friedrich Schiller, F. i A.W. Schegel, J.G. Herder.
Engleska - George Gordon Byron, William Wordsworth, S.T. Coleridge.
Francuska - Victor Hugo, A. De Lamartine.

13. Što je pozitivizam u znanosti o književnosti?

Pozitivizam je naziv za filozofsku orijentaciju koja teži svaku spoznaju izvesti iz činjenica koje
se mogu iskustveno provjeriti. Smatra da se smisao književnoga djela može objektivno
utvrditi na temelju poznavanja činjenica iz autorova života. Stoga se dijeli na:
1. biografizam, uvjerenje da proučavanjem života autora se može shvatiti djelo.
2. historizam, uvjerenje da su književna djela spomenici svoga vremena, te se u
povijesnom kontekstu trebaju i promatrati, odnosno proučavati.
3. psihologizam, uvjerenje da se proučavanjem autorove psihologije mogu shvatiti
njegova djela.

Pozitivisti teže na razlikovanju sadržaja i forme. Smatraju da je sadržaj od presudne važnosti i

da on uvelike određuje način na koje je djelo oblikovano.
U povijesnom kontekstu razumijevanja djela, učenje Hippolytea Tainea govori da rasa,
sredina i trenutak su bitni čimbenici kojima je djelo oblikovano i njime se djelo da objasniti.
Nedostaci pozitivizma rano su zapaženi, kritike dolaze na to da se djelo treba proučavati kao
individualna tvorevina, a ne kao društvena pojava. Zatim, Croce obara se na to da se
umjetnost objašnjava nečim što nije umjetnost.

14. Koje su glavne osobine francuskog naturalizma? Navedite i specifičnosti tal.

verizma u odnosu na naturalizam?
Naturalizam je književni pravac koji se nastavlja na realizam ali još dosljednije teži
prikazivanju vidljive zbilje i ljudske naravi. Glavni prestavnik je Emile Zola, njegovo djelo
„Eksperimentalni roman“ smatra se manifestom naturalizma. Javlja se od 1870. - 1890.
Glavne osobine - pisac teži preciznosti znanstvenika; objektivnost. Čovjek se promatra više
kao prirodno nego kao društveno biće, jer čovjekom upravljaju temperament, strast i nagoni.
Naturalisti poticaje traže iz prirodnih znanosti, odnosno iz učenja Charlesa Darwina,
Hippolytea Tainea i dr.
Verizam je odjek naturalizma u Italiji, razlikovao se od naturalizma po tome što su svi pisci
verizma bili s juga Italije pa su bili naznačeni regionalni i dijalektalni elementi.

5
 15. Objasnite ukratko osnovne teze Croceove estetike? (intuicija, ekspresija, forma,
poezija i nepoezija, odbacivanje klasifikacije itd.)
Benedetto Croce je najutjecajnija osoba talijanske kulture u 1. polovici 20.st. Začetnik je
estetskog idealizma.
Iznosi teoriju o 4 oblika duha:
a) teorijska aktivnost - 1. estetika (spoznaja individualnog); 2. logika (spoznaja univezalnog)
b) praktična aktivnost - 3. ekonomija (traži ono što je korisno); 4. etika (traži ono što je
dobro).

Prema njemu intuicija je forma umjetničke spoznaje, spoznaja individualnog. U formi je

razlika između vrhunskog umjetnika i amatera. Sadržaj je nevažan. Estetiku strogo odvaja od
svega drugog.
Unutar svakog djela razlikuje čistu poeziju (čista intuicija unutar nekog djela; gdje se lirska i
kozmička intuicija se ostvaruju u izrazu) i neke nečistu poeziju (nastaju neki hibridni djelovi
gdje je intuicija pomješana s nekim intelektualnim primišljanjima i sl.)

 RUSKI FORMALIZAM, STRUKTURALIZAM, SEMIOTIKA

16. Što je ruski formalizam i kada se javlja? Nabrojite glavne predstavnike.

Ruski formalisti težili su da znanost o književnosti izdvoje od ostalih društvenih disciplina

(socioloških, psiholoških, lingvističkih) koje je razvila pozitivistička orijentacija. Naglašavali su
potrebu da se znanost o književnosti ne bavi književnošću u cjelini, već samo onim što
književnost čini književnošću, odnosno književnim oblikom (literarnost), prema tome, način
književnog oblikovanja postaje pravi i jedini predmet znanosti o književnosti.
Smatraju da se umjetničkom kvalitetom treba baviti estetika, a jezikom u književnosti
lingvistika. Pri tome određeno shvaćanje jezika i određeno shvaćanje onoga što je
umjetnička kvaliteta određuju način kako će se proučavati književnost, ali najviše se
koncentriraju na proučavanje načina kako od jezičnog materijala nastaje djelo.
Pravac nastaje iz kritike pozitivizma.
Ruski se formalizam javlja 1915. godine i traje do 1930. godine.

Dijeli se na dvije škole jer se nisu u potpunosti slagali u svim pitanjima proučavanja
književnosti. To su:
Lenjingradski „Opojaz“ – Viktor Šklovski, Boris M. Ejhenbaum.
Moskovski lingvistički krug – Roman Jakobson, Jurij N. Tinjanov.

17. Koji su osnovni termini rane faze ruskog formalizma? Ukratko ih objasnite.

Temeljni pojam je književni postupak (ruski: priem), a bit postupka je začudnost (ruski:
ostranenie). To je pojava u kojima književnik književnim postupcima postiže kod čitatelja
takav dojam da se napušta uobičajeno shvaćanje riječi, tu spadaju stih, neobične riječi,
pjesničke figure, poseban raspored riječi koji čitatelja začuđuje i navode ga da promatra i
shvaća stvari na nov način.
Razlikuju fabulu (redoslijed događaja koji bi se odigrali u stvarnosti, bez manipulacije
vremenom, flashbackova) od sižea (niz događaja kakav je u književnom djelu).

6
 18. Kako ruski formalizam definira stil, žanr, temu i motiv?
Stil – niz postupaka
Žanr – dominantan niz postupaka
Tema – jedinstvo značenja
Motiv – najmanja tematska jedinica koja zadržava značenje

19. Kako ruski formalizam poima književnu evoluciju? Objasnite razliku između
imanentne evolucije i evolucije određene vanjskim faktorima.
Ruski formalisti smatrali su da se smjena stilova razvija po načelu kontrasta. S vremenom u
svakoj književnoj epohi dolazi do „zasićenosti“ publike određenim književnim postupcima, a
pošto je svrha književnih postupaka da iznenade čitatelja, dolazi do potrebe za novim
postupcima. Novi postupci se postižu na izravnoj suprotnosti s uobičajenim postupcima. Npr.
ako je prijašnji postupak bio bujan jezik pun metafora, novi postupak će biti jednostavan
jezik, blizak svakodnevnom izražavanju.

Imanentna evolucija - promjena, izmjena i dekanonizacija slijedi iz same umjetnosti, bez

ikakvih vanjskih uređenja.
Evolucija određena vanjskim faktorima - djelovanje vanjskih faktora, tj. razlikama u
recepciji, a ona se kretala od procesa viđenja.

20. Što je strukturalizam i kada se javlja? Nabrojite dva osnovna pravca i predstavnike.
Strukturalizam dijelom nastavlja i razvija učenje ruskih formlista, ali se većim dijelom
utemeljuje na strukturalnoj lingvistici De Saussurea. Strukturalisti razlikuju plan izraza od
plana sadržaja, te razlike preuzimaju od strukturalnih lingvista, i pomoću njih mogu
dosljedno analizirati književnost kao komunikaciju između autora i čitatelja.
Bave se analizom različitih struktura književnog teksta, odnosima autora i čitatelja.
Proučavaju književnost kao svojevrsni jezik nadograđen na prirodni jezik, pa se u tome smislu
književnost analizira i shvaća kao posebni znakovni sustav. Za proučavanje književnosti, kako
tvrde strukturalisti, potrebno je taj jezik naučiti, kao i bilo koji drugi metajezik.

Praški strukturalizam + formalisti = Tartuska škola (Estonija):

- R. Jakobson, J. Mukarovski, J. Lotman (književnost kao posebni znakovni sustav), B.
Uspenski.

Francuski strukturalizam:
- R. Barthes (bavio se širokim krugom tema, od analize tekstova do povijesti
književnosti i književne kritike), T. Todorov, A.J. Greimas, G. Genette, Levi Strauss
(mitovi). Svi su oni istraživali dubinske strukture.

21. Što strukturalizam preuzima od strukturalne lingvistike?

Strukturalizam se izravno utemeljuje na strukturalnoj lingvistici Ferdinanda de Saussurea, od
kojega preuzima postavke i pojmove bitne za shvaćanje i analizu jezika i književnosti.
Preuzeo je binarne opozicije (dihotomije):
- jezik – govor
- označitelj – označeno
- dijakronija – sinkronija

7
Jezik definira kao sustav dogovorenih znakova koji omogućuju komunikaciju, a govor je
poruka ostvarena na temelju poznavanja jezika.
Označitelj je dio jezičnog znaka koji se sastoji od slijeda znakova od kojih se tvori morfem,
riječ ili rečenica, a označenik je dio jezičnog znaka koji izražava označiteljevo značenje.
Sinkronija je shvaćena kao perspektiva u kojoj se jezične pojave razmatraju unutar nekog
vremenskog sustava, a dijakronija je perspektiva u kojoj se jezične pojave razmatraju u
vremenskom slijedu.

Smisao djela dolazio od kolektivne svijesti, to je posredovanje između autora i zajednice.

Murakovski je naglasio i ulogu primatelja u umjetničkoj komunikaciji. Govori tekst, a ne
autor.

22. Čime se bavi strukturalna naratologija i na koji način?

Strukturalna naratologija razvija se u okvirima strukturalizma, donekle nastavlja tradiciju
proučavanja narativnih književnih djela od Aristotela, ali predlaže nove metode i nove
hipoteze kojima bi se trebao proučavati čin pripovijedanja, odnosno narativni tekst.
Njihove se narativne analize ne odnose samo na umjetničku književnost, već i na trivijalnu,
na običan govor, film, čak i strip, odnose se na svaki niz znakova u kojemu se može razaznati
neki slijed ili promjena struktura priče.
Predmet analize su veće cjeline, žanrovi, skupine tekstova, a ne pojedinačni tekstovi.

Vladimir Propp smatra se osnivačem naratologije i radi detaljnu analizu bajki, koja postaje
uzorkom analiza svih pripovjednih struktura. Radi studiju o bajkama – 31 funkcija. Junaci u
bajkama su različiti, ali funkcije pojedinih junaka i predmeti su stalni.
„Kralj mačem ubija zmiju“ = „junak kopljem ubija neman“, osnovni smisao „ubijanje zlog
neprijatelja“ ostaje isti.

Todorov proučava kriminalistički roman, te je napisao i tipologiju (mora imati 1 detektiva, 1

kriminalca; kriminalac ubija iz osobnog razloga; nema mjesta fantastici itd.).

C. Levi-Strauss mitove shvaća kao svojevrsne poruke, utvrđuje najmanju značenjsku jedinicu
mita – mitem. Mitemi djeluju selekcijom i kombinacijom, binarnim opozicijama, a tek svojom
kombinacijom dobivaju značenje. Otkrio je da mitovi po cijelom svijetu imaju istu strukturu,
društvenu funkciju. Istraživanje mita je temeljno ako želimo proučiti kako funkcionira ljudski
um. Pošto se mitovi pretaču jedan u drugi, da bismo ih mogli analizirati, treba uvesti
'umjetne' početke i krajeve.

23. Nabrojite osnovne postavke strukturalizma i poimanje književnog teksta.

Osnovne postavke strukturalizma su na inzistiranju na razlici između prirodnog jezika
(uobičajenog govora) i metajezika kojim govorimo o prirodnom jeziku i o jeziku u
književnosti. Smatraju ako se želi postići objektivnost i znanstvena točnost pri proučavanju,
potrebno je prihvatiti jezik koji je što više udaljen od same književnosti – metajezik. Na taj
način, onaj tko se želi znanstveno baviti proučavanjem književnosti, mora ga naučiti.

24. Što je semiotika i čime se bavi?

Semiotika je znanost o znakovima i simbolima, odnosno proučavanju načina na koji
funkcioniraju znakovni sustavi. Posebno se bavi jezičnim znakovljem, odnosima između

8
logike i jezika, međuodnosima raznih znakova i odnosima između znakova te njihovih
značenjskih sadržaja.
Semiotika komunikacije: pošiljatelj -> kanal (medij) -> poruka -> kanal (medij) -> primatelj.
Usko je vezana uz strukturalizam i formalizam. Dovršava proces ukidanja mistifikacije,
elitizma književnosti. Proučava sve moguće sustave.
Strukturalizam književnost gleda kao jedan od sustava znakova koji se nadograđuje na
prirodni jezik, pomoću čega se književnost analizira i shvaća.

25. Što je estetika recepcije, kojim aspektom knjiž. komunikacije se bavi? Navedite
osnovne postavke?
Estetika recepcije nastaje kao opreka pozitivizmu u kojemu je naglasak na autoru,
formalizmu kojem je naglasak na tekstu i ostalim tumačenjima književnih djela.
Termin je nastao od njemačkog romanista Jaussa u kojemu je čitatelj u središtu zanimanja.
Čitatelj djelo konkretizira, odnosno on od djela radi književno djelo zahvaljujući
nagovještanjima, nacrtima i sugestijama koje mu djelo samo predlaže, a on ga formira u
cijelinu. Važnu ulogu ima i ono što čitatelj od djela očekuje stoga postoji i horizont
očekivanja.

26. Što je vidokrug ili horizont očekivanja, čiji je to termin i u kojoj se disciplini
pojavljuje?
Horizont očekivanja ključni je termin Jaussove estetike recepcije. Horizont očekivanja čini
neki „krug“ očekivanog koje se ne smiju prekoračiti jer čitatelj takvo djelo neće moći
razumijeti i s time djelo neće prihvatiti kao književnost. Za svako književno djelo postoji
okvirna granica, ali u različitim književnim epohama da je granica drugačija.
Primjerice, u klasicizmu je bila prilično uska i strogo određena, dok u postmodernizmu je jako
široka i skoro neodređena, ali ipak uvijek postoji.
Horizont očekivanja služi kao estetski kriterij, mjerimo estetsku vrijednost time koliko je
djelo odstupilo od horizonta očekivanja publike u određenom razdoblju, ODSTUPANJE,
DISTANCA očekivanog.

 DRAMA

27. Što je drama?

Drama na grčkome znači 'radnja' što i označava njenu usmjerenost na scensko prikazivanje.
Također, označava književni rod i književnu podvrstu unutar drame, također označava
pjesničko-scensku strukturu u kojoj se razlikuju tri najvažnije komponente: tekst, glumac i
publika.

28. Po čemu se dramski tekst razlikuje od nekog drugog umjetničkog teksta (npr.
pjesničkog ili proznog)?
Dramski tekst sastoji se od dijelova namijenjenih publici i dijelova namijenjenih samo
redatelju, odnosno glumcima. Dijelovi namijenjeni publici sadrže ono što glumci govore, a
dijelovi namijenjeni glumcima i redatelju sadrže nazive likova koji izgovaraju tekst i
didaskalije (upute o tome što glumci trebaju raditi). Opis i pripovijedanje javljaju se samo
izuzetno; fabula se ne pripovijeda nego se postiže izmjenom dramskih situacija. Na početku
dramskog djela nalazi se popis osoba/ lica te njihovih odnosa, zanimanja, staležnih
pripadnosti i sl.

9
 29. Tko su sudionici u izvedbi dramske predstave?
U izvedbi dramske predstave sudjeluje umjetničko (redatelj, glumci, autor drame,
dramaturg, kostimograf, scenograf, koreograf, autor glazbe, dizajn svjetla,...) i tehničko
osoblje (šaptač, rekviziter, inspicijent, šminkeri, garderobijeri, ton majstor,...) + publika je
neophodna za izvedbu dramske predstave.

30. Što radi producent predstave?

Producent bira komade i pokreće potrebne procese, zapošljava glumce, on i financira
predstavu, i često je vlasnik kazališne kuće (privatna kazališta).

31. Koji su sastavni dijelovi dramskog teksta?

Dramski tekst je onaj koji izgovaraju likovi (u tekstu napisan iza dvotočke), za razliku od
sporednog teksta, koji je namjenjen redatelju i glumcima (naslov, didaskalije itd.)
Osnovni dijelovi drame su:
 ekspozicija (uvodi u radnju),
 zaplet (pokreće se radnja),
 kulminacija (porast napetosti),
 peripetija (preokret u radnji),
 rasplet (napokon se pokazuje rješenje suprotnosti, sukoba,...).

Dramski se tekst strukturalno dijeli na činove (označeni rimskim brojem). Klasične drame
imaju 5 činova, suvremene 2-3 ili jednočinke, koji se dijele na prizore (arapski redni broj) ili
scene, prijelaz s jednog na drugi zahtijeva novu dramsku situaciju (npr drugačiji broj
glumaca).

32. Koje vrste govora nalazima u dramskom tekstu?

Dijalog (razgovor) - dvije osobe neposredno izražavaju različita stajališta, opravdavajući
vlastite, a osporavajući tuđe misli i osjećaje. Replika.
Monolog - jedan akter drame iznosi vlastito stajalište, raspoloženje, namjere i sl.
 solilokvij – ako je akter sam na sceni
 monologo a parte – zajedno je na sceni s drugim likovima, ali ga ne čuju

33. Što su didaskalije?

Didaskalije su dijelovi dramskog teksta namijenjeni redatelju i glumcima, a sadrže upute o
tome što glumci trebaju raditi u prostoru (na sceni) i kako trebaju govoriti. Dio su tzv.
peritekstualne opreme. Mogu biti opisne (odjeća, izgled, prostor) i pripovjedne (događaji,
ponašanje i kretanje na sceni)

34. Koja je funkcija programske knjižice?

Programska knjižica sadrži popis 'osoba' tj. lica u predstavi, imena glumaca, redatelja,
scenografa te drugih učesnika u pripremanju i izvedbi predstave. Ona ima propagandnu
namjenu, ali je i važan dio dramskog teksta - priprema publiku za ono što će vidjeti, uvodi u
radnju, omogućuje pravilno razumijevanje - upozorava na dramsku vrstu, broj likova i
njihove odnose i položaje. Ona je i važno kulturološko i povijesno svjedočanstvo jer ona je
ono što jedino ostaje nakon održane predstave.

10
 35. Što radi dramaturg u kazalištu i u predstavi?
Dramaturg je osoba koja odabire kazališne komade za repertoar i kreira umjetnički profil
određenog kazališta. Može intervenirati u dramski tekst ako to smatra potrebnim.
Razlikujemo teorijsku dramaturgiju od primijenjene te tehničke.

36. Koje dramske vrste je razlikovao Aristotel u Poetici?

Aristotel je u Poetici razlikovao komediju i tragediju (prolog, epizodi, egzod, epski dio).

37. Kako je nastala grčka tragedija?

Grčka tragedija nastala je iz starogrčkih obreda posvećenih bogu Dionizu, tako da se korifej
odvojio od kora. Tragedija je oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine
ukrašenim govorom, a to se oponašanje vrši ljudskim djelovanjem, a ne naracijom.

38. Koje su temeljne osobine grčke tragedije?

Temeljne osobine grčke tragedije su tragični junak, tragička krivnja, katarza (pročišćenje),
tragični završetak i uzvišeni stil.

39. Koje vrste komedija razlikujemo?

Prema načinima stvaranja komičnih dojmova razlikujemo komediju karaktera, komediju
intrige, komediju situacije te društvenu komediju – komediju običaja.

40. Koji su najvažniji antički, grčki i rimski komediografi?

Najvažniji grčki komediograf je Aristofan, a što se tiče nove grčke komedije najistaknutiji je
Menandar. U rimskoj komediografiji svakako je najvažniji Plaut.

41. Koji je novi oblik komedije razvila talijanska kultura u renesansi?

Commedia dell’arte temelji se na improvizaciji i canovacciu/soggetto (scenarij, predložak),
uvode se ženski likovi, likovi su tipizirani, predstave se izvode vani na privremenim
pozornicama, izvode se tipizirane šale. Arte ne označava umjetnost, već zanat. To je
komedija profesionalnih glumačkih družina, s trgova se rasprostranila po dvorovima cijele
Europe. Ukida ju Carlo Goldoni u 17.st. zamijenjujući canovaccio s pisanim tekstom, te uvodi
karakterne i dinamične likove.

 EPSKO PJESNIŠTVO

42. Obilježja usmene tradicije u epskom pjesništvu.

Obilježja usmene tradicije u epskom pjesništvu:
- ograničena s obzirom na dužinu
- ovisi o običajima sredine
- lako pamtljiva sa čestim ponavljanjima
- prima se auditivno u društvu, kao razgovor između kazivača i slušalaca
- teži pravocrtnim razvojem radnje
- obilježena je glazbom koja ju redovito prati

11
 43. Sprecifična obilježja autorske ili umjetničke epike.
Obilježja:
- autor govori u ime zajednice ili u svoje ime; nije samo prenositelj nego i stvaralac
- prikazuje se kao grafički tekst i prima se vizualno
- iz tradicije bira samo ono što želi nastaviti: stih, metar, strofe, motive
- postoji veza sa stilom svoje epohe, ali iz nje uzima samo ono što mu odgovara

44. Razlika između usmene i umjetničke epike.

Usmena epika prima se auditivno, a ne vizualno kao umjetnička. Pjesma se doživljava u
društvu, a ne u osami. Ona nije dijalog pisca i čitatelja, nego razgovor kazivača i slušalaca.

Radi lakše pamtljivosti, u usmenoj se epici izbjegavaju složeni izrazi i koriste se postupci
književnog oblikovanja koji se lakše usvajaju u jednokratnom slušanju, uvode se određena
ponavljanja, pregledna i utvrđena kompozicija; oblikovanje stihova prema shemi koja je
slušatelju poznata.
U epskoj poeziji autor može govoriti u ime zajednice, ali i u svoje ime, on nije samo
prenositelj nego i stvaralac (narušuje pravila, mijenja ih). Bira iz tradicije samo ono što želi
nastaviti (stih, metar, strofe, motive).

45. Koja je temeljna organizacijska jedinica u usmenoj epici, a koja u umjetničkoj epici?
Usmeno epsko pjesništvo nastaje u usmenoj sredini što znači da se tekstovi ne prikazuju
grafički već se čuvaju u sjećanju kolektiva, odnosno u sjećanju pojedinaca.
Za razliku od usmenog pjesništva, umjetničko epsko pjesništvo se prikazuje grafički i
obilježavaju ga određeni stilovi, stihovi, motivi itd.

46. Osnovni postupci i obavezni elementi tradicionalnog epskog pjesništva.

Osnovni postupci epskog pjesništva su: fabula, likovi, događaji,
- narativnost – pripovijedanje o zbivanjima veoma važnim za zajednicu; zbivanje se
uvijek uzima kao važno i istinito; likovi se prikazuju na dva načina – lik se jednostavno
definira stajaćim atributom (Homer, „prometni Odisej“) ili se lik prikaže u akciji.
- opširnost – označava veći broj likova i veći broj njihovih akcija (prepreke ili zadaci), u
tim se akcijama karakteri junaka jasni profiliraju
- iscrpnost – nema sažimanja, aluzija ili motiva koji se samo naznačuju, kada se nešto
kaže, mora se reći do kraja; jer je epsko pjesništvo kao izvješće o nekom događaju pa
su važni svi aspekti toga događaja
- izbjegavanje napetosti – napetost se izbjegava jer epovi pripovjedaju događaje koji
su već poznati, zato se i na početku najavljuje o čemu će u epu biti riječ; epsko
pjesništvo nema zadaću da prvi put priopći čitatelju neku priču, već da ju na lijep i
umjetnički način prisjeti onoga što već zna – zato se u epskom kazivanju kazivač
izravno obraća čitatelju epa.

47. Kako obično započinje epski spjev?

Ekspozicijom koja je invokacija + deskripcija epskog zbivanja.

48. Što je retardacija i u koju svrhu se koristi?

Retardacija je epska tehnika kojom se usporava odnosno zadržava radnja, a koristi se radi
stvaranja napetosti odlaganjem raspleta.

12
 49. Navedite temeljna obilježja epike.
Temeljna obilježja epike:
- pripovijedanje i opisivanje, izricanje misli
- oponašanje ljudskih radnji
- pripovjedač, fabula, likovi
- objektivnost i širina pripovijedanja
- TEME OD DRUŠTVENE RELEVANTNOSTI

 PROZNE VRSTE

50. Što je roman? Koja su njegova osnovna obilježja?

Roman je najopširnija prozna književna vrsta, također enciklopedijski je oblik želi iscrpiti
cjelokupno znanje o nekoj temi. Prvotno se 'romanom' nazivao svaki spis pisan pučkim
(romanskim) jezikom, a ne latinskim. Karakterizira ga iscrpnost, otvorenost, sveobuhvatnost i
digresivnost (retardacija).
Osnovne karakteristike klasičnog romana su: čvrsta fabula, kronološki slijed događaja, duže
vrijeme radnje, jednostavnost, sveznajući pripovjedač u 3. licu.
Osnovne karakteristike modernog romana su: psihološko vrijeme, reprodukcija čovjekove
svijesti, težište na liku, defabulativnost, psihološke teme, nepouzdani i subjektivni
pripovjedač, jezik filozofije, simbola (metajezik).

51. Navedi etimološko značenje naziva roman (romanzo).

Talijanski romanzo – lingue romanze/lingua latina - znači da roman postoji na razgovornom
jeziku, a ne na latinskom. U početku se romanom nazivao svaki spis pisan na romanskom, a
ne na latinskom jeziku.

52. Objasni razliku između engleskih pojmova romance i novel?

Romance je vrsta koja se nadovezuje na srednjovjekovnu vitešku epiku i ne pokušava izraziti
vjerojatno nego čudesno. Izmišljene pustolovine, elementi čudesnog, ljubavni elementi.
Novel je vrsta romana koja pokušava zadržati objektivni prikaz stvarnosti. Bliska je
historiografiji i koristi neke elemente tipične za historiografiju jer ostavlja dojam
vjerodostojnosti i autetičnosti.

53. Zašto kažemo da je roman enciklopedijska vrsta?

Roman je enciklopedijska vrsta jer obuhvaća različite vrste znanja i različite tipove diskurza
te različite književne vrste. Obrađuje različite teme i može podnijeti različite tipove
izražavanja: dramske dijaloge, eseje, stihove, umetnute novele, pisma.

54. Navedite bar jednu uvriježenu klasifikaciju romana i objasnite na kojem se kriteriju
temelji.
Najpoznatija klasifikacija romana je tematska klasifikacija prema kojoj su vrste romana:
društveni, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, kriminalistički, obiteljski, psihološki i dr.
Temelji se na kriteriju tematike, odnosno jedinstvenog značenja djela.

55. Što je novela? Koja su njezina osnovna obilježja?

Novela je kratki i zatvoreni prozni oblik čvrste strukture čija fabula govori o isječku iz nečijeg
života, te najčešće sadrži samo jedan događaj i jedan ili dva likova, a zbivanje omeđeno u
prostoru i vremenu. Bavi se individualnom sudbinom i nema vremena za društvenu analizu.

13
Sadržaj se proširuje pripovjedačevim komentarima, lirskim izričajima, upotrebom simbola ili
alegorija.
Prvim se novelama smatraju one iz 'Dekamerona' Giovannija Boccaccia.
Osnovni postupci: redukcija, ekonomičnost, koncentracija, apstrahiranje.

56. Navedite etimološko značenje naziva novele (novella).

Latinski novellus, novus = novost.
Talijanski novella = vijest + usmeno pripovjedanje o stvarnim ili imaginarnim događajima.

57. Koji su osnovni postupci u noveli kao vrsti (razlikuju je od romana)?

Osnovni postupci u noveli su redukcija (odabire jedan lik, jednu radnju), ekonomičnost,
koncentracija i apstrahiranje. Važnu ulogu igra svršetak koji traži završnu poantu, katkad i
obrat.

58. Od kojih se kraćih srednjovjekovnih pripovjednih oblika novella razlikuje i po čemu?

legende, vite svetaca i provansalska vida - s biografskim elementima, a vita ima i
kombinaciju komentara i stihova;
provansalska nova ili novas - naglasak na elementu novosti, pripovijest u stihu i obljubljenoj
rimi, različite dužine;
exemplum – pripovijest o stvarnom ili izmišljenom događaju, ima moralno-didaktičku svrhu;
fabliau ili fabliaux - stihovani sastavci, stihovani s komičnim i senzualnim elementima;
narodna priča,
lai - stihovani sastavci, kratke poeme u osmercima, teme: vitezovi, naglasak na ljubavi i
čudesnom.

59. Navedite osnovne razlike između romana i novele.

Osobine romana su: iscrpnost, otvorenost, sveobuhvatnost.
Osobine novele: individualna sudbina, alegorija, ekonomičnost.

60. Nabrojite 2 osnovna pripovjedna načina (po terminologiji izvedenoj iz Platona) i

objasnite značenje.
Osnovni pripovjedni načini po terminologiji izvedenoj iz Platona:
a) diegesis - prikazivanje prepričavanjem
- pripovijedanje nekog događaja pri čemu pjesnik sam govori i ne prikriva da je on taj
koji pripovijeda
b) mimesis - neposredno prikazivanje
- prikazivanje nekog događaja bez posredovanja
- pjesnik se trudi stvoriti iluziju da on nije taj koji govori; daje riječ likovima (dijalog,
monolog, izravni govor).

61. Tri vrste udaljenosti pripovjedača u odnosu na njegovu građu (prema Genetteu).
Tri vrste udaljenosti pripovjedača u odnosu na njegovu građu (Genette):
1) prepričani govor (najveća reduktivnost i udaljenost)
2) preneseni govor (neizravan način)
3) upravni govor (pjesnik prepušta riječ liku, uz znakove navoda).

14
 62. Navedite podvrste monologa i objasnite o čemu je riječ.
Podvrste monologa su:
a) solilokvij - razgovor sa samim sobom; lik je sam na sceni ili ga drugi likovi ne čuju
b) unutarnji monolog - čitatelj je direktno uveden u unutarnji život lika; njegove misli
c) struja svijesti - izražava zbrku slika, osjećaja, mišljenja i želja koji 'bljesnu' u
pripovjedačevu psihu.

63. Što je agens, a što karakter (po Aristotelu)?

Svaki agens mora imati najmanje jedno svojstvo – ono koje proizlazi iz radnje koju obavlja.
Prema karakteru mi imamo određena svojstva koja uvjeruju naše prirodne predispozicije
prema određenim oblicima ponašanja i postupanja.

64. Formalističko-strukturalističko poimanje lika u odnosu na zaplet: objasnite.

Formalističko-strukturalističko poimanje lika u odnosu na zaplet: lik (karakter) je sredstvo
proizvodnje zapleta, on je sekundaran u odnosu na zaplet. Karakteri i izabrana tematika
određeni su oblikovanjem građe. Smatraju da se previše pažnje daje onome što je rečeno u
djelu i da se zaboravlja da su to teme književnih djela koje se razvijaju unutar književnosti.

65. Chatmanova ''otvorena'' teorija likova.

Chatmanova „otvorena“ teorija likova: „Priča postoji samo tamo gdje se sretnu događaji
(radnje, činovi i događanja) i egzistenti (likovi, ambijenti).“
Otvorena teorija likova - čitatelj rekonstruira kakvi su likovi; likove sudimo prema
informacijama ponuđenim u tekstu.

66. Koje aspekte likova obično proučavamo u pripovjednom tekstu?

Lik se proučava prema svom anagrafskom statusu (spol, vanjski izgled…),
obiteljskom/društvenom statusu te moralnim, ideološkim i karakternim osobinama.

67. Kojim se sredstvima obično provodi karakterizacija likova?

Karakterizacija likova odvija se kroz:
a) opis lika (ali i opis predmeta koji ga okružuju)
b) riječi (način govora lika koji otkriva njegov društveni ambijent, obrazovanje, interese,
mentalno stanje)
c) djelovanje.

68. Objasnite razliku između fabule i sižea.

Fabula je temeljni narativni materijal, ukupnost ispripovijedanih događaja povezanih onako
kako bi se mogli dogoditi u zbilji; uzročno-posljedični.
Siže je niz događaja onakav kakav je u književnom djelu (način na koji su događaji u tekstu
raspoređeni).

69. Objasnite strukturalističku podjelu na histoire/discours, odnosno storia/racconto?

Historie se dijeli na događaje (činove, događanja; promjena stanja) i egzistente (likove,
ambijent – opis).
A discours je plot ili siže (način na koji su ti događaji u tekstu raspoređeni).

15
 70. Objasnite Genetteovu podjelu priča/tekst/naracija.
Priča je struktura na neki način zatvorena između početka i kraja.
Naracija je čin ili proces pripovijedanja kojim se ostvaruju i priča i tekst.
Tekst je govorni ili pisani diskurz koji izražava događaje, dakle ono što čitamo.

71. Vrijeme u pripovjednom tekstu: vrijeme priče/vrijeme teksta. Objasnite razliku.

Vrijeme priče - vrijeme događaja kakvo bi bilo u stvarnosti.
Vrijeme teksta - količina teksta posvećena pripovijedanju događaja.

72. Poredak kao način manipulacije vremenom u tekstu: nabrojite i objasnite postupke.
Manipulacija poretkom, postupci:
- prolepsa - pripovjedač anticipira ono što će se tek dogoditi
- analepsa (retrospekcija) - pripovijedanje događaja koji su prethodili onima do kojih je došla
naracija.

73. Trajanje kao način manipulacije vremenom u tekstu: nabrojite i objasnite postupke.
Manipulacija trajanjem, postupci:
- ubrzavanje - vrijeme teksta je kraće od vremena priče
- usporavanje - vrijeme teksta je duže od vremena priče
- sažimanje radnje - (VT < VP)
- maksimalno ubrzavanje, elipsa - VT(=0) < VP
- maksimalno usporavanje, zastoj/ deskriptivna stanka - VT > VP(=0)

74. Učestalost kao način manipulacije vremenom u tekstu: nabrojite i objasnite

postupke.
Manipulacija učestalošću, postupci:
- iskaz o nekom događaju se ponavlja
- ponavljaju se i događaji i iskaz
- jednom se ispriča nešto što se više puta dogodilo (iterativni diskurz)

75. Funkcije i načini tematiziranja prostora u pripovjednom tekstu.

Prikazivanje prostora usko je vezano uz fokalizaciju. Prostor služi kao pozadina odnosno okvir
događaja, te pomaže razjasniti atmosferu događanja i izraziti duševno stanje likova
sudjelujući u njihovoj karakterizaciji. Može također biti neopisan tj. samo naznačen, ili može
izražavati značenje cjelokupnog događaja i predstavljati autorovo shvaćanje svijeta.

6. METRIKA I VERSIFIKACIJA

76. Što je versifikacija, a što metrika?

Versifikacija je znanost koja se bavi nastankom, tvorbom i gradnjom stihova, umijeće je
sastavljanja stihova. Promatra se kao određeni sustav i može biti, kvantitativna, silabička i
akcentska.
Metrika je učenje o versifikaciji, odnosno o proučavanju mjernog rasporeda slogova. Izraz
nastao iz antičkog iskustva zasnovanog na uvjerenju da se stihovi prave prema nekoj stalnoj
'mjeri' odnosno 'razmjeru'.

16
 77. Što je versifikacijski sustav? Navedite najmanje dva versifikacijska sustava.
Versifikacijski sustavi su temeljna načela za gradnju stihova i stihovanih književnih oblika.
Ritam se organizira prema nekom osnovnom elementu koji se neprestano ponavlja u
stihovima (npr. izmjena dugih i kratkih slogova, broj slogova u stihu, naglasak). Tako
organizirane stihove dijelimo u versifikacijske sustave.
Razlikujemo tri versifikacijska sustava:
 kvantitativna versifikacija (antička, klasična)
- odlikuje se na temelju količine
- stihovi su se pjevali/govorili tako da su se mogli razlikovati krati i dugi slogovi
- temelj ritmičke organizacije bila je pravilna izmjena dugih i kratkih slogova (pri
čemu je dugi trajao dvostruko duže od kratkoga)
- dugi slog – arza (traje 2 more); kratki slog – teza (traje 1 moru)
- osnovna ritmičko-melodijska jedinica je stopa i sastoji se od dvaju ili više
slogova
 silabička versifikacija
- osnovna mjera je slog
- razlikuje se prema broju slogova i položaju cezure
- temelj ritmičke organizacije je nizanje stihova jednake duljine, tj. stihova s
jednakim bbrojem slogova u svakome stihu i pojava cezure (stanke) u duljim
stihovima
 akcenatska versifikacija (tonska)
- ključan je naglasak
- važna pravilnost između naglašenih i nenaglašenih stihova
- u obzir uzima isključivo broj i raspored naglasaka u stihu, dok broj
nenaglašenih slogova može varirati

Dva posljednja sustava se obično kombiniraju u silabičko-tonski ili silabičko-akcenatski sustav

versifikacije; gdje je jednako važan broj slogova i raspored naglasaka.

78. Što određuje vrstu antičke stope? Navedite najmanje 3 vrste antičkih stopa.
Vrsta antičke stope određuje se prema stalnom rasporedu dugih i kratkih slogova. Postoji
30-ak vrsti stopa od kojih su neke najvažnije: trohej (–U) , jamb (U–), daktil (–UU), spondej
(– –), pirihij (UU), molos.

79. Prema kojoj se značajki razlikuju vrste stihova u kvantitativnoj versifikaciji?

Navedite najmanje dva antička stiha.
Vrsta stiha se određuje prema broju i vrsti stopa. To su: tetrametar (stih od 4 stope),
pentametar (stih od 5 stopa), heksametar (stih od 6 stopa), tvori se od jednog daktla i
jednog sponeja ili troheja.

80. Navedite osnovna obilježja silabičko-akcenatske versifikacije, tj. po čemu se

razlikuju vrste stihova u tom versifikacijskom sustavu.
Osnovno obilježje silabičko-akcenatske versifikacije je jednaka važnost ritmičke organizacije
nizanjem stihova jednake duljine i broj i raspored naglasaka u stihu.
Vrste stihova razlikuju se prema broju slogova (šesterac, osmerac, deseterac,
jedanaesterac…) i po rasporedu naglasaka.

17
 81. Od koliko se metričkih slogova sastoji talijanski stih endecasillabo? Mora li se broj
metričkih slogova u stihu podudarati s brojem morfoloških slogova?
Endecasillabo odnosno jampski jedanaesterac! Ima 11 metričkih slogova. Broj metričkih
slogova se ne mora podudarati s brojem morfoloških slogova.

82. Što je sinereza, a što sinalefa? Pronađite i označite metričke figure u navedenom
jedanaestercu, te ih imenujte.
SINEREZA - spajanje dva samoglasnika koji obično čine dva zasebna sloga u jedan unutar
riječi.
SINALEFA - spajanje dva samoglasnika u jedan na granici dvije riječi.

83. Što je dijereza? Označite dijerezu ispravnim gramatičkim znakom u navedenom

primjeru.
DIJEREZA - razdvajanje dva samoglasnika koji tvore diftong unutar riječi. (označuje se
umlautom - prijeglas).

84. Što je apokopa, a što elizija? U navedenom stihu pronađite i označite apokope i
elizije, te točno naznačite što je apokopa, a što elizija.
APOKOPA - ispadanje sloga na kraju riječi ispred suglasnika, obilježava se apostrofom.
ELIZIJA - ispadanje samoglasnika ili diftonga na kraju riječi ispred samoglasnika (također
apostrof).

85. Što je krnjenje dočetka, tj. troncamento? U navedenom stihu pronađite i označite
krnjenje dočetka, tj. troncamento.
Krnjenje dočetka (troncamento) je ispadanje samoglasnika na kraju riječi ispred suglasnika,
BEZ apostrofa.

86. Što je afereza,a što sinkopa? Prepoznajte ih u navedenim primjerima.

AFEREZA- ispadanje samoglasnika ili sloga na početku riječi ('n tanta salute)
SINKOPA- ispadanje samoglasnika ili sloga unutar riječi.

87. Sljedeća strofa se sastoji od 4 osmerca, 3 sedmerca i jednog šesterca. Pronađite i

označite te imenujte sve metričke figure, tj. postupke za regulaciju broja slogova u
stihu.

88. Što je rima?

Rima je istovjetnost (podudaranje) zvukova odnosno zvučno podudaranje na kraju 2 ili više
riječi, počevši od naglašenog sloga (obično na kraju stiha).

89. Što je savršena ili prava rima?

Savršena rima (prava) jest ona u kojoj se podudaraju naglašeni glasovi i svi glasovi koji
slijede iza naglašenih.

90. Koje vrste nesavršene rime poznajemo? Definirajte svaku od vrsta nesavršene rime.
Asonancija je vrsta ne savršene rime kod koje se podudaraju samoglasnici, ali ne i suglasnici.
Konsonancija je podudaranje završnih suglasnika dviju ili više riječi na kraju stihova,
samoglasnici se ne popudaraju ('padre- leggiadro').

18
 91. Koje vrste asonancije poznajemo i koja su obilježja svake od njih?
Vrste asonancije su:
a) NAGLAŠENA - istovjetni su naglašeni samoglasnici i oni koji slijede (cavallo – fanno).
b) NENAGLAŠENA - istovjetni su samo samoglasnici iza naglašenog (tenuto – lasciato).

92. Kako se u hrvatskoj versifikaciji dijele rime prema mjestu naglaska, a kako u
talijanskoj?
Rima prema mjestu naglaska u talijanskoj versifikaciji:
- rima PIANA - naglasak na predzadnjem slogu
- rima TRONCA - naglasak na zadnjem slogu
- rima SDRUCCIOLA - naglasak na trećem slogu od kraja

Rima prema mjestu naglaska u hrvatskoj versifikaciji:

- ženska - podudaraju se po dva sloga (vrana - rana)
- muška - podudara se po jedan slog (put - skut)
- dječja/srednja - podudaraju se po tri sloga (sudnica - budnica).

93. Koju rimu zovemo parnom, a koju nagomilanom?

Parna rima - vezuje dva uzastopna stiha (aa bb cc).
Nagomilana rima - jedna rima se ponavlja u više stihova (aaa bbb).

94. Kakva je rima ukrštena, a kakva obgrljena?

Ukrštena rima - neparni stihovi se rimuju s neparnima a parni s parnima (dolaze naizmjence
u stihovim abab).
Obgrljena rima - rimuju se prvi i zadnji stih u strofi (abba ; aba cbc/ cdc).

95. Kakva je rima u Danteovim tercinama? Objasnite i prikažite osnovnu strukturu

danteovske tercine.
Rima u Danteovim tercinama je ulančana rima - rimuju se 1. i 3. stih, a 2. stih se rimuje s 1. i
3. sljedeće strofe; niz završava izdvojenim stihom (aba bcb cdc… vzv z).

96. Što je unutarnja rima?

Kod unutarnje rime zadnja riječ jednog stiha se rimuje s riječi koja se nalazi unutar sljedećeg
stiha ( 'la speranza è ruina, la bellezza è divina e…').

97. Kako se zove instanca ili nositelj/ica diskurza u lirskom djelu?

Instanca ili nositelj diskurza u lirskom djelu je lirski subjekt.

98. Što je tema književnog djela, a što je književni motiv?

Tema književnog djela je jedinstveno značenje djela.
Književni motiv je najmanja tematska i značenjska jedinica.

99. Što je strofa? Navedite njamanje 3 vrste strofa.

Strofa je veća sintaktička cjelina od stiha; ona je uređeni skup dvaju ili više stihova prema
određenom obrascu (strofička shema obično se ponavlja u cijeloj pjesmi ili njenom dijelu).
Primjerice distih, tercina, tercet, katren, sestina…

19
 100. Objasnite strukturu talijanskog soneta. Od kojih se i koliko strofa i stihova
sastoji? Koje je osnovno pravilo rimovanja u sonetu?
Struktura talijanskog soneta: sastoji se od 2 katrena + 2 tercine te od endecasillaba
(jedanaesteraca). Karakteristike:
- granica između katrena i tericina je i sintaktička i semantička
- rečenica mora završiti na kraju drugog katrena
- rime iz katrena se nikada ne prenose u tercine.

101. Je li u klasičnom talijanskom sonetu moguća shema rimovanja abba abba

bcb cbc? Obrazložite.
U klasičnom talijanskom sonetu shema abba abba bcb cbc nije moguća jer se rime iz katrena
nikada ne prenose u tercine.

102. Kako se zove sonet koji ima 15-17 stihova? Po čemu se razlikuje od
klasičnog sonetnog oblika?
Zove se repati sonet (sonet s repom; sonetto caudato). Od klasičnog se soneta razlikuje po
tome što nakon dviju katrena i dviju tercina na kraju ima još jedan stih ili jednu ili više
tercina.

103. Što je stanca? Navedite dijelove stance i njihov raspored.

Stanca je tipična strofa talijanskog epa 15. i 16. stoljeća. Struktura:
- fronte = 2 piedi (iste strukture)
- sirma/sirima = 2 volte
Verso chiave (ključni stih) = istodobno spaja i razdvaja fronte i sirme, a u pravilu se rimuje sa
stihom iz fronte.

104. Je li broj stihova u stanci određen? Od koliko se i kakvih stihova sastoji

talijanska stanca?
Broj stihova u stanci je neodređen.

105. Što je kancona i koji su joj osnovni dijelovi?

Kancona je vrsta lirske pjesme s uzvišenim sadržajem (poput ode), sastoji se od 11-eraca ili
kombinacije 11-erac + sedmerac, uvijek sa oproštajnom strofom- commiato/congedo.
Nedefiniran borj strofa i promjenjiv broj stihova.
*Francesco Petrarca

106. Što u talijanskoj metrici označavaju termini commiato i congedo?

Oproštajnu strofu – upućena osobi kojoj je pjesma posvećena.

107. Po čemu se kanconeta razlikuje od kancone?

Kanconeta (tal. canzonetta) se sastoji od strofe stance od kraćih stihova i oproštajne strofe
commiato/congedo.
Kancona se sastoji od strofe stance od 11-eraca ili od 11-eraca kombiniranih sa kraćim
stihovima (sedmercima).

20
 108. Što je sestina ili sestina lirica? Navedite osnovna obilježja i strukturu.
Sestina (sestina lirica) je pjesma od 6 strofa s po 6 stihova + dodatak od 3 stiha (šest stanci
od šest 11-eraca + tornata od 3 stiha).
Karakteristične riječi - rime; rima se postiže ponavljanjem čitavih riječi na kraju stiha.

109. Što je tornata?

Tornata je kraća stanca na kraju pjesme. Upotrebljava se za obraćanje imaginarnoj ili
stvarnoj osobi ili za komentiranje prijašnje teme u pjesme. Na kraju sestine se dodaje
tornata od 3 stiha.

110. U kojoj se talijanskoj lirskoj formi koriste riječi – rime?

U sestini lirici.

111. Što je balada? Kako se zove početna strofa balade? Od kojih se dijelova
sastoje ostale strofe talijanske balade?
Balada je epsko-lirska vrsta koja se sastoji od pripjeva/refrena i strofa. Početna strofa balade
zove se pripjev/refren (ritornello, ripresa), a ostale strofe sastoje se od 2 zamjene
(piedi/mutazioni) i 1 volte (iste strukture kao pripjev s kojim se rimuje posljednji stih; prvi
stih volte rimuje se sa zadnjim stihom druge zamjene).

112. Što je madrigal? Od kakvih se strofa i stihova sastoji talijanski madrigal i

kakvom strofom završava?
Madrigal je svjetovno djelo i sastoji se od dvije ili tri tercine od 11-eraca različite sheme
rimovanja, a završava s jednim ili dvama parno rimovanim distisima.

113. Što je stilistika?

Stilistika je disciplina koja povezuje lingvistiku i teoriju književnosti; proučava i opisuje
sredstva i postupke jezičnog izražavanja kojima se postiže osobita kakvoća izraza, a koji izlaze
iz sfere gramatičkog opisa. Stilistika također detaljnije proučava stil pojedinog pisca, epohe,
određene književne forme i slično.

114. Što je stil?

Stil je specifična jezična upotreba i odstupanje, koje nas navodi na specifičan način čitanja i
interpretacije.
*lat. stilus- štapić za pisanje; način pisanja; način

115. Što je retorika? Gdje je i kada nastala? U kojim je područjima ljudskog

djelovanja retorika izvorno imala najveću ulogu i što joj je izvorno zadaća?
Retorika je izvorno nauk o govorništvu. Nastala je u antičkoj Grčkoj, izvorno je imala najveću
ulogu u političkom životu, a služila je za razumijevanje i priopćavanje istine. Zadaća joj je
uvjeriti snagom argumenata i prikladnim izričajem.

116. Na koje je četiri skupine moguće podijeliti retoričke figure?

Retoričke figure moguće je podijeliti na:
a) figure dikcije (glasovne)
b) figure riječi ili tropi
c) figure konstrukcije
d) figure misli

21
 117. Što su figure dikcije? Navedite najmanje dvije figure dikcije.
Figure dikcije su glasovne figure koje se temelje na učinku određenih glasova, tj. zvukova u
govoru - npr. asonanca, aliteracija, onomatopeja.

118. Što su figure riječi ili tropi? Navedite najmanje dvije figure riječi.
Figure riječi (tropi) su retoričke figure koje se temelje na promjeni osnovnog značenja riječi -
npr. metafora, metonimija, sinegdoha.

119. Što su figure konstukcije? Navedite najmanje jednu figuru konstrukcije.

Figure konstrukcije su retoričke figure rasporeda ili poretka riječi; sintaktičke figure - npr.
inverzija, retoričko pitanje.

120. Što su figure misli?

Figure misli su retoričke figure u kojima se mijenja smisao onoga što je rečeno - npr.
poredba, antiteza, oksimoron.

121. Što je asonancija (assonanza)?

Asonancija je figura dikcije koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja
određenog zvukovnog ugođaja ili glasovnih efekata.

122. Što je aliteracija (allitterazione)?

Aliteracija je figura dikcije koja nastaje ponavljanjem istih suglasnika.

123. Što je onomatopeja (onomatopea)?

Onomatopeja je figura dikcije pri kojoj se glasovima oponašaju određeni zvukovi iz prirode.

124. Što je anafora (anafora)?

Anafora je figura dikcije pri kojoj se ponavljaju riječi na početku stihova.

125. Što je epifora (epifora)?

Epifora je figura dikcije pri kojoj se ponavlja jedna ili više riječi na kraju stihova.

126. Što je metafora (metafora)?

Metafora je figura riječi koja može biti:
a) skraćena poredba (ne kazuje se što se sa čime uspoređuje)
b) zamjena značenja jedne riječi značenjem druge riječi prema sličnosti ili analogiji.

127. Što je metonimija (metonimia)?

Metonimija je figura riječi - podvrsta metafore pri kojoj dolazi do prijenosa značenja prema
nekim stvarnim odnosima (osobnim, prostornim, vremenskim, uzočnim...)

128. Što je sinegdoha (sineddoche)?

Sinegdoha je figura riječi – pretvaranje značenja jedne riječi u preneseno značenje tako što
se njezino značenje širi ili sažime na značenje druge riječi. Dio za cjelinu, jednina za množinu.

129. Što je personifikacija (personificazione)?

Personifikacija je figura riječi - vrsta metafore u kojoj se pridaju ljudske osobine
neljudskome.

22
 130. Što je alegorija (allegoria)?
Alegorija je figura riječi - produljena metafora ili ulančavanje metafora čiji se smisao i
značenje otkriva tek u cjelini djela.

131. Što je inverzija (inversione)?

Inverzija je figura konstrukcije u kojoj dolazi do obrtanja reda riječi ili dijelova rečenice.

132. Što je retoričko pitanje (domanda retorica)?

Retoričko pitanje je stilska figura konstrukcije u kojoj se na postavljeno pitanje ne očekuje
odgovor.

133. Što je adinaton ili adinacija?

Adinaton/adinacija je figura konstrukcije u kojoj se tvrdi da se nešto ne može dogoditi jer
ovisi o nečemu drugome što se nipošto ne može dogoditi.

134. Što je poredba (similitudine)?

Poredba je figura misli pri kojoj se nešto s nečime uspoređuje na temelju neke zajedničke
osobine.

135. Što je antiteza (antitesi)?

Antiteza je figura misli, vrsta poredbe koja se zasniva na opreci ili suprotnosti.

136. Što je oksimoron (ossimoro)?

Oksimoron je figura misli pri kojoj dolazi do spajanja proturječnih pojmova.

137. Prepoznajte retoričku/e figuru/e u slijedećem izrazu u slijedećim stihovima.

 ANALIZA PRIPOVJEDNOG TEKSTA

138. Usporedite i objasnite kategorije empirijskog autora/implicitnog

autora/pripovjedača.
Empirijski autor je pisac (imenom i prezimenom), implicitni autor je apstraktan pojam koji
nije stvarna ličnost te se njegova mišljenja i stavovi mogu vidjeti iz samoga djela. Pripovjedač
je onaj glas koji pripovijeda.

139. Tko su narratore i narratario? Objasnite značenje termina.

Narratore – onaj koji pripovjeda događaje određenim činjenicama. Njega ne treba
izjednačavati s autorom teksta, jer 'narator' je u tekstu i predstavlja njegovu struktunu
funkciju, a 'autor' je izvan teksta.
Autor je tvorac teksta: on formira ne samo tok događaja, koji čine fabulu njegove priče, već i
samog naratora, koji nam tu fabulu u tekstu priče prezentira na svoj način.
Narratario – adresat. Adresata u tekstu vidimo kad mu se pripovjedač izravno obraća.

23
 140. Usporedite empirijskog čitatelja, implicitnog čitatelja i adresata, obrazložite
razliku.
Empirijski čitatelj je čitatelj od krvi i mesa koji u ruke uzima knjigu.
Implicitni čitatelj je čitatelj kojem se obraća implicitni autor, kojeg ima u vidu. Taj čitatelj
razumije i može iščitati sve što mu se djelom želi poručiti. Primjerice, u medicinskom tekstu
implicitni čitatelj je osoba koja ima obrazovanje u medicini. To je primjer za neknjiževni tekst.
Adresata u tekstu vidimo kad mu se pripovjedač izravno obraća.

141. Genettova tipologija pripovjedača (prema 2 osnovna kriterija).

Podjela prema prisutnosti/odsutnosti pripovjedača u priči:
- heterodijegetski – pripovjedač, pripovijeda u 3.l., ne o sebi
- autodijegetski – pripovijeda u 1.l., protagonist ili svjedok

Podjela prema poziciji pripovjedača u odnosu na priču:

- ekstradijegetski – nije uvršten ni u jednu okvirnu priču, on proizvodi temeljnu priču
- intradijegetski – lik u nekoj okvirnoj priči, uzima riječ i pripovijeda priču s 2. razine

142. Koje funkcije obnaša pripovjedač?

Fatička - iznosi informaciju, konativna - utjecaj na čitatelja.

143. Što su narratore palese/narratore nascosto? Prevedite i obrazložite.

Narratore PALESE je poznati, sveznajući pripovjedač, što znači da nastupa kao da mu je sve
ispripovijedano poznato u cjelini i do najsitnijih detalja. Voli dijegetski pripovjedni način i
može komentirati sam čin vlastitog pripovijedanja obraćajući se čitatelju.
Narratore NASCOSTO je diskretni, neprimjetni pripovjedač. Voli mimetički način
pripovijedanja, što znači da se na čitatelja ostavlja utisak da se djelo pripovijeda samo od
sebe i da pripovjedač nije prisutan.

144. Što su narrator attendibile/narrator inattendibile? Prevedite i obrazložite.

Narratore ATTENDIBILE je pouzdani pripovjedač kojem čitatelj poklanja povjerenje i
priklanja se njegovom iskazu.
Narratore INATTENDIBILE je nepouzdani pripovjedač čije je pričanje uglavnom određeno
njegovim gledištem, vjerovanjima i osjećajima do te mjere da mu se čitatelj ne može
prikloniti (nema objektivnosti, moguće kontradikcije u iskazima, afektivan jezik).

145. Što je fokalizacija (Genetteov termin)?

Fokalizacija (focalizzazione) je točka motrišta, gledišta; odgovara na pitanje 'tko gleda',
odnosno kroz čije oči pripovjedačev glas priča priču.

146. Koje vrste fokalizacije poznajemo? Navedite i obrazložite.

Vrste fokalizacije: unutarnja - vanjska, izmjenična - mnogostruka te nulta fokalizacija.
- Nulta fokalizacija (focalizzazione zero) obilježava nefokalizirani pripovjedni tekst u
kojem se pripovjedač ne ograničava ni na jednu točku motrišta - pripovjedač zna sve i
vidi sve (pripovjedač > lik).
- Unutarnja fokalizacija (foccalizazione interna) - pripovjedač govori samo ono što zna
određeni lik (pripovjedač = lik)

24
- Vanjska fokalizacija (foccalizazione esterna)- pripovjedač opisuje što se vidi izvana i
govori manje od onoga što bi trebao znati, dakle njegovo značenje je ograničeno
(pripovjedač < lik).
- Izmjenična fokalizacija (focalizzazione variabile) pri kojoj se kombiniraju različite
fokalizacije.
- Mnogostruka fokalizacija (focalizzazione multipla) pri kojoj se isti događaj
pripovijeda više puta, ali kroz motrišta različitih likova.

25