Budnice

Same budnice pojavljuju se u 19. stoljeu, javljajui velike revolucionarne drutvene promjene. Od Ljudevita Gaja do Petra Preradovia, svaka budnica imala je svoj stil da potakne i probudi narod. Od irenja kroz novine do usmenih izraavanja. Upravo zato to su bile dostupne puku i graanstvu imale su i veliki utjecaj te su lako irile ideje Narodnoga Preporoda. Budnice su domoljubne pjesme namijenjene buenju nacionalnih osjeaja. Hrvatske budnice po uzoru na prvu, Gajevu budnicu "Jo Hrvatska ni propala" pjevaju o slavnoj narodnoj prolosti, tunoj sadanjosti, ali izraavaju uvjerenje da je slabost Hrvatske kratkotrajna i da e mladi ilirski narataj uiniti domovinu opet velikom i snanom. Zbog izrazite ritminosti bile su pogodne za uglazbljivanje. Tako se se brzo irile i osvajale itatelje i sluatelje. Dominirale su do 1840. Najpoznatiji autori budnica su: Ljudevit Gaj, Antun Mihanovi, Ljudevit Farka, Dimitrij Demeter i Petar Preradovi. Gaj je knjievnost doivljavao prvenstveno kao sredstvo za postizanje politikih ciljeva. Njegova najpoznatija pjesma je budnica Horvatov sloga i zjedinjenje (1835.), poznatija po prvome stihu: Jo Horvatska ni propala koja postaje prototip hrvatske domoljubne poezije sve do enoina doba. Misli se da su budnice imale veliku vanost zbog ponovne uspostave hrvatskog jezika kao nacionalnog jezika te buenja zamagljenog hrvatskog nacionalizma. Sve u svemu, budnice su imale veliku vanost te su bile dio strategije Ilirskog preporoda u borbi za hrvatski jezik. Od velike vanosti bile su onda da potaknu narod na promjene, ne zaboravljajui vanost materinjeg jezika, a isto tako je i sada. I sada nas podsjeaju na vanost jezika koji koristimo te i na borbu koja se vodila za slobodu jezika kojeg elimo.