Povijesni Prilozi 33 - Tekstovi PDF

UDK 93/99
CODEN PPRIEB
ISSN 0351-9767
33
Povij. pril., god. 26, 1.-394., Zagreb, 2007.
POVIJESNI PRILOZI
HISTORICAL CONTRIBUTIONS
HISTORISCHE BEITRGE
IZDAVA PUBLISHER HERAUSGEBER
Hrvatski institut za povijest
Croatian Institute of History
Kroatisches Institut fr Geschichte
UREDNITVO EDITORIAL BOARD REDAKTION

dr. Mladen ANI (Zadar)
dr. Irena BENYOVSKY LATIN (Zagreb)
dr. Alexander BUCZYNSKI (Zagreb)
dr. Milan KRUHEK (Zagreb)
dr. Gordan RAVANI (Zagreb)
dr. Jasna TURKALJ (Zagreb)
dr. Mirko VALENTI (Zagreb)
dr. Sndor BENE (Budimpeta)
prof. dr. Zdenka HLEDKOV (Prag)
prof. dr. Enes PELIDIJA (Sarajevo)
GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK EDITOR-IN-CHIEF CHEFREDAKTEUR

dr. Jasna TURKALJ (jturkalj@isp.hr)
TAJNIK SECRETARY SEKRETR

dr. Gordan RAVANI (gordan@isp.hr)
Povijesni prilozi izlaze dva puta godinje.

Cijena ovom primjerku je 70.00 kn. Godinja pretplata 140,00 kn. Pretplate i narudbe
upuuju se izdavau na iro raun 2390001-1100012127, otvoren kod: HPB, Juriieva 4,
10000 Zagreb.
Rukopisi i korespondencija upuuju se na adresu:
Hrvatski institut za povijest - POVIJESNI PRILOZI, Opatika 10, 10000 Zagreb.
Telefon: (01) 4851-721; fax 4851-725; e-mail: pp@isp.hr
Rukopisi se ne vraaju. Urednitvo ne odgovara za navode i gledita iznesena u pojedninim prilozima.
Izdavanje asopisa sufinancira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske.
Naklada asopisa: 400 primjeraka.
Povijesni prilozi su referirani u ovim publikacijama: THE BOWKER INTERNATIONAL SERVIS
(NY USA); HISTORICAL ABSTRACTS; HRVATSKA ZNANSTVENA BIBLIOGRAFIJA, Niz C;
INTERNATIONAL BIBLIOGRAPHIES IBZ (OSNABRCK, D); CENTRAL AND EASTERN
EUROPEAN ONLINE LIBRARY (CEEOL)
The Historical contributions are published twice a year. Die Historischen Beitrge werden jhrilch
zweimal verffenlicht.
All correspondence should be addressed to the editorial board. Jeden Briewechsel zur Redaktion
senden: Hrvatski institut za povijest - POVIJESNI PRILOZI, Opatika 10, 10000 Zagreb, Croatia.
Tel: 385-1-4851-721, fax: 385-1-4851-725; E-mail: pp@isp.hr
One issue price - Stckpreis: 14US$, 10
Annual subscription: 28US$ (Airmail postage included) or the corresponding amount in other currencies.
Jahresabonnement: 20 (einschlielich Luftpost) oder gleichwrtig in anderen Mnzeinheiten.
Foreign currency account - Devisenkonto Nr.: 2500-3207153, HPB, Juriieva 4, 10000 Zareb,
Croatia, SWIFT: HPBZHR2X
Povijesni prilozi ISSN 0351-9767

CODEN PPRIEB
Povij. pril. 33, 1-394

Zagreb, 2007.
S adraj - Contents
LANCI - ARTICLES
Marija Mari Pop Tjehodrag i njegov natpis
Marinka imi /Izvorni znanstveni rad ......................................9
Ante kegro
Franjo Smiljani O poloaju i funkciji upana u hrvatskim
srednjovjekovnim vrelima od 9. do 16. stoljea
/Izvorni znanstveni rad ................................... 33
Mladen Andreis Socijalna topografija Trogira u 14. st.
Irena Benyovsky Latin /Izvorni znanstveni rad . ............................... 103
Ana Plosni kari
Gordan Ravani Historiografija o epidemiji Crne smrti
s polovice 14. stoljea
/Pregledni rad ................................................... 195
Zrinka Peorda Vardi Puka vlastela: Drutvena struktura
dubrovake bratovtine Sv. Antuna u kasnom
srednjem vijeku
/Izvorni znanstveni rad . ............................... 215
Tomislav Popi Oblikovanje srednjovjekovne
stvarnosti sociologija znanja i povijest
/Struni rad ........................................................ 239
Zef Mirdita Vlasi, polinomian narod
Lovorka orali Albanska obitelj Ginni u povijesti Dalmacije i Istre
(xvi. i xvii. st.) prilog poznavanju komunikacija du istonojadranske obale

Vladimir Brnardi Hrvatska vojnika obitelj Kneevii od
Svete Helene
Katarina Koprek Gregorijanski manual Fundamentum cantus
gregoriani seu choralis (1760.)
Mihajla iloboda Bolia
Tomislav Markus Historija vs bio-ekologija
Od ljudskog egzempcionalizma do dubokog
evolucijskog vremena
/Pregledni rad ................................................... 331
Ocjene I prikazi Evaluations AND Reviews
Vesna Bauer Muni, Sakralna arhitektura istonoistarskih komuna od Xii. do
Xviii. stoljea: Prilog spomenikoj topografiji, Alfa d. d., Zagreb, 2005., 262
str.
(Slaven Bertoa) ................................................................................... 363
Nenad Grgurica, Kroz 4700 godina carine, Naklada Bokovi, Split, 2007.,
325 str.
(Lovorka orali) ................................................................................... 367
Pl Engel, The Realm of St Stephen: A History of Medieval Hungary, 895 1526, Andrew Ayton (ur.), I. B. Tauris & Co Ltd, London - New York, 2001.,
[19], 471 str.
(Hrvoje Kekez) ................................................................................... 369
Savo Markovi, Studia Antibarensia, Perast, 2006., 455 str.
(Maja Katui) ................................................................................... 373
Zdenka Janekovi Rmer, Marua ili suenje ljubavi: brano-ljubavna pria
iz srednjovjekovnog Dubrovnika, Algoritam, Zagreb, 2007., 328 str.
(Zrinka Peorda Vardi) ................................................................................... 376
Povijest obitelji Zrinski (zbornik radova), Matica hrvatska, Zagreb, 2007.,
390 str.
(Boena Glavan) ................................................................................... 378
Jeremy Black, Kings, Nobles & Commoners States and Societies in Early Modern Europe, a revisionist history, London - New York 2004., 198 str.
(Ivana Juki) ................................................................................... 381

Simon Dixon, The Modernisation of Russia 1676-1825, Cambridge University Press, 2004., 268 str.
(Ivana Juki) ................................................................................... 384
Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, ur.
Dubravka Orai Toli, Ern Kulcsr Szab, Zagreb, 2006., 343 str.
(Arijana Kolak) ................................................................................... 386
LANCI
ARTICLES
UDK 262.14 (497.6 Livno) 11 (091)

929.5 Tjehodrag
930.2 (497.6 Livno) 11
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 7. svibnja 2007.
Prihvaeno za tisak: 3. prosinca 2007.
Pop Tjehodrag i njegov natpis

Marija Mari
Franjevaki muzej i galerija Gorica u Livnu
Gorika cesta bb, 80101 Livno, Bosna i Hercegovina
Marinka imi
Staroslavenski institut
Demetrova 11, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska
Ante kegro
Opatika 10, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska
Natpis pisan crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije i hrvatskom irilicom
na kojem se spominje pop Tjehodrag i njegovih pet umorenih sinova pronaen je
2003. g. tijekom sustavnih arheolokih istraivanja na lokalitetu Podvornice u Litanima na jugozapadnom dijelu Livanjskoga polja. Na tom se mjestu kontinuitet
ivljenja i umiranja moe pratiti od vremena rimske antike do kasnoga srednjega
vijeka. Urezan je na tvrdoj, dobro obraenoj, vapnenanoj ploi. Sastoji se od dva
retka teksta s 15 slavenskih leksema. Svi pokazatelji upuuju na zakljuak da je nastao tijekom 12. st. Jedan je od najstarijih natpisa pisanih hrvatskom irilicom. Donosi spomen do sada najstarijega imenom poznatoga popa glagoljaa. Njegova zavidna izvedba (sl. 1.) upuuje na zakljuak da je njegov sastavlja, ba kao i ureziva
slova, bio vrlo vjet pismu odnosno klesarstvu stoljetnim tradicijama na livanjskom podruju.
Kljune rijei: Podvornice, Litani, Livno, Bosna i Hercegovina, Katolika Crkva, popovi glagoljai, hrvatski irilski natpisi, Tjehodrag
Uvod
Sustavna arheoloka istraivanja na lokalitetu Podvornice u Litanima kod Livna,
rezultirala su otkriem rimske nekropole, ranokranskoga kompleksa sastavljenoga
10
M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis
Sl. 1.: Natpis popa Tjehodraga s Podvornica (Litani) kod Livna.

(foto: Zoran Alajbeg)
od dviju bazilika, krsnoga zdenca i nekropole te starohrvatskoga i kasnosrednjovjekovnoga groblja. Kojih 500-tinjak metara sjeverozapadno od Podvornica nalazi se
kasnosrednjovjekovna nekropola sa stecima. Lokalitetom dominira eljeznodobna gradina, koja je u suton antike preureena u utvrdu (castrum). U strunoj je literaturi lokalitet Podvornice bio poznat pod imenom Crkva Sv. Rue. U Litane se
locira Pelva, putna postaja (mansio) s rimske ceste Salona Servitium koja je spajala Dalmaciju s Panonijom.
I. Okolnosti nalaza
Na junom dijelu lokaliteta Podvornice, ispod recentnog humusa u sloju kompaktnog pijeska na dubini od oko 0,40 do 0,80 m, pronalaze se grobovi iz starohrvatskog i kasnosrednjovjekovnog razdoblja. Tijekom dosadanjih est istraivakih
kampanja istraeno ih je 195, iako su istraivanja jo uvijek daleko od zavretka. To
je groblje na redove, s ukopima poredanim od zapada prema istoku. Razvidni su staAnelko ZELENIKA, Groblje, Litani, Livno, Arheoloki leksikon, tom 3, Sarajevo, 1988., 242, br.
22.127.

Usp. Marija MARI, Ranosrednjovjekovne ostruge iz Litana kod Livna, Starohrvatska prosvjeta, ser.
III, sv. 30/2003., 177-184; ISTA, Rezultati arheolokih iskopavanja u Litanima kraj Livna, lokalitet
Podvornice, Obavijesti Hrvatskog arheolokog drutva 37/1, 2005., 74-84; ISTA, Nastavak sustavnog arheolokog iskopavanja na lokalitetu Podvornice u Litanima kraj Livna, Obavijesti Hrvatskog arheolokog
drutva 37/3, 2005., 113-120; ISTA, Pregled dosadanjih rezultata arheolokog iskopavanja u Litanima
kraj Livna, Hercegovina: godinjak za kulturno i povijesno naslijee 20, 2006., str. 25-40; ISTA, Rimska Pelva
u svjetlu dosadanjih rezultata arheolokog iskopavanja u Litanima kraj Livna, Hrvatska misao: asopis
za umjetnost i znanost 39-40/28, 2006., 92-104.

Vukosava ATANACKOVI-SALI, Crkva sv. Rue, Litani, Livno, Arheoloki leksikon, tom 3, 236, br.
22.24; ISTA, Litani kod Livna, antika grobnica na svod s memorijom, Arheoloki pregled 25, 1986., 44.

Ivo BOJANOVSKI, Pelva i Salviae. Prilog antikoj topografiji rimske provincije Dalmacije, Adriatica
praehistorica et antiqua, Zagreb, 1970., 503.; ISTI, Livanjsko polje u kasnoantiko doba, Zbornik, knjiga
1: Arheoloka problematika zapadne Bosne, Sarajevo 1983., 180.; ISTI, Podvornice, Litani-Baruni, Livno,
Arheoloki leksikon, tom 3, 247-248, br. 22.230; Marin ZANINOVI, Livanjsko polje u antici kao primjer
delmatske zajednice, Livanjski kraj u povijesti, Split Livno, 1994., 47; Vejsil URI, Arheoloke biljeke iz Livanjskog kotara, Glasnik Zemaljskog muzeja 21/1909., 171; Maro PETRI, Geografski i historijski
pregled, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnografija, n. s. 15-16/1960.-1961., 21-30; Karlo PATSCH, Novi i
revidirani natpisi, Glasnik Zemaljskog muzeja, 3/1894., 348.
Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)
11
riji i mlai horizont s kontinuiranim ukapanjem. Stariji (starohrvatski) obiljeavaju

nalazi kariica, jednojagodnih naunica, prstenja i ostruga iz vremena od 9. do 12.
st. Mlai horizont karakteriziraju trojagodne i naroskane naunice i kariice. Stariji
obiljeavaju i ukopi po pravilnim redovima, a tijekom mlaeg horizonta, zbog irenja ukopa k istoku i jugu, odstupalo se od takve prakse. Priloge je sadravalo 60-tak
istraenih grobova. Meu njima najzastupljeniji je nakit, posebice naunice i prstenje, noevi, ostruge, avli itd. To je standardni materijal starohrvatske i kasnosrednjovjekovne kulture. Najvie je ukopa u zemljane rake. Dio ih je, posebice iz starijeg horizonta, omeen neobraenim kamenjem. Zastupljeni su i ukopi s okomitim
oblonim vapnenanim ploama. Neki su i s pokrovnim ploama. Manji broj grobnih rak omeen je nizom neobraenog kamenja. Iznad dviju nalaze se monolitni
neobraeni steci. Svi pokojnici polagani su na lea. Veina ih je s rukama pruenim niz tijelo. Nekima su ruke poloene na zdjelicu, prsa, odnosno na trbuh. Najvie
ukopa orijentirano je u smjeru zapad-istok. Jedna skupina iz razdoblja starijeg horizonta izdvaja se s glavom na jugu i nogama na sjeveru te posebnim grobnim prilozima. Ta su odstupanja meu ostalim uzrokovana i ostacima ranokranske arhitekture. Junu ranokransku baziliku i krsni zdenac dijelom su unitili i otetili
upravo ti ukopi.
Meu nalazima s ovoga lokaliteta izdvaja se na dva dijela razlomljena vapnenana
ploa s natpisom na hrvatskoj irilici iz groba br. 21., koju ovaj rad i opisuje. Pronaena je tijekom druge istraivake kampanje, koja je trajala od 1. srpnja do 22. kolovoza 2003. Sluila je kao bona oblona ploa (sl. 2.), u grobu u kojem su jedan
Sl. 2.: Natpis popa Tjehodraga in situ. (foto: Marija Mari)

Ploa se nalazi u lapidarnoj zbirci Franjevakog muzeja i galerije na Gorici-Livno. Inventarni broj: Ka539; dimenzije: 195 x 47 x 11,5 cm; visina slova u prvom retku: 5,5 8, 6 cm, u drugom retku: 5,2 8
cm.

Uz voditeljicu Mariju Mari u iskopavanjima su sudjelovali arheolozi: Angela Babi, Mirela Kujundi
i Ljubomir Gudelj, te dokumentaristi eljka Vrdoljak i Miran Palok.
12
iznad drugoga bila ukopana dva pokojnika. Kostur gornjega bio je netaknut, dok
su kosti donjega u vrijeme istraivanja bile dislocirane ukopom gornjega pokojnika. Gornjem je desna ruka bila poloena na bedrenu kost a lijeva na zdjelicu (sl. 3.).
Antropoloka analiza pokazala je da je gornji kostur pripadao eni umrloj u dobi od
oko 60 godina, a donji mukarcu preminulom izmeu 35. i 40. godine ivota.
U grobu je pronaena samo jedna ovalna kariica od srebra, ravno odsjeenih krajeva (oko 1,8 cm; inv. br.: M-800). Za dataciju nema osobite vrijednosti jer je ovaj tip
kariica zastupljen u gotovo svim starohrvatskim i kasnosrednjovjekovnim grobljima. Izraivan je od bronane, srebrne i bakrene ice. Ova pripada najjednostavnijem i najbrojnijem obliku, koji je imao iroku primjenu na velikom podruju kroz
dugo razdoblje. Najvie se pronalazi na podruju Dalmatinske Hrvatske i zapadne Bosne, u grobovima koji se datiraju u vrijeme od 9. do 12. st. manje se pojavljuje i kasnije, zbog ega se stavlja u iroko razdoblje od 8. do 15. st. Na lokalitetu Sveti Spas u Vrhrici10 see do sredine, odnosno najkasnije do kraja 13. st.11 Na lokalitetu
Podvornice u Litanima zastupljen je i u horizontu s trojagodnim naunicama, koje
su u uporabi bile i do 15. st.
Sl. 3.: Podvornice, Litani, grob br. 21. (crte: eljka Vrdoljak)
Mario LAUS, Rezultati antropoloke analize ljudskog osteolokog materijala s nalazita Litani-Podvornice,
Struni izvjetaj EP 77 03/04, pass.

Duan JELOVINA, Starohrvatska nekropola na brdu Spasu kod Knina, Starohrvatska prosvjeta, ser. III,
sv. 19/1989., Split, 1991., 206; ISTI, Starohrvatsko groblje na Mastirinama u selu Kaiu kod Zadra,
Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 12/1982., 57; Maja PETRINEC, Groblje na Gornjem vrtu u Tugarima,
Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 27/2000., T. II, 3-10, T. III, 1, 5-9; Nada MILETI, Staroslavenska nekropola u Mahovljanima kod Banjaluke, Glasnik Zemaljskog muzeja, 34/1979., T. XIII.

Mate ZEKAN, Srednjovjekovne nekropole, Bribir u srednjem vijeku, Split, 1987., 46; Janko BELOEVI, Osvrt na rezultate istraivanja lokaliteta Crkvina u selu Galovcu kod Zadra u 1989. g., Radovi
Filozofskog fakulteta, 29(16)/1990., 231-239; Janko BELOEVI, Starohrvatska nekropola kod Povljane
na otoku Pagu, Diadora, 5/1970, 203-212, T. III.
10
O lokalitetu: Josip Ante SOLDO, Sveti Spas u Vrhrici, Split, 1990., pass.
11
Nikola JAKI, Kasnosrednjovjekovno groblje kod crkve Sv. Spasa u Vrh Rici. Analiza, Starohrvatska
prosvjeta, ser. III, sv. 23/1996., 143.
13
II. Jezik i grafija

Natpisom popa Tjehodraga prvi se pozabavio Mirko Vidovi, ija interpretacija nema
nikakva uporita u struci. Vidoviev neprofesionalni pristup ovom vrelu rezultirao
je, ne samo njegovim netonim itanjem i krivom interpretacijom, nego i potpuno proizvoljnim datiranjem u drugu polovicu 3. st. poslije Kr.12 Ovaj je natpis pisan
hrvatskom irilicom s elementima glagoljine i latinine grafije. Mijeani glagoljsko irilski spomenici, slini ovom, na hrvatskom podruju pojavljuju se na prijelazu iz 11. u 12. st., a isto irilski koncem 11. i tijekom 12. st. Tijekom 12. i 13. st. irilski spomenici pojavljuju se na priobalnom podruju Zahumlja i Duklje, potom
u Bosni i Rakoj, te u kancelarijama romansko-dalmatinskih gradova: Splita i Dubrovnika.13 Natpisu popa Tjehodraga prostorno su najblii grafit Restoja Miholne
notara, kancelara, komornika, protovestijara i emisara kralja Tvrtka II. Tvrtkovia
(1421.-1443.) i Stipana Tomaa (1443.-1461.) sa sarkofaga iz klaustra franjevakoga
samostana Sv. Ivana Krstitelja u Livnu14 te natpis sa steka iz Lipe kod Livna sa spomenom Radivoja Ilia iz Rame iz 15. st.15 Pisan je relativno pravilnim slovima, osim
to je znak za poluglas pisan kao malo irilino slovo b (b). Za razliku od natpisa iz
Lipe, koji je urezan ujednaenim i itljivim slovima bez estetske vrijednosti, Natpis
popa Tjehodraga izveden je kaligrafski precizno s unaprijed isplaniranim natpisnim
poljem zbog ega djeluje lijepo i skladno. Inae na formu natpis presudno su utjecali sadraj i namjena. Vjerski sadraji urezivani su posebno lijepim oblicima i slovima.16 Natpis popa Tjehodraga pisan je crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije
te je kao takav usporediv sa srednjovjekovnim lapidarnim natpisima pisanim hrvatskom irilicom, nekim hrvatskim irilskim rukopisima, hrvatskoglagoljskim tekstovima, te bosanskim rukopisima 14. i 15. st.
Transliteracija, transkripcija i prijevod na suvremeni hrvatski jezik

a) transliteracija
se leit : p(o)p : thodrag : a e iml : d synov : tere / rd edinm god stry e
b) transkripcija
se leit : p(o)p : thodrag : a (j)e iml : d (= 5) synov : tere / rd (j)edinm

god stry (j)e
c) prijevod na suvremeni hrvatski jezik
tu lei pop tjehodrag imao je pet sinova / su svi u jednoj (istoj) godini bili ubijeni.
Mirko VIDOVI Pokuaj itanja i tumaenja lapidarnog zapisa Litanske ploe, Hrvatski zavjetni kri
/ Svetislav Stjepan Krnjak. 5. proireno i popravljeno izdanje, Ekoloki glasnik, Donja Lomnica, 2004., 127-131;
ISTI, Pokuaj itanja i tumaenja lapidarnog zapisa Litanske ploe - naene na arheolokom lokalitetu blizu sela Litani u Donjem polju kod Livna, Hrvatski zavjetni kri / Svetislav Stjepan Krnjak. 8. popravljeno
i proireno izdanje, Zagreb, 2005., 113-125.
13
Branko FUI, Granina podruja glagoljice i irilice, Braki zbornik, 15/1987., 26.
14
Bono M. VRDOLJAK, Srednjovjekovni spomenici s natpisom na Groblju Sv. Ive u Livnu, Starohrvatska
prosvjeta, ser. III, sv. 30/2003., 242-246, br. 2, sl. 5, 6, 7.
15
a se lei radivoi ili iz rame kovae polanin. Usp. Marko VEGO, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i
Hercegovine, knj. IV, Sarajevo, 1970., 76-77, nr. 260. Vego ita kovapolanin umjesto kovae polanin.
16
Usp. Gordana TOMOVI, Morfologija irilikih natpisa na Balkanu, Beograd, 1974., 13.
12
14
Fonologija
a) Pisanje znaka za poluglas
Na Natpisu popa Tjehodraga znak jor (), tj. stranji poluglas, pojavljuje se sedam
puta, i to uvijek na kraju rijei: leit, p(o)p, thodrag, iml, synov, rd, edinm.
Isti je znak za poluglas potvren i na Povaljskom pragu (1184.): knez;17 ouvan je i
na Natpisu trebinjskog upana Grda (1173.-1189.): knez;18 na Natpisu Kulina bana
iz BiskupiaMuhainovia kod Visokog (1194.): ban, crkv;19 na Humakoj ploi
(prijelaz iz 12. u 13. st.): krsmir, sin, bret, ?ruc,20 na Natpisu kneza Miroslava iz
Omia (1235.): knez, s, bratom, yv(a)nom21 i dr.
Na zapadnom slavenskom prostoru dva jera - prednji, tj. jer () i stranji, tj. jor ()
- najprije su se stopili u jedan samoglasnik koji je potom u nekim jezicima dao e, a
u drugima a. Najstariji hrvatskoglagoljski natpisi biljee samo jedan znak za jerove
- onaj za stranji - jor, npr. Plominski natpis, Valunska ploa, Krki natpis, Baanska
ploa. Na Baanskoj ploi vie je primjera isputanja slabog jera i pojave znaka za
jor, ondje gdje mu nije mjesto, a slino je i u najstarijim hrvatskoglagoljskim rukopisnim fragmentima s kraja 11. i druge polovice 12. st. Jedini hrvatskoglagoljski fragment u kojem se pojavljuju oba znaka za jerove jest Budimpetanski fragment, u kojem se znak za jer pojavljuje samo jedanput, a potvrena su etiri primjera zamjene
jera jorom.22 U Povaljskoj listini koja je pisana hrvatskom irilicom 1250. g. znak za
poluglas uglavnom se pie po tradiciji, iako ga u govoru u to vrijeme vie nije bilo.
Redovito se pie na kraju rijei, takoer i u jakom poloaju, dok se u slabom poloaju gotovo redovito gubi.23
Kad je u pitanju pisanje znaka za poluglas na kamenim spomenicima, treba posebice
biti oprezan. Ureziva slova na kamenu podlogu nije bio uvijek u stanju razlikovati jor i jer. Budui da su ti spomenici izloeni dugotrajnim atmosferskim utjecajima,
ti se znakovi ne mogu uvijek posve pouzdano oitati. Pri tome treba imati na umu,
da su klesari koji su izraivali natpise bili polupismeni ili potpuno nepismeni. Do17
Ivan OSTOJI, Benediktinska opatija u Povljima na otoku Brau, Split, 1934., 60-66; G. TOMOVI, o. c.,
34; B. FUI, Hrvatski glagoljski i irilski natpisi, Hrvatska i Europa. Kultura, Znanost i umjetnost. Svezak
I. Srednji vijek (VII-XII. Stljee). Rano doba hrvatske kulture, Zagreb, 1997., 279.
18
M. VEGO, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. III, Sarajevo, 1964., 13, br. 129; G.
TOMOVI, o. c. 34; B. FUI, Hrvatski glagoljski i irilski natpisi, 276.
19
Pavao ANELI, Revizija itanja Kulinove ploe, Glasnik Zemaljskog muzeja XIV-XVI/1961., 287308; M. VEGO, Zbornik, knj. IV., 70-71, br. 254; Jovan KOVAEVI, Prvi klesari irilikih natpisa na
Balkanu, Glasnik Zemaljskog muzeja XV-XVI/1960.-1961., 313; G. TOMOVI, o. c. 35; B. FUI, Glagoljica na natpisima u Bosni i Hercegovini, Nova et vetera 1-2/1982., 258; ISTI, Glagoljski natpisi, Zagreb,
1982., 96, br. 40; ISTI, Hrvatski glagoljski i irilski natpisi, 277; S. DAMJANOVI, Glagoljica na podruju dananje Bosne i Hercegovine, Spomen-spis. Povodom 90. obljetnice roenja dr. fra Ignacija Gavrana,
Zagreb, 2004., 74-75.
20
B. FUI, Glagoljski natpisi, 200; Milan NOSI, Humaka ploa, Rijeka, 2001., 43; S. DAMJANOVI, o.
c., 74.
21
G. TOMOVI, o. c., 40; B. FUI, Hrvatski glagoljski i irilski natpisi, 280.
22
Milan MIHALJEVI, Slavenska poredbena gramatika, I. dio, Uvod i fonologija, Zagreb, 2002., 209.
23
D. MALI, Staro i novo u jeziku Povaljske listine, Na izvorima hrvatskoga jezika, Zagreb, 2002., 408.
15
bar primjer tomu jest spomenuti natpis sa steka iz Lipe kojem je znak za poluglas u
obliku irilinoga slova b (J), i to dva puta u rijeima: ili i polanin.
Znak za jer i jor na natpisima iz Bosne i Hercegovine nije redovito pisan, pa se iz
toga ne moe zakljuiti potvruju li odreeni znakovi fonemsku vrijednost ili je to
samo znak uvanja tradicije. Stoga se na natpisima nalaze rijei pisane bez zavrnoga poluglasa, ali i s napisanim grafemom za poluglas ak i onda kad zasigurno taj
glas nije postojao u fonolokom sustavu.24 Na veini srednjovjekovnih natpisa pisanih hrvatskom irilicom najei znak za poluglas znak je za jer (), a na Natpisu popa Tjehodraga ouvano je starije stanje, tj. znak za jor (), koji se pojavljuje na
natpisima 12 - 13. st.
U Divoevu evanelju - bosanskom etveroevanelju s poetka 14. st. - jo nema primjera vokalizacije, tj. zamjene s a, jedino se znak za poluglas gubi u slabom poloaju, a katkad i u jakom, npr. u rijei vs.25
U glosama bosanskog evanelja - Srekovieva - koje su pisane u 15. i 16. st., a samo
evanelje u 14. st., poluglas se uva samo na kraju rijei, tj. u slabom poloaju, a ponekad iznimno i u jakom poloaju.26 U Hvalovu zborniku, koji je pisan 1404. g. za
Hrvoja Vukia Hrvatinia (1350.-1416.) i koji je tipian predstavnik jezika bosanske redakcije, karakteristina je inovacijska osobina zamjena poluglasa s a u jakom
poloaju: iad, krotak, lakat, itd. 27
b) pisanje jata - ()
Na natpisima iz Bosne i Hercegovine u nekim uestalijim rijeima pie se jat (),
npr. lto, vrno (u frazama o vjernoj slubi), kao i u oblicima glagola biti: bh, be,
takoer i u osobnim imenima jat dolazi u irokom vremenskom rasponu od imena
Grada, Radomr itd.28 U mlaim se natpisima nalazi u vrijednosti sekvence ja,
npr. u imenu osto, kao i u rijei dik. Ta je grafijska osobina obiljeje bosanske redakcije staroslavenskoga i odraz je njezine veze s glagoljicom.29 Uz takav tip uporabe jata, kao grafema koji je nadivio oznaeni fonem, u leksemima se esto pojavljuje ikavska zamjena: lito, bie, vira, bilig, svita, neviste... Primjerice, na boljunskim su
natpisima kod Stoca (iz sredine 15. st.) potvreni leksemi s ikavskom zamjenom jata
(): sie, usie. Takoer i na Natpisu vojvode Radoja iz Radimlje: sie lei dobri radoe
sin voevode stipana n(a) svoi batini na batnogah si bilig postavi na me brat moi
Darija GABRI-BAGARI, Crkvenoslavensko i narodno u bosanskohercegovakim epigrafskim
spomenicima od 12. do 18. stoljea, Drugi Hercigonjin zbornik, 1/2005., 116.
25
I. GRICKAT, Divoevo jevanelje, Junoslovenski filolog, 25/1961.-1962., 258.
26
Herta KUNA, Jezine karakteristike glosa u bosanskom jevanelju iz Srekovieve zaostavtine,
Slovo 25 26/1976., 220 - 221.
27
H. KUNA, O jeziku i pismu Hvalovog zbornika, Zbornik Hvala krstjanina, transkripcija i komentar, Sarajevo, 1986., 16.
28
Darija GABRI-BAGARI, o. c., 117.
29
H. KUNA, Neke grafijske osobine bosanskih srednjovjekovnih kodeksa u odnosu prema staroslavenskoj glagoljskoj grafijskoj tradiciji, Nahtigalov zbornik ob stoletnici rojstva, Ljubljana, 1977., 156.
24
16
voevoda petar.30 Na Natpisu popa Tjehodraga () je ouvan na pravilnom mjestu

u rijeima: thodrag, iml, edinm, god. Jedino u rijei rd se nalazi na mjestu
e, odnosno kao refleks glasa .
Ikavska zamjena jata potvrena je u nekim hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama ve od 13. st., a ee od prve polovice 14. st. Na akavskom je podruju ikavsko-ekavska zamjena potvrena od 1309. g.31 Iako je grafija Y za vrlo dosljedno
ouvana u hrvatskoglagoljskim liturgijskim rukopisima 14. i 15. st., ikavski i ekavski refleksi jata vrlo se rano pojavljuju, ve u fragmentima: u Fragmentu Djela Pavla i Tekle (13. st.), Pazinskim fragmentima (poetak 14. st.), Splitskom fragmentu misala (poetak 13. st.).32 U Splitskom fragmentu misala tretiranje jata pokazuje veliku
premo ikavskoga refleksa, npr.: divu, div, priistu, vik, bie, viste, ispovidnika. Iz
toga proizilazi da pisar vie nije znao razlikovati glasove i i, jer je izgovor tih dvaju
glasova bio slian. Taj snaan prodor ikavizama, prema Vjekoslavu tefaniu, jedan
je od presudnih argumenata za smjetaj toga fragmenta. Ovaj se spomenik mora
smjestiti u podruje snanog prodora pomlaene fonetike i morfologije u crkvene
tekstove, a to je Bosna. Ovdje se njegovi ikavizmi - u okviru ostalih pojava - mogu
da opravdaju ve barem u prvoj polovici XIII st.33 U Divoevu evanelju s poetka
14. st. jo nije dolo da zamjene s i, odnosno ikavizacije, jer se znak rabi samo
za glas i za skupinu ja.34 Kako se na Natpisu popa Tjehodraga znak dosljedno pie
na mjestu glasa jat, osim primjera rd, moe se pretpostaviti da je taj tekst pisan
prije prodora ikavizama na ovo podruje, tj prije 13. st.
c) Znak za jeri - y ()
Zanimljivost je na fonetsko-fonolokoj razini, odnosno znak starine, da se na ovom
natpisu ouvao znak za vokal y, i to dva puta: synov, stry. Meu starijim natpisima
pisanim hrvatskom irilicom y je ouvan na Natpisu upana Grda iz Trebinja i Povaljskom natpisu. Taj se znak iznimno rijetko pojavljuje na stecima 14 - 15. st., primjerice na Natpisu iz Boljuna (oko 1477.): se pisa obr(a)d p(o)povlna syn na
grubau.35 U povijesti slavenskih jezika taj se fonem stopio s fonemom i, i to u svim
junoslavenskim jezicima, te u ekom i slovakom. Prema stanju u najstarijim hrvatskoglagoljskim fragmentima, moe se zakljuiti, da je stapanje y i i zavreno najkasnije koncem 11. ili poetkom 12. st.36 Grafem y u Povaljskoj listini, kao i u veini
irilskih spomenika onog vremena upotrebljava se vie ili manje pravilno, ali je neizbjeno njegovo makar sporadino preklapanje s i. U Povaljskoj listini y se najbolje
Marko VEGO, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. I, Sarajevo, 1962., 69.
Dalibor BROZOVI - Pavle IVI, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Zagreb, 1988., 9.
32
M. MIHALJEVI, Generativna fonologija hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika, Zagreb, 1991., 56.
Vjekoslav
TEFANI, Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo, 6 8/1957., 89.
33
34
I. GRICKAT, o. c., 255.
35
M. VEGO, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. II., Sarajevo, 1964., 21, nr. 64. Vego
nije prepoznao ovaj grafem, tj. transliterirao ga je kao i, iako je posve razvidno da je to znak za y, koji
se sastoji od znaka za poluglas () i jednog znaka za i, koji ovdje nalikuje kriu.
36
M. MIHALJEVI, Slavenska poredbena gramatika, 212.
30
31
17
uva u pojedinim nauenim gramatikim oblicima, primjerice kod glagola biti i kod
zamjenica, npr. byh, byly, by, bysta, bye, vy, ty.37 U Divoevu evanelju vokal y se vrlo
esto zamjenjuje vokalom i u svim poloajima, ipak ta promjena nije provedena posve dosljedno, tj. nalazimo i primjere s y: ezyk i ezik. Ipak, takvih je zamjena u Divoevu evanelju znatno manje nego u kasnijim bosanskim evaneljima, npr. Nikoljskom, Daniievu, itd.38
Morfologija
Na morfolokoj razini arhainost Natpisa popa Tjehodraga najoitija je kod glagolskih oblika. Formulacija a se lei, ili se lei uobiajena je sintagma koja se pojavljuje na veini natpisa na stecima u Zborniku srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I-IV, Marka Vege (1907.-1985.). To je reenica u 3. licu jednine prezenta koju
urezuje onaj tko izrauje natpis: ovdje lei ... Meu ukupno 190 primjera sa srednjovjekovnih natpisa u kojem se navodi taj glagol, 179 je primjera a se lei ili se lei, tj.
3. lice jednine prezenta, a svega devet primjera otpada na aorist: a se lee na obradovia grobnici - Svitava, a se lee herak na svoi batini na plemenito - Derani, a se
lee veselica - Grdijevci, itd. Dva se primjera izdvajaju: leati: tug(o moja a) mnogo
(li ti mi je) le(ati) - Natpis iz Kaia (1451.-1453.) i leiju: sie dobri leiju - Natpis iz
Kalinovnika (16. st.). Oblik se lei utjecaj je narodnoga govora, odnosno to je mlai oblik u odnosu na onaj iz knjievnoga, crkvenoslavenskoga jezika koji bi glasio se
leit. Taj je stariji oblik potvren u spomenutom izdanju srednjovjekovnih natpisa samo u jednom primjeru: se leit dragc tihmili kdi hth biti tgi ne bih natpis iz Kalesije (juno od Tuzle) iz 15. st.39 Da je formulacija se leit ili sde leit
bila uobiajena na starijim irilskim natpisima, potvruje natpis iz Preslava u Bugarskoj (976.-1001. g.): sde leit mosti rgubylja ...40 Znak koji upuuje na arhainost ovog teksta, odnosno crkvenoslavenski jezik, na morfolokoj razini jest i
ouvanost participa prezenta aktivnoga u 1. licu singulara za muki rod: stry e. Kod
glagola je pomlaenost, odnosno mlaa jezina pojava oblik (j)e u odnosu na stariji oblik koji je glasio (j)est.
I dok se ranije smatralo da su epigrafski spomenici pisani narodnim jezikom, a crkvenoslavenske su jezine osobine prisutne samo u invokacijama i zavrnim klauzulama isprava, novija istraivanja Darije Gabri-Bagari pokazuju da su spomenici nastali na bosanskohercegovakom podruju u srednjem vijeku pisani jezinim
izrazom u kojem se prepliu narodni elementi s crkvenoslavenskim ovisno o sadrajno-stilskim zahtjevima.41 To je interferiranje prisutno na veini natpisa na stecima koji su nastali od sredine 14. do kraja 15. st., npr. Natpis vojvode Masna iz Donje
D. MALI, Staro i novo u jeziku Povaljske listine, 407.

I. GRICKAT, o. c., 258.
39
M. VEGO, Zbornik, knj. IV., 130 -131. Taj je natpis neprecizno transliteriran, tj. on uva znak za meki i
tvrdi poluglas, to nije naznaeno u izdanju.
40
G. TOMOVI, o. c., 32.
41
Darija GABRI-BAGARI, o. c., 125.
37
38
18
Drenice kod Mostara,42 Natpis Vignja Miloevia s Koerina kod irokog Brijega,43
Natpisi iz Brotnja,44 natpisi iz Boljuna kod Stoca, itd. Meutim, to se ne odnosi na
Natpis popa Tjehodraga, koji je pisan crkvenoslavenskim knjievnim jezikom bez
udjela govornih elemenata, to je jo jedna potvrda o njegovoj arhainosti.
Leksik
Natpis popa Tjehodraga sastoji se od ukupno 15 leksema, 64 znaka odnosno 19 razliitih slova. Sve su to slavenski leksemi, osim jedne stare posuenice - leksem pop.
Na leksikoj su razini zanimljivi leksemi: p(o)p, thodrag, se.
pop - sveslavenska rije, koja oznaava sveenika Rimske i Grke Crkve. Za ovaj
leksem veina slavista dri da je sveslavenska posuenica iz starovisokonjemakog,
a od grkoga sa znaenjem otac. Od iste je grke rijei, a prema latinskoj
adaptaciji nastao i leksem papa u 3. st. - biskup, a od 6. st. rimski biskup. Leksem pop
nije mogao ui u slavenske jezike preko balkanskog latiniteta, ve su taj termin uveli slavenski apostoli Konstantin-iril (oko 826.-869.) i Metod (oko 812.-885.) kao
misionari, najprije u Moravskoj, odatle se proirio zajedno s misionarima u hrvatski i bugarski, a potom u maarski i rumunjski. Taj leksem u unutranjosti ponekad
ima pejorativno znaenje zbog asocijacije na pravoslavlje, ali na otocima nema takvo znaenje.45 U hrvatskoglagoljskim se tekstovima, takoer, esto pojavljuje (za lat.
presbyter), od najstarijih misala i brevijara do ritualnih tekstova.
U misalima i brevijarima: gl(agol)et prosto pop or(a)ciju - Brevijar Vida Omiljanina (iz 1396. g.), f. 13c, i potom pop s aknom svlcite oltare - Brevijar Vida Omiljanina, f. 236a, i opet pop pripravit se sluiti misu - Brevijar Vida Omiljanina, f. 43d,
potom bl(agoslo)vit vtvie i c(v)ti p(o)p gl(agol)e - Misal vatikanski etvrti (najstariji
hrvatskoglagoljski misal s poetka 14. st.), f. 70a, ponet p(o)p stoe s kriem vn pri
vrath - Misal vatikanski etvrti, f. 72b, i potom p(o)pi poidu po dva i stanu na kolenu
pred oltarem i priemljut popel - Misal vatikanski etvrti, f. 25b/c.
U ritualima: in krstiti dite pop naret ime nemu i pitai dit(e)ta pop ovako ... pitai
pop esa prosii od cr()kv b(o)ie rci kum vr b(o)ie pitai pop .... - Klimantoviev ritual (1501- 1512.), f. 152v, potom pop okrip(i)t kriem bl(agoslovle)nu vodu
- Ritual senjski (1507. ili 1508. g.), f. 25r, Sada imei pop rotiti junaka i divicu ime ispitavi ednomu i drugomu da imata drati veru zakonom s(ve)te rimske crikve a za svedoastvo popu ki bl(agoslo)vla prsten i zatim rci - Ritual senjski, f. 44r, znamenie
mlad(e)nac pop nar(e)et - Ritual senjski, f. 34v.
Marinka IMI, Natpis vojvode Masna iz Donje Drenice, Hercegovina: godinjak za kulturno i povijesno naslijee, 20/2006., 41-62.
43
M. IMI, Jezik i pismo Koerinske ploe, Vitko: asopis Matice hrvatske iroki Brijeg, god. III, 4/2004., 5
12; ISTO, Zbornik Viganj i njegovo doba, iroki Brijeg Koerin, 2004., 93-105.
44
M. IMI, Jezik natpisa na stecima u Brotnju, Brotnjo: zbornik, 4/2006., 50-76.
45
Petar SKOK, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III., Zagreb, 1973., 8-9.
42
19
U zbornicima: ako ki pop bl(agoslo)vlaet dva krat enitvu dvakrat ednomu (lov)ku
rd pogublaet - Petrisov zbornik (1486.), f. 146v, drugo prozvitr ko es(t) pop ne mor
se zakonom oeniti - Petrisov zbornik, f. 137v.
Zanimljivo je da je u jednom primjeru ouvan i leksem popovica: i ree mihovil se
sut popovice ke gredut zamu po umrti popov - Petrisov zbornik, f. 334v.46
Leksem pop potvren je i u Razvodu istarskom, tekstu kojemu je prvi sloj nastao
1275. g.: pop Mikula plovan Gologorice.
U spomenutom Veginom Zborniku srednjovjekovnih natpisa, I-IV meu ukupno 325
natpisa leksem pop pojavljuje se sedam puta:
... az pis(a)h pro(dan?) pop - Podbreje kod Zenice - poslije 1193. g.;47
m(ise)ca marta 11. prstavi se raba b(o)ija m(a)rija a zovom d(i)v(i)ca popa dabi(i)va
podruije va l(e)to 1231. - Vidotak kod Stoca, 1231. g.;48
se lei ovo? r(ados)av kotmri na svojeji zemlji na plemenitoj pisa pop pribislav
- Kaljina kod Podromanije, druga polovica 14. st.,49
a se sn popa Bogina - Police kod Trebinja, 14. - 15. st.;50
si hram po(no)vi pop vuosav a s nem hrist(ja)ni boiji marko kami sapisa (tisu)sto
474 - Panik kod Bilee, 1474. g.;51
... a to pisa gojin pop Trnjaka u Tobutu - 15. st.;52
a sei lei dena mati popa vukaina - Velika Gareva kod Gacka, 15. - 16. st.53
I na hrvatskoglagoljskim natpisima esto se pojavljuje rije pop:
1602. pop() Luka - natpis na kamenoj preslici zvona na crkvi sv. Pankracija u Brkau,
1607. maja. pop Ivan Vali - natpis na nadvratniku jedne kue u Brseu,
(v) to vreme be plovan pop Martin Lui - natpis iz 16. st. iz Boljuna na spoliju u
ogradnom zidu pred jednom kuom.54
thodrag jedino je osobno ime na ovom natpisu. To je ime dio sveslavenske batine. Prema klasifikaciji Petra imunovia, moe se ubrojiti u sloena dvolana imena. Ova vrsta slavenskih imena spominje se u spisima bizantskoga cara KonstantiPrimjeri iz Grae za Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije iz Staroslavenskoga instituta u
Zagrebu.
47
M. VEGO, Zbornik, knj. IV, 66-67, br. 252; G. TOMOVI, o. c. 35-36; B. FUI, Hrvatski glagoljski i
irilski natpisi, 278.
48
M. VEGO, Zbornik, knj. II, 10-11, br. 53.
49
M. VEGO, Zbornik, knj. IV, 40-41, br. 229.
50
M. VEGO, Zbornik, knj. III, 16-17, br. 134.
51
52
M. VEGO, Zbornik, knj. IV, 122-123, br. 301.
53
54
B. FUI, Glagoljski natpisi, 108, 109, 100.
46
20
na VII. Porfirogeneta (905.-959.). Nerijetko ih nose i starohrvatski vladari: Vieslav

(oko 800.), Ratimir (829.-838.), Trpimir (845.-864.), Zdeslav (878.-879.), Branimir
(879.-892.), Muncimir (892.-910.), Tomislav (910.-930.), Drislav (969.-997.), Zvonimir (1075.-1089.) i dr. U Povaljskoj listini - iznimno vrijednom vrelu za prouavanje hrvatske antroponimije - sloena imena ine petinu ukupnih narodnih imena, a
u Sumpetarskom kartularu, koji je stoljee stariji od Povaljske listine, ta su imena kudikamo brojnija, a izbor zavrnih sastavnica jo bogatiji.55 Svako je ime povijesno i
jezino vrelo, svako ime i svaki pridjevak imenu uvjetovani su povijesnim, biolokim, drutvenim i jezinim razlozima. Imena su odraz materijalnog i duhovnog svijeta kraja i naroda, te izraavaju socijalni poloaj i kulturni domaaj toga puka. U
imenima se zrcali cjelokupna slika drutva.56 Ime thodrag nastalo je prema slavenskoj osnovi tho i sufiksu drag. I u Povaljskoj listini sva dvoslona imena imaju slavensku osnovu i slavenski sufiks. Iako u tom tekstu nije potvreno slino ime meu
sloenim imenima, kod druge vrste, tj. izvedenih imena sufiksalne tvorbe, potvrena su dva imena od iste osnove: Thoj i Ten.57 Ni u popisu sloenih narodnih imena i prezimena Tome Maretia ne nalazimo ime thodrag, ali u priloenom popisu
niz je slinih imena i prezimena, tj. s osnovom tho-/tiho-, to pokazuje da je to bila
plodna osnova za tvorbu imena i prezimena: Tihobrat, Tihomil, Tihomir, Tihorad,
Tihoran, Tihosav, Tjehomil, Tjehorad.58
se - na arhainost na leksikoj razini upuuje pokazna zamjenica se: se leit, a ta se
formulacija esto rabi na poetku ili na kraju natpisa, u ustaljenim sintagmama odnosno (pokazne zamjenice s, si, se): s/sa/si bilig, si kami, ali i u nevezanoj uporabi:
se crki, sei knige, se zida.
Grafija
Natpis popa Tjehodraga pisan je u dva retka pravilnim slovima, kapitalnoga tipa. Na
poetku natpisa urezan je kri. Uz verbalnu, nalazi se i simbolina invokacija kojom zapoinje veina natpisa, primjerice: va ime o(t)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha,
npr. na Humakoj ploi, na Drenikom natpisu, na Koerinskom natpisu itd. Rijetki
su natpisi na stecima koji ne poinju znakom kria. Tako zapoinju i svi pisani dokumenti kraljevskih i plemikih kancelarija tijekom cijeloga srednjega vijeka. Kri
je najei ukras meu svim simbolima i ukrasima na stecima naega podruja. To
dovoljno govori o kranskom kontekstu u kome se kultura steaka jedino i mogla
pojaviti.59
U grafiji slova najodlunija je odrednica duktus, tj. broj, redoslijed i smjer kontinuiranih poteza perom, koji su neophodni kako bi se oblikovalo neko slovo, a ne sluPetar IMUNOVI, Antroponimijski sustav Povaljske listine i Povaljskog praga, Braki zbornik,
XV/1987., 137.
56
P. IMUNOVI, o. c., 147.
57
P. IMUNOVI, o. c., 135, 146.
58
Tomo MARETI, O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, Rad JAZU, LXXXI/1886.,
129.
59
Miroslav PALAMETA, Strukturalni elementi u epigrafici sa steaka, Motrita, 23/2003., 100.
55
21
ajni potezi pisareve ruke. Duktus je slikovito reeno anatomija slova.60 Natpisi su
za paleografiju sekundarna graa, jer njih ne klee autor natpisa, nego nepismeni ili polupismeni klesar. Klesar pri tome kopira predloak i postupa s njim kao sa
slikom. Klesar nastupa stvaralaki kao sa svakom likovnom tvorbom, pa iz toga s
estetskog gledita esto nastaju lijepi, dekorativni oblici, no s gledita itkosti i jasnoe poruke ta dihotomija autora i izvodioca uklesanog teksta neminovno raa klesarskim grekama, deformacijama slova. Uz to i sam materijal - otporni kamen i tvrdo
eljezo klesareva alata - utjeu na promjenu karaktera slova na natpisu, a sve to brie
izvorni duktus ili ga ini manje oitim. Stoga se moe ustvrditi da je redovito duktus
slova postojao na predloku; na natpisu ga nema ili ga u slovima natpisa samo nasluujemo.61 Na natpisima moemo govoriti o morfologiji i grafiji slova.
Morfologija slova epigrafskih spomenika obuhvaa razvoj pojedinih oblika slova na
natpisima, sustav ligatura, kronoloke tablice, razvoj pojedinih grafema kroz stoljea, ralambu oblika slova, stil natpisa itd. Postavlja se i pitanje ovisnosti grafije natpisa o materijalu, odnosno grai na kojoj se pie, urezuje, u ovom sluaju kamenu,
odnos rukopisnoga pisma prema epigrafskome. Prije izrade teksta klesari su morali
obraditi natpisno polje, tj. podijeliti ga na redove, to se vidi na nekim natpisima, a
ponekad su oznaavali i visinu slova. Za razliku od rukopisa, odnosno knjiga, u epigrafskome pismu, isti oblici slova ive prilino dugo, tj. sporo se mijenjaju.
Pri opisu Natpisa popa Tjehodraga najprije se navode pojedini oblici grafema i njegova obiljeja u staroj irilici, poevi od prvih poetaka epigrafike do 16. st., prema opisu Gordane Tomovi, i to na temelju natpisa s podruja Bugarske, Makedonije, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Dalmacije. Natpisi s podruja Bosne i
Hercegovine i Dalmacije, tj. oni pisani hrvatskom irilicom, ovdje se ne mogu svrstati jer su pisani zasebnom vrstom irilskoga pisma. Hrvatska se lapidarna irilica i po broju i po obliku grafema razlikuje od svih irilskih sustava i kroz sedam ili
osam stoljea pokazuje svoj poseban razvoj. Razlika izmeu hrvatske irilice i srpske irilice nije nita manja nego to je izmeu srpske i bugarske, odnosno srpske i
ruske irilice.62
Sva su slova na Natpisu popa Tjehodraga lijepo i pravilno urezana, u kapitalnoj izvedbi. Slova koja imaju polja pravilnoga su trokutastoga oblika: a, v, d, r, $, , osim
slova O koje je uglato.
Slovo A (a) - u irilskim natpisima od 10. do 15. st. postoje dva osnovna oblika slova
A: omasto a i ravasto A. Obje se varijante pojavljuju od 13. st. na raznim natpisima i u razliitim varijantama, koje vie pokazuju umijee klesara, nego stil i vrijeme.
Omasto a neznatno je starije od ravastoga i prevladava u spomenicima tijekom
cijeloga srednjega vijeka.63
B. FUI, Glagoljski natpisi, 7.

B. FUI, o. c., 7.
62
Vinko GRUBII, Grafija hrvatske lapidarne irilice, Mnchen Barcelona, 1978., 111, 13.
63
60
61
22
Grafem A na natpisima pisanim hrvatskom irilicom vrlo je raznolik, a najee je

sastavljen od jedne vertikale koja je nagnuta ulijevo i polukruia smjetena na razliitoj visini vertikale, odnosno stabla. Umjesto kruia est je elipsasti oblik, a rjei trokut, koji je ponekad smjeten uz sam vrh stabla, pa nalikuje brojki etiri (4),
primjerice na Blagajskom natpisu iz 1194. g.64 Grafem A na Natpisu popa Tjehodraga slinoga je oblika kao onaj na Blagajskom natpisu, samo je neto otrijih linija od
njega.
Slovo V (v) - u irilskim natpisima postoje etiri osnovna oblika slova V: s uspravnim stablom i petljicama koje se spajaju, s petljicama koje se ne spajaju, kvadratino V, slino poloenom slovu A. U natpisima pisanim hrvatskom irilicom najee
je kvadratino V, koje se pojavljuje od 14. st., a V koje podsjea na uobijeno majuskulno latinino B nije esto. Upravo je takav grafem na Natpisu popa Tjehodraga, i
to prilino otrih linija kao i ostali grafemi, to su zapravo dva trokutia. Grafem V
ustavnoga je karaktera s petljicama koje su spojene, a donja je vea od gornje.
Slovo G (G) - ovaj posve jednostavan grafem sastavljen od jedne okomite i jedne vodoravne linije koja ide od stabla na desnu stranu i s njim redovito ini pravi kut ouvao se bez velikih promjena na natpisima kroz srednji vijek, a na Natpisu popa Tjehodraga takoer je posve pravilan, bez nekih osobitosti.
Slovo D (d) - oblik slova D u irilici se od 10 do 15. st. dosta mijenjao. Razlikuju se
tri vrste slova D (d): 1. najstariji oblik, dananji izgled irilinoga D, 2. neto mlae D, u obliku dananjega slova A, 3. rukopisni oblik. U natpisima na stecima najei je ovaj drugi oblik slova D, odnosno onaj nalik latininom A, u kojem su ravaste linije neto rairenije nego kod A. Te linije, odnosno rave ponekad nalikuju
obliku zvona. Rave slova D najee tvore trokutast oblik, a rjee etverokut, npr.
na Natpisu kneza Radivoja Vlatkovia iz Opliia kod Stoca. Stilizacija toga grafema
razliita je od klesara do klesara, tako, primjerice, Semorad - majstor koji je izraivao spomenike u okolici Stoca (Boljuni), u drugoj polovici 15. st., slovo D klee kao
pravilno latinino A, primjerice: pie semorad, a se lei lubica vlatkovica pie semorad, itd.65 esto je taj grafem sastavljen od triju trokuta, pri emu je gornji dio vei
trokut, a rave sa spojnicom ine dva manja trokuta. D na Natpisu popa Tjehodraga
odgovara onom prvom, odnosno najstarijem obliku toga grafema: gornji dio je trokutastoga oblika iznad kojega je povuena ravna linija, on je podignut na sredinu
linije pisanja na dvije rave koje ine etverokut s otvorenom stranicom. Na Koerinskoj ploi takoer je iznad trokutastoga slova D povuena linija, to je ukras i zavretak grafema. Na Natpisu popa Tjehodraga grafem D pojavljuje se pet puta, on je po
svojim karakteristikama uvijek isti, osim to je grafem koji oznaava brojku 5 neto
ui, a onaj posljednji najiri je. ini se, da je do toga dolo zato jer klesar nije unaprijed rasporedio slova, tj. isplanirao polje za pisanje, pa je u prvom retku stisnuo slova, a u drugom mu je ostalo praznog mjesta. Taj prazan prostor, takoer, moe znaiti da je klesar namjeravo uklesati jo neki tekst. Oita je slinost u pisanju slova
D izmeu Natpisa popa Tjehodraga i Blagajskog natpisa iz 1193. g. Razlika je samo u
64
65
V. GRUBII, o. c., 44.

23
tome to na Blagajskom natpisu rave nisu tako visoke, kao na Natpisu popa Tjehodraga. Iznad slova je kukica, koja se vrlo esto nalazi na natpisima poevi od Trnovskoga natpisa iz Bugarske (iz 1230. g.), a od polovice 13. do polovice 14. st. je na gotovo svim natpisima.66
Slovo E (e) - na irilinim natpisima ima dva oblika: stariji, srpasti, i mlai uglati.
Prvi se put uglato E pojavljuje na Trnovskom natpisu iz Bugarske 1230. g., a potom
rjee do konca 15. st.67 U hrvatskoj lapidarnoj irilici taj grafem karakterizira veliki
broj inaica. Moe imati stablo u obliku okomite, uspravne ili krune linije, a srednja
linija redovito ide iz sredine stabla. Linija koja ini stablo moe biti uspravna, kruna ili slomljena. Ponekad je taj grafem, uglati ili obli, u obliku brojke 3, to je zapravo
glagoljsko E (E). Takav je primjer i na Natpisu popa Tjehodraga, tj. to je posve uglasti oblik grafema E koji je okrenut na lijevu stranu, tj. kao u glagoljici. Da to nije sluajnost, nego posve ustaljen nain pisanja, odnosno klesanja, potvruje injenica da
je na ploi potvreno est posve identinih grafema. Isti je grafem, tj. glagoljsko E i
na Humakoj ploi. Glagoljskom utjecaju na Natpisu popa Tjehodraga moe se pripisati i oznaavnje broja 5 slovom D. Osim oblika slova D, na natpisima pisanim hrvatskom irilicom ima i drugih karakteristika, odnosno utjecaja glagoljine grafije.
Primjerice: irilino V ponekad ostavlja dojam da je samo jedan dio glagoljinog V.
Glagoljski je utjecaj oit i u inaicama slova Z, a svakako to vrijedi za erv (\) koji
je napravljen po uzoru na glagoljsko \. Grafem T esto je blii glagoljskom ekvivalentu, nego bilo kojem obliku u irilinom sustavu. Grafem P takoer se svojim
izgledom pribliava glagoljskom sustavu.68
Slovo (`) - u razvoju irilinoga pisma postoji nekoliko osnovnih tipova slova :
1. najstariji oblik su dvije linije koje se sijeku, s jednom okomitom (od konca 10. do
sredine 13. st.), varijanta takvoga slova pojavljuje se npr. na Natpisu Taraha Boljunovia iz 2. polovice 15. st., 2. slovo dvije prekriene crte bez okomice, slino irilinom H, odnosno X, poznato od 14. st., a poseban je oblik slova s polukrunim
kracima koji se pojavljuje poetkom 11. st. pa sve do 15. st., 3. tip slova umjesto
gornjih krakova ima vodoravnu crticu, poznat je od 1231. g. Natpis Marije Divice. 4.
oblik je najrjei, a sastoji se od dva uspravna luka s vodoravnom crtom u sredini.69
U natpisima pisanim hrvatskom irilicom taj grafem takoer ima veliki broj inaica, najee je u obliku dvaju nasuprot okrenutih C, izmeu kojih je okomita linija.
Umjesto okomite linije esto je vodoravna koja presijeca ta dva nasuprotna C. Druga je inaica toga grafema samo dvije prekriene linije razliitih veliina, koje podsjeaju na X. Najei je taj grafem u obliku zvjezdice s razliitim brojem krakova.70
Na Natpisu popa Tjehodraga grafem ima jednu okomitu liniju na kojoj su dva prilino uglata kvadrata s otvorenom gornjom stranom, najsliniji je onom obliku s polukrunim bonim kracima koji se pojavljuje poetkom 11. st. na Bitolskoj ploi, to je
G. TOMOVI, o. c., 18 - 19.
68
69
70
V. GRUBII, o. c., 55 - 56.
66
67
24
najea inaica slova poznata sve do 15. st. Taj se oblik na Natpisu popa Tjehodraga razlikuje jedino po tome, to su mu krakovi uglati. Na srednjovjekovnim natpisima pisanim hrvatskom irilicom ne nalazimo slian grafem , a u priloenoj tablici
u knjizi G. Tomovi slian je znak na spomenicima 14. st., ali on nije tako uglat.
Slovo I (I) - oblik slova I u irilskim se spomenicima malo mijenjao. I u natpisima
hrvatskom irilicom grafijske su varijante toga grafema prilino siromane. On je
obino oblikovan kao latinino majuskulno H te se tako razlikuje od N. Na natpisu iz 1193. g. (Podbreje kod Zenice) grafem I oblikovan je od jedne okomite linije,
... ali o kronologiji inaica ovog grafema ne moemo nita zakljuivati, jer Humaka ploa poznaje samo oblik H za I. Svejedno, moglo bi se ipak pretpostaviti, da su te
dvije inaice jedno vrijeme mogle sporadiki postojati i u lapidarnoj irilici. injenica da je oblik H potisnuo oblik I moe se objasniti tim, to je, s jedne strane, oblik
H bio bogatiji obaveznim razlikovnim sastojcima, a, s druge pak strane, bio je daleko
prikladniji ligaturama, u koje vrlo esto ulazi ovaj grafem.71 Da je grafem I u obliku
jedne okomite linije, odnosno latinino I, u natpisima pisanim hrvatskom irilicom
vjerojatno starija inaica, potvruje injenica da je taj oblik tri puta urezan na Natpisu popa Tjehodraga: leit, iml, edinm, i dva puta u grafemu Y: synov, stry.
Slovo L (L) - esto je oblikovano kao prema dolje obrnuto latinino V. Linije koje se
ravaju inei otri kut katkad se ne sastaju izravno, nego ih spaja vodoravna linija,
takav je L na Natpisu popa Tjehodraga: leit, iml.
Slovo M (M ) - karakteristika je slova M u irilici obilje oblika koji se esto nalaze i
na istom natpisu. U natpisima 10. i 11. st. karakteristino je slovo M sa zaobljenom
srednjom linijom koja oblikuje trbuh slova, isti se oblici pojavljuju i kasnije. Koncem 12. st. slovo M dobiva vie uglasti trbuh a strane su uspravnije, varijanta toga
tipa ire je i nie M kosih strana, koje se ponekad sijeku, a pojavljuje se u natpisima
u drugoj polovici 14. st. u Bosni, Srbiji i Bugarskoj. U natpisima pisanim hrvatskom
irilicom taj grafem pokazuje veliku raznolikost, pri emu posebice treba obratiti
pozornost na dvije obavezne sastavnice koje su redovito spojene i podsjeaju na dva
irilina L, primjerice Natpis vojvode Masna iz Donje Drenice (polovica 14. st.). Prilino esto taj je grafem urezan tako da linija poinje s lijeve strane te se sputa inei tako elipsast oblik po prilici do one toke odakle je i poela, te se nastavlja vodoravnom linijom, pa s desne strane ini isti onakav oblik kakav je i s lijeve strane.
Kronoloki bi takvo M moglo biti starije, a umjesto oblih oblika mogu se nai i uglasti, npr. Humaka ploa, Natpis iz Huma kod Trebinja.72 Na Natpisu popa Tjehodraga
dva su razliita grafema M, prvi je u rijei iml, on je nalik na dva spojena irilina
L prilino otro sputenih linija, drugo je M u rijei edinm, ono je slinije onom
M na Humakoj ploi i vjerojatno starije.
Slovo N (N) - u irilici se razlikuju dva osnovna oblika grafema N: ustavni i brzopisni. Prvi oblik stariji je i prevladava u natpisima od konca 10. do konca 15. st. Srednja linija kod slova N najee ide slijeva nadesno, npr. na Humakoj ploi i Natpisu
71
72
V. GRUBII, o. c., 58 - 59.

M. VEGO, Zbornik, knj. III, 8, 9, nr. 124.
25
Vignja Miloevia s Koerina (1404. g.), ali moe biti i obrnuto, takav N potvren je
od polovice 14. do osamdesetih godina 15. st., primjerice Natpis iz Doljana kod apljine, Natpis iz Kalesije kod Tuzle. Na Natpisu popa Tjehodraga grafem N urezan je
dva puta: synov i edinm, i to tako da dijagonalna linija ide s lijeva na desno, neto
nie od vrha lijeve do neto vie od donjeg zavretka desne okomice, tj. slino kao
na Natpisu Vignja Miloevia.
Slovo O (O) - u hrvatskoj lapidarnoj irilici, kao i u drugim irilinim sustavima
postojala su dva osnovna grafema omikron i omega. Oni su podjednako esto rabljeni, ali omega je neto ei u invokacijama: va ime o(t)ca i s(i)na i sv(e)t(a)go
d(u)ha, to se moda moe objasniti invokacijskom potrebom markiranosti. Grafem O (omikron) najee je u obliku pravilnoga ili nepravilnoga kruga, ali je jednom izdueno, na Natpisu vojvode Masna, a jednom je u obliku trokuta, na Blagajskom natpisu iz 1194. g. Jednom je omikron u obliku etverokuta s malom crticom s
lijeve na desnu stranu, i to na Natpisu Vukca Petrovia iz Radimlje. Na Natpisu popa
Tjehodraga nalazimo samo omikron, i to dva puta: thodrag, god, taj je grafem ovdje prilino izduen, tj. nepravilan krug, dosta uzak u odnosu na ostale grafeme, posebice d, G, M, .
Slovo P (P) - u hrvatskoj lapidarnoj irilici gotovo redovito pojavljuje se kao etverokut bez donje stranice, tj. otvoren prema dolje. Tako je i na Natpisu popa Tjehodraga u rijei p(o)p, to su dva gotovo ista, pravilna etverokuta, vodoravna linija s gornje strane ne prelazi okomice.
Slovo R (R) - u irilinim sustavima postoje dva oblika grafema: onaj slian dananjem, i drugi s glavom koja zahvaa visinu reda, a uspravno stablo prelazi u donji
red. Na natpisima hrvatskom irilicom grafem je najee sastavljen od jedne okomite linije kojoj se pri vrhu pridruuje polukruni, odnosno kvadratni dio s desne
strane. Kruni, odnosno kvadratini, a rijetko trokutasti dio moe biti razliite veliine, ali u pravilu kvadratni je i trokutasti dio uvijek vei od krunoga. Trokutasti i
etverokutasti dio negdje zahvaa cijelo stablo, npr. Natpis iz Veliana (prva polovica
15. st.). Trokutasto je R na Natpisu iz Kosora (prije 1411. g.).73 Na Natpisu popa Tjehodraga grafem R pojavljuje se etiri puta, i to bez razlike u obliku: na jednoj okomitoj liniji s desne strane pri vrhu nalazi se posve pravilan trokut: thodrag, tere,
rd, stry.
Slovo S (S) - u irilinim sustavima taj grafem ima obilje slinih oblika, a gotovo
svi se pojavljuju istovremeno, pa on nije presudan kod kronoloke analize. Redovito
je uklesan kao latinino C, ponekad je nalik uglatom C, a takav je grafem na Natpisu popa Tjehodraga u rijeima: se, synov, stry. Ta se tri grafema razlikuju jedino po
oblikovanju polukruga koji je uvijek otvoren na desnu stranu, S u rijei stry vie je
otvoren i nije tako uglat, nego je zaobljen.
Slovo T (T) - prema broju inaica i inventivnosti to je jedan od bogatijih grafema,
u hrvatskoj lapidarnoj irilici postoje dvije osnovne inaice: 1. irilino T koje je sastavljeno od jedne horizontalne i triju vertikalnih linija, pri emu se dvije linije spu73
M. VEGO, Zbornik, knj. I, 40.
26
taju s krajeva, a jedna sa sredine vodoravne linije, 2. latinino T koje je sastavljeno

od jedne vodoravne linije koja na krajevima moe biti markirana malim linijama
prema dolje i jedne okomice koja se sputa s njezine sredine, takvo je T na Natpisu
Vignja Miloevia, Vitkovu natpisu sa irokoga Brijega (15. st.), Natpisu vojvode Masna iz Donje Drenice. Na istom se natpisu esto nalaze obje inaice, primjerice, Vitkov natpis: a se lei vitko na svom plemenitom, u rijei vitko je latinino T, a u rijei plemenitom je irilino T. irilino je T potvreno, npr. na Natpisu Radovana
Rakojevia iz erina (druga polovica 14. st.). Na Natpisu popa Tjehodraga grafem T
pojavljuje se etiri puta, i to latinino T s malim linijama prema dolje, koje su ukras:
leit, thodrag, tere, stry.
Slovo H (H) - uglavnom je oblikovano krianjem dviju unakrsnih linija, ima oblik X,
a razlike u obliku slova na srednjovjekovnim natpisima svode se veinom na duljinu
prekrinica i kukice na vrhu slova, odnosno slomljenim kraim linijama koje markiraju slovo, a i krianje moe biti u razliitim stupnjevima. Na Natpisu popa Tjehodraga H je potvren u rijei thodrag, to su dvije prekrinice ukraene dvjema linijama koje su neto dulje nego na ostalim natpisima, npr. Natpisu Vignja Miloevia,
Blagajskom natpisu (1194. g.), Natpisu Radoja, sina vojvode Stjepana iz Radimlje (oko
1477. g.), Natpisu Radosava Herakovia iz Boljuna kod Stoca (15. st.), Natpisu iz Kalesije kod Tuzle.
Slovo (&) - o poluglasima je ve bilo rijei, a ovdje samo nekoliko napomena o
grafiji: svi irilini natpisi do etrdesetih godina 13. st. imaju (jor), a kasnije se
iznimno rijetko pojavljuje. Na natpisima hrvatske lapidarne irilice posve dominira prednji poluglas , moda i stoga to ga je lake bilo izraditi, tvorio se od manje
grafijskih sastojaka. Humaka ploa dosljedno uva stranji poluglas , a ponekad se
nalazi i na drugim natpisima 12 - 13. st. Posve je pouzdano da se znak za stranji
poluglas ouvao na Natpisu popa Tjehodraga, i to sedam puta, uvijek na kraju rijei: leit, p(o)p, thodrag, iml, synov, rd, edinm, te jo dva puta za glas y:
synov, stry. Po obliku on je svaki put isti, a razlikuje se po veliini trokutastoga polja.
Slovo Y () - kako se taj grafem u hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika
vrlo rano stopio s i, rijetko ga nalazimo na natpisima, i to najvjerojatnije kao grafijski ostatak, znak pisarske tradicije, a ne kao stvarni fonoloki odraz. Najee se
uva u rijeima styi s(ve)tyj, npr. Natpis iz Trijebnja (1534. g.),74 i syn: Natpis Obrada P(o)povlna iz Boljuna (oko 1477. g.).75 Na Natpisu popa Tjehodraga y se pojavljuje dva puta: synov, stry. Budui da je pisar toga teksta posve pravilno pisao i ,
moemo pretpostaviti da y pie, ne samo kao znak uvanja tradicije, nego moda i
zbog glasovne vrijednosti.
Slovo () - u irilinim se sustavima prilino dugo uva isti oblik, a meu njima
karakteristian je onaj s trokutastom nogom, primjerice na: Natpisu upana Grda iz
Polica kod Trebinja, Natpisu bana Kulina, Povaljskom natpisu, Natpisu kneza Miro74
75
M. VEGO, Zbornik, knj. II, 8.

M. VEGO, Zbornik, knj. II, 20.
27
slava iz Bijelog polja, svi iz posljednjeg desetljea 12. st. Kruni, etvorni ili trokutni sastojak moe biti s obje strane stabla pri dnu. Na Natpisu popa Tjehodraga ima
izrazito trokutast donji dio, trokut je posve pravilan i markantan, nalazi se s obje
strane stabla: thodrag, iml, rd, edinm, jedino u rijei god je drugaiji, odnosno nepravilnog oblika, a od ostalih se razlikuje i po veliini. Na Blagajskom natpisu (1194. g.) je trokutast, ali se nalazi samo s jedne strane stabla. Budui da je
s trokutastim donjim dijelom ouvan na Blagajskom natpisu, Natpisu upana Grda
iz Polica kod Trebinja, Natpisu bana Kulina, Povaljskom natpisu, Natpisu kneza Miroslava iz Bijeloga polja i Natpisu popa Tjehodraga moe se pretpostaviti da je to bio
stariji oblik.
Ostala grafijska obiljeja

Jedna od grafijskih pojava koja povezuje glagoljicu i hrvatsku irilicu jest i ta da se
jotacija pred vokalom u inicijalnom i postvokalnom poloaju ne oznaava, primjerice na Natpisu popa Tjehodraga: e, edinm, e. Ta je pojava karakteristina i za najstarije dokumente pisane hrvatskom irilicom, kao i za lapidarnu irilicu, npr. natpisi
iz Brotnja: voevode, e, na Koerinskoj ploi: poe, este, esam, boljunski natpisi: e, erina,
oek. Primjeri iz hrvatskoglagoljskih liturgijskih rukopisa: edin - Brevijar Vida Omiljanina 271a (1396. g.), Brevijar vrbniki etvrti 83b (14. st.), edinoi - Brevijar novljanski drugi 425a (1495. g.), eter, edinoedi - Misal vatikanski etvrti 164a (poetak
14. st.), itd. Ista je pojava svojstvena bosanskim rukopisima, npr. Hvalovu zborniku.76
Iako je s grafijske strane ovaj e znak starine, s druge strane kao jezina pojava to je
mlai oblik u odnosu na starije (j)est.
Na temelju svih navedenih grafijskih obiljeja razvidno je, da je Natpis popa Tjehodraga pisan hrvatskom irilicom s tragovima utjecaja glagoljine i latinine grafije.
Utjecaj glagoljine grafije najoitiji je kod slova E, brojke 5 koja je oznaena slovom
D kao u glagoljici. Utjecaj latinine grafije najoitiji je kod grafema T, I, M.
Title i interpunkcijski znakovi

Znaci za skraivanje rijei - title na irilskim se spomenicima do 13. st. pojavljuju u
obliku vodoravne crte iznad rijei ili sloga, a na Natpisu popa Tjehodraga takva se crtica nalazi iznad rijei p(o)p. Ta je linija posve natkrila sva tri slova u toj rijei. Titla
se nalazi i iznad slova D koje oznaava brojku 5, ona je neto malo zaobljena i znatno kraa od one iznad rijei p(o)p.
Interpunkcijski znakovi na natpisima imaju istu funkciju kao i u starim rukopisima, razliitu od one dananje. Oni razdvajaju rijei, slogove ili cijele sintagme. Pojavljuju se kao jedna, dvije, tri ili etiri toke u sredini visine slova, a najrjee su etiri. Upravo su etiri toke uklesane na Natpisu popa Tjehodraga etiri puta, i to iza
rijei leit, iza p(o)p, iza thodrag, a iza synov nije posve sigurno jesu li bile etiri toke, pa je jedna izblijedila, ili su bile tri. Tri su toke iza rijei iml, a jedna iza
rijei edinm kao i iza brojke 5, tj. iza slova D. Interpunkcijski se znakovi na iril76
H. KUNA, O jeziku i pismu Hvalovog zbornika, 15.
28
skim natpisima pojavljuju vrlo rano, tj. od Bitolske ploe iz 1017. g., pa sve do konca 15. st.77 Na Natpisu popa Tjehodraga nema niti jedne ligature, a one su na natpisima uobiajene od sredine 13. st., to u kontekstu ostalih grafijskih i jezinih obiljeja
ovoga natpisa moe biti jo jedan argument pri datiranju.
Brojevi
Brojevi su se u hrvatskoj irilici pisali na tri naina: rijeima, slovima azbuke i arapskim znamenkama. Prvi je nain, opisivanje rijeima najrjei, obino u matinim
knjigama. U starijim se dokumentima (do kraja 17. st.) brojevi biljee slovima azbuke. Brojna vrijednost slova isticala se tokama sa strane ili crticom iznad slova, isto
kao u glagoljici. U novijim se dokumentima, tj. onima iz 18. i 19. st. ee rabe arapske brojke.
Brojni se sustav hrvatske irilice u potpunosti ne poklapa ni s brojnim sustavom starocrkvenoslavenske irilice, ni s glagoljicom, a ni brojni sustav hrvatske irilice nije
posve jedinstven na cijelom podruju Dalmacije.78 U svakom sluaju grafem D na
Natpisu popa Tjehodraga oznaava broj pet, isto kao u glagoljici, a to potvruje i sintagma d (=5) synov, tj. pade koji se slae s brojem 5 - genitiv mnoine, jer da je to
D znailo broj 4 pisalo bi 4 syny.
III. Pop Tjehodrag i njegova obitelj

Natpis popa Tjehodraga svjedoi da je u srednjovjekovnom grobu registriranim
pod br. 21., u Podvornicama (Litani) kod Livna bio pokopan pop glagolja koji se
zvao Tjehodrag. U istom je grobu bila pokopana i enska osoba u dobi oko 60 godina. Meutim, njezino ime na ovom natpisu nije spomenuto. U drugom retku ovoga natpisa zabiljeeno je da su tijekom jedne godine ubijena petorica Tjehodragovih
sinova. Spomen sinova i ukop enske osobe u njegov grob, svjedoe da je pop Tjehodrag bio obiteljski ovjek. Kao nelatinski sveenik mogao je imati djecu sa zakonitom suprugom na valjan, ali ne i na doputen nain. enidba uglavnom nije doputana sveenicima latinskoga obreda. Ovome u prilog govori i sluaj splitskoga
biskupa Dabrala, koji je 40-tih godina 11. st. svoj brani status pred papinim izaslanikom pokuao opravdati obiajem Istone Crkve (consuetudine Orientalis Ecclesiae).79 Prvi lateranski koncil zabranio je 1123. g. sveenicima i akonima sulonitvo
sa svakom enom.80 Drugi lateranski koncil proglasio je 1139. g. nevaljanom enidbu

Benedikta ZELI - BUAN, Bosanica ili hrvatska irilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., 34.
79
Historia Salonitana. Toma Arhiakon. Povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika, Split, 2003., 64-65.
80
Prvi lateranski koncil, kan. 7: Conciliorum Oecumenicorum Decreta (curantibus J. Alberigo, P.P. Joannou,
C. Leonardi, P. Prodi, consultante H. Jedin), Friburgi Brisgoviae, Herder, 1962., str. 167: Presbyteris,
diaconibus et subdiaconibus concubinarum et uxorum contubernia penitus interdicimus et aliarum mulierum cohabitationem . (Sveenicima, akonima i subakonima posve zabranjujemo zajedniko stanovanje s
prilenicama i suprugama i sulonitvo s drugim enama ).
77
78
29
koju bi sklopili klerici.81 Brak klerika, iako nedoputen, bio je valjan i nerazrjeiv sve
do odravanja ovih sabora, odnosno do donoenja spomenutih propisa. Oito zbog
njihovog nepotivanja, sline su uredbe i kasnije proglaavane odnosno primjenjivane. Tako je izaslanik pape Honoriija III. (1216.-1227.) Akoncije iz Viterba 1221. g.
naredio da kler splitske crkve mora otjerati sve svoje prilenice (cunctas expelli focarias).82 Tridentski koncil je 1563. g. enidbu i sveane zavjete proglasio zaprekom za
primanje viih klerikih redova.83 Sukladno navedenom, moe se pretpostaviti, da je
Tjehodrag vjerojatno ivio tijekom prve polovice 12. st. Nije iskljueno da je ivio i
neposredno nakon Lateranskih koncila. Trebalo je vremena da u Katolikoj Crkvi celibat bude prihvaen, odnosno da se konsolidira praksa nevaljanosti i nezakonitosti
sveenike enidbe. Ovome u prilog govorila bi i injenica da se epigrafski spomenici s mijeanim glagoljskim i irilskim slovima, kakav je i Natpis popa Tjehodraga, pojavljuju tijekom 11. i 12. st. (Kninski ulomak, Plastovski ulomak, Humaka ploa).84
Nije jasno u kojim se okolnostima zbio strahoviti zloin umorstva petorice Tjehodragovih sinova. Moglo se to zbiti i 1165./1167. g. tijekom zaposjedanja Dalmacije, Hrvatske i Bosne od vojske bizantskog cara Emanuela Komnena (1143.-1180.).85
Nije iskljueno da je i Tjehodragov ivot okonan u ovim okolnostima. Sinovi mu
nisu pokopani u istu grobnicu, odnosno u onu u kojoj je pronaen njegov natpis.
Nadgrobni spomenici i tijekom srednjeg vijeka uglavnom su postavljani nad grobom. Da to nije nuno, svjedoi meu ostalim i natpis tepije Batala sa Crkvine (Varoluk) u Gornjem Turbetu kod Travnika, koji je takoer pronaen u grobu.86 Osobni podaci i tragina sudbina pet sinova popa Tjehodraga bili su uklesani u pobonu
stranu njegova kamenoga sanduka. Nejasno je je li ovaj natpis postavio Tjehodragov
otac, supruga, rodbina ili koji od vjernika koje je on pastorizirao. Oito je da su izraivai ovog natpisa strahovali postaviti ga iznad groba, vjerojatno u strahu od istih
onih koji su zatrli obitelj ovog katolikog sveenika.
Istraivai lokaliteta na kojem je pronaen Natpis popa Tjehodraga, upozoravaju na
mogunost da je jedna od dviju otkrivenih bazilika (sjeverna) na Podvornicama
Drugi lateranski koncil, kan. 7: Conciliorum Oecumenicorum Decreta, str. 174: Huiusmodi namque copulationem, quam contra ecclesiasticam regulam constat esse contractam, matrimonum non esse censemus. (Takvu vezu,
za koju se ustanovi da je sklopljena protiv crkvenoga pravila, ne smatramo enidbom.)
82
Historia Salonitana, 150-151.
83
Tridentski koncil, Canones de sacramento matrimonii (11. 11. 1563.), kan. 9: Conciliorum Oecumenicorum Decreta, str. 731: Si quis dixerit, clericos in sacris ordinibus constitutos, vel regulares castitatem
solemniter professos, posse matrimonium contrahere, contractumque validum esse, non obstante lege
Ecclesiastica vel voto anathema sit (Ako tko kae da zareeni klerici ili redovnici koji su sveano
poloili istou, mogu sklopiti brak i da je taj brak valjan, suprotno crkvenom zakonu i zavjetu, neka
je anatematiziran.)
84
B. FUI, Hrvatski glagoljski i irilski natpisi, 271.
85 O ovome usp. Mirjana MATIJEVI SOKOL, Toma Arhiakon i njegovo djelo, Jastrebarsko, 2002., 282284.
86
iro TRUHELKA, Grobnica bosanskog tepije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (kotar Travnik), Glasnik Zemaljskog muzeja 27/1915., 365-373; M. VEGO, Zbornik, knj. IV, 74-75, nr. 257.
81
30
mogla biti u funkciji i tijekom razvijenog srednjeg vijeka.87 Tome u prilog ide i pronalazak euharistijske lice od eljeza na istom lokalitetu (grob br. 12), koja se okvirno datira u vrijeme od 10. do 12. st.88 Sukladno tomu pop Tjehodrag je svoju sveeniku slubu mogao obavljati u zajednici iji su se lanovi takoer ukapali u groblju
u kojem je i sam bio ukopan. Tijekom razvijenog srednjeg vijeka livanjski je kraj
(parochia comitatus Cleune) bio podreen jurisdikciji splitskog nadbiskupa.89 Tjehodrag je bio svjetovni sveenik, tj. pop glagolja, koji se za svoju slubu najvjerojatnije pripremao na podruju srednje Dalmacije. Popove glagoljae od prvih desetljea
13. st. potiskuju (gdjekad i na nekranski nain90) odnosno marginaliziraju obrazovaniji i organiziraniji lanovi dominikanskog i franjevakog reda. Glagoljai latinski jezik - slubeni jezik Katolike Crkve - nerijetko nisu ni poznavali. Liturgiju
su uglavnom sluili i asoslov molili na crkvenoslavenskom jeziku i glagoljskom pismu. Da je glagoljica bila u uporabi i na livanjskom podruju, potvruju dva ouvana spomenika: glagoljski rukopisni fragment s konca 14. stoljea pronaen u livanjskom franjevakom samostanu91 i glagoljski natpis iz 1368. g. pronaen na groblju
Sv. Ive u Livnu.92 Kao to pokazuje i Natpis popa Tjehodraga, u svakodnevnom ivotu sluili su se hrvatskom irilicom. Njegov je natpis dragocjeno svjedoanstvo o
nazonosti popova glagoljaa na livanjskom podruju tijekom razvijenog srednjeg
vijeka. Prevana je spona koja povezuje stariju s mlaom generacijom popova glagoljaa (presbyteri Illyrici) na livanjsko-duvanjskim prostorima, gdje su se popovi
glagoljai odrali do polovice 19. st.93
Zakljuak
Natpis popa Tjehodraga pisan je crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije bez
utjecaja narodnoga govora i hrvatskom irilicom. Iako je to relativno kratak natpis,
on prua dovoljno jezinih, a posebice grafijskih elemenata za datiranje. Na jezinu
arhainost upuuju sljedea obiljeja:
1. znak za jor (), tj. stranji poluglas potvren je samo na starijim natpisima (iz 12.13. st.) pisanim hrvatskom irilicom, a na veini je kasnijih srednjovjekovnih natpisa samo jer ().
2. () je ouvan na pravilnom mjestu u rijeima: thodrag, iml, edinm, god,
odnosno nema traga ikavizmima, koji su za ovo podruje karakteristini od prve
M. MARI, Rimska Pelva 102.

M. MARI, Rimska Pelva 101.
89
Historia Salonitana, 64-65.
90
Josip MATASOVI, Regesta Fojniciensia, Beograd, 1930., 128, br. 242; Marko PERI, Hercegovaka afera,
Mostar, 2002., 44-45.
91
S. DAMJANOVI, o. c., 81.
92
B. M. VRDOLJAK, o. c., 242.
93
Leo PETROVI, Popovi glagoljai, Napredak: hrvatski narodni kalendar 1936., 86-95; Andrija ZIRDUM,
Svjetovni sveenici u Bosni i Hercegovini u tursko doba, Nova et vetera XXIX/1, 1979., 205-212.
87
88
31
polovice 13. st. Iznimka je rije rd u kojoj se nalazi na mjestu e, odnosno kao refleks glasa , to je mlaa pojava.
3. znak za y () u rijeima synov i stry, ouvan je samo u natpisima iz 12. st.: Natpisu upana Grda i Povaljskom natpisu. Glas y se izjednaio s i najkasnije krajem 11.
ili poetkom 12. st.
Na morfoloku arhainost upuuje crkvenoslavenski oblik se leit, 3. lice jednine
prezenta, a veina naih natpisa ima mlai oblik se lei, takoer particip prezenta aktivni u 1. licu jednine za muki rod stry.
Natpis popa Tjehodraga pisan je pod utjecajem glagoljine i latinine grafije. Sva su
slova na njemu lijepo i pravilno urezana, ustavnog su oblika. Slova koja imaju polja
pravilnog su trokutastog oblika: a, v, d, r, $, , osim slova O koje je uglato. Na arhainost na grafijskoj razini upuuju osobito sljedei oblici slova:
1. slovo A na ovom natpisu slinog je oblika kao A na Blagajskom natpisu, samo je
neto otrijih linija od njega.
2. slovo D - d odgovara najstarijem obliku toga grafema u irilici. Oita je slinost u
pisanju slova D na ovom natpisu i Blagajskom natpisu iz 1194. g.
3. slovo E - glagoljsko E isto je kao na Humakoj ploi. Glagoljskom utjecaju na Natpisu popa Tjehodraga moe se pripisati i oznaavanje broja 5 slovom D.
4. s trokutastom nogom, potvren je samo na starijim natpisima iz posljednjega
desetljea 12. st.: Natpisu upana Grda iz Polica kod Trebinja, Natpisu bana Kulina,
Povaljskom natpisu, Natpisu kneza Miroslava iz Bijelog polja.
Na Natpisu popa Tjehodraga nema nijedne ligature, a one su se na natpisima uobiajile tek od sredine 13. st., to je dodatni argument za njegovo datiranje u 12. st. Ovaj
se natpis - dragi kamen srednjovjekovne pismenosti livanjskog kraja - temeljem jezinih i grafijskih datosti, s puno sigurnosti moe uvrstiti meu malobrojne natpise
iz 12. st., odnosno staviti na sam poetak nae irilske epigrafike.
32
Dizesanprister namens Tjehodrag und seine Inschrift

Marija Mari
Franziskanermuseum und Galerie Gorica in Livno
Gorika cesta bb, 80101 Livno, Bosna und Herzegowina
Marinka imi
Altes slawisches Institut
Demetrova 11, 10000 Zagreb, Kroatien
Ante kegro
Kroatisches Institut fr Geschichte
Opatika 10, 10000 Zagreb, Kroatien
Whrend der archologischen Forschungen an der Lokalitt Podvornice in Litani

(im Sdwesten des Livno-Feldes) wurde eine Inschrift in der kirchlich-slawischen
Sprache der kroatischen Redaktion gefunden, wo in kroatischer Kyrilliza ein Dizesanprister namens Tjehodrag und seine fnf Shne erwhnt wurden. Viele archologische Funde, die von dieser Lokalitt stammen, zeugen von einem kontinuierlichen Leben in diesem Raum seit der rmischen Antike bis zum Sptmittelalter. Zwei
Zeilen dieser Inschrift bestehen aus 15 slawischen Lexeme und einem alten Lehnwort pop. hnliche gemischte glagolitisch-kyrillische Denkmler entstehen an der
Wende des 12. Jahrhunderts. Allem Anschein nach stammt diese Inschrift aus der
ersten Hlfte des 12. Jahrhunderts und gehrt zu den ltesten Inschriften, die in
kroatischer Kyrillize geschrieben wurden. Eine vorzgliche Ausarbeitung weist darauf hin, dass die Steinmetzarbeit auf dem Livno-Gebiet eine hundertjhrige Tradition hatte.
Schlsselwrter: Podvornice, Litani, Livno, Bosnien und Herzegowina, Katholische Kirche, glagolitische Priester (glagoljai), Kroatische kyrillische Inschriften,
Tjehodrag
UDK 353 (497.5) 08/15 (091)

94 (497.5) 08/15
O poloaju i funkciji upana u hrvatskim

srednjovjekovnim vrelima od 9. do 16. stoljea
Franjo Smiljani
Odjel za povijest
Sveuilite u Zadru
Obala kralja Petra Kreimira IV. br. 2
23000 Zadar
Republika Hrvatska
S obzirom na noviju literaturu, autor razmatra razvoj funkcije upana na hrvatskom
podruju. Izvorno je rije upan oznaavala starjeinsku instituciju demokratskoga staroslavenskoga drutva, koje je onda odreivalo njegove javne poslove. Polazei od tako pretpostavljenoga znaenja pojma upan, pokuat e se ovdje kroz nova
istraivanja utvrditi i definirati razvojnu putanju te institucije u procesu izgradnje
javne vlasti u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. U tako zamiljenoj ralambi autor ne
uzima u razmatranje promijenjeni poloaj upana kao comesa, budui da je to predmetom zasebne rasprave.
Kljune rijei: srednji vijek, Hrvatska, upan, upanija, sustav vladanja, teritorijalna vlast
Uvod
Prema shvaanjima iskazanim u literaturi u novije vrijeme, izvorno je rije upan
oznaavala starjeinsku instituciju demokratskoga staroslavenskoga drutva, koje
je onda odreivalo njegove javne poslove. Polazei od tako pretpostavljenoga znaenja pojma upan pokuat e se ovdje novim istraivanjima utvrditi i definirati razvojnu putanju te institucije u procesu izgradnje javne vlasti u srednjovjekovnoj
Georg HOLZER, Zur Sprache des mittalterlichen Slaventums in sterrich, Wiener Slavistisches Jahrbuch, 48/2002, 57, bilj.13
34
F. Smiljani, O poloaju i funkciji upana u hrvatskim srednjovjekovnim vrelima od 9. do 16. st.
Hrvatskoj, i u vrijeme vlasti hrvatskih vladara i ugarsko-hrvatskih kraljeva. U tako

zamiljenoj ralambi nee biti uzet u razmatranje promijenjeni poloaj upana kao
comesa, to e biti predmetom zasebne rasprave.
O instituciji upana, koja se javlja u raznim epohama povijesti na prostorima naseljenim Slavenima
od 8. stoljea pa sve do ranoga novoga vijeka, postoji golema literatura koja nastaje poevi od prologa
stoljea, pa se zato ini potrebnim ograniiti na onu koja je u postojeim uvjetima bila pristupana.
Sustavni pristup izuavanju poloaja upana, ne samo rodovskih nego i kraljevskih, obiljeava postupak ekoga historiara Vladimira Prohachzke, koji se pozabavio ne samo ekom i Poljskom, nego
leskom, Pribaltikom, Rusijom, podrujem Luikih Srba, Slovenijom, Hrvatskom, Srbijom, Bugarskom i Austrijom, pri emu je ipak izostavio Maarsku (Vladimir Prochzka, upa a upan Slavia Antiqua, 15, Warsawa-Poznan,1968.,1-55., 1-54.). Za razmatranje pitanja poloaja hrvatskih upana
Prohachzka se sluio samo dijelom pisanih vrela. A. Bogucky je u sklopu rasprave o poloaju comesa u
srednjovjekovnim vrelima pridao pozornost poloaju poljskih upana, napose za razdoblje poslije 12.
stoljea, kada se u vrelima prvi puta i spominju. Vano je istaknuti da je dokazao, na temelju sauvanih
toponima, koji se etimoloki veu uz instituciju upana, kao npr. upanovo kolo u Novgoradu u Rusiji ili
upany koo u Ukrajini, da pojam upana nije avarskoga podrijetla. Takav, naime, zakljuak poiva na
injenici da se toponimi koji posvjedouju postojanje te institucije pojavljuju na puno irem podruju
nego li je podruje na kojem su ivjeli Slaveni i Avari zajedno, ime je avarska teorija o podrijetlu
upana dovedena u pitanje (Ambroy BOGUCKI, Komes w polskich rdach redniowiencznych, Warszawa-Poznan, 1972., 83-100). Za podruje je jugoistone Europe slovenski historiar Sergej Vilfan dao
saeti prikaz poloaja upana, s recentnom stranom i junoslavenskom historiografskom literaturom o
tome problemu, za razdoblje do 1968. godine. Vilfan je posebno istraivao instituciju seoskoga upana
na slovenskom povijesnom teritoriju od samih poetaka pa sve do novijega doba (Sergij Vilfan,
Gospodarska in drubena zgodovina slovencev, II zvezek, Ljubljana, 1980., 22-42). Za prouavanje institucije
upana od vanosti su i lingvistike analize titule upan. Napose treba istaknuti studiju B. Vykypla, o
plemikim titulama u germanskim, slavenskim i baltikim jezicima. Za razliku od ranijih rasprava, to
je posve novi pristup prouavanju etimologije slavenskih plemikih titula i to u tradiciji ideja Saussura
i Benveniste. Autor je obradio etimoloki i povijesni poloaj upana ne samo u Poljskoj i ekoj, nego i
u Hrvatskoj, ali i u ostalim junoslavenskim zemljama, u onoliko koliko mu je bila dostupna povijesna
graa. Svakako valja naglasiti da se njegova istraivanja ne tiu samo naziva plemenitih upana i onih
koji to nisu, nego i onih titula koje se u hrvatskim vrelima vezuju uz instituciju upana: dux, knez, vojvoda, rex, kralj, ban, dominus (Bohumil Vykypl, , Studie k lechtickm titlom v germnskch,slovanskch
a baltskch jazycich, Brno: Masarykova universiteta v Brn, 2004., 80-174). Na tragu takva pristupa istraivanju obradio je ne samo poloaj upana u Austriji, nego i percepciju te institucije u susjednim
slavenskim drutvima ve spomenuti G. Holzer. Vano je istaknuti da je on iskljuio bilo kakav avarski
utjecaj glede podrijetla rijei upan, to prema njegovu miljenju proizlazi iz ustrojstva avarske vlasti,
koja nije bila veleposjednika niti kneevska, nego poredak (narjad) unutar kojega se zadrao slavenski plemenski ustroj (HOLZER, 1-73). Vrijedi spomenuti jo i studiju F. Malingoudisa, o etimolokopovijesnoj analizi institucije upana u razdoblju od 8. do 10. stoljea, na temelju prvih vijesti o njima
kod Konstantina Porfirogeneta, napose pak u poglavljima koja donose najstarije vijesti o Hrvatima i
Srbima. Uz to se Malingoudis sluio i ispravom Tasila III. iz 777. godine, podacima iz starobugarskoga
Codex Suprasliensis iz 10. stoljea te protobugarskim natpisima, pa je temeljem toga pokuao utvrditi
njihove funkcije (Phaedon (Faidon) MALINGOUDIS, Die Institution des upans als Problem der
frslavischen Geschicte, Cyrillomethodianum 2/1972., 61-71). U hrvatskoj historiografiji, napose kada se
istraivao proces razvoja javne vlasti u razdoblju od prvih poznatih vijesti pa sve do propasti ugarskohrvatske zajednice, instituciji upana i njezinu mjestu u organizaciji vlasti nije se pristupalo sustavno.
Uglavnom se prouavao poloaj upana, poglavito do 12. stoljea, premda se u naim vrelima ta institucija sporadino javlja od druge polovice 9. pa sve do 16. stoljea, a u nekim de gradiima, primjerice
u Katel Starom, izborom upana bratovtine, zadrala sve do danas. Treba ipak istaknuti da gotovo
nije bilo historiara koji je prouavao razvoj javne vlasti od 9. stoljea do kraja srednjeg vijeka koji se
usput nije morao dotaknuti i te institucije. O tome svjedoe brojna djela i studije, od kojih bih ovdje za
ilustraciju naveo samo neke. Prije svega treba istai R. Katiia i njegovu definiciju upana kao oznaku
35
Poloaj upana za vrijeme Kneevine Hrvatske

Kakav je bio poloaj upana u organizaciji javne vlasti u razdoblju Kneevine razabire se iz darovnica vojvode (kneza) Trpimira iz 852. godine i Muncimira iz 892. godine. Tamo su upani nosioci javne vlasti, ne samo zato to su zajedno s vladarom
ukljueni u in darovanja, nego i zato to temeljem popisa svjedokaupana navedenih u Muncimirovoj darovnici mogu se razlikovati njegove razliite kategorije:
upani koji obnaaju dunosti na vojvodskom (kneevskom) dvoru, upani koji su
dio teritorijalne organizacije, i konano upani koji su samo po poloaju upani.
U pedeset, pak, godina starijoj Trpimirovoj darovnici upani su navedeni samo kao
svjedoci, bez oznake dunosti.
U odnosu prema knezu poloaj je upana u obje darovnice definiran izriajem fideles, iz ega se vidi da slue vladaru, i na vladarskom dvoru i u teritorijalnoj organizaciji njegove vlasti. injenica da se za upane i ostale nazone svjedoke u Muncistarjeine, odnosno instanciju demokratskoga staroslavenskoga drutva, koje je odreivalo njegove
javne poslove, ime je u mnogome odredio semantiko znaenje naziva upan i u kasnijim vrelima
(Radoslav KATIIDie Versfassungsterminologie der frhmittelalterlichen Slawenherrscaften, Studia
Slovaca, 31(1)/1996.; navedeno prema HOLZER, 57, bilj.14). Osim Katiia, korisne su priloge dali i I.
Beuc (Ivan BEUC, Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb 1985., 41,
45-55) i M. Barada (Miho BARADA, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Djela JAZU 44, Zagreb 1952., 33, 91),
poglavito o poloaju i funkcija vladarskih upana. Svakako su zanimljive i jezino-povijesne analize
V. Delonge u sklopu rasprave o imenima upana u natpisima od 9. do 12. stoljea, odnosno u svezi
natpisa s imenom upana Ivana (Vedrana DELONGA, Latinski epigrafiki spomenici u ranosrednjovjekovnoj
Hrvatskoj, Split, 1996., 297-298; Ista, Natpis upana Ivana iz Uzdolja kod Knina, Starohrvatska prosvjeta,
III. ser., 25/1998., 7-41), a jo uvijek su korisne natuknice upan i pan u Pravno povijesnom rjeniku V.
Maurania (Vladimir MAURANI, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik I-II, Zagreb 1975., 17231726, s.v. upan; 1429, s.v. pan). Od recentnijih radova, naveli bismo M. Ania, koji je na primjeru
poslova i nadlenosti biskupskoga upana, pokazao da se njegove ovlasti poklapaju s ovlastima koje
ima vladarski upan (Mladen ANI, Imperij na zalasku. Nestanak bizantske vlasti na istonoj obali
Jadrana u 9. stoljeu, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 41/1999., 212.). Treba spomenuti
i tumaenja N. Jakia u svezi s poloajem ninskoga upana Utienia u kontekstu darovanja relikvija
(Nikola JAKI, Zlatarstvo u Zadarskoj nadbiskupiji do XX. stoljea, u: Nikola JAKI Radoslav
TOMI, Umjetnika batina zadarske nadbiskupije, Zlatarstvo, Zadar 2004., 9). Na kraju, treba posebno istaknuti i nedavno objavljen natpis s imenom nepoznatoga upana i apozicijom Croatorum, datiran na
kraj 8. ili poetak 9. stoljea, to je prvi spomen upana na slavenskim podrujima vezan uz djelovanje
javne vlasti (Ante MILOEVI, Prva ranosrednjovjekovna skulptura iz crkve Sv. Marte u Bijaima,
Starohrvatska prosvjeta, III. ser., 26/1999 (2004.), 256).

...commune consulium meis cum omnibus zupanis construxi monasterium, Codex diplomaticus regni Croatiae
Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske,Dalmacije i Slavonije, Sv. I, ur. Tadija Smiiklas,
Zagreb: JAZU, 1904., 4.

...communi consilium meis cunctis fidelibus et primatis populi , CD, I, 23.

...Budimiro zuppani palatii... Prisna maccererarii.., Pruade zuppano cauallario... Zelestro zuppano camerario
Zestededo zuppano pincernario.., Bolledrago zuppano carnicario... Budimiro zuppano comitisse... Augina zuppano
armigeri... CD, I, 24.

...Zelllerico zuppano Cleoniae... Sibidrago zuppano Clesae, CD, I, 24.

...Petro zuppano Pribritreco filius Petri zuppano... CD, I, 24.

Prema popisima svjedoka uz upane se spominju jo i crkveni dostojanstvenici, pa se zato pojavljuje
izriaj cunctis fidelibus, jer oni svi slue vladaru, po uzoru na franakoga vladara usp. Susan REYNOLDS, Fiefs and Vasals; The medieval evidence reinterpreted, Oxford 1994., 59.
36
mirovoj darovnici kae se da su primates populi samo je potvrda da oni pripadaju

u kategoriju rodovske aristokracije iz ijih redova vladar regrutira dunosnike koji
e u njegovo ime obnaati vlast10. Temeljem toga ini se da se javna vlast u doba vojvodstva (knetva) moe, uz uporabu onodobnih pojmova, predoiti shemom: dux
Chroatorum zupani populus. Takva je organizacija javne vlasti nedvojbeni pokazatelj piramidalnoga ustrojstva vlasti, ustrojenoga po uzoru na franako ustrojstvo,
to bi moglo objasniti zato su franaki uglednici koji su dolazili na dvor duxa kasnije o njemu govorili kao o kralju (rex).11
upani navedeni u obje darovnice najvjerojatnije su podrijetlom bili vezani uz rodovsku strukturu, poznatu u historiografiji kao dvanaest rodova Hrvatskoga Kraljevstva, na nain kako to ocrtava Zapis koji je, dodue mnogo kasnije, u 14. stoljeu, upisan u Supetarski kartular. Tamo se, naime, navodi da je est rodova biralo
banove drijebom:12 Kaii, Kukari, Snaii, udomirovii, Mogorovii i ubii, a da
su pripadnici ostalih est rodova bili upani u upanijama.
Takva razdioba banske asti i upanskih asti odgovara podacima iz DAI (De administrando Imperio), gdje se u poglavlju o upravnoj organizaciji (sklavinije) Hrvatske izrijekom tvrdi da ban pod svojom jurisdikcijom ima upanije Krbavsku, Liku i
Gacku. Uz to se na istome mjestu navodi jo jedanaest upanija,13 a u poglavlju u kojem se govori o Hrvatskoj izdvojeno se nabraja nastanjena castra, koja se po istom
tekstu nalaze u Krtenoj Hrvatskoj. U interpretaciji tih podataka moe se poi od
postavke po kojoj se popis jedanaest upanija14 i izdvojenih naseljenih castra odnosi
na dio Hrvatske koji je bio pod ingerencijom kneza, pa se zato to podruje imenuje
kao Krtena Hrvatska. U ovome bi sluaju valjalo pretpostaviti kako je naziv Krtena
potvrda da se radi o teritoriju koji je bio u dosegu i pod ingerencijama vladara koji
je pokrten. Naravno to ne znai da su pokrteni i oni nad kojima on vlada, jer saO tom izriaju usp. REYNOLDS, 1994, 4.
Ovdje populus znai da je to rodovska vlast (vidi: Radoslav KATII, Od Konstantina Porfirogeneta
do Povaljske listine, u: R. KATII, Uz poetke hrvatskih poetaka, Split 1993., 46, 49, 55). To na odreeni
nain potvruje vijest bizantinskoga kroniara Ivana Kinama, koji rod Kaia naziva narodom (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije IV, ur. Jovanka Kali, Boidar Ferjani, Ninoslava Radoevi-Maksimovi, Beograd: SANU, 1971., 88). Zato se hrvatski vladar na natpisu iz Nina imenuje
kao dux Crvoatorum, isto kao i u Trpimirovoj darovnici. Apozicija Crvoatorum, predoena u genitivu
plurala, potvruje da je knez gentilni vladar.
11
Usp. i Mladen ANI, Od karolinkoga dunosnika do hrvatskoga vladara. Hrvati i Karolinko carstvo u prvoj polovici IX. stoljea, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40/1998., 27-40.
12
Viktor NOVAK - Petar SKOK, Ivra sancti Petri de Gomai; Supetarski kartular, Zagreb: JAZU, 1952., 230,
br. 100.
13
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II., ur. Boidar Ferjani, Beograd: SANU 1959., 33.
14
Popis upanija u DAI, pa i naseljenih castra, nije cjeloviti popis upanija i naseljenih gradova u todobnoj Hrvatskoj, to se uostalom vidi ve i iz njihova topografskoga razmjetaja. Vjerojatno je uinjen na
temelju zapisa nekoga stratega za potrebe carske kancelarije u Konstantinopolju (usp. Franjo SMILJANI, Prilog prouavanju upanijskoga sustava Sklavinije Hrvatska, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995,
189; ANI, 1999, 207). Moda bi upravo meu stratezima iji su peati sauvani trebalo traiti autora
toga zapisa (za te peate usp. Mladen ANI, Mjesto Branimirove Hrvatske u suvremenom svjetskom
poretku, Zgodovinski asopis, 55(3)/2001., 70-72)
10
37
uvana poganska tradicija, vidljiva ponajprije u nainu ukopa i sauvanim grobnim

prilozima (keramike posude), kao i ono to se zna o crkvenoj organizaciji (odredbe crkvenoga koncila iz 925.godine), potvruju da je proces kristijanizacije bio spor
kao i primanje evanelja. U takvoj se interpretaciji dakle pravi razlika izmeu onoga to je imenovano kao Krtena Hrvatska u odnosu na onaj dio koji je pod vlau
bana, gdje su jo zadrani ostaci gentilne vlasti. To bi onda objasnilo zato se prema
ve spominjanom Zapisu biranje bana obavlja drijebom, izbor upana u upanijama preputen je knezu. Spomenutih dvanaest hrvatskih plemena, od kojih je est
biralo banove dok su ostali popunjavali mjesto upana u upanijama, bili su ti koji
su zajedno s knezom teritorijalizirali vlast na podruju koje se u Trpimirovoj darovnici zove regnum Crotiae.15
Osim tih dviju razina teritorijalno-upravne organizacije kneevine, u DAI se napose
navode i naseljena castra, pa bi trebalo utvrditi zato se ona napose navode. U svezi
s time napose je zanimljiv primjer Ninskoga castruma, koji se spominje meu onim
naseljenima, a koji, za razliku od svih ostalih, ima arheoloki vrlo dobro dokumentirano upravo to razdoblje o kojem nemamo sauvanih pisanih vrela. U arheolokoj
topografiji Nina dosada je utvreno vie nekropola, od kojih se ona na poloaju dananjega drijaca vremenski determinira od polovice 8. stoljea do sredine 9. stoljea.16 Druga je ona nekropola koja se u literaturi vodi kao groblje oko crkve Sv. Kria.
U nalazima s te nekropole prepoznaje se raniji horizont grobnih ukopa, koji se podudara s horizontom na drijacu, a koje Beloevi vodi kao grobne ukope treega
sloja,17 te oni kasniji ukopi oko crkve Sv. Kria, koji traju od 11. stoljea dalje, a koje
Beloevi prepoznaje kao grobne ukope prvoga i drugoga sloja18. Trea je nekropola
ona koja se formira uz dananju ninsku upnu crkvu Sv. Anselma (neko katedrala),
gdje se uz stariji sloj ukopa 8. stoljea,19 nalazi i drugi, mlai sloj, koji poinje ukopima iz 9. stoljea20 i traje do naputanja Nina u drugoj polovici 17. stoljea.
Premda je obrada navedenih nekropola jo u tijeku, pa su u svezi s tim mogue i
drukije interpretacije nalaza, ipak temeljem dosada objavljenih radova i izvjetaja moe se konstatirati da su to o grobni ukopi koji pripadaju ranom horizontu hrvatskih nekropola, i to iz vremena kada hrvatski rodovi nastanjuju ninski castrum
(drijac, groblje kod Sv. Kria, raniji ukopi kod Sv. Anselma), odnosno kada Nin poANI, 2001, 6 i dalje.
Janko BELOEVI, Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljea, Zagreb 1980., 13, 39.
17
Isti, Ranosrednjovjekovno groblje u okoliu crkve Sv. Kria u Ninu, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povjesnih znanosti, 37(24)/1999., 139-40.
18
BELOEVI, 1999, 138-9.
19
Maja PETRINEC, Dva starohrvatska groblja u Biskupiji kod Knina, Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku, 98/2005., 190-4.
20
Marija KOLEGA, Nin - arheoloka istraivanja ispred upne crkve Sv. Asela (Anselma), Obavijesti
Hrvatskog arheolokog drutva, XXIII(2)/2001, 83-90; Ista, Nadupni kompleks Sv. Anselma (Asela); Istraivanja godine 2001, Obavijesti Hrvatskog arheolokog drutva XXXIV(2)/2002., 73-8. Stvaranje zajednikoga groblja kod Sv. Anselma nije samo potvrda djelovanja franakih misionara, nego ga treba gledati
u sklopu procesa formiranja ninskoga castruma kao upanijskoga i biskupijskoga sredita. U tome je
kontekstu izgradnja crkve Sv. Kria zasigurno potvrda uspostave nove vlasti.
15
16
38
staje upanijsko sredite i sjedite biskupa hrvatske kneevine (kasniji ukopi kod upne crkve Sv. Anselma). U tome je razdoblju arheoloki evidentirana i prisutnost zateenoga stanovnitva ili Romana, u dosta neznatnom broju, i to u najranijim ukopima oko ninske upne crkve.21
Takva arheoloka topografija ninskoga castruma, u razdoblju od druge polovice 8.
stoljea i dalje, ima potvrdu u pisanima vrelima iz toga doba, napose pak u 29. poglavlju DAI, gdje se, u opisu Dalmacije i naroda koji tamo ive, kae da na kopnenom dijelu gradovima vladaju Slaveni, da su ti gradovi pusti i nitko ih ne nastanjuje.22 Prema tome ako su pusti za razliku od nekih na otocima, koji se spominju u
istom poglavlju i koji su nastanjeni,23 to ne znai i da u tim castrumima nema Romana, nego samo to da u njima Romani ne vladaju, dakle nemaju svoju organizaciju.
Na primjeru ninskoga castruma moe se, dakle, arheoloki dokazati da su Romani
u njemu nastanjeni i da koriste zajedniko groblje, to ukazuje na zakljuak da su
oni integralni dio jedne zajednice, u kojoj, meutim, sudei bar prema broju ukopa i sauvanoj arhitekturi, vladaju Slaveni. Zajedniko groblje pokazatelj je duhovne sinkronije dviju zasebnih drutvenih skupina. tovie, sauvani grobni prilozi u
grobovima hrvatskih dostojanstvenika (nakit, alat, kuanski pribor) potvruju to
zajednitvo, napose u drutvenom ivotu. U svezi s time valja upozoriti na podatak
iz djela Miracuala s. Demetrii II, nastaloga u prvoj polovici 7. stoljea, gdje se govori
o slavenskom arhontu Prvudu, koji obuen u romansko odijelo dolazi na pregovore
u Solun, zajedno s udruenom slavensko-romanskom delegacijom.24
Arheoloka topografija doputa da se u Slavenima koji vladaju castrumima prepoznaju upravo Hrvati, za koje se u DAI kae da nisu podloni bizantskome caru niti
ikome drugom, nemaju svoje arhonte, nego samo starce upane, kao i ostala plemena.25 Iz teksta je jasno da se pod starcima upanima ima razumijevati istoimena
plemenska institucija. Ona se u vrelima javlja samo jo jednom, i to u tekstu u historiografiji poznatom kao Pacta conventa ili Qualiter. U njemu se, naime, govori o
pregovorima s ugarskim kraljem Kolomanom 1102. godine, odnosno o tome da na
te pregovore odlazi 12 staraca upana, predstavnika onih dvanaest hrvatskih rodova
Marija KOLEGA, Nin - zatitna istraivanja u sklopu upne crkve Sv. Asela, Obavijesti Hrvatskog arheolokog drutva, XXVII(3)/1996., 47. Ninski castrum zacijelo nije jedini u kojemu su Hrvati zatekli starosjedioce Romane. Njih je bilo puno vie, to su konano potvrdila i arheoloka istraivanja, napose u
horizontu 7. do 9. stoljea, ne samo u castrumima koji su postali sredita vladarskih posjeda, nego i u
onima koja to nisu postala, a dadu se ubicirati (Biograd, Skradin, Karin itd.).
22
FERJANI, 26
23
FERJANI, 22.
24
Franjo BARII, Miracula s. Demetrii II, u: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije 3/I, Beograd
1955., 200, bilj. 3. O bitnom utjecaju kasnoantike materijalne i duhovne batine na proces etnogeneze
Hrvata u provinciji Dalmaciji vidi Zbornik Starohrvatska spomenikika batina, 1996; Radoslav KATII,
Litterarum studia, Zagreb 1998.; Hrvati i Karolinzi; Rasprave i vrela, Split, 2000., 32-323; Radomir Miro JURI, Srednjovjekovni nakit Istre i Dalmacije, Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva 11-12/1986., 245-91;
DELONGA, 1996.
25
FERJANI, 15-6.
21
39
koji se spominju i u Zapisu Supetarskoga kartulara. U tekstu se pregovarai oznauju izriajem XII nobile sapienciores, a uz ime svakoga pripadnika pojedinoga roda
ponaosob rabi se pojam comes.26 Iz takvih je, dakle, oznaka mogue razaznati apoziciju comes sapientior, u kojoj valja prepoznati upravo starca upana. Takvo se tumaenje temelji na navodima iz djela Ljetopis Popa Dukljanina, iz ijega se teksta dade
razaznati da je comes isto to i upan.27 U hrvatskome prijevodu istoga teksta, tzv.
Hrvatskoj redakciji nastaloj u 14. ili 15. stoljeu, sapiens dolazi u znaenju starac,28
to onda vodi ka zakljuku da je na pregovore s kraljem Kolomanom, prema autoru Qualitera, bilo poslano 12 staraca upana, u kojima valja prepoznati trag stvarne istoimene institucije.
U navedenome dijelu izlaganja u DAI, prepoznaje se, dakle, ona razina drutvenoga razvoja, koja se definira kao poglavnitvo, upravo zato to Hrvatska plemena nemaju arhonta, odnosno kneza (vojvodu).29 To je nesumnjivo pokazatelj da su i naseljena castra imala svoju gentilnu vlast. Primjer ninskoga castruma to nedvojbeno
pokazuje, jer se u DAI navodi izdvojeno kao naseljen castrum, ali i kao sredite vladarske upe. Na primjeru ninskoga castruma, ali i kninskoga, koji takoer pripada
meu naseljena castra i sredita vladarske upe, oito je da je vladar raniju gentilnu
vlast zamijenio svojom.
Jedan od najvanijih razloga zato ninski castrum postaje biskupsko i upsko sredite zasigurno je bila zateena kasnoantika crkvena i stambena infrastruktura, a
pri izboru kninskoga castruma vjerojatno je prevladavao njegov strateki poloaj. Iz
predoenoga postaje razvidnim zato upravo ta sredita postaju oslonac vlasti hrvatskoga vladara, tim vie to je takav postupak utvren i za druge slavenske vladare.30 Sa svoje strane, S. irkovi je ve naglasio da su naseljena castra oslonac vlasti.31
Ta konstatacija stoji ako se odnosi na ona castra koja su postala sredita vladarskoga
posjeda, to ne znai da ta uporita nisu bila pod jurisdikcijom kneza. Zato su i ona
naseljena castra koja se spominju u DAI, a koja nisu postala sredita vladarskih upanija, vjerojatno zadrala svoju organizaciju i nisu bila ukljuena u upanijski sustav, to je samo potvrda da je proces formiranja vladarskih posjeda-upa ve zavren.32
Utvrdivi stanje u nekim od navedenih castruma, valjalo bi utvrditi tko su tamo bili
nosioci vlasti. U svezi s time vrijedi se osvrnuti na podatak o castrumu Ormos, koji
se spominje meu naseljenim castrumima u DAI, a koji je identificiran na teritoriStjepan ANTOLJAK, Pacta li Concordia od 1102. godine, Zagreb, 1980., 101-102.
Vladimir MOIN, Ljetopis popa Dukljanina. Zagreb 1950, 55.
28
MOIN, 55.
29
ANI, 1999, 221, s osnovnom literaturom o tome razdoblju.
30
Primjer ninskoga i kninskoga castruma moe se drati potvrdom zakljuku da je i hrvatskom vladaru
oslonac vlasti castrum, kao i kod drugih slavenskih vladara (Martin GOJDA, The ancient Slavs; Settlement
and Society, Edinburgh, 1991., 45-57).
31
Sima IRKOVI, Naseljeni gradovi Konstantina Porfirogeneta i najstarija teritorijalna organizacija, Zbornik radova Vizantolokog instituta, 32/1988., 9.
32
Rasprava o sudbini ostalih naseljenih mjesta predmet je zasebne ralambe koja prelazi okvire zadane teme.
26
27
40
ju travunjske upe Vrm i njezina utvrenja Klobuk, a za njegov je teritorij jo i danas sauvan naziv Koljenovia.33 O Koljenoviima imamo jo jedno svjedoanstvo,
no ono upuuje na posve drukije drutvene okolnosti. Naime, u darovnici se kralja Bele IV. Hvaranima navodi da se upan u njihovoj sredini bira iz redova nobila koji su koljenovii.34 S time bi u svezu trebalo dovesti i podatak iz Povaljske listine iz 1184. godine, gdje se za predstavnike otoke javne vlasti kae da su dedii
vladan otoskomu.35 Svojedobno je A. Menac utvrdila da je pridjevski oblik dedii, premda s vieslojnim znaenjem, ipak semantiki vezan uz pojam didi.36 Iz
toga, pak, proizlazi da se rodovsko plemstvo nije samo na otoku Hvaru nazivalo
koljenoviima ili didiima, nego i ono u naseljenim castrumima u Travuniji, ali i u
onim spomenutim u Krtenoj Hrvatskoj. M. Dini, koji je istraivao problem didia
na irem junoslavenskom podruju, utvrdio je da u didiima treba prepoznati kategoriju slobodnih seljaka koje ubraja meu vlastelu ili vlasteliie.37 Pismene tragove
o didiima nalaze se i na irem slavenskom podruju, kao npr. u Rusiji u 13. stoljeu,38 a u Hrvatskoj se nalaze u drugoj polovici 13. stoljea nastanjeni u gradu Trogiru i u selima njegove okolice, u Radoiu39 i Ostrogu40, ali i u Poljikoj upaniji41.
Premda rasprava o didiima prelazi okvire zadane u ovoj prigodi,42 drimo bitnim
to da u toj instituciji treba prepoznati preitak hrvatskih rodova koji su se naselili u
nekadanjoj rimskoj provinciji Dalmaciji te su naseljavajui dio te provincije, kroz
instituciju staraca upana, organizirali svoju gentilnu vlast43.
Primjer castruma Ormos, koji je bio nastanjen didiima, pouzdan je temelj za zakljuak da su i nastanjena castra u Krtenoj Hrvatskoj bila naseljena didiima, odnosno
IRKOVI, 1988., 15.
Hvarski statut (ur. Antun Cvitani Ivo Kasandri), Split: Knjievni krug, 1991., 14: nobile de genere
Genithi.
35
Dragica MALI, 1987, Povaljska listina, u: Obljetnica povaljske listine i praga 1184-1984, Braki zbornik
XV/1987., 11, red. 3.
36
Antica MENAC, 1987,Neke jezine veze povaljskih listina i staroruskih pisanih spomenika, u: Obljetnica povaljske listine i praga 1184-1984; Braki zbornik XV/1987., 104.
37
Mihajlo DINI, 1967, Humskotrebinjska vlastela, Beograd 1967., 86-89,
38
MENAC, 104.
39
Ivan Luci, Povijesna svjedoanstva o Trogiru I . (preveo Jakov Stipii) Split, 1979., 495-6.
40
dedigog de Ostrogh (CD, VI, 209).
41
Navode se na posjedima splitske nadbiskupije, potvrenima 1192. godine od pape Celestina III. (CD,
II, 251-2).
42
U svezi s time namee se usporedba sa seoskim zajednicama u Kastavskoj gospotiji (Moenice,
Veprinac), u kojima ivi slobodno seljatvo koje je legaliziralo svoja prava, ali se ne imenuju didiima.
Vjerojatno razloge treba traiti u razlici organizacijskih oblika javne vlasti.
43
Nesumnjivo je da je rod Hrvata dio slavenskoga svijeta. Materijalna kultura koja potjee iz vremena
neposredno nakon doseljenja u literaturi se definira kao ranohrvatska, to je tono jer se formira na
teritoriju nad kojim su hrvatski vladari uspostavili svoju gentilnu vlast. Kada pak govorimo o etnogenezi Hrvata u provinciji Dalmaciji, u tome procesu neosporni su franaki utjecaji, ali i utjecaji onih
zateenih starosjedioca Romana, po emu se tako oblikovana batina ipak bitno ne razlikuje od ostalih
slavenskih plemena spomenutih u DAI. No, po svemu sudei gentilna je vlast Hrvate bila jaa i vra
nego u ostalih slavenskih plemena, pa se u suvremenim vrelima zato i govori o narodu, to je ipak
predmet za zasebnu raspravu.
33
34
41
da su u tim naseljima i njihovoj okolici didii imali organiziranu vlast. Podatak koji
donosi Luci u svome djelu Povijesna svjedoanstva , gdje spominje didie iz Radoia nastanjene u Trogiru, koji su predali svoja prava trogirskom plemiu Stjepanu Cegi, pa im je zato on imenovao zupana et magis veteranum svih zemalja i prihoda spomenutoga sela,44 u mnogome nam pomae da se to razrijei. U prijevodu
Lucievih Povijesnih svjedoanstva apozicija magis veteranum prevedena je kao upan i starjeina, premda je Luci prepoznao da ovdje magis znai isto to i senior,
odnosno hrvatski stariji.45 Da je takvo Lucievo miljenje tono potvruje podatak
iz 1286. godine, kada se u Dubrovniku spominje neki veteranus David, neko zvan
upan Dimitrije.46 Prema tome, teko moe biti dvojbe da pod apozicijom magis veteranum treba prepoznati starca upana. Vano je naglasiti da se u spornoj darovnici kralja Zvonimira iz 1076. godine, kojom on daruje posjede splitskoj crkvi, meu
njima spominju i castrumi Radoi i Ostrog, koji se ne navodi kao utvrenje,47 a njegovi seljani nanose tete splitskim graanima i nadbiskupu48. Ve po tome Radoi
i Ostrog pripadali bi meu naseljena castra. Budui da se iz Lucieva podatka moe
razabrati kontinuitet seoskoga ustroja vlasti u Radoiu, onda nema sumnje da je
njihova samouprava samo preslika one prijanje. Prema tome didii su birali svoga upana u castrumima.
Kako se vidi iz obje darovnice vjernost (fidelitas) prema vladaru iskazivala se obavljanjem dunosti ne samo u teritorijalnoj organizaciji, nego i na vladarskome dvoru. Osim pisanih potvrda, o tome svjedoe i zapisi imena upana na dijelovima crkvene arhitekture, uz ije je ime povezana izgradnja ili dogradnja crkvenoga objekta.
Fragmentarni natpis s titulom upan i (nejasnom) uputom na hrvatskoga vladara,
pronaen na ulomku arhitrava crkve Sv. Marte u Bijaima, kod Trogira, iz kraja 8.
ili samoga poetka 9. stoljea,49 potvruje da je slavenska institucija upana ukljuena u sustav vladarske organizacije, kao nosilac javne vlasti. Apozicija Croatorum, za
koju nije posve jasno na to se odnosi, mogui je pokazatelj da je to bio neki od hrvatskih knezova, tim vie to stilizacija natpisa upuuje na intitulaciju iz obiju vladarskih darovnica 9. stoljea, u kojima se navodi knez zajedno sa upanima. Budui
da je pronaeni natpis u svezi s crkvom Sv. Marte moe se vjerovati da je to kamena darovnica nekoga od hrvatskih knezova i(li) upana, zasigurno Muncimirovih
prethodnika.50 Natpis, pak, upana Pristine vjerojatno stoji u svezi s preureenjem
LUCI, 495-6.
Vidi ovdje bilj. 478.
46
CD, VI, 566.
47
U opisu rata izmeu Splita i Trogira oko toga posjeda Toma Arhiakon ipak spominje utvrdu, a uz
nju crkvu i groblje, a sve je to nakon trijumfa Spliana bilo devastirano (Thomas archidiaconus; Historia
Salonitana, Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, VI, ur. Franjo Raki, Zagreb:
JAZU, 1894., 105).
48
CD, I, 160-1.
49
MILOEVI, 1999, 25-67.
50
Toni BURI, Posljednji salonitanski klesari, Vjesnik za historiju i arheologiju dalmatinsku, 85/1993.,
187
44
45
42
zateene kasnoantike bazilike u dananjem selu drapanj.51 Nije iskljueno da je to

bio Pritina upan maonoa, koji se navodi meu svjedocima u Muncimirovoj darovnici. U kasnijim vrelima taj se posjed naziva drapanj i pripada u batinske posjede neke od hia bribirskih ubia.52 U literaturi se obino navodi da je to bio upan bribirske upanije, to se moe prihvatiti samo to je to bio posjed, koji se u
kasnijim vrelima navodi u kotaru kasnosrednjovjekovne bribirske utvrde,53 vjerojatno neko teritorija istoimene upanije. Budui da je to bila privatna donacija upana Pristine, koju bi trebalo staviti u vrijeme vladavine vojvode (kneza) Branimira,
valja je promatrati u kontekstu todobnih politikih i crkvenih prilika. Naime, vrijeme je to koje karakterizira obnova postojeih i izgradnja novih crkava,54 te sukladno
tomu valja razumijevati i tu donaciju. Iz toga to na natpisima stoji apozicija upan
moe se zakljuiti da se time eljelo istaknuti njihov drutveni poloaj - dunosnika
kneevine, i njihov doprinos u izgradnji kranske zajednice, zapoetoj za vladavine vojvode (kneza) Branimira.
Poloaj upana u sklopu Hrvatskoga Kraljevstva

U jednom od pisama pape Ivana X. poslanom oko 925. godine kralju Tomislavu,
papa se obraa ne samo kralju, nego i svim upanima, sveenicima i itavom narodu u Dalmaciji i Slavoniji.55 Iz toga se raspoznaje struktura javne vlasti kakva je ve
ocrtana: rex Croatorum zupani universus populus. Da su upani doista uz kralja nosioci vlasti potvruje i podatak iz darovnice kralja Kreimira IV. samostanu Sv. Ivana u Biogradu iz 1060. godine. U drugoj se, naime, verziji toga dokumenta, meu svjedocima koji su potvrdili in darivanja, spominje samo Guoione bano,
a ostali su svjedoci jednostavno oznaeni kao meisque primatibus,56 to bi u ovome
konkretnom sluaju trebalo znaiti kraljevski dunosnici. Iz sintagme meisque primatibus jasno se razabire da se ona odnosi na one koji su potpisani meu svjedocima u prvoj verziji darovnice, a meu njima je bilo i upana. Vano je naglasiti da ti
ne spadaju vie u dunosnike kneevine (primates populi) nego dunosnike kraljevstva (primates regni).
U sankciji darovnice kojom kralj Zvonimir daruje samostanu Sv. Benedikta u Splitu zemljite Pusticu, meu onima na koje se sankcija odnosi spominju se i regum
Vedrana DELONGA, Predromaniki ciborij iz svete Marte u Bijaima, Starohrvatska prosvjeta, III. ser.,
26/1999 (2004)., 252. Premda se to izriito na natpisu ne navodi, nije iskljueno da su natpisi s imenom
Budimira iz crkve Sv. Petra u Bojiu te natpis s imenom Godimira, pronaen kod dananje crkve Sv.
Nikole u Kuli Atlagia, takoer podrazumijevali titulu upana (o tim natpisima vidi DELONGA, 1999,
194-5, 195-6).
52
Franjo SMILJANI, Topografska zapaanja o zadarskom posjedu Brda, u: Zbornik Stjepanu Antoljaku
u ast, Zagreb, 2003., 15, bilj. 62.
53
SMILJANI, 2003, 23-9
54
O tome, kao i drugim okolnostima Branimirove vladavine, vidi ANI, 2001, 305-320, s navedenom
literaturom.
55
omnibusque episcopis nostris suffraganeis, verum etiam et onmibus zupanis cunctisque sacerdotibus et vniuerso
populo per Slauoniam et Dalmatiam commoratibus CD, I, 35.
56
CD, I, 89-90.
51
43
uel principium, iupanorum, parua siue magna personas.57 Isticanje upana, odmah do
kralja, samo je potvrda da su upravo oni ti s kojima kralj vlada. Iz toga se razabire da
oni i dalje vladaju zajedno s kraljem, samo to se promijenio njihov drutveni poloaj, oni su sada plemeniti i pripadaju zajednici kraljevskih plemia.
U literaturi se obino pod pojmom kraljevskoga upana podrazumijevao upan
kraljevskih upanija. ini se, meutim, da ta tvrdnja ne stoji. To potvruje podatak o Jakovu tepiji, koga kralj Zvonimir zajedno sa Strezinjom bribirskim i Jurom
ninskim upanom, naziva svojim plemenitim upanima (suorum nobilium iuppanorum), ne samo prigodom darivanja alodija Ivana Slavena samostanu Sv. Ivana,58
nego i na kraljevskome sudu u Ninu. Tu se, naime, vodi rasprava radi razrjeenja prijepora oko vlasnitva nad posjedom Miranje, pa se u dokumentu kae da je odluka donesena uz pristanak i potvrdu kralja Zvonimira i njegovih plemenitih upana
(suorumque nobilium iuppanorum): Strezinje Bribirskoga, Jakova tepije i Jure ninskoga upana te Lubomira upana.59 Takav poloaj stekao je i Leon protospatarius,
najvie rangirani dunosnik bizantske teme Dalmacije, koji se spominje meu kraljevskim dvorjanima u darovnici za otok Maon kao upan.60 Oito je da je poaen
tim naslovom, to je samo potvrda vie da je kralj uspostavio svoju vlast i nad teritorijem nekadanje teme.
Vjerojatno je slian poloaj uivao i vojvoda Morjana (dux marianorum) Jakov.
Jakov se u vrelima navodi meu splitskim nobilima,61 iz ega se moe zakljuiti da
ga je kralj postavio za vojvodu Morjana,62 tim vie to titula dux pripada u kraljevski dignitarij63. Ovdje svakako treba naglasiti da titula duxa vie ne stoji kao oznaka
nosioca gentilne vlasti, nego kraljevske vlasti. Iz vrela u kojima se ta titula javlja razabire se da je to svakako bio visoko rangirani kraljevski dunosnik, koji je kao takav introductor (legat),64 to znai osoba koja predstavnika splitskoga samostana Sv.
Benedikta uvodi u posjed vlasnitva zemlje Pustice65. U prijeporu oko zemljita u
dananjem poljikom primorju Jakov je zamoljen da kao svjedok, dakle kao osoba
CD, I, 170.
CD, I, 148-9
59
Listine o odnoajih izmeu junoga Slovenstva i Mletake republike, ur. ime Ljubi, Zagreb: JAZU, 1889.,
162-3.
60
dominus Leo imperialis protospatarius ac totius Dalmacie ac iupanus CD, I, 116.
61
Vnde nos conuocatis iterum multis Spalatinorum nobilibus, inter quos etiam Jacobum Marianorum ducem cum
suis militibus ibidem interese rogauuimus ante quorum presentiam NOVAK, 214, br. 5.
62
Prema Ljetopisu, kao nekoj vrsti zrcala suvremenih shvaanja o ureenju vlasti, kralj u svakoj provinciji banum ordinavit, id est ducem, ex suis consaguines fratribus ex nobilioribus earundem provinciarum
(MOIN, 55). Meutim, u sluaju Jakova to ne stoji, jer Jakov pripada meu splitske plemie, to vie u
odnosu prema Berigoju koji je zabiljeen kao iudex i rex, Jakov je plemenit, to potvruje da je Jakov
postavljen od kralja.
63
MOIN, 55. Utvreno da je morjanska vlast plemenska (KATII, 1993, 57 i dalje), pa se zato moe
smatrati da je kralj dodijelio titulu duxa splitskom plemiu Jakovu. Prema shvaanjima koja zrcali
Ljetopis, u raspodjeli kraljevskih dunosti ovlasti kraljevskoga duxa iste su kao ovlasti koje je imao ban.
Zato se u Ljetopisu i kae da je ban isto to i dux.
64
U instituciji introduktora prepoznaje se inae sluba pristava (KOSTRENI, 27).
65
CD, I, 170.
57
58
44
javne vjere, bude prisutan u razrjeavanju zemljinih parnica66. Po tome on obavlja poslove jednoga kraljevskoga upana, pa kao i u primjeru Jakova tepije, on ima
poloaj kraljevskoga upana! Iz toga se jasno razabire da poloaj kraljevskoga upana imaju i oni koji su obavljali kraljevske dunosti, a nisu bili kraljevski vlastelini.67
Prema tome stjecanje poloaja kraljevskoga upana znai zapravo stjecanje posebne asti, koju je kralj dodjeljivao ne samo za obavljanje kraljevskih dunosti, kako
na dvoru tako i u teritorijalnoj organizaciji, nego i u okolnostima bitnim za obavljanje kraljevske vlasti.68
Iz svega reenoga proizlazi da su upani zapravo proceres Kraljevstva, koji se uz kralja spominju jo u odredbama splitskoga crkvenoga sabora iz 925.godine,69 to je ne
samo potvrda da pripadaju meu nosioce kraljevske vlasti, nego i potvrda da je hrvatski kralj svoju vlast organizirao po uzoru na franakoga kralja70. upani, dakle,
slue kralja kao njegovi fideles, koji vjernost kralju potvruju zakletvom, kao njegovi vazali.71
Najvaniji poloaj u organizaciji kraljevske vlasti imali su upani kao vlastelini kraljevskih upanija, jer su upanije bile organizacijski modus i poluga preko koje se
iskazuje vladarska vlast i mo.72 U vrelima spominju se luki upani: Uiachio, Cosmas;73 ninski upani: Bolemir,74 Adamac,75 Dessina,76 Iurra;77 bribirski upani: Cerminicus,78 Strezinna,79 Bude;80 kninski upan: Creina;81 cetinski upani: Dragomir,
Bio je to spor koji je vodio Petar Crni s Miroslavom oko posjeda Glavice u dananjem poljikom
primorju (NOVAK, 214, br. 5).
67
Prema tome ne stoji niti pretpostavka temeljena na podatku iz Korulanskoga kodeksa prema kojoj
bi spomen dvanaestero kraljevskih upana, koji se zaklinju zajedno s kraljem Kreimirom IV. pred
papinskim legatom opatom Majnardom, bio neizravan spomen kraljevskih upana koji su stajali na
elu dvanaest hrvatskih upanija, kako je to pretpostavljao V. Foreti (Vinko FORETI, Korulanski
kodeks 12. stoljea i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu, Starine JAZU, 46/1956., 23-4).
68
U Ljetopisu to nam potvruje primjer Radigrada, sina rakoga upana, koji je nakon enidbe kralja
Predimira za njegovu sestru postavljen za upana u Onogostu, ili Tihomila, koji je od kralja aslava
dobio Drinsku upaniju zbog ubojstva ugarskoga velikaa Kia (MOIN, 65, 74).
69
Quod si rex et proceres Croatorum omnes (CD, I, 32). Radi se o uredbi kojom se spomenutima zabranjuje reenje i posveenje sveenika i posveenje crkava.
70
Susan REYNOLDS, Kingdoms and Communities in Western Europe 900-1300, Oxford 1984., 60-61.
71
REYNOLDS, 1984., 28.
72
Mladen ANI, Od vladarske curtis do gradskoga kotara, Starohrvatska prosvjeta, III. ser., 26/1999
(2004), 212.
73
CD, I, 106, 114.
74
CD, I, 67
75
CD, I, 106, 114, 115, 121, 127, 128, 132, 133, 163.
76
CD, I, 117, 118.
77
CD, I, 149, 150.
78
CD, I, 117, 118.
79
CD, I, 149, 150, 156, 161, 163, 189.
80
CD, I, 114;
81
CD, I, 167.
66
45
Pribina,82 Visenus;83 upani zastobriscico: Ulcina84 i Dragoslavus;85 dridski upani:

Dragoslaus86 i Osrina;87 krbavski upani: Desimir88 i Desila;89 livanjski upan Zellirico;90 upan zatinscico Uilcina;91 te sidraki upani: Jurainna,92 Petar,93 Mutimir,94 Lubomir95 i Jurana96. Valja ovdje svakako pripomenuti: zbog obiljeja sauvanih isprava
korpus podataka o tim upanima odnosi se uglavnom na upanije smjetene u zaleu dalmatinskih gradova. Usporedimo li, pak, predoeni popis s popisom koji donosi DAI razlike su lako uoljive. Tako se na listi upana ne spominje upanija Nina
ili Novigradska upanija,97 koja je tada imenovana kao Luka. Takoer se ne spominje ni upanija Parathalassia, ali je zato po nazivima upana Jakova i Rusina morsticusa jasno da se ona zvala Primorskom.98 Kao nove upanije u odnosu na popis iz
DAI navode se upanije Zastobriska, Zatinska i Poljika.
Popis kraljevskih vlastelina pokazuje da su pod kraljevsku jurisdikciju ukljuene upanije krbavska i lika, pa se u teritorijalnoj organizaciji spomenutih upanija vie
ne nalazi ban nego kraljevski vlastelini, kako inae stoji u opisu organizacije kraljevske vlasti u Ljetopisu Popa Dukljanina, gdje se za upane kae da nisu vie podloni
banu, nego direktno kralju.99
Formiranje novih upanija, zatim njihovo preimenovanje prema teritoriju ili jurisdikciji upske utvrde, potvruje da je to bila posve druga teritorijalno-upravna organizaciji, koja vie nije ustrojena po sustavu castra. Temelj organizacije je razdioba
zemlje, pa su zato i nazivi upana katkad dani u pridjevskoj formi,100 kao npr. cetinCD, I, 142, 163.
CD, I, 189.
84
CD, I, 166.
85
CD, I, 189.
86
CD, I, 190.
87
CD, I, 189.
88
CD, I, 161,.
89
Lujo MARGETI, Poruka i datacija Ljetopisa popa Dukljanina, u: L. MARGETI, Hrvatska i crkva u
srednjem vijeku, Rijeka, 2000., 386,
90
CD, I, 24.
91
CD, I, 117, 118.
92
CD, I, 88, 91, 169, 149-50.
93
CD, I, 114, 130-1, 156.
94
CD, I, 117-8.
95
CD, I, 142, 150-1.
96
CD, I, 149-50.
97
Aleksandar LOMA, 1999/2000, Serbisches und Kroatisches sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos, Zbornik radova Vizantolokog instituta 37/1999.-2000., 100.
98
Stjepan GUNJAA, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, knj. III, Zagreb, 1975, 101.
99
upani su banu podloni i u vrijeme bana Pavla ubia (Mladen ANI, Od kralja poluboga do
prvih ideja o nacionalnom kraljevstvu, u: Kolomanov put; Katalog izlobe, Zagreb, 2002., 98 i dalje), to
potvruje ugovor izmeu grada Raba i bana Pavla iz 1307. godine, u kojem ban Pavao nareuje svim
katelanima, upanima i plemiima, da prema Rabljanima postupaju dobrohotno i da im ne prave tetu
(CD, VIII, 160-1).
100
Kao npr. u drugoj verziji Radovanove darovnice (CD, I, 117).
82
83
46
ski, dridski, poljiki ili morski. Uloga je kralja u razdiobi teritorija po upanijama
izrijekom naglaena u Ljetopisu Popa Dukljanina,101 a u hrvatskome prijevodu toga
teksta, tzv. Hrvatskoj redakciji, govori se o tomu da je ta podjela uinjena temeljem
ve napisanih povelja102. Ne moe se posve iskljuiti ni pretpostavka da je svaki upan, kao kraljev vlastelin, dobio takvu povelju. Prema podacima iz Ljetopisa kralj je
birao upane okruja, kako se inae u tome djelu imenuju upanije, meu plemenitim ljudima iz istih oblasti i okruja103 i one koji su njemu bili direktno podloni104.
Primjer ninskoga upana Dese,105 koji je tu ast stekao kao upan,106 odnosno Jakova tepije i Adamaca, koji su obojica Ninjani, od kojih je jedan kraljevski vlastelin,
drugi dunosnik na kraljevskom dvoru, potvruju navode iz Ljetopisa. Obavljanje je
te dunosti ast koja se ne nasljeuje. Ninski upan Desa, nakon obnaanja te dunosti,107 u vrelima se javlja samo kao upan, to je potvrda da se steena titula upana nasljeuje108.
U vrelima se upani katkad javljaju zajedno sa svojom oruanom druinom. Potvruje to primjer bribirskoga upana Strezinje, kojega nalazimo, zajedno sa njegovim
vojnicima (quinque suis militibus) ,109 kao jednoga od svjedoka prilikom kupnje zemlje u Pisaama u Kamenjanima110. Slian je primjer onaj gdje se u sporu s Petrom,
opatom samostana Sv. Ivana u Biogradu, oko zemlje u Miranju na sudu u Ninu uz
Strezinju navode i suique parentes.111 Pretpostavljamo da je u oba sluaja to stalna u-
MOIN, 52.
potom toga po reenih brveleih razdili zemlje i stavi jim mejae i tolikoje meje gradi i upanij
(MOIN, 53).
103
MOIN, 55.
104
MOIN, 55.
105
Kao ninski upan izrijekom se spominje u obje verziji isprava izdanih 1070. godine u sporu oko
vlasnitva nad posjedom Suhovare, izmeu Radovana sina Lilikova, s jedne, i lukoga upana s druge
strane (CD, I, 117-8.)
106
U darovnici setre bana Godimira, Jelenice, iz 1028. godine za posjed u Obrovcu, navodi se kao upan
(CD, I, 66).
107
CD, I, 117, 118.
108
Kao upan izrijekom se navodi u Radovanovoj darovnici iz 1070. godine, koja je izdana u gradu
Ninu za Adamaka, ninskoga upana (CD, I, 115), zatim u darovnici brae Ninjana iz 1072. godine samostanu Sv. Krevana za posjed u Obrovcu, gdje je naveden kao svjedok zajedno s Adamikom i Prodanom (CD, I, 126-7), kao i u darovnici kralja Kreimira IV. kojom daruje samostanu Sv. Marije posjed
u Brdima (CD, I, 132).
109
U ovom primjeru milites dolazi u znaenju oruane pratnje (KATII, 1993, 55). U svezi s time treba
upozoriti na karolinku vojnu opremu pronaenu pojedinano ili pak u grobljima na redove, koja se
datira sve do 11. stoljea. Pri tome posebnu pozornost treba pridati nekim tipovima karolinkih maeva (tip H), za koje je utvreno da se rabe u Skandinaviji i na podruju nekadanjega Sovjetskog Saveza
sve do 11. stoljea (Duan JELOVINA, Maevi i ostruge karolinkoga obiljeja u Muzeju Hrvatskih arheolokih
spomenika, Split ,1988., 10 i dalje). Kao njihove nosioce nije teko prepoznati, osim knezova i upana, i
pripadnike njihove vojne druine.
110
ime LJUBI, Libellus policorion qui Tipicus vocator, Starine 23/1889., 162.
111
LJUBI, 80, 29.
101
102
47
panova oruana druina,112 koju ine pripadnici njegova roda113. tovie i buanskoga upana Nemanju nalazimo kako zajedno sa svojom druinom (parentelom) pregovara s Rabljanima.114 Valja upozoriti i na primjer upana Bosanskoga Kraljevstva,
koje nalazimo prilikom ina darivanja sa svojom bratjom ne samo u prisutnosti
kralja nego i kraljevskih dunosnika, kao npr. u darovnicama bana Tvrtka iz 1366. i
1376. godine.115
Prema podacima iz Ljetopisa naplaivanje poreza i suenje bile su najvanije dunosti upana, prije svega zato to su to bile i glavne obveze prema kralju.116 Katkad
upane nalazimo i na elu grada, kao u darovnici kralja Petra Kreimira IV. za otok
Maun, koja je izdana u gradu Ninu, u vrijeme dok je tamo upanovao Adamac,117 to
se moe smatrati zasada jedinim zapisom o upanu grada118. Osim toga, u vrelima
nalazimo podatke o upanima kao vlasnicima posjeda i graditeljima crkava. Budui da je obavljanje dunosti kraljevskoga upana ast koja se nagraivala posjedom,
upan je mogao, kao u sluaju cetinskoga upana Gostiha, dati izgraditi crkvenu zadubinu. U ovom konkretnom sluaju rije je o kraljevskom posjedu Vrh,119 a GoVjerojatno to bila naslijeena rodovska tradicija iz vremena hrvatskih knezova (KATII, 1993, 55,
bilj. 19, 183 i dalje).
113
Nazivi parentes, parentela, ili jednostavno bratja, dolaze u znaenju pripadnika rodovskih zajednica.
U poljikom Statutu, gdje u lanu 80a, Zakonu od kolovaj, izmeu ostaloga stoji da ako bi netko meu
bratjom ali inom drinom vrvitjom elio graditi kolovau za vodeni mlin (vidi izvorni tekst i prijevod prema Z. Junakoviu u Miroslav PERA, Poljiki statut, Split, 1988., 484), rijei drinom vrvitjom
dolaze u istom znaenju kao i latinska inaica parentela ili parentes.
114
CD, IV, 450-451
115
uro urmin, Hrvatski spomenici, Acta croatica, 1 (od godine 1100 do 1499) Monumenta Historico
Juridica Slavorum Meridionalium, 6. Zagreb: JAZU, 1898., 83, 85-86.
116
MOIN, 55.
117
actum in ciuitate Nona Adamizo iupano (CD, I, 114).
118
U svezi s navodom ninskoga suca, koji se spominje uz ninskoga upana u darovnici za otok Maon,
za koju se inae navodi da je izdana u gradu Ninu (CD, I, 113-4), nije samo potvrda da ninska zajednica
ima ve obiljeja gradske zajednice (o tome vidi REYNDOLDS, 32), nego se moe tumaiti eventualno
i time da je ninska zajednica didia za sebe izborila pravo biranja suca!
119
U literaturi se obino navodi da je crkva izgraena na Vrh rici, to je i tono, jer se u prvoj polovici 15. stoljea spominju Verherica i Obrh, gdje ivi rod ubrijanovia pod svojim vojvodom Ivanom
Miselinoviem (Vjekoslav KLAI, Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljea, Rad JAZU, 130/1897.,
78). U oba se toponima raspoznaje pojam Vrh, u kojem se prepoznaje poloaj na izvoru rijeke Cetine,
koji je inae dominantan u pejzau dananjega vrlikoga platoa i visoravni koja ga okruuje. U popisu kraljevskih posjeda koje je Bela IV. 1251. godine dodijelio banu Stjepanu, nalazi se i posjed Werh,
smjeten izmeu castruma Knin, Unac i Grahovo (CD, IV, 495-496). Budui da je poznat poloaj sve tri
srednjovjekovne utvrde - kninski castrum dananja je utvrda povie grada Knina, trag castruma Unac
sauvan je u nazivu istoimene gradine povie dananjega sela Preodca, smjetene na istaknutom breuljku planine ator, gdje su sauvani ostaci utvrde (Slavko GALIOT, Arheoloka topografija Dinare,
u: Zbornik Hrvati Dinare, Bosansko Grahovo - Zagreb 2000., 59), a u Grahovu se prepoznaje dananje
istoimeno polje s utvrdom i crkvom (GALIOT, 60) - nije teko zakljuiti da je posjed Werh s istoimenim castrumom bio na vrlikom platou. Prema tome, upan Gostiha zajedno sa svojom obitelji izgradio
je spomenutu crkvu u vrijeme dok je upanovao kraljevskom upanijom Vrh. Inae uobiajeni naziv
Vrhrika koristi se, vjerojatno, zato to je tu bilo crkveno i naseobinsko sredite posjeda o ijem poloaju
jo postoji dvojbi, pa nije iskljuen niti poloaj povie Koljana, gdje se nalazi kasnoantika utvrda (Ante
MILOEVI, Ante MILOEVI, Vrlika, starohrvatska upa Vrh Rika, Split, 1997., 29).
112
48
stiha je crkvu dao izgraditi zajedno sa svojim rodom, o emu svjedoi sauvani natpis120. Objekt je inae izgraen po uzoru na kraljevske zadubine, to dostatno govori o ugledu i vanosti toga upana. Sauvani natpis s imenom ninskoga upana
Godeaja na nadvratniku crkve koju je dao urediti u 11. stoljeu121 samo je potvrda da je u ovome sluaju bila crkva ninskih upana. Treba naglasiti da je u ninskom
katastiku iz polovice 17. stoljea zapisano da je ta crkva pod patronatom mletakoga kneza.122 Takav njezin poloaj pokazuje da je crkva u trenutku kada prestaje vlast
upana u Ninu ve bila u funkciji memorijalne crkve ninskih upana, pa bi u tome
kontekstu trebalo tumaiti i fomiranje groblja oko nje. U istome kontekstu treba tumaiti i novo ureenje dogradnjom narteksa, ime objekt dobiva status gradske crkve.
Dosta podataka postoji i o posjedima koje su uivali upani. Tako se u kartularu samostana Sv. Ivana u Biogradu spominje da je sidraki upan Jurajna prodao svoj posjed u Sidrazi, koji se prua od bunara pa sve do stanovite kamene kue (palacium),
istome samostanu.123 U Supetarskome kartularu zabiljeeno je da je Rusin morsticus
imao zemlje u Trsteniku.124 U opisu, pak, posjeda Ivana djeda Hrvata, koji je smjeten na poloaju eprljani,125 meu meaima spominje se sa sjeverne strane posjed ninskoga upana Adamaka126. Nije iskljueno da podatak iz 1394. godine o posjedu upana vas, smjetenome izmeu sela Bokanjca i Blata,127 uva uspomenu na
posjed spomenutoga upana. Tijekom 14. stoljea imamo zabiljeene podatke o zadarskom komunalnom posjedu, imenovanom kao Brda ili upana selo,128 odnosno
DELONGA, 1999, 88. Premda se natpis po svojim stilskim i epigrafikim obiljejima datira u 9.
stoljee, sudei prema sauvanim grobnim ukopima, poetak ukapanja stavlja se u 10. ili najkasnije 11.
stoljee (PETRINEC, 2005., 202), temeljem ega i crkvu smjetamo u to razdoblje. U prilog tome ide i
analiza sauvanoga crkvenoga namjetaja, za koji je utvreno da pripada klesarskoj koli koja traje od
kraja 9. pa sve do poetka 11. stoljea (Toni BURI, Ranosrednjovjekovna skulptura s Kapitula kod
Knina u: Arheoloka istraivanja u Kninu i Kninskoj krajini / znanstveni skup, Knin, 13. - 15. X. 1987.,
ur. Boidar euk, Zagreb: Hrvatsko arheoloko drutvo, 1992., 105). U novoj crkvenoj razdiobi poslije
12. stoljea Vrlika se navodi kao sredite istoimene crkvene upe Kninske biskupije, dok tijekom 14. i
15. stoljea postaje crkva istoimenoga arhiakonata (plovanije - MILOEVI, 1997, 9 i dalje). Vjerojatno tada nastaju graditeljske preinake na crkvi.
121
DELONGA, 1999, 209-210.
122
Luka JELI, Spomenici grada Nina,Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, IV/1898-1890., 163.
123
CD, I, 150. Ovdje palacium dolazi u znaenju kamene kue. Nije iskljueno da je ta kua ujedno i kurija skradinskoga biskupa u Tinju, u kojoj je u 12. stoljeu uinjen zapis o podmiri kupnje zemljita u
Tinju, koje je opat samostana Sv. Kuzme i Damjana prodao nekom Vlini Brukonji (CD, II, 135).
124
NOVAK, 223, br.72.
125
CD, I, 119-120. Jugozapadno od Bokanjakoga blata, blizu granice dananje ninske opine, nalazi se
uzvisina eprljica, gdje bi trebalo traiti poloaj Ivanova posjeda.
126
CD, I, 120.
127
in Zupana Vas positis in districtu Jadre inter villas Bocagnac et Blata DAZd, SZN, Petrus de Serana, B
III, Sv. 51, fol. 1v. Poloaj sela Bokanjca u 15. stoljeu priblino bi odgovarao teritoriju dananjega Bokanjca, a poloaj u meuvremenu nestaloga sela Blata vjerojatno bi trebalo staviti u dananje Radasove
stanove, u granicama sadanjega Bokanjca. Suvremene su eprljice, dakle, granina toka izmeu tih
sela, sa ije je sjeverne strane neko bio posjed ninskoga upana.
128
DAZd, SZN, Petrus de Serana, B. III, Sv. 51, fol 1.
120
49
Brda ili upanjeselo129. Iz navedenih podataka razvidno je da je to bio posjed nekoga upana u Brdima. Iz sauvanih vrela znamo da je u Brdima kralj imao svoj posjed, ali i da ga je darivao svojim dostojanstvenicima,130 vjerojatno nekome od kraljevskih upana.
Sauvani podaci svjedoe o ovlastima upana koje se tiu njihovih obveza vezanih
uz obavljanje poslova iz domene kraljevskih ovlasti. Najvie takvih podataka odnosi se na ovlasti iz kojih se razaznaje njihov poloaj kraljevskih dvorjanika, u situacijama kada zajedno s kraljem ili u zajednici s drugim kraljevskim dostojanstvenicima daruju ili potvruju vlasnitvo nad posjedima. Tako ih nalazimo u darovnici
kralja Petra Kreimira IV. za otok Maon, kojom kralj, zajedno sa svojim upanima,
navedenim meu svjedocima, knezovima i banovima te drugom kraljevskom svitom, spomenuti otok daruje samostanu Sv. Krevana.131 Slinu situaciju ocrtava darivanje alodija Ivana Slavena u Gorici, koje je uinjeno uz pristanak ne samo njegova
brata, nego i kralja Zvonimira, ali i prisutnih plemenitih upana.132 U darovnici kralja Zvonimira iz 1078. godine, kojom cetinsku upu stavlja pod jurisdikciju Splitske
nadbiskupije nakon to se posavjetovao sa svojim comesima i drugim nobilima, izmeu ostalih spominju se i Adam ninski upan, Stresinja bribirski, Desimir krbavski
te Pribina cetinski.133 Zemljite Pusticu, kralj Zvonimir darovao je redovnicama samostana Sv. Benedikta u Splitu nakon to se posavjetovao sa svojim nobilima, meu
kojima se spominju upani Jurina kninski i Vien poljiki.134 Godine 1078. kralj Zvonimir potvrdio je donaciju svoga prethodnika, kralja Kreimira IV., za posjed u Tokinju zadarskome samostanu Sv. Marije, a meu prisutnim uglednicima spomenut
je i upan Krenja.135 Godine 1089. kod ibenskoga castruma kralja Stjepan II., nakon
to se posavjetovao sa svojim nobilima, meu kojima se spominju i Strezinja bribirski upan,Vien cetinski, Dragoslav zagorski, Vratina poljiki te Osrin dridski, potvrdio je ispravu kralja Zvonimira, kojom je kralj darovao zemljite u Pusticu u Laanima.136
Nadalje, imamo podataka iz kojih se razabire da je kralj svojim upanima dao i zakonska ovlatenja presuivati u ad hoc osnovanim kraljevskim sudovima, zajedno
s kraljem odnosno s drugim dostojanstvenicima. Tako primjerice u sporu oko vla-
DAZd, SZN, Vannes Bernardi de Firmo, B. I, Sv. I/15, fol. 238v.

CD, I, 119-120; CD, II, 184-5.
131
cum nostris iupanis, comitibus, atque banis capellanis etiam nostre regale aule cogitare cepit Adamo Nonensis iupanus, Viachio iupanus de Luca, Bude postelni Berberensis iupanus, dominus Leo imperialis protospatarius ac
totius Dalmacie ac iupanus, Petrus iupanus de Sidraga, Dragomir iupanus de Cetina (CD, I, 113-4).
132
suorumque nobilium iuppanorum Stressine Berberistich et Iacobi teuonis et Iurre Nonensis Iuppani CD,
I, 148-149.
133
aliarumque nobilium communi fulcitus consilio Pribinnae Cetinscici, Adam Nonensis iupani, Stersnine
Broborstici(sic!) CD, I, 162-163.
134
consultu omnium seruorum dei et nobilium nostroru Iurrina Tenestico, Uiseno Polstico CD, I, 169-170.
135
coram Laurentio archiepisopo, et Iohannis abbate sancti Bartholomei, et Andria nostro cappellano et Dominico tepize et Crenia iuppano CD, I, 167.
136
CD, I, 169-70.
129
130
50
snitva nad posjedom Suhovare za kralja Kreimira IV.137 ili zajedno s kraljem Zvonimirom u sporu oko vlasnitva nad posjedom u Miranju izmeu opata samostana
Sv. Ivana u Biogradu, Petra, i bribirskoga upana Strezinje138. Slian je sluaj zabiljeen prigodom suenja u crkvi Sv. Petra u Omiu, kada upan Zaruba zajedno s kraljem Slavcem i banom Petrom presuuje u sporu izmeu Slavca i Ljubomira oko zemlje Glavice i doline od Solina sve do vinograda Tustokose.139
upane nalazimo i u poloaju kraljevskih obranika, kada se zajedno s kraljem Kreimirom IV. zaklinju pred papinskim legatom, opatom Majnardom, potvrujui
izjavu kralja kojom je ovaj zanijekao svoje sudjelovanje u umorstvu svoga brata.140
upane takoer nalazimo i kao osobe javne vjere, u situacijama u kojima svojom
nazonou kao svjedoci potvruju darovnice pojedinaca,141 odnosno kod dodjeljivanja kraljevskih privilegija samostanima142. Slinu ulogu imaju i prigodom darivanja posjeda samostanu Sv. Krevana,143 splitskoj crkvi,144 kod potvrde kraljevskih
darovnica,145 ili darivanja posjeda samostanu Sv. Marije u Zadru,146 samostanu Sv.
Benedikta u Splitu,147 samostanu Sv. Stjepana u Splitu148. U takvoj se ulozi pojavljuju i prigodom kupnje ili prodaje zemljita, primjerice u sluaju samostana Sv. Ivana
u Biogradu,149 ili pri kupnji robova i u sporovima oko vlasnitva zemalja samostana
Sv. Petra u Sumpetru150.
Vrela, dakako, biljee i situacije u kojima su upani nastupali kao kraljevski beneficijari. Takva se situacija, primjerice, razaznaje iz privilegija kralja Kreimira IV.
samostanu Sv. Ivana u Biogradu, i to u odredbi kojom kralj izriito zabranjuje banovima, upanima ili drugim niim vlastima, ubiranje poreza i ostalih kraljevskih
podavanja, od kojih je taj samostan kraljevskim privilegijom osloboen.151 upani
naplauju onima koji ometaju darovane kraljevske posjede, kao npr. u darovnici za
CD, I, 115.
CD, I, 149.
139
residentibus in cclesia beati Petri qu sita est in Olmisi, scilitet eorum Slauzo nec non Petro et Sarubba ceperunt
altercare nobiscum et ita nobis iudicauerunt NOVAK, 215, br. 6.
140
FORETI, 23-44. L. Margeti dokazao je da je prisega s dvanaestoricom prisenika uobiajni oblik
zaklinjanja u srednjem vijeku (Lujo MARGETI, Poruka i datacija Ljetopisa popa Dukljanina, u: L.
MARGETI, Hrvatska i crkva u srednjem vijeku, Rijeka 2000., 76).
141
CD, I, 126-127, 131,
142
CD, I, 87-88, 102.
143
CD, I, 66-7, 88, 105-106, 112-113, 142-143, 113-114, 116-119, 119-120, 132-133, 133.
144
CD, I, 160-161, 162-163.
145
CD, I, 143-144, 169-170.
146
CD, I, 104-105, 126-127, 131, 132-133, 167.
147
CD, I, 188-189.
148
CD, I, 180-181
149
CD, I, 89-91; LJUBI, br. 18, br. 26, br. 48, br. 76.
150
NOVAK, 2, 56, 74.
151
et plenare absolutum monasterium sancti Iohannis apostoli et euangeliste, ut neque tributum, neque vectigal
regali soluat; donaria secularia debita banis, iuppanis uel reliquis potenciolis prosurs nesciat. To je dio teksta koji
se nalazi u drugoj verziji Kreimirova privilegija spomenutom samostanu (CD, I, 90 naglasio F. S.).
137
138
51
otok Maon.152 Sukladno novom itanju Baanske ploe, koje je predloio i obrazloio L. Maregti, vidljivo je da je za vladavine kralja Zvonimira krbavski upan Desili obnaao dunost kraljevskoga rela, koji je ubirao kraljevske prihode u upaniji Luci.153 Osim toga upane nalazimo i s ovlastima kraljevskih legata ili poslanika,
ija je dunost bila uvoenje u ime kralja obdarenika u posjed novoga vlasnitva,154
kao u sluaju cetinskoga upana Viena, koji je 1089. godine od kralja Stjepana II.
izabran da dojavi kraljevsku odluku kojom je potvreno Zvonimirovo darivanje zemljita u Laanima samostanu benediktinki u Splitu, a onda, vjerojatno, i da obavi
susljedno uvoenje samostana u vlasnitvo darovanoga zemljita155. Slino se moe
razabrati i za krbavskoga upana Desila i njegova brata Pribu, koji su za vrijeme kralja Zvonimira bili kraljevski poslanici u Vinodolu i na otoku Krku, gdje uvode samostan Sv. Lucije u posjed i vlasnitvo darovanoga zemljita (ledinu) koje im je darovao taj kralj.156
Konano, upane, dodue rijetko, nalazimo u situacijama u kojima obnaaju asti
kraljevskih dvorskih dunosnika. Tako se u Kreimirovoj darovnici za otok Maun
spominje meu svjedocima i Bude bribirski upan i posteljnik,157 kojemu je dunost bila i voenje kraljevske blagajne158. Njegov poloaj na dvoru dokaz je da je obnaanje dvorskih dunosti bilo u djelokrugu upana kraljevskih upanija.
CD, I, 114.
Mi upan Desila Kr`(b)ave, ral`c v` Lu/ce (MARGETI, 2000, 386) U Zakonu veprinake opine iz 1500. godine, gdje je regulirano da Veprinani izmeu sebi biraju gospodskoga zrela koji ima
gledat kraglievea prihodischa, a to je desetina ita, vina i janjaca, koja ubire valput ili kapetan gospotije kastavske (Oleg MANDI, Osnove pravnoga ureenja veprinake opine, Rad JAZU 306/1955.,
112, bilj. 195). Iz navedenih je podataka oito da se u veprinakoj zajednici zadrala sluba rela, koje
nema ni u Kastavu niti u Moenicama. U Veprinakom zakoniku predvieno je da rela izabere
gospodar, ali u tome sluaju ovaj ga ima ga pokazati ako bude na nas prise na zakon (MANDI,
l. 25). Iz toga se jasno razabire da ga seoska zajednica ne mora prihvatiti. U odnosu na podatak iz
Baanske ploe razlika je u tome to se tu radi o slubi koju obavlja vlastelinov odabranik, a prihode
ubire kapetan zvan valput, a ne vie osoba s titulom upan. Valput zapravo ovdje oznauje kapetana
Kastavske gospotije, dunost koju stvarno obnaa rijeki kapetan, a koja je uvedena po uzoru na ostale
habsburke posjede, i to u slubi namjesnika gospodara posjeda, iz vremena kada Veprinac postaje
vlasnitvo grofova Wallsee. Iz teksta se Zakonika razabire da valpult obavlja iste dunosti kao i rel, no
razlika je u tome to rel u ime seoske zajednice nadzire a ne kupi kraljevske prihode. U svezi s time
valja istaknuti da je ubiranje kraljevske desetine povjereno valputu kao vlastelinskome dunosniku u
10. stoljeu i u karantanskom hrvatskom knetvu, onome koje se naziva pagus Crouati (Stjepan ANTOLJAK, Hrvati u Karantaniji, u: Stjepan ANTOLJAK, Hrvati u prolosti, Split 1992., 84, bilj. 63). Moe se
temeljem toga pretpostaviti da je i u Karantanija, dok je bila samostalna, tu desetinu ubirao rel! Prema
tome, niti u hrvatskim upanijama nije iskljueno postojanje funkcije rela, pa bi time i predloeno
Margetievo itanje bilo tono! Po tome bi institucija rela bila jo jedna slavenska teevina, koju je
prihvatila kraljevska kancelarija.
154
MARGETI, 2000, 356. U dunosti kraljevskih poslanika prepoznaje se kasnijiu slubu pristava koji
uvaa vlasnike u posjed (Marko KOSTRENI, Fides publica (javna vjera) u pravnoj istoriji Srba i Hrvata do
kraja XV veka, Beograd, 1930., 27).
155
CD, I, 170.
156
MARGETI, 2000, 368.
157
Bude postelnic Berberensis iupanus CD, I, 114.
158
Ivan BEUC, Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985., 46.
152
153
52
Poloaj kraljevskoga upana u vrijeme ugarsko-hrvatskih kraljeva

Poloaj se upana nije promijenio praktino sve do vremena vladavine kralja Bele
IV. pa oni pripadaju meu kraljevske uglednike. Tako se za sidrakoga upana 1181.
godine kae da je nobilis vir Drascen iupanus filius Slouinie.159 Malo kasnije, tonije
1182. godine, kada se u pratnji kneza Maura na sastanku sa Stankom Lapaninom i
drugima, odluivalo oko posjeda zemljita u Kokianima, navode se upan bribirski
Miroslav i Kathalda kninski, a za Desinju Slovinje, Kosmu Pribievia, Posila Rusinia te Jakova sina Mislimira navodi da pripadaju meu alios viros.160 Pri tomu jedino za Desinju zasigurno znamo da je bio sidraki upan,161 to znai da nije iskljueno da to nisu bili i drugi nabrojani.
Poloaj kraljevskoga upana moda najbolje osvjetljava Povaljska listina iz 1184. godine, i to u onome dijelu kada se Ratko, pop i koludar crkve i samostana Sv. Ivana,
obraa knezu Breku, upanu Prvou, sucu Desenu i braiku Prvoslavu. Tu se, naime, kae: knee i svi vlasteli, a knezu i upanu, koji su drali samostanske zemlje,
obraa se ovako: molju vy vlastele.162 Pojam vlastela ovdje dolazi u znaenju onoga tko obnaa javnu vlast, u konkretnome sluaju najvjerojatnije izvedenu iz kraljevskoga darivanja.
Obnaajui kraljevsku vlast, upani zajedno s kraljem ili kraljevskim dunosnicima
odluuju u prigodi dodjeljivanja posjeda ili pak u presuivanju oko vlasnitva nad
zemljom. Tako 1182. godine, za vladavine kralja Bele III., primorski knez Mauro, zajedno sa upanima Miroslavom bribirskim, Kathaldom kninskim i drugima, dosuuje Stani Lapaninu posjed Kokiani, koji mu je dodijelio kralj Bela uz savjet prije
navedenih slavenskih upana i uglednika.163 U sporu oko uzurpacije vlasnitva nad
posjedom Slivnik samostana Sv. Krevana, smjetenoga u predjelu zvanom Brda,
1183. godine ban Dionizije, nakon to se savjetovao sa slavenskim upanima, presudio je u korist samostanu i dodijelio mu zemlju, da bi nakon toga banov pristav Dedomir Sramlenov uveo samostan u vlasnitvo te zemlje.164 Navedeni primjeri potvruju da su upani zadrali pravo dano im od kralja da zajedno s njime presuuju.
Osim toga nalazimo upane kako obnaaju dunost banskoga pristava, kao npr.
1184. godine, kad je na kraljevu dvoru ban Dionizije naredio bribirskome upanu
Miroslavu da bude pristav opatu samostana Sv. Krevana iz Zadra, Marinu, u sporu
oko vlasnitva nad posjedom Slivnik u Brdima.165 Naravno, vrela biljee i obavljanje
dunosti upana kraljevskih utvrda, kako to svjedoi zapis o klikom upanu Saracenu iz 1171. godine, koji zajedno s Bratoom, sucem istoga castruma, sklapa mir sa
CD, II, 171-2.
CD, II, 179-180.
161
CD, II, 132-133. Osim toga sina, Slovinja je imao jo i sina Draena, a on je bio sin upana Ivana (CD,
IV, 40).
162
MENAC, 103, red. 11.
163
a seresinissimo domino nostro Bela rege in singulorum causis iuste procedere et fino debito terminare, ex consilium predictorum iuppanorum aliorumque virorum qui presentes que erant diximus CD, II,179-180.
164
dominus banus de consilio et iudicio cunctorum iupanorum Sclauonie CD, II, 184-186.
165
CD, II, 184-185.
159
160
53
Splianima.166 U ovo su doba upani jo uvijek prisutni i kao svjedoci, ime je potvren njihov poloaj osoba javne vjere u raznim prigodama: prilikom sklapanja mira,
npr. u sluaju Spliana i Kliana,167 zatim prigodom dodjeljivanja zemlje koludricama Sv. Benedikta u Dilatu168. Prisutni su i prilikom dodjele zemlje Stilpice (Stubice),
u poljikom primorju, samostanu Sv. Petra Gumajskoga,169 kao i prilikom uvoenja
u posjed zemlje Sv. Bartola splitskoga nadbiskupa Rogerija170. Nalazimo ih takoer i
prilikom uvoenja u posjed zemlje za potrebe crkve Sv. Stjepana kralja i kapele Sv.
Ivana,171 pa i prilikom sklapanja crkvenih poslova172.
Osim to obavljaju kraljevske dunosti, imamo podataka i o njihovim ovlastima u
upanijama. Tako je 1172. godine sidraki upan Desinja Slovinov, na temelju isprave koju je predoio rogovski opat, a u nazonosti ivuih svjedoka navedenih inae u tome dokumentu, presudio pred prisutnim svjedocima za otueno samostansko vlasnitvo nad zemljitem Mojmirovim u Tinju u korist rogovskoga samostana
Sv. Kuzme i Damjana i pritom ovlastio svoga pristava Dobronju da uvede samostan
u taj posjed.173
No, upani su i sami obavljali dunosti pristava. Tako 1181. godine, kada Mihajlo
biskup skradinski dosuuje samostanu opatica Sv. Dimitrija i Tome, iz Zadra, oteto zemljite u Bubnjanima, samostan u posjed toga zemljita uvodi kao pristav ve
spominjani nobilis vir Drascen iupanus filius Slouinie,174 ime je potvren poloaj upana kao osobe javne vjere. Uz to se upani javljaju i kao obranici, kao npr. upani
Stjepan Jerak i Sracin Beanijem, koji 1188. godine alju Radia Sramljenova, dvornika Isakova, da kao pristav vrati samostanu Sv. Kuzme i Damjana otete zemlje i vinograde kod Tinja, koji su samostanu oteli Brukonja i njegovi nasljednici nakon to
su u istom pravnom postupku presudili o povratku posjeda.175
Sauvani podaci, dakako, potvruju da su i u ovo doba upani imali svoje posjede.
Tako prema podatku iz 1166. godine znamo da je upan luki Kuzma na samrti, poto se povukao u samostan Sv. Krevana u Zadru, ostavio spomenutom samostanu
svoju zemlju u Kamenjanima.176 S time u svezu valja dovesti podatke kakav je onaj
CD, II, 129-130.
CD, II, 129-130,
168
CD, II, 130-132
169
CD, II, 143-144.
170
CD, II, 166-167.
171
CD, II, 192-194.
172
CD, II, 142.
173
CD, II, 132.
174
CD, II, 171-172.
175
CD, II, 218.
176
CD, II, 107. Moe se pretpostaviti da je to posjed koji je u drugoj polovici 14. stoljea imenovan kao
terre seu ville Grisogoni de Lemesso in Terzi (Mirko Zjai-Jakov Stipii,1969, Spisi zadarskih biljenika,
II, Zadar: DAZ, 1969., 157). Sudei prema opisanim granicama, posjed se nalazio sjeverozapadno od
sela Lemeevo Hrae (njegov je poloaj poznat po sauvanome nazivu gaja dananjega sela Prkos).
Budui je poznat poloaj sela Tri (Crkvina-Galovac), koji je u vrelima 11. stoljea jo uvijek dio Kamenjana, a kasnije se iskazuje kao samostalni posjed i selo, onda je to jasna potvrda da se spomenuti
Kamenjani jo uvijek vode kao jedan posjed.
166
167
54
iz 1460. godine, kada se u selu Ratane, na teritoriju Vranskoga distrikta, biljei poloaj Zupanschina177 ili Podzupanschine178. Tu se vjerojatno radi o posjedu nekoga od
sidrakih upana, ne samo zato to je Vranski distrikt neko pripadao Sidrazi, nego i
zato to je rije o posjedu samostana Sv. Ivana, koji je nakon njegova ukinua ukljuen u posjede samostana Sv. Kuzme i Damjana.179
Navedeni primjeri pokazuju da kraljevski upani nisu vie poslanici niti introduktori, nego da su tada ili pristavi, ili imaju svoga pristava. Prema L. Margetiu, afirmacija pristava rezultat je ne samo utjecaja ugarske kraljevske kancelarije, nego je
to ujedno i pokazatelj slabljenja dravne vlasti, time to je zadran stari postupovni
sustav koji se temelji na usmenosti, u kojem pristav kao ovlatena osoba javne vjere uzima konkretni sluaj.180 No, ovdje se ne bismo mogli sloiti sa stavom da je to
slabljenje dravne vlasti. Dapae, u izvjeu o vladarskim prihodima kralja Bele III.
spominju se ne samo prihodi od biskupija, biskupa, duxa Slavonije, nego i upana.181
Premda se iz samoga izvjea vidi da se prihodi ubiru u oba Kraljevstva, ipak je bilo
miljenja da se pod Slavonskim Dukatom podrazumijevalo samo podruje srednjovjekovne Slavonije, to bi bio dostatan dokaz da u tom plaanju nisu ukljueni i upani Hrvatskoga Kraljevstva, a to je onda posluilo kao temelj da se ocjeni vladavina Bele III. kao slaba.182 To ipak ne stoji jer se pod organizacijskim oblikom vlasti
nazvanim dukat (hercetvo) u to vrijeme podrazumijeva politika zajednica koja je
obuhvaala cjeloviti teritorij Hrvatskoga Kraljevstva, u kojemu vlada dux, a uz njega i jedan ili vie banova.183
Poloaj kraljevskih upana potvruje da se oblik vladavine nije promijenio s dolaskom kraljeva nove dinastije, a status je upana praktino ostao isti od vremena prvih darovnica hrvatskih vladara pa sve do vremena kralja Bele III.184 Takav
oblik vladavine moe se usporediti s onim oblikom koji je u literaturi pod pojmom
Land (Zemlja), na primjeru austrijsko-bavarskih podruja, obradio O. Brunner. Takav oblik vladavine nije niti staleko drutvo, niti institucija, niti drava, ve samo
drutvo. Odnos izmeu vladara zemlje (dominus terrae) i Landa kao drutvene za-
DAZd, SZN, Iohannes de Calcina, B. V, Sv. VIII/B1, fol. XLIIIv.

DAZd, SZN, N. Benedictis, B. I, Sv. 17.
179
CD, II, 182.
180
Lujo , O srednjovjekovnom pristavu, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Zagrebu, 55(2)/2005., 292.
181
CD, II, 134.
182
Nada KLAI, Kako i kada su knezovi krki stekli Modru i Vinodol, Vjesnik Historijskog arhiva Rijeke
i Pazina, 131/168, Rijeka 1971., 147.
183
Mladen ANI, Cistercians in the 13th Century Croatia, Mediaevistik, 10/1997., 205.
184
Imajui u vidu upravo tu injenicu, moda je taj oblik vladavane najbolje definirao Kosztolnyk,
ocjenjujui vladavinu kralja Bele III kao political mainstream at fin-de sicle of twelfth century (Zoltan J. KOSZTOLNYIK, From Coloman the Learned to Bela III (1095-1196), New York 1987., 283). Napose o vladavini
Arpadovia u Hrvatskoj vidi: Mladen ANI, Od kralja poluboga do prvih ideja o nacionalnom
kraljevstvu, u: Kolomanov put; Katalog izlobe, Zagreb 2002., 42-112.
177
178
55
jednice postaje oblik vladanja.185 Ovlasti i poloaj hrvatskih upana jasan su pokazatelj da su oni dio te zajednice.186
Treba naglasiti da za vrijeme vladavine Bele III. zapoinje proces pretvaranja kraljevskih upanija u nasljedno dobro. Primjer za to moe se nai u sluaju krkoga
kneza Bartola, kojemu kralj 1193. godine dodjeljuje modruko knetvo u nasljedni
posjed, to praktino znai da je on dobio u feud cijelu upaniju. Time je knez Bartol stekao nasljedno pravo na upansku ast, uz jedinu obvezu na vojniku slubu
kralju.187 Takav su privilegij vjerojatno iste godine dobili i bribirski ubii,188 a nije
iskljueno da se isto dogodilo i sa sidrakom upanijom, u kojoj je ast upana u to
vrijeme ve nasljedna189. U razdoblju vladavine nasljednika Bele III. proces uruavanja sustava kraljevskih upanija postaje konstanta drutvenih gibanja. U to se doba
upanije velikim dijelom pretvaraju u nasljedno dobro ili Crkve ili hrvatskih velikaa,190 a samo e dio njih ostati kao kraljevski posjed191.
Sudei prema kasnijim podacima ipak je ostalo upanija u kojima se i nadalje obnaala ast kraljevskoga upana. U spomenutim upanijama obnaanje dunosti upana ast je koja je dodjeljivana ili zbog odanosti kralju,192 kao to je primjerice bio sluaj s Ivanom Nelipiem u Sanskoj upaniji,193 ili pak s Vrbakom upanijom koju je
kralj dodijelio Martinu Frankapanu prigodom njegova vjenanja s Dorotejom Blagajskom194. Isti se dogodilo i s Livanjskom upanijom, koju je 1400. godine bosanski
Otto BRUNNER, Land and Lordship; Structures of Governance in Medieval Austria, Philadelphia 1992.,
192-199.
186
Takav oblik vladanja nalazimo ne samo u ekom, nego i u Poljskom kraljevstvu, jo u drugoj polovici 13. stoljea. Tako 1222. godine eki vladar Otokar I. iz roda Pemislovia izdaje privilegij samostanu u Pragu de consilio suppanorum nostrorum cum fidelibus nostris suppanis (VYKYPEL, 136). U Poljskoj
se, pak, u privilegiju kralja Konrada knetvu Glogovskome, biskupuje Vroclavske, iz 1261. godine kae
omnibus suppanis nostris seu eciam camerariis in prefatis causis nullas supas habituris super homini episkopi et
ecclesie Glogoviensis (Ambroy BOGUCKI, Komes w polskich rdach redniowiencznych, Warszawa-Poznan
1972., 89).
187
CD, II, 262-263. O tome vidi poblie: Lujo MARGETI, Iz vinodolske prolosti. Pravni izvori i rasprave,
Rijeka Zagreb 1980., 16-26, s navedenom literaturom.
188
V. KLAI, 1897., 170. U svezi s time prihvatljiva je konstatacija L. Margetia, koji, usporeujui Belinu potvrdnicu privilegija Andrije II. ubiima, gdje stoji da su taj privilegij izgubili, sa spornim darovnicama Krkih knezova iz 1209. i 1223. godine, smatra da je kralj vjerojatno prelazio preko sumnjivih
isprava jer mu nije bilo do utvrivanja istine, nego do stjecanja pristaa i novaca, pa je zato i potvrdio
sporne privilegije (MARGETI, 1980., 21-22).
189
upan Deena Slovinjov sin je upana Slovinje, a nalazimo ga kao svjedoka zajedno sa upanom
Slavogostom 1188. godine, prilikom potvrde samostanskih posjeda Rogova,Vrbice i Kamenjana, samostanu Sv. Kuzme i Damjana, inae pravnom sljedniku samostana Sv. Ivana iz Biograda (CD, II, 223).
190
BEUC, 126-127.
191
Kao npr. Drid (Mladen ANI, Srednjovjekovno vladarsko vlastelinstvo Drid (Problemi vlasnitva
i organizacije u XIII. stoljeu), Povijesni prilozi, 19/2000., 87-113) ili Vrh (vidi bilj. 119).
192
U tim upanijama kralj postavlja svoje upravitelje (occupatores), koji u njegovo ime upravljaju upanijama.
193
Stjepan GUNJAA, Cetinski knez I. Nelipi, Kalendar Napredak, Sarajevo, 1937., 10.
194
Vjekoslav KLAI, Krki knezovi Frankopani. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka, Rijeka 1991.
(reprint izdanja iz 1901), 233.
185
56
kralj Ostoja, kao zastupnik pretendenta na krunu Sv. Stjepana, Ladislava Napuljskoga, pa prema tomu i kao njegov zastupnik u Hrvatskom Kraljevstvu, podario vojvodi Hrvoju Vukiu kao znak posebne naklonosti i kao nagradu za njegove zasluge.195
Uglavnom, nakon vladavine Bele III. u sklopu promjena organizacije kraljevske vlasti poloaj se upana bitno mijenja, pa od kraljevskih dostojanstvenika oni postaju
kraljevski slubenici ili servijenti.196 U vrelima ih nalazimo kako obavljaju razne kraljevske slube, gotovo sve do propasti Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva.
Tako ih nalazimo u slubi upanata kraljevskih utvrda. Primjerice, 1442. godine Lapanima je zauvijek dokinut officium suppanatus in comitatu de Lapacz.197 To
je bio privilegij steen puno ranije, o emu svjedoi pismo koje je 1263. godine ban
Roland uputio kralju Beli IV., traei od njega da Lapanima potvrdi uz ostale privilegije i pravo dranja slube kraljevske utvrde (officio vestri castri),198 to je Bela
IV. doista iste godine i potvrdio199. U odnosu prema kralju oni su fideles vestri, dakle
kraljevski slubenici koji su zaslugama u kraljevskoj slubi stekli lapaku utvrdu. U
spomenutome je pismu bana Rolanda naglaeno pravo Lapana na slubu kraljevske utvrde, ali i ostala prava, koja, meutim, prepoznajemo tek u listini iz 1324. godine. Tim je dokumentom kralj Karlo podijelio privilegij, na molbu Jurja Korlatovia,
upana stolnobiogradskoga, nekim lanovima plemena Nebluh, koje naziva nobiles
de Croatia, dajui im ista prava i slobotine koje uivaju nobiles de Lapat. Ta su se,
pak, prava sastojala u tome da potpadaju pod sudbenost bana ili dvorskoga suca, da
na svojim imanjima mogu naseliti ljude koji e im davati sve to im pripada kao gospodarima. Nadalje, uivali su privilegij da im nitko ne moe propisati obveze davanja, ni kralj, ni ban, niti bilo tko drugi, i, konano, imaju pravo izabrati barona pod
ijom e zastavom vojevati kao fideles familiares kraljevske kurije.200
Iz ovoga se ve jasno razabire da je sustav slube upanata kraljevskih utvrda naslijeen i za vladavine kraljeva iz kue Anjou. U svezi s time zanimljiv je podatak iz
1345. godine, kada su Ivan Nelipi i njegova majka vratili kralju Ludoviku utvrde
Knin, Poitelj, Ostrog, Srb, i Unac, s njihovim upanatima i njihovim pripadnostima
(cum eorum supatibus et pertinenciis).201 Za Ivana se u povelji navodi da je tiranin,
i to upravo zato to je odmetnuo spomenute utvrde od kraljevske vlasti, uzimajui
sebi pravo biranja upana u spomenutim utvrdama. U ugovoru izmeu slavonskoga
bana Nikole i Ivana Nelipia, koji govori o vraanju spomenutih utvrda, meu svjedocima su prisutni i upani tih utvrda, bez ikakva navoda njihovih imena.202 Pret-
Sima irikovi, Istorija srednjovjekovne bosanske drave, Beograd 1964., 87-88.

Martyn RADY, Nobility, Land and Service in Medieval Hungary, London 2000., 31.
197
Ferdo II, Iz arkiva u eljeznom, Vjesnik zemaljskog arkiva 7 (1905.), 175.
198
CD, V, 266-267.
199
CD, V, 267.
200
CD, IX, 207-208.
201
CD, XI, 249-253.
202
II, 1905, 142-143.
195
196
57
postavljamo da su to njegovi familijari, tim vie to su Nelipii u organizaciji vlasti

na svojim posjedima imali tu instituciju.203
Ovdje valja upozoriti i na primjer Nikole Paline, koji 1394. godine kao upan
Ostrovice trai miljenje zadarske kurije o tome je li Vitko iz Radobudia podrijetlom Tugomiri.204 Podatak je vaan ne samo zbog toga to potvruje da se upanova ingerencija odnosi i na onaj dio Ostrovikoga distrikta koji e kasnije, nakon
1409. godine, doi pod mletaku jurisdikciju, nego i zato to je on upan, a ne katelan, dunosnik kojega inae tada nalazimo u slubi Ostrovike utvrde. Budui da se
iste godine pred sudom zadarske kurije, zbog sporova oko nekih sela, koja e takoer kasnije ui u mletaki dio Ostrovikoga distrikta, javlja u slubi kneza (comesa)
Ostrovikoga,205 jasno je da je kao knez zapravo obnaao slubu upana spomenute utvrde. Moemo kao vjerojatno pretpostaviti da je tu slubu dobio od svoga strica bana Ivana Paline, ponajprije upravo zato to mu je bio sinovac.206
Spominjani ugovor izmeu kralja Ludovika i Ivana Nelipia vaan je utoliko to se,
izmeu ostaloga, na primjeru jurisdikcije castruma Breevo207 mogu razabrati ovlasti upana kraljevske utvrde, a koje se odnose na obnaanje sudske vlast, ubiranje
poreza, upravljanje posjedima, pravo juspatronata, a pod slunostima moemo prepoznati i vojnike obveze. Prema tome takva jurisdikcija nije isto to i upanija,
kako se inae u literaturi znalo objanjavati slubu upanata utvrda, jer su u to vrijeme upanije ureene kao zajednice ovlatenika! Meutim, glede te jurisdikcije treba istaknuti da u njoj prepoznajemo ovlasti koje je neko imao kraljevski upan u
upanijama.208 Vano je stoga naglasiti da ti upanati stoje u svezi s istoimenim kraljevskim beneficijem. To se raspoznaje iz darovnice kralja Bele IV. iz 1244. godine,
kojom je kralj darovao svome vjernome slugi, splitskom nadbiskupu Ugrinu, totam
terram supanatus de Zetina, zajedno s njezinim umama, livadama, mlinovima, ribnjacima i svim pripadnostima, izuzimajui prava darivanja, zavjetenja ili prodaje,209 koje pripadaju u ovlasti kneza cetinskoga.
Godine 1381. spominje se Priba sin Trdomilusa, familiaris nobilis domine Margerethe comitisse de Cetine,
a 1399. godine Stephanus filius Buyzini de Butinauas (danas Golubi kod Knina), kome Ivan sin Nelipia
daje posjed u Siveriu (danas stari Siveri, kod Badnja u drnikom kraju - II, 1905, 158-159, 162).
204
Damir KARBI, Hrvatski plemiki rod i obiajno pravo, Zbornik Odjela za povijesne znanosti
Zavoda za drutvene i povijesne znanosti HAZU 16/1998., 73.
205
DAZd, SZN, Petrus Serana, B. I/III, fol. 521-521v.
206
CD, XVIII, 410.
207
Godine 1345. Ivan Nelipi vratio je kralju sve utvrde, a kralj mu ostavlja castrume Breevo i Polje,
zajedno sa svim njihovim pripadnostima, selima, posjedima, i njihovim stanovnicima ili narodima,
Hrvatima i Vlasima, crkvenim patronatima, pravima, sudstvima, tributima, prijelazima, obraenim i
neobraenim zemljama, livadama, panjacima, vinogradima, umama, gajevima, vodama, rijekama,
ribnjacima, mlinovima i drugim bilo kakvim koristima, slunostima i pripadnostima, pod njihovim
pravim granicama i starim ogranienjima, onako kako su ih dosada posjedovali i uvali kraljevi Ugarske i nae Velianstvo ili bilo tko drugi (CD, XI, 250)
208
Njegove se ovlasti poklapaju s ovlastrima upana Barbata u Istri, napose u sudskoj vlasti, kako se
moe razabrati prema listini iz 1199. godine (BRATULI, 15-16).
209
CD, IV, 243-244.
203
58
Osim toga bilo je upana kraljevskih utvrda koje nisu imale slubu upanata. Podatak o Aleksandru, kome se 1243. godine Bela IV. obraa kao comiti zupano de Clich,
radi zatite Trogirana u njegovome distriktu,210 to jasno potvruje. Podatak je zanimljiv zato to se odnosi na kraljevskoga upana klike utvrde, koga kraljevska kancelarija imenuje comesom upanom, to se moe drati potvrdom sve jaega djelovanja kraljevske kancelarije za vladavine Bele IV.211 To se takoer moe dovesti u svezu
s onim to donosi ve esto spominjano djelo, Ljetopis Popa Dukljanina, iz kojega se
razaznaje da je dodjeljivanje novih kraljevskih dunosti vodilo transformaciji upana u comesa.212 Prema L. Margetiu postanak Ljetopisa treba kronoloki smjestiti u
ozraje vladavine cara Emanuela Komnena,213 to bi onda upuivalo i na isto datiranje dodjeljivanja novih kraljevskih dunosti.
Iz 13. stoljea nalazimo podatke o karinskim upanima od roda Lapana, koji su stolovali u karinskoj utvrdi.214 U trenutku kada se spominju u vrelima, utvrda i pripadajui posjed u njihovu su trajnom vlasnitvu i oni ih dre kao nasljednu imovinu. Ta
je imovina steena darivanjem kralja Zvonimira, i to nakon enidbe njihova pretka
Vonihe ili Vunika s Klaudom, kraljevom kerkom. Od toga su vremena spomenuti
Lapani, kao Vonihini roaci i nasljednici uivali Karin.215 Budui da je to bio posjed
koji je dobiven na trajno uivanje i sluba je upanovanja utvrdom postala nasljedna.216 No, oni ne pripadaju meu kraljevske plemie, nego meu rodovske, pa e tek
na zasjedanju kraljevskoga suda u Zadru 1360. godine, kada im je dodijeljen karinski posjed na trajno uivanje, postati plemeniti, odnosno dobiti poloaj kraljevskih
plemia.217 U svezi s tim Karinjanima, Barada je pretpostavio da je Vonika, zajedno
s posjedom stekao i titulu upana.218 To bi se, meutim, teko moglo prihvatiti, jer bi
u tom sluaju stekao i poloaj kraljevskoga upana, zato je vjerojatnije pretpostaviti
da je on kao rodovski upan stekao taj posjed, pa se zato i karinski Lapani, kao pripadnici rodovskoga plemstva, imenuju Karinskim upanima.
U razdoblju vladavine Bele IV. nalazimo kraljevske upane u slubi pristava. Sluba pristava obavljala se ad hoc, kako to pokazuje primjer iz 1242. godine, kada je u
ispravi izdanoj u Klisu Stjepan, biskup Vaca i izabrani biskup ostrogonski, svjedoi da je Bela IV., potvrdivi Trogiranima privilegije koje im je dao njegov brat Koloman, postavio upana Stjepana, sina Martinuijeva, za pristava da bi uveo TrogiraCD, IV, 184.
Pl ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary 895-1526, London-New York 2001.,
122-123.
212
Takav se razvoj razabire iz sintagme iupanus id est comes (MOIN, 55).
213
MARGETI, 2000., 93-125.
214
Godine 1238. spominje se iuppan Georgius deLapconos de Crino (CD, IV, 59), a godinu dana kasnije, 1239.
godine, pojavljuje se njegov brat iuppanus Martin de Crino (CD, IV, 81).
215
O tome vidi: Miho BARADA, Lapani, Rad JAZU 300/1954., 484 i dalje, te Lujo MARGETI, Srednjovjekovno hrvatsko pravo. Stvarna prava, akovec 1983., 121 i dalje.
216
upan Martin u sluaju spora oko posjeda Kokiani samostalno presuuje u korist samostana Sv.
Krevana (CD, IV, 81-82).
217
MARGETI, 1983, 123 i dalje.
218
BARADA, 1954, 488.
210
211
59
ne u posjed darovanih zemalja.219 Slinu situaciju oslikava spor oko nekih zemljita
u Bijaima izmeu rodovske zajednice Kaia, koje zastupa knez Ozor, i Trogirana.
Tom je prigodom od kralja i bana odreen kao pristav upan Nikola, koji je odredio
odravanje roita kod crkve Sv. Petra u Bijaima 1256. godine.220
Osim toga upane nalazimo i prilikom pregovora u slubi ovlatenika svojih upljana, kao primjerice 1251. godine, kada pregovore u svezi s vraanjem rapskih stvari
otetih u Jablancu vodi kao ovlatenik buanski upan Nemanja,221 ime se potvruje poloaj upana kao osobe javne vjere.
Tijekom druge polovice 14. stoljea i dalje nalazimo u slubi plemikih sudova pane i upane. Treba istaknuti da su svi oni po poloaju kraljevski upani, a razlika u
nazivu zapravo zrcali razlike u praksama pojedinih kancelarija negdje se rabi slavenski naziv pan, drugdje pak latinizirani oblik supannus ili jednostavno iupanus.
O panima u toj slubi nalazimo najvie podataka tijekom 14. i 15. stoljea. Tako
se 1487. godine izriito spominje Jakov pan i sudac kraljevskoga stola Bukoga.222
Osim spomenutoga, upani predsjedavaju zajednici Mogorovia,223 ali i likom224 i
lukome225 knetvu. upane-suce stolova nalazimo kako predsjedavaju sudbenim
stolom plemikih zajednica Lapana226 i Humljana,227 razmjetenih na teritoriju zajednica nobila kninskoga ili likoga knetva. U vrelima se navode kao namjesnici,
dakle oni koji su u slubi kralja ili bana, kao npr. Gapar Perui, pan buki, za vrijeme bana Gerebi Matijaa,228 ili bukih panova iz 1512. godine, koji su bili namjesnici bukoga kneza Dujma Peruia.229 Utvrdili smo da oni pripadaju meu kraljevske velmoe, koji se u vrelima navode kao uvaeni mui kraljevstva, odnosno
CD, IV, 153-154.
ANI, 1999, 233.
221
CD, IV, 450-451.
222
URMIN, 323-324. Osim toga, 1490. godine spominje se Toma Mogorovi, pan bukoga plemikoga suda (URMIN, 342-343), kao i 1492. godine (URMIN, 363-366); 1484. godine pan Gapar Perui
iz Pseta predsjeda kraljevskim stolom plemenitih ljudi iz Buana (URMIN, 294-296); konano, 1512.
godine spominju se namesnik panov Bukih (a to) Jurja Korlatovia i Ivana Kobasia (Vjekoslav
KLAI, Graa za topografiju liko-krbavske upanije u srednjem vijeku, Vjesnik hrvatskoga arheolokog
drutva, N.S. VI/1902., 21).
223
Godine 1497. spominje se Juraj Sladojevi, pan plemenitih Mogorovia u Skurini u Lici (URMIN,
404-405).
224
Godine 1490. spominje se Juraj Orlovi, pan suda stola kraljeva u Lici (URMIN, 340-341); 1499.
spominje se Toma Mitarini (URMIN, 417-420); 1512. godine Ivan Hrvatini (Radoslav LOPAI,
Iz Izvjetaja o primorskim arkivima, Starine JAZU 27/1895., 221).
225
Godine 1492. spominje se Luka Jurhani pan rotnoga suda Lukoga u Vukiima (URMIN, 361362).
226
Godine 1360. spominje se Zoran, upan lapaki (LISTINE V, 379-381); 1397. gpdone upan Miroslav
Bogdani (CD, XVIII, 241); 1435. godine Jura Bernardovi, iz Podozrinja (Isprave iz Arhiva JAZU, ur.
Josip Stipii i Miljen amalovi, Zbornik JAZU, vol.2., 1959., D X 45).
227
Godine 1493. na roitu u Ripu, gdje je stolovao sud humljanski, spominje se upan Dujam Orlovi (URMIN, 367).
228
URMIN, 294-296.
229
Godine 1512. spominju se panovi buki Juraj Korlatovi i Ivan Kobasi, za vrijeme namjesnika
kneza buanskoga Dujma Periia (V. KLAI, 1902, 21).
219
220
60
nobiles regni, a po poloaju su inae knezovi.230 Nazonost pana ili upana bila je
jamstvo steenoga prava na samostalnost suenja rodovske zajednice. Taj su privilegij rodovske zajednice mogle i izgubiti, ako bi bio doveden knez da predsjedava
stolom. U svezi je s time znakovito da Gapar Perui 1484. godine istovremeno obnaa funkciju pana Buana, ali i porkulaba Rmnja te predsjedava lapakim sudbenim stolom.231
Obavljanje je dunosti pana bilo ast, pa prema tome nije bilo nasljedno. Sudom je
predsjedavao pan zajedno s rotnim sucima. Sudilo se je s pravom pravdom hrvatskom, kako je to reeno u jednoj od presudi Bukoga stola,232 a 1512. godine isti stol
presuuje prema bukoj pravdi233. Ima, meutim, i primjera gdje se sudilo ad hoc,
pa tada sudite, koje se inae zvalo kraljev dvor, kao u sporu iz 1499. godine izmeu Mihalja kolubia i Vladia (Laguduia), dolazi zajedno sa panom na mjesto
sasluati obje strane u pravnom postupku234. Sudilo se o pitanju plemenina, i to o
prodaji235 ili darivanju,236 o pitanjima vlasnitva237 vodile su se parbe zbog plemenine,238 ili pak o pitanju crkvene desetine, napose tijekom 16. stoljea, to svjedoi o
irenju ovlasti tih sudova239. Podatak iz 1512. godine govori o kraljevom oviku JuTako znamo da je pan Toma Mogorovi, knez koji se spominje meu 63 pripadnika sabora odranoga 1491. godine u Pounu, a na kojemu je usvojen zakljuak o pravu Maksimilijana Habsburkoga i
njegove loze na ugarsko-hrvatsko prijestolje ako bi Vladislav II. Jagelovi ostao bez mukoga potomka,
bio rodom Mogorovi (JAKI, 2000, 107). Za pana Ivana Kobasia, kneza rodom iz grada Brekovice
u Unskoj dolini, zna se da na elu poslanstva plemia Hrvatskoga Kraljevstva 1526. godine dolazi nadvojvodi Ferdinandu u Be, traiti pomo u ratu protiv Turaka, a bio je rodom Mogorovi (Vjekoslav
KLAI, Povijest Hrvata IV, Zagreb 1980., 414; Isti, Acta Keglevichiana annorum 1322-1527, Zagreb 1917.,
XXXVI; Radoslav LOPAI, Biha i bihaka krajina, Zagreb, 1890., 125-126; V. KLAI, 1897, 48). Meu
uglednike kraljevstva spadao je i pan Juraj Korlatovi, knez rodom Karinjanin (Ivna ANZULOVI,
Podruje sela Korlat u prolosti, Zadarska smotra, 1-3/241-279., 269). Za pana Gapara Peruia (egregio Gaspar Perusyth), kneza, zna se da je rodom bio iz Peruianin iz sela Bilia u Psetskoj upaniji (Vjekoslav KLAI, Acta Keglevichiana annorum 1322-1527, Zagreb 1917., XXXVI). Za pana Jurja Sladojevia,
kneza, zna se da je bio kraljevski katelan u gradu Obrovcu i vlasnik brojnih imanja u dolini rijeke Une
i da je rodom Mogorovi (LOPAI, 1890, 230-231; V. KLAI, 1897, 48). Za pana Jurja Orlovia,
kneza, zna se da je drao grad Pei u dolini Une, a 1526. godine dobio je za zasluge grad Sokolac na
Uni, zajedno s bratom Stjepanom i stricem, knezom Dujmom Orloviem, takoer panom, a i oni su
takoer bili rodom Mogorovii (LOPAI, 1890, 246, 273; V. KLAI, 1897, 48). pan Luka Jurhani iz
Otresa spominje se meu lukim knezovima-svjedocima prilikom uvoda Ivana Keglevia u posjede
Jurja Mikuliia (V. KLAI, 1917, 47-48).
231
URMIN, 297-298.
232
URMIN, 363-365.
233
V. KLAI, 1902, 21. Imenovanje bukom pravdom samo je potvrda slabljenja kraljevske vlasti.
234
kada pride pan i s punim kraljevim dvorom po zakonu naem na lice zemlje s mnogo poglavitimi plemenitimi ludi (URMIN, 405-406).
235
URMIN, 294.
236
URMIN, 430.
237
URMIN, 325, 361, 363.
238
URMIN, 361.
239
Godine 1512. senjski kaptol prepisuje list Ivana Hrvatinia, upana kraljevih ljudi u Lici, na Stolu
kod Sv. Jurja na kuinu, valjda Skurina, koji, na molbu fratara Sv. Ivana pod Velebitom, ureuje pobiranje desetine za biskupa, arhipervada i fratre (LOPAI, 1895, 221). Premda nam nije poznat integralni
230
61
ra Per s Tugomer vicespanu, dakle zamjeniku pana.240 Budui da se radi o zapisu iz kojega se ne moe razabrati radi ega je prisutan na sudu, ne moe se poblie
govoriti o njegovoj slubi.
Neke od spomenutih panova nalazimo kako obnaaju i slubu knezova nakon
to su neki stolovi izgubili pravo na svoga upana. Tako osim za ve spomenutoga
Gapara Peruia, koji je, kako je reeno, bio porkulab rmanjski i obnaao slubu lapakoga kneza, za Juraja Korlatovia znamo da je 1499. godine obnaao slubu kneza stola Mogorovia u Lukoj upaniji.241
Plemenskim sudovima predsjedavali su kraljevski upani. Pravo da upan predsjedava plemikim stolom steeno je temeljem zasluga, to potvruje primjer Lapana.242 U sluaju Lapana pravo kraljevskoga upana steeno je sa slubom upanata,
pa je tako moglo biti i dokinuto.243 Plemenskim stolom Lapana predsjedava knez u
Rmnju.244 Vjerojatno su tu privilegiju izgubile zajednice Mogorovia,245 likoga knetva,246 Buana,247 Nebljusi i Humljani,248 jer u svim tim sluajevima predsjedava knez.
Sudbena nadlenost plemenskoga upana ili pana ukljuuje sve pripadnike roda,
bez obzira gdje stanuju. Prema tome upanat lapaki, ili istoimeno knetvo odnosno distrikt, ne oznauje teritorij,249 nego u tome nazivu treba raspoznati jurisdikciju lapakoga upana, u koju su ukljueni svi oni koji pripadaju irem rodu Lapana,
bez obzira gdje su im posjedi, to se razabire iz podataka koje je sabrao i obradio M.
Barada.250 U svezi s time zanimljiv je podatak iz 1493. godine o presudi donesenoj
u Rmnju, kojom tefan Nimac, prokolab ripaki, Dujam Orlovi, upan humski, te
etiri suca humskoga sudbenoga stola oprataju davanja Jakovu Vuletiu na dvadeset godina, jer je postradao od Turaka. Tu presudu donosi instancija opisana u dotekst isprave, podatak donosimo zato to nalazimo da se u drugoj polovici 15. stoljea u Lici crkvena
daa imenuje kao upanija Lika, koju su Mogorovii otkupili za 200 dukata od kneza Dujma Bania,
a on njima pusti upaniju, da bi je oni dali zatim crkvi Sv. Ivana (URMIN, 155). Luci u svojim Svjedoanstvima spominje da je Desa, ardiakon Trogirske biskupije, dao u zakup sve biskupijske prihode
za 1600 libara, osim desetina, darova i slubi, koje su bile dune davati biskupijske upanije (STIPII,
1979, 544), ime je dostatno objanjeno zato se biskupova davanja u Lici nazivaju upanijama. Pod
slubama bi se trebalo podrazumjeti slubu koju obavlja upan biskupov vlastelin.
240
Acta Croatica, Sv. I , Listine hrvatske, ur. Ivan Kukuljevi Sakcinski, MHSM. Zagreb, 1863.,
199-200.
241
URMIN, 117.
242
U pismu bana Rolanda iz 1263. godine naglaeno je pravo slube kraljevske utvrde i ostala prava
(CD, V, 266-267).
243
Pravo na samostalno suenje dokinuto je sa slubom upanata 1442. godine (II, 1905, 175).
244
Godine 1448. spominje se graak Dragovola Rmanjski, knez stola lapakog (URMIN, 175-178).
Godine 1484. stolom predsjedava Ivani Raaevi, porkulab Rmanjski (URMIN, 283-285).
245
Godine 1499. spominju se kneevi toga stola, Juraj Korlatovi i Andrej Kobasi (URMIN, 412-413,
420-423).
246
Godine 1495. spominje se Petar Mali, knez likoga stola (URMIN, 388-389).
247
Godine 1450. bukim stolom predsjedava potknez (URMIN, 183).
248
Godine 1447. spominje se knez Toma krbavski, humski i nebljuki (URMIN, 170-171).
249
Za lapakoga upana Zorana stoji da je ... de vila Drihova, suppanus de Lapac (LISTINE IV,379).
250
BARADA, 1954, 492 i dalje.
62
kumentu ovako: mi knezi, upan i sudci i vse vladanè, pri emu Jakova oslobaaju
svih slubah i davanja gradskih i biri bratskih.251 Glagol vladanè u ovome sluaju
ukljuuje jurisdikciju humskoga suda na sve Humljane koji su podloeni tome sudu.
Podatak iz 1499. godine o prodaji pola drijeba, koji prodaje Pavao Slavkovi, podrijetlom Mogorovi iz sela Ribnika, a koji se nalazi v seli Bisiih i kotari Bisiskom v
panstvu Likom, na kome sada stoji Toma Mitari, a pol driba poklanja za svoju
duu klotru Sv. Marije v Zainu,252 potvruje da se o plemenini pripadnika roda
Mogorovia u likom panstvu raspravljalo pred njihovim sudom.
Poloaj upana na kneevskim vlastelinstvima

1.) upani u slubi hvarskoga i brakog vlastelinstva
Prvi spomen o hvarsko-brakom upana nalazimo u zapisu iz 1146. godine(?),253 u
kojem se zadarski knez Petar obraa svom vjernom upanu Guhalisu (Guhalis suo
fideli iuppani), koji je kao pristav prisutan prilikom zamjene zemaljskih estica na
otoku Visu.254 Iz Petrova pisma upanu Guhalisu jasno se razabire da su otoci Hvar,
Vis i Bra, ve pod jurisdikcijom zadarskoga kneza Petra, odnosno njegova upana
Guhalisa255 sa sjeditem u Hvaru. On je, nema sumnje, ve tada u slubi upravitelja
spomenutoga gospodstva, kao osoba javne vjere nastupa u razrjeavanju zemljinih
sporova, a nazoan je i u slubi pristava.
Najvie, pak, podataka o upanima imamo iz vremena kad je otocima vladao plemiki rod Kaia, koji je to knetvo vjerojatno stekao kao beneficij za vrijeme Bele
URMIN, 367.
URMIN, 417-420. Spomenuti samostan nalazio se u Buanima (URMIN, 414-417).
253
CD, II, 61. Prema Smiiklasu, zapis se datira 1146. godinom, to je i tono, jer te godine nalazimo
Petra zadarskoga kneza i biskupa Lampredija na elu grada i biskupije (LJUBI, 1889, 172). Drugo je
pitanje, da li se je ba te godine mogao na taj nain obratiti spomenutom upanu. U vrijeme kada se
on obraa Guhalisu, Petar ve nosi titulu totiusque Dalmacie principatum feliciter procurante, koju je stekao
1134. godine za Bele II. (CD, II, 44). Prema Tominu prianju, knez je Petar zajedno s Mleanima protjerao arhiprezbitera splitskoga Crnotu, zauzevi gospodstvo otoka Hvara i Braa (RAKI F., 1894.,
66). Time su se stekli uvjeti za stvaranje Hvarske biskupije, koja je osnovana 1154. godine. Iz zapisa je
vidljivo da je knez Petar ve prije bio na otoku Visu i imao zemlju na Hvaru, pa se temeljem toga knez
Petar mogao obratiti upanu Guhalisu ne te godine, nego nakon to je osvojeno gospodstvo otoka
1148. godine.
254
CD, II, 61.
255
Iz pisma se razabire da je Petar naredio upanu Guhalisu neka ne dopusti Marislavu ni bilo kome
napadati opata samostana Sv. Silvestra zbog dviju estica zemlje u uvali Vaameza (danas Komia), to
ih je on zamijenio s tim samostanom za drugu zemlju, u kojemu je pravnom poslu isti Guhalis bio
prisutan kao pristav. Zatim mu predlae narediti Marislavu neka primi za one zemlje neke druge, ako
hoe u Uaccomesi, a ako tamo nee, onda neka primi zemlje na otoku Hvaru, koje nama pripadaju,
tj. one koje su u vlasnitvu kneza Petra. Inae u jednom popisu steenih posjeda samostana Sv. Silvestra,
koji je nedatiran, stoji da je opat Desen kupio polovicu zemlje in ualle est Vacameeos od sina Vlkova
(CD, II, 363). Inae, i taj Vlko je Kai, koji je imao brata Dragana, spomenutoga meu Kaiima 1190.
godine pri mirenju s Dubrovnikom (CD, II, 241).
251
252
63
II., pretpostavlja se, zbog njihove pomoi kralju u ratu s Mleanima zbog Zadra.256
Prvi spomen otokoga kneza Breka Kaia257 i upana Prvoa, iz Povaljske listine iz
1185. godine, koji vre tu slubu v dni kraja bely to nam najizravnije i potvruje258.
U kasnijim vremenima upana nalazimo veinom uz kneza, kao slubenika otoke
javne vlasti, kojemu je povjereno upravljanje otokim knetvom, ili u slubi svjedoka, koji svojom nazonou potvruju pravovaljanost postupka u rjeavanju pravno-imovinskih poslova.
U slubi upravitelja gospodstva prepoznajemo upana Prvoa, spomenutoga 1185.
godine u prigodi vraanja zemlje samostanu Sv. Ivana u Povljima.259 U istoj slubi susreemo 1226. godine upana Desislava, koji, u vrijeme kneza Pribislava, u ime
hvarske komune daruje samostanu Sv. Silvestra lokvu u Dragomirovoj pei na otoku Visu.260 Isto tako 1206. godine u toj slubi prepoznajemo upana Negoja, koji se
pojavljuje u postupku oslobaanja nekih Braana, zateenih na dubrovakom brodu
u Pitvama, i obeanja njihova povratka iz Dubrovnika, za to jami svojim novcem,
bez obzira na to da li e se vratiti ivi ili mrtvi.261
Vie puta otoke upane nalazimo prisutne kao svjedoke, i to u slubi javne vlasti ili
pojedinano. Tako 1228. godine nalazimo upana Dragoslava,262 koji je upanovao
za vrijeme kneza Draina i suca Prvoslava, u kneevoj kuriji u Nerezinama na otoku Brau, gdje svjedoi u prigodi polaganja novca nekog Ivan Bloja za sudbeni troak za neki vinograd koji je kupio na drabi263. U darovnici kralja Bele IV. iz 1264. za
grad Hvar spominje se, uz biskupa Nikolu, i upan eprnja,264 koji se u vrijeme kneFerdo II, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102-1205) I, (Djela HAZU 37), Zagreb, 1944.,
118.
257
Breko se kao upan u ime Kaia 1190. godine miri s Dubrovanima (CD, II, 241).
258
Dragica MALI, 1987, Povaljska listina, u: Obljetnica povaljske listine i praga 1184-1984, Braki zbornik
XV/1987., 219, red. 2.
259
Vidi ovdje bilj. 258, red 8.
260
CD, III, 254-255. U listini se spominje meu svjedocima i Desislav sin Grubonjin, zajedno s bratom
Radoom (vidi ovdje bilj. 258, red 15). Prvi se spominje meu svjedocoma Kaiima prilikom mirenja
1190. godine, meu sinovima Grubonje (CD, II, 241). On oito nije ni u kakvu srodstvu s Desislavom,
sinom Predimira, kojega 1262. godine nalazimo meu Kaiima kojima Dubrovani plaaju krvarinu
(CD, V, 234). Zato je teko tvrditi koji je od te dvojice imenovanih prisutan 1208. godine prilikom obnove mira s Dubrovanima (CD, II, 77), ili koji je u slubi omikoga kneza pri mirenju s Dubrovanima
1231. godine (CD, II, 345). Takoer nije jasno kojega od njih nalazimo 1235. godine kao kneza Omia
prilikom obnavljanja mira s Dubrovanima (CD, II, 434).
261
CD, III, 59. Navodi se i meu prisutnim Kaiima prilikom njihova mirenja s Dubrovanima 1235.
godine (CD, II, 434).
262
CD, III, 280. Pretpostavljamo da je to sin upana Vitomira, koji se spominje se meu svjedocima
1226. godine prilikom darivanja posjeda Dragomirovo blato (CD, III, 255). Vjerojatno je to Dragoslav
Spue koji se spominje meu prisutnim Kaiima, zajedno s knezom Pribislavom (Prvislavom), ili 1235.
godine prilikom mirenja Kaia s Dubrovanima (CD, II, 434) i 1239. godine (CD, III, 77-78).
263
CD, III, 280. Krnetu nalazimo meu Kaiima kao svjedoka prilikom sklapanja mira 1235. godine s
Dubrovanima (CD, II, 434), zatim 1226. godine prilikom darivanja lokve u Dragomirovoj pei, kada se
opet spominje meu svjedocima kao sin upana Vitomira (CD, III, 255).
264
CD, IV, 151. Godine 1262. spominje se meu Kaiima prilikom naplate krvarine od Dubrovana u
Omiu (CD, V, 234).
256
64
za Krneta, kada su prvi put popisani samostanski posjedi, navodi meu potpisanim
svjedocima,265 te ponovno 1250. godine, kad je upanovao za kneza Vlaine, u vrijeme kada su konano popisani posjedi samostana Sv. Ivana266. upan Vido obavljao je slubu za vrijeme kneza Miroslava, pa su obojica pohvalili nekoga Smolca za
predaju njegova posjeda samostanu Sv. Ivana.267 Tu je i podatak o upanu Dragoslavu i knezu Sebenji,268 koji, zajedno s knezom Miroslavom i njegovim upanom Vidoem, svjedoe prilikom uvoenja opatije u vlasnitvo posjeda u Pranicama, darovanoga od Poruga i njegovih sinova269. Nadalje, u jednoj nedatiranoj ispravi, a koja se
inae datira u 12. stoljee, spominje se za vrijeme hvarskoga kneza Pribislava kupnja
zemljinih estica, koju je, u ime samostana Sv. Silvestra na Visu, obavio opat Desa
pred prisutnim upanima Cefa i Wlcoi (Vulke?).270
Osim toga, postoji nekoliko zapisa nastalih u prigodi rjeavanja pravno imovinskih
problema. Tako je u Povaljskoj listini zabiljeeno da, prilikom uvoenja Smolca i
njegova posjeda u samostan, to ini sam upan Prvo v crkv i da mu pristava
petrihu.271 upan je Negoja, u sporu izmeu Vladanja i Rake, prisutan kao obranik
te se navodi da je, nakon to je Vladanja uvjerio Raku pred upanom Nigojem, da
je lokvica i njiva do Gumna njegova, presudio u korist Vladanje.272 Konano, 1272.
godine upan hvarski Petar, vjerojatno rodom Slavogosti,273 postavlja svoga sina za
pristava u postupku uvoenja u posjed nekoga Splianina274.
Vidi ovdje bilj. 258, red. 47. Inae se spominje meu svjedocima Kaiima prilikom sklapanja mira s
Dubrovanima 1235. godine (CD, II, 434).
266
267
268
upan Dragoslava i knez Sebenja vladali su prema listini poslije kneza Miroslava i upana Vidoe
(vidi ovdje bilj. 258, red 48). Nije iskljueno da je to Dragoslav, o kome je ve bilo govora. Knez Sebenja
spominje se meu prisutnim Kaiima 1190. godine prilikom potpisivanja mira s Dubrovanima, i to
meu sinovima Grubine i 1208. godine u slubi omikoga kneza prilikom potpisivanja mira izmeu
Kaia i Venecije (CD, III, 77).
269
270
CD, II, 363. Vjerojatno je zapis morao biti kasniji, jer se knez Pribislav prvi put javlja u vrelima 1235.
godine, prilikom mirenja Kaia s Dubrovanima (CD, II, 434) i kasnije 1239. godine na stanku u Stonu
s Dubrovanima zbog opljakane dubrovake lae (CD, III, 77-78). upan Wlcoi spominje se meu
Kaiima 1235. godine prilikom mirenja s Dubrovanima, zajedno s knezom Pribislavom (CD, II, 434).
Teko je utvrditi za ovoga upana radi li se o istoj osobi koja se spominje 1189. godine kao svjedok kad
je izvren popis zemalja crkve Sv. Petra od Klobuia u Trogiru (CD, II, 241-242), ili 1190. godine meu
prisutnim Kaiima, prigodom potpisivanja mira s Dubrovanima?
271
272
273
BARADA, 1948, 313. Pretpostavljamo da je hvarski upan Petar koji se 1264. godine spominje u trogirskim spisima kao sin gospodina upana hvarskoga (BARADA, 1948, 85), ista osoba. Nije iskljueno
da bi taj nepoznati upan mogao biti upravo upan Slavogost, dok bi njegov sin Petar, koji se navodi
meu svjedocima prilikom dodjele lokve Dragomirovo peje samostanu Sv. Silvestra na otoku Visu,
ista osoba (CD, III, 254-255).
274
Trogirski spomenici (Monumenta traguriensia), I/1, ur. Miho Barada, MSHSM 44, Zagreb 1948., 313,
315.
265
65
Primjeri upana Prvoa, Nigoja i Vidoa, potvruju da se status upana zadravao

i nakon obavljanje te slube, a time su se zadrala i sva prava osobe javne vjere. Iz
toga proizlazi i pravo na arbitriranje u imovinskim postupcima, odnosno pravo sudjelovanja u postupku uvoenja u posjed zajedno s pristavom. To, pak, to upan Petar postavlja sina za pristava svjedoi vjerojatno o stvarnoj uzurpaciji vlasti. Ovdje
se valja prisjetiti istovjetnoga sluaja sidrakih upana, gdje upan takoer postavlja
svoga sina za pristava, no razlika je izmeu ta dva sluaja u tome to je vlast sidrakoga upana bila nasljedna.
O posjedima otokih upana nismo nali izravnih podataka u vrelima, no zato Hvarski satut biljei posjede nasljednika nekih od upana, napose prilikom opisa pravca
komunalnih putova, unutar hvarskih komunalnih posjeda. Tako se u opisu komunalnog posjeda Polja Svetoga Stjepana i Vrbanje spominju pravci komunalnih putova uz koje se prostiru posjedi potomaka Prvoa, eprnje, Nigoja i Vulke.275 K tomu,
uz komunalni put sela Pitve posjede imaju potomci Nigoja, Prvoa, Dragoslava i Vidoa,276 a kod izvora Jelakoga imaju posjed potomci Nigoja277. Vano je ovdje upozoriti da su to u svim tim sluajevima komunalni posjedi, to upuuje na zakljuak
da su upani za svoju slubu bili plaeni komunalnim posjedima. Zanimljiva je injenica da se uz put na posjedu Polje Svetoga Stjepana i Vrbanje, kod Mihaljinasela,278 spominju posjedi potomaka upana Prvoa, Nigoja i eprnje, to upuuje na
pretpostavku da su postojale komunalne zemljine parcele koje su bile rezervirane
samo za slubenike javne vlasti. Sauvani nazivi predjela upanjac ili upanjov dvor
na otoku Brau potvruju njihovu prisutnost i na tome otoku.279
Prema podacima iz darovnice kralja Bele IV. za grad Hvar iz 1264. godine razvidno
je da se upana bira iz redova hvarskih nobila, ili kako se u samom dokumentu izrijekom veli de genere genithi, to bi trebalo prevesti kao koljenovia, a potvruje ga
knez.280 To je, dakle, bilo rodovsko plemstvo, koje se na otoku Hvaru imenuje didiima. Prema tekstu iste darovnice, upan je nosilac upanske slube tri otoka Hvara, Braa i Visa, a duan je boraviti na otocima za vrijeme slube, ako ga se ne makne zbog opravdanih razloga.281
Iz korpusa dosada poznatih podataka o upanima moe se razabrati da su veina
bili pripadnici rodovske zajednice Kaia. No, oni nisu otoki dedii, jer zajednica
Kaia pripada meu 12 hrvatskih plemena, a za upana Petra,282 koji je vjerojatno
Hvarski statut, 154, 155, 156.
Hvarski statut, 159.
277
278
279
Petar imunovi, Toponimija otoka Braa. Supetar, 1972., 226. Valja naglasiti da su to recentni
toponimi, pa istraivai nisu ulazili u nekakva dublja povijesna razmatranja, temljem ega bi se mogli
povijesno definirati.
280
Hvarski statut, 14.
281
Vidi tekst darovnice prema Stjepan ANTOLJAK, Belina darovnica Hvaranima je falsifikat, Godien zbornik, 9/1956., 45-46.
282
BARADA, 1954., 85.
275
276
66
pripadao hvarskim Slavogostiima,283 moemo ve tvrditi da je podrijetlom didi.

Prema tome, podatak iz Beline darovnice o biranju upana odnosi se na razdoblje
prije negoli su Kaii preuzeli otoko knetvo.284 Prema tome, kada se opat samostana Sv. Ivana, Ratko, obraa knezu i upanu, koji su drali samostanske zemlje, rijeima molju vy vlastele,285 onda taj pojam vlastela valja razumjeti u znaenju kraljevskoga obdarenika i opatova vlastelina i odnosi se na Kaie.
Ovdje svakako valja upozoriti na injenicu da je u intitulaciji Povaljske listine upan
Prvo oznaen kao jedan od dedii vladan otoskomu te s time u svezu dovesti
tumaenje A. Menac, koja je u sintagmi ie b dedi vlada(n)ju kne oto
prepoznala pridjev dedi u znaenju gospodar.286 To bi se moglo uzeti kao potvrda da su Kaii doista gospodari otokoga knetva, ali uz takvu konstataciju treba
svakako pripomenuti i da je ova rodovska zajednica pripadala krugu 12 hrvatskih
rodova. Usporedi li se, pak sintagma dedi vlada(n)ju kne oto s gotovo
istoznanom sintagmom dedii vladane otoskomu, pokazat e se da je pridjev
dedii u ovoj drugoj sintagmi svakako u semiotikoj svezi s didiima slobodnim seljacima vlastelinima koji su batinili te otoke287.
U svezi toga i darovnice kralja Bele IV. gradu Hvaru iz 1264. godine, u kojoj je potvren, kako je ve reeno, izbor upana iz redova hvarskih nobila, odnosno de genere genithi, a Kaii vladaju otokim gospodstvom, ini se kao jasna potvrda ve prije
u literaturi izreene konstatacije. Naime, kao i u sluaju frankopanskih i bribirskih
darovnica, kralj je prelazio preko sumnjivih podataka i dao Hvaranima privilegij, iz
ega se moe zakljuiti da stoji Margetieva konstatacija, kad je u pitanju i darovnica Hvaranima, da je Beli IV. bilo vie do stjecanja pristaa i novaca negoli do utvrivanja istine.288
upanova i kneevska jurisdikcija u Povaljskoj listini imenovana je kao vladan
otoskomu. Sam naziv vladanje, koji stoji u oznaci gospodstva, ima viestruko
znaenje.289 Drei u vidu injenicu da sauvani podaci o upanima, pa i knezovima, potvruju vladanje Kaia otokim gospodstvom kao svojim rodovskim dobrom, valja zakljuiti da to njihovo vladanje ima znaenje dominiuma. No, privilegij pape Honorija III. iz 1221. godine za krke knezove Henrika i Ivana, nastao u
trenutku kada braa kratkotrajno dre otoko gospodstvo, stavlja knezove pod papinsku zatitu, potvrujui im otoke Bra, Hvar, Korulu i Lastovo s malim otoiV. KLAI, 1897., 82.
Meu hvarskim nobilima koji su bili prisutni 1226. godine prilikom dodjele lokve Dragomirovo
peje samostanu Sv. Silvestra na Visu, ali i temeljem kasnijih dokumenata, utvrdili smo da je bilo ve i
Kaia nastanjenih u gradu Hvaru. Inae prezime Kai jo se susree na otoku Brau u Puiima.
285
Vidi ovdje bilj. 258, red. 11.
286
MENAC, 104.
287
Sauvani naziv Didina gomila u opisu pravca komunalnoga puta posjeda Sv. Stjepana i Vrbanje
potvruje njihovu prisutnost (Hvarski statut, 156).
288
MARGETI, 1980, 22. Budui da je darovnica izdana u Trogiru po Luciu 1242. godine, nije iskljueno da je podatak o hvarskim didiima upravo dobiven od nekoga didia podrijetlom iz Hvara koji
je tamo boravio.
289
MAURANI, 1583, s.v. vladanje.
283
284
67
ima, koje je Kaiima dao Andrija II., kao naknadu za slubu i zasluge.290 Kod toga
ipak valja voditi rauna da prema Belinoj darovnici hvarski upan nije imao ingerencije nad spomenutim otocima. Da se ovdje radi o neemu drugome svjedoi zapis o pomirbi izmeu dubrovake opine i korulanskoga kneza Ilije iz 1231. godine. Tu se, naime, meu svjedocima spominju knez omiki i sudac kliki, to drim
dovoljnim dokazom da su tadanji korulanski knezovi priznavali jurisdikciju Kaia.291 injenica da korulanski knez samostalno potpisuje mir s Dubrovnikom, uz
svjedoanstvo omikih Kaia, upuuje ipak na nekakav savez s Kaiima. Za Lastovo nemamo suvremenih podataka, no lastovski knezovi zasigurno su morali priznavati ovlasti Kaia, ve temeljem injenice da je gusarenje bilo i Kaiima i Lastovljanima primarna djelatnost, pa je saveznitvo Kaia s knezovima oba otoka u
tome kontekstu bilo kljuno.292 Mislim da upravo u tome kontekstu treba tumaiti
navod iz spomenutoga privilegija, prema kojemu Kaii vladaju i tim otocima, kao
i onim manjim pripadajuim. Temeljem svega toga moe se pretpostaviti da je vlast
nad otojem funkcionirala po modelu otoke federacije, gdje su stvarnu vlast Kaii imali samo na otocima Brau, Hvaru i Visu, a s korulanskim i lastovskim knezovima tvore neku vrst otoke federacije.
injenica da 1272. godine upan Petar, vjerojatno rodom od hvarskih Slavogosta-didia,293 postavlja jednoga sina za pristava, a drugoga za kneza,294 potvrda je da je vlast
omikih Kaia nad otokim dominijem gotovo nestala. Konano, nakon potvrde i
potpisivanja mira s Venecijom u Zadru 1274. godine,295 ve 1278. godine Hvar, zajedno s otokom Braom, potpada pod mletako vrhovnitvo,296 a 1281. godine hvarsko-brakim knetvom vladao je mletaki potestat zajedno sa svojim savjetnicima,
meu kojima se ne spominje upan297.
Instituciju otokih upana, kao otokih upravitelja, zacijelo treba promatrati kao nastavak tradicije otokih rodovskih upana. Prema DAI, nastalom sredinom 10. stoljea, spomenuti otoci pripadaju meu velike otoke koje dre Pagani, odnosno Neretljani.298 Moe se pretpostaviti da je ta vlast uspostavljena postavljenjem upana,
dok se za otoke Vis i Lastovo, koji nisu bili pod jurisdikcijom Pagana/Neretljana, odnosno za koje se pretpostavlja da su bili pod hrvatskom jurisdikcijom, moe se predmnijevati da su imali svoga rodovskoga upana. Nakon to je neretljansku vlast smijenila vlast kneza Morjana, gotovo je sigurno da je otok Vis pripao pod tu novu
CD, III, 190-191.
Meu svjedocima spominje se Dragan knez Omiki i Borko sudac Kliki (CD, III, 345).
292
Plemenitost Kaia bila je potvrena 1258. godine, za kralja Bele IV. Rije je o dokumentu kojim se
kralj obvezuje da e im priznati isti poloaj koji su dotad imali, bez ikakve obveze davanja bilo kakva
tributa, to je za svrhu imalo odricanje od gusarenja (CD, IV, 105-106).
293
294
BARADA, 1948, 313, 315.
295
CD, VI, 80-82.
296
LISTINE I, 113.
297
Ivan Kukuljevi Sakcinski, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae
saeculi XIII, Starine, knj. 28. Zagreb, 1896., 105-106.
298
KATII, 1993, 19, 52.
290
291
68
jurisdikciju. To se ini razvidnim ne samo iz darovnice sveenika Ivana iz Splita, nastale 1052. godine, kojom daruje svoju crkvu Sv. Silvestra na otoku Buci, tj. Bievu,
na koritenje samostanu u Tremitima, nego i zato to se u toj darovnici spominje
kralj Morjana Berigoj kao sveenikov advokat, dakle njegov zagovornik. To se ini
sigurnom potvrdom da je on i njegov vlastelin, pa je prema tome i otok Vis, zajedno s Bievom, bio pod jurisdikcijom kneza Morjana.299 U opisu ina darivanja navodi se da je Berigoj to darivanje potpisao cum aliis iupanis, a inae meu svjedocima bila su spomenuta tri upana.300 Po tome bi se dalo zakljuiti i da bi Berigoj bio
upan.301 Za spomenute je upane teko utvrditi na kojem od otoka su upanovali,
no moe se oekivati da bi to mogli biti upani velikih otoka, Hvara, Braa i Korule, a situacija s Visom i Lastovom ostala bi nepoznanicom. Moe se pretpostaviti da je sustav zasebnih otokih upana ostao na snazi i za vrijeme vladavine kneza (duxa) Jakova.
2.) upani slubenici na Frankopanskim vlastelinstvima

Kao slubenike vlastelinstva upane nalazimo na frankopanskim posjedima u Vinodolu i na ozaljskom vlastelinstvu, steenom za Nikole Frankopana.302 Ponajvie podataka o njima nalazimo u vinodolskome knetvu. Tako se 1411. godine spominju
u Bakru upani imun i ikada, za koje se kae da su mui dobra razuma i potena
glasa,303 a iz vremena Nikole Frankopana znamo da se navode zajedno s gradskim
potknezom, satnikom i sucem304. Prema podatku iz 1472. godine znamo za upana
ana bribirskoga, koji zajedno s knezom prisustvuje kupnji neke kue fratra Sv. Marije u Crikvenici.305 Prema zapisu iz 1446. godine knez Martin Frankopan potvruje
testament Mihovila upana, za kojega kae da je na sluga, koji ostavlja svoje imanje crkvi Sv. Marije u Novom.306 Mnogo kasnije, 1589. godine, spominje se upan
grobniki, kome je upueno pismo upozorenje zbog turskih provala.307 Konano, u
CD, I, 76-77.
CD, I, 76-77.
301
To to se Berigoj naziva rex potvrda je da je pisac darovnice stranac, budui da ga imenuje po tome
kako je organizirana njegova vlast. Vjerojatno se zato moe pretpostaviti da je bio i dux, to ne iskljuuje niti Katii (KATII, 1993, 54-55). U tome je kontekstu jednaenje dux=rex irelevantno za konstataciju da je to bila gentilna vladavina (KATII, 1993, 53 i dalje). Temeljem toga pretpostavljamo da se
meu otokim upanima birao njihov dux, a oni koji pripadaju u krug izbornika vjerojatno su nazivani
omnes Maranos. Budui da se uz upane spominje i satnik, nema sumnje da se radi o upanijskoj organizaciji, unutar sustava otokih upa.
302
Urbaria lingua croatica conscripta (Hrvatski urbari), MHJ 5, Zagreb 1894., 200 i dalje.
303
URMIN, 113.
304
Godine 1428. knez Nikola Frankopan, nakon to je dopustio sucu bakarskom da kao i njegovi preci
moe sluiti slubu balistra, kae za to zapovidasmo podkneinom, upanom, satnikom, sudcem i vsim
inim naim oficijalom v Bakri, pred kih obraz ta na list pride, da ih bi v tom izdrite i mimo toga ne
bantuiete, ni daite bantovati i libì nau milost (URMIN, 127).
305
URMIN, 269.
306
Nije iskljueno da je i zemlja upnica, u vlasnitvu crkve Sv. Lucije u Kostreni, koju daje u najam
upravitelj (guverner crkve) u najam Vlahu po imenu Smolac, bila darovana od nekoga upana (URMIN, 167).
307
LOPAI, 1894, 93.
299
300
69
urbaru modrukoga vlastelinstva iz 1486. godine zapisano je da u selu Dani pan

Grgur ima dva sela.308
Na ozaljskom vlastelinstvu spominju se upani u zapisu o podjeli spaia iz 1433.
godine, za kneza Bartola Frankopana. Knez, naime, svojim podanicima Jokovljanima potvruje listinu te graiku ozaljskom nareuje da se kupe nat isti imenovani
dvor (Jokovo) vsi suci i upani ozalskoga vladanja da jim povidu kada su volni pasti i pomagati se.309
Treba istaknuti da nismo nali izriitih potvrda o slubi upana na krkom posjedu,
to ne znai da ih tamo nije ni bilo. Ovdje svakako valja upozoriti na tekst uredbe
kneza krkoga tefana, izdane 1381. godine, a kojom se oprata fratrima samostana
Sv. Spasa dohodak od njegovih vinograda u Bakoj dragi u Krkom knetvu. Knez,
naime, daje svoju odluku na znanje naim podkneinom, sudcem, satnikom i
vse vrste oficijalom,310 pa se upravo iz rijei vse vrste oficijalom moe predmnijevati i postojanje slube upana.
Bez obzira, meutim, na nedostatak izvora, podaci o Vinodolskim upanima ine
se dostatnim za sagledavanje drutvenoga poloaja upana na tome posjedu. Izriaj
prema kojemu su bribirski upani mui dobra razuma i potena glasa pokazuje da
su to osobe uglednoga poloaja.311 S druge strane, iz rijei na sluga, koje se odnose upana Mihovila, raspoznaje se upanov poloaj kneevskoga slubenika, koji se
zajedno s ostalima ubraja meu kneevske oficijale.312 injenica da upani imaju
svoja imanja nedvojbeno ih oslikava kao vlasteline. Iz navedenih je primjera vidljivo da su slubom upana obuhvaene ovlasti vezane uz imovinsko-pravne poslove
i vojne obveze,313 ali se ne vidi i pravo na suenje, to bi se moglo uzeti kao pokazatelje da ti upani pripadaju nie rangiranim slubenicima. upani se ne pojavljuju sa sudskim ovlastima ni na ozaljskom posjedu, no budui da je to steeni posjed,
Frankopani oito nisu proveli promjene u upravnoj organizaciji jer se na ozaljskom
vlastelinstvu zadrala institucija seoskoga upana,314 pa bi se onda rijei svi upani
odnosile na instituciju seoskih upana.
LOPAI, 1894, 59. Ovdje pan ne dolazi u znaenju kraljevskoga upana, nego je to samo hrvatski
naziv za upana.
309
URMIN, 134.
310
Godine 1381. knez krki tefan oprata fratrima samostana Sv. Spasa dohodak od njegovih vinograda u Bakoj dragi, u Krkom knetvu, daje to na znanje naim podkneinom, sudcem satnikom
i vse vrste oficijalom (URMIN, 93). U izriaju vse vrste oficijalom moe se prepoznati i upana, ali
za to nema izravne potvrde.
311
MAURANI, 695-696, s.v. mu.
312
To se vidi iz jedne naredbe iz 1430. godine, kad je knez Nikola Frankopan, odobrivi fratrima samostana Sv. Marije u Crikvenici gradnju pilane u Crikvenikoj dragi i koritenje drva, dao na znanje za
to svim podkeinom, szdcem, satnikom, dvornikom i inim naim oficijalom, zdannim i tim ki naprid
postavljeni budu po Vinodoli (URMIN, 130).
313
U svezi s time treba naglasiti da su u vojnoj organizaciji Bugarskoga Carstva, prema podacima iz
9. stoljea, upani obavljali vojnike dunosti i bili podloni boljarima (o tome poblie, u sklopu ire
rasprave o instituciji upana za razdoblje od 8. do 10. stoljea vidi MALINGOUDIS, 61-76).
314
LOPAI, 1894, 203.
308
70
Ovdje bi trebalo naglasiti novu afirmaciju upana-slubenika na batinskim posjedima Frankopana, koju treba gledati u kontekstu gospodarskih prilika. Naime, vjerojatno se upravo zbog gospodarskoga razvoja pojavila potreba za nekim slubama
ije su ovlasti mogli obavljati jedino oni koji su inae nosili naziv upani. To istiem zato to je institucija upana jednostavno nestala na frankopanskim posjedima nakon to su krko, vinodolsko i modruko vlastelinstvo objedinjeni kao knetvo i postali nasljedni beneficij roda krkih knezova, kasnije prozvanih Frankopana.
U svezi s time treba naglasiti da se na skupu svih Vinodolaca 1289. godine, kad je u
pisanoj formi kodificiran njihov Zakon, meu okupljenim starcima nigdje ne spominje starac upan, nego se kao kneevski vlastelin navodi rna dvornik cijeloga
Vinodola, a umjesto opinskoga upana pojavljuju se satnici vinodolskih opina,315
ali ne i seoski upani. Meutim, tradicija o seoskom upanu ipak je sauvana, barem kao simbolino sjeanje. Naime, u Proslovu Trsatskoga zakona iz 1640. godine, koji je sastavio trsatski upnik Jerolim Genova u 18. stoljeu, kae se da ga predaje upanu sucu Mihovilu Materljanu budu Trsat blizu Reke, i (ondi) su zvali
satnika ki je nad asti, da ne bi misleli Riani daj (i) zakon ovdi na Tersatu leta 1710 i
privoljen`jem gospodskim zazvali smo ga upanom (misli se na vrijeme dok je Trsat
bio pod rijeko-trsatskim kapetanima od 1640. do 1747. godine), ako p(rem) i u stareh pismi hoe ga tat satnik ale upan, za dat na znan`je da ima oblast kako (drugde) upan. I ne bi prilino da on ki kakov nepoten oficij nastoji, bi sedel pri stolu
pravden(om), ako prem njegovu dunost je init overit zapovid gospodsku i pravde, ne zgubi.316 Iz ovoga se zapisa razabire da su upani neko bili na elu Vinodolskih opina. To to oni ele zamijeniti satnika upanom sucem proizlazi prije svega
iz injenice to su kompetencije satnika prema Statutu grada Rijeke iz 1530. godine
bile vezane uz komunalnu redarstvenu slubu, s posve drukijim ovlastima negoli su
one ovlasti koje ima seoski satnik.317 Tradicija, pak, o upanovu posjedu zasigurno
je sauvana u nazivu sopaljske zemlje, koje se spominju u popisu zemalja opine
Grianske, Kotorske i Belgradske, iz 1323. godine, gdje se kae da sve u eden ovik
ne moe teiti tih reenih zemal pres podupana: ako bi se naal, izgubla vse ito.318
L. Margeti utvrdio je da se u sluaju sopaljske zemlje radi o neobraenoj zemlji u
vlasnitvu kneza, koja je sluila za iskoritavanje lanovima opina.319 To objanjenje stoji, jer se nazivom Sopa oznauje i posjed umske zajednice grada Delnice,
no ini se da etimologiju toga naziva treba vezati uz naziv supan. Valja ovdje dodati da se u urbaru modrukoga vlastelinstva iz 1486. godine spominje posjed upanje selo.320 Iz injenica da se za upanje selo upisano u urbar navodi da je pusto, a
BARADA, 1952, 97.
Lujo MARGETI - Milan MOGU, Zakon trsatski, Rijeka 1991., 94.
317
ore MILOVI, Nain izbora i funkcije opinskih organa u Rijeci, Jadranski zbornik, VII/1969.,
218-220. U svezi s time treba naglasiti da je institucija seoskoga upana sauvana u okolici Rijeke, o
emu svjedoi podatak o upanu Leschsanum u slubi prokuratora de Nerine (obzirom da nije mogue proitati mjesto, nije mogue odrediti u kojem je selu bio upan Mirko Zjai, Knjiga podavanja
i prihoda posjeda Katedralnog kaptola u Puli 1349-1371, Vjesnik Sv. 4, 1957., s.506, 184).
318
URMIN, 77-78.
319
Lujo MARGETI, Sopaljske zemlje i sopaljina, Jadranski zbornik, 11/1979-1981., 255-4.
320
Za taj je posjed zapisano upanje selo, zemlje dni 7, sinokoe stoga 2, sluilo je sol. 54, a sada je
pusto (LOPAI, 1894, 77, 59).
315
316
71
da se u istom urbaru navodi pan kao posjednik, dade se naslutiti da je to zapravo posjed kraljevskoga upana. Konano, 1476. godine knez Ivan Frankopan daruje samostanu Sv. Augustina i crkvi Sv. Marije, osim nekih posjeda, i pravo na slubu
upanata brinjske utvrde, officium quod dicitur suppaniae, to ju je oduzeo svjetovnjacima.321 Tu slubu Frankopani nisu uveli u gradovima vinodolskoga, modrukoga, krkoga i ozaljskoga vlastelinstva, jer su njihovi gradovi imali gradsku upravnu
strukturu, a brinjska je utvrda imala poloaj kneevske utvrde istoimenoga vlastelinstva. injenica, pak, da knezovi uvode tu slubu, potvrda je da su vlast organizirali po uzoru na kraljevsku vlast.
3.) upan slubenik cetinskoga vlastelinstva

injenica da cetinski knez Vladislav Talovac zapovijeda knezu, upanu i ostalim
slubenicima,322 ne mora znaiti da je upan bio najvaniji kneevski slubenik, nego
da je to bio posao za koji je zasigurno bio ovlaten upan. Poput upana na frankopanskim posjedima, njegova sluba ovdje je vezana za rjeavanje imovinsko-pravnih odnosa. Ostali slubenici, moe se pretpostaviti, bili su satnik, dvornik i sudac,
to dokazuje da bi kneevska organizacija slubi cetinskoga vlastelinstva bila identina organizaciji na frankopanskim posjedima, to bi se moglo objasniti i injenicom da je cetinsko knetvo prije Talovaca drao, dodue kratko vrijeme, i jedan od
knezova Frankopana.
4.) upan slubenik poljikoga vlastelinstva

U slubi poljikoga kneza323 nalazimo upana jo u drugoj polovici 19. stoljea324.
Tako kasna vijest o upanu u opinskoj slubi325 nije samo spomen na tu slubu,
nego je vjerojatno postojao kontinuitetu te slube, jer je poljiko drutvo, prema
V. KLAI, 1902, 2.
Godine 1458. zabiljeeno je da knez Vladislav Talovac daje samostanu Sv. Marije pod Sinjem jednoga
kmeta u Godarcih imenom Borcika Kralia i zapovidamo knezem naim i upanom i vsake vrste
oficijalom naim da ne imate v niempre bantuvati reenoga Borcika, jere smo to nae vlahe plemenite
dali za grihe nae gospodinu bogu sveto i Mariji vikovinim zakonom (URMIN, 213).
323
Poljiki se knez spominje prvi put 1251. godine, i to kao Mihhahel dei gracia et regie maestatis et consensu
Stephani bani comes Spalatensis et castellanus Clissiensis, nec non et Policiensis comes (CD, IV, 461). Pretpostavljamo da je tada imao u svojoj slubi i upana.
324
Iz 1803. godine potjee zapis o jednom od opinskih upana, koji je bio odreen zamijeniti crkvenoga prokurata poljike opine za uvanje opinskoga ita skupljenoga u crkvi Sv. Martina u Sitnom i za
to je dobivao plau (Marko MIERDA, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003., 465-466).
325
U ugovoru o prijateljstvu sklopljenom s Mleanima 1444. godine Poljica se prvi put nazivaju opinom (Miroslav PERA, Poljiki statut, Split 1988., 54), vjerojatno zato to su taj naziv samo Poljiani
koristili na pregovorima te godine (LISTINE IX, 287). Vano je istaknuti da Poljika opina ne dolazi u
znaenju gradske opine (comunitas), nego u znaenju zajednice ovlatenika (universitas), kako se to vidi
iz mletake dukale iz 1537. godine (PERA, 54). Temeljem toga ne moemo govoriti o Statutu poljikom, jer se ne radi o gradskoj zajednici, nego o Zakonu, to se uostalom u samom tekstu i vie puta
navodi. Na krivo imenovanje legaliziranih obiaja seoskih zajedica Moenice i Vreprinca Statutom a
ne Zakonom, upozorio je L. Margeti (Lujo MARGETI, Zakon grada Kastva iz 1400.godine, Radovi
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 36/1994., 285). To treba naglasiti, jer je ve to dostatna potvrda
zato se institucija upana tako dugo zadrala u poljikom drutvu.
321
322
72
sauvanim vrelima, sve do propasti Poljica kao autonomne zajednice, jo uvijek u

imovinsko-pravnim poslovima, ali i prema administrativnom ureenju, uz odreene promjene,326 organizirano prema obiajnom pravu zapisanom u Poljikom zakoniku327.
Tako u dijelu teksta Ustava Poljikoga iz 1799. godine, gdje se u desetoj naredbi govori o Banki (misli se na Kneev stol), njezinim slubama i nainu kako se obavlja
izbor kandidata za te slube, istie se da je rije o upotrebi povlatenoga prava pod
prolom bivom mletakom republikom.328 Pod povlatenim pravom prepoznajemo
zapravo stare pravice to su ih Poljiani zadrali nakon potpisivanja mira s Mleanima 1444. godine,329 a koje se tiu prava na samostalno biranje seoskih knezova ili
malih knezova starjeina i kandidata koje seoske starjeine predlau zboru ili kotarskom sastanku da se pokrije sedam asti Banke ili slubi, koje bi obavljali predloeni kandidati, odnosno kneevski slubenici,330 meu kojima su bili i upani. Prema
tome mletaka vlast u Poljicima nije ukinula slubu kneevskih upana zato to njihov izbor pripada meu stare pravice. Premda o spomenutome upanu nemamo
nikakvih drugih podataka, nema sumnje da je on didi, jer su oni imali pravo biranja slubenike poljike vlasti.
upani u gradskim komunama

1.) Drutveni poloaj upana u komunama
Sauvani podaci o upanima kao zasebnoj drutvenoj kategoriji u dalmatinskim komunama govore ne samo o njihovu poloaju unutar komunalne zajednice, nego su
i potvrda njihove socijalizacije u toj sredini. Valja istaknuti da najvie sauvanih podataka o njima imamo za splitsku i trogirsku komunu, odnosno za njihovo zalee.
Zanimljivo je da iz Zadra i njegove okolice sauvan samo jedan podatak iz 1276. godine, kada se u opisu zemlje u vlasnitvu Zadranina Jakova Filipova, koja se nalazila kod gradskoga posjeda Ad arcum, kao granini mea spominje zemljite Stane
udove upana Ivana.331
Valja odmah istaknuti da topografski razmjetaj podataka o upanima u Splitu i
Trogiru potvruje da su to bili gradovi u kojima je hrvatsko rodovsko plemstvo nakon doseljenja zadralo svoj ugled. O njihovu poloaju u spomenutim komunama
moda najbolje svjedoe podaci iz 1264. godine, kada se u Trogiru spominje neki
Vidi tekst Ustava Poljikoga, izdan 13. aprila 1799. godine, za vrijeme prve Austrijske vladavine
(PERA, 94-101).
327
Za razdoblje od polovice 16. pa do druge polovice 19. stoljea (MIERDA, 650; Milko BRKOVI,
Nekoliko neobjavljenih isprava poljikoga kanilira Marka Baria, Radovi Zavoda za povijesne znanosti
HAZU u Zadru, 46/2004., 269-306).
328
PERA, 94.
329
PERA, 60.
330
Prema odredbama Ustava, kneevska vlast kao i vlast njegovih slubenika traje samo godinu dana,
to je prihvaeno temeljem prethodne odluke mletake uprave (PERA, 60).
331
CD, VI, 160.
326
73
Brisklavus sin domini jupani Cranich,332 ili upan trogirskoga samostana Sv. Nikole
i Dujma, Cibri Casarice dicte dominus iupano333. Za upana Crnoslava, iz nepoznate
rodovske zajednice iz Senja, kae se da je dominus Cernosclauus te se k tomu navodi da je filius domini zupan Cernochi.334 Oznaka dominus koja u svim ovim sluajevima stoji uz naziv upan potvruje poloaj upana ne samo kao vlastelina, nego i
njegov istaknuti drutveni poloaj u komuni. Nije zato nikakvo iznenaenje to upane u vrelima nalazimo kao vlasnike zemlje335 ili robova336.
Ovlasti upana u komuni moda najbolje oslikava podatak o upanu Grguru, neaku splitskoga biskupa Petra, koji 1342. godine imenuju Grgura Vitlova za svoga legitimnoga zastupnika (procurator), izvritelja (actor) i poslanika (nuncius). Time je
ovaj dobio ovlasti posjednika prava spomenutoga upana, meu kojima se navodi: uvanje dokumenata, poslovanje s dokumentima, pravo na polaganje jamstva,
unajmljivanje advokata, zaklinjanje u njegovo ime, unajmljivanje svoga odvjetnika, prizivanje svjedoka, ispitivanje svjedoka, sklapanje ugovora i nagodbi, obavljanje
pravnih poslova, imenovanje zastupnika u obavljanju njegovih i svojih poslova.337
Navedene ovlasti u vrelima toga vremena zovu se bona principalium.338 Nije poznato
zbog ega je spomenuti upan imenovao svoga zastupnika, ali vano je istaknuti da
je to, vjerojatno, prijenos ovlasti koje je on sam obavljao kao upan. Iz toga postaje
posve jasno zato upane nalazimo kao izvritelje oporuka,339 zatim kao one koji posuuju novac,340 odnosno kao zakupce stambenoga prostora,341 pa moda i kao sudionike u vojnoj organizaciji komune342. Tomu svakako treba pridodati injenicu da
oni izdaju isprave vezane uz potvrdu vlasnitva posjeda,343 ili uz prodaju posjeda344.
BARADA, 1954, 37.
CD, IV, 288.
334
Ivan BOJNII, Neki hrvatski upani sklapaju mir sa Rabljanima, Vjesnik zemaljskoga arkiva,
I(2)/1899., 121-123.
335
Iz godine 1271. potjee zapis o zemlji koja se prodaje i koja se nalazi juxta juppanum Osserenem (BARADA, 1954, 261).
336
Godine 1289. nalazimo u Splitu zapis o upanu Dobroslavu Koplicanusu, koji daje slobodu svojoj
robinji za vrijeme dok je slubu splitskoga kneza obavljao Mladen, sin bribirskoga kneza Stjepka (CD,
VI, 672).
337
Jakov Stipii, Spisi splitskoga biljenika pok. ove iz Ankone (1341-1344), Splitski spomenici, dio prvi,
Splitski biljeniki spisi, Zagreb: HAZU, 2002., 29.
338
CD, IV, 533.
339
Godine 1341. u toj slubi spominje se splitski upan Grgur, neak splitskoga nadbiskupa Petra (STIPII, 2002, 105-106).
340
Godine 1274. nastaje zapis o upanu Porchu (Bru), sinu pokojnoga Stjepana iz sela Merlere iz Vrlike,
koji izjavljuje da je posudio neke novce od Lovre Scandarelija uz obvezu da ih vrati do Mihaljova
(BARADA, 1954, 18).
341
STIPII, 2002, 148, br. 258.
342
Radi se o upanima Sleoki (sic!) i Steredemu, koji su pritekli u pomo Trogiranima 1277. godine u
borbama sa Splianima za Ostrog, i koji su mirovnim ugovorom osloboeni bilo kakve krivnje (CD,
VI, 210).
343
Kao npr. upan Nikola, sin Dobroteha, koji je izdao ispravu o provedbi presude kralja Bele IV. u
sporu izmeu Ozora Kaia i trogirske opine zbog posjeda u Bijaima (ANI, 1999, 233).
344
Godine 1329. zabiljeena je prodaja triju solana pakih upana na drabi, i to zadarskom plemiu
imunu Benji, o emu je neki nepoznat upan pripremio dokument (CD, XVII, 439).
332
333
74
Vrela, meutim, biljee upane i kao obnaatelje raznih slubi u komuni.

1.1.) U slubi kneevskih ovlatenika
U ovoj ulozi upane nalazimo napose u sluajevima rjeavanja pravno-imovinskih
sporova. Tako je 1311. godine zabiljeen u spisima trogirske opine spor oko zakupa
zemlje u vlasnitvu Jurja II. Bribirca, koga u tome sporu zastupa njegov upan Ivana, zato to mu u tome sporu ne moe suditi trogirski komunalni sud, premda Juraj obnaa titulu trogirskoga kneza.345 Osim u gradu Trogiru, Bribirci su imali svoje
upane i u Splitu. Zapis iz 1342. godine spominje upana Petra Slaviia, za kojega
se izriito kae da je upan kneza Mladena.346 Njemu Andrija Dujam daje sva prava na kat iznad njegove konobe u Splitu,347 to bi moglo znaiti da su bribirski knezovi u splitskoj komuni imali svoje stalne upane i onda kada nisu obavljali slubu
gradskoga kneza.
Osim onih knezova Bribirskih, u Splitu se spominju i upani hercega i vojvode Hrvoja iz vremena kad je on obnaao ast splitskoga kneza. Moe se pretpostaviti da,
kao i u sluaju upana Bribirskih knezova, i Hrvojev upan nije bio podloan komunalnom sudu, pa se u zemljinim sporovima javljaju njegovi ovlatenici-upani, i to
1411. godine upan Vukac Ugrinov, koji je ovlaten od Hrvoja dati njegovu zemlju u
zakup,348 odnosno godinu dana kasnije, upan Krian, koji takoer sklapa ugovor o
zakupu hercegove zemlje349. Podaci o upanima hercega Hrvoja pokazuju da on nije
imao stalne upane, nego su to, po svemu sudei, bili ad hoc izabrane osobe, koje su
po svome poloaju bili slobodnjaci.
1.2.) U slubi komunalnoga poklisara
U poslanstvu rapskih gradskih nobila (nobiles viri) koje 1166. godine u Veneciji pred
mletakim dudom Vitalom Mikelijem raspravlja o pravu na samostalan izbor kneza prisutan je i upan Lampredije.350 Poloaj rapskoga upana Lampredija u poslanstvu rapskih nobila, a valja pripomenuti da je on naveden odmah do sveenika,
predstavnika rapske crkve, i rapskoga suca, svjedoi ne samo o ugledu koji je imao
taj upan u rapskoj zajednici toga doba, nego je to i potvrda samostalnosti te zajednice. upan je vjerojatno i participirao u lokalnoj vlasti, pa je tovie mogue da je i
zamjenjivao kneza u vrijeme dok nije obavljen njegov izbor. Tradicija rapskoga upana nije samo potvrda o postojanju kraljevskoga upana iz vremena kraljeva Kreimira IV.351 i Zvonimira, kad je uspostavljena kraljevska vlast nad otokom, nego i
345
Zapisnici kurije grada Trogira od 1310. do 1331. (prepisao i uredio M. Barada, Regestima i biljekama
popratio M. Berket), Split 1988., 6.
346
Zasigurno je to bio Mladen III. Bribrac, sin Juraja II. (Vjekoslav KLAI, Bribirski kinezovi od od plemena ubi do god.1347, Zagreb 1897., vidi: Rodoslovlje bribirskih knezova).
347
348
Vladimir RISMONDO, Registar splitskoga notara Jakova de Penna (1411-1412), Izdanja Historijskog
arhiva u Splitu, 8/1974., 37.
349
RISMONDO, 46.
350
CD, II, 103-105.
351
MARGETI, 2000, 89 i dalje.
75
vanost koju na otoku imaju rapski nobili, rodovsko plemstvo. Izravnih, meutim,
podataka o postojanju kraljevskoga upana na otoku Rabu nemamo. No, zato iz notarskih zapisa iz druge polovice 14. i prve polovice 15. stoljea imamo podatke o
gradskom posjedu imenovanom kao contrata quam vocant mera zupagne,352 ili mira
de zupagni,353 odnosno muros Iupani u Barbatu,354 u istoimenome dananjem naselju355. Zapis je vaan ne samo zato to se iz toga razabire da je to bio upanov posjed,
odnosno njegove starine,356 nego i zato to se kao nasljednik toga posjeda javlja Zedulin de Zudenigo. Za pripadnike toga roda, koji se javljaju u vrelima od druge polovice 13. stoljea pa dalje, utvreno je da su bili u srodstvu s krkim Zudiniima.357
Budui da se Zudinii vode kao nasljednici upanova posjeda i kasnije obnaaju
znaajne komunalne i crkvene slube, to bi mogla biti potvrda da su doista i obnaali ast kraljevskoga upana. Pri svemu tomu valja voditi rauna da je s uspostavom kraljevske vlasti ubrzan proces simbioze hrvatskoga i zateenoga romanskoga
stanovnitva, to je uostalom potvreno i toponomastikim istraivanjima, napose
osobnim imenima u gradu Rabu.358 S time u svezi valja se prisjetiti da je u DAI otok
Rab naveden kao naseljeni otok,359 dakle pripada u skupinu otoka na kojima su Romani, kao na otoku Krku, imali svoju opinsku organizaciju, pa je i kralj isto kao i na
otoku Krku, postavio svoga upana.
Radi se prodaji zaputene zemlje, derrum positum in insula Arbi in contrata quam vocant mera zupagne
(Biblioteka samostana Sv. Eufemije u Kamporu, RB, Nicolo Curtarolo, Sv. I, fol. 241v, od 25. listopada
1378.).
353
nobilis vir Ser Andreas condam strenui militis domini Stephani de Dominis ( ) dedit tradit et vendidit nobili
viro Ser Iohanni condam domini Damiani de Dominizi totum unum eius derrum vocatum mira de zupagni positum
in Insula Arbi in Barbato cui hic dicitur confines: a borea fraternitas Sancti Ancthonii de Campdanzio, a trauersa
partem Baptista de Taritono et partem hereditas condam Ser Iohannis de Zudenic, et a quirina mare salsum (DAZd,
RB, Toma de Stantis, kutija 2, Sv. 2, fol. 159 v).
354
Godine 1452. prodaje Zedulino de Zudenigo duas petias positas ad muros Iuppanii (DAZd, RB, Toma
de Santis, kutija 2, Sv. 3, fol. 188).
355
U pravilu kod tako imenovanih gradskih posjeda, sudei prema zadarskim primjerima (kontrata
Sv. Jakova i Sv. Ivana), oni pripadaju meu gradske posjede s gospodarskim zgradama i crkvenim
objekatima, gdje se odvijaju i druge djelatnosti, trgovina izmeu graana i distriktualaca). U svezi s
time treba istaknuti da se jo i danas povie Barbata nalazi kasnoantika utvrda s ostacima crkve Sv.
Kuzme i Damjana (Zdenko BRUSI, Kasnoantika utvrenja na otocima Rabu i Krku u Arheoloko
u: Arheoloka istraivanja na otocima Krku, Rabu i Pagu i u Hrvatskom primorju, Izdanja Hrvatskoga arheolokog
drutva, 13/1989., 112). Takva topografska situacija pokazuje da su Zudenii dobili kasnoantiku gradsku utvrdu s pripadajuim teritorijem. injenica da se to podruje imenuje kontratom dokaz je da se
radi o najvanijem posjedu grada Raba.
356
U hrvatskim vrelima toga doba mirie dolazi u znaenju ne samo mjesta gdje se nalaze kue nego
i u znaenju naputene zemljine parcele s njihovim ostacima kua - MAURANI, 661, s.v. mirite. U
dananjem rapskom govoru, naziv miri znai mjesto gdje se nalaze ruevine kua, kao i u toponomastici zadarskih otoka, s tim to se u drugom sluaju koristi oblik miria (Vladimir SKRAI, Toponimija
vanjskog i srednjeg niza zadarskih otoka, Split: Knjievni krug, 1996., 166).
357
Lujo Maregeti- Petar Stri, Krki (Vrbanski) Statut iz 1388, Krki zbornik, sv. I, 9/11. Krk
(1988)., 44, bilj. 63.
358
Petar IMUNOVI, Toponimijska svjedoanstva o ranoj hrvatskoj prisutnosti Krki,Rabu i Pagu u Arheoloka
istraivanja na otocima Krku,Rabu i Pagu i u Hrvatskom primorju, izd. HAD, 13/135/145. Zagreb, 1989., 140.
359
FERJANI, 25.
352
76
U pregovorima koji se 1352. godine vode u Veneciji oko podjele prihoda od pake soli izmeu Venecije i pake komune, sudjeluju na strani pake komune i suppanus Dimivenig et Dessegna, za koje se navodi da su prokuratori i sindici pakoga
kneza.360 U okolnostima u kojima se pojavljuju spomenuti upani takva se oznaka
moe tumaiti dvojako: prvo, odlaze na pregovore u svojstvu upravitelja komunalnih solana, i drugo: to je nesumnjivo potvrda samostalnosti pake komune u tome
trenutku. U svezi toga je zanimljiv i podatak iz 1392. godine, kada zadarski plemi
imun Benja kupuje tri solane pakih upana na drabi, a koje se nalaze na poloaju amet odnosno Zamet,361 kod crkve Sv. Eufemije,362 o emu je upan363 pripremio
dokument364. injenica da paki upani imaju svoje solane na odreenom poloaju
moe se uzeti kao potvrda postavke da su oni za svoju slubu bili plaeni posjedima
na poloajima gdje se proizvodila sol (Zamet). Prema njihovoj tituli moglo bi se zakljuiti da su oni bili upravitelji cjelokupnoga posjeda pake komune, no budui da
je vana djelatnost na Pagu bila proizvodnja soli, u tome se kontekstu moe tumaiti
da su, zapravo, bili i upravitelji pakih komunalnih solana. Naravno da je to i potvrda samostalnosti pake komune, s obzirom na injenicu da je proizvodnja soli bila
kraljevski privilegij, a ovdje od koristi moe biti i usporedba sa stanjem u ekoj, u
kojoj je u to vrijeme za proizvodnju soli zaduena zasebna sluba upanata365.
ini se da tradiciju upana upravitelja solana treba traiti u razdoblju kada je otok
Pag bio pod jurisdikcijom hrvatskoga kralja. Dodue, o tome nema izravnih podataka, kao to nema ni spomena o kraljevskim solanama, premda postoje podaci o
LISTINE III, 229.

Naziv predjela amet ili Zamet kako se nekad u vrelima imenuje (Emil HILJE, Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na otoku Pagu, Zadar 1999., 74) sauvan je u nazivu istoimenoga dananjega predjela
jugoistono od tvornice soli, koji se spominje uz crkvu Sv. Bartula u Dinjikoj vali, gdje su se nalazile
solane (HILJE, 77-78.). U svezi je topografije toga poloaja podatak to ga nalazimo u testamentu
Prode, udove upana Diminia, o solanama na poloaju Zamet kod crkve Sv. Marije stare (veteris), na
poloaju kod dananjega Staroga grada (CD, XI, 481), potvruje da je Zamet samo naziv za poloaj
gdje se proizvodila sol. Za solane koje odreuju poloaj crkve Sv. Eufemije pretpostavljamo da su bile
pakih upana.
362
CD, XVII, 439. Jo se i danas vide ostaci spomenute crkvice na istoimenome predjelu, smjetenom
uz cestu kojom se od grada Paga ide prema Zadru, uz lijevu stranu ceste, priblino oko pola kilometra
od grada Paga, to je tono, jer sauvani podaci to potvruju. Tako se prema podatku iz 14. stoljea
crkva smjeta u Paku uvalu uz predjel Belveder (Ivo OTARI, Srednjovjekovna topografija i toponimija
otoka Paga prema arhivskoj i arheolokoj grai, (magistarska radnja u rukopisu), Zadar 1992., 62), a njezin
se poloaj stavlja kod Solana (HILJE, 39).
363
Valja upozoriti da se tu ne radi o patronimiku, ve o instituciji. To istiemo zato budui da nalazimo
tijekom prve polovice 14. stoljea u gradu Pagu lanove obitelji upan iz roda upania, koji su obnaali
znaajne dunosti u gradu u tome razdoblju (ZJAI - STIPII, 192, 197, 199, 203, 218, 239, 290, 251,
254). Radi se zasigurno o velikoj obitelji, jer neki imaju ve i nadimak (Johannes Suppanig vocatus Crisinus
- ZJAI STIPII, 239). Percepcija naziva upan kao obiteljskoga prezimena potvrda je ukorijenjenosti institucije upana u pakoj komuni. Nije iskljueno da se radi o rodu iji su pripadnici neko
obnaali dunost kraljevskih upana!
364
CD, XVII, 439. Apozicija upani odnosi se na sve pake upane.
365
Ambroy BOGUCKI, Komes w polskich rdach redniowiencznych, Warszawa-Poznan 1972., 86.
360
361
77
kraljevskim posjedima iz vremena kralja Kreimira IV.366 u Murovlasima,367 napose

u Peanima368 i Vlaiima,369 gdje su se onda mogle nalaziti i kraljevske solane,370 sudei bar prema kasnijim podacima371. Vjerojatno je proizvodnja upravo tu bila pod
Spomenute posjede kralj Kreimir IV. daruje ninskoj biskupiji (CD, I, 123-124).
Poloaj Murovlana nije poznat, ali zato je poznat poloaj danas nestale upne crkve toga sela, Sv.
Mihovila, sauvan u nazivu istoimenoga predjela sjeveroistono od dananjega sela Gorice, gdje se
moralo nalaziti to selo (OTARI, 55).
368
Naziv Peani sauvan je u nazivu istoimenoga poloaju u dananjem selu Stara Vas, potvrujui da
bi tu trebalo traiti poloaj staroga sela. Peanima je pripadala i dananja Dinjika vala s crkvicom Sv.
Bartula, od koje je ostao sauvan trag u istoimenom nazivu predjela (poloaj dananje tvornice za preradbu soli), gdje su bile solane sela Peana. Teritoriju toga selu pripadao je i panjak Peine, jugoistono
od predjela Sv. Mihovila, dananjega sela Gorice (OTARI, 32, 54; HILJE, 74).
369
Trag posjed Vlaii sauvan je u nazivu istoimenoga dananjega sela smjetenoga na jugoistonom
dijelu otoka Paga, zapadno od dananje Dinjike vale. Prema sauvanim vrelima, Vlaiima je pripadao
i dio Dinjike vale gdje su se nalazili solane. Podatak iz 1284. godine, gdje se u opisu zemlje u Vlaiima,
koju zadarski plemi Andrej Kotopanja kupuje od Gardanese, udove Andrije de Kotopanje, gdje se sa
sjeverozapadne strane posjeda kao mea spominju solane nekoga Lampredija, to potvruje (CD, VI,
471-472 ).
370
CD, I, 123-124. Pretpostavljamo da su to poloaji starih pakih solana jo iz antikih vremena.
Topografski razmjetaj samih posjeda upuuje da se moda radi o jednom posjedu, vjerojatno kasnoantikom sa sjediem u dananjim Vlaiima, na to bi ukazivali i pronaeni ostaci poligonalne apside
kojio upuuju na postojanje kasnoantike bazilike (Ante Uglei, Ranokranska arhitektura na podruju dananje zadarske nadbiskupije, Monografije, sv.3, Zadar: Filozofski fakultet u Zadru - Zadarska nadbiskupija, 2002., 75-76). Vjerojatno se zato u ispravi govori o paucas villas Paghi. U svezi s time zanimljiva
je intepretacija naziva Murovlava koju predlae P. imunovi, po kome taj naziv oznauje ljude koji
ive uz crkvu ili na posjedu Sv. Maura (IMUNOVI, 1989, 141). Takva pretpostavka nije iskljuena
jer se u dananjoj Dinjiki nalazila crkva Sv. Maura, danas u cijelosti preureena (HILJE, 34). Posjed je
naseljen i rascjepkan hrvatskim rodovima, tovie sauvani naziv Gradac za predjel povie dananjega
vlaikoga polja pretpostavlja sjedite rodovskoga upana.
371
Vano je pripomenuti da se u darovnici istie da se radi o pakim posjedima, an vie nema spomena o Kisi, jer je tada pod jurisdikcijom rabskoga kneza Maolina (CD, I, 124-125). Spomenuti posjedi
spadali su pod jurisdikciju pakoga naselja, smjetenoga na poloaju dananjega Staroga Paga, pa se
zato u darovnici za njih kae paucas villas Paghi, Peani, Murowlani, Wlassii. Dosada izvrena sondana
istraiva akropole Staroga grada, pokazuju da prije 12. stoljea ovdje nije bilo srednjovjekovnoga
naselja (zahvaljujem prof. Radomiru Juriu na usmenom priopenju), to ne mora biti i tono, jer se
radi samo o sondanim istraivanjima. Svakako bi tu trebalo traiti poloaj glavnoga pakoga naselja i
sjedite kraljevskoga upana u to vrijeme, tim vie to je to jedino naselje na cijelom otoku prije nego
li je ono prenijeto na poloaj dananjega istoimenoga naselja. Naselje se afirmira u trenutku kada Kissa, inae eponimsko naselje otoka, po kome je otok nazvan u DAI, potpada pod ingerenciju rabskoga
kneza. Inae, otok Kissa u DAI pripada u grupu nenastanjenih otoke (FERJANI, 25), dakle meu one
otoke gdje Romani nisu uspostavili svoju organizaciju, ali tamo ive. Pretpostavlja se da je otok Kisa bio
razdijeljen na dva dijela, onaj koji je bio pod ingerencijom same Kise, i onaj drugi pod ingerencijom
hrvatskoga vladara (Slobodan AE, 1999, Zadarsko otoje u Konstantina Porfirogeneta: Filoloke,
toponomastike i povijesne opaske, Folia onomastica, 1999., 52). tovie, rasprostranjenost naziva Gradac na junom dijelu otoka (povie dananjega grada Paga, iznad Staroga grada, Kolana i Vlaia) to
potvruje, naprotiv poloaj Koljun povie dananje Novalje, ali i sauvani toponimi na sjevernom
dijelu otoka, potvruju prisutnost Romana (IMUNOVI, 140 i dalje; AE, 52). No, nalazi ranoga
hrvatskoga horizonta u Novalji (Radomir Miro JURI, Srednjovjekovni nakit Istre i Dalmacije, Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva 11-12/1986., 267 i dalje), uz one pronaene junije u Staroj Povljani,
kod Belotine ograde i Gomilica (Janko BELOEVI, Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljea, Zagreb
1980., 60), arheloke su potvrde prisutnosti hrvatskih rodova u razdoblju 9. i poetka 10. stoljea i
366
367
78
jurisdikcijom kraljevskoga upana, ije je sjedite, vjerojatno, bilo na poloaju dananjega Staroga Grada.
1.3.) U slubi upravitelja pukih bratovtina u komunama
Godine 1436. u slubu upana trogirske bratovtine Sv. Duha izabran je slikar Bla
Jurjev, trogirski graanin. U zapisu stoji da su ga izabrala sva braa, ili veina, za svoga upana i gastalda, zatim da ga je potvrdio knez, i to na godinu dana, a u zapisu
se on navodi kao gastald.372 Takav nain izbora sankcioniran je nakon bune puana
iz 1365. godine jer je do tada upane birao biskup, izmeu predloenih etiriju kandidata.373 Nain biranja i potvrde upana spomenute bratovtine utvren je odredbom Trogirskoga statuta, gdje se navodi da spomenutom bratovtinom upravlja upan, biran od etvorice trogirskih nobila, koje izabire bratovtina, s time da jednoga
od njih bira knez.374 U Statutu je navedeno da se upan brine za dobra bratovtine,
to podrazumijeva ne samo posjede nego i crkvenu opremu, pa je zapravo upan u
slubi upravitelja bratovtine. Valja istaknuti da je upan prema Statutu morao polagati raun o dohocima svoje upanije svaka etiri mjeseca, ne samo pred knezom
i njegovim sucima, nego je morao uteeni novac polagati u blagajnu, od koje je jedan klju imao knez, a drugi upan. Nadalje upan prihode Sv. Duha nije smio dati
u zakup bez znanja i doputenja kneza i njegovih sudaca.375 Sluba nije bila nasljedna. Sudei prema uredbi Statuta bratovtina postolara i krznara nema pravo na upana, nego samo na gastalda, ija je sluba u toj bratovtini vezana uz slavljenje svetkovina, ali bez prava na suenje, ni u krivinim ni u graanskim sporovima izmeu
bratima, za koje je nadlena gradska kurija.376
Statutom je regulirano da je, osim stanovnika grada, i svaki distriktualac duan prilikom pravljenja oporuke ostaviti u korist imovine bratovtine Sv. Duha deset malih
solida.377 To se ini kao solidan temelj za zakljuak da se radi o bratovtini trogirske
na onom dijelu otoka koji je bio pod ingerencijom Kise, pa je temeljem takve arheoloke topografije
oito da na otoku Pagu tijekom 9. stoljea moemo govoriti o sinkroniji dviju razliitih zajednica; one
kasnoantike u Kisi i hrvatskih rodova. Zato nije iskljueno da ve u Konstantinovo doba naselje na
poloaju Staroga grada postaje sredinje mjesto cijeloga otoka, prije svega zbog dobroga poloaja ali i
zbog nadzora nad proizvodnjom soli u obje dananje vale, Pakoj i Dinjikoj.
372
supanum et gastaldum discretum virum Magistrum blasium pictorem civem Traguruj (Vedran GLIGO, Iz
arhivskih dokumenata o Blau Jurjevu Trogiranu, u: Katalog izlobe Bla Jurjev Trogiranin, Split 1986., 71).
Ovdje gastaldus ima pravno znaenje upana, emu potvrdu nalazimo na teritoriju Buzetske komune,
gdje se spominje neki Bernacz de uille Salexe (danas Sale kod Buzeta) koji je gastaldo siue zuppanus dicte
ville Salexe, ali kao komunalni slubenik u tome selu (Mirko ZJAI, Notarska knjiga buzetskoga notara Martina Sotolia (Registrum imbreviaturarum Martini Sotolich notarii Pinguentini 1492-1517),
MHSM, vol. XIII, 295/307. Zagreb, 1979., 477).
373
Ivan Strohal, Bratstva (bratovtine) u starom Trogiru, Rad 201, ,47/66. Zagreb, 1914., 53.
374
Statut grada Trogira (preveli i uredili Marin Berket, Antun Cvitani i Vedran Gligo), Split, 1988. l.
18.220.
375
Trogirski statut, l. 19.291
376
peliparii et caligari zupanum (zuppanum) facere vel habere non presumant, sed gastaldum solummondo, pa zato
u sluaju spora u krivinim i graanskim stvarima moraju voditi spor pred kurijom, a gastald ne moe
nikako nikoga osuditi, ve se samo brine oko crkve bratovtine (Trogirski statut, l.63,125).
377
Trogirski statut, 155, 19, 226/7.
79
komunalne zajednice. Uostalom na elu zbora trogirskih bratstva uz est defensora stoji i est njihovih upana kojima predsjedava upan bratovtine Sv. Duha, pa se
i ta bratstva sastaju u dvorani iste bratovtine.378 To to se za Blaa Jurjeva navodi
da je upan i gastald (katald u hrvatskim vrelima), nije samo potvrda da su njihove ingerencije u bratovtini iste, nego i potvrda da gradska kancelarija poinje rabiti mletaki naziv za tu slubu u znaenju upravitelja bratovtine.379 U svezi s poloajem upana i bratima neto je vie zapisano u pravilnicima (matrikulama) trogirskih
bratovtina crkve Svih svetih iz 1573. godine i crkve Gospe na Zvirai iz 1630. godine.380 Oba se pravilnika velikim dijelom podudaraju, napose o organizaciji bratovtine, ovlasti upana i odnosu upana i bratima. upana obje bratovtine biraju bratimi meu sobom i to drijebom, kako su odredili bratimi Sv. Duha.381 On je, stoji u
oba pravilnika, podloan knezu,382 kao to oba pravilnika odreuju i da je obvezatna
prisutnost skuptini bratovtine u vrijeme kada se bira upan383. Za upana bratima
Svih svetih kae se da je Zupann i Vpraviteglj od Sculle,384 odnosno da spada meu
glavare skule, zajedno s prokuratorima i sudcima, kako je to zabiljeeno u pravilniku Gospe od Zvira385. Razdoblje tijekom kojega upravlja bratovtinom, prema Pravilniku bratovtine Svih svetih, naziva se Godische gniegove Zuppanie386 ili dvornitvo, kako je zabiljeeno u matrikuli Gospe od Zviraa387. U oba pravilnika stoji
da se upan bira na godinu dana, s time da je za svakoga bratima obvezatna prisutnost biranju, uz prijetnju globe.388 Isto je tako u oba pravilnika navedeno da su braa
pod prijetnjom kazne duna doi na skuptinu bratovtine prilikom biranja novoga upana,389 odnosno da je upanu odreeno ne samo da brani nego da zajedno sa
sucima zapovijeda braom bratovtine,390 to znai da oni imaju pravo presuivanja. Ako upan u bratovtini Gospe od Zvira ne bi htio prihvatiti zuppaniu, plaao
bi zato globu,391 a bratimi bratovtine Svih svetih utvrdili su, ako ne bi prihvatio tu
slubu kroz osam dana, u toj bratovtini morao je ispuniti godinu dana upovanja392.
Za uvredu upana bratimi Svih svetih kaznili bi svakoga koji bi povrijedio njegovo
Strohal, 55 i dalje.
Naziv gastald dolazi u znaenju upravitelja, napose za vrijeme mletake vlasti, pa se tako nazivaju i
seoske starijeine u slubi upravitelji komunalnih sela (Trogirski statut, l. 66, 260/1).
380
Cvito FISKOVI, Dva pravilnika trogirskih bratovtina na hrvatskom jeziku, akakvska ri, 1/1971.,
99-115.
381
FISKOVI, 118.
382
FISKOVI, 116, 118.
383
FISKOVI, 118.
384
FISKOVI, 117.
385
FISKOVI, 117.
386
FISKOVI, 118.
387
FISKOVI, 121.
388
FISKOVI, 118, 120.
389
FISKOVI, 117, 119.
390
FISKOVI, 118, 116.
391
FISKOVI, 118.
392
FISKOVI, 116.
378
379
80
potenje, ali bi i on bio kanjen ako bi uvrijedio sestre, bratime i prokuratore.393 U

oba je pravilnika navedeno da slubu upana ista osoba moe obavljati tek nakon tri
godine.394 Isto je tako u oba pravilnika navedeno da na skuptini bratovtine nitko
od bratima ne moe govoriti ako nema odobrenja upana.395 U pravilniku bratovtine Svih svetih bratimi su odredili da je, pod prijetnjom kazne, upan duan zajedno sa sucima obilaziti imanja te bratovtine,396 a bratimi Gospe od Zvira odredili
su da upan sam odreuje kada treba obraivati polja bratovtine397. Nadalje, bratimi Gospe od Zvira odredili su da upan ne smije samovoljno, bez odobrenja skuptine, prodavati dobra bratovtine.398 Oba, pak, pravilnika spominju novoga i starog
upana. Stari upan bratovtine Gospe od Zvira duan je podnijeti godinje izvjee o svome radu skuptini bratima.399 Prema istome pravilniku stari je upan duan nakon zavretka svoje slube predati svome nasljedniku, novome upanu, svoje
stvari i sve obraune, i to u osmodnevnom roku nakon prestanka svoje dunosti.400.
Ako to ne uini, bratimi Svih svetih globe ga plaanjem jednoga dukata,401 a bratimi Gospe od Zvira predaju prekritelja mletakim kaznenim zakonima402. Posebice
se zanimljivim ine odredbe koje govore o odnosu izmeu bratima i upana. Tako
su bratimi Gospe od Zvira odredili da ne mogu zapovijedati jedan drugome bez
odobrenja upana.403 Nadalje je odreeno da bratim Gospe od Zvira, u sluaju acchobisse dogodia n isdayezu protiun nassega gragha Priueddrogha Principa ima
udil occittouati zupu, a zup Chezu od nassega grada.404 Bratimi Sv. Duha uredili
su da upan ne smije bez odobrenja skuptine bratovtine otuiti nikakve stvari,405 a
bratimi crkve Gospe od Zvira odredili su da se svake pete godine pregledavaju spisi upana406. Kod bratima Gospe od Zvira predvien je izgon iz bratovtine ako bi
netko opsovao i uvrijedio upana, suce i prokuratore, ali i za onoga koji je odobravao vrijeanje.407
Premda se ovdje radi o kasnijim uredbama, no usporedimo li ih s uredbama bratovtine Djevice Marije iz 1552. godine, pokazat e se da meu njima gotovo da i nema
FISKOVI, 117, 119.

FISKOVI, 120.
395
FISKOVI, 117, 118.
396
pojti svako Godischie obajti Xemglie od Sculle i druga mista, barem yedan put pod gnjegovom
Zuppaniem po penu (FISKOVI, 119).
397
FISKOVI, 121.
398
FISKOVI, 117.
399
FISKOVI, 119.
400
FISKOVI, 121.
401
FISKOVI, 119.
402
FISKOVI, 117.
403
FISKOVI, 117.
404
FISKOVI, 116.
405
FISKOVI, 117.
406
FISKOVI, 121.
407
FISKOVI, 117.
393
394
81
razlike, napose u onim odredbama koje govore o odnosu upana i bratima.408 Nedostaje popis bratima obaju bratovtina, ali i njihovi rauni, iz ega bi se mogla dobiti
cjelovitija slika o njihovoj statusnoj strukturi i djelatnosti. No, u svakome bi sluaju
valjalo pretpostaviti da su ti pravilnici raeni prema prethodnomu predloku, napose za biranje upana, njegova odnosa prema gradskome knezu, trajanje slube te za
upanove ovlasti. Ovdje bi trebalo posebice naglasiti ono to se odnosi na upravnu
organizaciju bratovtine, odnosno na spomen novoga upana, staroga upana, njihovo biranje drijebom, upanovo pravo na suenje, na suce, nadalje na slubu koja
traje jednu godinu, pa zatim na naglaenu brigu o posjedima bratovtine.
Uzimajui sve to u obzir vrijedi upozoriti da upan bratovtine raspolae takvim
formama vlasti kakve se raspoznaju i u upana seoske organizacije Moenica u to
vrijeme.409 U svezi s time valja istaknuti da se u bratovtini upanova sluba naziva
Godische gniegove Zuppanie, ili samo zuppania, to zasigurno stoji u istom znaenju kao i izriaj koji se rabi za seoskoga upana iz Moenica, a koji, prema zapisu iz 1690. godine, za svoje upanovanje kae ja imam upaniju.410 Pri tomu treba
imati u vidu da u oba sluaja naziv upanija znai ovlasti upanske slube na koje
ima pravo upan, a dok je jedan upanavao selom, a drugi bratovtinom. Sa svim
time moe se sada dovesti u svezu zanimljiv podatak o onim didiima koji u 14.
stoljeu ive u Trogiru, a kojima je, nakon to su predali prava na svoje selo trogirskome plemiu Stjepanu Cegi, ovaj postavlja upana i starca.411 Budui da se u pravilnicima obiju bratovtine spominje novi i stari upan, onda nema sumnje da su
trogirski didii rodovska vlastela bili ti koji su zasigurno imali vanu ulogu u
drutvenom ivotu i organizaciji bratovtina. tovie, tu treba primijetiti da omjer
uredbi kojima se reguliraju ovlasti upanove slube naspram onih uredbi koje se
tiu crkvenih poslova znatno pretee u korist onih prvih uredbi, premda se radi o
crkvenoj instituciji. Sve to upuuje na zakljuak prema kojemu bi u crkvenim bratovtinama trogirske komune trebalo prepoznati bratovtine slobodnih puana, koji
su kroz takve oblike organizacije osiguravali svoju samostalnost u odnosu na trogirske gradske nobile. U takvu bi kontekstu onda vjerojatno trebalo tumaiti i pobunu
trogirskih puana 1352. godine, ije su posljedice bile ne samo ukinue svih bratovtina, osim Sv. Duha, nego i gubitak prava biskupa na izbor upana, odnosno prelazak toga prava u ovlasti gradskoga kneza.412
STROHAL, 59-60.
EPI, 245 i dalje.
410
EPI, 225.
411
Luci, 1979., 495-496.
412
STROHAL, 49 i dalje. Da je i na brakome komunalnom posjedu Sutivanu postojala institucja upana laikih bratovtina sve do 18. stoljea, koje se prema upravnoj strukturi nimalo ne razlikuju od
onih u Trogiru, samo je potvrda o postojanju slobodnih vlastelina, didia, i u brakoj komuni (Andro
JUTRONI, Tri knjige bratovtina u Sutivanu do 1789, Izdanja Historijskog arhiva u Splitu 8/1974., 59,
64/5, 68, 70, 75/6,).
408
409
82
1.4.) U slubi komunalnih notara

Godine 1262. iupanus Petrus ciuis Almisensis sastavlja i pie listinu o uplaenoj
vradi Dubrovana i zakletvi roaka ubijenih Omiana da nee nanijeti nikakvo
zlo Dubrovanima, i to zbog toga to u gradu nema notara.413 Spomenuti upan listinu pie u ime gradske zajednice Omiana, pa se zato i naziva graaninom, tovie on kao osoba javne vjere svjedoi o izvrenom inu.414 Nema sumnje da se ovdje
radi o nekome od pripadnika rodovske zajednice Kaia. Budui da on ima pravo
u ime opine izdati ispravu, onda je potpuno jasno da je to opinska zajednica koju
ine pripadnici hrvatskoga rodovskoga plemstva. Premda se ne moe utvrditi kako
je spomenuti Petar postao upan, ipak je to svjedoanstvo vano, jer potvruje stupanj obrazovanja osoba koje su obnaale javnu vlast u Omiu. Moe se pretpostaviti da je svoje obrazovanje (litterarum studia)415 Petar moda stekao u samostanu Sv.
Petra u Selu, koji je imao svoj skriptorij416.
1.5.) U slubi upravitelja vlastelinstva komunalnih samostana
Godine 1246. pri dodjeli zemlje Rastini u Dridu samostanu Sv. Dujma i Nikole iz
Trogira, kao svjedok nazoan je i Cibri Casarice dicte dominus iupano.417 Po tome to
se oznauje i kao dominus moe se zakljuiti da je bio gradski uglednik.
1.6.) uvari trezora gradskih samostana
Sauvan je zapis o P. Vitau, upanu samostana Sv. Krevana iz Zadra, koji je 1196.
godine zabiljeen kao svjedok, zajedno s opatom samostana Sv. Krevana Vicencijem, dekanom imunom i fratrom Jordanom, pred kojima nadbiskup barski Grgur
ini oporuku kojom ostavlja spomenutome samostanu svoje biskupske insignije i
knjige.418 Spomenutoga upana prepoznajemo kao uvara samostanskoga trezora po
tome to je u kartularu samostana Sv. Petra de Gumai zabiljeeno da je upanu Talmiciju dano na uvanje samostansko i crkveno blago.419 U vrlo slinoj situaciji zatjeemo i seoskoga upana sela Nugla, kod Buzeta u Istri, Ivana zvanog Pirih, koji je
1405. godine bio ne samo obarinj420 nego i dratelj blaga421 redovnike zajednice
qui carente notario in nostra ciuitate rogatus ab utraque parte sum et testis ( CD, V,235).
Omi u to vrijeme nije grad u znaenju civitas. To je tip gradinskoga naselja, s kraljevskom utvrdom i
otvorenim podgraem organiziranim kao zajednica graana (comunitas). Inae tip gradinskoga naselja
s ogranienim urbanitetom prevladava u zaleu dalmatinskih komuna, u hrvatskim se vrelima naziva
gradom, pa se zato i stanovnici nazivaju graanima ili purgerima.
415
Radoslav KATII, Litterarum studia, Zagreb 1998., 319 i dalje.
416
NOVAK, 171.
417
CD, IV, 288.
418
CD, II, 289.
419
NOVAK, 231.
420
Prema Mauraniu obarinj dolazi u znaenju kustos, uvar i zatitnik (MAURANI, 766, s.v.
obarinj), pa bi spomenuti upan bio ujedno i atitnik samostana, isto kao i Talmicij samostanu Sv.
Petra, a vjerojatno i drugi spomenuti.
421
Dratelj blaga prema Poljikom statutu bio bi samo ovlateni korisnik, a ne i neogranieni vlasnik,
i to pokretne imovine (PERA, 260), a pojam blago oznaava ne samo stoku nego i svu pokretnu
imovinu (PERA, 262).
413
414
83
svete Jelene i Petra422. Zasigurno je u takvoj dunosti bio i prije spomenuti (vidi ovdje razmatranje pod br. 5.) trogirski upan.
U navedenim su sluajevima upani upravitelji samostanskoga vlastelinstva, pa stoga pod njihove ovlasti pripada i uvanje samostanskih vrijednosti. Jeli i spomenuti upan Sv. Krevana u tome trenutku obavljao dunost upravitelja samostanskih
posjeda, teko je utvrditi jer se u to vrijeme pojavljuju advocati, ali ne i upani kao
samostanski zagovornici.423 Moglo bi se zakljuiti da je ovdje to bila poasna titula uvara samostanskoga trezora. injenica, pak, da titulu upana nosi jedan od pripadnika rodbinske zajednice Vitaa424 upuuje na zakljuak da je ta titula bila povjeravana istaknutim zadarskim nobilima hrvatskoga podrijetla, to uklanja dvojbu o
tom da je to bila ugledna samostanska dunost. Njegova prisutnost uz navedene samostanske uglednike valja tumaiti injenicom da se radi o donaciji uglednoga crkvenoga dunosniika.
2. Upravitelji seoskih samostanskih vlastelinstava

Godine 1176. godine spominje se u dunosti samostanskoga zagovornika (advocator) Talmicij, upan samostana Sv. Petra de Gumai, koji je ovlaten od spomenute redovnike zajednice. On nastupa u ime samostana u sporu s nekim Adrijaniima zbog zemlje Stilpiza, koju je samostan dobio od Rusina Primorskoga, i godinu
dana kasnije u sporu oko zemalja koje su u Bilajama, gdje je nazoan kao svjedok,
tada imenovan kao upan Sv. Petra (sancti Petri iupanus). U sporu oko samostanskih posjeda zakletvom potvruje pravorijek isprave kojom je potvreno vlasnitvo
nad samostanskim zemljama.425 Osim toga nalazimo ga kao uvara crkvenoga trezora samostana i crkve Sv. Petra.426 U svezi s time posebno treba naglasiti spor s Adrijaniima oko zemlje Stubice, kada je pred sudionicima spora bila proitana isprava, nakon ega je biskup Rajnerij traio od Ivana sakristana Svetoga Dujma i upana
Talmacija da je obojica potvrde zakletvom.427 Slian postupak obavljen je i 1181. godine, kada prilikom vraanja posjeda samostanu Sv. Kuzme i Damjana, pred upanima Yerace i Sracinno Besani i prisutnim monasima, opat toga samostana, prije negoli e samostan ponovno biti uveden u posjed zemlje, ita darovnicu pred prisutnim
URMIN, 107.
Godine 1201. spominje se neki Martino Molcachi (CD, II, 4). Godine 1296. spominju se Donato
supanio i Symeone supanio, pred kojima Dobroslava udovica Creste ini testament u korist samostana
Sv. Krevana, ostavljajui samostanu svoja pokretna i nepokretna dobra (CD, IV, 221-222). ini se,
meutim, da je ovdje izvornik krivo proitan, jer se radi o supariju, samostanskim slubenicima koji
se javljaju u zadarskim notarskim spisima u drugoj polovici 13. stoljea, ve kao slubenici sveenika
(Mirko Zjai, Spisi zadarskih biljenika, I, Zadar: DAZ, 1959., 6). To je institucija koju nalazimo takoer
i u poljskim i ekim vrelima, a koja inae zamjenjuje upana, ali s tom institucijom nema nikakve veze
(BOGUCKI, 95).
424
Pretpostavljamo da se radi o Petriu Vitai, konzulu zadarskome, koji se vie puta spominje u obavljanju raznih dunosti tijekom 12. stoljea (CD, II, 137, 152, 244, 262, 269, 296, 318, 328).
425
NOVAK, 100.
426
NOVAK, 231.
427
NOVAK, 228.
422
423
84
upanima i drugim svjedocima.428 Taj se isti obiaj moe razaznati i prilikom odreivanja granica izmeu istarskih sela, spomenutih u Istarskom razvodu, gdje je za
svako od sela upravo upan taj koji donosi ispravu, a ona se ita pred sudionicima
Zavoda, a nakon toga slijedi ritualna ophodnja granica sa starcima koji nose ispravu i kri, ime potvruju granicu posjeda.429
Navedeni primjeri pokazuju da upan nastupa kao osoba javne vjere, da bi potvrdio listinom vjerodostojnost posjeda ili graninih mea. U gotovo istom postupku
nalazimo i pana Andriju Kopia, koji se 1566. godine spominje kao pan crkve Sv.
Marije Blaene samostana u Topuskome. Naime, u sporu oko zemljita izmeu Budakih i Miljenovia, za Andriju se kae da nije ovlaten ni duan vriti osudu to
ju je izrekao banov sud u tome sporu Ier nyzu Izasle Iz ztola opatynzkoga, ny ze ye
ta prauda zachela v ztolu opatynzkom.430 Iz toga se razabire da je spomenuti pan
upravitelj samostanskih imanja.
U svezi s tim upanima moe se pretpostaviti da upanovanje Talmicija pripada
u njegove ovlasti kao kraljevskoga vlastelina Klike upanije,431 a za pana Andriju
Kopia moe se samo konstatirati da je obnaao slubu upana spomenutoga samostana. Pri tomu je zanimljivo istaknuti da je u redovnikim zajednicama u Istri
seoski upan ujedno i u slubi njihova vlastelinstva. To potvruje ve spominjani zapis o seoskome upana Ivanu zvanom Pirih iz 1405. godine, koji pokazuje da su spomenuti seoski upani bili ne samo u slubi samostanskoga zatitnika nego i upravitelji imanja i uvari samostanskih dragocjenosti. To objanjava zato je upan Ivan
bio ovlaten od redovnike zajednice kupiti brevijar kneza Novaka za potrebe bogosluja.432
Moe se realno pretpostaviti da se uvoenje upana u samostansku hijerajhiju javlja u trenutku kada se formiraju samostanski posjedi izvan komunalnoga teritorija,
dobiveni kupnjom ili donacijom od hrvatskih kraljeva ili dostojanstvenika. Uvoenjem slube upana rijeen je problem upravljanja samostanskim posjedima.
3. Upravitelji biskupskih vlastelinstava

Prilikom postavljanja trogirskoga plemia Valentina Petrovoga 1263. godine za upana trogirskoga biskupa Kolumbana naglaeno je od trogirskoga biskupa da ga on
postavlja za upravitelja biskupskih posjeda, sa svim ovlastima koje sadri ta sluba.433 U vrelima se obavljanje te slube naziva upanat. Sluba biskupskoga upanata uvedena je, po svemu sudei, iz tri glavna razloga: prvo, zbog veliine biskupskih
posjeda; drugo, zbog toga to biskupski posjedi imaju obiljeje vlastelinstva; tree,
zato to su u biskupske posjede ukljueni i teritoriji neko vladarskih upanija kroz
CD, II, 218.
URMIN, 10 i dalje.
430
SAKCINSKI, 1863, 331-332.
431
Nije iskljueno da upravo zato i svjedoi 1298. godine, kada Vukoje Klianin prodaje neku zemlju
Bada, u Kurilu u Saloni, samostanu Sv. Stjepana (CD, II, 292).
432
URMIN, 107.
433
ANI, 1999, 234.
428
429
85
sustav arhiakonata ili parohija, to se vidi iz zakljuka splitskoga sabora odranoga 1185. godine.434
Zanimljive pojedinosti o slubi upana biskupskih posjeda otkriva sluaj Radoslava
Lubaia iz Skradina, koji je 1302. godine, za vrijeme ninskoga biskupa Marka, izabran u slubu upanata (oficio quod zupanatum vulgariter appelatur). U dokumentu
koji je nastao tom prigodom navodi se, prije svega, da se ta sluba neko vrijeme nije
obavljala, pa je upravo to i bilo razlogom da se istaknu pravila za njezino obavljanje. Pri nabrajanju tih pravila prvo se navodi da je za biskupovih prethodnika to
bila stalna sluba; drugo, slubu je obnaao laik, dakle, svatko tko je slobodan, pa
se prema tome radi o svjetovnoj slubi, kojom se polae pravo na dobroinstva,
prava, nadlestva, darivanja, vrijednosti i prihode biskupije; tree, obavljanje je te
slube samostalno, i etvrto, biskup ima pravo i zarediti toga upana, pa je u takvu
sluaju zareeni upan obnaao slubu duhovnika-upana biskupijske crkve i samoga biskupa.435 U dijelu koji se odnosi na ovlasti povezane sa slubom, valja naglasiti da se one poklapaju s ovlastima koje su navedene prilikom primanja u slubu
trogirskoga plemia Valentina Petrova,436 ali i s ovlastima koje se navode za upana Budonju Vulkievia, upana splitskoga nadbiskupa Andrije iz 1391. godine. Za
ovoga se, pak, navodi da je procurator, negatorium gestor et iupanus dicti domini archiepiscopi.437 Osim ve navedenoga ninskoga upana iz 1302. godine, postoji sauvan
zapis i o drugom ninskom upanu iz 1309. godine. Taj se zapis nalazi na relikvijaru
izraenom u obliku stopala u ast Sv. Anselma, i u njemu je zabiljeeno ime donatora, upana ninske upanije i kancelara bana Pavla, Radoslava Utienia.438
Za vrijeme splitskoga nadbiskupa Andrije spominje se ve navedeni Budonja Vulkievi, koji je tu slubu obnaao 1391. godine.439 Budonja 1393. godine svjedoi u prigodi priznavanja teta na biskupskim solanama koje se nalaze ad aquam sancti Dompni, a poinjene su od nekog Vuka Papreia i njigovih pomagaa.440
Vedrana Delonga misli da je crkveni upan nastavak tradicije u smislu kasnoantikih i kasnijih srednjovjekovnih procuratores aecclesiae (Vedrana DELONGA, Natpis upana Ivana iz Uzdolja kod Knina,
Starohrvatska prosvjeta, III. ser., 25/1998., 29, bilj. 29). To je tono, meutim u vrijeme kada se javljaju
upani u toj slubi crkvene prokuratore nalazimo samo u slubi katedralnih crkava ili samostana koji
su bili pod njihovim protektoratom. M. Ani je, na temelju obveza slube biskupskoga upana koje se
odnose ne samo na sudsku nego i na upravnu i gospodarsku djelatnost vlastelinstva Trogirske biksupije, prepoznao ovlasti koje je imao neko kraljevski upan, ne samo prema kralju nego i kao vlastelin
u upaniji (ANI, 1999, 212).
435
CD, VIII, 28. Radoslav je bio sin skradinskoga graanina Ljubavca Bratodrueva, inae vjernoga
pristalice bana Pavla (Nada KLAI, Kako se Skradin oslobodio od podlonitva Bribiraca, Prilozi povijesti umjetnosti Dalmacije (Fiskoviev zbornik), 22/1980., 33) i uglednog skradinskoga graanina (sapiens
et providus Radisclavus Lubancii de Scradone), koji je zajedno sa svojim bratom Jurjem postao mletakim
graaninom 1313. godine (LISTINE III, 272).
436
ANI, 1999, 234.
437
CD, XVII, 418.
438
PETRICIOLI, 346.
439
CD, XVII, 418.
440
CD, XVII, 530-531.
434
86
Vrijedi ovdje svakako upozoriti i na injenicu da je 1352. godine na pregovorima u

Veneciji radi prodaje soli, osim slubenika pakoga kneza, prisutan i honestis vir ser
suppanus Marcovig, arhiprezbiter ecclesie sante Marie, upan pakoga biskupa.441 Na
pregovorima on zastupa interese pake biskupije, i to kao upravitelj biskupskih solana. Za njega je mogue vrlo realno pretpostaviti da je bio i zareen, pa je temeljem
toga i stekao u crkvenoj hijerarhiji poloaj koji odgovara slubi upanata biskupijskoga posjeda.
Budui da je ta sluba oito donosila dobre prihode, bilo je oko izbora u tu slubu
i razmirica. Tako je 1352. godine nastala razmirica izmeu hvarskoga biskupa Stjepana i njegova sveenstva s jedne strane, i potestata i opine s druge strane, a uzrok
je bio spor oko prava izbora upana ili utjerivaa desetine (iubani seu exactores decimarum). Biskup je, naime, mislio da pravo imenovanja pripada njemu, a potestas i
opina mislili su da je davni obiaj bio da upana, dodue, ima pravo birati biskup,
ali od etvorice hvarskih plemia, koje potvruje potestas. Dok se rjeavao taj spor,
Venecija je birala svoga upana, koji je ubirao ne samo desetinu nego i druge biskupske prihode, no koje nije davao biskupu. Konano je prijepor razrijeen tako da
je biskup imao pravo izabrati dva upana, od kojih je samo jedan morao biti izabran
od etvorice hvarskih plemia, a drugoga je upana birao sam biskup. Ureeno je da
oba upana obavljaju zajedniku upansku slubu ubiranja desetine, pri emu e se
ta desetina dijeliti tako da e jednu etvrtinu dobivati biskup i sveenstvo, a jednu
etvrtinu crkveni prokurator za izgradnju katedrale. Nadalje, upan koji je dolazio
iz redova hvarskih plemia trebao je primati plau od etvrtine odreene za gradnju
katedrale, ako se s time sloi potestas, a drugi je upan, onaj koji je titio interese biskupa i sveenstva, svoju plau trebao primati od njih. Nakon toga se biskup poalio vlastima u Veneciji na upana kojega su te vlasti postavile pa je nakon dogovara
s vijenicima mletaka vlada odluila pisati svome upanu s naputkom da biskupske
prihode mora razdijeliti biskupu i drugima prema starim obiajima.442 Po svemu sudei biskup i dalje nije bio zadovoljan tim rjeenjem jer 1396. godine trai promjenu
tih odluka, ali i jo jednoga upana za ubiranje svoje desetine.443
Zbog teritorijalne rasprostranjenosti pojedinih biskupija pokazala se potreba da pojedine od njih imaju i vie upana. Zato je 1347. godine, na saboru u Kninu, potvreno kninskom biskupu Blau pravo na izbor i postavljanje upana pokrajinama ili
LISTINE III, 229.

LISTINE III, 234, 241, 255-256. U svezi s time sporom valja istaknuti da se kao zastupnik biskupa
javlja njegov slubenik Mixa Jovis, vjerojatno Jivi, hvarski graanin, koji se u ime njegovo ali na
postupke upana kojega je poslala Venecija. Iz teksta se ne moe razabrati je li on njegov upan, nego
samo da je njegov slubenik. Ono to je ovdje vano jest injenica da je pripadao rodu Givia ili ivia,
za koje se u Belinoj darovnici navodi da su kao rod imali pravo upansku ast. Premda je utvreno da
se u darovnici ne radi o Giviima nego o Koljenoviima, podatak je vaan ne samo zato to potvruje
postojanje roda Givia u Hvaru, nego i to da je spomenuti Mika Givi vjerojatno bio ipak upan, ali
biskupov, pa nije iskljueno da se u Belinoj darovnici Giviima pripisuje pravo na poloaj upana stoga
to je iz toga roda biskup birao svoje upane.
443
DAZd, SZN, Petrus de Serana, B. III, fasc. 60, fol. 17r-v.
441
442
87
distriktima.444 Potvrdu nalazimo, dodue, iz znatno kasnijega vremena, za cazinski

posjed, gdje u toj slubi jo 1547. godine nalazimo Matiju pana,445 koji je upanovao na posjedu kninskoga biskupa, steenom temeljem darovnice kralja Bele IV, sauvane u kasnijem prijepisu446. Cazinski je upan po poloaju bio upan biskupske
utvrde, u slubi, dakle, koju u isto ovo vrijeme nalazimo i na biskupskim imanjima
u Poljskoj.447
Sluba upanata na biskupskim posjedima zacijelo je pripadala meu ugledne i bogato plaene slube, to se vidi po tome tko obnaa tu slubu kod ninskoga, pakoga i trogirskoga upana, pa je katkad njihov izbor bio i pokazatelj drutvenih odnosa u komuni. To se jasno potvruje u sluaju poznatih ninskih upana, pri emu je
za njihov izbor vjerojatno trebala samo formalna potvrda biskupa, jer su oba zasigurno postavljena od Bribiraca, odnosno bana Pavla ili njegovih sinova, kneza dalmatinskih gradova Juraja, ili Mladena, koji je obnaao ast ninskoga potestata.448 U
sluaju izbora upana pakoga biskupa, Markovia, moe se pretpostaviti podrijetlo
od hie Markovia, roda bribirskih ubia, to je tee utvrditi, premda se i njegov izbor moe smatrati potvrdom ugleda ubia u pakoj komuni.449
Relikvijari ninskoga upana nisu samo svjedoanstvo ugleda te slube, nego su i pokazatelj drutvenoga poloaj upana-vlastelina prema onima koji su mu podreeni.450 U tome kontekstu zanimljiv je i spor oko izbora upana hvarskoga biskupa, s
obzirom da se iz njega moe razabrati da je biskup prisvojio pravo biranja upana,
kojega je inae morao birati izmeu hvarskih plemia, a onda bi ga potvrdio potestas. Oito je da je to bio obiaj biranja upana, potvren u Belinoj darovnici Hvaranima, samo je razlika u tome to upan nije vie komunalni, nego biskupski slubenik. Treba ovdje svakako istaknuti injenicu da je u vrijeme spora oko biranja
upana mletaka vlast slala svoga upana, to se moe promatrati kao potvrda zakljuka da mletaka vlast nije dirala u slubu upanata, koja je bila izvan komunalne djelatnosti. Na kraju, moe se pretpostaviti da upravo primjer hvarskoga upana pokazuje da je ubiranje desetine bilo jedna od najvanijih funkcija biskupskoga
upana.
supanum vero in provincia sua sev districtu dominus episcopus eligendi et faciendi propriam habeat facultatem, quem ipse voluerit CD, XII, 197-198. U zapisu o upanu Ivanu na natpisu pronaenom u Uzdolju, za
kojega se tu veli da je ustupio kraljevsko dobro opatu Petru u Uzdolju, moe se prepoznati istoimenoga
kninskoga upana ako je upanu to doputeno od kralja, to se, meutim, iz natpisa teko moe razabrati (DELONGA,1998, 7-36). Pretpostavljam zapravo da se ovdje vjerojatno radi o upanu samostanske zajednice Sv. Bartolomeja u Kninu, koja je u Uzdolju imala svoju celu, gdje su redovnici obavljali
slubu boju u tamonjem mauzoleju Trpimirovia, poput one koju je zabiljeio Toma arhiakon u
crkvi Sv. Stjepana u Solinu, vjerojatno mauzoleju hrvatskih kraljeva. Pretpostavljam da bi to mogli biti
redovnici spomenutoga kninskoga samostana.
445
LOPAI, 1890, 158. bilj. 2.
446
Mladen ANI, Gdje je bio podignut prvi franjevaki samostan u srednjovjekovnoj Bosni, Prilozi
Instituta za istoriju XXII/21, Sarajevo 1985., 218, 225.
447
BOGUCKI, 89, dokument br. 9.
448
SAKCINSKI, 1896, 137, regest dokumenta od 3. veljae 1289.
449
U vijeu pake komune 1347. godine, prigodom davanja prisege vjernosti Veneciji, prisutni su Dominicus Subich i Johannes Subich (LISTINE III, 19). Vidi i: LISTINE III, 234, 241, 225, 256.
450
Nikola JAKI, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split, 2000., 9.
444
88
upani u slubi seoskih bratovtina.

Poznati su nam podaci o slubi upana bratovtine Sv. Kuzme i Damjana iz 1612.
godine iz sela Sitno u Poljicima.451 Prema pravilima matrikule te bratovtine, skuptina bratovtine birala je upana na godinu dana,452 kao i gatalde i suce453. Bratovtinu je vodio upan, koji osim godinje mise i uva i pineze, kri i druga dobra,454
a imao je i sudbenu nadlenost u sporovima izmeu bratima, zatim u sporovima
oko duga do 5 libra,455 a za poljske tete i sporove vrijednosti preko 5 libara bili su
zadueni suci bratovtine456. Uz to je upan u sluaju smrti nekoga od bratje duan vriti misu.457 upanima su podloni gastaldi.458 Iz teksta matrikule spomenute bratovtine razabire se i to da bratovtina ima svoga kapelana i kurata, koji je izabran meu lanovima bratovtine.459 Usporedimo li ovlasti i postupak u biranju toga
upana s onim trogirskim, razlika je u samo u tome to su ovdje upanu podloni gastaldi. No, iz teksta se matrikule razabire da je u vrijeme kada je ona sastavljena u selu bilo tri bratstva, koja su imala ovu odredbu.460 Meutim, u izvjeu vizitacije splitskoga biskupa Nikole Dinaria iz 1750. godine istie se da je upna crkva
Sv. Klimenta imala mnogo zemalja koje je neko obraivalo itavo selo, dajui cijeli
urod crkvi, od kojih su veliki dio u vrijeme sastavljanja izvjea oduzeli bratimi postojeih crkvica.461 Iz toga je oito da je ta bratovtina neko bila osnovana kao bratovtina sela, a podatak o crkvicama, odnosno kapelama pojedinih bratima,462 svjedoi o raspadu te bratovtine, moda na tri bratstva463. Iz odredbi je nadalje jasno da
se njima veim dijelom reguliraju odnosi izmeu bratima i upana, a odredbe koje
su u svezi s crkvenom organizacijom su manji dio, to je pokazatelj da stvaranje seoskoga bratstva sa upanom treba traiti u vremenima kada je seoskoga upana zamijenio mali knez.
PERA, 220-224.
PERA, 224, odredba 17.
453
454
455
456
PERA, 225, odredba 1 i 2.
457
458
PERA, 223, odreba 12.
459
PERA, 224.
460
PERA, 225.
461
Danko Vlai, Vizitacija Poljikih upa u 18.stoljeu, Split, 1995., 237.
462
Prema sauvanoj tradiciji, koju je zabiljeio F. Ivanievi, bratimi bi bili kune starjeine (PERA,
194).
463
Prema sauvanom popisu iz druge polovice 18. stoljea, selo Sitno nastanjeno je didiima, i to Mihanoviama zvanim Tolojevii i Kovaii, a od vlastelinskih obitelji spominuju se Rubii, za koje je
mogue pretpostaviti da su bili organizirani u tri bratstva, od kojih je svako imalo svoju crkvicu odnosno kapelu (MIERDA, 637-638).
451
452
89
upani kao poklisari rodovskih zajednica

Godine 1190. u ime rodovske zajednice Kaia vodi pregovore s Dubrovanima
Breko, sin kneza Nikole Maldua, a kao upan potpisuje mir.464 Vano je istaknuti
da on zastupa Kaie kao njihov upan, da bi se time samo naglasila njegova zakonska ovlatenja da u ime svoje rodovske zajednice zastupa interese Kaia.
Nadalje 1268. godine nalazimo senjskoga upana ernoslava, sina upana ernokija, koji u ime svoje rodovske zajednice, zajedno sa svojim neakom, senjskim knezom
Miterinom i njegovim bratom Grgurom, sklapa mir s Rabljanima, nakon to je neki
Rabljanin ubio nekoga Radina od ernoslavova roda, o emu je izdana i isprava, potvrena ne samo peatom senjskoga kneza nego i peatom spomenutoga upana.465
Podatak je vaan za poznavanje drutvenih odnosa u senjskoj komuni u drugoj polovici 13. stoljea, ne samo zato to potvruje postojanje istaknute rodovske zajednice,
u kojoj se nasljeuje ast rodovskoga upana po obiteljskoj liniji, nego i zato to pripadnici te zajednice participiraju u vlasti senjske komune. To je ve dostatna potvrda
da templari vie ne dre vlast u tome gradu, nego da je ona prela na senjsko rodovsko plemstvo.466 Da su senjski nobili bili ti koji su potjerali templare iz Senja i doveli
Frankopane u to nema sumnje, tim vie to se u spomenutoj ispravi meu prisutnim
svjedocimasucima spominje Radu, koga nalazimo u istoj slubi i 1292. godine, kada
slubu potestata i upravitelja senjske komune obnaa Vid IV., knez krkoga, modrukoga i vinodolskoga knetva,467 koga su 1291. godine Senjani izabrali u tu slubu468.
upani seoske organizacije

Ovdje valja poi od podataka iz sredine 13. stoljea koji govori da je upan Dragan
iz sela Dragania imao svoj posjed u istome selu te ga je dao u zalog bribirskome
knezu Nikoli.469 Iz navedenoga se moe zakljuiti da je rodovski posjed Dragania
ve teritorijaliziran. Teko je zapravo utvrditi kada poinje proces stvaranja teritorijalne organizacije rodovskih zajednica, i to onih koje nisu pripadale zajednici dvanaest hrvatskih plemena. Ako se ovdje elimo osloniti na bilo kakvu paralelu, valja
upozoriti da prema istraivanjima S. Reyndolds tek u razdoblju izmeu 1050. i 1200.
godine moemo govoriti o organiziranim seoskim zajednicama.470 U takvu bi onda
CD, II, 241.
Ivan BOJNII, Neki hrvatski upani sklapaju mir sa Rabljanima, Vjesnik zemaljskoga arkiva,
I(2)/1899., 123.
466
Osim gradskoga kneza, meu popisanim se svjedocima navodi jo i arhiprezbiter, sudac i potknez
te suci senjski.
467
CD, VII, 80-81.
468
V. KLAI, 1991, 110.
469
Podatak o zemlji toga upana potjee iz 1351. godine, kada je na saboru u Podbrianima zadarski
plemi Franjo, sin Stjepana Dragania, od Namana iz Karina i njegove brae traio povratak dijela
posjeda u Draganiima, tvrdei da je ta zemlja neko pripadala upanu Draganu od roda Dragania u
Draganiima. Budui da je iz rasprave koja se tada vodila jasno da je ta zemlja svojedobno dana u zalog
knezu Nikoli Bribirskome, da bi ju on kasnije dao u podzakup precima Namana, koji su je posjedovali
100 godina, moe se zakljuiti da je ona mogla biti dana u zalog negdje oko 125o. godine (BARADA,
1954, 494; MARGETI, 127-128).
470
REYNDOLDS, 138.
464
465
90
kontekstu podatak o sveeniku Klementu iz Srinjina (u Poljicima), koji 1106. godine

zajedno sa svojim Srinjinanima kao svjedok nazoi zavodu posjeda crkve Sv. Mojsija,471 upuivao na to da je rodovska zajednica Srinjina teritorijalizirala svoj posjed
upravo u to vrijeme. Davanje zemlje u zalog samo je pokazatelj da se ve tada mijenja posjedovna struktura rodovske seoske zajednice.472
Godine 1255. didii sela Radoia, koji su ivjeli u Trogiru, predali su svoja prava na
posjede u tome selu trogirskome plemiu Stjepanu Cegi, a on im je nakon toga imenovao zupana et magis veteranum svih zemalja i prihoda spomenutoga sela.473 Ve
je bilo govora o tome da u izriaju magis veteranum treba raspoznati starca upana, dakle onoga koji je neko obavljao dunost upana. Postavljajui upana i starca didiima u Radoiu, Stjepan Cega elio je zatititi prava seljana toga sela. Dok
je upan slubenik Cegin, starac je postavljen da zastupa i brani obiaje seoske zajednice jer on pripada krugu onih ki znaju pravdu, kako se to kae za starce u
Istarskom zavodu,474 ili kako se za starce upane sela Veprinca u proslovu Zakona
iz 1500. godine kae i tu besse vechie starejeh muxi, ki su zampanteli pervu Gospodu, koi su bili knezi od Favaglsi (Wallsee) i pod tu Gospodu behu nassi zakoni potvrgieni i za vsaemi zakoni, ke mux do muxa pamechiasse. Sada mi stari muxi visse
pissani progledasmo u pismi te nassi zakoni od keh smo puschieni od perve Gospodi475. Po tome se seoska organizacija u Radoiu ne bi razlikovala od one u Veprincu i Moenicama jer da se u Zakonu obaju opina meu komunalnim slubenicima spominju uz upana starci i satnik.
Takvo ureenje vjerojatno je imalo i selo Ostrog, koje je takoer bilo u vlasnitvu
didia, o emu nam svjedoi Toma arhiakon. Toma spominje Toljena i Vuletu,
koji su se zajedno sa svojim Ostroanima borili u obrani svoga posjeda od Spliana i Trogirana,476 te za njih veli da su se esse coheredes loci ipsius,477 a u mirovnome
sporazumu sklopljenom izmeu Splita i Trogira za Ostrog se kae villae Dedigiorum
Ostrogh nuncupatae478. U literaturi se obino navodi da su spomenuti Ostroani upani,479 to svakako kao mogunost ne bi trebalo iskljuiti jer je iz Tomina kazivanja
jasno da su oni ti koji vode ostroke didie u tome sukobu.
Podaci o spomenutim upanima dokazuju da su rodovske zajednice didia zadrale pravo na svoga upana. Primjer, pak, upana sela Radoia pokazuje da pravo na
upana nije oduzeto niti onda kada selo dobiva novoga gospodara, to se nee promijeniti sve do 1358. godine, kada je Radoi postao vlasnitvo trogirske komune.480
CD, II, 16-17.
O tome vidi: JAKI, 2000, 150 i dalje s navedenom literaturom.
473
LUCI, 495-6.
474
URMIN, 10 i dalje, na vie mjesta.
475
MANDI, 108.
476
F. RAKI, 1894, 104.
477
Vidi prethodnu biljeku.
478
CD, VI, 207.
479
Vjeko OMAI, Katela od prapovijesti do poetka XX stoljea 1-2, Katela 2002., 89.
480
LUCI, 609-10
471
472
91
Navedeni podaci o upanima seoskih zajednica pokazuju da bi granica pojave institucije seoskoga upana bila junije od Istre, a ne kako se dosada pretpostavljalo samo do Istre.481 U literaturi se istarske seoske organizacije nazivaju upanijama,
to bi se teko moglo prihvatiti.482 Naime, kada upan Moenica za svoju jurisdikciju izrijekom kae ja imam upaniju483 time on eli samo naglasiti ovlasti upanske slube na koje ima pravo dok upanuje seoskom zajednicom. ak i kada je rije
o institucijama koje su vezane uz vladarske upanije, a koje nalazimo u Moenicama (upan, rel, satnik, dvornik; sve njih, osim rela, nalazimo i u Veprincu), teko
se moe prihvatiti da se radi o upaniji kao obliku organizacije vladareve vlasti. Njihova je prisutnost prije svega potvrda samostalnosti seoske zajednice, zato to ih zajednica sama bira ili potvruje. Valja ovdje svakako primijetiti i to da na komunalnim posjedima u Istri instituciju upana zamjenjuje gastald,484 i to je jedino po emu
se ona razlikuje od seoskih organizacija razmjetenih u centralno-istonom dijelu
Iste, ukljuivi tu i Kastavsku gospotiju, koje su zadrale seoskoga upana. Uoljiva podudarnost u organizaciji seoskih zajednica u Istri i one u Radoiu, pa ak i u
prostornoj organizaciji, jer i Radoi ima utvrdu, pretpostavlja da kao nosioce seoske organizacije treba prepoznati didie, koji, meutim, na centralno-istonom dijelu Istre i u Kastavskoj gospotiji nisu tako imenovani, prije svega zato to se nalaze
na podruju gdje nema jaega kontinuiteta kraljevske vlasti. Teko moe biti sumnje
glede toga jesu li oni potomci onih prvih slavenskih rodova koji su naselili provinciju Dalmaciju i Istru, napose nakon uspostave franake vlasti u tim krajevima, to
nam uostalom potvruje i sauvana batina iz toga razdoblja.485
Rasprava je na prethodnim stranicama pokazala da su razvoj znaenja pojma, ali i
slubi upana, od rodovskoga poglavara, preko kraljevskoga dostojanstvenika, do
slubenika raznih razina vlasti, na teritoriju koji se u vrelima imenuje regnum Croatiae i kasnije kao Kraljevina Hrvatska, bili uvelike slini onome pojmu koji je za ire
slavensko podruje utvrdio V. Prochzka.
U vrelima se pojavljuju izrazi supannus, iupanus, zupan ili pan, i to u ovisnosti o
praksi pojedine kancelarije u kojoj je dokument nastajao, a jurisdikcija dunosnika naziva se upanija. Pokazalo se da je naziv upan u semantikoj svezi s pojmom
upanat, u kojemu su prepoznate ovlasti to ih je upan imao nad teritorijem pod
jurisdikcijom utvrde. Istim pojmom takoer su se oznaavala biskupska davanja u
Lici, a u trogirskim izvorima spominju se davanja s bikupskih upanija, u kojima se
razaznaju vlastelinstva kojima upravlja biskupski upan.
Ralamba poznatih vrela pokazala je da je uz kraljevskoga upana postojala i institucija rodovskoga upana. upani su imali vanu funkciju u stvaranju i oblikovanju
ranosrednjovjekovne hrvatske drave. U odnosu spram kneza poloaj je upana u
HOLZER, 60-62.
BRATULI, 115.
483
Ante epi, Zkn Katla Moenc, Rad 315. 233/287. Zagreb, 1957., 225.
484
ZJAI, 1979, 347/8,442,464,477,
485
O karakteru sauvane materijalne batine toga razdoblja za (rimsku provinciju) Dalmaciju i Istru
vidi M. JURI, 1987, karta 2, 253-267.
481
482
92
najstarijim dokumentima iz 9. stoljea definiran izriajem fideles, iz ega se vidi da

oni slue vladaru, kako na vladarskom dvoru tako i u teritorijalnoj organizaciji njegove vlasti. Zato su oni, uz ostale nazone svjedoke u tim dokumentima primates populi, to znai da pripadaju u kategoriju rodovske aristokracije iz ijih redova vladar
regrutira dunosnike koji e u njegovo ime obnaati vlast.
Ukorijenjenost upanske institucije u organizaciji javne vlasti ne moe se, meutim
drati dokazom da je javna vlast imala oslonac samo u rodovskoj strukturi, jer je
nosilac dunosti mogao biti svatko tko je bio slobodan ovjek. Analizirani materijal vrela pokazao je da su obveze upana bile iste bez obzira na to jesu li obnaali te
funkcije u rodovskoj, kneevskoj, kraljevskoj, crkvenoj ili komunalnoj vlasti. S vremenom su, meutim, starije obveze dopunjavane novima, u ovisnosti o drutvenom
razvoju, ali upan je uvijek ostao u prvome redu upravitelj posjeda, sudac i osoba
javne vjere. Moda se njegov poloaj i ugled funkcije najbolje zrcale u izriaju gospodin upan (dominus jupanus), koji potjee iz 13. stoljea, iz kojega se jasno razabire njegov poloaj slobodnoga lana zajednice i nosioca javne funkcije.
Istraivanje je takoer pokazalo da je funkcija upana mogla biti i ast i sluba, ovisno o tomu kako je organizirana kraljevska ili druga javna vlast. Steena upanska
ast ostaje i nakon obavljanja dunosti kraljevskoga slubenika, pa se dakako i nasljeuje u sluajevima dobivanja upanije u trajno i nasljedno vlasnitvo. S druge
strane, titula upana steena slubom velikau, crkvenoj instituciji ili gradskoj komuni, nije se trajno zadravala niti nasljeivala.
Podaci iz vremena razvijenoga srednjeg vijeka o kraljevskim upanima ili panima
u upanijama Vrbas, Livno, Dubica i Sana, u kojima u to doba nalazimo upane u
obnaanju asti kraljevskoga upana, vrsta je potvrda da sustav kraljevskih upanija nije bio posve dokinut, kako se inae u literaturi esto pretpostavlja. Vrela su takoer pokazala da se kraljevskoga upana moglo nai i u rodovskim zajednicama,
gdje je njihova nazonost bila jamstvo steenoga prava na samostalnost rodovske
zajednice prije svega u sudbenim poslovima. Taj su privilegij, meutim, rodovske
zajednice mogle i izgubiti ako bi bio doveden knez da predsjeda rodovskim sudbenim stolom.
Sluba upanata bila je, kako je ve reeno, povezana s institucijom upana, a nalazi
se u svezi s kraljevskim i vlastelinskim utvrdama, odnosno s biskupskom slubom.
Ta je sluba predstavljala privilegij koji se stjecao i dobivao temeljem odreenih zasluga. Treba naglasiti da upanati nisu kraljevske upanije, nego znae jurisdikciju
utvrde u kojoj se prepoznaju obveze to ih je neko imao kraljevski upan. Treba takoer istaknuti da slube upanata nije bilo u utvrdama koje su dobivene u trajni
posjed, kao primjerice kod roda Karinjana.
Problem istraivanja povijesti i razvoja institucije upana na vlastelinstvima rodovskih zajednica, napose onih Frankopana, ubia i Nelipia, dodatno je otean injenicom nedostatka relevantne izvorne grae. Pa ipak, moglo se utvrditi da su u sklopu organizacije posjeda u vlasnitvu Frankopana i ubia bile ukinuta institucije
kraljevskoga i seoskoga upana. Za Frankopane nadalje znamo da su kasnije uveli
instituciju upana, ali kao nie rangiranoga kneevskoga i gradskoga slubenika. Tu
93
novu afirmaciju upana-slubenika na batinskim posjedima Frankopana trebalo

bi promatrati u kontekstu razvoj gospodarskih prilika. Naime, vjerojatno se upravo
zbog gospodarskoga razvoja pojavila potreba za obavljanjem onih poslova i dunosti koje su i inae obavljali upani. Na kasnije steenim posjedima, poput Ozaljskoga
vlastelinstva, Frankopani nisu intervenirali u zateeno stanje upravnoga ustrojstva,
pa je tako tamo nastavila funkcionirati institucija seoskoga upana.
Za razliku od Frankopana, ubii su na svojim posjedima, sudei prema sauvanim
i dostupnim podacima, posve i trajno dokinuli instituciju upana. Njihove upane, meutim, nalazimo u komunama u kojima su imali vlast, odnosno pojedine posjede (Split, Trogir), gdje su zapravo predstavljali njihove ovlatenike, i to stoga to
je sudbena nadlenost nad posjedima pripadala komunama. Poznata vrela ne daju
potvrdu o postojanju slube upanata na posjedima ubia, kakva se sluba nalazi na posjedima Frankopana i Nelipia. Na tim se posjedima takoer nije moglo razabrati postojanje institucije seoskoga upana, iz ega se ipak ne mogu izvoditi sigurni zakljuci. S druge strane, vrela spominju comese pojedinih hia ire rodovske
zajednice, to ne iskljuuje mogunost da su prije toga postojali upani. Ne ulazei u sloeni problem funkcioniranja takve ire rodovske zajednice, valja ipak napose upozoriti na dunost oznaenu pojmom meliores, koja bi u tome kontekstu mogla
odgovarati funkciji starca-upana, dakle onoga tko brani stare i utvrene obiaje.
Funkcije upana u gradskim komunama ponajbolje se moe ilustrirati primjerima
koji potjeu iz Splita i Trogira, ali se time ne iskljuuje mogunost postojanja upana
i u Zadru, no vjerojatno ne u istome poloaju. Ovlasti koje su imali upani u komunama moda najbolje ocrtava primjer upana Grgura, neaka splitskoga nadbiskupa Petra, koji 1342. godine imenuje stanovitoga Grgura Vitlove za svoga legitimnoga
zastupnika (procurator), izvritelja (actor) i poslanika (nuncius). Meu dunostima
koje upan Grgur prenosi na svoga zastupnika istiu se: uvanje dokumenata, poslovanje s dokumentima, pravo na polaganje jamstava, unajmljivanje advokata, zaklinjanje u upanovo ime, unajmljivanje vlastitoga odvjetnika, prizivanje svjedoka,
ispitivanje svjedoka, sklapanje ugovora i nagodbi, obavljanje pravnih poslova, imenovanje zastupnika u obavljanju upanovih ali i vlastitih poslova. Iz toga postaje jasno zato se upane u komunama nalazi kao izvritelje oporuka, kao osobe koje posuuju novac, zakupce stambenoga prostora, poklisare, notare, sudionike u vojnoj
organizaciji komune, kneevske ovlatenike, uvare samostanskih trezora i upravitelje posjeda u gradovima. Iz toga se moe zakljuiti da se njihov poloaj nije bitno
promijenio glede ovlasti koje su neko imali kraljevski ili upani starci. Takav poloaj upana u komunama upuuje na zakljuak da na razini gradske vlasti obiajno
pravo ima ista prava i vanost kao i komunalno, barem za spomenute komune.
Kao posebno pitanje istraivanje je nametnulo problem upana seoskih i gradskih
laikih bratovtina. Institucija upana kao upravitelja takvih bratovtina, bez obzira na to jesu li ih potvrivali knez ili biskup, potvrda je da su ili puani u komunama ili seosko plemstvo na posjedima kroz takav oblik organizacije osiguravali svoju samostalnost.
94
Literatura:
ANI, 1987 Mladen ANI, Bihaki kraj od 1262. do poetka 15. stoljea, Glasnik Arhiva i Drutva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, 25/1987.
Ani, 1985 Gdje je bio podignut prvi franjevaki samostan u srednjovjekovnoj Bosni,
Prilozi Instituta za istoriju XXII/21, Sarajevo 1985.
ANI, 1997 - Cistercians in the 13th Century Croatia, Mediaevistik, 10/1997.
ANI, 1998 Od karolinkoga dunosnika do hrvatskoga vladara. Hrvati i Karolinko
carstvo u prvoj polovici IX. stoljea, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru,
40/1998.
ANI, 1999 - Imperij na zalasku. Nestanak bizantske vlasti na istonoj obali Jadrana u 9.
stoljeu, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 41/1999.
ANI, 1999a - Od vladarske curtis do gradskoga kotara, Starohrvatska prosvjeta, III. ser.,
26/1999 (2004).
ANI, 2000 - Srednjovjekovno vladarsko vlastelinstvo Drid (Problemi vlasnitva i organizacije u XIII. stoljeu), Povijesni prilozi, 19/2000.
ANI, 2001 - Mjesto Branimirove Hrvatske u suvremenom svjetskom poretku, Zgodovinski asopis, 55(3)/2001.
ANI, 2001a - Hrvatska u karolinko doba, Split 2001.
ANI, 2002 Od kralja poluboga do prvih ideja o nacionalnom kraljevstvu, u: Kolomanov put. Katalog izlobe, Zagreb, 2002.
ANTOLJAK, 1960 - Stjepan ANTOLJAK, Belina darovnica Hvaranima je falsifikat, Godien zbornik, 9/1956.
Antoljak, 1980 - Pacta li Concordia od 1102. godine, Zagreb, 1980.
ANTOLJAK, 1992 - Hrvati u Karantaniji, u: Stjepan ANTOLJAK, Hrvati u prolosti, Split
1992.
ANZULOVI - Ivna ANZULOVI, Podruje sela Korlat u prolosti, Zadarska smotra, 13/241-279.
BARADA, 1952 - Miho BARADA, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Djela JAZU 44, Zagreb
1952.
BARADA, 1954 - Lapani, Rad JAZU 300/1954.
BARADA, 1988 - Zapisnici kurije grada Trogira od 1310. do 1331. (prepisao i uredio M. Barada, Regestima i biljekama popratio M. Berket), Split 1988.
BARADA, 1948 - Trogirski spomenici (Monumenta traguriensia), I/1, MSHSM 44, Zagreb
1948.
BARII - Franjo BARII, Miracula s. Demetrii II, u: Vizantijski izvori za istoriju naroda
Jugoslavije 3/I, Beograd 1955.
BELOEVI, 1980 - Janko BELOEVI, Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljea, Zagreb 1980.
BELOEVI, 1999 - Ranosrednjovjekovno groblje u okoliu crkve sv. Kria u Ninu, Radovi
Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio povjesnih znanosti, 37(24)/1999.
95
BEUC - Ivan BEUC, Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb 1985.
BOGUCKI - Ambroy BOGUCKI, Komes w polskich rdach redniowiencznych, Warszawa-Poznan 1972.
BOJNII - Ivan BOJNII, Neki hrvatski upani sklapaju mir sa Rabljanima, Vjesnik zemaljskoga arkiva, I(2)/1899.
BOLONI IC ROKOV - Mihovil BOLONI Ivan IC ROKOV, Otok Krk kroz vjekove,
Zagreb 1977.
BRKOVI - Milko BRKOVI, Nekoliko neobjavljenih isprava poljikoga kanilira Marka
Baria, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 46/2004.
BRUNNER - Otto BRUNNER, Land and Lordship. Structures of Governance in Medieval Austria, Philadelphia 1992.
BRUSI - Zdenko BRUSI, Kasnoantika utvrenja na otocima Rabu i Krku u Arheoloko
u: Arheoloka istraivanja na otocima Krku, Rabu i Pagu i u Hrvatskom primorju, Izdanja Hrvatskoga arheolokog drutva, 13/1989.
BURI, 1993 - Toni BURI, Posljednji salonitanski klesari, Vjesnik za historiju i arheologiju dalmatinsku, 85/1993.
Buri, 1992 - Ranosrednjovjekovna skulptura s Kapitula kod Knina u: Arheoloka istraivanja u Kninu i Kninskoj krajini / znanstveni skup, Knin, 13. - 15. X. 1987., ur. Boidar euk, Zagreb: Hrvatsko arheoloko drutvo, 1992.
CD - Codex diplomaticus regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske,Dalmacije i Slavonije, I-XVIII, ur. Tadija Smiiklas (II-XIII), Marko Kostreni (I,
XIV-XVI), Stjepan Gunjaa (XVII), Duje Rendi-Mioevi (XVIII), Zagreb,1904-1990.
AE - Slobodan AE, 1999, Zadarsko otoje u Konstantina Porfirogeneta: Filoloke, toponomastike i povijesne opaske, Folia onomastica, 1999.
IRKOVI, 1964 Sima irikovi, Istorija srednjovjekovne bosanske drave, Beograd
1964.
IRKOVI, 1988 - Naseljeni gradovi Konstantina Porfirogeneta i najstarija teritorijalna organizacija, Zbornik radova Vizantolokog instituta, 32/1988.
DELONGA, 1996 - Vedrana DELONGA, Latinski epigrafiki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996.
DELONGA, 1998 - Natpis upana Ivana iz Uzdolja kod Knina, Starohrvatska prosvjeta, III.
ser., 25/1998.
DELONGA, 1999 - Predromaniki ciborij iz svete Marte u Bijaima, Starohrvatska prosvjeta, III. ser., 26/1999 (2004).
DINI - Mihajlo DINI, 1967, Humskotrebinjska vlastela, Beograd 1967.
ENGEL - Pl ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary 895-1526, London-New York 2001.
FERJANI - Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, ur. Boidar Ferjani, Beograd: SANU 1959.
FISKOVI - Cvito FISKOVI, Dva pravilnika trogirskih bratovtina na hrvatskom jeziku, akakvska ri, 1/1971.
96
FORETI - Vinko FORETI, Korulanski kodeks 12. stoljea i vijesti iz doba hrvatske
narodne dinastije u njemu, Starine JAZU, 46/1956.
GALIOT - Slavko GALIOT, Arheoloka topografija Dinare, u: Zbornik Hrvati Dinare,
Bosansko Grahovo - Zagreb 2000.
GLIGO - Vedran GLIGO, Iz arhivskih dokumenata o Blau Jurjevu Trogiranu, u: Katalog izlobe Bla Jurjev Trogiranin, Split 1986.
GOJDA - Martin GOJDA, The ancient Slavs. Settlement and Society, Edinburgh 1991.
GUNJAA, 1937 - Stjepan GUNJAA, Cetinski knez I. Nelipi, Kalendar Napredak,
Sarajevo 1937.
GUNJAA, 1949 - Repertorium actuum domini Antonii de Zandonatis olim publici et
iurati notarii Iadre, Starine JAZU 42/1949.
Gunjaa, 1973-1978, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, knj. I-IV, Zagreb,
1973-1978.
GUNJAA, 1978 - Parathalassia - klika upa, u: ISTI, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj povijesti IV, Zagreb 1978.
HOLzER - Georg HOLZER, Zur Sprache des mittalterlichen Slaventums in sterrich,
Wiener Slavistisches Jahrbuch, 48/2002.
Hrvati i Karolinzi. Rasprave i vrela, Split 2000.
HILJE - Emil HILJE, Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na otoku Pagu, Zadar
1999.
Hvarski statut - Hvarski statut (ur. Antun Cvitani Ivo Kasandri), Split: Knjievni krug, 1991.
JAKI, 2000 - Nikola JAKI, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split 2000.
JAKI, 2004 - Zlatarstvo u Zadarskoj nadbiskupiji do XX. stoljea, u: Nikola JAKI
Radoslav TOMI, Umjetnika batina zadarske nadbiskupije, Zlatarstvo, Zadar 2004.
JELOVINA - Duan JELOVINA, Maevi i ostruge karolinkoga obiljeja u Muzeju Hrvatskih arheolokih spomenika, Split 1988.
JELI - Luka JELI, Spomenici grada Nina,Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, IV/1898-1890.
JURI Radomir Miro JURI, Srednjovjekovni nakit Istre i Dalmacije, Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva 11-12/1986.
KARBI - Damir KARBI, Hrvatski plemiki rod i obiajno pravo, Zbornik Odjela za
povijesne znanosti Zavoda za drutvene i povijesne znanosti HAZU 16/1998.
KALI - Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije IV, ur. Jovanka Kali, Boidar
Ferjani, Ninoslava Radoevi-Maksimovi, Beograd: SANU, 1971.
KATI - Lovro KATI, Reambulacija dobara splitskoga nadbiskupa 1397.godine, Starohrvatska prosvjeta, III. ser. 5/1956.
KATII, 1993 - Radoslav KATII, Od Konstantina Porfirogeneta do Povaljske listine, u: R. KATII, Uz poetke hrvatskih poetaka, Split 1993.
KATII, 1998 - Litterarum studia, Zagreb 1998.
97
KATII, 1996 - Die Versfassungsterminologie der frhmittelalterlichen Slawenherrscaften, Studia Slovaca, 31(1)/1996.
N. KLAI, 1971 - Nada KLAI, Kako i kada su knezovi krki stekli Modru i Vinodol,
Vjesnik Historijskog arhiva Rijeke i Pazina, 131/168, Rijeka 1971.
N. KLAI, 1980 - Kako se Skradin oslobodio od podlonitva Bribiraca, Prilozi povijesti umjetnosti Dalmacije (Fiskoviev zbornik), 22/1980.
V. KLAI, 1897 - Vjekoslav KLAI, Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljea, Rad
JAZU, 130/1897.
V. KLAI,1897a Bribirski kinezovi od od plemena ubi do god.1347, Zagreb 1897.
V. KLAI, 1902 - Graa za topografiju liko-krbavske upanije u srednjem vijeku, Vjesnik hrvatskoga arheolokog drutva, N.S. VI/1902.
V. KLAI, 1917 - Acta Keglevichiana annorum 1322-1527, Zagreb 1917.
V. KLAI, 1980 - Povijest Hrvata IV, Zagreb 1980.
V. KLAI, 1991 - Krki knezovi Frankopani. Od najstarijih vremena do gubitka otoka
Krka, Rijeka 1991 (reprint izdanja iz 1901).
KOLEGA, 2001 - Marija KOLEGA, Nin - arheoloka istraivanja ispred upne crkve sv.
Asela (Anselma), Obavijesti Hrvatskog arheolokog drutva, XXIII(2)/2001.
KOLEGA, 2002 - Nadupni kompleks sv. Anselma (Asela). Istraivanja godine 2001,
Obavijesti Hrvatskog arheolokog drutva XXXIV(2)/2002.
KOLEGA, 1996, - Nin - zatitna istraivanja u sklopu upne crkve sv. Asela, Obavijesti
Hrvatskog arheolokog drutva, XXVII(3)/1996.
KOSTRENI - Marko KOSTRENI, Fides publica (javna vjera) u pravnoj istoriji Srba
i Hrvata do kraja XV veka, Beograd 1930.
KOSZTOLNYIK Zoltan J. KOSZTOLNYIK, From Coloman the Learned to Bela III
(1095-1196), New York 1987.
LOMA - Aleksandar LOMA, 1999/2000, Serbisches und Kroatisches sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos, Zbornik radova Vizantolokog instituta 37/1999-2000.
LOPAI, 1885, - Radoslav LOPAI, Spomenici hrvatske krajine II, Zagreb 1885.
LOPAI, 1890, - Biha i bihaka krajina, Zagreb 1890.
LOPAI, 1894, - Urbaria lingua croatica conscripta (Hrvatski urbari), MHJ 5, Zagreb
1894.
LOPAI, 1895, - Iz Izvjetaja o primorskim arkivima, Starine JAZU 27/1895.
Lui, I., 1979, Ivan Luci, Povijesna svjedoanstva o Trogiru I . (preveo Jakov Stipii) Split, 1979.
Listine - Listine o odnoajih izmeu junoga Slovenstva i Mletake republike, ur. ime
Ljubi I/1868, III/1872, IV/1874, IX/1878, Zagreb.
LJUBI - ime LJUBI, Libellus policorion qui Tipicus vocator, Starine 23/1889.
JUTRONI - Andro JUTRONI, Tri knjige bratovtina u Sutivanu do 1789, Izdanja
Historijskog arhiva u Splitu 8/1974.
MALI - Dragica MALI, 1987, Povaljska listina, u: Obljetnica povaljske listine i praga
1184-1984, Braki zbornik XV/1987.
98
MALINGOUDIS Phaedon (Faidon) MALINGOUDIS, Die Institution des upans als

Problem der frslavischen Geschicte, Cyrillomethodianum 2/1972.
MANDI - Oleg MANDI, Osnove pravnoga ureenja veprinake opine, Rad JAZU
306/1955.
MARGETI, 1979/1981 - Lujo MARGETI, Sopaljske zemlje i sopaljina, Jadranski
zbornik, 11/1979-1981.
MARGETI, 1980 - Iz vinodolske prolosti. Pravni izvori i rasprave, Rijeka Zagreb
1980.
MARGETI, 1983 - Srednjovjekovno hrvatsko pravo. Stvarna prava, akovec 1983.
MARGETI, 1991 - Lujo MARGETI - Milan MOGU, Zakon trsatski, Rijeka 1991.
MARGETI, 1994 - Zakon grada Kastva iz 1400.godine, Radovi Zavoda za povijesne
znanosti HAZU u Zadru 36/1994.
MARGETI, 2000 - Poruka i datacija Ljetopisa popa Dukljanina, u: L. MARGETI,
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku, Rijeka 2000.
MARGETI, 2000a - Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljea u: L. MARGETI,
Hrvatska i crkva u srednjem vijeku, Rijeka 2000.
MARGETI, 2000b - O Baanskoj ploi, 351-386., u: Lujo MARGETI, Hrvatska i crkva u srednjem vijeku, Rijeka 2000.
MARGETI, 2000c - Odnos Petra Kreimira IV. i pape prema Korulanskom kodeksu,
u: Lujo MARGETI, Hrvatska i crkva u srednjem vijeku, Rijeka 2000.
MARGETI, 2005 - O srednjovjekovnom pristavu, Zbornik radova Pravnog fakulteta
u Zagrebu, 55(2)/2005.
MAURANI - Vladimir MAURANI, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik III, Zagreb 1975.
MENAC - Antica MENAC, 1987,Neke jezine veze povaljskih listina i staroruskih
pisanih spomenika, u: Obljetnica povaljske listine i praga 1184-1984. Braki zbornik
XV/1987
MILOEVI, 1997 - Ante MILOEVI, Vrlika, starohrvatska upa Vrh Rika, Split 1997.
MILOEVI, 1999 - Prva ranosrednjovjekovna skulptura iz crkve sv. Marte u Bijaima,
Starohrvatska prosvjeta, III. ser., 26/1999 (2004).
MILOVI - ore MILOVI, Nain izbora i funkcije opinskih organa u Rijeci, Jadranski zbornik, VII/1969.
MIERDA - Marko MIERDA, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003.
MOIN - Vladimir MOIN, Ljetopis popa Dukljanina. Zagreb 1950.
NOVAK - Viktor NOVAK - Petar SKOK, Ivra sancti Petri de Gomai. Supetarski kartular,
Zagreb: JAZU, 1952.
OMAI - Vjeko OMAI, Katela od prapovijesti do poetka XX stoljea 1-2, Katela
2002.
OTARI - Ivo OTARI, Srednjovjekovna topografija i toponimija otoka Paga prema arhivskoj i arheolokoj grai, (magistarska radnja u rukopisu), Zadar 1992.
PERA - Miroslav PERA, Poljiki statut, Split 1988.
99
PERII - Eduard PERII, Sclavorum regnum Grgura Barskoga. Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb 1991.
PETRICIOLI - Ivo PETRICIOLI, Osvrt na ninske graevine i umjetnike spomenike
srednjega i novoga vijeka, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 16-17/1969.
PETRINEC - Maja PETRINEC, Dva starohrvatska groblja u Biskupiji kod Knina, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 98/2005.
Pivevi I., 1921, Ivan Pivevi, Povijest Poljica, Dodatak Vjesnika za arheologiju i
historiju dalmatinsku. Split, 1996.
Prochzka, Vladimir Prochzka, upa a upan, Slavia Antiqua, 15, WarsawaPoznan,1968.,1-55.
Raki, F.1894, Thomas archidiaconus.Historia Salonitana, Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, VI, ur. Franjo Raki, Zagreb: JAZU, 1894.
Raanje prvoga hrvatskoga kulturnoga pejzaa, Zbornik radova znanstvenoga skupa odranoga 6-8.listopada 1992, Zagreb 1996.
RADY, - Martyn RADY, Nobility, Land and Service in Medieval Hungary, London 2000.
REYNOLDS, 1984, - Susan REYNOLDS, Kingdoms and Communities in Western Europe
900-1300, Oxford 1984.
REYNOLDS, 1994, - Fiefs and Vasals. The medieval evidence reinterpreted, Oxford 1994.
RISMONDO, - Vladimir RISMONDO, Registar splitskoga notara Jakova de Penna
(1411-1412), Izdanja Historijskog arhiva u Splitu, 8/1974.
Sakcinski , I. K. ,1896, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII, Starine, knj. 28. Zagreb, 1896.
Sakcinski, I. K.,1863, Acta Croatica, sv. I , Listine hrvatske, ur. Ivan Kukuljevi
Sakcinski, MHSM. Zagreb, 1863.
Skok, P.,1950., Petar SKOK, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima. Toponomastika ispitivanja, Jadranski institut. Tom I, Zagreb: JAZU, 1950.
Skrai, Vladimir SKRAI, Toponimija vanjskog i srednjeg niza zadarskih otoka,
Split: Knjievni krug, 1996.
Smiljani, 1995, - Franjo SMILJANI, Prilog prouavanju upanijskoga sustava Sklavinije Hrvatska, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995.
Smiljani, 1999, - Neka zapaanja o teritoriju i organizaciji Bribirske upanija u srednjem vijeku, Povijesni prilozi, 25/2003.
Smiljani, 2003, - Topografska zapaanja o zadarskom posjedu Brda, u: Zbornik Stjepanu Antoljaku u ast, Zagreb 2003.
Stipii J.,-M. amalovi, 1959, Isprave iz Arhiva JAZU, ur. Josip Stipii i Miljen amalovi, Zbornik JAZU, vol.2., 1959.
Stipii J., 2002, Jakov Stipii, Spisi splitskoga biljenika pok. ove iz Ankone (13411344), Splitski spomenici, dio prvi, Splitski biljeniki spisi, Zagreb: HAZU, 2002.
Stri, P., 1988, u: Lujo Maregeti- Petar Stri, Krki (Vrbanski) Statut iz 1388,
Krki zbornik, sv. I, 9/11. Krk (1988).
100
Strohal, I.1914, Ivan Strohal, Bratstva (bratovtine) u starom Trogiru, Rad 201,
47/66. Zagreb, 1914.
epi, A. 1957, Ante epi, Zkn Katla Moenc, Rad 315. 233/287. Zagreb, 1957.
imunovi, P. 1972, Petar imunovi, Toponimija otoka Braa, Supetar, 1972.
imunovi P. 1989, Toponimijska svjedoanstva o ranoj hrvatskoj prisutnosti Krki,Rabu
i Pagu u Arheoloka istraivanja na otocima Krku,Rabu i Pagu i u Hrvatskom primorju,
izd. HAD, 13/135/145. Zagreb, 1989.
II, 1905, - Ferdo II, Iz arkiva u eljeznom, Vjesnik zemaljskog arkiva 7 (1905.).
II, 1944, - Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102-1205) I, (Djela HAZU
37), Zagreb, 1944.
urmin, . 1898, uro urmin, Hrvatski spomenici, Acta croatica, 1 (od godine 1100
do 1499) Monumenta Historico Juridica Slavorum Meridionalium, 6. Zagreb: JAZU,
1898.
Trogirski statut, 1988, Statut grada Trogira (preveli i uredili Marin Berket, Antun Cvitani i Vedran Gligo), Split, 1988.
Uglei, A., 2002, Ante Uglei, Ranokranska arhitektura na podruju dananje
zadarske nadbiskupije, Monografije, sv.3, Zadar: Filozofski fakultet u Zadru - Zadarska
nadbiskupija, 2002.
Vilfan, S., 1980, Sergij Vilfan, Gospodarska in drubena zgodovina slovencev, II zvezek, Ljubljana, 1980.
Vlai D., 1995, Danko Vlai, Vizitacija Poljikih upa u 18.stoljeu, Split, 1995.
Vykypl, B., 2004, Bohumil Vykypl, , Studie k lechtickm titlom v
germnskch,slovanskch a baltskch jazycich, Brno: Masarykova universiteta v Brn,
2004.
Zjai M., 1959., Mirko Zjai, Spisi zadarskih biljenika, I, Zadar: DAZ, 1959.
Zjai M., 1957., Knjiga podavanja i prihoda posjeda Katedralnog kaptola u Puli 13491371, Vjesnik sv. 4, 1957.
Zjai - Stipii, M. Zjai-Jakov Stipii,1969, Spisi zadarskih biljenika, II, Zadar: DAZ, 1969.
Zjai, M., 1979, Notarska knjiga buzetskoga notara Martina Sotolia (Registrum
imbreviaturarum Martini Sotolich notarii Pinguentini 1492-1517), MHSM, vol. XIII,
295/307. Zagreb, 1979.
101
Croatian medieval sources on the status and function

of upan (iupanus) between the ninth and sixteenth
centuries
Franjo Smiljani
University of Zadar
Obala kralja Petra Kreimira IV no 2
23000 Zadar
Republic of Croatia
The author discusses the development of the notion of upa, as well as of the office
of upan from the clan chief, via the royal dignitary, to the official at various levels
of government within the territory named in sources as regnum Croatiae, later the
Kingdom of Croatia.
The sources use terms supannus, iupanus, zupan and pan. The term in use depends
on the practice of the chancellery that produced the document. The territory under
the jurisdiction of a upan is termed upanija. The term upan is semantically related to the term upanat, which recognizes the authority that the upan had over the
territory under the jurisdiction of a fort. The same term was used to denote duties
collected by the bishop in Lika. Trogir sources mention duties collected in the bishops upanija. There one may find information on the land estates governed by the
bishops upan.
In addition to the royal upan, the available sources point to the existence of another institution: the clan upan, who played a key role in the formation and development of the medieval Croatian state. The oldest documents from the ninth century describe the relationship of upan towards the duke with the expression fideles.
This shows that upan served the ruler at his court as well as within the territorial
organization of his reign. This is why upan as well as other witnesses present at the
signing of these documents are named primates populi. The term designates them
as members of clan aristocracy, from among whom the ruler recruits dignitaries to
represent his authority.
The roots of the institution of upan in the organization of the public rule cannot
be considered as a proof for the claim that the only support to the public rule was
the clan structure. Any free man could take up this duty. The examined sources have
shown that the duties of upan remained unchanged regardless of the type of government in which he performed this role: clan, ducal, royal, church or communal. In
time, older duties came to be supplemented with new ones, which depended on the
social development. Yet upan remained, in the first place, the steward of the estate,
the judge and the person of public faith. His position and his reputation are probably best described by the term gospodin upan (master upan, dominus jupanus), in
102
use from the thirteenth century. It clearly denotes his position as a free member of
the community and the person performing a public function.
The position of upan could be an honour or a service, depending on the organization of the royal or other public rule. The acquired honour of upan would remain in upans possession even after the end of his royal service. In the cases where
upanija was given in permanent and inheritable ownership, the honour of upan
was inheritable too. By contrast, the title of upan earned by serving a lord, church
or urban commune was neither permanent nor inheritable.
The upans of rural and urban lay confraternities require separate treatment. The
institution of the upan as a principal of such confraternities, conferred by either
dukes or bishops, confirms the hypothesis that laymen in communes and rural gentry at estates used such organization to ensure their independence.
Keywords: Middle Ages, Croatia, upan, upanija, governing system, territorial rule
UDK 308 (497.5 Trogir) 13 (093)

Socijalna topografija Trogira u 14. st.

Mladen Andreis,
10000 Zagreb, Republika Hrvatska
Irena Benyovsky Latin
Opatika 10, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska
Ana Plosni kari
Institut za povijest umjetnosti
Vukovarska 68, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska
U ovom radu analizira se socijalna topografija Trogira u 14. stoljeu, odnosno drutvene okolnosti u kojima se stvara i transformira stambena arhitektura grada. Na
temelju objavljene i neobjavljene arhivske grae uvrtene u kompjutorsku bazu podataka, odredili smo poloaj pojedinih drutvenih skupina (prvenstveno patricijskih rodova) u prostoru grada. Takoer smo klasificirali tipove nekretnina i transakcija prema kojima moemo pratiti urbani, pravni i drutevni razvoj Trogira u
14. stoljeu.
Kljune rijei: Trogir, socijalna topografija, srednji vijek, drutvena povijest
Uvod
Ovaj rad nastavak je naeg istraivanja drutvenih okolnosti u kojima se stvara i
transformira stambena arhitektura srednjovjekovnoga Trogira. U prvom smo dijelu, prema sauvanim dokumentima 13. stoljea, pratili smjetaj pojedinih druvenih
skupina u gradu, te njihovu ulogu u formiranju urbane cjeline. U ovom smo radu
analizirali iste procese prema sauvanim dokumentima 14. stoljea. Namjera nam je
provesti istu analizu i na sauvanim dokumentima 15. stoljea te potom meusobno povezati rezultate dobivene tim analizama.
Mladen ANDREIS Irena BENYOVSKY Ana PLOSNI, Socijalna topografija Trogira u 13. stoljeu, Povijesni prilozi, 25. (2003.), 37.-93.
104
M. Andreis, I. Benyovsky Latin, A. Plosni kari, Socijalna topografija Trogira u 14. st.
Istraivanjem je obuhvaen samo prostor povijesne jezgre. Taj je prostor u promatranom razdoblju bio podijeljen na civitas Grad, zatien zidinama, i burgus Prigrae, koje se tijekom 14. stoljea obzidava.
Sauvanost izvora i struktura promatrane grae

U prouavanju socijalne topografije Trogira 14. stoljea koristili smo svu poznatu do sada objavljenu i neobjavljenu trogirsku grau iz tog razdoblja. Od objavljene grae najvie podataka sadre zapisi koje je prepisao Miho Barada. To su sporovi iz trogirske kurije i javnih notara te evidencije tubi, sudskih naloga i rokova. Ti
su dokumenti objavljeni 1988. godine pod nazivom Trogirski spomenici - Zapisci kurije grada Trogira od 1310. do 1331. Maja Karbi i Zoran Ladi nedavno su objavili oporuke stanovnika Trogira iz 14. stoljea, koje se uvaju u Arhivu HAZU u Zagrebu. Znatan broj podataka koritenih u ovom radu sadran je u tim oporukama.
Ivan Lui u svom uvenom djelu Memorie storiche di Tragurio ora detto Tra, izdanom 1673. godine, donosi brojne podatke o izgradnji grada te prijepise dokumenata, esto u cijelosti, prema kojima moemo pratiti razvoj pojedinih dijelova gradskoga prostora te utjecaj drutvenih okolnosti na taj razvoj. Nekoliko dokumenata iz
Luieva djela donosi podatke o kuama koje su u 14. stoljeu bile u vlasnitvu pripadnika monih patricijskih rodova. U Diplomatikom zborniku objavljeno je nekoliko isprava koje donose podatke o kuama. To su mahom prijepisi dokumenata koji se, kako je navedeno, uvaju u Arhivu kaptola u Trogiru te nekoliko isprava
koje je ve objavio Lui u spomenutom djelu. Nekoliko dokumenata, odnosno njihovih dijelova, koji sadre podatke o majstorima u srednjovjekovnom Trogiru objavio je Cvito Fiskovi.
Veina dokumenata koritenih u ovom radu do sada nije bila objavljena. Najvei dio
neobjavljene srednjovjekovne trogirske grae uva se u Dravnom Arhivu u Zadru, u fondu pod nazivom Arhiv Trogira. U Nadbiskupskom arhivu u Splitu uva
Trogirski spomenici - Zapisci kurije grada Trogira od 1310. do 1331. (dalje: TS), ured.: Miho BARADA, Split
1988.

Maja KARBI - Zoran LADI, Oporuke stanovnika grada Trogira u arhivu HAZU (dalje: TO),
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43, 2001., 161.-254.

Koristili smo i prijevod tog djela: Ivan LUCI: Povijesna svjedoanstva o Trogiru, Split, 1979.

Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae (dalje: CD), ured: Tadija SMIIKLAS, sv. VIII.,
Zagreb, 1910.; sv. IX., Zagreb, 1911.; sv. X., Zagreb, 1912.; sv. XI., Zagreb, 1913.; sv. XII., Zagreb, 1914.;
ured: M. KOSTRENI E. LASZOWSKI, sv. XIII, Zagreb, 1915.; ured: M. KOSTRENI, sv. XIV.,
Zagreb, 1916.; sv. XV., Zagreb, 1934., sv. XVI., Zagreb, 1976.; ured: S. GUNJAA, sv. XVII., Zagreb, 1981.,
XVIII.

Cvito FISKOVI, Skulpture mletakog kipara Nikole Dente u Trogiru i Splitu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 14. 1962., 63.-78.

Dokumenti dijelove kojih donosimo u Dodatku nalaze se u Dravnom arhivu u Zadru (dalje: DAZd),
fondu Arhiv Trogira (dalje: AT), I/2, I/3, I/6, I/7, XLVI/1 (biljenica oporuka), LXVI/1, LXVI/2, LXVI/3,
LXVI/4, LXVI/5, LXVI/6, LXVI/7, LXVI/8, LXVI/9, LXVI/10, LXVI/11, LXVI/12, LXVI/13, LXVI/14,
LXVI/15, LXVI/17, LXVI/18, LXVI/19, LXVI/21, LXVI/24, LXXI/1. O trogirskom arhivu vidi: Danica
BOI-BUANI, Arhivsko spomeniko blago Trogira, u: Mogunosti, 10.-11. (1980.), 1147.-1156.
105
se Rukopisna graa Ivana Luia, u kojoj nalazimo i dokumente koje nije objavio u
spomenutoj knjizi. U ostavtini Mihe Barade, koja se uva u Muzeju grada Trogira,
sauvan je fragment zapisnika sjednica trogirskoga komunalnog vijea iz 1316. godine. U Dravnom arhivu u Splitu nalaze se prijepisi ponekih dokumenata sauvanie unutar fondova Fanfogna-Garagnin i Slade-ilovi.
Navedena graa sauvana je fragmentarno: iz godine 1302. sauvana su tri dokumenta koja biljee nekretnine u Trogiru, iz 1303. dva, iz 1310. jedan, iz 1311. devet,
iz 1312. dvadeset i jedan, iz 1313. pet, iz 1314. pet, iz 1315. dva, iz 1316. dvadeset i
dva, iz 1317. tri, iz 1318. dva, iz 1319. etiri, iz 1320. devet, iz 1321. dva, iz 1324. etiri,
iz 1328. jedan, iz 1329. etiri, iz 1334. jedan, iz 1335. pedeset i sedam, iz 1336. osam,
iz 1337. etiri, iz 1339. dvadeset i devet, iz 1340. etrnaest, iz 1341. dvadeset, iz 1342.
petnaest, iz 1343. dva, iz 1344. pet, iz 1346. est, iz 1347. jedanaest, iz 1348. trideset i
jedan, iz 1355. jedan, iz 1361. dva, iz 1362. dvanaest, iz 1364. jedan, iz 1366. jedan, iz
1367. dvadeset i devet, iz 1369. etrdeset i dva, iz 1370. trideset i pet, iz 1371. dvadeset i pet, iz 1372. dvadeset, iz 1373. osam, iz 1374. tri, iz 1375. jedan, iz 1376. jedan,
iz 1377. petnaest, iz 1378. tri, iz 1379. osam, iz 1380. devet, iz 1386. dvadeset i sedam,
iz 1387. trinaest, iz 1388. sauvan je Domus illorum qui de Tragurio fugierunt, koji
smo radi lake preglednosti donijeli kao 15 zasebnih zapisa prema osobama ija se
konfiscirana dobra popisuju, iz 1390. jedan, iz 1392. dva, iz 1393. jedan, iz 1399. jedan. Za etrdeset i devet dokumenata nije bilo mogue utvrditi godinu iz koje potjeu. Nisu sauvani datirani dokumenti koji spominju nekretnine u Trogiru iz godina
1300., 1301., 1304.-1309., 1322., 1323., 1325.-1327., 1330.-1333., 1338., 1345., 1349.1354., 1356.-1360., 1363., 1365., 1368., 1381.-1385., 1389., 1391., 1394.-1398.
Iz navedene grae sakupljeni su podaci o kuama 14. stoljea u Trogiru te doneseni u Dodatku koji broji 628 zapisa. Dokumente smo u Dodatku donijeli u izvodima
koji sadre samo podatke analizirane u ovom radu. Zapise smo organizirali u dvije
skupine: na one koji biljee nekretnine in civitate Tragurii (530 zapisa) i one koji biljee nekretnine in burgo Tragurii (98 zapisa). Unutar tih grupa dokumenti su poredani kronoloki.
Dokumenti u kojima su zabiljeene nekretnine raznorodni su, pa su sukladno tome
raznoliki i podaci o nekretninama koji se iz takvih izvora crpu. Za istraivanje socijalne topografije najbitniji su dokumenti koji biljee prodaju, zatim najam, darivanje, zamjenu, podjelu nekretnina meu nasljednicima te davanje u miraz. U njima
nalazimo podatke o vrsti nekretnine (domus, paratinea, paratinea cum camarda, locus, canipa, statio, pavimentum, ...), o prvom zabiljeenom vlasniku nekretine, o vlasniku nekretnine nakon sklopljenog ugovora, o njezinoj vrijednosti, veliini te poloaju odnosno za najam podatke o osobi koja iznajmljuje, osobi koja unajmljuje,
Rukopisna graa Ivana Luia, MS 528., 531.-542., 12 svezaka, serija B. u Nadbiskupskom arhivu u Splitu.
Prijepis te grae, koji su pod nadzorom M. Barade obavili M. Bego i M. Hailo, nalazi se u Arhivu HAZU
u Zagrebu pod nazivom Ostavtina Lucius, sign. XX-12/I-XXIV, 24 sveska, knjiga 12., f. 2.-4. U naem
radu koristili smo prijepis iz Arhiva HAZU.

Ostavtina Barada. Zahvaljujemo ravnateljici Muzeja grada Trogira dr. Fani Celio Cega to nas je upozorila na ove dokumente i dozvolila njihovo koritenje.
106
vrijednosti i poloaju nekretnine. U opisu poloaja nekretnine prvo se navodi njezino mjesto u prostoru (civitas/Grad burgus/Prigrae), a zatim se navode vlasnici
susjednih nekretnina, i to najee samo dva, iznimno tri, a u nekim dokumentima
i samo jedan. U dokumentima 13. stoljea pritom su se navodili vlasnici susjednih
kua (iuxta domum) osim ako nekretnina nije graniila s neizgraenim zemljitem ili gradskim zidom i sl. U 14. stoljeu susjedna se nekretnina, osim na spomenuti nain, esto navodi i opisno kao iuxta rem ili apud rem, ili samo prijedlog iza
kojeg slijedi ime vlasnika. Obvezatno se, meutim, kao i u 13. stoljeu,10 navodi kada
se nekretnina nalazi iuxta viam publicam odnosno viam comunis, ime se oznaava
da postoji pravo pristupa. Samo jedan zapis definira poloaj nekretnine s obzirom
na strane svijeta: rije je o prodaji kue koja se nalazila u Zadru, pa je i njezin poloaj opisan kao to je to bio obiaj u tom gradu.11 Strane svijeta navode se u trogirskim dokumentima sporadino, primjerice kod horizontalne podjele jedne nekretnine.12 Tek 6. listopada 1396. godine Vijee je donijelo odredbu prema kojoj se svaka
kupnja, prodaja, zamjena ili darovanje neke nekretnine morala oznaiti s etiri granice, prema etiri strane vjetra.13
Sauvanih ugovora koji biljee prodaju nekretnina u 14. stoljeu u Trogiru ima 82,
od toga 54 za Grad, a 28 za Prigrae. Meu sauvanim dokumentima koji se odnose na civitas njih 18 biljei prodaju kue,14 ukljuujui i zapise o prodaji polovice15 i
treine kue16 pro indiviso te prodaji kue excepta statione.17 Ostali dokumenti biljee
prodaju odreenoga dijela kue. U ugovorima u kojima je zabiljeena prodaja prostora koji su se nalazili u prizemlju (canipa, statio) biljee se i vlasnici gornjeg kata
odnosno katova. Ukupno je 12 takvih dokumenata.18 Tri dokumenta biljee prodaju prostora u prizemlju zajedno s jednim od katova kue.19 Prodaju katova biljei 11
Cvito FISKOVI, Romanike kue u Splitu i Trogiru, Starohrvatska prosvjeta, 3.-2., 1952., 154.
Dokument je iz 1344. godine, AT, LXVI/8, f 8v. Na taj se nain definirao poloaj nekretnine u dokumentima zadarskih notara jo u 13. stoljeu. Ante STRGAI, Quirina traversa pars zadarskih srednjovjekovnih isprava, Radovi Filozof skog fakulteta u Zadru, 2. (1.), Zadar, 1963., 95.-131.; Ivo PETRICIOLI,
O poloaju kue kralja Ludovika Anuvinca i crkve sv. Silvestra u Zadru, Starohrvatska prosvjeta, 15.,
1985., 119.-132.
12
Dodatak: br. 20. Strane svijeta spominju se i u dokumentu o prodaji kue u kojem se odreuje poloaj
duana u istoj kui, a koji se ne prodaje (Dodatak: br. 136.), te prilikom prodaje medietatem videlicet a
parte ponentis unius paratinee cum chamarda (Dodatak: br. 612.). Veina nekretnina koje imaju vie vlasnika ostaju pro indiviso.
13
Statut grada Trogira (dalje: ST), ur.: Vladimir RISMONDO, Split, 1988., , R. I, c. 65.
14
Dodatak: br. 95. (domus cum paratinea), 128., 174., 244., 296., 299., 317., 328., 339., 406., 426., 439., 488.,
504.
15
Dodatak: br. 185.
16
Dodatak: br. 331. i 432.
17
Dodatak: br. 136.
18
Dodatak: br. 271., 302., 457. (stationem), 202., 260., 273., 274., 446. (canipam), 242. i 431. (medietatis
canipe), 327. (quartam partem canipe), 471. (tertiam partem stactionis sive canipe).
19
Dodatak: br. 35. (vnum pamentum de medie cum medietate canipe), 259. (canipam et pamentum superius), i
266. (canipam et pamentum inferius).
10
11
107
dokumenata.20 Prodaju neizgraenoga zemljita u gradu biljei 5 dokumenata,21 3

dokumenta biljee da se prodaje paratineam cum camarda,22 a dva prodaju drvenog
objekta.23 Od dokumenata koji se odnose na prostor Prigraa sauvano je 8 ugovora
o prodaji neizgraenoga zemljita.24 U ukupno 17 dokumenata zabiljeeno je da se
prodaje paratinea cum camarda,25 meu kojima njih 7 biljei prodaju jednoga dijela
pro indiviso.26 Tri dokumenta kao predmet prodaje biljee domum.27
Ukupno je 19 sauvanih dokumenata o najmu, 16 za nekretnine na prostoru grada i
3 za nekretnine na prostoru Prigraa. Od dokumenata koji se odnose na nekretnine
na prostoru grada 6 je ugovora o najmu kue u gradu,28 2 o najmu katova,29 4 o najmu prostora u prizemlju,30 te 4 o najmu neizgraenoga zemljita.31 Za prostor Prigraa sauvan je po jedan dokument o najmu kue odnosno treine kue32 te dva o
najmu neizgraenoga zemljita.33
Meu sauvanim dokumentima tri su ugovora o darovanju u gradu34 i jedan u Prigrau.35 Zabiljeene su dvije zamjene u gradu.36 U Prigrau su dominikanci pripadnicima roda Lucio isplatili libras centum et quinque venetorum parvorum pro
cambio siue permutatione.37 Sedam je sauvanih dokumenata o diobi nasljedstva u
gradu38 i tri u Prigrau.39 Devet je ugovora o mirazu odnosno potvrda o primitDodatak: br. 218., 172. (medietatem pavimenti), 316. (pamentum de medio), 520. (pamentum de supra), 268.
(pamentum inferius), 343. (duo pamenta), 148. (pamentum cum coperta), 267., 448., 507. (duo pamenta cum
coperta), 263. (tertiam partem pro indiviso duorum pamentorum cum coperta).
21
Dodatak: br. 311., 323., 330., 153. (medietatem paratinee), 322. (quartam partem).
22
Dodatak: br. 102., 435., 171. (sextam partem paratine cum camarda).
23
Dodatak: br. 144. (camardam seu hedifitium lignamiis) i 229. (duas partes cuiusdam hedificii de lignamine).
24
Dodatak: br. 534., 560. 562., 568., te 536., 573. (medietatem paratinee), 547. (paratineam et terram), 559.
(paratineam seu locum).
25
Dodatak: br. 550., 551., 554., 556., 558., 563., 565., 566., 570. 575.
26
Dodatak: br. 564. (medietatem unius paratinee cum medietate camarde), 552. (paratinea cum camarda indivisso cum alia medietate dicte paratinee), 569. i 612. (medietatem paratinee cum camarda indivissa), 622. (tertiam
partem unius paratinee cum tertia parte hedificii), 542. (quartam partem unius paratinee cum hedificio lignaminis),
540. (sextam partem paratinee cum camarda).
27
Dodatak: br. 543., 623. (quintam partem domus) i 616. (domum cum paratinea).
28
Dodatak: br. 312., 313., 441., 442., 465. Dodatak: br. 133. biljei najam kue excepta statione. Isti je poniten, a kua je potom prodana takoer excepta statione (br. 136.).
29
Dodatak: br. 253. (pamentum de medio) i 318. (duo pamenta).
30
Dodatak: br. 275. (stationem), 166., 265. (canipam) i 453. (medietatem canipe).
31
Dodatak: br. 145., 282. (paratineam) i 338., 344. (locum).
32
Dodatak: br. 616.
33
Dodatak: br. 557. (paratineam) i 571. (locum).
34
Dodatak: br. 142., 215., 272.
35
Dodatak: br. 610. (in vita ipsius).
36
Dodatak: br. 406., 466.
37
Dodatak: br. 538.
38
Dodatak: br. 123., 126., 169., 238., 284., 289., 521.
39
Dodatak: br. 549., 553., 574.
20
108
ku miraza u kojima se spominju nekretnine u gradu, od toga je est kua odnosno njihovih dijelova,40 jedan duan,41 jedan casamentum,42 a jednom se navodi duo
palmentos.43 U burgu je u miraz dana domus de lignamine cum camarda.44 S poetka
stoljea sauvana je revizija dobara koje je rod Lucio imao na prostoru Prigraa.45
Znatan broj nekretnina naveden je u dokumentima kao mjesto sklapanja ugovora.46
Takvih je zapisa sauvano 240 za Grad i 10 za Prigrae. U tim dokumentima samo
iznimno nalazimo podatke koji nam govore o poloaju naznaene nekretnine, primjerice actum in platea Tragurii ante domum Fantini Donati.47 U nekim sluajevima kao mjesto sklapanja ugovora navode se pojedini dijelovi kue, primjerice actum
Tragurii in via publica ad pedem scalarum domus Nicole Cipriani Iohanis,48 ili veeg
sklopa, primjerice actum Tragurii in curia domus Nicole Iohanis Staretii,49 te tako dobivamo podatke o izgledu srednjovjekovnih zdanja koji su pripadali pojedinim osobama u Trogiru u 14. stoljeu. Meu tim zapisima 96 ih navodi actum in domo habitationis. Taj navod moe oznaavati da spomenuta kua nije u vlasnitvu navedene
osobe, nego da ona u njoj samo stanuje, ali isto tako moe oznaavati i da navedena
osoba posjeduje vie kua, a da u ovoj i stanuje. Ni jedan actum kao mjesto sklapanja ugovora in burgo Tragurii ne navodi camarda. Osam dokumenata sklopljenih u
Prigrau biljei domus kao mjesto sklapanja ugovora. Ti zapisi zapravo navode rije
domus u smislu dom, te iz njih nije mogue razaznati kakva je to vrsta graevine. U
svezi s mjestom sklapanja ugovora paratinea se spominje jednom: na poetku dokumenta stoji actum in burgo Tragurii in via comunis iuxta paratineam Stipanii umal
50 vjerojatno stoga to je spomenuta estica predmet toga kupoprodajnog ugovora. I duan je kao mjesto sklapanja ugovora u Prigrau spomenut samo jednom.51
U oporukama takoer nalazimo opis poloaja nekretnina koje se ostavljaju. Sauvale su se 22 oporuke u kojima se raspolae nekretninama52 i kuama53 koje su se nalazile u gradu. Deset je oporuka u kojima se ostavlja domus u Prigrau54 te po jedDodatak: br. 113., 114. (in civitate Sybenici), 116., 209., 366., 413., 423.
Dodatak: br. 235.
42
Dodatak: br. 290.
43
Dodatak: br. 241.
44
Dodatak: br. 611.
45
Dodatak: br. 531.
46
Najvei broj sauvanih objavljenih i neobjavljenih dokumenata kao mjesto sklapanja ugovora navode actum in cancellaria comunis , zatim actum in platea comunis , actum in logia comunis (AT, LXVI./2.
passim, LXVI./3. passim, LXVI./6. passim itd.).
47
Dodatak: br. 468.
48
Dodatak: br. 444.
49
Dodatak: br. 106.
50
Dodatak: br. 618.
51
Dodatak: br. 572.
52
Dodatak: br. 91., 346., 350., 382.
53
Dodatak: br. 254., 348., 350.,353., 357., 358., 365., 366., , 367., 369., 376., 383., 385., 401., 404. (in civitate
Sibinici), 527.
54
Dodatak: br. 578., 584. (tertiam partem), 588., 592., 596., 599., 601., 605., 626., 627.
40
41
109
na u kojoj se ostavlja domus lignea55 i paratinea cum camarda.56 Brojne su, meutim,
oporuke u kojima oporuitelj ne navodi posebno kome ostavlja svoju kuu i gdje se
ta kua nalazi, nego o njoj doznajemo tek iz zabiljeke o mjestu na kojem je oporuka sastavljena (actum). Osoba koja tu kuu nasljeuje navedena je oporuci najee
kao heres vniversalis nakon formule item relinquit residuum omnium bonorum suorum tamquam mobilium tam stabilium . O poloaju tih kua mogue je rei samo
to jesu li su se one nalazile u Gradu odnosno u Prigrau jer su biljenici dosljedno
razlikovali i navodili actum Tragurii odnosno actum in burgo Tragurii. Takvih se zapisa sauvalo 38 za Grad57 i 22 za Prigrae.58
Nekretnine se, nadalje, spominju i u dokumentima koji potvruju dug ili naknadnu isplatu na temelju kupoprodajnog ugovora,59 zatim u potvrdama o dugu ili isplati najma,60 a sauvao se i jedan ugovor o zajednikom stanovanju.61 U tim se dokumentima poloaj nekretnine u prostoru uglavnom poblie ne opisuje. Nekoliko
dokumenata biljei i dozvolu za nadogradnju te dozvolu naslanjanja na zid starije zgrade.62 Ugovora o gradnji samo je nekolicina. Sauvao se ugovor kojim se regulira gradnja zidova i obrada prozorskih okvira,63 zatim ugovor o gradnji duo pamenta cum coperta di lignamine,64 te ugovor o gradnji mlina za masline (torculum
olivarum).65 Pojedine dozvole za nadogradnju ili izmjenu postojeeg stanja nalazimo i unutar ugovora o najmu u kojima se najmoprimcu doputa da naini izmjene
na unajmljenoj kui. Brojni su ulomci rasprava i citacije u kojima se spominju nekretnine sauvalo ih se stotinjak za prostor grada i dvije za prostor Prigraa. To
su sporovi o nasljedstvu, spornim gradnjama, spornim mjestima na kojima je neki
od graana postavio novi otvor, sporovima zbog prolijevanja vode na tui posjed te
sporovima koji se nisu vodili zbog nekretnina, ali se one u raspravama odnosno citacijama spominju.66
U burnom 14. stoljeu este su bile zapljene dobara. Lui opisuje dobra konfiscirana pripadnicima rodova Andreis i Sobota.67 Iz godine 1388. sauvao se posebno vriDodatak: br. 579.
Dodatak: br. 625.
57
Dodatak: br. 92., 151., 255., 345., 349., 351., 352., 354., 355., 361., 362., 363., 364., 368., 370., 371., 372.,
373., 374., 378., 381., 384., 387., 388., 393., 394., 396., 398., 399., 400., 402., 403., 419., 421., 428., 525., 526.,
528.
58
Dodatak: br. 577., 580., 581., 582., 583., 585., 586., 587., 589., 590., 591., 593., 594., 595., 597., 598., 600.,
602., 603., 606., 607., 608.
59
Primjerice: Dodatak: br. 202., 210., 226.
60
Primjerice: Dodatak: br. 62., 201.
61
Dodatak: br. 492.
62
63
Dodatak: br. 445. Dokument je ve objavljen u FISKOVI, Skulpture , 64.
64
Dodatak: br. 231.
65
Dodatak: br. 464. Dokument je ve objavljen u FISKOVI, Skulpture, 66.
66
Citacije u kojima se navodi da je netko citatus ad domum nismo donosili jer u njima rije domus oznaava iskljuivo mjesto stanovanja, a ne ni vrstu nekretnine ni vlasnitvo nad njom.
67
LUCI, Povijesna, 781.-782. Dodatak: br. 86.
55
56
110
jedan dokument Domus illorum qui de Tragurio fugierunt, koji prua uvid u broj
nekretnina koje su pojedine osobe u to vrijeme posjedovale u Trogiru.68 Vodili su
se i sporovi oko povrata konfisciranih dobara, poput spora koji je Danijel Jakovljev
[Vitturi]69 vodio s komunom.70 Komuna je obeala i nadoknadu tete za ukradeno
sukno iz jednog trogirskoga duana.71 Vie je ugovora sauvano izmeu komune i
biskupa Stjepana Cege oko popravka kule.72 Jedna se nekretnina spominje i meu
reformacijama trogirskoga Statuta.73
Demografska slika
U 14. stoljeu treba voditi rauna i o negativnim initeljima demografskih zbivanja,
osobito o kugi. Godina 1348. pogubna za cijelu Europu, zabiljeena je po pomoru i
u Trogiru, iako njezine posljedice ovdje nisu bile katastrofalne.74 Sauvani su podaci trogirskih i splitskih poslanika koji Mleane obavjetavaju o pomoru kuge koja je
bjesnila meu njihovim graanima 1348.75 Notarski spisi za to razdoblje nisu sauvani pa ne moemo govoriti o posljedicama kuge. Ipak, porast stanovnitva, ali i pojava epidemija, utjecali su na komunalne odredbe o nainu stanovanja i posjedovnim odnosima, to je rezultiralo i promjenom u izgledu grada.
Staleka struktura stanovnitva gotovo svih dalmatinskih gradova promijenit e se
u prvoj polovici 14. stoljea kada se zatvaraju vijea po uzoru na Vijee u Veneciji
(tzv. serrata), ime su vijenici postali nasljedni plemii (svoje Vijee Trogir zatvara god. 1340.). Stoga i u statutima veine dalmatinskih komuna iz toga doba postoji
odredba prema kojoj lanovi Vijea mogu biti samo sinovi i unuci jednom izabranih
vijenika. Time se izdvaja plemstvo (gradski patricijat, vlastela), odnosno nasljedni
stale koji postaje istovjetan s lanstvom u Vijeu, a prijem novih lanova u Vijee
praktino je onemoguen.
Osim graana (cives) i stanovnika (habitatores) tijekom 14. stoljea mogu se definirati tri grupacije stanovnitva koje se spominju u notarskim spisima i sauvanoj
grai: sveenstvo, patricijat i obrtnici, odnosno osobe koje su pruale uslunu djelatnost. Crkvena lica redovito su naslovljena kao dompnus, odnosno uz odgovarajue naslove (clericus, presbiter, archidiaconus, canonicus, episcopus itd.), redovnici kao
Dodatak: br. 473.- 487.

Za osobe koje su pripadale patricijskim rodovima ime roda donijeli smo u uglastim zagradama uz
ime osobe.
70
Dodatak: br. 98.
71
Dodatak: br. 490., 491.
72
LUCI, Povijesna, 983.-985. Dodatak: br. 422., 429., 430.
73
Dodatak: br. 239.
74
Prema P. Andreisu, kuga je u Trogiru harala ve od 1344. do 1348., to nije mogue jer se kuga u
Dalmaciji pojavila tek 1347. godine. Pavao ANDREIS, Povijest grada Trogira (dalje: Povijest), sv. I., Split
1977., 89.
75
ime LJUBI, ur., Listine o odnoajih izmeu junoga slavenstva i mletake republike, sv. III., MSHSM, Zagreb, 1868.-1891., 71. (1348. die 29 marcii, capta: quod istis ambaxatoribus de Tragurio et Spaleto exponentibus
mortalitem magnam, que cives suos invasit, et insiliaris, capitibus ...).
68
69
111
frater, a koludrice plemikih benediktinskih samostana Sv. Nikole i Sv. Petra kao monialis.
Meutim, tadanji sustav identifikacije temeljen najee na osobnom i oevom
imenu ili imenu i pridjevku ne omoguuje identifikaciju pripadnika patricijata. Iako
neki patricijski rodovi imaju formirana prezimena ve od druge polovice 13. stoljea (npr. Cega od god. 1264., Vitturi od god. 1295., Cippico od god. 1308., Casotti od
god. 1362. itd.), ona se vrlo rijetko rabe u notarskim spisima. Naime, naslov nobilis
vir, koji se esto susree od 15. stoljea, u 14. stoljeu vrlo se rijetko rabi pri identifikaciji patricija, te je meu dokumentima koritenim u ovom radu samo jedan patricij tako naslovljen: nobilis vir ser Nicola Azalini. 76 Budui da se samo na temelju zapisa patriciji ne mogu prepoznati, za njihovu je identifikaciju koritena genealoka
baza podataka trogirskoga patricijata (primjerice meu osobama zabiljeenim god.
1342. Nicola Iursse nije plemi, a Duymus Stephani pripadnik je patricijskog roda
Cega). Zbog nedostatka izvorne grae, o broju i udjelu patricija u ukupnom stanovnitvu grada i komune mogu se dati tek okvirni pokazatelji. Prema nekim procjenama, Trogir je u 14. stoljeu imao izmeu dvije i tri tisue stanovnika, pri emu je
prva brojka vjerojatnija.77 Za procjenu broja patricija vaan je podatak da 80 vijenika (koliko je Vijee imalo prije zatvaranja god. 1340.), uz pretpostavku da udio mukaraca starijih od 18 godina u ukupnom stanovnitvu iznosi oko 25-30 %, predstavlja grupaciju stanovnitva od oko 300 osoba,78 odnosno oko 10 % stanovnitva (ako
je grad tada imao oko 3000 stanovnika).79 No, treba napomenuti da se prosjeni broj
trogirskih patricija tijekom ovog stoljea, uz pretpostavku tri generacije muke loze
po stoljeu, ne moe jednostavno procijeniti uobiajenim statistikim metodama
zbog zatvaranja Vijea god. 1340. (ime broj vijenika iskljuivo ovisi o broju mukih potomaka tada zateenih vijenika), a i zbog posljedica kuge god. 1348. koja je i
u Trogiru zasigurno znatno promijenila demografsku sliku.
Treu grupaciju stanovnitva relativno je lako identificirati, no postoji problem na
razini identifikacije pojedinaca. Naime, obrtnici su najee zabiljeeni zanimanjem
i osobnim imenom (katkad dodatno imenom oca, osobnim nadimkom ili obiteljskim imenom). Stoga se ne moe sa sigurnou utvrditi jesu li obrtnici zabiljeeni
samo imenom i zanimanjem iste osobe ili su to razliite osobe. Primjerice nije siDodatak: br. 430.
Tomislav RAUKAR, Komunalna drutva u Dalmaciji u XIV stoljeu, Historijski zbornik, XXXIII.XXXIV. (1), 1980.-1981., 155. Iako je izrijekom rije o gradu, ini se vjerojatnijim da se ova procjena
odnosi na komunu. Naime, podaci o oko 2000-3000 stanovnika grada u 14. stoljeu (od kojih je veina
ivjela u gradskoj jezgri, a manji dio u Prigrau), zatim oko 5000 stanovnika komune god. 1553. te broj
stanovnika na podruju gradske jezgre i Prigraa u anagrafima god. 1702. i 1723. od samo oko 1050.
zahtijevaju detaljniju demografsku analizu koja e objasniti kretanje stanovnitva na podruju grada i
opine Trogir od 14. do 18. stoljea te preciznije procijeniti brojano stanje stanovnitva u pojedinim
stoljeima.
78
Mladen ANDREIS, Trogirski patricijat u srednjem vijeku, Rasprave iz hrvatske kulturne prolosti, 2.
2002., 25.
79
Prema podacima iz sredine 16. stoljea u trogirskom distriktu ivi oko 5000 stanovnika, a patricijskih
je rodova deset. Genealokom rekonstrukcijom procjenjeno je da tih 10 rodova ima oko 260 pripadnika, tj. da je udio patricijata u ukupnom stanovnitvu distrikta oko 5 %; ANDREIS, Trogirski, 25.
76
77
112
gurno je li kroja Vuina (Volcina sartor) koji se spominje god. 1357., 1373. i 1390.
ista osoba, ili su to dvije, ili tri razliite osobe istoga imena. Krznar Obrad zabiljeen
god. 1317. bez prezimena vjerojatno je identian s krznarom Obradom koji je god.
1339. zabiljeen s prezimenom Vukovi, no identifikacija postolara imenom Nikola
zabiljeenog god. 1312. i 1342. takoer doputa da je to ista osoba, ali i da su to razliite osobe..
Tijekom 14. stoljea u izvorima se spominje oko 200 obrtnika i uslunh djelatnika,
od kojih je nekoliko zabiljeena samo kao magister, bez poblie oznake zanimanja.
Oni se preteito spominju u dokumentima vezanim uz gradsku jezgru te se moe
pretpostaviti da su tu ujedno i ivjeli. Duani u prizemljima gradskih kua bili su
sredita obrtnike proizvodnje. U 14. stoljeu moemo pratiti proces definiranja
gospodarskih zona na otoiu. Veina privrednih i proizvodnih aktivnosti odvijala
se u Prigrau i u luci, a unutar grada na glavnom trgu. Statutarne odredbe pokazuju namjeru gradskih vlasti da se gospodarski prostor grada planira i kontrolira, sukladno s potrebama graana i odreenih djelatnosti.80
Vrste nekretnina u Gradu

U sauvanim dokumentima 14. stoljea koji biljee kupoprodaju, iznajmljivanje i
nasljeivanje nekretnina koje su se nalazile in civitate Tragurii, te mjesta sklapanja
nekog ugovora nalazimo sljedee zapise: domus, pamentum, canipa, statio, paratinea,
camarda, curtis, turris, casamentum, palacium.
Domus, pamentum, canipa, statio

Analizirajui transakcije nekretninama prema sauvanim dokumentima, pokazalo se da u prvoj polovici 14. stoljea u gradu vrlo malo dokumenata navodi kamenu kuu (domus) kao predmet transakcije. To naravno, ne znai da je u jezgri bilo
tako malo kua u odnosu na drvene barake i dvorita, nego da su se Trogirani, vjerojatno zbog nestabilnih politikih i gospodarskih prilika prve polovice 14. stoljea,
tee odluivali za prodaju kua, a i platena im je mo bila oslabljena. Vlasnici kamenih kua imuniji su graani, veinom plemii, ali i neki obrtnici.81 Cijene tih kua
znatno su vee od drvenih kuica ili kamenih kua u Prigrau, ali openito su u odnosu na one u 15. stoljeu dosta nie.82 Godine 1335., primjerice, prodana je domus
circumcirca murata za 200 malih libri.83 Ova se nalazila blizu posjeda patricijskih rodova Casotti, Ploa i Palmota, vjerojatno u blizini glavnoga trga.
U dokumentima 14. stoljea mnogo je ee zabiljeena vertikalna podjela kua
nego u dokumentima iz 13. stoljea. Dokumenti u kojima nalazimo takve podjele mahom su oni koji biljee kupoprodaju ili najam pojedinih dijelova neke kue, te
Tomislav RAUKAR, Srednjovjekovni grad na junom Jadranu: prostor i drutvo, Spomenica Ljubi
Bobanu, 1996., 43.-50., 41.
81
Dodatak br. 128., 136.
82
Irena BENYOVSKY, Drutvena uvjetovanost razvoja gradskog prostora: Trogir 1250.-1450., disertacija, Zagreb, 2002., 157-159.
83
Dodatak: br. 128.
80
113
neke oporuke. Kue su se vertikalno dijelile uglavnom tako da je jedan vlasnik posjedovao gospodarski prostor u prizemlju (canipa, statio), a drugi je u svom vlasnitvu imao katove (pavimenta, esto skraeno pamenta).84 Ako je, meutim, isti vlasnik
i posjedovao cijelu kuu, nije uvijek prizemne prostore prodavao ili iznajmljivao zajedno s onima na katu. Tako je, primjerice, 1335. godine Gregorius Bivii [Bivce] dedit et locavit ad affictum seu conturam Iuanno Mirossii vocato Musotramvinam unam
domum cum quomina (!) excepta statione qua est in dicta domo.85 Katkad i pojedini
katovi imaju razliite vlasnike: pamentum () subtus pauimentum Blasi uxoris Vladini et super canipam Marchi barbieri.86 esto vlasnik zadnjeg odnosno zadnjih katova ujedno posjeduje i krov unum pamentum domus cum coperta usque ad celum.87
Zabiljeena je samo jedna podjela kue po horizontali tako da se prema stranama
svijeta odnosno vjetra odredi to kome pripada: diuiserunt domum eorum et medietas dicte domus uersus austrum Riue esse dicebant et alia uersus ponentem Draghechine et fratris.88 U sluajevima, naime, kad kua nije podjeljena po vertikali vlasnitvo mahom ostaje pro indiviso cum alia medietate domus.89 I pojedini dijelovi kue
mogu imati vie vlasnika, primjerice: tertiam partem unius stactionis sive canipe versus seu iuxta rem dicti emptoris.90 Slino je i s neizgraenim parcelama quartam partem pro indivisso cum aliis talibus partibus paratinee circum murate.91 Razlog zbog
kojeg pojedine nekretnine imaju vie vlasnika nalazimo u oporukama te u dokumentima u kojima nasljednici meu sobom dijele dobra. Primjerice jedna oporuiteljica reliquid Iohanni predicto tertiam partem stactionum () Item reliquid Bertano
predicto duas partes predictorum stationum () Item reliquit Iohanni predicto medietatem domus ipsius testatricis () Item reliquit Bertano predicto medietatem domus
predicte.92 Godine 1335. tri sestre i brat dijele ostavtinu et ultima parte pro duabus
partibus pro indivisis posuerunt totam paratineam cum camarda et suis circumstantiis
() quam partem pro duabus partibus pro indivisis predicta Dimicha et Iove () eligerunt et recipierunt.93
Prema sauvanim dokumentima moe se zakljuiti da su cijene pojedinih katova
bile razmjerne cijenama kua. Primjerice: duo pamenta domus cum coperta () pro
pretio et nomine pretii librarum centumsexaginta parvorum,94 te oni neto jeftiniji
unum pamentum domus cum coperta usque ad celum () librarum triginta venetoVidi primjerice: Dodatak: br. 142., 223., 259., 266., 274., 343., 457., 382., 94., 235.
Dodatak: br. 136.
86
Dodatak: br. 316.
87
Dodatak: br. 148., 448. (duo pamenta domus cum coperta), 450. (pamenta duo cum tecto).
88
Dodatak: br. 20.
89
Dodatak: br. 185. Slino je i: vnum pamentum (!) de medie (!) cum medietate canipe vnius domus (Dodatak:
br. 35.); de medietate canipe, de medietate pamenti (Dodatak: br. 91.).
90
Dodatak: br. 471. Slino i: medietatem unius canipe (Dodatak: br. 453.); medietatem canipe qua erat pro
indivisso cum dicto emptore (Dodatak: br. 431.).
91
Dodatak: br. 322.
92
Dodatak: br. 376.
93
Dodatak: br. 123.
94
Dodatak: br. 466.
84
85
114
rum parvorum.95 Isto vrijedi i za gospodarske prostore u prizemljima kua: staction

() librarum nonaginta parvorum,96 ili canipa () librarum nonagintaquinque parvorum.97 Meu njima takoer je bilo i jeftinijih: canipa () librarum XVI venetorum
parvorum.98 Treba imati na umu da zbog nedovoljne sauvanosti dokumenata nije
mogue preciznije odrediti kretanje cijena pojedinih nekretnina unutar 14. stoljea. Nije sauvan, naime, ni jedan sluaj da se ista nekretnina u gradu, poloaj koje
je definiran susjedima koji se nisu mijenjali, javi u vie od jednog kupoprodajnoga
dokumenta.
Prostori u prizemljima kua, kako je vidljivo i iz navedenih primjera, biljee se dvojako: kao canipa (canippa, canapa, canua, canaba) i statio (stactio, stacio). I jedni i
drugi imali su gospodarsku funkciju. Namjena im se razlikovala: statio je uglavnom
oznaka za duan ili radionicu, a canipa je bila konoba. Obje rijei, zapravo, oznaavaju prostor u prizemlju, funkcija kojeg je ovisila o potrebama osobe koja ih koristi;
stoga i nalazimo zapis statio sive canipa.99 U konobama su se esto nalazile krme:
tauerna canue Simonis Marini,100 a krmari nisu uvijek bili i vlasnici prostora: penes
Frane Andree tabernarium vini venditi per ipsum Frane in canipa Lompre Micacii.101
Gotovo treina sauvanih dokumenata, u kojima se navode nekretnine u gradu,
spominju te prostore. Razlog tome nisu samo opisane diobe nekretnina. Duani se,
naime, esto navode kao mjesta sklapanja ugovora, primjerice: actum Tragurii prope
stationem Petracche Stephani,102 actum Tragurii in statione Grimaldi apotecari,103 actum Tragurii in via publica ante stationem Radimani caligarii,104 a krme se uestalo
spominju u citacijama uz odredbe quod omnes habentes pignora in taberna,105 ime
svjedoe o ivosti srednjovjekovnoga grada.
Paratinea
U gradu je u 14. stoljeu bilo i estica na kojima nisu bile izgraene kamene kue. U
dokumentima su uglavnom zabiljeene kao paratinea (paratingna),106 ali nalazimo i
zapise locum sive paratineam107 te jednom in terreno filiorum Gausigne.108 Nekoliko
ih navodi paratinea circumcirca murata109 ili medietas unius paratinee murate a triDodatak: br. 148.
Dodatak: br. 457.
97
Dodatak: br. 466.
98
Dodatak: br. 274.
99
Dodatak: br. 94.
100
Dodatak: br. 32.
101
Dodatak: br. 418.
102
Dodatak: br. 180.
103
Dodatak: br. 249.
104
Dodatak: br. 437.
105
Dodatak: br. 12., 14., 22., 23., 32., 38., 39., 79., 81., 82., 83., 87., 89., 414.,416., 417., 418.
106
Dodatak: br. 41., 169., 499., 98.
107
Dodatak: br. 145.
108
Dodatak: br. 49.
109
Dodatak: br. 311., 322.
95
96
115
bus lateribus.110 Samo dva zapisa izriito spominju parcelu uz kamenu kuu domus
cum paratinea.111 Na velikom broju tih parcela bile su izgraene drvene kue (camarda seu hedifitium lignaminis),112 te ih se prilikom prodaje ili nasljedstva u dokumetima navodi kao paratinea cum camarda.113 Kada se parcela navodi u nekom ugovoru
prilikom definiranja poloaja nekretnine koja je predmet ugovora, onda se navodi
samo vlasnik te parcele, a ne i postoji li na njoj neko drveno zdanje, primjerice iuxta
paratineam Iuannis Balloy.114 Vlasnici parcela iznajmljivali su svoje parcele na kojima
su najmoprimci podizali drvene kue.115 Te su se drvene kue mogle prodavati s tim
da su kupci morali sklopiti ugovor o najmu s vlasnicima parcele.116 Iz godine 1329.
ostao je sauvan i spor o vlasnitvu nad jednom takvom kuom.117 Prilikom gradnje
na jednoj parceli izdano je doputenje Thomixa Grigorii sartori () quod () possit
() adherere seu appodiare cum hedifitio lingnaminis muri dicte ecclesie.118
Casamentum, turris, curia

Suse (?), ki Donata Kaotova, 1367. godine je u miraz dobila cassamentum cum camera.119 I unutar spora kojeg je Barte Silvestrov iz roda Ursus na poetku stoljea vodio s Mirom, udovicom Martincija Jurjeva, iz roda Hvalimir, zabiljeen je casamentum.120 Krajem stoljea, 1388. godine, spominje se i casamenta Ivana Dujmovog iz
roda Cega.121 Takav zapis sauvan je i u 13. stoljeu.122 U tom se dokumentu on poblie opisuje kao totum casamentum () videlicet ambas domos, iz ega zakljuujemo da je to bilo vee zdanje. Spomenuti Barte i Mira sporili su se oko veeg broja
nekretnina u Trogiru, meu kojima je bila i turris posita Tragurii iuxta murum ciuitatis, jn qua ipsa cum suis heredibus habitat.123 U dokumentima je sauvano jo nekoliko spomena kula koje su u 14. stoljeu bile u privatnom vlasnitvu. Nekoliko zapisa
biljei kulu u vlasnitvu pripadnika roda Vitturi,124 jedan actum biljei ad ripam maDodatak: br. 153.
Dodatak: br. 95., 383.
112
Dodatak: br. 144.
113
Dodatak: br. 435., 102., 123.
114
Dodatak: br. 133.
115
O iznajmljivanju terena za gradnju u Splitu, Dubrovniku i Zadru vidi: Ivo BABI, Poeci trogirskog
predgraa u Pasikama, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 39., 2001.-2002., 131.-132.
116
Dodatak: br. 145.
117
Dodatak: br. 96.
118
Dodatak: br. 173.
119
Dodatak: br. 290.
120
() quia dictus Barti vendidit casamentum Petro Duymi [Cega] et Gregorio Lutij [Lucio], Marino Bertanno
[Cippico] et Mactheo Sori [Cega] cum dobus terris vienatis pro libris III prout patet jn libro notarum comunis
scripto per Siroctum olim notarium Traguriensem sub anno domini millesimo trecentesimo ().Dodatak: br. 94.
121
Dodatak: br. 477.
122
Miho BARADA, Trogirski spomenici, dio I., sv. 1., Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, Zagreb, 1948., (dalje: Trogirski, I. dio) 109.- 111., br. 31. i 32.
123
Dodatak: br. 94.
124
LUCI, Povijesna, 356., 988., 1077. Dodatak: br. 527.
110
111
116
ris prope turrim heredum Simonis,125 a Lui donosi niz dokumenata iz godina 1378.
1381. o kuli koju je posjedovao biskup Stjepan iz roda Cega.126 Kule su bile dio gradskih zidina te su imale i obrambenu i stambenu funkciju,127 stoga se esto za njih u
literaturi i koristi naziv kua-kula. Podizane su u pretkomunalno doba kao dio veeg sklopa s privatnim dvoritem i kuama koje su ga zatvarale.128 Takav sklop, dio
kojeg je bila i gore spomenuta kula, posjedovao je biskup Stjepan Cega: curia et domibus domini Stephani episcopi supradicti sitis prope ipsam turrim.129
U sauvanim dokumentima 14. stoljea nisu zabiljeeni drugi takvi sklopovi kula
s dvoritem i kuama, ali se spominje vie privatnih dvorita okruenih kuama u
vlasnitvu iste osobe. Svi su takvi sklopovi bili u vlasnitvu patricijskih rodova i to:
Lucio,130 Chiudi,131 Cega,132 Mazzarello,133 Ciprijan,134 Casotti135 te Kazarica.136 Zabiljeeni su u dokumentima mahom kao mjesta sklapanja ugovora, primjerice: actum
Tragurii in curia domorum Grigorii Lutii in pedem scalarum lapidum.137 Posebno je
vrijedan opis jednog takva sklopa to ga donosi oporuka biskupa Nikole Casottija iz
1371. godine: Item reliquit Agustino Casocti palacium suum nouum cum logia et camino que est supra portam et quod dictus Agustinus nichil habeat facere in curia que
est inter dictum palatium et alias domos dicti domini episcopi sed habere debeat introitum et exitum per scalas lapideas dicti palatii que sunt a parte domus Motosine. Item
reliquit domine Bete sue nepti (sc. et vxori Thomasii Dobre de Spaleto) domum cum canipa inferius et camera magna cum coiquina supra cameram poxita iuxta dictum palatium cum hac conditione quod ipsa faciat claudere hostium quod est ad logiam et habere debeat introitum et exitum per scalas que fuerunt olim Petri Suene. Item reliquit
domine Margarite (sc. sue nepti et vxori Nicole Iacobi) domos omnes cum suis pertinentiis et circumstantiis quae fuerunt Petri de Suenne et suorum heredum et quod dictis Bete et Margarite curia sit communis ....138 To je ujedno i jedan od dva sauvana
Dodatak: br. 156.
LUCI, Povijesna, 983.-985.
127
Za kule je navedeno da su se nalazile iuxta murum civitatis, izuzev za kulu imunovih nasljednika
(Dodatak br. 155.), ali mislimo da se takoer nalazila u sklopu gradskih zidina, a da je ugovor sklopljen
pred zidinama, pokraj te kule, na obali otoia na kojem je smjeten Trogir.
128
LUCI, Povijesna, 116.
129
LUCI, Povijesna, 384.-385.; Isto: CD, XVI., br. 77., 83.-84, Daniele FARLATI, Illyricum sacrum, Daniel
Farlati, sv. IV, Venetiis, 1769., 253.
130
Dodatak: br. 170.
131
Dodatak: br. 106.
132
Actum Tragurii in curia domus heredum Dobre Sori [Cega] (Dodatak: br. 117.), zatim in curia iuxta scalas
domus Petrache Stephani [Cega] (Dodatak: br. 262.) te in curia domus Petrache Stephani [Cega] iuxta scalas
habitationis Leonis Nicole Mathei (Dodatak: br. 269.).
133
Dodatak: br. 125.
134
Dodatak: br. 141.
135
Dodatak: br. 385.
136
Dodatak: br. 143.
137
Dodatak: br. 170.
138
Dodatak: br. 385.
125
126
117
zapisa koja navode palacium u privatnom vlasnitvu u gradu Trogiru.139 Iz njega dobivamo dragocjene podatke o izgledu onovremenih kua:140 palaa je imala lou i
kamin, te vanjsko kameno stubite, a na prvom katu susjedne kue nalazila se camera magna, a iznad nje, na drugom katu, coquina. Kuhinja se spominje i godine 1335.,
kad je Juraj iz roda Bivce prodao domum () cum quoquina. 141 Veliki broj podataka o izgledu kua donose sporovi te dokumenti o diobi. Barti Silvestrovu iz roda
Ursus, u ve spomenutom sporu, pripala je kua koja je imala duos pamenta domus
cum volta, terraca, scalis lapidum et coperta.142 Godine 1312.: Domini miles et consules perceperunt Ractico, quod mundet et nectet andronem Kasocti (sc. Kasocti Nicole) et proitiat extra, et redat ei suas res odie et cras per totam diem sub pena V librum
ven. par.143 Isti su odredili: quod Tholus supradictus (sc. Tolum Jusqui) tantum habet extra portam domus ipsius, causa fatiendi scalas cum solaro, quantum est ampla
porta ipsius domus.144
Vrste nekretnina u Prigrau

U sauvanim dokumentima 14. stoljea zabiljeene su slijedee vrste nekretnina u
Prigrau: palatium, domus, domus de lignamine, camarda, hedificium lignaminis, paratinea, canipa, statio.
Palatium
Palacium odnosno una domus sive palatium zbiljeena je u dva dokumenta, oba puta
u vlasnitvu roda Lucio i u susjedstvu dominikanskog samostana.145 Stoga zakljuujemo da je to isto zdanje. U dokumentima se palaa dodatno ne opisuje.
Paratinea
U najveem broju dokumenata kao vrsta nekretnine navedena je paratinea u znaenju ograenog ili premjerenog zemljita na kojem se moe graditi odnosno estice.
Neka od tih zemljita bila su neizgraena, te su se kao takva prodavala146, nasljeivala147 ili davala u najam.148 Samo sporadino se paratinea dodatno opisuje kao para-
Drugi je palatium Domaldi de Zadulinis koji se nalazio uz kulu koja je pripadala Drimiru Vitturiu
(Dodatak: br. 3.). Postojao je i jedan palatium u burgu (Dodatak: br. 531., 538.).
140
O izgledu danas sauvanih gotikih kua vidi: Igor FISKOVI, Gotika kultura Trogira, Mogunosti,
10.-11., 1980., 1041.-1044.
141
Dodatak: br. 136.
142
Dodatak: br. 94.
143
Dodatak: br. 31.
144
Dodatak: br. 529.
145
Dodatak: br. 531., 538.
146
Primjerice: Dodatak: br. 545.
147
148
139
118
tinea seu locus149 ili paratinea et terra,150 a zapisi unum suum locum151 te supra teritorium152 javljaju se samo jednom. Na velikom broju estica nalazila se drvena kuica camarda (chamarda). Vlasnik estice nije uvijek i vlasnik drvene kuice.153 estice su se mogle iznajmiti na dugi niz godina (dva su sauvana ugovora o najmu
na 29 godina)154, a sklapali su se i ugovori o gradnji na tuem zemljitu, primjerice: quod dictus Stoisoy possit et valeat ponere hedifficium lignaminis super medietatem
paratinee () qua medietas est dicte Iubislave.155 Veinom je, pak, vlasnik bio isti, te
su se drvene kuice prodavale zajedno s zemljitem na koje su se nalazile. U tim se
ugovorima uvijek navodi paratinea cum camarda. Na prvom se mjestu, dakle, navodi zemljite. Komuna je, naime, tek kontrolom veliine svake pojedine estice mogla odravati prostorni red u burgu. Statut iz 1322. godine odredio je da se estice u
Prigrau mogu kupiti samo uz naznaku broja lakata, jer e se inae kupovina smatrati nevaeom.156 U dokumentima se prvo opisuje duina (per longum), pa irina
(per amplum) parcela. Bile su vrlo malih dimenzija, uglavnom pravokutnog tlocrta
(primjerice duine i irine 10 x 6, 9 x 7 ili 12 x 6 ili 9 x 5 trogirskih lakata);157 rijetko
su im stranice bile jednakih duljina (primjerice 6 x 6 lakata).158 Komunalni su mjernici imali dunost mjeriti nekretnine kod njihove prodaje ili otuivanja i oznaavati granice u prisutnosti zainteresiranih, i to pomou odreenih mjera za duinu.159
Knez je svaki mjesec morao ispitivati slau li se mjere u privatnom posjedu slau s
mjerama za nekretnine pohranjenim u komunalnoj palai.
Camarda
Veina kua u Prigrau bile su drvene jednokatnice, kao i u 13. stoljeu.160 Dokumenti takvu kuu najee navode kao camarda. Postoje, pak, i zapisi: hedificium lignaminis,161 domus de lignamine,162 domus de lignamine cum camarda163 te domus
lignea.164 Nije mogue utvrditi kakve razlike meu drvenim kuama odnosno zdanjima pojedini zapisi oznaavaju. U dokumentima su zabiljeeni i dijelovi pojedinih
Dodatak: br. 559.
Dodatak: br. 547.
151
Dodatak: br. 571.
152
Dodatak: br. 610.
153
154
Dodatak: br. 557., 571.
155
Dodatak: br. 576.
156
ST, L III, c. 54.
157
158
Dodatak: br. 534.
159
ST, L. II, c. 25.
160
O izgledu kua, te usporedbu s izgledom srednjovjekovnih predgraa drugih dalmatinskih gradova
vidi: BABI, Poeci , 135.-142 i tamo navedenu literaturu.
161
Dodatak: br. 542., 576.
162
Dodatak: br. 610.
163
Dodatak: br. 611.
164
Dodatak: br. 579.
149
150
119
kua pamentum, 165 solarium,166 scalae167 ali iz njih nije mogue iitati odnose li
se oni na drvene ili kamene kue. esto se prodaju i dijelovi kua, koji ostaju pro indiviso, primjerice: sextam partem () paratinee cum camarda,168 medietatem paratinee cum camarda,169 i slino. Zbog materijala od kojeg su graene, te su kue esto
podlijegale vatri. Povjesniar P. Andreis izvjetava nas, tako, o poaru u listopadu
1398. godine, u kojem je bio uniten velik dio Prigraa.170
Domus
U dokumentima koji se odnose na prostor grada kamena kua zapisana je kao domus, a njezin poloaj je odreen vlasnicima susjednih nekretnina. Sukladno tim dokumentima pretpostavljamo da rije domus, u ugovorima istog tipa, a koji se odnose
na postor Prigraa, svjedoi o postojanju kamenih kua i u burgu. Svega je nekoliko
takvih ugovora. Primjerice, 1387. godine, Nikola Desin prodaje unam domum ipsius
Nicole cum paratinea positam in burgo Tragurii iuxta rem Bodoslavi Pervi, rem Stanini Volihesich, viam comunis et alios fines. 171 Iz strukture zapisa pretpostavljamo da se
i jedina konoba zabiljeena u burgu u sauvanima dokumentima nalazila u kamenoj kui. Rije je o diobi nasljedstva: pro canipa alterius medietatis (sc. domus) qua
est a tramontana.172 U Prigrau je kao mjesto sklapanja ugovora samo jednom zabiljeen duan.173
Od ukupno 97 sauvanih dokumenata, koji se odnose na nekretnine in burgo Tragurii, vie od polovice spomnju domus, to upuuje na zakljuak da je u 14. stoljeu u Prigrau postajo veliki broj kamenih kua. Analiza tih isprava pokazuje, meutim, da u samo nekoliko dokumenata, koje smo ve naveli, rije domus oznaava
kamenu kuu. U ostalima ta rije jednostavno znai dom. Naime, od sauvanih dokumenata koji spominju nekretnine in burgo Tragurii, etrdesetak su oporuke. Spomenuta odredba Statuta prema kojoj se veliina estica u Prigrau morala u dokumentima naznaiti brojem lakata odnosila se samo na kupoprodajne ugovore, a ne
i na oporuke. Stoga se u oporukama paratinea spominje samo iznimno, i to bez naznake njezine veliine. Osim toga ini se da je, pogotovo za siromanije stanovnitvo
koje je naseljavalo Prigrae, bilo prikladnije u oporuci napisati da se nasljednicima
ostavlja dom. Meu dvadeset i dvije oporuke koje je sastavio notar Vannes Dominici Iohannis de Firmo,174 a koje se odnose na prostor burga, u samo jednoj oporuTako u jednoj oporuci reliquid eidem Marie (sc. vxori sue) habitationem cum dicto Diminnac in pamento
superiori domus ipsius testatoris poxite in burgo Tragurii usque ad mortem ipsius Marie (Dodatak: br. 588.).
166
pro solari superiori domus dicti Petri (sc. Gregorii Susce iz roda Sui) de burgo (Dodatak: br. 533.).
167
Actum in burgo Tragurii in scalis dicti testatoris (Dodatak: br. 583.).
168
Dodatak: br. 540.
169
Dodatak: br. 569.
170
ANDREIS, Povijest , 136.; DAZd, LXVII/2, f . 33.; O poarima koji su poharali Prigrae u XV. stoljeu
vidi: ANDREIS, Povijest , 175, LUCI, Povijesna, 950., BABI, Poeci, 140.
171
Dodatak: br. 616.
172
Dodatak: br. 549.
173
Dodatak: br. 572.
174
TO, 162.
165
120
itelj ostavlja paratineam cum camarda, koju u daljem tekstu oporuke naziva rijeju
domus: Petrus Radossii () reliquid Lippaue uxori dicti testatoris paratineam cum camarda poxitam (!) in burgo Traguriensi () cum omnibus rebus et massaritiis in dicta domo existentibus. () Actum in burgo Tragurii in domo superius confinata.175 U
ostalim oporukama notar koristi samo rije domus. U nekima od oporuka rije domus nalazimo tek kao mjesto sastavljanja oporuke: actum in domo dicti testatoris/
dicte testatricis te actum in domo habitationis dicti testatoris/dicte testatricis, iz ega se
ne moe iitati ni poloaj ni vrstu kue, a prema navodu in domo habitationis nije
jasno ni u ijem je vlasnitvu kua bila.
Utjecaj politikih prilika na posjedovne odnose176

Pravni obiaji i drutveni procesi nisu bili jedini koji su se ocrtavali u gradskom
prostoru. Gradska kua ili parcela mogle su trajno prijei u vlasnitvo drugoga i
protiv volje vlasnika, u sluaju konfisckacije ili prisilne zamjene imovine (bez obzira na drutveni status). Konfiskacija posjeda vezana je uz politike prilike, a prisilna zamjena uz opu potrebu komune za nekim posjedom (primjerice zbog izgradnje novih fortifikacija).
Ti procesi posebno su vidljivi tijekom cijelog 14. stoljea u Trogiru. Tada se stvaraju dvije suprostavljene grupe plemikih rodova koje su se udruivale s onim silama
koje su im titile posjede i garantirale prevlast u gradu (Bribircima odnosno s kraljem ili Mleanima).177
U prvoj polovici 14. stoljea jedna se grupa plemikih obitelji okuplja oko promletaki orijentiranog Mateja Zoria iz roda Cega, (Vitturi, Casotti, Chiudi, Lucio, Ursus, Mazzarello, Quarco, Pecci), a druga je grupa trogirskih obitelji, predvoena Marinom Andreisom, bila na strani Bribiraca (rodovi Andreis, Buffalis, Cippico, Cega,
Domii, Vodovar). 178 Politiku saveznitva pojedinih rodova, kao i njihova suparnitva odreivali su prvenstveno njihovi gospodarski interesi i unutranji odnosi u
komuni. Neke obitelji (primjerice Cega i Andreisi), imale su posjede izvan granica
komune te im je odgovaralo vrhovnitvo Bribiraca.179
Konfiskacija gradskih posjeda bila je teka kazna jer se prekidao kontinuitet stanovanja pripadnika nekih obitelji, osobito ako su konfiscirane bile glavne kue patricijskih rodova. Obiteljski posjed isticao je materijalni poloaj roda u komuni, a
Dodatak: br. 625.
Detaljnije o tome vidi: Irena BENYOVSKY, Politiki sukobi u srednjovjekovnom Trogiru i njihov utjecaj na posjedovne odnose u gradu, Hereditas rerum croaticarum, Alexander BUCZYNSKI, Milan KRUHEK, Stjepan MATKOVI, ur., Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 2003. 44.-51.; Irena BENYOVSKY, Noble family clans and their urban distribution in medieval Trogir, International Medieval
Research (The Christian Household in Medieval Europe, c. 850-c.1550: Managing Power, Wealth, and the Body),
Sarah Rees Jones (ur.).Turnhout, Belgija, Brepols Publishers, 2003. 19.-35.
177
Nada KLAI, Povijest grada Trogira. Javni ivot grada i njegovih ljudi, Trogir, 1985., 193., 214.-21; CD, sv.
VIII, 334. Miho BARADA, Trogirski spomenici, dio II., Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, Zagreb, 1951., (dalje: Trogirski), 227.
178
LUCI, Povijesna, 376.-378.; CD, sv. VIII, 42., 157., 304., 371., 388., 392., 401.
179
BABI, Trogir, 17.
175
176
121
glavne su kue simbolizirale rod, obiljeene grbom i imenom. Gubici posjeda imali su posljedicu za itav rod.180 Promjena vlasnitva u nekim je sluajevima utjecala
na promjene u gradskom prostoru, ruenja i nove izgradnje ili promjenu funkcije.
Trogirska politika situacija bila je vrlo dinamina u 14. stoljeu, a prilike se se esto mijenjale, to je utjecalo na este promjene u vlasnitvu nad nekretninama suprostavljenih stranaka.
Tako su, nakon to je Matej Zori Cega bio izabran za gradskoga kneza, pristalice
probribirske stranke pobjegli iz grada, a imovina im je bila konfiscirana.181 S druge
strane, kad je kad je Matej istjeran iz grada 1318. vraanje posjeda nekadanjim politikim protivnicima, u novim je okolnostima bio prvi zadatak, jer su oni promjenom politikih okolnosti postali lojalni graani s pravom na posjed.182 To se obavljalo na raun komunalnog posjeda odnosno na raun posjednika protivne (Matejeve)
stranke, kojima se konfisciraju imanja.183 Dolaskom Venecije na vlast 1322. pokuava
se stabilizirati posjedovno stanje u gradu, prvenstveno zbog zadravanja kontrole.
lanovi vijea koji su prihvatili mletaku upravu, tzv. nutarnji, bili su lanovi rodova Casotti, Chiudi, Lucio, Ursus i Vitturi, a nekadanje mletake pristalice traile
su povrat posjeda koji su im bili oduzeti 1318. godine.184
Ipak, neki su patricijski rodovi u Trogiru kontinuirano zadrali svoj posjed od 13.
stoljea nadalje. Primjerice, rod Ursus spominje se blizu gradskog zida i samostana
Sv. Ivana Krstitelja tijekom 13. i 14. stoljea. U jednoj parnici spominju se kue u kojima obitelj Ursus ivi nesmetano vie od etrdeset godina.185 Prema dokumentima
iz 1335. mogu se locirati kue rodova Cega i Casotti blizu trga, na istom mjestu kao
i 1306., dakle prije nestabilnog razdoblja i konfiskacija nekretnina. Posjedovno-politika ravnotea fiksira se zatvaranjem vijea 1340. godine.186
Bez obzira na pokuaj Venecije da stabilizira stanje u komuni, u Trogiru su i pedesetih godina postojale dvije suprostavljene politike stranke promletaka i prokraljeva.187 Josip Cega bio je glavni organizator udara protiv Venecije, a pripadnici
Zdenka JANEKOVI-RMER, Rodbinski odnosi u dalmatinskom drutvu 13. i 14. stoljea, Historijski zbornik, 1992., 179.-194., 183.
181
Notae Johanis Lucii, ured., Franjo RAKI, Starine JAZU, knj. XIII, 1881., 211.-268., 226., 229. CD, sv.
VIII., 404. O prodaji imanja u Trogiru; Arhiv HAZU u Zagrebu, Ostavtina Lui: Lucius, XX-12/I-XXIV, 24
svezaka, ured. Miho BARADA, knj. 1, f . 30-31.
182
Sauvan je dokument prema kojem je 15. travnja 1318. Danijel Jakovljev traio od komune da mu
se vrate oduzeta imanja, te da se na komunalni raun izgradi njegova velika kua sa stanovima, koja
je bila do temelja poruena po Matejevoj naredbi. Danijel je zahtijevao da se kua izgradi onakva kua
kakva je bila prije ruenja.Komuna je povratnicima nadoknaivala tetu, iako su se neki morali odrei
te nadoknade; Ostavtina Lucius, knj. 1, f . 60-64 (1320).
183
CD, sv. VIII., 499.-500. LUCI, Povijesna, 386.-387.
184
KLAI, Povijest, 238., 249; LJUBI, Listine, sv. I., 341. Ostavtina Lucius, knj. 2, f . 84-89.; knj. 3., f.
1.-37.
185
Dodatak br. 94.
186
LUCI, Povijesna, 522.-523..; CD, sv. X., 551., 554.
187
Dane GRUBER, Borba Ludovika I. s Mlecima za Dalmaciju (1348-1358), Rad JAZU, knj. 152, 1903.,
32.-161., 83.
180
122
promletake stranke organizirali su uz mletaku pomo pobunu protiv njega i ostalih kraljevih pristalica.188 Trogirski su puani 5. prosinca 1357. provalili u kue roda
Cega i drugih patricija (etrnaest objekata u gradu) te ih opljakali i spalili, nakon
ega su preuzeli vlast u gradu. Tijekom ruenja kua 1357. stradala je i kula Cega,
koja se nalazila kraj samostana Sv. Nikole.189 Komuna je 30. sijenja 1378. sklopila
ugovor sa Stjepanom Cegom, hvarskim biskupom, o ponovnoj izgradnji te kule.190
Godine 1387., kada se Sigismund okrunio za ugarskoga kralja, ponovno je izbila pobuna protiv Josipa Cege te je ubijeno nekoliko njegovih pristaa. Cega je pobjegao
iz grada, kao i neki drugi patriciji i puani, a imanja su im bila konfiscirana.191 Sauvani su zapisnici od 8. oujka 1388. s popisom konfisciranih imanja. Spominju se
kue onih koji su pobjegli iz Trogira (domorum illorum qui di Tragurio fugierunt).192
Meu oduzetim posjedima Josipa Cege zabiljeene su tri kue, od kojih jedna s etiri duana (niti jedna nije locirana). Potomcima pokojnog Stjepana Dujmova Cege
oduzete su dvije kue. U jednoj od njih stanovala majka Stjepana, a u drugoj njegovi potomci.193 Godine 1388. oduzeta je kua roda Casotti domus Casoti in platea,
zajedno s dva duana, te nekoliko drugih nekretnina u gradu.194 Godine 1395. Sigismund je odredio pomirenje suprostavljenih politikih grupa te povratak oduzetih
imanja.195 Prilikom pomirbe u Trogiru nalazimo kralju lojalne Cege (ukljuujui i
Josipa Cegu) te pripadnike rodova Casotti, Cippico i Mikovi. U protivnoj stranci
bili su lanovi rodova Andreis, Buffalis, Domii, Quarco, Sobota, Vitturi i Bivce.196
Vjeko OMAI, Topografija katelanskog polja, Split, 1978.; LUCIUS, Memorie, 269.
Sauvane su odredbe vijea iz 1381. (Provisiones consilij super guerram); Ostavtina Lucius, knj. VII, f.
10-17 (Die 13. Julij 1381. Captum quod turris supra ripam maris olim Stephani Pharensis episcopi nunc comunis
destruatur usque ad fundamentum, et de novo reedificetur in altum quantum expedit).
190
LUCI, Povijesna, 983.-985.; Vanja KOVAI, Porta Dominica i crkva sv. Dujma u Trogiru, Prilozi
povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 1994., 51.-69., 53.-54. Kraljev dolazak u grad uguio je unutranje
nemire: Svi sudionici u pljaki kua trebali su nadoknaditi poinjenu tetu, a njihova su dobra bila
zaplijenjena.
191
Ostavtina Lucius, knj. 8, f . 73; KLAI, Povijest, 337.
192
DAZd, AT, LXXI/1, ff . 9-9v.
193
Meu izbjeglicama bili su i predstavnici roda Casotti koji je bio u dobrim odnosima i s Ludovikom.
194
Takoer im je bila oduzeta kua koju je bio iznajmio Desa Lucio (a duan u toj kui iznajmljivao je
Andrija Teodorov). Casottijevima su bila oduzeta i dva vrta (zardinus), jedan u gradu i jedan u Prigrau, oba u zakupu. Konfiscira se i kua pogubljenog Augustina Casottija, u kojoj je on nekad stanovao,
i dva duana u prizemlju, koja su bila u posjedu drugog vlasnika; Arhiv HAZU, Ostavtina, knj. 8, f.
73. U oporuci biskupa Nikole Casottija od 21. prosinca 1370. zabiljeen je velik broj nekretnina koje
su on i drugi pripadnici roda Casotti posjedovali u gradu. Augustinu Casottiju ostavio je novu palau
s loom i kaminom, koja se nalazila blizu drugih kua u njegovu vlasnitvu. Svojoj neakinji ostavio
je kuu do spomenute nove palae, zajedno s konobom u prizemlju, velikom prostorijom i kuhinjom.
Svojoj sestri biskup je ostavio neke kue s okunicama u gradu (te nisu locirane). Jurju, sinu Paka
Mangodia, ostavio je duan blizu glavnoga trga. Konano, buduem je biskupu ostavio neki namjetaj
i dva kreveta u biskupskoj palai - jedan u sobi kraj oltara (in camera iuxta altare), a drugi u prostoriji
kule (camera turris); Ostavtina Lucius, knj. 13; KARBI LADI, TO, 161.-254.
195
Ostavtina Lucius, knj. 8, f . 24; LUCI, Povijesna, 782.-784.
196
CD, sv. VIII., 4.-5.; ANDREIS, Trogirski, 19.-20.
188
189
123
Zbivanja u gradu tijekom cijelog 14. stoljea povezana su s vanjskim animozitetima

Venecije i ugarskih vladara. Kralj odnosno Venecija u 14. stoljeu posredno su utjecali na razvoj gradskih prostora, ponajvie na izgradnju fortifikacija. Unutranja zbivanja meusobni sukobi ili obiteljske veze dogaaji su koji su neposredno utjecali na oblikovanje grada i posjednitvo nad njegovim prostorima.
Raspored patricijskih rodova u gradu

Podjela na dvije suprostavljene stranke u 14. stoljeu mogla se oitovati i u rasporedu patricijskih posjeda unutar grada. Ako pogledamo raspored nutarnjih u
gradu (obitelji Cega, Vitturi, Lucio, Casotti, Kazarica), njihove posjede nalazimo u
istonom i jugoistonom dijelu jezgre. Za razliku, posjede vanjskih (obitelji Andreis,
Buffalis, Cippico) pratimo na zapadnom i sjeverozapadnom dijelu jezgre. Je li do takve podjele prostora dolo sluajno, teko je rei. Sigurno je da su susjedske veze bile
temeljne u ouvanju stabilnosti dijela grada. Prilike u 14. stoljeu mogle su biti jedan od imbenika prema kojem su se nekretnine u gradu kupovale blie politikim
istomiljenicima. Ipak, ova podjela unutar gradskog prostora, a pogotovo obrambeni sustav u gradu, nisu bili tako evidentni kao primjerice u Genovi. Tamo su odreeni klanovi dominirali u pojedinim etvrtima i provodili autoritet i zatitu nad stanovnitvom etvrti.197
Neki su patricijski rodovi u Trogiru kontinuirano zadrali svoj posjed. Primjerice,
rod Ursus spominje se i dalje blizu gradskog zida i samostana Sv. Ivana Krstitelja i u
14. stoljeu. U jednoj parnici spominju se kue u kojima obitelj Ursus ivi nesmetano vie od etrdeset godina.198 Pojavljuju se i nove grane pojednih obitelji. U 14.
stoljeu jedna grana roda Lucio, koja je potekla od Dmine Lukina (zvana de Dmine), imala je kue preko puta crkve Sv. Stjepana u ulici koja je vodila prema Sv. Petru. Madirazza spominje da su de Dmine imali patronat nad Sv. Stjepanom.199 Do
danas je sauvana gotika kua koja je pripadala ovoj obitelji a nalazila se tono nasuprot crkve.200
Prema dokumentima iz 1335. mogu se locirati kue rodova Cega i Casotti blizu
trga,201 na istom mjestu kao i 1306., dakle prije nestabilnog razdoblja i konfiskacija
nekretnina (ove su obitelji pripadale nutarnjima). Promjena vrhovnitva 1322. u
svakom je sluaju pomogla materijalnom i politikom usponu mletakih pristalica
(meu kojima je bio i rod Vitturi). Ipak, odnosi patricijskih rodova s komunalnim
vlastima nisu bili posve jednostavni. Spomenuli smo sluaj Danijela Vitturija kojemu je nakon ruenja kue 1318. komuna morala nadoknaditi poinjenu tetu. Danijel je, meutim, bio brat biskupa Lampredija Vitturija, koji je s komunom bio u sukobu. Tako jo 1333. komuna nije bila nakonadila tetu Danijelu. Razlog to je ovaj
Vitturi ostao bez svojeg prava moda su i dudeve odredbe donesene nakon 1322. o
BENYOVSKY, Politiki, 44-51.
TS, 284.
199
Frane MADIRAZZA, Il Re dArmi di Tra, Smotra Dalmatinska, BR. 71.-74., 1900., 71.-90.
200
Igor FISKOVI, Gotika, 1043.
201
DAZd, AT LXVI/2, f . 3, 12v, 15v.
197
198
124
zatiti imanja Mateja Zoria. Danijel je 1334. uloio albu dudu kojom je traio da
mu se isplati 1670 libara,202 a dud je konano odredio komuni da u roku etiri mjeseca isplati ovu tetu.
Nekretnine patricijskih rodova

Meu sauvanim dokumentima 225 zapisa biljei nekretnine pripadnika patricijskih rodova na prostoru grada te 9 na prostoru Prigraa.
Nekretnine pripadnika patricijskog roda Andreis spominju se ve na poetku stoljea, 1302. godine, u dokumentima o sporu oko naslijea dobara Drimira Vitturija,
s kojima su graniila. Rije je posjedu brae Gavinje i imuna, sinova kneza Marina.203 Dio njihovih dobara bio je zaplijenjen 1320. godine, prema odredbi koju donosi Lui: che per pacifico stato della Citt tutte le torri di Simon, e Gausigna figlioli
de Marin dAmblasio restino per sempre nel Commune.204 Vjerojatno su im dobra naknadno vraena, jer je godine 1336. kao mjesto sklapanja jednog ugovora zabiljeeno actum Tragurii ad ripam maris prope turrim heredum Simonis.205 Pretpostavljamo
da je rije o imunu iz roda Andreis zato to su sve kule u srednjovjekovnom Trogiru, izuzev dviju kula u vlasnitvu crkve, bile u posjedu pripadnika patricijskih rodova,206 a jedina osoba tog imena meu njima, koja 1336. godine vie nije iva, jest imun Andreis.207 U zapadnom dijelu grada, u ulici koja od crkve Sv. Petra vodi prema
jugu, nalazi se palaa Andries. Na njezinu proelju sauvao se romaniki portal i u
njegovoj luneti grb roda.208 Na nekoliko kua u istom bloku takoer se nalaze grbovi roda Andreis.209 Pretpostavljamo da su se i spomenute kule nalazile u tom bloku,
kao i kua Blaa Lukina, praunuka Dese, brata kneza Marina,210 te kua Zore Amblaeva, Lukina brata.211 Kue u bloku, u vlasnitvu brae Blaa i Nikole, sinova Andrije takoer praunuka kneza Marina Andreisa zabiljeene su i na samom kraju
stoljea, 1392. godine, prilikom konfiskacije.212
LJUBI, Listine, sv. I., 426.-427.
204
Dodatak: br. 86.
205
Dodatak: br. 156.
206
207
Dodatak: br. 32.
208
FISKOVI,Romanike , 143.
209
Cvito FISKOVI, Kua povjesnika Pavla Andreisa u Trogiru, Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, VII.,
1969., 215.
210
Dodatak: br. 244. Vjerojatno je u njoj sastavio i kodicil svoje oporuke (Dodatak: br. 246.). Godine
1348. kupio je totam canipam, koja se nalazila iuxta viam comunis a duobus lateribus te u susjedstvu pripadnika roda Palmota (Dodatak: br. 2560.).
211
Kua se navodi vie puta kao mjesto sklapanja ugovora (Dodatak: br. 162., 165., 177., 184.). Godine
1348. spominje se kua njegove udovice Vlade (Dodatak: br. 265.).
212
LUCI, Povijesna, 781.-782. Kua Nikole Marinova zabiljeena je 1340. godine (Dodatak: br. 190.) te
1369., nakon njegove smrti (Dodatak: br. 310.). Kua njegovog brata Gavinje Marinova spominje se
1362. godine u susjedstvu Dujma, sina Blaa Marinova, brata spomenutih Gavinje i Nikole (Dodatak:
br. 289.). Kao mjesto sklapanja ugovora zabiljeena je i kua Blaa, sina njihovog brata Ivana Marinovog (Dodatak: br. 294.).
202
203
125
Tada su konfiscirana i dobra njihovom susjedu Nikoli iz roda Sobota.213 Pretpostavljamo da su sredinom stoljea pripadnici roda Sobota kupili od pripadnika roda
Andreis kue koje s june strane zatvaraju blok.214 Te su kue, kako donosi Lui,
sredinom stoljea i preuredili.215 Kue koje su 1392. godine Nikoli Soboti bile konfiscirane vjerojatno su mu uskoro i vraene,216 jer je jedna od tih kua koja se nalazila u jugozapadnom dijelu grada, priljubljena uz gradske zidine, 1397. godine donirana bratovtini Sv. Duha koja ju je preuredila u crkvu.217
Poetkom stoljea u susjedstvu pripadnika roda Andreis nalazile su se nekretnine
nasljednika Drimira, rodonaelnika roda Vitturi. Meu dokumentima spora kojeg je Diambra, udovica Drimirova sina Totile, vodila sa svojim neakom Grgurom Salingverinim, spominje se una turris cum coquina et cum suis pertinentiis posita iuxta Portam Ciuitatis et iuxta palatia Domaldi de Zadulinis.218 ini se da je kula
nakon spora pripala Grguru, jer se meu reformacijama Statuta nalazi odredba: da
se uginule ivotinje odsada ubudue moraju prodavati s druge strane kule Grgura
Salingverina.219 Grgurov sin Salingvera i ki Desaa, udana za Ivana iz roda Ploa,
nisu imali nasljednika. Sauvana je Desaina oporuka u kojoj vei dio svoje imovine ostavlja crkvi, gdje se izmeu ostalog spominje i medietas unius sue turris posite in Tragurio iuxta Metheum Querchi [Quarco] et murum communis et alia latera et
vendatur per comissarie infrascriptos et de pecunia habita de illa medietate dicti infrascripti comissarii faciant fieri unam crucem lineam in similitudine crucis sancti Iohannis Baptiste et illa crus (!) ponatur in ecclesia sancti Laurencii.220 Nije poznato tko je
kupio spomenutu polovicu kule. Prema pisanju Luia ta je kula dola u posjed njegove obitelji.221 Ona je u 14. stoljeu bila uklopljena u gradske zidine, a danas se njezini ostaci vide u jugozapadnom dijelu Palae Lui.222
Osim kule i druga su dobra nasljednika Drimira Vitturija, kako smo ve spomenuli,
graniila s pripadnicima roda Andreis. Rije je o tribus paratineis u vlasnitvu Bune/
Dobre, udovice Diambrina i Totilina sina Jakova Vitturija, koje su graniile s nekret-
LUCI, Povijesna, 781.-782. O istom: ANDREIS, Povijest, 127.-128.

Kua na kat. est. br. 756. Ivo BABI, Kulturna i umjetnika batina Trogira, ANDREIS, Povijest
grada Trogira, II.,119., biljeka 17. Izmeu ova dva roda u u 13. i 14. stoljeu nije bilo enidbenih veza po
kojima bi te kue mirazom dole u vlasnitvo roda Sobota.
215
216
U njegovu vlasnitvu spominje se i konoba (Dodatak: br. 410.). Iz njegovu su duana bile opljakane
tkanine splitskog patricija Dujma Teodozijeva Albertija (Dodatak: br. 490. i 491.). Nikolinoj eni Margariti je njezin stric biskup Nikola Casotti oporuno ostavio nekoliko kua (Dodatak: br. 385.).
217
... concedatur fraternitati sancti spiritus ut possit eleuare celiam S. spiritus de gratia speciali, Franjo RAKI,
Notae Johannis Lucii, Starine JAZU, knjiga XIII., Zagreb, 1881., 252.
218
Dodatak: br. 3.
219
Dodatak: br. 239. Kao mjesto ugovora 1348. godine zabiljeeno je iuxta scalas habitationis Gregorii
Salinvere;Dodatak: br. 276. Dokumenti spominju i kuu Grgurovih roditelja, Salingvere i Desae, djevojaki iz roda Hvalot;Dodatak: br. 4. i 5.
220
Dodatak: br. 527.
221
LUCI, Povijesna, 985.-987.
222
Cvito FISKOVI, Luieva rodna kua, Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije posveen
I.Luciusu-Luiu povodom 300-godinjice djela De Regno Dalmatiae et Croatiae, Zagreb 1969., 46., 50.-55.
213
214
126
ninama brae Gavinje i imuna, sinova kneza Marina.223 Jakovljev i Bunin sin Danijel sporio se 1334. godine s komunom radi povrata konfisciranih dobara. Meu
nekretninama navodi se una paratinea posita in civitate Traguriensi iuxta paratineas Marini Andree.224 Marinov otac Andrija bio je brat imuna i Gavinje. Pretpostavljamo stoga da je Danijel od oca naslijedio paratinee koje su se nalazile uz dobra nasljednika kneza Marina Andreisa. Nije, meutim, mogue tonije odrediti gdje su se
spomenute paratinee nalazile. Isto vrijedi i za nekretnine Danijelovih sinova Jakova
i Mihoja,225 Danijelove sestre Stane,226 te unuka Danijelova brata Petra,227 zabiljeene
meu sauvanim dokumentima.
Godine 1329. spominje se jo jedna kula u sklopu gradskih zidina, ali nije mogue
precizinije odrediti na koju kulu se taj dokument odnosi. Zabiljeena je meu nekreninama oko kojih su se sporili Barte Silvestrov [Ursus] i Mira, udovica Martincija Jurjeva [Hvalimir]. Mira je na njih pologala pravo jer je majka njezina mua, Agapa, bila sestra Bartina oca. Kula se opisuje rijeima vna turris posita Tragurii iuxta
murum ciuitatis, jn qua ipsa cum suis heredibus habitat,228 a nakon spora ostala je u
Mirinu vlasnitvu.229 Mira i Martincij nisu imali djece,230 a nije sauvana ni Mirina oporuka. Stoga nije jasno na koga se odnosi zapis cum suis heredibus s kojima je
Mira za svog ivota stanovala u kuli, odnosno tko je postao vlasnikom kule nakon
njezine smrti.
Najvie podataka sauvalo se o kuli koja se danas naziva kulom Sv. Nikole. Lui donosi nekoliko dokumenata iz godina 1378.1381., koje je ondanji vlasnik, hvarski
biskup Stjepan Cega sklopio s komunom zbog popravka te kule koja je imala vanu
ulogu u obrani grada.231 Kula je naposljetku pripala komuni. Bila je sruena do temelja i ponovno izgraena232 te i danas stoji uz potez sauvnih srednjovjekovnih zidina.233 Bila je dio veeg stambenog sklopa, takoer u vlasnitvu biskupa Stjepana,
koji je obuhvaao privatno dvorite i kue koje su ga zatvarale.234
Dodatak: br. 98. Godine 1340. kao mjesto sklapanja ugovora navodi se in via publica iuxta paratineam
Danieli Jacobi (Dodatak: br. 191.). Njegove nekretnine spominju se i 1369. godine (Dodatak: br. 330.).
225
Dodatak: br. 231.
226
Dodatak: br. 15.
227
Spominju se nekretnine etvorice Petrovih unuka, sinova Mihaa: Lompre in canipa Lompre Micacii
(Dodatak: br. 418.), in domo habitationis infrascripti Lompre (Dodatak: br. 463.), Petra actum in (cass: cancelaria comunis) statione Petri (Dodatak: br. 334.) te in statione quam tenet Petrus Michacii (Dodatak: br. 319.),
Luke pamenta duo cum tecto existencia supra canipam ipsius ser Luchxe pro uxore positam in civitate Tragurii
iuxta rem dicti ser Luchxe pro uxore (Dodatak: br. 450.) i Nikole (Dodatak: br. 335.).
228
Dodatak: br. 94.
229
Nekretnine u posjedu pripadnika roda Hvalimir spominju se samo u ovom sporu.
230
ANDREIS, Trogirski, 143.
231
LUCI, Povijesna, 983.-985. Dokument od 19. 4. 1380. tiskan je i u CD, XVI., br. 77., 83.-84., donijeli smo
ga pod brojem 429. Dokumenti dijelove kojih citira u svom djelu sauvani su cjeloviti u njegovoj Ostavtini: Dodatak: br. 422. i 430. Dokument iz 1378. godine sauvan je i u DAZ pod signaturom I/6., f. 41v.
232
233
FISKOVI, Romanike, 176., kua br. 65., sl. 25
234
LUCI, Povijesna, 984.; Godine 1380. biskup nije stanovao u tom sklopu ve in domo heredum Sil.. et habitationis Farensii et Bractensii Episcopi (Dodatak: br. 435.). Moda da su radovi, koji su se odvijali na kuli, bili tome
uzrok.
223
224
127
Rod Cega bio je jedan od najbrojnijih i najbogatijih rodova u Trogiru, o emu svjedoi vie od pedeset sauvanih dokumenata koji biljee njihove posjede in civitate
Tragurii.235 Pojedini pripadnici roda posjedovali su i po nekoliko kua, kako je vidiDesa Cegin imao je tri sina: Dujma, Petroa i Jurja. Od Jurja, rodonaelnika grane Cega Zori, spominje se
curia domus heredum Dobre Sori, njegove keri Dobre (Dodatak: br. 117.). Zabiljeena je, nadalje, kua Petroeva
sina Formina (Dodatak: br. 122.), te supruga Forminove keri Goje Nikole Matina (Dodatak: br. 121. i 139.).
Dujmovo je potomstvo brojno. On je takoer imao tri sina: Desu, Petra i Stjepana. Godine 1328. spominje
se kua Desina sina Mengacija (Dodatak: br. 93.). Petar Dujmov od Barte Silvestrova iz roda Ursus kupio je
vnum casamentum () iuxta murum ciuitatis, kojeg je naslijedio njegov sin Ivan (Dodatak: br. 94.). Moda da je
to ista kua u kojoj je stanovao Ivanov sin Ludovik, a koja se nalazila retro ecclesiam sancti Laurentii (Dodatak:
br. 406.). Ludovikova kua spominje se i 1367. godine (Dodatak: br. 301.). Stjepan je imao pet sinova: Ivana,
kanonika, ije se nekretnine ne spominju, te Dujma, Petraku, Mihovila i Josipa. Godine 1335. zabiljeeno je
prope domum heredum Stephani Duymi (Dodatak: br. 138.). Kua i vrt njegovih nasljednika nalaze se i na popisu
konfisciranih dobara 1388. godine (Dodatak: br. 480.). Kua Dujma Stjepanova spominje se u dokumentu
kojim on potvruje dobra koja je primio u miraz od svoje ene Velislave (Dodatak: br. 114. vidi i 232.). Imao
je i duan koji je davao u najam (Dodatak: br. 275.). U spomenutom braku rodila su se tri sina: Petar, Stjepan
i Radoslav. Dokumenti ne spominju nekretnine u Radoslavovu vlasnitvu. Godine 1320. Vractin murarius ()
debeat facere vnam fenestram in statione Stepi Duimy (Dodatak: br. 78.). Godine 1369. kupio je kuu od koje je dva
kata odmah dao u najam (Dodatak: br. 317. i 318.). Petar Dujmov 1369. godine davao je u najam jednu svoju
kuu (Dodatak: br. 313.). Godine 1386. prodao je neku kuu Nikoli Grgurovu iz roda Bivce (Dodatak: br.
439.). Ugovor je sklopljen u kui u kojoj je stanovao (Dodatak: br. 438.). Meu konfisciranim dobrima 1388.
godine navedena je paratinea heredum Petri Duimi, potom domus dictorum heredum te domus ipsorum heredum
quam habitat uxor condam dicti Petri (Dodatak: br. 475.). Kua u kojoj su stanovali njegovi nasljednici spominje
se u jo jednom dokumentu (Dodatak: br. 467.). Njegov posjed nalazio se 1371. godine iuxta rem domini episcopi Traguriensis (Dodatak: br. 376.), odnosno uz kue biskupa Nikole Casottija (Dodatak: br. 385.), koje nije
bilo mogue tonije locirati. Spominju se i njegove kue uz kuu Nikole ude iz roda Pecci (Dodatak: br.
376.), te uz kuu Lukana Desinog takoer iz roda Pecci i Orla Ciprijanova iz roda Buble (Dodatak: br. 413.).
Jednu od svojih kua koja se nalazila iuxta rem dicti ser Petri mediante planca prodao je Nikoli Jurjevu (Dodatak:
br. 440.), koji ju je isti dan iznajmio (Dodatak: br. 441.).
Kua Mihovila Stjepanova, brata Dujma, Petrake i Josipa, spominje se godine 1335. (Dodatak: br. 99.) te 1348.
kao kua njegovih nasljednika (Dodatak: br. 257.). Mihovilov sin Stjepan, hvarski i braki biskup, posjedovao
je gore opisani sklop kua s dvoritem i kulom. Stjepanov brat Petar imao je posjed iuxta murum comunis ()
et locum monasterii sancti Iohanis Batiste (Dodatak: br. 311.). Budui da se locus monasterii sancti Iohanis Batiste nije
nuno morao nalaziti uz taj samostan, ne moe se tonije locirati mjesto uz gradske zidine gdje su se nalazile
Petrove nekretnine. Dokumenti ne spominju nekretnine Dujma, Stjepanova i Petrova brata, ve tek njegova
sina Ivana. Meu dobrima koja su mu zaplijenjena nabrojene su domus Ivan Duimi quam habitat ipse Ivan, te jo
tri kue i casamenta (Dodatak: br. 477.).
Duan Petrake Stjepanova, brata Dujma, Mihovila i Josipa, spominje se vie puta kao mjesto sklapanja ugovora (1335. Dodatak: br. 107., 1339. br. 180., 1340. br. 193., 1341. br. 216.). Godine 1335. Petraka je posjedovao
kuu zajedno s bratom Josipom (Dodatak: br. 108.). Ta je kua ranije pripadala Jaki Nikolinom, patriciju
ije rodoslovlje, prema sauvanim podacima, nije bilo mogue rekonstruirati. (ANDREIS, Trogirski, 7).
U njegovu posjedu bila je i curia domus (Dodatak: br. 262.) iz koje su stube vodile i u kuu u kojoj nije sam
stanovao (Dodatak: br. 269.). Spominje se i njegov posjed uz posjed Koe Tussaninia (Dodatak: br. 197.).
Godine 1335. triput se spominje i kua Josipa Stjepanova qua fuit Cipriani Bosanni (Dodatak: br. 127., 129.,
134.). Nije jasno je li to ista kua koja se slijedee godine navodi kao in domo Iosephi Stephani (Dodatak: br.
152.). Josipov duan navodi se vie puta kao mjesto sklapanja ugovora (Dodatak: br. 110., 132., 150., 522.).
Josipov sin Petar imao je spomenute dvije kue retro ecclesiam sancti Laurentii, od kojih je jednu prodao (Dodatak: br. 406.), te posjed iuxta rem ecclesie Sancti Stephani (Dodatak: br. 465.). Godine 1362. spominje se i curia
domus habitationis Petri Ioseph (Dodatak: br. 281.). Prilikom zapljene dobara zapisana je i domus heredum Petri
Iosip cum VI stationibus (Dodatak: br. 483.). Moda se jedan od tih duana spominje i ranije (Dodatak: br. 397.).
Godine 1392. zabiljeena je i kua njegova sina Mate (Dodatak: br. 489.). Spomenuti popis konfisciranih dobara biljei i nekretnine Josipovog sina Cige, Petrova brata. Popisane su tri kue, od kojih su dvije imale dva
odnosno tri duana u prizemlju (Dodatak: br. 482.). Sauvana je i oporuka Cigine keri Katarine, udovice
Zancija Lukanova iz roda Pecci (Dodatak: br. 381.). Oporuku je dala sastaviti u kui pokojnog supruga, to
je i jedina nekretnina koja se poimenice spominje u oporuci.
235
128
ljivo iz popisa konfisciranih dobara iz 1388. godine, u kojem su nabrojane nekretnine Ivana Dujmova, Petra Dujmova, te brae Cege i Petra Josipova.236 Meu nekretnina tog roda moe se tonije locirati samo kua Ludovika Ivanova237 i dvije kue
Petra Josipova (od kojih je jednu prodao), koje su se nalazile retro ecclesiam sancti
Laurentii.238
U neposrednom susjedstvu, takoer retro ecclesiam Sancti Laurentii, Danijel Jakovljev Vitturi posjedovao je unam domum lapideam.239 Izmeu spomenutih kua pripadnika roda Cege i samostana Sv. Ivana Krstitelja nalazila se domus heredes Siluestri
Baronis,240 odnosno kua nasljednika njegova sina, Barona Silvestrova [Mazzarello].241 Stambeni dio kue iuxta murum cimiterij seu domorum monasterij sancti Johannis posjedovao je i Barte Silvestrov [Ursus].242 Iz istog dokumenta doznajemo
da se Bartin dio kue nalazio iuxta domum et supra canipam heredum Jacobi Vetichi
[Vitko]. Moda se u blizini nalazio i vnum casamentum () iuxta murum ciuitatis
kojeg je Barte jo u 13. stoljeu prodao Petru Dujmova iz roda Cega, a za kojeg se u
istom dokumentu navodi da u njemu stanuju nasljednici Petrova sina Ivana Cege.243
Uz domum monasterii sancti Iohannis Batiste spominje se i kua Vitka Nikolina iz
roda Chiudi, ogranka Staro.244
Rod Casotti takoer se odlikuje brojnou nekretnina koje se spominju u sauvanim
dokumentima.245 Meu njima se istie oporuka biskupa Nikole Casottija, iz koje je vidljivo da je posjedovao palau i nekoliko kua koje su zatvarale privatno dvorite.246 Domum cum canipa inferius et camera magna cum coiquina supra cameram poxita iuxta
dictum palatium ostavio je neakinji Beti, keri svoga brata Tome,247 a njezinoj sestri
Dodatak: br. 477., 475., 483., 482.
U dokumentu zabiljeen kao ser Lodeti Zuueti (Dodatak: br. 406.).
238
Dodatak: br. 406.
239
Kua se spominje meu drugim konfisciranim dobrima zbog kojih se 1334. godine sporio s komunom
(Dodatak: br. 98.). Godine 1311. spominje se njegov duan (Dodatak: br. 10.).
Jo dva dokumenta biljee kue retro odnosno post ecclesiam sancti Laurentii, ali vlasnici tih kua nisu bili
pripadnici patricijskih rodova (1341. Dodatak: br. 209. i 1370. Dodatak: br. 358.).
240
Dodatak: br. 406.
241
Dodatak: br. 316. Godine 1335., u diobi dobara izmeu Barona Silvestrova, njegove sestre Grubule, udane
za Josipa Cegu, i Mire, keri njihova brata Mengacija, udane za Grgura Lucia, Baronu su pripale omnes et
singulas massaritias et res mobiles et arneses iz spomenute kue (Dodatak: br. 126.). Posjedovao je i konobu (Dodatak: br. 223.) i kuu (Dodatak: br. 201) koje je davao u najam. Godine 1347. spominje se i duan njegova
neaka Marka Desina Silvestra (Dodatak: br.245.).
242
Pripale su mu nakon spomenutog spora s Mirom, udovicom Martincija Jurjeva iz roda Hvalimir, 1329.
godine (Dodatak: br. 94.). U dokumentima se spominju jo i camarda (Dodatak: br. 49.) i statio (Ibidem et
Dodatak: br. 61.) Bartova sina Ciprijana.
243
Dodatak: br. 94.
244
Dodatak: br. 284. Moda je Vitko tu kuu naslijedio od svog oca te da se moda uz nju nalazilo i dvorite
u njihovu posjedu, zabiljeeno 1335. godine kao curia domus Nicole Iohanis Staretii (Dodatak: br. 106.). Iz roda
Chiudi spominje se jo konoba Mihoja (Dodatak: br. 417.), roaka spomenutog Nikole odnosno Vitka.
245
Nikola sin Kaota, zaetnika roda, imao je etiri sina i pet keri. Kua njegovih nasljednika (iuxta domum
heredum Nicole Casocti) spominje se 1335. godine u blizini kua pripadnika roda Palmota i Ploa (Dodatak: br.
128.). Sauvani dokumenti biljee nekretnine u vlasnitvu njegovih sinova Kaota i Donata, te keri Bitkule,
udane za Vincenta Ampleuzeva, i njezine sestre, ije ime nije sauvano, koja je bila supruga Zancija Azzelinija.
Nikolin sin bio je i uveni zagrebaki biskup bl. Augustin. Kua Donata Nikolina spominje se nakon njegove
smrti 1341. godine: iuxta heredum Donati Nicolai (Dodatak: br. 214.). Njegov sin bio je trogirski biskup Nikola.
246
Dodatak: br. 385.
247
Jedan dokument biljei i duan spomenutog Tome (Dodatak: br. 181.).
236
237
129
Margareti, eni Nikole Jakova iz roda Sobota, ostale kue koje su zatvarale to dvorite, dok je palacium suum nouum cum logia et camino ostavio Augustinu, svom roaku,
sinu oeva brata Kaota.248 Taj sklop ne moe se tonije locirati.
I Augustin Casotti bio je meu onima ija su dobra 1388. godine zaplijenjena. Popis
navodi domus heredum Augustini Casoti quam habitabat ipse Augustinus, () domus
Casoti pro uxore in platea quam habitabat cum duabus stationibus.249 Na gradskom trgu
kuu je imala i sestra Donata i Kaota, udana za Nikolu iz roda Azzelini, u prizemlju
koje je bio duan u posjedu biskupa Nikole Casottija.250 U susjednoj je kui stanovala i njihova sestra Bitkula, kako navodi u svojoj oporuci domum in qua habitat sitam
iuxta Nicolam Aelini.251 Bitkulinu kuu u susjedstvu kue Nikole Azzelinija spominje
i dokument iz 1369. godine.252 Bitkula je bila udana za Vincenta Ampleuzeva, patricija iji rod nije bilo mogue rekonstruirati.253 Nisu imali djece pa 1371. godine Bitkula, ve udovica, oporuno odreuje quod redditus et prouentus posessionum (!) et bonorum stabilium dicte testatricis vendantur ad incantum (...) et denarii ipsorum reditum et
prouentum dentur et distribuantur per suum commissarium pro laborerio ecclesie ordinis predicatorum loci Traguriensis.254 Da su sredstva koja su pripadnici tog roda ostavili dominikancima bila znatna, govore i likovi blaenog Augustina Casottija i njegove
sestre Bitkule ovjekovjeeni na luneti portala dominikanske crkve.255
Na glavnom gradskom trgu kuu i duan imali su i pripadnici plemikog roda Valle
iz Venecije,256 tonije imun257 i sin njegovog neaka Donata, Fantin.258 Kua koju je
Fantin posjedovao na trgu bila je jedna od tri kue koje su mu zaplijenjene 1388.
Kua Donatova brata Kaota zabiljeena je u sudskim raspravama, iz kojih doznajemo i za andronu koja
se nalazila uz kuu (Dodatak: br. 30., vidi i 67.). Karatina, udovica Kaotova sina Donata, svojoj je keri u
miraz dala casamentum cum camera (Dodatak: br. 290.). Augustin Nikolin, Kaotov unuk, prodao je jednu
kuu koja je 1369. godine dola u posjed roda Pecci (Dodatak: br. 328.).
249
Zapisana je jo jedna kua te zardinum u gradu i burgu (Dodatak: br. 478.). Godine 1369. Augustin je
kupio unam paratineam circumcirca muratam cum omnia dicte paratinee () possite Tragurii iuxta murum comunis
(Dodatak: br. 311.), a 1377. vodio je spor oko kue koja se nalazila u susjedstvu roda Palmota (Dodatak: br.
407.). Godine 1386. spominje se duan njegova sina Kaota (Dodatak: br. 452.).
250
Dodatak: br. 385. Od posjeda roda Azzelini spominje se 1347. godine kua Nikolice i 1312. godine camarda
koja je bila u vlasnitvu njegovog oca Zancija (Dodatak: br. 27.).
251
Dodatak: br. 383., br. 389.
252
Dodatak: br. 339. Kua Bitkule, udovice Vincenta Ampleuzeva, jo se dvaput navodi kao mjesto sklapanja
ugovora (Dodatak: br. 329., 509.). Posjedovala je nekretninu i u burgu (Dodatak: br. 568.).
253
Kua Vincenta Ampleuzeva vie se puta spominje u dokumentima (1355. Dodatak: br. 101., 148., 1340.
godine 200.). Posjedovao je i krmu (Dodatak: br. 38.).
254
Dodatak: br. 383., 389. Dio je ostavila i neacima, a u sluaju da oni ne budu imali nasljednika, reliquit
Agustino Casocti domum cum paratinea. Ibidem.
255
LUCI, Povijesna, 1044. Luneta je djelo Nikole Dente. FISKOVI, Skulpture, 66.-67. Meu dobrima ostalih
osoba ovog roda spominju se kua u kojoj stanuje udovica Augustinova brata Donata (Dodatak: br. 336.),
zatim duan (Dodatak: br. 443.) i kua (Dodatak: br. 456.) Augustinova sina Kaota.
256
Na kui se nalazio grb koji se sastoji od dva polja s jednom ruom u sredini. LUCI, Povijesna , 1110.
Ovaj rod ne pripada trogirskom patricijatu. ANDREIS, Trogirski, 179.
257
Actum Tragurii in plathea comunis prope stationem Symonis de Valle (Dodatak: br. 149., vidi i br. 183., 248.).
Sauvan je i ugovor u kojem kupuje neku kuu (Dodatak: br. 504.).
258
Actum in platea Tragurii ante domum Fantini Donati (Dodatak: br. 468.). I njegov se duan spominje u vezi s pljakom tkanina (Dodatak: br. 490.). U nekoliko se navrata spominje kua i duan nasljednika njegova oca Donata
(Dodatak: br. 286., 300., 328.). Budui da se u sauvanim izvorima kao Donatovo dijete spominje jedino Fantin,
vjerojatno je rije o istim kuama. Godine 1380. spominje se i kua Fantinova sina Donata (Dodatak: br. 433.).
248
130
godine.259 U sauvanim dokumentima 14. stoljea nisu zabiljeeni ostali vlasnici kua na
glavnom gradskom trgu. Zna se samo da su se poetkom stoljea, prilikom proirenja i
ureenja trga, sruile kue koje su se nalazile uz juno proelje katedrale.260 Veina nekretnina koje se spominju u dokumentima kao vlasnitvo pripadnika trogirskih patricijskih
rodova, ne moe se tonije locirati. To su nekretnine u vlasnitvu rodova Bivce,261 Bolliarini,262 Buble,263 Buffalis,264 Castrafocus,265 Cippico,266 Ciprijan,267 Domii,268 Gracia,269 Gru-
Dodatak: br. 474. U popisu zaplijenjenih dobara zabiljeena je i canipa. Moda je to ona konoba nad kojojm je godinu ranije prodao dva kata (Dodatak: br. 448.).
260
261
Od rodonaelnika roda spominje se krma 1320. godine (Dodatak: br. 83.). Nakon njegove smrti jedan
od sinova, arciakon Nikola, sklapa ugovor in domo habitationis heredum Buvci (Dodatak: br. 217.). Drugi sin,
Grgur, posjedovao je vie kua. Jednu od dviju svojih kua, koje su se nalazile jedna uz drugu, dao je u najam
(Dodatak: br. 133.). Ugovor je uskoro otkazan, a istu je kuu prodao osobi koja ju je bila i unajmila (Dodatak:
br. 136.). Njegova kua spominje se dvaput 1339. godine kao mjesto sklapanja ugovora (Dodatak: br. 163.,
164.), a tri godine poslije navode se katovi jo jedne kue koja je bila u njegovu vlasnitvu pamenta Grigorii
Bivci in quibus nunc moratur Luxa Iohanis Lucii [Lucio] (Dodatak: br. 223.). Nakon njegove smrti spominje se
nekretnina njegovih nasljednika (Dodatak: br. 290.) i ardinum (Dodatak: br. 314.). Grgurov sin Nikola 1386.
godine kupio je kuu u susjedstu rodova Cega i Quarco pro pretio et nomine pretii ducatorum quinquaginta quinque auri venetorum (Dodatak: br. 439.). Iste je godine unajmio kuu u susjedstvu roda Domii (Dodatak: br.
442.). Imao je i zemljite u burgu koje je davao u najam (Dodatak: br. 557.).
262
Kua Marka, pripadnika roda Bolliarini, spominje se kao mjesto sastavljanja jedne oporuke (Dodatak: br.
391.). Juraj, sin Markova brata Maroja, u svojoj oporuci supruzi Veseloj ostavlja omnes massaritias que reperietur in domo habitationis dicti testatoris, a sinovima Jurju i Mati te keri Grubi residuum omnium bonorum suorum
tam mobilium quam stabilium (Dodatak: br. 403.). Spomenuti Mate, koji je bio prezbiter, sklopio je 1387. godine
ugovor o zamjeni kojim je doao u posjed itave kue, od koje je prije imao polovicu (Dodatak: br. 466.). Nije
poznato je li spomenutu polovicu kue Mate ranije bio naslijedio od svog oca.
263
Ciprijan iz roda Buble unajmljivao je duan koji se spominje u parnici izmeu Barta Silvestrova iz roda
Ursus i Mire udovice Martincija Jurjevog Hvalimira (Dodatak: br. 94.). Godine 1369. spominje se kua u
kojoj stanuje uvka, udovica Ciprijanova sina Orle (Dodatak: br. 340.). Mogue da se ista kua spominje i
1377. godine u sporu oko nasljedstva (Dodatak: br. 413.).
264
Sauvana je oporuka Franice, supruge Dujma Martinova, sastavljena in domo dicti ser Duymi (Dodatak: br. 379.).
265
Gavinja Petrov iz roda Castrafocus kupio je unam canipam et unum pamentum superius eiusdem domus possite
Tragurii iuxta heredes Iohanis Desse iz roda Gracija (Dodatak: br. 259.). Godine 1348. spominje se njegov posjed
uz posjed roda Snai (Dodatak: br. 272.).
266
Godine 1335. zabiljeena je kua Grgura iz roda Bivce qua fuit Dobrace Cippicchi (Dodatak: br. 136.). Dvije
kue koje su bile u vlasnitvu nasljednika Petra Marinova, Dobraina sina, konfiscirane su 1388. godine
(Dodatak: br. 476.). Isti Petar prodao je 1367. jednu svoju esticu u burgu (Dodatak: br. 568.) Spominje se i
posjed njegova brata iuxta Brtanum Marini pro uxore (Dodatak: br. 253.).
267
U vlasnitvu Ciprijana Marinova odnosno njegove udovice spominje se 1335. godine kua s dvoritem
(Dodatak: br. 141.) i samo kua (Dodatak: br. 120). Godine 1369. spominje se kua nasljednika njihova sina
Nikole (Dodatak: br. 344.).
268
Godine 1314. spominje se kua sinova Dujma Domiia (Dodatak: br. 41.). Jedan od njegovih sinova bio
je Damjan. Dokumenti biljee njegov duan (Dodatak: br. 405.). Njegov sin Desa imao je posjed u blizini
pripadnika roda Andreis (Dodatak: br. 289.). Godine 1386. zabiljeen je i posjed Nikole, sina Ivana, Damjanovog brata (Dodatak: br. 442.).
269
Kua Petra Desina spominje se kao mjesto sastavljanja njegove oporuke (Dodatak: br. 151.). Njegov brat
Ivan posjedovao je duan (Dodatak: br. 66.), kat kue uz kuu Mece Jule iz roda Ploa (Dodatak: br. 172.), a
kupio je domum circumcirca muratam (Dodatak: br. 174.). Godine 1348. spominje se posjed njegovih nasljednika iuxta heredes Iohanis Desse (Dodatak: br. 259.). Pojedinano je zabiljeen i posjed njegova sina Danijela
(Dodatak: br. 322.) te njegova unuka Nikole, sina Danijelova brata Ciprijana (Dodatak: br. 444.).
259
131
bi,270 Guco,271 Guo,272 Hvalot,273 Ivanka,274 Juko,275 Kazarica,276 Kokot,277 Lucio,278

Marko,279 Miri,280 Mikovi,281 Palmota,282 Paka,283 Pecci,284 Petrik,285 Ploa,286 PonaPosjed nasljednika Grubee Krnjoina (Dodatak: br. 507.) te konfiscirani posjed Blaa Grubeina (Dodatak: br. 486.).
271
Martin Francev prodao je kuu Stjepanu Dujmova iz roda Cega (Dodatak: br. 317.). Sauvana je oporuka
Jelice, supruge Mate Franceva, brata spomenutog Martina, (Dodatak: br. 280.), te spomen krme Dese, sina
Franceova brata Vitala (Dodatak: br. 79.).
272
Spominje se krma Gaudija (Dodatak: br. 82.), kua njegova brata Maroja (Dodatak: br. 25.). Zabiljeena
je i kua Marojeva sina Dese 1367. godine (Dodatak: br. 299.). Nije mogue utvrditi je li to ista kua koja se
spominje 1371. godine i u kojoj su katove posjedovali Desini nasljednici (Dodatak: br. 376.). Desin sin Marin
kupio je 1348. godine konobu (Dodatak: br. 274.).
273
Dokumenti spominju i kuu Desae, djevojaki iz roda Hvalot, supruge Salingvere iz roda Vitturi, majke
Grgura (Dodatak: br. 4., 5.).
274
Desa Ivanke kupio je 1329. godine domum cum paratinea (Dodatak: br. 95.). Ivan, sin Desinog brata Jake,
1348. godine je kupio konobu (Dodatak: br. 273.).
275
Dodatak: br. 529.
276
Iz ovog roda spominju se kue Silvestra Valentinova (Dodatak: br. 35.) te vei broj nekretnina koje je
posjedovao Ciprijan, unuk Valentinova brata Cebre (Dodatak: br. 143., 145.).
277
Dodatak: br. 142.
278
Od roda Lucio spominju se kue Franje Valentinova (Dodatak: br. 47., 94.) potomka Petra Lukina, te nekretine potomaka Petrova brata Mate Lukina. Matin sin Luka imao je etiri sina, Matu, Ivana, Grgura i Desu,
te tri keri. Jedna od keri, Frana, i njezin brat Grgur prodali su dominikancima palau u burgu. Ugovor je
bio sklopljen in domo domine Frane Lutii (Dodatak: br. 131., 538.). Dokumenti nadalje biljee curia domorum
Grigorii Lutii in pedem scalarum lapidum (Dodatak: br. 170.), nekretnine u vlasnitvu Matinih sinova Stjepana
(Dodatak: br. 153.), Grgura (Dodatak: br. 523., 201.) i Petra (Dodatak: br. 298.), te katove kue u kojoj je
stanovao Ivanov sin Luka, a koji su bili u posjedu Grgura iz roda Bivce (Dodatak: br. 223.).
279
Oporuka Ivana pokojnog Dese (Dodatak: br. 373.).
280
Spominju se dobra Mire Dobromiriva (Dodatak: br. 85.), njegova sina Mavra (Dodatak: br. 432.) te Mavrovih sinova Mire (Dodatak: br. 446.) i Petra (Dodatak: br. 451.).
281
Spominje se kua Marka Jurjeva (Dodatak: br. 144., 145.). Godine 1348. kupio je dva kata neke kue (Dodatak: br. 267.), a uskoro i konobu koja se nalazila pod katovima kue u njegovom vlasnitvu te u susjedstvu
kue koju je takoer posjedovao (Dodatak: br. 271.). U Markovoj su kui 1362. godine njegovi sinovi Zore
i Toma, uz suglasnost oca i majke, podijelili dobra. Zore je dobio dvije kue koje su se nalazile u susjedstvu
rodova Andreis i Domii (Dodatak: br. 288., 289.). U kui spomenutog Tome 1372. godine njegova majka
Stanica i njegova prva ena Paica dale su sastaviti svoje oporuke (Dodatak: br. 392., 380.).
282
Godine 1312. spominje se kua Dese Palmote (Dodatak: br. 26.). Vjerojatno se na istu kuu odnosi i actum
iz 1342. godine u kojem se navodi in domo habitationis heredum Desse Palmote (Dodatak: br. 222.) te zapis o diobi
dobara Desinih sinova Berena i Ivana prema kojem in parte dicto Bereno primo una domus posita in Tragurio apud
heredes Desse Palmote (Dodatak: br. 238.). Desa je posjedovao i konobu uz gradska vrata (Dodatak: br. 263.).
Kua u Berenovu vlasnitvu spominje se i u susjedstvu kue u kojoj je Bla Lukin iz roda Andreis kupio
konobu (Dodatak: br. 260.). Kua odnosno posjed njegova brata Ivana zabiljeen je u jo tri dokumenta, od
kojih onaj iz 1335. godine navodi za susjede nasljednike Nikole Casottija i Mecu Jule iz roda Ploe (Dodatak:
br. 128.), a onaj iz 1377. uz kuu koju je kupio Augustin Casotti (Dodatak: br. 407.) te dokument iz 1387.
godine (Dodatak: br. 466.).
283
Zabiljeene su nekretnine u vlasnitvu Dujma Damjanova (Dodatak: br. 102., 210.).
284
Godine 1340. spominje se kua Lukana Desina (Dodatak: br. 196.). On je 1346. godine kupio kuu u
blizini Blaa Lukina iz roda Andreis (Dodatak: br. 244.). Nije sigurno je li se na neku od tih kua odnosi
zapis iz 1377. godine iuxta rem heredum Lancanii Dese (Dodatak: br. 413.). U oporuci Katarine Cege, udovice
Zancija, Lukanova sina zabiljeena je i domus heredum antii Lucanii (Dodatak: br. 381.). Dokumenti spominju
i nekretnine u vlasnitvu njihova roaka Nikole zvanog ude (Dodatak: br. 376., 457.) i njegove ene Matije
(Dodatak: br. 528.). Biskup Nikola Casotti oporuno je zaduio Nikolu da se u svom domu brine za maloljetnu osobu imenom Parfisius filius Radoslaue dok ne navri dvadeset godina (Dodatak: br. 385.).
285
Dodatak: br. 202.
286
Dokumenti biljee nekretnine sinova Jule: Ploe (Dodatak: br. 64.), Marka (Dodatak: br. 235.) i Mece
(Dodatak: br. 128., 172.). Spominje se nadalje kua Ivana, sina Matka, brata spomenutih Ploe, Marka i Mece
270
132
li,287 Quarco,288 Snai,289 Sui,290 Tussanini,291 Vujko292 i iljevi.293 Meu sauvanim

dokumentima 14. stoljea ne spominju se nekretnine u vlasnitvu pripadnika rodova Cortesia, Domaa, Dugi, Krnja, Stipoevi. Od plemia za koje se ne moe utvrditi pripadnost nekom rodu spominju se nekretnine Vincenta Ampleuzeva, supruga Bitkule Casotti, o kojima se ve govorilo, te Tome Stjepanova,294 Radoje Ridde,295
Jake Nikolina296 i Deodate, keri Ciprijana Sikorinija.297
Svega nekoliko dokumenata biljei nekretnine in burgo Tragurii u vlasnitvu pripadnika patricijskih rodova. Meu njima se istie posjed roda Lucio. Godine 1304. dominikanci su kupili od brae Mate, Grgura i Dese iz roda Lucio totam paratineam eorum in qua sunt tres Kamarde.298 Iz sljedee godine sauvan je popis nekretnina koje
je ovaj rod posjedovao u burgu: te su se nekretnine nizale od jedne do druge strane Prigraa.299 Iz tog je dokumenta vidljivo i da je nasipavanje terena prema zapadu
jo uvijek trajalo.300 Meu nabrojanim nekretninama zabiljeena je i palaa koju su
1335. godine prodali dominikancima: sauvan je dokument o isplati libras centum
et quinque venetorum paruorum gore spomenutom Grguru, njegovoj sestri Frani
i sinu Andriji, iz roda Lucio de una domo siue palatio posita in burgo Tragurii iuxta
locum dictorum fratrum et terram vineatam.301 To je ujedno i jedini zapis koji biljei
palau u burgu. Po jedan dokument spominje i nekretnine u vlasnitvu pripadnika
(Dodatak: br. 303.). Sauvala se i oporuka Ivanove supruge Desae Vitturi (Dodatak: br. 527.).
287
Nekoliko dokumenata biljei posjed Nikole Desina u gradu (Dodatak: br. 408., 424. i burgu br. 616.), te
njegovu narudbu za izradu unum torculum olivarum seu actum ad macinandum olivas (Dodatak: br. 464.).
288
Spominju se nekretnine Nikole Matina (Dodatak: br. 185.), kua Stane, udovice Dobrula, Nikolina brata
(Dodatak: br. 252.), nekretnine njihova brata Maroja (Dodatak: br. 84.), te Marojevih sinova Pavla (Dodatak:
br. 414., 439., 440., 441.) i Mate, koji je imao posjed u bilizini gradskih zidina i kule koja se spominje u oporuci Desae Vitturi (Dodatak: br. 527.).
289
Zabiljeena je kua Gauzija Stojina kao mjesto sklapanja ugovora (Dodatak: br. 256.) te u susjedstvu
pripadnika roda Castrafocus (Dodatak: br. 272.). Spominju se nekretnine Ivana Baloja, sina Guazijina brata i
supruga Tragurine iz roda Casotti, sestre spomenutih Bikule, Donata i Kaota (Dodatak: br. 133., 136.).
290
Spominju se nekretnine Grgura (Dodatak: br. 8.) i njegova sina Petra (Dodatak: br. 533., 113.).
291
Spominju se nekretnine Koe Tussaninija (Dodatak: br. 197.) i njegove supruge Stane (Dodatak: br.
250.).
292
Dodatak: br. 13.
293
Braa Maroje i Martin prodali su Augustinu Casottiju ve spomenutu paratineu koja se nalazila uz gradski
zid, posjed nasljednika Petra Mihojeva iz roda Cega i locum monasterii sancti Iohanis Batiste (Dodatak: br. 311.).
Godine 1386. zabiljeena je i kua Marice udovice spomenutog Maroja (Dodatak: br. 460. i 462.).
294
tertiam partem pro indivisso cum aliis duabus partibus pamentorum cum coperta eiusdem domus possite
Tragurii iuxta murum civitatis et portam civitatis et viam comunis et alia latera et supra canipam Desse Palmote (iz
roda Palmota) ( Dodatak: br. 263.). Ne moe se utvrditi o kojim je gradskim vratima govori.
295
Spominje se njegov duan (Dodatak: br. 68., 71.) i kua koju je unajmljivao (Dodatak: br. 70.). Godine 1313. potraivao je kuu u blizini samostana Sv. Ivana Krstitelja (Dodatak: br. 37.).
296
297
Dodatak; br. 306.
298
299
LUCI, Povijesna, 1043.; O nekretninama koje su pripadnici ovog roda kupovali na istom mjestu u
13. stoljeu vidi: BARADA, Trogirski, I. dio, 319.-320.; BABI, Poeci, 128.-129., 140.
300
BABI, Poeci, 130.
301
Dodatak: br. 538.
133
roda Bivce,302 Buffalis,303 Casotti,304 Cippico,305 Mazzarello,306 Ponali,307 Quarco,308 Sui309 te nasljednika Bitkule, roene Casotti, udovice Vincenta Ampleuzeva.310
Zakljuak
Premda su sve drutvene skupine utjecale na izgradnju i promjene gradskog prostora, presudna je uloga pripadnika patricijskih obitelji. Meutim, fragmentarno sauvana arhivska graa trogirske komune u 14. stoljeu ne omoguuje tonije ubiciranje
veeg broja nekretnina u njihovu vlasnitvu. Nije, nadalje, mogue ni kontinuirano
praenje promjene vlasnika pojedinih nekretnina ni nasljeivanjem, unutar iste patricijske obitelji, ni prodajom pripadniku drugog roda. Tome su razlog esta politika previranja, zapljene i povrati dobara, unitavanje dokumenata radi trajnijeg
ouvanja mira unutar grada te oslabljena platena mo. Ipak se podjela dviju suprostavljenih stranaka u 14. stoljeu razaznaje i u rasporedu patricijskih posjeda unutar
grada: posjedi nutarnjih (obitelji Cega, Vitturi, Lucio, Casotti, Kazarica), nalaze se
u istonom i jugoistonom dijelu jezgre, a posjedi vanjskih (obitelji Andreis, Buffalis, Cippico) na zapadnom i sjeverozapadnom dijelu jezgre.
Daljnje istraivanje socijalne topografije Trogira, prema bogatije sauvanim izvorima 15. stoljea omoguit e, usporedbom rezultata istraivanja 13. 15. stoljea,
stvaranje potpunije slike socijalne topografije te srednjovjekovne komune.311
DODATAK
U Dodatku donosimo do sad objavljene i neobjavljene dokumente iz 14. stoljea,
koji spominju nekretnine u Trogiru. Budui da smo se sauvanim dokumentima
sluili za prouavanje socijalne topografije prepisali smo samo one dijelove dokumenata koji sadre podatke koje smo analizirali u naem radu. Izostavljeni dijelovi oznaeni su (), dijelovi ugovora koji nisu sauvani ili su neitki . Iza svakog
ugovora u zagradi je donesena godina njegovog sklapanja, ako je poznata. Kod do
sada neobjavljenih dokumenata za poetak nove godine uzimali smo 25. prosinca.312
Objavljeni dokumenti citirani su prema stranici odnosno stranicama na kojima su
tiskani, te broju, ako ga imaju. Veina do sada neobjavljenih dokumenata nalazi se u
Dodatak: br. 557.
Dodatak: br. 569.
304
Dodatak: br. 478.
305
306
Dodatak: br. 573.
307
Dodatak: br. 616.
308
Dodatak: br. 536.
309
Dodatak: br. 533.
310
Dodatak: br. 568.
311
Rezultati prikazani u lanku proizali su iz znanstvenih projekata Grad hrvatskog srednjovjekovlja:
Drutvene strukture, topografija, urbani ivot i Arhitektura i urbanizam hrvatskog kasnog srednjovjekovlja, koji se provode uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske.
312
Jakov STIPII, Pomone povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb, 1985., 194.
302
303
134
Dravnom arhivu u Zadru, a citirani su po kutijama odnosno svescima u kojima se

uvaju. Ukoliko se uvaju u nekom drugom arhivu, naznaeno je ime tog arhiva.313
Prvo su doneseni dokumenti koji biljee nekretnine in civitate Tragurii (1.-530.), a
potom in burgo Tragurii (531.-628.). Unutar tih grupa dokumenti su poredani kronoloki. Dokumenti bez datacije doneseni su nakon datiranih. Za osobe koje su pripadale pojedinim patricijskim rodovima ime roda donijeli smo u uglatim zagradama uz ime osobe. Dokument Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.)
(AT, LXXI/1, f 9-10) donijeli smo radi lake preglednosti kao 15 zasebnih dokumenata prema osobama ija se konfiscirana dobra popisuju.
Dijelovi objavljenih dokumenata donijeti su onako kako su tiskani. Dokumenti, dijelovi kojih se se prvi put objavljuju, transkribirani su u skladu sa slijedeim principima: razrijeene su kratice; prva rije u reenici, vlastita imena i imena gradova te
pridjevi od njih izvedeni pisani su velikim slovom; u ispred vokala transkribirano
je kao v; v ispred konsonanta transkribirano je kao u; konsonant j je uvijek prepisan kao i, ij kao ii, y na kraju rijei u genitivu druge deklinacije kao ii; gentivi singulara prve deklinacije na j kao e314; kod nabrajanja ostavljen je veznik et kako je u rukopisu, te umetnut zarez ako ga nije bilo; ispred nove reenice koja poinje sa Item
umetnut je znak . ; oteeni dijelovi rijei koje je bilo mogue rekonstruirati donijeti su u zagradama.
Prema rukopisu transkribirano je sibilirano ti, genitiv singulara i nominativ plurala prve deklinacije kao e, brojevi su prepisani slovima odnosno rimskim brojevima
prema rukopisu, pri emu su rimski brojevi tiskani velikim slovima.
1. (...) Gregorius Salinguerre [Vitturi] Ciuis Trag. fraudulenter falso et malo modo
induxisset (...) ad accipiendum tenutam de bonis D. Bunne v. q. D. Iacobi de Trag. videlicet de tribus paratineis positis in ciuitate Trag. iuxta Gausignam comitis Marini
[Andreis]; iuxta Simeonem comitis Marini [Andreis], iuxta viam publicam vel alia
latera (...) (1302.) (LUCIUS, Memorie ..., 143)
2. (...) Daniel Iacobi [Vitturi] dixit et protestatus fuit (...) nomine suo ac nomine domine Bune sue matris (...) procuratori domine Diambre relicte condam domini Totille Drusimerii [Vitturi] quod tenuta data ipsi procuratori (...) de tribus paratineis
condam dicti Iacobi sui patris positis Tragurii iuxta Gausignam comitis Marini [Andreis], iuxta Simonem fratris ipsius Gausigne [Andreis] et viam publicam et alia latera non valet (...) (1302.) (DaSt, Arhiv Slade-ilovi, k 113, copia)
3. (...) nella perquisitione de beni di Drusimiro [Vitturi] viene nominata vna torre
con le seguenti parole. Item una turris cum coquina et cum suis pertinentiis posita iuxta Portam Ciuitatis et iuxta palatium D Domaldi de Zadulinis. (1302?) (LUCIUS, Memorie ..., 144)
Meu dokumentima koji se uvaju unutar Arhiva Slade-ilovi, u Dravnom arhivu u Splitu (DaSt),
folijacija nije sprovedena, te je donesen samo broj kouljice unutar koje se citirani ugovori nalaze.
314
Javlja se samo kod jednog notara AT, LXVI/12.
313
135
4. (...) Actum in planca scalarum domus dicte domine Desacce (sc. uxor olim Salingverre) [Vitturi] (1303.) (DaSt, Arhiv Slade-ilovi, k 113, copia)
5. (...) Actum Tragurii ante domum infrascripte Desalle. Desalla uxor olim Salingverre olim Drusimerii [Vitturi] (...) (1303.?) (DaSt, Arhiv Slade-ilovi, k 113, copia)
6. (...) aduocatus Nicollice condam Cresti Alberti315 (...) agit Marinci Coradi quod
(...) promiserat ipsum (sc. mantellem) mihi mittere domi (...) (1310.) (TS, br. 1., 14)
7. (...) aduocatus Medenice (...) agit contra Miram uxorem condam Deminci pelliparii, quod Deminci meus pater habeat (...) et tabularum domus in qua habitat ipsa
Mira in loco Stani filij et vini et massariciarum dicte domus existentium et debitarum, petimus ipsam repellere a domo et rebus predictis, quia non habuit heredem
cum dicto patre meo (...) (1311.) (TS, br. 3., 8-15)
8. (...) aduocatus domine Katarine, uxoris Gregorij de Suxa [Sui], et Petri de Sua
eius filius (...) agit contra Stanam uxorem condam Juui de Suxa [Sui] et contra heredes dicti Juui (...) et qualiter ipse Juue, Gregorio dicto, patri dicti Petri obligauerat
vnam canippam vendicione precissa (...) rogatur curia mihi in possessionem dicte
canippe ingredi (...) (1311.) (TS, , br. 11., 37-39)
9. (...) aduocatus Druxe calegarii (...) agit contra Draxcham uxorem Cegre, quod
habuisset cum suo genero Gripxa calegario in sua canippa vaxellos duos vini (...)
(1311.) (TS, br. 14., 47-49)
10. (...) a stacione dicti domini Danielis (sc. Jacobi) [Vitturi] (...) (1311.) (TS, br. 16.,
55-56)
11. (...) Grognecta testificauit mihi notario se mandato consulum et voluntate Laurentij Nicole misisse in tenutam et possesionem Juriem Susij de paratinea et camorda, positis justa matrem ipsius Laurentij pro LXXVIII solidorum V denariorum (...)
(1311.) (TS, 373)
12. (...) pignora in taberna Radouani (...) (1311.) (TS, 374)
13. (...) citasse ad domum Martinum Voetij [Vujko] (...) (1311.) (TS, 379)
14. (...) in taberna Corradinij (...) (1311.) (TS, 388)
15. (...) quod si aliqua persona habet aliquid dicere uel opponere venditioni facte per
Deminciam matrem Perle Drusco pillipario et postea per ipsum Druscum Laurentio Louace, de domo posit Tragurii iuxta sororem Danielis Jacobi (sc. Stana) [Vitturi] et viam publicam (...) (1311.) (TS, 388)
16. (...) aduocatus Drage et Dompche sue sororis (...) agit contra Merdexam Pernichar, quod habuerat dicte Drage et sue sororis massaricias in domo que fuit condam
sui patris et matris (...) dictus Merdexa afictauit Ciciuano vnam domum, que fuerat
Krste Alberti je splitski patricij koji je oenio ker Valentina Petrovog iz roda Lucio. ANDREIS,
Trogirski, 87. br. 4/4.
315
136
dicti Ciciuani prius, quia ipsum Merdexam emerat ipsam domus ab eo Ciciuano pro
debito (...) (1312.) (TS, br. 7., 30-33)
17. (...) aduocatus Drage et Domche sue sororis (...) agit contra Merdexam Pernichari cum ipse teneat mihi indebite vnam domum positam Tragurii apud Gaudium Furche et alia latera; vellem et peto ipsum expelli a domo et soluere mihi naulum de tempore quo ipsam tenuit (...) pro prte dicti Merdexe opponendo: (...) quia
dictam domum emi a Pouerene Ciuan calegario et a Soria sua uxore (...) (1312.)
(TS, br. 9., 33-35)
18. Cum questio esset inter Dessam Sensuli, Lucham Sassanni et Duymum Nategene de laborerio domus posite Tragurii iuxta domum dicti Lucule et alia latera, quod
laborerium vult facere Dessa Sensuli et voluit ampliare versus superius plus extra;
unde sententiatum est per dominos capitaneum et consules (...) quod dictus Dessa possit facere fastidium plus extra domus secundum consuetudinem Tragurii et
quod secundum suum instrumentum dictus Dessa non poterat facere contra illos
aliam nouitatem (...) (1312.) (TS, br. 49., 142-143)
19. (...) aduocatus Peruxe Radouani mariti Radie filie Ostroy proponit contra dictam Radiam, quod inter se facissent et se per instrumentum obligassent, quod
omnia eorum bona sint communia inter eos (...) quare dicta Radia depellit ipsum
suum uirum ad se et non adtenderat ad pacta dicta instrumenti sed malignauerat
bona et portata roba extra domum sicut mulier, que est torta (...) June Mosigne testis productus super dicta questione iuratus dicere ueritatem dixit quod dum ipse
mandato potestatis et eius militis iret ad domum Peruxe et Radie supra dictorum
ad scribendum res domus cum notario Gaudius Desse et Radia non permiserunt
scribi dictas res dicte domus, et tunc uidit in dicta domo vnum sachum a tribus modis plenum arnesibus que dicta Radia uolebat extrahere per balchonem (...) (1312.)
(TS, br. 55., 162-164)
20. Peruesia Maltaliatus testis productus ... questione Ruie et Draghechine, testificando dixit se tantum scire quod ipse stetit et presens fuit quando dicti Ruia ex parte una et dicta Draghechina et fratre ex altera diuiserunt domum eorum et medietas
dicte domus uersus austrum Riue esse dicebant et alia uersus ponentem Draghechine et fratris (...) (1312.) (TS, 393)
21. Stoian testis productus super dicta causa dixit suo iuramento, quod ipse et Soran
sortiti fuerunt domum cum Ruia, et medietas uenit Ruie uersus ostrum alia dicto
testi et sorori uersus ponentem; et postea diuisit ipse testis cum sorore dictam suam
partem ad incantum et habuerunt ab eodem Ruia ad incantum de eorum parte VI
libras et sex solidos (...) (1312.) (TS, 393)
22. (...) in taberna Drusco (sc. Drusco pilliarij) (...) (1312.) (TS, 394)
23. (...) in taberna Muce (sc. Muce Siluestri) (...) (1312.) (TS, 394)
24. (...) Peruoslaua vxori condam Radongne, quod soluat Ciprengne Bogudani conturam domus (...) (1312.) (TS, 448)
137
25. (...) Stepie vir Picolice promisit se principaliter obligandum adportare ad domum Marroy (sc. Marroy Desse) [Guo] lingnamina rouoris, quod suffitiant dicto
Marroy ad fatiendum duas terratias, et amplum et quadrum secundum murellum
lingni, quod habeo ego Superantium, et quod debeant ipsa incidere me mense januarii et dare ei paratum in domo hinc ad carnispriuium proxime venturum; et hoc
pro III libris de quibus habuit XX solidos; alios retentos debet ei dare in fine termini (...) (1312.) (TS, 449)
26. Cum questio esset inter Bucticum pelliparium et Budognam filium Bogudani et Stanam filiam Buctichi et vxorem dicti Budongne (...) quod dictus Budongna
cum dicta Stana eius vxore stent in domo dicti Buctichi, posita Tragurii iuxta Dessam Palmute [Palmota] et alia latera, hinc ad V annos completos sine aliqua solutione. (...) (1312.) (TS, 431)
27. Cergne riuarius retulit mihi notario se misisse in tenutam et possessionem ex
precepto militis Moyem Siluestri super vnam camardam antij Accollini [Azzelini], positam Tragurii iusta Saluangnum et alia latera pro XXXVI libris ven. par. secundum suum instrumentum (...) (1312.) (TS, 443)
28. (...) quod omnes homines volentes emere terracam, Bractoslaui Vornichi in qua
est in tenuta Gregorius Gustule vadat ad ipsum Gregorium, quod eis vendet et plus
offerenti dabit. (1312.) (TS, 444)
29. (...) pro parte vxoris Blactoslaui Deuornico coram curia et contradixerunt bandimento quem fecit Cergne riuarius de terraca ad petitionem Gregorij Gustule.
(1312.) (TS, 444)
30. Domini miles et consules perceperunt Ractico, quod mundet et nectet andronem
Kasocti (sc. Kasocti Nicole) [Casotti] et proitiat extra, et redat ei suas res odie et cras
per totam diem sub pena V librum ven. par. (1312.) (TS, 420)
31. Duymus rivarius retulit mihi notario se precepisse ex precepto Simonis Marini
Iuanni Ciprocte quod vadat extra domum sui patris Ceprocte (sc. Ceprocte Jasue),
hinc ad III dies sub pena X librarum. (1312.) (TS, 425)
32. (...) in tauerna canue Simonis Marini [Andreis] et in tauerna canue matris Mauricti (...) (1312.) (TS, 397)
33. (...) Dicti consules statuerunt terminum VIII dierum Slaue vxori Gregussi quod
feciat copplere cannichum inter domum Luche generum Slouar et domum suam
sub pena V librarum (...) (1312.) (TS, 399)
34. Marinci Corradi (...) iam sunt bene VIII diebus elassi (!) quod disconboret (!)
domum in qua habitat hinc ad VIII dies et si non proiciet omnes suas res extra domum. (1312.) (TS, 402)
35. (...) Petrus Case vendidit (...) Prodano Michanne de Gusterna (...) vnum pamentum (!) de medie (!) cum medietate canipe vnius domus posite Tragurii iuxta Siluestrum Valentini [Kazarica], iuxta dictum Petrum et alia latera (...) (1312.) (CD VIII.,
br. 252., 304-305)
36. (...) Radine Smoche in domo ipsius (...) (1313.) (TS, 459)
138
37. Cum questio fuerit jn curia Traguriensi, quoniam Radoy Ride [nepoznati plemiki rod] petebat super Maria Cellie et Dominoe suo filio sessaginta libras (...) et
possesionem omnium bonorum dictorum, dicte Marie et Dominoy, videlicet domo
positam Tragurii iuxta viam publicam, prope monasterium sancti Johannis et alia
latera (...) (1313.) (TS, 439-440)
38. (...) quod omnes habentes pingnora apud Vicentium Ampleuxi [nepoznati plemiki rod] in tauerna uel alia qualibet occasione uel causa (...) (1313.) (TS, 463464)
39. (...) quod omnes habentes pignora aput Stracotinum (sc. Stracotini Barti) uel
apud Lucxam suum fratre (!) in statione eorum (...) (1313.) (TS, 467)
40. (...) cui datum fuit ad domum (sc. Pribilli generi Varuilli) (...) (1313.) (TS, 467)
41. (...) Dominus riuarius retulit domino potestati se de ipsius mandato exquisisse
a filio Laurentij Marini si contenta fuit quod Luca Jee venderet paratineam iuxta
murum (...) et filios Duymi Domic [Domii] Dixit quod dedit dicto Luce licentiam
vendendi (...) debet XI libras et mediam; et XLI libras confexa est recepisse. (1314.)
(TS, 475)
42. (...) et predicta facta fuerunt in domo dicti Milouan (sc. Milouan qui fuit celnic
Jane Petry) (...) (1314.) (TS, 475)
43. (...) Dominus miles et consciliarij preceperunt Dimince Pourgene quod debeat
tenere uxorem suam (sc. Lubae) in domo tanquam uir uxorem, pena XXV librarum et intra tertiam diem ad domum reducere et conuocare. (...) (1314.) (TS, 476)
44. (...) dum dicti ubrianus (sc. Pobrine) et Banicha (sc. Slauco) starent ad bibendum in scalis Radine Biole (...) 1314.) (TS, 477)
45. Radine Exmocus habuit stationem Marie uxoris Dominci de Firmo die secunda
mensis presentis et est sibi satisfactum pro duobus annis proxime uenturis ad rationem V librarum pro anno; et hoc scriptum presente Janne filio dicte domine (...)
(1314.) (TS, 477-478)
46. (...) dicto Pusuli et sui nepotis Gallinelle, qui tunc erat suus famulus in statione
ipsius et uendebat et emebat pro eo (...) (1315.) (TS, br. 57., 167-168)
47. (...) agit (...) aduocatus curie et procurator Jurgij Michelis, pro parte ipsius contra Yuissiam Milcule, quod cum dictus Yuisia promiserit et conuenerit dicto Michieli reparare et actare domum unam positam in Tragurio juxta domonum Possillum
uel alia latera, suis expensis, quam donauit dicto Michaeli, scilicet partem dicti Yuisie, et hoc promiserit pro eo, quod dictus Michael in suo seruitio uxori sue soluit vnam coptam et alia seruitia de soluendis debitis et aliter, et dictam domum non
reparauerit, petit dictam domum reparari et actari (...) quod Yuisia fecit instrumentum Micheli de medietate domus sue (...) (1316.) (...)Yuane filius condam Desse, sua
bona et spontanea uoluntate et ex gratia contulit et donauit donacione qua dicitur
inter uiuos, que amplius reuocare non potest, Georgio filio condam magistri Obradi
se Schiia, medietatem unius domus, que est indivisa cum dicto Yuane, posita in Tragurio prope domum dompni Poxille presbiterum et Franciscum Ualentini [Lucio]
139
et alia latera (...) Verumtamen dictus Georgius teneatur partem suam et partem dicti Yuane supradicte domus bene et legaliter eparare et bene conciare tabelis uel petris et palmenta et omnia alia necessaria que conuenit domi facere in eadem ut in ea
condecenter uterque possit habitare (...) (1315.) (TS, br. 66., 196-201)
48. (...) in canapa Gule (...) (1316.) (TS, br. 59., 171-173)
49. (...) agit (...) aduocatus Goie uxoris olim Mirin, pro parte ipsius, contra ibrianum Barte [Ursus], quod cum dictus Cubrianus uendiderit eidem vnam camardam sitam in terreno filiorum Gausigne, juxta Motus et heredes Gausigne in Tragurio, pro XIII libris (...) ubrianus Barte respondens dicto libello negat vendisse dicte
Goie dictam camardam et negat recipisse nomine uenditionis aliquem denarium set
dedi sibi ad conturam (...) (1316.) (TS, br. 69., 207-211)
50. (...) ante stationem Cibriani (sc. Barte) [Ursus] (...) (1316.) (TS, br. 69., 207-211)
51. (...) agit (...) aduocatus Juue Primicerij ipso presente contra Stoian cappellarium,
quod cum dicti Stoian et Juue fecerint pacta et sotietatem de arte cappellarie fatienda simul (...) et dictus Stoian fecerit fraudem videlicet quod emit lanam et portauit
ad suam domum (...) et postea fuerit contentus deferre dictam lanam ad stationem
(...) (1316.) (TS, br. 70., 211-213)
52. (...) in canapa dicti Uidossi (sc. caligarii) (...) (1316.) (TS, br. 72., 215-218)
53. (...) aduocatus Draghe uxoris Micauce fuit contentus pro ea, quod vir eius accipiat unam domum in qua possit habitare et ipsa ibit ad habitandum cum eo et portabit res suas et uiri quas habet. (...) (1316.) (TS, 481)
54. (...) Constitutus in juditio magister Jacobus barberius coram domino potestate
confexus fuit se dedisse et concessisse habitatum domus ipsius pro uxore positam
Tragurii juxta Juuem pelliarium et viam Anne uxori Luce pro quactuor annis incoatis in festo Sancti Viti proxime preteriti. (...) (1316.) (TS, 482)
55. (...) Dominus miles precepit Draghe uxori Micaue quod debeat habitare cum
dicto suo uiro in domo quam conduxit ipse secundum quod se obligauit eius aduocatus. (...) (1316.) (TS, 483)
56. (...) upange testis juratus in questione uertenti inter Peruosclauum Stoico et
Bogdanam vxorem Micoilli de vascellis, dixit quod dicta Bogdana iuit ad domum
dicti Peruoslauui ad accipiendum vnum vascellum quem habuerat Peruoslauus ad
conturam qui vascellus erat ante domum dicti Peruoslaui et tunc uxor dicti Peruoslau non permisit ei accipere dicens:uir non commisit michi quod darem. (1316.)
(TS, 486)
57. (...) Radouan Petri testis productus dixit quod eunte ipsa Bogdana ad accipiendum vascellum suum qui erat ante domum dicti Peruoslaui et quem habuerat ad
conturam ab ea uxor dicti Peruoslaui non dimisit accipere dicens vir meus non commisit mihi quod darem alicui et non dedit. (1316.) (TS, 486-487)
58. (...) de bonis Desman scilicet vna uascello uini existenti in domo ipsius (...)
(1316.) (TS, 489)
140
59. (...) testis productus suo sacramento, quod ipse fuit presens quando Nicola Copti dedit ad conturam (oteeno) Curcine (...) (1316.) (TS, 489)
60. (...) Solus caligarius et Marinus eius soccer, fuerunt contenti et confessi quod
occasione L librarum quas habuit ad lucrandum a Raticula uxore olim Dominci caligarij, dicte Raticule tenentur pro lucro dicte quantitatis decem libras ultra dictam
quantitatem quas promiserunt eidem dare hic ad XV dies proxime uenturas; quod
si non fecerit uolerunt ex nunc quod domus eiusdem ad Smocuica pro tenuta (...)
(1316.) (TS, 490)
61. (...) S testis productus super questione inter ubrianum Barte [Ursus] et uxorem Toderi Captoli dixit se tantum scire quod cum ipse testis sederet in statione
cum dicto ubriano (...) (1316.) (TS, 490)
62. (...) de bonis Marcolini pro LVI solidis qui resposuit se misisse eam (sc. Picoliam) in vinum ipsius esistens in sua canapa. (...) (1316.) (TS, 492)
63. (...) Leonardus Schemose dedit et locavit ad possidendum Nicole Obadi duos pavimentos de domo eius posita Tragurii et canap supra, hic ad vnum annum proxime complendum (...) (1316.) (TS, 492)
64. (...) Actum Tragurio ante domum Posuli Julle [Ploa] (...) (1316.) (TS, 492)
65. (...) aduocatus Johannine uxoris Sabe (...) exposuit quod cum ad ipsius notitiam
peruenerit quod domus que fuit sui uiri predicti mercaretur et nesciat causam quare, et dicta domus ad eam pertineat se offert respondere de jure cuilibet et specialiter Vicencio aduocato Crassne heredum Juue Coradi. (...) (1316.) (TS, 494)
66. (...) magister Marinus scudarius fuit confexus et contentus dare debere Juue Desse Petri [Gracia] pro contura sue stationis in qua habitat (...) (1316.) (TS, 495)
67. (...) Leonardus Schemose dedit et concessit jus quem habet contram Nicolam
Obrad de pensione domus sibi locate die VII nouembris proxime pretenti Casiocto Nicole [Casotti] et de pensione stationis locate Petrache, confitens dictam domum esse dicti Casiocti, presente Nicola Johannis Starecti [Chiudi, ogranak Staro]
que statio incipit in calendas nouembris presente dicto Nicolo Orad et consentiente. (1316.) (TS, 499)
68. (...) in stactione Radoe Ridde [nepoznati plemiki rod] (...) (1316.) (TS, 501)
69. Item in dicto conscilio factus fuit sindicus dominus Daniel Iacobi [Vitturi] ad
vendendum Danieli Domae pamenta que fuerunt Iaxe Nicole [nepoznati plemiki
rod] supra (cass.) que fuerunt Luciani () (1316.) (Ostavtina Barada, f 11v)
70. (...) recipisse Radoe Ridde [nepoznati plemiki rod] quod exeat de domo Bictoe alias dicta domus costet in anno XXV libras et pro rata sicut steterit. (...) (1317.)
(TS, 504)
71. (...) penes Radoe Ridda [nepoznati plemiki rod] in stactione, uel aliqua alia causa (...) (1317.) (TS, 508)
72. (...) ad domum Peruoslaue matris Stoyslaui ad uidendum asinum ipsius si erat
sanus uel defracus (...) (1318.) (TS, 516)
141
73. (...) in tauerna Stoychi viri lernaue (...) (1318.) (TS, 517)
74. (...) Casoctus Nicole nomine Luche et Liube eius vxoris intendit probare per
Radossium Chebularum quomodo Ciprianus Greche maritus Drasche dixit dicte
Liube:Non accipere vegetem de domo, quod ego satisfatiam tibi naulum vegetis, dimictas me tenere ad naulum, quod ego dabo tibi pro naulo quidquid dat tibi alii et
Liuba respondit:Nolo minus XII solidos pro anno ita quod non accepit vegetem.
(1319.) (TS, 520-521)
75. (...) Lucha Stoyslaui renuntiauit, remisit et refutauit magistro Jacobo barberio
omnem ius et actionem quam ipse habet in habitatione domus ipsius magistri Jacobi et eius vxoris posite Tragurii iuxta Micheom Radose et alia latera volens quod dicta domus remaneat libera et expedita de iure quam (!) habet in habitatione in ipsa
domo, confitens quod de naulo dicte domus nichil receipt ab illis qui steterunt intus, volens quod dictus magister Jacobus posit denarios nauli petere et recipere ab
illis qui steterunt in dicta domo uel a antio Petrici qui receipt denarios dicti nauli pro eo (...) (1319.) (TS, 521)
76. (...) de iure dicte Rose (sc. Rose Petri) de VI libris pro naulo stationis (...) (1319.)
(TS, 521)
77. (...) Mirossio Lactisse (...) Stane eius filie (...) et ipsam teneat in domo. (1319.)
(TS, 522)
78. (...) Dominus potestas precepit Vractin murario quod hinc ad XV dies debeat facere vnam fenestram in statione Stepi Duimy [Cega] quam habet ad naulum Nicolia de Spaleto pro ut debet, pena C solidos comuni. (1320.) (TS, 528-529)
79. (...) in taberna Desse Vitalis [Guco] (...) (1320.) (TS, 530)
80. (...) Bolicus caligarus dare et soluere promisit magistro Petro ab Equis Padano
medico Jadre octo libras ven. par. hic ad festum sancti Michaelis septenbris proxime
venture videlicet IIII libras pro naulo domus dicti magistri Petri in qua ipse Bollcus
nunc habitat pro VIIII mensibus proxime preteritis in qua ipse habitauit et XL solidos quos habuit a Jacxa cappellario pro naulo dicte domus et XL solidos pro pretio
vini (...) (1320.) (TS, 531)
81. (...) in taberna Desse Pobrate (...) (1320.) (TS, 532)
82. (...) in taberna Gaugij Desse [Guo] (...) (1320.) (TS, 533)
83. (...) in taberna Biuice Bele [Bivce] (...) (1320.) (TS, 537)
84. (...) Crasena Jurij de Suchido fuit confessus habuisse a Marroie Mathei Dobre
[Quarco] X libras ven. par.; promisit ipsa Crasena suis expensis conducere ad domum ipsius Marroie in vendemiis proxime venturis tantum mustum (...) (1320.)
(TS, 537-538)
85. (...) Cerne riuarius comunis (...) quicunque vult hemere jnfrascripta bona condam Mirsie Dobromiri [Miri], que emit Nicolaus Bonus de Venetiis, vadat ad ipsum Nicolaum, qui ea vendere vult et plus offerenti dabitur. Que bona sunt hec (...)
item stationem suam positam Tragurii subtus domum Beleanne jnfra sua latera.
(1320.) (TS, 544)
142
86. Dichiarando in fine, che per pacifico stato della Citt tutte le torri di Simon, e
Gausigna figlioli de Marin dAmblasio [Andreis] restino per sempre nel Commune con tutte le terre de Mezlina, e Smoquiza con la stesa Smoquiza. (1320.) (LUCIUS, Memorie ..., 162)
87. (...) in taberna Stanosij nepotis Sanunti (...) (1321.) (TS, 547)
88. (...) in taberna Radoi Borouina (...) (1321.) (TS, 547)
89. (...) in taberna Mathei Judicis annis de Ortona, in qua vendit vinum ta bernarius Martinus Mercocte (...) (1324.) (TS, 548)
90. (...) Canestre riuarius (...) se (...) precepisse Radoe Vese Randic et Peruule sue
uxori quod debeant accipere tabulas existentes, supra domum Dragan de Gusterna
(...) (1324.) (TS, 549)
91. (...) Radine Smoco (...) que in dicto testamento continentur voluntatem mutare (...). Hoc tamen addito, quia voluit, quod totum naulum, quod percipietur
post hobitum (!) ipsius de medietate canipe, de medietate pamenti, quam habet Duimus positum (!) Tragurii iuxta mete (!) Julle Crepissan caliga[arium] detur opere
ecclesie sancti Laurentii de Tragurio, quousque quod Jadre eius filius erit presbiter
et postquam Jadre erit presbiter dictus Jadre percipiat naulum dicte medietatis dictarum canipe et pamenti, donec ipse visserit, post ipsius hobitum totum dictum naulum dicte medietatis, dicte canipe et pamenti in opere ecclesie (...)
(1324.)(CD IX., br. 147., 183-184)
92. Hec est copia particule testamenti Drage Georgii (...) item reliquid suum procuratorem dictum Thomixam suum fratrem. Actum in domo dicti Thomixe (...)
(1324.-1333.)(CD IX., br. 159., 198)
93. (...) aduocatus Grubesse e vxoris Milini et eius viri heredum Michoilli Volchidruscechi et Jane Radose, nomine eorum proponit et agit contra et aduersus Dragoyem Rugeli, quod cum dicit heredes Michoilli vendiderit Mengace Desse Duymi
[Cega] vnam domum discopertam, videlicet medietatem positam in juxta heredes Sclauchi et alia latera pro libris XVI venetorum parvorum (...) (1328.) (TS, br.
92., 254-255)
94. (...) aduocatus Barti Siluestri [Ursus] (...) agit contra Miram relictam condam
Martincij Georgij Qualliamiri [Hvalimir] et contra suos heredes, quod cum ipsa
cum suis heredibus teneat et possideat bona et possessiones paternorum et maternorum ipsius Barti et Gape sororis dicti Barti et vxoris condam Georgij socrus ipsius Mire, que possessiones et bona sunt pro jndiuisis; videlicet ortum vnum (...);
item vnam turrim positam Tragurii iuxta murum ciuitatis, jn qua ipsa cum suis heredibus habitat; item vnam domum cum teraca positam Tragurii iuxta monasterium sancti Johannis et alia latera; item vnam canipam iuxta domos condam Francisci Valentini [Lucio] et alia latera; jtem vnam pilam quam vendidit Johanni Petri
Duymi [Cega]; jtem vnam stationem quam tenet Ciprianus Bubolus [Buble], que
empta fuit de sotietate per dictum Bartem et Georgium Qualliemiri. Et ideo rogat
dominum comitem et suam curiam quod sibi placeat dare partitores ad diuidendum ipsa bona per medietatem et ipsi Barti assignare suam medietatem, quam me-
143
dietatem (...) facit valere libras CCC venetorum parvorum (...); (...) aduocatus Mire
vxoris condam Martinci Georij et suorum heredum nomine ipsorum respondit dicto libello dicens; se non teneri petitioni ipsius, quia eius auus et aua et eorum pater
et mater et ipsi possiderunt ipsa bona et possedunt a XL annis supra usque ad presentem diem pacifice et quiete tanquam bona ipsorum propria; et ipse Barte similiter possedit vnum casamentum mangno tempoe et ipsum vendidit Petro Duymi
[Cega] iuxta murum ciuitatis et alia latera et modo possident ipsum heredes Johannis Petri et est valoris librarum quingentarum parvorum (...) et negat (sc. aduocatus Mire) quod statio, canipa et pila fuisset paternis nec maternis nec quod ipsi Barti
pertinerent, secundum statutum superius allegatum (...); (...) et quomodo statio siue
canipa posita Tragurii iuxta domos olim domine Canne, viam publicam et alia latera fuit Siluestri patris dicti Barti probat per publicum instrumentum (...) et pila fuit
dicti Siluestri patris Barti, que fuit extracta de dicta statione uel canipa, quando Georgius vendidit dictam pilam (...); (...) dicit (sc. aduocatus Mire) quod (...) ipsi posscedunt a magno tempore citra prout supra dixit pacifice et quiete elapsis annis XLVII et statutum loquitur de XXX annis (...) quia dictus Barti vendidit casamentum
Petro Duymi [Cega] et Gregorio Lutij [Lucio], Marino Bertanno [Cippico] et Mactheo Sori [Cega] cum duobus terris vienatis pro libris III prout patet jn libro notarum comunis scripto per Siroctum olim notarium Traguriensem sub anno domini
millesimo trecentesimo (...); (...) dicit (sc. aduocatus Barti) quod petit sicut petiuit (...) et causa certificandi curie probat per tria jnstrumenta publica vnum videlicet
scriptum (...) jn millesimo CCLXXIIII (...) alia duo scripta (...) jn millesimo CC septuagesimo tertio (...) jn quibus continetur quod certa pars dicte domus empta fuit
nomie dicte Cathene (...) item introducit jn juditio duo publica jnstrumenta (...) jn
quibus continetur quod Siluester Ursi, pater dicti Barti, emit terram (...) et iste partes domus contente jn dictis jnstrumentis est totum quod ipsi tenent; et terraa et
turrim fuit patris dicti Barti (...); (...) dicit (sc. aduocatus Mire) (...) quod dictus Barti de sua parte fecit quidquid voluit et vendidit prout supra dixit domos, ortum et
terram (...) quod pro vna pila que non erat diuisa que vendita fuit Micherose pro libris LX sententiata fiut per curiam Traguriensem quod dictus Barti solueret eisdem
libras XXX paruorum; Conclusum est (...) quod dicta Mira cum suis heredibus dare
et assignare debeat omni exceptiione remota ipsi Barte duos pamenta domus cum
volta, terraca, scalis lapidum et coperta posita Tragurii iuxta murum cimiterij seu
domorum monasterij sancti Johannis, iuxta domum et supra canipam heredum Jacobi Vetichi [Vitko] et alia latera cum omnibus suis cicumstantiis et pertinentiis suis
(...)(1329.) (TS, br. 99., 284-298)
95. (...) item vendidit dictus Dessa Juanche [Ivanka] et vxori vnam domum cum paratinea posita in Tragurio, iuxta Mestichinam et alia latera (...) (1329.) (TS, br. 111.,
333-346)
96. (...) aduocatus Dessie sororis Reste et eius viri (...) agit contra et aduersus Radossium Lippopillachum quod cum dominus comes et sui judices ad petitionem dicti Radossij terminum dederint ipsi Desse ex precepto quod deberet euacuare locum
paratinee ipsius et ipsa Dessica vellet obbedire preceptis ipsius domini comitis et
144
sue curie accipere suum edifitium lingnaminis et acutorum quod est proprie suum,
et dictus Radosius contradicit sibi et non dat ipsi accipere quod est suum (...) quod
dictum edifitium est suum quod facit valere libras XX parvorum minus XII denaros
parvorum (...) (1329.) (TS, br. 113., 351-356)
97. (...) Actum Tragurii in domo habitationis dicti Petri (...) Petrus Comultte de voluntate consensu et presente Radoslaue eius vxore emancipauit Nicolicam suum filium (...) (1329.) (CD IX., br. 398., 489)
98. (...) advocatus curie et advocatus domini Danielis Jacobi [Vitturi] (...) pro damnis suis quibus facti fuerunt predicto domino Danieli per dictum comune videlicet (...) Item unam paratineam positam in civitate Traguriensi iuxta paratineas Domine Plixe, item unam paratineam positam in civitate Traguriensi iuxta paratineas
Marini Andree; item unam domum lapideam positam in civitate Traguriensi retro ecclesiam Sancti Laurentii (...) ad defendendum et discalupniandum supradictas
possessiones (...) (1334.) (Ostavtina Lucius, Arhiv HAZU u Zagrebu, IV, 10-19)
99. (...) Actum Tragurii prope domum Michaelis Stephani [Cega] (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 1v)
100. (...) Actum Tragurii prope stationem Grimaldi specialis (...) (1335.) (AT, LXVI/2,
f 2)
101. (...) Actum Tragurii in domo Vicentii Ampleuxii [nepoznati plemiki rod] (...)
(1335.) (AT, LXVI/2, f 2)
102. (...) Actum (cass: Tragurii) extra Tragurio in orto ecclesie sancti Nicolai de porta pontis terre firme316 prope locum fratrum minorum (...) Bogudanus Ruychi (...)
vendidit (...) Duymo Damiani Pasqualis [Paka] (...) unam paratineam cum camarda positam in Tragurio iuxta domum Ivannis Chinesici et iuxta domum heredum
Pervinii Cerdellie et alia latera (...) pro pretio librarum septuaginta venetorum parvorum (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 3)
103. (...) Actum Tragurii in domo Mare socrus (!) condam Cocani (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 3v)
104. (...) Actum Tragurii prope domum habitationis heredum Michoy Nactegene
(...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 3v)
105. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Ioui Desse Chici (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 3v)
106. (...) Actum Tragurii in curia domus Nicole Iohanis Staretii [Chiudi] (...) (1335.)
(AT, LXVI/2, f 4)
107. (...) Actum Tragurii prope stationem Petracche Stephani [Cega] (...) (1335.)
(AT, LXVI/2, f 4v)
108. (...) Actum Tragurii in domo Ioseph et Petracche Stephani [Cega] qua fuit olim
Iacxe Nicole [nepoznati plemiki rod] (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 5v)
316
Ova crkva se spominje i u dokumentu br. 173. Nije poznat ni jedan drugi spomen te crkve.
145
109. (...) Actum Tragurii prope stationem Dobroli Nactegene (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 9)
110. (...) Actum Tragurii prope stationem Ioseph Stephani [Cega] (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 10)
111. () Actum Tragurii in statione Ioseph Stephani [Cega] (1335.) (AT, LXVI/2, f
30v)
112. (...) Actum Tragurii in domo olim Stre matris abbatis (sc. domini Savini) ()
(1335.) (AT, LXVI/2, f 10-10v)
113. () dominus Savinus abbas monasterii sancti Iohanis comissarius testamenti Stree sue matris et Barbanus Domiche filie Baboli ex una parte et Dragosclavus
Chranchi de Spaleto ex alia parte ad tale pactum et concordiam pervenerunt videlicet quod dictus dominus abbas (...) promisit (...) eidem Dragosclavo dare et tradere dictam Domicham suam neptem presentem volentem et consentientem in suam
legitiamam uxorem (...) Dragosclavus nomine ipsius Domiche habebit et habere debeat quartam partem unius domus posite Tragurii iuxta domum ecclesie sancti Mauri et Petrum Suse [Sui] et alia latera (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 10-10v)
114. (...) Actum Tragurii in domo Duymi Stephani [Cega] (...) Duymus condam
Stephani de Tragurio fuit confessus et contentus habuisse et recepisse et penes se habere a domina Vellisclava sua uxore tantum inter domos, terras, vineas, et bona immobilia posita tam in civitate Sybenici et eius districtu qoud in alio loco (...) in dote
et pro dote ipsius domine Vellisclave (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 13)
115. (...) Actum Tragurii in domo Desse Sensuli (...)(1335.) (AT, LXVI/2, f 14et14v)
116. () Dessa Sensuli ex una parte et Bogudanus Obradi de Spaletis ex altera parte ad tale pactum et concordiam pervenerunt videlicet quod dictus Dessa promisit
et convenit (...) eidem dare et tradere Dimintiam suam filiam presentem volentem
et consentientem in suam legitimam uxorem (...). et unum pamentum domus superioriem positum Tragurii supra pamentum Marci Laurentii sui generi iuxta domum dicti Desse, iuxta domum Martini Dragongne et alia latera (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 14et14v)
117. (...) Actum Tragurii in curia domus heredum Dobre Sori [Cega] (...) (1335.)
(AT, LXVI/2, f 14v)
118. (...) Actum Tragurii prope domum heredum Sectenice (...) (1335.) (AT, LXVI/2,
f 14v)
119. (...) Actum Tragurii in domo Domie et Domche (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f
15v)
120. (...) Actum Tragurii in domo heredum Cipriani Marini [Ciprijan] (...) domine
Mire uxori condam Cipriani Marini (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 16)
121. (...) Actum Tragurii in domo Nicole Macthi (...) Nicole Macthi Dobre [gener
Cega](...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 17v)
122. (...) Actum Tragurii prope domum Fermini Cigayde [Cega] (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 19)
146
123. (...) Actum Tragurii in domo monasterii sancti Iohanis subtus camberam domini abbatis (...) Diminctia filia Stane et uxor Creste Leptine ipso suo viro presente
et volente et consentiente et Angelesa eius soror et uxor Martini Dragosclavi (...).et
Dimincha earum soror et uxor Dragosclavi Chranchi de Spaleto (...) et Iove earum
frater presente volente et consentiente domino Savino abbate comissario testamenti
Stree, venientes ad divisionem infrascriptorum eorum bonorum (...) et ultima parte pro duabus partibus pro indivisis posuerunt totam paratineam cum camarda et
suis circumstantiis posita Tragurii iuxta paratineam ecclesie sancti Mauri, viam publicam et alia latera, quam partem pro duabus partibus pro indivisis predicta Dimicha et Iove (...) eligerunt et recipierunt (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 19)
124. (...) Actum Tragurii prope domum Ivannis Chinesii filius Steraii (...) (1335.)
(AT, LXVI/2, f 19v-20)
125. (...) Actum Tragurii in curia domus heredum Siluestri (sc. Silvestri Mengace)
[Mazzarello] () (1335.) (AT, LXVI/2, f 21v)
126. (...) Ioseph Stephani [Cega] suo nomine (...) et nomine eius uxoris domine Grubule [roena Mazzarello] (...) ex una parte et Gregorius Macthi Lutii [Lucio] suo nomine (...) et nomine Mire eius uxoris [roena Mazzarello] (...) ex secunda parte et
Baronus Silvestri [Mazzarello] suo nomine ex tertia parte presente volente et consentiente domina Draga [roena Buffalis] uxore condam Silvestri Mengace [Mazzarello] et matre ipsius Baroni (...) ad tale pactum et concordiam pervenerunt videlicet quod dictus Baronus cum suis heredibus et succesoribus habeat et habere
debeat omnes et singulas massaritias et res mobiles et arneses (cass: de domo) ipsius Baroni (et uxoris Silvestri) et qua reperiuntur et reperiri possunt in domo in qua
habitat dicta domina Draga (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 21v)
127. (...) Actum Tragurii in domo Iosephi Stephani [Cega] qua fuit Cipriani Bosanni
(...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 24v)
128. (...) Ivanes Mirossii vocatus Musitravina (...) vendidit (...) domine Marisclave
uxori condam Georgii Dimischi [Mikovi] (...) unam domum circumcirca muratam positam Tragurii iusta (!) domum Mei Iulle [Ploa], iuxta domum Iohanis Desse [Palmota], iuxta domum heredum Nicole Casocti [Casotti] et iuxta viam publicam et alia latera (...) pro pretio librarum duocentarum venetorum parvorum (...)
(1335.) (AT, LXVI/2, f 24v)
129. (...) Actum Tragurii in domo Ioseph Stephani [Cega] qua fuit Cipriani Bosanni
(...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 25)
130. (...) Actum Tragurii in domo Helie Desse Prisuctie (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f
25v)
131. (...) Actum Tragurii in domo domine Frane Lutii [Lucio] (...)(1335.) (AT,
LXVI/2, f 27)
LXVI/2, f 28v)
147
133. (...) Gregorius Bivii [Bivce] dedit et locavit ad affictum seu conturam Ivanno
Mirossii vocato Muso Travinam unam domum cum quovina (!) excepta statione
qua est in dicta domo posita Tragurii iuxta domum Nicole Iurse, iuxta paratineam
Ivannis Balloy [Snai], iuxta aliam domum cum scalis lapidibus dicti Gregorii, iuxta
viam publicam et alia latera hinc ad quinque annos proxime venturos et conpletos
(...) pro naulo et affictu dicte domus sive statione dictorum quinque annorum libras
centum venetorum parvorum videlicet ad rationem libras viginti parvorum pro quolibet anno (...) (cancellatum) (1335.) (AT, LXVI/2, f 28-28v)
134. (...) Actum Tragurii in domo Ioseph Stephani [Cega] qua fuit Cipriani Bosanni
(...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 29)
135. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Ivannis Mirossii (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 30v-31)
136. (...) Gregorius condam Bivii [Bivce] (...) vendidit (...) Ivanno Mirossii vocato Muso Travine (...) unam domum positam Tragurii iuxta domum Nicole Jurse et
iuxta paratineam Ivannis Balloy [Snai] et iuxta aliam domum ipsius Gregorii qua
fuit Dobrace Cippicchi [Cippico], iuxta viam publicam et alia latera, cum quoquina qua est prope scalas lapidas alie domus ipsius Gregorii excepta statione posita
subtus dictam domum venditam a latere meridiei iuxta domum dicti Nicole Iurse
quam non vendidit sibi nec dedit (...) pro pretio librarum sex venetorum grossorum
de argento (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 30v-31)
137. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Ivannis Musip Travine (...) (1335.)
(AT, LXVI/2, f 31)
138. (...) Actum Tragurii prope domum heredum Stephani Duymi [Cega] (...) (1335.)
(AT, LXVI/2, f 31v)
139. (...) Actum Tragurii in domo Nicole Macthi [gener Cega] (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 32)
140. (...) Marroy Radovani Petri Tollie fuit confessus et contentus habuisse et recepisse et penes se habere a Marino Theodori Cartile libras tres venetorum parvorum pro refundimento muri ipsius Marroy, de eo quod dictus Marrinus laboravit
seu laborari fecit hedifitium lingnaminis ultra eo quod erat prius usque in presentem diem de quibus libris tribus parvorum et de toto eo quod dictus Marroy eidem
Marino petere posset occasione dicti laborerii (...) quod dictus Marinus cum suis
heredibus habeat et habere debeat medietatem in dicto muro de toto eo quod laboravit seu hedifitiis posuit in dicto muro (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 32v)
141. (...) Actum Tragurii in curia domus heredum Cipriani Marini [Ciprijan] (...)
domine Mire uxori condam Cipriani Marini (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 33)
142. (...) Dessa Iacxe Chocoti [Kokot] ex una parte et Cressolus Iohanis Iohanis Boctadei de Iadre rector seu plebanus ecclesie sancte Andree de Boua ex altera parte ad
tale pactum et concordiam pervenerunt videlicet quod dictus Dessa dedit et concessit ad tenendum et per suam manum dare dicti ipsi Cresselo duos pamentos domus
ipsius positos Tragurii a latere traverse iuxta domum ipsius Desse, iuxta domum fi-
148
liorum Lutiani mediante plancha et alia latera hinc ad quatuor annos proxime venturos (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 33v-34)
143. (...) Actum Tragurii in curia domus Cipriani Helie [Kazarica] (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 34)
144. (...) Pervisa Pecchiaricichi et Drasica eius uxor (...) vendiderunt (...) Theverdoy Stanissichi et Stoyche Dobrosclave eius uxori (...) unam camardam seu hedifitium lignaminis existens in paratinea Cipriani Helie et Sclave eius uxoris posite Tragurii iuxta domum Marci Georgii [Mikovi], iuxta Iove Massine et alia latera salvo
iure paratinee sive loci (...) pro pretio librarum duodecim venetorum parvorum (...)
(1335.) (AT, LXVI/2, f 34)
145. (...) Sclava uxor Cipriani Helie [Kazarica] presente volente et consentiente dicto suo viro et dictus Ciprianus (...) dederunt concesserunt et locaverunt Theverdoy
Stanissichi et Stoyche eius uxori (...) unum eorum locum sive paratineam positam
Tragurii iuxta domus Marci Georgii [Mikovi], iuxta paratineam ipsorum Cipriani et Sclave in qua habet camardam Ioue Mossine, iuxta curiam domus dicti Cipriani et alia latera in quo loco sive paratinea habeant camardam predicti Thenerdoy
et Stoycha quam emerunt a Pervisa Pecchiaricichi et Drasica sua uxore (...) hinc ad
XV annos proxime venturos videlicet quinque annos ultra decem annos quod tenere debebant predicti Pervisa et Drasica eius uxor venditores ad habendum tenendum et possidendum et quicquid dictus Theverdoy et Stoycha cum suis heredibus
de dicto loco (...) et dare eisdem pro naulo sive affictum dicte paratinee quolibet
anno grossos duodecim venetorum usque ad conplementum dictorum XV annorum (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 34-34v)
146. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Dobre Svenne (...) (1335.) (AT, LXVI/2,
f 35-35v)
147. (...) Actum Tragurii in domo heredum condam Cipriani Pobrenni (...) (1335.)
(AT, LXVI/2, f 36)
148. (...) Dersenaus condam Macthi Martianone (...) vendidit (...) Loure et Dumnoye fratribus et filiis Vitali Leptine (...) unum pamentum domus cum coperta
usque ad celum, positum Tragurii supra pamentum Vitali Leptine, iuxta heredes Biloti, iuxta Vicentium Ampleuxii [nepoznati plemiki rod] et alia latera (...) pro pretio librarum triginta venetorum parvorum (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 36v-37)
149. (...) Actum Tragurii in plathea comunis prope stationem Symonis de Valle (...)
(1335.) (AT, LXVI/2, f 37)
LXVI/2, f 38)
151. Cum Petrus Desse suum fecerit testamentum (...) Hoc est testamentum meum
Petri Desse Sinti [Gracia] (...) meos autem, procuratores instituo Francicam filiam
meam et filios fratris mei, meos autem procuratores instituo et fatio (!) Johannem
fratrem meum et Nicolicam generum meum cum sua vxore Francia (...) Actum
Tragurii in domo habitationis ipsius Petri (...) (1336.) (CD X, br. 215., 284-285)
149
152. (...) Actum Tragurii in domo Iosephi Stephani [Cega] (...) (1336.) (AT, LXVI/2,
f 42v)
153. (...) comissarii testamenti condam Petrucche uxoris Michoy Pasqualis Iare (...)
vendiderunt (...). Stephano condam Macthi Lutii [Lucio](...) medietatem unius paratinee murate a tribus lateribus (...) (1336.) (AT, LXVI/2, f 41)
154. (...) Actum Tragurii in domo heredum Stoianni Acchini (...) (1336.) (AT, LXVI/2,
f 41v)
155. (...) Actum Tragurii prope stationem Grimaldi specialis (...) (1336.) (AT, LXVI/2,
f 41v)
156. (...) Actum Tragurii ad ripam maris prope turrim heredum Simonis (...) [Andreis] (1336.) (AT, LXVI/2, f 42)
157. (...) Actum Tragurii in domo Ioseph Stephani [Cega] (...) (1336.) (AT, LXVI/2,
f 42v)
158. (...) Actum Tragurii in domo Prodani Michani (...) (1336.) (AT, LXVI/2, f 43v)
159. (...) Lucxa Asannus ad petitionem Ioue primitcerii (...) ad extimandum lignaminum positum supra paratineam ipsius (...) (1337.) (AT, I/3, f 7)
160. (...) Martheo di Braca (...) pro lapidibus et id quod postavit de lapidibus solveret suam partem (...) (1337.) (AT, I/3, f 9v)
161. (...) Stoycus molinarius (...) citatus (...) ad domum (...) quod (...) extimare debeant paratingna cum camarda et id quod extimabunt soluere debeat dictus Stoycus
(...) (1337.) (AT, I/3, f 11v)
162. (...) Actum Tragurii in domo condam Sori Amblaxii [Andreis] (...) (1339.) (AT,
LXVI/3, f 1)
163. (...) Actum Tragurii in domo Gregorii Bivii [Bivce] (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f
1v)
164. (...) Actum Tragurii in domo Gregorii Bivii [Bivce] (...) (1339.) (AT, LXVI/3,
f 2)
165. (...) Actum Tragurii in domo quodam Sori Amblaxii [Andreis] (...) (1339.) (AT,
LXVI/3, f 2v)
166. (...) Petrucha uxor condam Petri Santese dedit et locavit ad affictum seu naulum
suam canipam domus posite Tragurii Marco Mai filio Osoi (...) ad tres annos
proxime venturos et conpletos (...) pro naulo seu afficto dictorum trium annorum
libras duodecim venetorum parvorum (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 6v-7)
167. (...) Actum Tragurii prope domum habitationis Boi Dobralii (...) (1339.) (AT,
LXVI/3, f 7v)
168. (...) Actum Tragurii prope domum Cernechie dompni dei (...) (1339.) (AT,
LXVI/3, f 13v)
169. Radosclava uxor Radovani Descovichi, presente volente et consentiente dicto suo viro, et Lipica uxor Mirse Stephani (...) et Stana uxor Marchi Dragosclavic-
150
hi (...) et Radda eorum soror venientes ad divisionem eorum bonorum (...) et dicta Radoslava et Lipica et Radda (...) ... paratineam positam Tragurii iuxta domum
Crisanni (...) domum Drasche uxor Purchie Stephani, viam publicam et alia ... (...)
(1339.) (AT, LXVI/3, f 13v-14)
170. (...) Actum Tragurii in curia domorum Gregorii Lutii [Lucio] in pedem scalarum lapidum (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 14)
171. (...) Ivannes Crivonosicch (...) ... (...) Helie Caladicchi sextam partem ... paratinee cum camarda per longum et novem per amplum posite in ... iuxta Raddam Drasoy Perchiaricchi, iuxta Marciam et alia latera 317 (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 16)
172. (...) Actum Tragurii prope domum (cass: heredum Petri da) Nicolice Petri Comlliee (...) Marinus antii operarius ecclesie sancti Laurentii de Tragurio (...) vendidit (...) Nicolice Petri Comlliee (...). medietatem unius pavimenti domus posite Tragurii a latere meridiei iuxta aliam medietatem dicti pavimenti dicti Nicolice
subtus pavimentum Iohanis Desse [Gracia], iuxta domum Mei Iulle [Ploa], iuxta
domum heredum Sorgoli Deschi et alia latera et medietatem canipe subtus dictum
pavimentum intra dictos confines et alia latera qua est pro indiviso cum alia medietate canipe ipsius Nicolice (...) cum introytu et exitu suo usque in viam publicam (...) pro pretio librarum trigintaduorum venetorum parvorum (...) (1339.) (AT,
LXVI/3, f 16v)
173. (...) Actum Tragurii in ecclesiam sancti Laurentii (...) dominus Iacobus archidiaconus Traguriensis et plebanus et rector ecclesiae sancti Nicole prope portam pontis terre firme nomine et vice dicte ecclesie (...) dedit (...) licentiam (...) Thomixa
Georgii sartori (...) ad podiandum se muro inter scalas lapidum dicte ecclesie et paratineam dicti Thomixe et sibi murum predictum laborare murare et ... ponere et
fenestras pro lumine facere et habere ad suum libitum voluntatis (...) quod dictus
Thomixa cum suis heredibus possit (...) adherere seu appodiare cum hedifitio lingnaminis muro dicte ecclesie a latere paratinee dicti Thomixe et in muro dicte ecclesie ponere seu metere hedifitium lingnaminis et trabes ad suum libitum voluntatis
(...) et si dictus Thomixa voluit ultra altitudinem dicte ecclesie laborare seu laborari facere possit et valeat facere hedifitium lingnaminum non ponendo aliquod hedifitium sive lignum nec lapidem supra copertam seu stillicidium dicte ecclesie nec
frangendo coperta ipsius ecclesie seu plancha aliqua dicte coperte (...) (1339.)(AT,
LXVI/3, f 20v)
174. (...) comisarii testamenti Dragene uxoris condam Crupxe re (...) vendiderunt
Iohani Dese [Gracia] (...) unam domum circumcirca muratam condam dicte Dragene positam Tragurii iuxta domum condam Pascali Calune, iuxta heredes Marini
Primicti et alia latera (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 23v)
175. (...) Actum Tragurii supra plancha lapidum do... Petri (...) domina Maria uxor
condam Iohanis Petri [Gracia] (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 26)
Cijena je oteena ali slijedei dokument govori o isplati: librarum duodecim venetorum parvorum
317
151
176. (...) Actum Tragurii in domo habitationis ... de Cartura medici (...) (1339.) (AT,
LXVI/3, f 27)
177. (...) Actum Tragurii in domo condam Sori Amblaxii [Andreis] () Vlada relicta condam Sori Amblaxii (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 27)
178. (...) Actum Tragurii prope stationem Radoss... (...) a Radossio Vesselchi caligario (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 28)
179. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Stane uxoris condam Angelo aurificis
(...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 28v)
180. (...) Actum Tragurii prope stationem Petracche Stephani [Cega] (...) (1339.)
(AT, LXVI/3, f 30)
181. (...) Actum Tragurii prope stationem Thomaxe Donati [Casotti] (...) (1339.)(AT,
LXVI/3, f 30v)
182. (...) Actum Tragurii in domo heredum Iurice fabr. .. (...) Stanula uxor condam
Iurie fabri (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 31)
183. (...) Actum Tragurii prope stationem Symonis de Valle (... de Venetiis habitator
Tragurii) (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 32)
184. (...) Actum Tragurii in domo condam Sori Amblaxii [Andreis] (...) (1339.) (AT,
LXVI/3, f 32)
185. (...) Lucxa Dachoy (...) vendidit (...) Bogudano Sclavcichi (...) medietatem unius domus circumcirca murate posite Tragurii iuxta domum heredum Dragoy Cape,
iuxta paratineam Nicole Marthi [Quarco] et alia latera (...) pro indiviso cum alia
medietate domus uxoris ipsius Lucxe (...) cum introytu et exitu suo usque in viam
publicam (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 33v-34)
186. (...) Actum heredum Duymi Vetichi (...) (1339.) (AT, LXVI/4, f 1v)
187. (...) Actum Tragurii in domo Bune uxoris condam Marini Puppichi (...) (1339.)
(AT, LXVI/4, f 2)
188. (...) Actum Tr in domo (1339.) (AT, LXVI/4, f 2v)
189. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Grimaldi spetiarii (...) (1340.) (AT,
LXVI/5, f 1v)
190. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Nicoluce Marini Andree [Andreis]
(...) (1340.) (AT, LXVI/5, f 1v)
191. () Actum in via publica iuxta paratineam Danieli Jacobi [Vitturi] (...) (1340.)
(AT, LXVI/5, f 3)
192. () Actum in domo habitationis Radovani Bradiag (...) (1340.) (AT, LXVI/5, f
5)
193. (...) Actum in via publica iuxta stationem Petracha Stephani [Cega] (...)
(1340.)(AT, LXVI/5, f 6v)
194. () Actum in statione Albeoli speciarii (...) (1340.) (AT, LXVI/5, f 8v)
152
195. (...) Actum in via publica coram domo habitationis Philipi de Firmo [Valle] (...)
(1340.) (AT, LXVI/5, f 11v)
196. (...) Actum in domo habitationis Lucani Desse [Pecci] (...) (1340.) (AT, LXVI/5,
f 12)
197. (...) Cossa Tossanini de Iadra [Tussanini] omni modo et forma quibus melius
ipse potest dixit protestatus est quod Radoslavus Pocupig gener Grigole cum ipse
habeat predictum tabulatum supra quendam suum locum (...) iuxta dictum Cossam
et iuxta Petracham Stephani [Cega] et alia latera quod ipse debeat accipere dictum
tabulatum de dicto loco (...) (1340.) (AT, LXVI/5, f 13v-14)
198. (...) Actum in via publica coram domo habitationis Drage uxoris condam Paulini (...) (1340.) (AT, LXVI/5, f 14v)
199. (...) Actum in domo habitationis Stephani Budionig (?) (...) (1340.) (AT, LXVI/5,
f 15)
200. (...) Actum in domo habitationis Vicentii Ampleussii [nepoznati plemiki rod]
(...) (1340.) (AT, LXVI/5, f 16)
201. (...) Georgius Mathi Lucii [Lucio] fuit contentus et confessus se habuisse et recepisse a Barono Silvestri [Mazzarello] et (...) libras XV solidos XII parvorum venetorum pro residuis et complementis partibus ipsius Grigorii contignetis de fictu domus unius quod accipit Ioseph ad fictum pro duobus annis uno mensi (...) (1341.)
(AT, LXVI/6, f 10v)
202. (...) Nicola Laurentii fuit contentus et confessus se dare debere Marino ani
[Petrik] nomine et vice stacionis eius ... recipienti libras XIII solidos X venetorum
pro ocupa... unius canipe quam canipam ipse Marinus dedit et vendidit eidem Nicole eodem die quas libras XIII solidos X parvorum venetorum dictus Nicola promissit dare et solvere eidem Marino (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 14-14v)
203. (...) Radosta filia Nicole Vulchenig dedit et concessit ad fictum seu naulum Cranolle caligario unam suam canipam cum pamento uno possita in Tragurio iuxta
domum monasterii sancti Iohanis et iuxta Machum et alia latera hinc ad annos V
proxime venturos et conpletos (...) quod dictus Cranola promissit dare et solvere eidem Radosta libras XV parvorum venetorum ad rationem de libris III parvorum
venetorum pro quolibet anno (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 16v)
204. (...) Radovanus et Dminus fratres filii Bosiag (...) eorum domus possite in Tragurio ... Stanoy Iurgii et iuxta Pascolum Dragovanum et alia latera (...) (1341.) (AT,
LXVI/6, f 18)
205. (...) Actum supra scalas habitationis domus Superantii de ingulo (...) (1341.)
(AT, LXVI/6, f 20)
206. (...) Actum in domo habitationis Marie uxoris condam Desiclavii (...) (1341.)
(AT, LXVI/6, f 20v)
207. (...) Dobra uxor condam Broy Martinii fuit contenta et confessa habuisse et recepisse se dare debere (!) Marie condam Dessiclavii libras VI parvorum venetorum
153
pro eo quod dicta Maria dedit et consessit eidem Dobre quod ipsa Dobra posset et
valleat facere et ponere scalas supra pavimentum suum ... ad pavimentum dicte Dobre superius quas libras VI parvorum venetorum dicta Dobra promissit dare et solvere ipsi Marie (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 20v)
208. (...) Actum in domo habitationis Dresini calligarii (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f
20v)
209. (...) Dessanus Marini fuit contentus et confessus habuisse et recepisse a Dobra
uxore sua (...) Item domum unam possitam in Tragurio post ecclesiam sancti Laurentii (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 21)
210. (...) Duymus Damianii Pascho [Paka] fuit contentus et confessus se dare debere Marino Vitulli Leptine libras XXIII parvorum venetorum occasione residuii et
conplementis solutionis cuiusdam hedifficii de lignamine quod ipse emit hodie (...)
(1341.) (AT, LXVI/6, f 21v)
211. (...) Actum in domo habitationis heredum magistri Tomasii (...) domina Gvaltioescha uxor condam magistri Tomassii de Montefloris (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f
22)
212. (...) Actum iuxta scalas habitationis Grimaldi spetialii (...) (1341.) (AT, LXVI/6,
f 23)
213. (...) Actum in domo habitationis Desse Iohanis [Lucio] (...) (1341.) (AT, LXVI/6,
f 23v)
214. (...) domina Priba uxor condam Ivannii Marig de Sibenici (...) dedit et locavit
ad fictum seu naulum Nicolie filio Grimaldi spetiali de voluntate et concessu dicti
Grimaldi patris sui (...) unam suam domum positam Tragurii iuxta heredes Donati
Nicolai [Casotti], iuxta viam publicam et vicinalem (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 23v)
215. (...) Volchossius Dachoyevig (...) dedit et concessit Dobre uxori dicti Volchossii
(...) medietatem eiusdem domus possite in Tragurio iuxta viam publicam, iuxta heredes Vossuguig, iuxta Iaxterancem et alia latera (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 24)
216. (...) Actum in (!) iuxta stationem Petrache Stephani [Cega] (1341.) (AT, LXVI/6,
f 24v)
217. (...) Actum in domo habitationis heredum Buvci [Bivce] (...) a dompno Nicole
condam Biuci (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 26)
218. (...) unum pamentum possitum subtus pamentum dicti ... quod pamentum
ipse dedit et vendidit ipsi Duo... (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 26v-27)
219. (...) Actum in via publica coram stationem Stachorinii (...) (1341.) (AT, LXVI/6,
f 28)
220. (...) Actum in via publica iuxta domum habitationis Biloe (...) (1342.) (AT,
LXVI/6, f 31)
221. (...) Actum in via publica iuxta domum habitationis olim Biloe (...) (1342.) (AT,
LXVI/6, f 31v)
154
222. (...) Actum in domo habitationis heredum Desse Palmote [Palmota] (...) (1342.)
(AT, LXVI/6, f 35)
223. (...) Baronus Silvestri [Mazzarello] dedit et concessit Nicolie caligario quandam suam canipam possitam subtus pamenta Grigorii Bivci [Bivce] in quibus nunc
moratur Luxa Iohanis Lucii [Lucio] ad tenendum ipsam canipam hinc ad Pascham
resurectionis domini proxima venturam et vassellos XII et botas magnas XIII ad tenendum ad terminum supradictum (...) (1342.) (AT, LXVI/6, f 36)
224. (...) Actum in via publica iuxta scalas Nicolie Conilice (...) a Nicolia Petri Conilie (...) (1342.) (AT, LXVI/6, f 38v)
225. (...) Actum in via vicinali iuxta domum Vessellinii Pexyavig (...) (1342.) (AT,
LXVI/6, f 40v)
226. (...) Teodorus Pipi fuit contentus et confessus se dare debere Dessie condam
Matchi Pipi libras V solidos IIII parvorum venetorum pro conplemento ... tum ... de
libras XI parvorum venetorum quas dare pro pretio tertie partis unius paratinee (...)
(1342.) (AT, LXVI/6, f 41)
227. (...) Actum in domo Nicole Iursse (...) (1342.) (AT, LXVI/6, f 45)
228. (...) Actum in domo habitationis matris Stephani Caig (...) (1342.) (AT, LXVI/6,
f 45)
229. (...) Michoy filius condam Bunei (...) vendidit ... duas suas partes cuiusdam hedifficii de lignamine possite supra locum ... Nicolam Simeonis, iuxta Grigorium rivarium et alia latera (...) pro pretio librarum IIII parvorum venetorum (...) (1342.)
(AT, LXVI/6, f 48)
230. (...) Actum in via publica iuxta domum habitationis Ivannii Neugeri (...) Ivannus calligarius pronomine Neugeri (...) (1342.) (AT, LXVI/6, f 48)
231. (...) Iacobus Danielis [Vitturi] et Michoy eius frater ex una parte et Creste Desse Sensoli ex alia parte ad tale pactum et concordiam inter se devenerunt ... Creste promissit ipsis Iacobo et Michoy facere et laborare et conplere duo pamenta cum
coperta de lignamine (...) (1342.) (AT, LXVI/6, f 50v)
232. (...) Actum in domo habitationis Duymi Stephani [Cega] (...) (1342.) (AT,
LXVI/6, f 51)
233. (...) Actum in domo habitationis Pervole uxoris condam Iacxe Magor (...)
(1342.) (AT, LXVI/6, f 52)
234. (...) Actum in domo habitationis Stani Iacobi (...) (1342.) (AT, LXVI/6, f 53)
235. (...) quod Bencha vxor condam Cranchi aurificis possit et valleat (!) dare et vendere cui ipsi placuerit stationem existentem subtus pamentum vxoris condam Druschi pilliarii iuxta uuetham Radossi Gussi, iuxta canipam heredes Marci Julle [Ploa], viam comunis et alia latera (...) quod ipsa statio est dicte Beche (!) et quod ipsa
portauit dictam stationem in dotem ipsi Crancho olim suo viro per instrumentum
suorum docium. (...) (1343.) (CD XI, br. 62, 76)
155
236. (...) Actum Tragurii in domo heredum Done Drage uxoris condam Matei (...)
(1344.) (AT, LXVI/8, f 3)
237. () Actum in domo habitationis infrascriptarum venditricum () Maria uxor
condam Dessisclavi Detich et Stana eius filia (...) (1344.) (AT, LXVI/8, f 10)
238. (...) ser Berenus condam Desse Palmote [Palmota] de Tragurio ex parte una et
Iohannes eius frater ex altera volentes dividere bona sua (cass: paterna) ad hanc divisionem advenerunt (...) in parte dicto Bereno primo una domus posita in Tragurio apud heredes Desse Palmote, apud heredes Nixe merchante, apud Bernardinum
(...) (1344.) (AT, LXVI/8, f 13v)
239. Ordinamus quod omnes mortacine de cetero vendantur ab alio latere turris
Gregorij Salinguerrae [Vitturi] videlicet versum ponentem (...) (1344.) (LUCIUS,
Memorie ..., 511)
240. (...) Actum Tragurii in domo infrascripte Stanzize (sc. filie condam Ivannis Travine de Tragurio) (...) (1346.) (AT, LXVI/9, f 2)
241. () Heuricus condam Federici de Firmo () accipit Stanzizam filiam condam
Ivannis Travine de Tragurio () suam () legitimam uxorem () in dote et pro
dote () Item palmentos duo positos Tragurii iuxta Dragam matrem Miloe, iuxta
Ciapizam, iuxta viam et alia latera (...) (1346.) (AT, LXVI/9, f 2)
242. (...) domina Velislava (sc. uxor olim domini comitis Neliptii (...) vendidit (...)
Stipano Caurich de Tragurio medietatem unius canipe posite ... solarium dicti Stipani (...) pro pretio et nomine pretii ducatorum septem boni auri (...) (1346.) (AT,
LXVI/9, f 2v)
243. (...) Actum Tragurii iuxta domum habitationis infrascripte Gapize (...) Gapiza
uxor condam Helie Desse (...) (1346.) (AT, LXVI/9, f 2v)
244. (...) Franciscus Damiani cives Spaletti318 procurator (...) domine Velislave uxoris olim domini comitis Nealiptii (...) vendidit Lucano Desse [Pecci] civi Tragurii
(...) Item domum unam positam in civitate Tragurii iuxta Blaseum Lucxe [Andreis], iuxta Nicolam Petri Conclicce mediante androna et alia latera (...) (1346.) (AT,
LXVI/9, f 3)
245. (...) Actum Tragurii in statione infrascripti Marci (...) tradidit Marco Desse Siluri (sc. Silvestri) [Mazzarello] civi Tragurii (...) (1347.) (AT, LXVI/9, f 5v)
246. (...) Actum Tragurii iuxta scalas domus habitationis infrascripte Matize (...)
Ruscus filius Lucxe Bilzi de Tragurio (...) Matiza eius matre (1347.) (AT, LXVI/9, f
6)
247. (...) Pulnos faber et Mare eius filia dederunt et locaverunt ad affictum (...) Creste Dominici Nesuste quandam eorum canipam positam Tragurii subtus dictum
Pulnosem et Mare (!) usque ad octo annos (...) pro pretio et nomine pretii solidorum XV parvorum in anno (...) (1347.) (AT, LXVI/9, f 7)
318
Franciscus Damiani iz Splita je pripadnik splitskog patricijskog roda Maruli (Maruli).
156
248. (...) Actum Tragurii in statione ser Simeonis de Valle de Venetiis habitator Tragurii (...) (1347.) (AT, LXVI/9, f 7v)
249. (...) Actum Tragurii in statione Grimaldi apotecari (...) (1347.) (AT, LXVI/9, f
7v)
250. (...) Actum Tragurii in domo habitationis infrascripte domine Stane (...) domina Stana uxor ser Cose Tossanini de Iadra habitatoris Tragurii [Tussanini] (...)
(1347.) (AT, LXVI/9, f 9v-10)
251. (...) Actum Tragurii in domo habitationis infrascripti Nicolice (sc. Azzellini)
[Azzelini] (...) (1347.) (AT, LXVI/9, f 10)
252. (...) Actum Tragurii in domo habitationis infrascripte Stane (...) Goia et Sclava
sorores et filie condam Dobrali Mogliasoste [Quarco] (...) Stana earum matre (...)
(1347.) (AT, LXVI/9, f 12)
253. (...) Iacomellus de Legei (?) dedit et concessit ad affictum seu naulum Dresine caligario unum suum pamentum de medio domus possite Tragurii iuxta heredes
Desse Paparoto et iuxta Bertanum Marini [Cippico] pro uxore et subtus pamentum
dicti Dresinis tenentem et supra stationem filii dicti Dresini hinc ad annos quator
cum dimidio proxime venturos ... libras quatuor parvorum venetorum (...) (1347.)
(AT, LXVI/12, f 1)
254. (...) Maria filia Radoy Burig suum fecit testamentum in quo quidem testamento inter alia que ipsa ordinauit, reliquid (!) socri sue Ciuite suam domum positam
Tragurii iuxta Desolam Paparotum in gaudimento, donec ipsa viuet, et post mortem
dicte sue socris (!) voluit, quod dicta domus vendi debeat et denarii dari laborerie
ecclesie sancti Laurentii de Tragurio. (...) Actum Tragurii in domo habitationis dicte testatricis (...) (1348.-1360.) (CD XI, br. 335., 443)
255. (...) Blaschus Lucxe [Andreis] fecit suos codicillos (...). Actum Tragurii in domo
habitationis dicti testatoris (...) (1348.)(CD XI, br. 349., 460-461)
256. (...) Actum in domo habitationis Gause Stoysse [Snai] (...) (1348.) (AT,
LXVI/12, f 3)
257. (...) Actum in domo habitationis heredum Michoy Stephani [Cega] (...) (1348.)
(AT, LXVI/12, f 3v)
258. (...) Actum in domo habitationis Gausege Petri [Castrafocus] (...) (1348.) (AT,
LXVI/12, f 5-5v)
259. (...) Stania et Iadra filie condam Mirre uxoris condam Laurentii Loncig tamquam comissarii testamenti dicte Mirre et Stephanus nepos dicte Mirie (...) vendiderunt (...) Gausigne Petri [Castrafocus] (...) unam canipam et unum pamentum superius eiusdem domus possite Tragurii iuxta heredes Iohanis Desse [Gracia] et viam
comunis et Simonem Stephani et alia latera (...) pro pretio librarum centum et vigintiquinque parvorum venetorum (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 5-5v)
260. (...) Glubota Caurig (...) vendidit (...) Blascho Lucxe [Andreis] (...) totam canipam suam possitam subtus pamenta Vitalis pro uxore et Crese (?) Crismanig pro
157
uxore (...) domus possite Tragurii iuxta viam comunis a duobus lateribus et Bereni
Desse Palmote [Palmota] et alia latera (...) pro pretio librarum XXXV parvorum
venetorum (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 5v-6)
261. (...) Actum in domo habitationis Stane uxoris olim Philipi di Fermo (...) (1348.)
(AT, LXVI/12, f 7v)
262. (...) Actum in curia iuxta scalas domus Petrache Stephani [Cega] (...) (1348.)
(AT, LXVI/12, f 10v)
263. (...) filius Ivanii Ciboridini (...) vendidit Tomasse Stephani [nepoznati plemiki rod] (...) tertiam partem pro indivisso cum aliis duabus partibus (?) pamentorum cum coperta eiusdem domus possite Tragurii iuxta murum civitatis et portam
civitatis et viam comunis et alia latera et supra canipam Desse Palmote [Palmota]
(...) pro pretio librarum XVI parvorum (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 10v)
264. (...) Actum in via comunis iuxta domum olim Tompsse pretoris (...) (1348.) (AT,
LXVI/12, f 11)
265. (...) Actum supra plancham domus habitationis domine Vlade uxoris olim Sore
Amblassii [Andreis] (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 12)
266. (...) Radosta filia condam Nicole Goermig (...) vendidit (...) Iuryii et Iacobo fratribus et filiis Branichi vnam suam canipam et pamentum inferius domus possite Tragurii iuxta domum monasterii sancti Iohanis et Matchum Porochi et viam
comunis et subtus pamentum heredum Martini olim fratris dicti venditricis (...)
(1348.) (AT, LXVI/12, f 12v)
267. (...) Matheus filius Dresini caligarii ipso Dresino presente volente et consentiente (...) vendidit (...) Marci Georgii [Mikovi] (...) duo pamenta cum coperta unius domus possite Tragurii iuxta dictum emptoris et heredes Sossii et viam comunis
et alia latera qua pavimenta sunt super canipam dicti Marci (...) pro pretio ducatorum viginti (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 12v)
268. (...) Marinus maritus olim Vatrias (?) et Craninus eius filius (...) vendiderunt
Magrissio Basty (...) unum suum pamentum inferius domus possite Tragurii iuxta
viam comunis a duobus lateribus et supra canipam ...ni Desse et subtus pamentum
dicti emptoris et alia latera (...) pro pretio librarum XL parvorum (...) (1348.) (AT,
LXVI/12, f 14)
269. (...) Actum in curia domus Petrache Stephani [Cega] iuxta scalas habitationis
Leonis Nicole Mathei (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 15)
270. (...) Actum supra plancham domus habitationis olim heredum Stanoy de Guarra (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 16)
271. (...) Rada, Priba et Stanana eius filia (...) vendiderunt (...) Marco Georgii [Mikovi] (...) unam earum stationem domus possite Tragurii iuxta dictum Marcum
et viam comunis et heredes Vausange (?) et alia latera et subtus pamenta dicti Marci (...) pro pretio librarum XLV parvorum venetorum (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f
17v)
158
272. (...) Iursa Perchali civis Tragurii (...) dedit et concessit Petruche sue uxori medietatem pro indivisso domus sue possite Tragurii iuxta Gausem Stoysse [Snai]
et Gausingnam Petri [Castrafocus] et viam comunis et alia latera (...) (1348.) (AT,
LXVI/12, f 17v)
273. (...) procuratores heredum filiorum condam Radosclavi Bosiaig (...) vendiderunt Iuanno Iacxe [Ivanka] (...) canipam domus possite Tragurii iuxta heredes
condam Stannoy de Guarra et Pascholum Dagrinanum et viam comunis (...) pro
pretio librarum LI (?) parvorum (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 18)
274. (...) Crisannis Pornesig (...) vendidit (...) Marin Desse [Guo] (...) unam canipam suam (cass: possitam) domus possitam Tragurii iuxta heredes et viam vicinalis, qua canipa est subtus pamenta dicti Cristiani (...) pro pretio librarum XVI venetorum parvorum (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 18v)
275. (...) Duymus Stephani [Cega] dedit et concessit ad affictum seu naulum Dresino caligario unam suam stationem possitam iuxta dompnum Matheum Cerlatii et
viam comunis et alia latera hinc ad tres annos et tres menses cum dimidio proxime
venturos et conpletos (...) pro qua statione predictus Dresinus dare et solvere promisit (...) libras IIII solidos X parvorum omni anno (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 19)
276. (...) Actum iuxta scalas habitationis Gregorii Salinvere [Vitturi] (...) (1348.) (AT,
LXVI/12, f 20v)
277. (...) Actum (cass: in cancellaria comunis) in domo habitationis heredum Mathei Lucii [Lucio] (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 21v)
278. (...) Actum Tragurio in domo Vicentii Ampleuxii [nepoznati plemiki rod] (...)
(1355.) (AT, I/2, f 2)
279. (...) Radola filia condam Petrani et uxor demini(!) Saye de Tragurio (...) Actum
Tragurii in domo habitacionis dicte Radole (...) (1361.) (CD XIII., br. 71., 100-101)
280. (...) Heliza, uxor Mathei Francii [Guco] de Tragurio (...) procuratores dicti sui
testamenti constituit dictam (!) Mariam matrem suam, Matheum maritum suum et
Petrum fratrem ipsius (...) Actum Tragurii in domo ipsius testatricis (...) (1361.) (CD
XIII., br. 92., 138-139)
281. (...) Actum in curia domus habitationis Petri Ioseph [Cega] (...) (1362.) (AT,
LXVI/10, f 5v)
282. (...) ...plebanus ecclesie sancti Vitalis (...) ad affictum seu naulum Nicole Stephani Claudi (...) unam paratineam (...)...(...) viam comunis (...) (1362.) (AT, LXVI/10,
f 7)
283. (...) Actum supra scalas domus habitationis Vitalis Nicole Starecii [Chiudi, ogranak Staro] (...) (1362.) (AT, LXVI/10, f 9v)
284. (...) Matheus filius condam Challi ex una parte et Sinoy eius frater ex altera parte et Margarita eorum soror ex tertia parte (...) concordiis mentibus ad divissionem
(...) bonorum infrascriptorum de quibus bonis ipsi fecerunt tres partes in prima quarum possuerunt pavimentum de supra cum coperta domus possite Tragurii iuxta
159
Vitalem Nicole Starecii [Chiudi, ogranak Staro] et domum monasterii sancti Iohannis Batiste et viam comunis (...) possuerunt pamentum de medio et canipam domus possite in predicta parte. Item solarium de medio domus possite Tragurii
domum ecclesie sancti Vitalis, Daustum Pretorem et paratineam ecclesie sancti Georgii de ponte (...) Ultima parte possuerunt pamenta de supra et ... domus possite
iuxta domum ecclesie sancti Vitalis et Daustum Pretorem (?) et paratineam ecclesie
sancti Georgii et viam comunis (...) (1362.) (AT, LXVI/10, f 9v)
285. (...) Actum iuxta scalas habitationis (1362.) (AT, LXVI/10, f 10)
286. (...) Actum in statione heredum Donati de Valle (...) (1362.) (AT, LXVI/10, f
10)
287. (...) Actum in domo Nicole matris Lancanii (...) (1362.) (AT, LXVI/10, f 11)
288. (...) Actum in domo habitationis Marci Georgii [Mikovi] (...) (1362.) (AT,
LXVI/10, f 11)
289. (...) Sore Marci Georgii [Mikovi] ex una parte et Tomassus eius frater ex alia
parte de voluntate et consensu Marci eorum patris et domine Stanne eorum matris
ad divissionem (...) bonorum infrascriptorum fecerunt de dictis bonis duas partes
in prima quarum possuerunt domum unam cum omnibus et singulis pertinentiis
(...) possitam Tragurii iuxta Duymum condam Blaschi Marini [Andreis] et Dessam
Damiani [Domii] et Gausegnam Marini [Andreis] et viam comunis a duobus lateribus. Item domum cum furno possitam Tragurii iuxta Dessam Damiani [Domii]
et iuxta Neugar Valii (?) pro uxore et viam comunis a duobus lateribus (...) et istam
partem dictus Sore de voluntate et consensu dicti Thomassii accepit in suam partem
et pro sua parte (...) domum unam possitam Tragurii cum paratineis suis (...) possitis Tragurii iuxta uprianum Gladinam pro uxore et Lucxam Sivignam et . Iarnig
(?) et viam comunis et Cusmam Scugor et alia latera et istam partem dictus Thomassus accepit in suam partem (...) (1362.) (AT, LXVI/10, f 11)
290. (...) Catarina uxor olim Donati Casoti [Casotti] promisit (...) suam filiam
(sc. Suse (?) filia olim Donati Cassotii) presentem volentem et consentientem Petro
... suam legitimam (...) et dare eidem Petro in dote et nomine dotis cassamentum cum camera iuxta duo casamenta in qua (...) positum Tragurii heredum
Grigorii Bivici [Bivce] tutllii et viam publicam a duobus lateribus (...) (1367.) (AT,
LXVI/11, f 2)
291. (...) Actum in domo habitationis Mirce uxoris olim Duymi Damiani [319] (...)
(1367.) (AT, LXVI/11, f 2v)
292. (...) Actum in via comunis iuxta domum habitationis Linoy Furche (...) (1367.)
(AT, LXVI/11, f 3v)
293. (...) Actum in domo habitationis heredum Dome Lucule (...) (1367.) (AT,
LXVI/11, f 4v)
Nije jasno kojeg je Dujma Damjanovog udovica, dali onoga iz roda Kazarica (koji se spominje 1334.1350.) ili onoga iz roda Paka koji se spominje u razdoblju 1317.-1347.).
319
160
294. (...) Actum in domo habitationis Blasii Iohanis [Andreis] (...) (1367.) (AT,
LXVI/11, f 5)
295. (...) Actum in domo habitationis heredum Dome Luculle (...) (1367.) (AT,
LXVI/11, f 5)
296. (...) Drassa uxor olim Radossii Glavanig (...) vendidit (...) Stipsse Stipchovig
unam suam domum de ... lateribus de assidibus cum copperta possita Tragurii iuxta
Marinum Cvitis (?), iuxta Lorenum ... et Prodanum granarium et alia latera (...) pro
pretio librarum LXXX parvorum (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 5v)
297. (...) Actum in domo habitationis Andree Gregorii (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f
7)
298. (...) Actum in domo habitationis heredum Petri Mathei [Lucio] (...) (1367.) (AT,
LXVI/11, f 7)
299. (...) Stipe Duymii (...) vendidit (...) Martino Sianai (?) domum positam Tragurii
iuxta Dessam Maroy [Guo] et Stancicam uxorem olim Dome Lucule et alia latera
(...) pro pretio librarum XXX parvorum (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 9)
300. (...) Actum in domo habitationis heredum Donati de Valle [Valle] (...) (1367.)
(AT, LXVI/11, f 14)
301. (...) Actum iuxta scalas domus habitationis Ludoyci Iohanis [Cega] (...) (1367.)
302. (...) Dessa Lucarii (...) vendidit (...) Radimano Iacobi caligario (...) suam stationem possitam superiorum pamentorum dicti Desse ... posite Tragurii iuxta
Duymum et dictum Dessam et viam comunis et alia latera (...) pro pretio librarum
centum parvorum (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 15)
303. (...) Actum in domo habitationis Iohanis Matiche [Ploa] (...) (1367.) (AT,
LXVI/11, f 15v)
304. (...) Actum in domo habitationis Mirce uxoris olim Duymi Damiani [320] (...)
(1367.) (AT, LXVI/11, f 16v)
305. (...) Actum in domo habitationis Iurgii (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 18)
306. (...) Actum in via comunis domum habitationis Deodate filie olim ipriani
Seorinni321 [nepoznati plemiki rod] (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 20v)
307. (...) Actum in via comunis domum habitationis Marusse uxoris (sc. Petri
Masti) (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 21)
308. (...) Actum in via comunis iuxta domum habitationis heredum Michacii (...)
(1367.) (AT, LXVI/11, f 24)
309. (...) Actum in domo (1367.) (AT, LXVI/11, f 25)
Nije jasno kojeg je Dujma Damjanovog udovica, dali onoga iz roda Kazarica (koji se spominje 1334.1350.) ili onoga iz roda Paka koji se spominje u razdoblju 1317.-1347.).
321
Moe se itati i kao Scorinni. Mislimo da je rije o Ciprijanu Sikorinovom.
320
161
310. (...) Actum in domo habitationis olim Nicole Marini [Andreis] (...) (1369.) (AT,
LXVI/13, f 1)
311. (...) Stanulus filius condam Maroy Stani illy et Martinus eius frater [iljevi]
(...) vendiderunt (...) Augusti Cassocti [Casotti] (...) vnam paratineam circumcirca
muratam cum omnia dicte paratinee (...) possite Tragurii iuxta murum comunis, Petrum Michoy et suos heredes [Cega] et locum monasterii sancti Iohanis Batiste
mediante via vicinali et alia latera (...) pro pretio librarum XX venetorum parvorum
(...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 2)
312. (...) Stipannus Bontig dedit et concessit ad affictum seu naulum Radislavo Tretorig unam suam domus possitam Tragurii iuxta domum olim Gaurti (?) et Dobroslavum Bratchovig et viam comunis et alia latera hinc ad annos quinque cum dimidium proxime venturos (...) dare et solvere eidem Stipanni libras X parvorum (...)
(1369.) (AT, LXVI/13, f 2v)
313. (...) Petrus Duymii [Cega] dedit et concessit ad affictum seu naulum Vesselino
Marini domum suam possitam Tragurii iuxta heredes Lucani et viam comunis a duobus lateribus hinc ad annos quinque proxime venturos (...) pro libris XXI parvorum omne anno solvendis (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 3)
314. (...) Actum in ardino heredum Gregorii Bivici [Bivce] (...) (1369.) (AT, LXVI/13,
f 3v)
315. (...) Actum in via comunis iuxta stationem quem tenet (1369.) (AT, LXVI/13,
f 5)
316. (...) ana filia condam Laurentii Ungari et uxor Stoychi Pilicam de Coluy (?)
consensu dicti Stoysi sui viri (...) vendidit (...) domino (...) unum suum pamentum de medio domus possite Tragurii iuxta heredes Baroni Silvestri [Mazzarello] et
domum monasterii sancti Iohanis, viam comunis et subtus pavimentum Blasi uxoris
Vladini et super canipam Marchi barbieri et alia latera (...) pro pretio librarum XXX
venetorum parvorum (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 5v)
317. (...) Martinus Francii [Guco] (...) vendidit (...) Stipe Duymi [Cega] (...) domus
unam possitam Tragurii iuxta Dessam Maroy et heredes Dome Luculle et viam comunis (...) pro pretio librarum XXX parvorum (1369.) (AT, LXVI/13, f 6v)
318. (...) Stipe Duymii [Cega] dedit et concessit Iuray Pernig de Villa de Biacho ad
affictum seu naulum (cass: unam domum) duo pamenta domus possite Tragurii
iuxta Dessam Maroy et heredes Dome Luculle et viam vicinalis et alia latera hinc ad
annos decem proxime venturos (...) dare (...) libras VII per omne anno (...) (1369.)
(AT, LXVI/13, f 6v)
319. (...) Actum in statione quam tenet Petrus Michacii [Vitturi] (...) (1369.) (AT,
LXVI/13, f 8v)
320. (...) Actum in domo (cass: heredum) Vuse filii Nicole Marini (...) (1369.) (AT,
LXVI/13, f 10v)
162
321. (...) Actum in domo habitationis dompni Iohannis Chatalice (?) (...) (1369.) (AT,
LXVI/13, f 11)
322. (...) Nicola Martini marinarius (...) vendidit et tradidit Loure Loncig (...) quartam partem pro indivisso cum aliis talibus partibus paratinae circum murate possite Tragurii iuxta Daniele Iohanis [Gracia], viam publicam et Mulianey (?) et alia latera (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 11v)
323. (...) Staninnus filius condam Dresini caligarii (...) vendidit Duymo condam Mathei Iurayevig (?) (...) quandam suam paratineam circum muratam de muro possitam Tragurii iuxta domos ecclesie sancti Stephani et iuxta Perucham uxorem olim
Miltini Galcig et viam comunis et alia latera (...) pro pretio librarum CXXXV parvorum (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 12)
324. (...) Actum iuxta scalas domus habitationis Pusiasin (?) Conthe (...) (1369.)
(AT, LXVI/13, f 13)
325. (...) Actum in via iuxta domum habitationis Radovani fratris Mee... choi (?) (...)
(1369.) (AT, LXVI/13, f 13)
326. (...) Actum in domo habitationis dompni Sirei condam Damianii (...) (1369.)
(AT, LXVI/13, f 14)
327. (...) Petrus filius Margarite dictus Iugai (?) (...) vendidit (...) Stipossii Musig (...)
quartam partem unius canipe domus possite Tragurii iuxta Iurgium Bolierinii et
dictum Stipossium et alia latera qua quarta pars dicte canipe est uxoris dicti Petri
(...) pro pretio librarum XXV parvorum (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 15)
328. (...) Iohannes condam Schetege (?) (...) vendidit (...) Nicole ude [Pecci] (...) totam domum a fundo usque ad cellum possitam Tragurii iuxta heredum Donati de
Valle [Valle] et monasterium sancti Iohannis et viam vicinalem quam domum dictus Ianig emit ab Augustino Nicole [Casotti] (...) pro pretio librarum ducentorum
parvorum (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 16)
329. (...) Actum in domo habitationis domine Bitule uxoris olim Vicentii Amplussii
[nepoznati plemiki rod] (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 17)
330. (...) Michoy filius condam Perusse Amblassii (...) vendidit (...) Blassio condam
Iuanolli de Anchona habitatori Tragurii (...) unam suam paratineam circum muratam muro possitam Tragurii iuxta Danielem Iacobi [Vitturi] a duabus lateribus et
domum qua fuit ... et Nicolam Ponnale (?) pro uxore et dompnum Vlatchum cum
paratinea parva (...) pro pretio librarum CX parvorum (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f
17v)
331. (...) Actum in via comunis iuxta stationem spetiarii (...) Stipannus Greslolig (...)
vendidit (...) Desse dicti Quarci322 (...) tertiam partem sue domus possite Tragurii
iuxta heredes Bosani Paladinig et viam comunis, vias vicinales a duobus lateribus
qua pars est versus leuantem (...)(1369.) (AT, LXVI/13, f 18)
332. (...) Actum in domo habitationis Desse caligarii (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 19)
322
Nije pripadnik patricijskog roda Quarco.
163
333. (...) Actum in domo habitationis Radovanii Poc (1369.) (AT, LXVI/13, f 20)
334. (...) Actum in (cass: cancelaria comunis) statione Petri (...) et Petri Michacii [Vitturi] testibus (...)(1369.) (AT, LXVI/13, f 22v)
335. (...) Dessa filius Gnate (...) [ven]didit (...) Millice uxor olim Tvodoai (...)
lignaminis existentis supra locum Nicole Michacii [Vitturi] Michacii et viam comunis et alia latera (...) parvorum (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 24v)
336. (...) Actum iuxta scalas ... (...) uxor olim Donati Cassoti (...) [sc. Katarina Casotti] (1369.) (AT, LXVI/13, f 25)
337. (...) Actum supra plancham domus habitationis uxoris olim Nicoli Marini [Andreis] (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 25v)
338. (...) unum suum locum possitum Lucanii et viam comunis a duobus
lat[eribus] (...) solvere omne anno grossos XII pro affictu dicti loci (...) (1369.)
(AT, LXVI/13, f 27)
339. (...) Bogidannus Connilice (...) vendidit (...) Stipanno Radoslavi habitatori Tragurii (...) domum unam possitam Tragurii iuxta dominam Bitulam [sc. ux. Vicentii Ampleuxi, nepoznatog plemikog roda], viam comunis, Nicolam Accellini [Azzelini] et alia latera (...) pro pretio ducatorum XII in auro (...) (1369.) (AT, LXVI/13,
f 27)
340. (...) Actum in via comunis iuxta domum habitationis uche uxoris olim Orli
ipriani [Buble] (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 28)
341. (...) Actum in via comunis iuxta domum heredum Anthoni de Machi (...) (1369.)
(AT, LXVI/13, f 28)
342. (...) Actum in domo habitationis Pridoy becarii (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f
29v)
343. (...) Pervisse filia condam Gregorii...(...) vendidit (...) ... (...) Tragurii duo sua pamenta domus ... supra canipam dicti aninii et alia latera (...)(1369.) (AT, LXVI/13,
f 33)
344. (...) tamquam procurator monasterii sancti Nicole (...) dedit et concessit ad affictum seu naulum Stoyano Perpoevig et Dragene sue uxori unum locum dicti monasterii possitum Tragurii ubi dicunt ad plancham iuxta heredes Nicole Ciprianii
[Ciprijan] et domus dicti monasterii et alia latera (...) hinc ad annos XXII proxime
venturos et quod dictus Stoyanus cum sua uxore possit et valleat ponere hedificium
lignaminis supra ipsum et hoc pro solidorum XV parvorum omni anno (...) (1369.)
(AT, LXVI/13, f 33)
345. (...) Stipssa Berinich (...) Item relinquit residuum omnium bonorum suorum tamquam mobilium tam stabilium (...) vult dictus testator quod in duas partes equales dividatur quarum duarum partium unam dimitit Vecelle uxori sue (...) alteram (...) Volcho filio suo (...) in domo habitationis ipsius testatoris (...) (1370.) (AT,
XLVI/1, f 1)
346. (...) dicti comissarii dent et assignent dictam stationem dicto nepoti ac nepti
(...) et volens dicta testatrix (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 1a)
164
347. (...) Actum Tragurii in domo ipsius dompni Vlatchi (sc. dompnus Vlatchus condam Striyani) (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 1a)
348. (...) Petrus de Asaro (...) quod medietas unius domus posite Tragurii iuxta Boxanum marangonum et alia latera vendatur Elie Dragonich intra unum annum pro
centum librarum parvorum venetorum et si dictus Elias emere recusaret (...) Actum
Tragurii in domo predicti testatoris (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 3v-4)
349. (...) in ipsius testatricis (...) Vecella uxor condam Perffse (...) residuum omnium bonorum suorum tam mobilium quam stabilium (...) relinquit fratri Marino de
Tragurio ordinis fratrorum predicatorum sancti Dominici (...) (1370.) (AT, XLVI/1,
f 4)
350. (...) Dmina uxor Iacobi Marsotich (...) Item vult () dicta testatrix quod vendatur unum suum pavimentum positum supra canipam Billi Pascolich et sub pavimento Margarite matris Michoy (...) quod medietas domus in qua moratur Iuray Ianouich remaneat eidem patri suo et Mathie sorori ipsius testatricis (...) Actum
Tragurii in domo ipsius testatricis (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 4-4v)
351. (...) Maria uxor Vecelini Tolinich (...) residuum omnium bonorum suorum
(...) relinquit heredibus suis pari portione (...) Actum in domo habitationis dicte testatricis (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 5-5v)
352. (...) Matheus Radoxevich (...) residuum autem omnium bonorum suorum (...)
relinquit filiis suis (...) equali portione (...) Actum Tragurii in domo presentis testatoris (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 6v)
353. (...) Stanava condam Drasoti (...) Item vult dicta testatricis quod una sua domus
posita in Tragurio iuxta magistrum Bernardum et iuxta Marinum Bobotholich vendatur et de pecunia habita de dicta domo (...) quod si dictam domum voluerit emere Obladus condam Dragoslavi de Tragurio (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 7)
354. (...) Draga uxor Dragine Radexevich (...) In omnibus aliis suis bonis tam mobilibus quam stabilibus (...) dicte testatrici pertinentibus constituit et esse voluit
heredes legitimos et possessores Veellam condam Parfssem condam Radoslavi et
Mariam condam Galle Badlao (...) Actum Tragurii in domo ipsius testatricis (...)
(1370.) (AT, XLVI/1, f 11v)
355. (...) in domo ipsius testatricis (...) Vecella uxor condam Iurislavi Chesich (...)
relinquit omnia bona sua mobilia et stabilia (...) Iurislavo predicto viro suo323 (...)
(1370.) (AT, XLVI/1, f 12)
356. (...) Actum Tragurii in domo Nicole Milicich (...) (1370.) (TO, br. 22., 185)
357. (...) Radoslaua vxor condam Gregorii Domenchil de Tragurio (...) Item reliquid
Ciuitano riuario domum ipsius testatricis poxitum in Tragurio iuxta viam et iuxta
rem Drage vxoris condam Lesich et alia latera (...) Item reliquid Radie socrui Petri Pardusich habitationem in dicta domo usque ad mortem ipsius Radie absque
aliqua solutione (...) Item (...) omnes res mobiles existentes in domo (...) Actum Tragurii in domo habitationis ipsius testaticis (...) (1370.) (TO, br. 24., 186-187)
323
Taj njezin suprug naveden je na poetku dokumenta kao ve pokojni
165
358. (...) Actum Tragurii in domo dicte testatricis poxita in Tragurio (...) Stoycha filia condam Dessislaui alias vocati uppaua (...) Imprimis reliquid Radoslaue filie Mirsie vocati uppcan domum ipsius testatricis poxitam in ciuitate Tragurii retro ecclesiam sancti Laurentii iuxta heredes Dome Bucule et iuxta viam vicinalem
et alia latera. Item (...). res omnes et massaricias dicte testatricis existentes in dicta
domo (...) (1370.) (TO, br. 25., 187)
359. (...) Actum in domo presbiteri Mathei Soranich sita in ciuitate Tragurii (...)
(1370.) (TO, br. 29.,189-190)
360. (...) Actum Tragurii in domo presbiteri Mathey Soranich (...) (1370.) (TO, br.
31., 190)
361. (...) Dragoslauus Runcich de Tragurio (...) In omnibus autem aliis suis bonis
mobilibus et stabilibus (...) sibi heredem vniuersalem instituit et fecit Tuuardnam
predictam eius vxorem (...) Actum Tragurii in domo habitationis dicti testatoris (...)
(1370.) (TO, br. 32., 190-191)
362. (...) Desa chaligarius filius condam Nicole Mirsie de Tragurio (...) Item reliquit
eidem Andree (sc. nepoti) terciam partem tocius curaminis preparati quod reperietur in stactione (!) ipsius testatoris tempore reditus Iohannis dicit testatoris filii (...)
In omnibus autem aliis sius bonis mobilibus et stabilibus (...) Iohannem filium ipsius testatoris sibi heredem vniuesalem instituit et fecit. Et si dictus Iohannes deceserit (...). quod Draga uxor ipsius testatoris (...) Actum Tragurii in domo dicti testatoris (...) (1370.) (TO, br. 33., 191-192)
363. (...) Cum Iacobus Marci Muli de Tragurio (...) per presentes codicillos detraxit
de dicto testamento (...) Actum Tragurii in domo dicti testatoris (...) (1370.) (TO,
br. 34., 192)
364. (...) Petrus Vranise de Pacho habitator Tragurii (...) In omnibus autem suis bonis mobilibus et stabilibus (...) suos heredes vniuersales instituit et fecit Dragam predictam eius vxorem et religiosam et honestam dominam Desiam filia dudum Lucani monialem monasterii sancti Petri de Tragurio (...) Actum Tragurii in domo dicti
testatoris (...) (1370.) (TO, br. 35., 192-193)
365. (...) Draga vxor Petri Vranise de Pacho habitatrix Tragurii (...) Item reliquit Andree Stanosii libras viginti paruorum quando vendetur domus dicte testatricis. Item
voluit et mandauit dicta testatrix quod Petrus maritus ipsius testatricis debeat tenere
et posidere domum quam dicta testatrix habitat usque ad mortem ipsius Petri. Post
mortem uero dicti Petri sui mariti (...) quod dicta domus vendi debeat (...) Item voluit et mandauit dicta testatrix quod domus ipsius testatricis nemini vendatur nisi
Elie Drugonich pro precio librarum ducentarum paruorum et non plus (...) Actum
Tragurii in domo dicti testatricis (...) (1370.) (TO, br. 36., 193-194)
366. (...) magister Russinus calegarius condam Radoslavi Stane de Tragurio (...)
inprimis relinquit Dragoslave uxoris et filie Bogdani Fugli pro restitutione dotis (...)
unam domum suam positam in Tragurio supra canipam Paduani duorum pavimentorum libero et pleno iure (...) Actum Tragurii in domo mei notaris infrascripti (...)
(1371.) (AT, XLVI/1, f 14)
166
367. (...) Domina Marica uxor condam magistri Bernardi de Laude (...) Item relinquit filiis suis Nichix et Laurentio solummodo unam suam domum positam Tragurii
iuxta Qualiam uxorem Stipe sartoris, viam publicam ex duobus lateribus et alia latera (...) Actum Tragurii in domo ipsius testatricis (...) (1371.) (AT, XLVI/1, f 14v)
368. (...) Pradula filia condam Pascule Dragouanich (...) residuum omnium bonorum suorum (...) relinquit Biue Iadre (...) et post mortem suam de predicto residuo
(...) perveniat Bille fratri dicte testatricis (...) Actum in domo ipsius testatricis (...)
(1371.) (AT, XLVI/1, f 15)
369. (...) Radovanus filius Marcote (...) Item relinquit domum in quam dictus testator habitat dicte Stoyche sue uxori quod teneat et habitat in ea et post eius mortem
vult dictus testator quod dicta domus perveniat ad manus Dragoslave filie dicti testatoris (...) Actum Tragurii in domo ipsius testatoris (...) (1371.) (AT, XLVI/1, f 1515v)
370. (...) in domo ipsius testatoris (...) Dminac Cronsich (...) in omnibus autem suis
aliis bonis tam mobilibus quam stabilibus (...) relinquit et constituit Cristinam uxorem suam universalem heredem (...) (1371.) (AT, XLVI/1, f 15v)
371. (...) in domo ipsius testatricis (...) Dragena filia condam Prodani (...) residuum
omnium bonorum suorum relinquit suis comissariis infrascriptis (...) et ordinavit
(...) dictum Georgium condam Bolani et dictum Bertanum Gexe suos fidei comissarios (...) (1371.) (AT, XLVI/1, f 15v-16)
372. (...) in domo ipsius testatricis (...) Dessa uxor condam Cherste Lechovich (...)
Relinquit Ivanno Bachotich bechario omnia sua bona tam mobilia quam stabilia (...)
(1371.) (AT, XLVI./1, f 16)
373. (...) in domo ipsius testatoris (...) Iohannes condam Desse Marci [Marko] (...)
in omnibus aliis suis bonis tam mobilibus quam stabilibus (...). residuis asumptis legatis (...) relinquit et constituit Nicolam filium suum verum suum heredem et legitimum possessorem; Item voluit dictus testator quod dicta Stansia uxor possideat
omnia bona predictis hereditatis in vita sua cum dicto herede equali portione dum
donec tenuerit lectum vidualem (...) (1371.) (AT, XLVI/1, f 16v)
374. (...) Bertanus Petrinich de Tragurio (...) Petrum, Marcum et Peruulam filios
ipsius testatoris sibi heredes vniuersales istituit (!) et fecit pro equalibus portionibus (...) Actum Tragurii in domo habitationis dicti testatoris (...) (1371.)(TO, br. 6.,
175)
375. (...) Actum Tragurii in domo Sagogie carpentarii (...) (1371.) (TO, br. 7., 175176)
376. (...) Dragna Guffonica habitatrix Tragurii (...) Item reliquid Iohanni predicto
(sc. filio Thomani Gesii) tertiam partem stactionum que suntin ciuitate Tragurii subtus heredes Dese Maroy [Guo] iuxta rem domini episcopi Traguriensis et iuxta
rem Petri Duymi [Cega] et alios fines. Item reliquid Bertano predicto (sc. Bertano
Gesio) duas partes predictorum stationum (...) Item reliquit Iohanni predicto medietatem domus ipsius testatricis poxite in ciuitate Tragurii iuxta rem Nicole ude
167
[Pecci] et iuxta rem Petri Duymi [Cega] et alios fines. Item reliquit Bertano predicto
medietatem domus predicte (...) Item reliquit Iohanni predicto terciam partem cuiusdam canipe poxite in Tragurio iuxta rem Iohannis Beche et subtus Ruschum orule et alios fines que canipa fuit condam Radie uxoris olim Beno et duas partes
dicte canipe reliquit Bertano predicto (...) Actum in ciuitate Tragurii in domo dicte
testatricis (...) (1371.) (TO, br. 38., 194-195)
377. (...) Boglicha vxor Luxe Boschouich (...) Actum in ciuitate Tragurii in domo dicti Luchxe Sivigne (...) (1371.) (TO, br. 39., 195-196)
378. (...) Stipe condam Radoslaui de Corbauea habitator Tragurii (...) In omnibus
autem suis bonis mobilibus et stabilibus (...) sibi heredem vniuersalem instituit et
fecit Iuan filium dicti testatoris (...) Actum Tragurii in domo dicti testatoris (...)
(1371.) (TO, br. 40., 196-197)
379. (...) Domina Franciza uxor ser Duymi Martini [Buffalis] (...) Actum in ciuitate
Tragurii in domo dicti ser Duymi (...) (1371.) (TO, br. 41., 197)
380. (...) Pasia uxor ser Thomasii Marci Georgii [Mikovi] (...) Actum Tragurii in
domo dicti ser Thomasii Marci (...) (1371.) (TO, br. 43., 198)
381. (...) Domina Catarina filia ser ige Iosep [Cega] et vxor qondam antii Lucani [Pecci](...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et stabilibus (...) sibi heredem vniuersalem instituit et fecit Iacobum eius filium (...) Residuum uero dicte
hereditatis voluit peruenire ad dictum ser igam eius petrem et si dictus ser iga
decesserit quod perueniat heredibus dicti ige (...). Actum Tragurii in domo heredum antii Lucanii (...) (1371.) (TO, br. 45., 199-200)
382. (...) Cum presbiter Nicolaus condam Martini de Tragurio suum fecerit testamentum (...) quod canipa ipsius testatoris que est sub pamento domus Iuani Carasii fabri vendi debeat infra sex menses a die obitus (...) In omnibus autem aliis suis
bonis mobilibus et stabilibus (...) sibi heredem vniuersalem instituit et fecit Dobram
predictam (sc. Mate presbitery Ratchy) cum hac conditione quod post mortem dicte Dobre et presbiteri Ratchi predicti eius filii pamentum vnum et medium pamentum quod est uel que sunt super canipam Iuani Carasii abri peruenire debeat fratalie Sancti Spiritus de Tragurio (...) (1371.) (TO, br. 47., 200-201)
383. (...) Cum domina Biticula relicta condam Vicentii Amplusii [nepoznati plemiki rod] suum fecerit testamentum (...) Item reliquit Petrie uxori Sepe domum in
qua habitat sitam iuxta Nicolam Aelini [Azzelini] (...) Item voluit et mandauit dicta testatrix quod redditus et prouentus posessionum (!) et bonorum stabilium dicte testatricis vendantur ad incantum (...) et denarii ipsorum reditum et prouentum dentur et distribuantur per suum commissarium pro laborerio ecclesie ordinis
predicatorum loci Traguirensis (...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et
stabilibus (...) sibi heredes vniuersales istituit et fecit Iuanem et Petraium nepotes ipsius testatricis pro equalibus portionibus (...) et si ambo decesserint sine filiis uel filiabus (...) Item casu adueniente predicto de dictis heredibus reliquit Agustino Casocti [Casotti] domum cum paratinea poxitum iuxta filium Bogdani (...)
(1371.)(TO, br. 48., 201-203)
168
384. (...) Desia filia condam Mathey Pipouich (...) In omnibus autem aliis suis bonis
mobilibus et stabilibus (...) sibi heredes vniuersales instituit et fecit Nicolam et Stanciam filios dicti condam Dese (sc. chalafaty) pro equalibus portionibus (...) Actum
in ciuitate Tragurii in domo dicte testatricis (1371.) (TO, br. 49., 203-204)
385. (...) Cum reuerendis in Christo pater dominus Nicolaus [Casotti] Dei et Apostolice Sedis gratia Traguriensis episcopus suum fecerit testamentum (...) Item reliquit Agustino Casocti [Casotti] palacium suum nouum cum logia et camino que
est supra portam et quod dictus Agustinus nichil habeat facere in curia que est inter dictum palatium et alias domos dicti domini episcopi sed habere debeat introitum et exitum per scalas lapideas dicti palatii que sunt a parte domus Motosine.
Item reliquit domine Bete sue nepti (sc. et vxori Thomasii Dobre de Spaleto)324 domum cum canipa inferius et camera magna cum coiquina supra cameram poxita
iuxta dictum palatium cum hac conditione quod ipsa faciat claudere hostium quod
est ad logiam et habere debeat introitum et exitum per scalas que fuerunt olim Petri
Suene. Item reliquit domine Margarite (sc. sue nepti et vxori Nicole Iacobi) [Sobota]
domos omnes cum suis pertinentiis et circumstantiis quae fuerunt Petri de Suenne
et suorum heredum et quod dictis Bete et Margarite curia sit communis (...) Item
reliquit Iuani filio Parfsie Margodich stationem positam subtus pauimenta Nicole
Aelini iuxta viam communis et plateam et si dictus Iunus decesserit (...) quod dicta statio deueniat ad manus domine Bete et domine Margarite suarum neptium(...)
Item reliquit Iuani filio Perf sie Margodich ducatos in auro triginta pro reperatione
stactionis (...) (1371.) (TO, br. 50., 204-209)
386. (...) et post obitum ipsius testatoris (sc. Nicolaus episcopus Traguriensis) dictus
Nicola (sc. Nicola Zude) [Pecci] retinere debeat ipsum Persifiam (sc. Parfisius filius Radoslaue) in domo sua usque ad dictam etatem annorum viginti (...) (1371.)
(TO, br. 50., 204-209)
387. (...) iuicus Masticheuich (...) Residuum omnium bonnorum suorum (...) tam
mobilium quam stabilium reliquid Peruie vxori sue ut ipsa dictis bonis gaudet in
uita sua (...) Actum Tragurii in domo habitationis dicti testatoris (...) (1372.) (TO,
br. 11., 178-179)
388. (...) in domo habitationis ipsius testatoris (...). Prodanus Gaurani de Tragurio
(...) Imprimis reliquid omnis bona sua tam mobilia quam stabilia (...) Radoslaue
vxori sue (...) (1372.) (TO, br. 12., 179)
389. (...) Cum domina Biticula vxor condam Vicentii Amplusii [nepoznati plemiki rod] suum fecerit codicillum (...) Actum tragurii in domo ipsius testatricis (...)
(1372.) (TO, br. 52., 210)
390. (...) Actum Tragurii in domo Lipie vxoris condam uue Orisia (...) (1372.)
(TO, br. 53., 210-211)
391. (...) Actum Tragurii in domo Marci condam Bogliarini [Bolliarini](...) (1372.)
(TO, br. 59., 213-214)
324
Thomasius Dobre iz Splita je pripadnik splitskog patricijskog roda Dobruli.
169
392. (...) Domina Stancia relicta condam Marci Georgii (...) Sore et Thomasium filios dicte testatricis (...) Actum Tragurii in domo Thomasii Marci Georgii [Mikovi] (...) (1372.) (TO, br. 66., 217-218)
393. (...) Rada uxor Cristine (...) (sc. Cristine eius maritum) (...) Actum Tragurii in
domo habitationis dicte testatricis (...) (1372.) (TO, br. 72., 220)
394. (...) Parfsia gener Migigli (...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et
stabilibus (...) sibi heredes vniuersales instituit et fecit Raciam et Desiam filias ipsius testatoris pro equalibus portionis (...) Actum in civitate Tragurii in domo dicti testatoris (...) Item reliquit Bogdane eius uxori terciam partem bonorum omnium
ipsius testatoris tam mobilium quam stabilium siue dicte eius filie predicte visserint
siue deceserint. (...) (1372.) (TO, br. 73., 221)
395. (...) Actum Tragurii in domo Meste usichi (...) (1373.) (TO, br. 77., 222-223)
396. (...) Duymus Cibudinich habitator ciuitatis Tragurii (...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et stabilibus (...) sibi heredem vniuersalem instituit et fecit
Radoslauam predictam eius uxorem (...) dum modo dicta Radoslaua lectum obseruet vidualem (...) Actum Tragurii in domo habitationis dicti testatoris (...) (1373.)
(TO, br. 78., 223)
397. (...) Actum Tragurii in statione Petri Iosep [Cega] quam tenet ad affictum Iursia Radouani Polunse (...) (1373.) (TO, br. 79., 224)
398. (...) Diminach Drasicich ortulanus (...) Item reliquit dicte Mirche eius filie medietatem omnium massaritiarum et erum mobilium existentium in domo dicti testatoris. Aliam vero medietatem residuam dictarum massaritiarum et rerum mobilium dicti testatoris nec non et omnia mobilia et stabilia bona dicti testatoris residua
apredictis (...) reliquit dicte Bile eius vxori (...) Actum in ciuitate Tragurii (...) (1373.)
(TO, br. 80., 224)
399. (...) Diminac Drasicich codicillus (...) Actum Tragurii in domo dicti testatoris
(...) (1373.) (TO, br. 81., 225)
400. (...) Cum Tuuardna uxor Goyslaui Milasich suum fecerit testamentum (...) iure
codicillorum (...) Actum Tragurii in domo dicte testatricis (...) (1373.) (TO, br. 83.,
225-226)
401. (...) Stanobila uxor Miroe Cuiche (...) Item reliquit dicto Miroe eius marito
domum ipsius testatricis positum in ciuitate Tragurii cum hac conditione videlicet
quod si dictus Miroe acceperit uxoremquod dictadomus vendi debeat per suos commissarios et precium dari et distribui ecclesie sancti Iohannis Baptiste de Tragurio pro missis dicendis (...) Actum in ciuitate Tragurii in domo dicte testatricis (...)
(1373.) (TO, br. 85., 226-227)
402. (...) Gyana uxor Nicole sartoris (...) Residuum uero bonorum omnium dicte testatricis reliquid, voluit et mandauit dicta testatrix dari vni sacerdoti qui celebrare
debeat missam in ecclesia sancti Iohannis Baptiste de Tragurio (...) Actum Tragurii
in domo dicte testatricis (...) (1373.) (TO, br. 86., 227-228)
170
403. (...) Georgius condam Maroy Bollarini [Bolliarini] de Tragurio (...) reliquit eidem Vecelle vxori sue omnes massaritias que reperietur in domo habitationis dicti testatoris (...) Residuum omnium bonorum suorum tam mobilium quam stabilium (...) reliquid heredibus suis videlicet Matheo, Georgio et Grube pari portione
(...) Actum Tragurii in domo habitationis dicti testatoris (...) (1374.) (TO, br. 13.,
179-180)
404. (...) Frater Paulus filius condam Georgii Uidoeuich ordinis sancti Francisci minorum adhuc nouicius (...) uoluit dictus testator quod dicti filii uel filie dicti Petri
(sc. fratris sui) possideant domos quas dictus testator possidet in civitate Sibenici
(...) Actum Tragurii in statione Nicole Damiani (...) (1374.) (TO, br. 14., 180-181)
405. (...) Actum Tragurii in statione Nicole Damiani [Domii] (...) (1374.) (TO, br.
14., 180-181)
406. Nos capitulum maioris ecclesie Spalatensis (...) ser Petrus Iosephi [Cega] de
Tragurio et Jurchin Haynostug de Verchruka (...) pridie fuisse quandam questionem exortam (...) idem ser Petrus (...) dicto Jurchino dixit se vendidisse cuiusdam
domus sue duo pauimenta posita in ciuitate Tragurii retro ecclesiam sancti Laurentii iuxta domum ser Lodeti Zuueti [Cega] et iuxta domum heredes Siluestri Baronis
[Mazzarello] Traguriensis ac super suam canabam (...) instrumento publico permutationis et concambii, quam asserabant fuisse factam per dictum Petrum dicto Jurchino et eius vxori domine Bone de duobus pauimentis siue solariis et cum canape
ipsius ser Petri positam in Tragurio iuxta domum Lodeti Iohannis [Cega], iuxta murum comunis et iuxta domum heredes Siluestri Baronis [Mazzarello], ad quam permutationem dicebant apparere publicum instrumentum volens dictus ser Petrus et
ex nunc promittens dictum instrumentum dicti concambii et permutacionis et alia
contenta in eo habere perpetuo tempore firma et rata. (1375. u Splitu!) (CD XV, br.
80., 105-107)
407. (...) retulit Cvitanus rivarius comunis (...) fecisse mostram dicta die predictis
Stipe Nicole [Ciprijan] et Nicole Iacobi [Sobota] (...) de una domo quam petit dictus
Augustinus (sc. de Casotis) [Casotti] positam in civitate Tragurii iuxta heredes Marislave, iuxta Iohannem Palmote [Palmota] pro uxore et alios fines (...) emptoris
ipsius Augustii scripta manu condam Bernardi notarii (...) (1377.) (AT, I/6, f 3)
408. (...) per dominum comitem et suam curiam datus fuit terminus Nicole predicto (sc. Nicola Dese Ponalis) [Ponali] presenti et petenti viginti dierum proxime
venturum ad ponendum suos scalupniationes super quodam superioire pavimento poxito super pavimento (!) dicti Stoiani sito in paratinea monasterii sancti Nicolai, iuxta rem Dobrichi Marcich et iuxta rem Vulcoslavi ortulani et alios fines (...)
(1377.)(AT, I/6, f 5v)
409. (...) D...ine serviciali seu concubine condam presbiteri Vlatchi (...) non profundat (...) per fenestras sue domus aquam inmunditam seu aliam turpitudinem ante
domum Nicole Damiani [Domii] sitam in civitate Tragurii iuxta domum heredum
comitis Iarichi et rem heredum Blasii Bagrelonich et alios fines (...) (1377.) (AT, I/6,
f 7v)
171
410. (...) apud aninum Forlanum tabernarium vini per ipsum venditum in canipa
Nicole Iacobi [Sobota] (...) (1377.) (AT, I/6, f 15)
411. (...) quod Catusia uxor condam Nicole suprascriptis debeat hinc ad festum sancti Viti proxime venturum disgomorasse et expeditam dimisisse domum Bunne
condam Radoy de Tragurio ac sibi prosolvisse pro afictu dicte domus Vale Radoeuich (...) (1377.) (AT, I/6, f 16v)
412. (...) quod Micha Silai hinc ad octo dies proxime venturos reparare debeat pavimentum Thomie uxoris Elye Dabisinich (...) ac sibi solvere teneatur eidem Thomie pro afictu dicti pavimenti (...) (1377.) (AT, I/6, f 17)
413. (...) comissarii testamenti Donati olim Vitichi Iasnich petentis vigore (...) condam Orli Cipriani (...) medietas domus dicti condam Orli (sc. Orli Cipriani) [Buble]
poxite in civitate Tragurii iuxta rem Petri Duymi [Cega] et iuxta rem heredum Lucanii Dese [Pecci], viam publicam et alios fines (...) dicta bona fuisse condam ufche uxoris olim Orli Cipriani (...) vigore testamenti dicti qondam Orli et vigore jura
dotalis (...) (1377.) (AT, I/6, f 20v)
414. (...) qualibet persona habuit pignora apud Iurcho Stoyslavich tabernarium vini
per ipsum venditi in canipa Pauli Marini [Quarco] (...) (1377.) (AT, I/6, f 32)
415. (...) Iarichio Scoagne (...) debeat disgomorasse domum domine Stancize relicte
condam domini Lucule ac sibi debeat persolvisse eidem domine pro afictu domus
predicte ad dictum terminum (...) (1377.) (AT, I/6, f 34)
416. (...) quod omnes habentes pigora penes Parfsiam Derchoeuich tabernarium
vini venditi per ipsum in canipa ipsius (...) (1377.) (AT, I/6, f 34)
417. (...) quod qualibet persona habet pignora penes Michoy Chiudi [Chiudi] cum
vinum venditum fuit per Liubislavum Radoslavich in canipa ipsius Michoy (...)
(1377.) (AT, I/6, f 34)
418. (...) quod qualibet persona habet pignora penes Frane Andree tabernarium vini
venditi per ipsum Frane in canipa Lompre Micacii [Vitturi] (...) (1377.) (AT, I/6, f
34v)
419. (...) Domincha condam filia Michaelis Magorouich (...) Actum Tragurii in domo
habitationis dicte testatricis (...) (1377.) (TO, br. 15., 181)
420. (...) Actum Tragurii in stacione Iadre Theodori (...) (1378.) (AT, I/7, f 3v)
421. (...) Georgius Iaouich de Tragurio (...) Omnia alia bona sua (...) reliquit Dessie
vxori sue ad usufructandum in uita sua tantum et post mortem ipsius Dessie dicta
bona perueniant ad manus Viti nepotis sui (...) Actum Tragurii in domo predicti testatoris (...) (1378.) (TO, br. 17., 182)
422. (...) venerabilis pater dominus Stephanus dei et apostolice sedis gratia episcopus Farensis et Brachiensis [Cega] parte ab una et aer Nicola Iacobi ciuis Traguriensis tamquam sindicus sindicario nomine comunis Traguriensis parte ex altera ad
infrascripta pacta et conventiones invicem devenerunt videlicet quod dictus dominus Stephanus episcopus antedictus se et sua bona tam patrimonalia quam ma-
172
trimonalia omnia obligando per se suosque in posterum successores promisit et

convenit dicto ser Nicole quo supra nomine stipulanti et recipienti infra spacium
duorum annorum proxime venturorum turrim ipsius domini Stephani episcopi positam iuxta ecclesiam sancti Nicolai monialium extra muros civitatis et prope ripam maris et alios fines reficere et edificare seu refici et edificari facere et ea grossitudine murorum et altitudine sicuti est turris episcopatus Traguriensis hoc autem
addito videlicet quod idem dominus Stephanus episopus antedictus infra octo dies
proxime venturos incipere teneatur seu incipi facere ad destruendum muros dicte turris destruendos ad voluntatem domini comitis et suorum iudicum qui ad presens et pro tempore essent pro reedificanda alia de novo ut superius est expressum
(...) pro reperatione dicte turris ducatos in auro 300 mutuo persolvendos ipsi domino Stephano episcopo in pluribus solutionibus et temporibus etiam diversis secundum occurentiam servitiorum occurrentium tam pro emenda calce et solutione
salarii magistrorum quam etiam pro aliis neccessariji seruitii ad dictam turrim reficiendam et reperandam et superius est expressum (...) (1378.) (Ostavtina Lucius,
Arhiv HAZU u Zagrebu, VI, 104-106) (AT, I/6, f 41v)
423. (...) Jacobus, filius Dimine Faa, fuit contentus et confessus habuisse et recepisse
a Margarita, filia Bertani obine, uxore ipsius Jacobi, pro dote et nomine dotis ipsius
Margarite: (...) item domum vnam poxitam in Tragurio iuxta rem Marci Fuoieuich
et rem Maroe de Cucouice et alios fines (...) (1379.) (CD XVI, br. 19., 22-23)
424. (...) Actum Tragurii in domo Nicole (...) Dess Ponalis [Ponali] (...) (1379.) (AT,
I/7, f 8v)
425. (...) Actum Tragurii ad pedem scalarum domus heredum (...)(1379.) (AT, I/7,
f 9v)
426. () Vela filia condam Cheruatini (...) vendidit et tradidit Ivanni Persunich (...)
unam domum positam Tragurii iuxta rem Zuchi Mastinich, iuxta rem heredum Domne Lucule (...) (1379.) (AT, I/7, f 9v)
427. (...) quicquid vinum est in domo dicti Radoslavi (...) (1379.) (AT, I/7, f 15v)
428. (...) Domina Lipia uxor condam Elie Miosich de Sibenico (...) residuum omnium bonorum suorum (...) relinquit domine Drage uxori Creste Nesule (...) Actum
Tragurii in domo habitationis dicte testatricis (...) (1379.) (AT, XLVI/1, f 17)
429. Cum hoc sit, quod commune Traguriense et nomine et vice ipsius communis
venerabili patri domino Stephano, Farensi et Brachiensi episcopo [Cega], ex causa
mutui solutae fuerunt certae pecunarium quantitates ascendentes ad summam ducatorum in auro 180 vel circa, pro reparatione turris ipsius domini episcopi positae
prope ripam maris juxta viam et muros communis et juxta plancam ipsius domini episcopi, et alios fines; (...) quod commune Traguriense neque singulares personae nullum jus habere possint in planca sita juxta dictam turrim neque in curia et
domibus domini Stephani episcopi supradicti sitis prope ipsam turrim, nisi tantum
tempore necessitatis propter guerram vel custodiam faciendam, (...) videlicet quod
commune traguriense nullo modo etc. possit facere seu fieri facere fenestram aliquam a parte interiori ipsius turris, quae respiciat ipsam plancam, vel supra plancam,
173
nisi fenestras parvas tantum pro argatis, et aliud non etc. (...) (1380.) (CD XVI, br.
77., 83-84)
430. (...) Cum hoc sit quod per comune Traguriense et nomine et vice ipsius comunis venerabili patri domino Stephano Farensi et Brachiensi episcopo [Cega] ex causa permutui solutae fuerunt certe pecuniarum quantitates ascdendentes ad summam ducatorum in auro 180 uel circa pro reperatione turris ipsius domini Stephani
episcopi positae prope ripam maris iuxta viam et muros comunis et iuxta plateam
ipsius domini Stephani episcopi et alios fines postea vero propter multa incomoda et dispendia multiplicia eidem occurrentia propter eminentem guerram habitam
inter dominum nostrum regem et Venetos circa reperationem ipsius turris pro ut
sue erat intentionis idem dominus Stephanus minime vacare et attendere potuisset.
Nunc autem ipse dominus Stephanus episopus parte ex una et nobilis vir ser Nicola
Azalini tamquam sindicus et procurator comunis Traguriensis (...) Quod ipse dominus Stephanus episcopus per se suosque in posterum successores dedit cessit tradit
et concessit eidem ser Nicole syndico et procuratori predicto presenti et recipienti nomine et vice comunis Traguriensis et et (!) pro ipsis tam locum ipsius turris et
lapides fabricatos in ipsa turri, quam etiam lapides omnes qui reperientur fuisse et
esse ipsius turris ubicumque locorum, ac omnia et singula iura et actiones quae et
quas idem dominus Stephanus episopus habet uel habere posset seu eidem competeret quoquomodo et quoquo iure in turri predicta et suis pertinentijs et circumstantiis. Insuper dedit et cessit et transtulit omne ius remque actionem realem et
personalem quod et quam ipse dominus Stephanus habet vel habere posset quocumque modo et quocumque iure contra Cifichum lapicidam de Catharo et eius bona
occasione reparationis ipsius turris (...) (1380.) (Ostavtina Lucius, Arhiv HAZU u
Zagrebu, VI, 123-125)
431. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Iurgii Chitosii (...) (1381.) (AT,
LXVI/14, f 2)
432. (...) Matheus Dechotich de Tragurio (...) vendidit (...) Slavicie condam uxori Dese Borouinich de Tragurio (...) medietatem canipe qua erat pro indivisso cum
dicto emptore poxita in civitate Tragurii iuxta rem Bosiani marangoi (!), rem heredum Mauri Mirse [Miri], viam comunis et alios fines (...) (1381.) (AT, LXVI/14, f
2)
433. (...) Anthonius Stephani de Tragurio (...) vendidit (...) Ruo furnario Nicole Iacobi325 (...) tertiam partem domus qua est pro indivisso cum Nicola et Matheo fratribus ipsius Anthonii venditoris poxite in civitate Tragurii iuxta rem Cibudinii Plausich et iuxta rem heredum ivitani lapicide et viam comunis et alios fines (...) pro
pretio et nomine pretii librarum triginta parvorum (...) (1381.) (AT, LXVI/14, f 3)
434. (...) Actum Tragurii in domo Donati Fantinii de Valle [Valle](...) (1380.) (AT,
LXVI/14, f 3v)
435. (...) Actum Tragurii in domo heredum Sillucorii et habitationis Farensii et
Bractensii Episcopis [Cega] (...) (1381.) (AT, LXVI/14, f 4)
325
Nikola Jakovljev je pripadnik patricijskog roda Sobota.
174
436. (...) Predraga filia condam Michatii de Tragurio (...) vendidit (...) Drage uxori
condam Iurgii marangoni de Tragurio (...) paratineam cum camarda ipsius venditricis poxitam in civitate Tragurii iuxta rem dictis emptoris et iuxta rem Michovil Paladinich et viam comunis et alios fines (...) (1381.) (AT, LXVI/14, f 4v)
437. (...) Actum Tragurii in via publica apud (?) stationem Radimani caligarii (...)
(1386.) (AT, LXVI/15, f 2)
438. (...) Actum Tragurii in domo habitationis ser Petri infrascripti (...) Ser Petrus
Duimi di Tragurio [Cega] (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 3)
439. (...) Ser Petrus Duimi de Tragurio [Cega] (...) vendidit (...) Nicole Gregorii [Bivce] (...) unam suam domum positam in civitate Tragurii iuxta rem dicti venditoris mediante planca iuxta rem Pauli Marini [Quarco] et alios fines (...) pro pretio et
nomine pretii ducatorum quinquaginta quinque auri venetorum (...) (1386.) (AT,
LXVI/15, f 3)
440. (...) Nicola Gregorii [Bivce] de Tragurio (...) ser Petro Duimi [Cega] de Tragurio
(...) de una domo posita in civitate Tragurii iuxta rem dicti ser Petri mediante planca, iuxta rem Pauli Marini [Quarco] et alios fines quam domum dictus ser Petrus eidem Nicole vendidit (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 3v)
441. (...) Nicola Gregorii [Bivce] (...) dedit et locavit ad affictum domina Mirra Magaxii326 (...) unam suam domum positam in civitate Tragurii iuxta rem Petri Duimi
[Cega] mediante planca, iuxta rem Pauli Marini [Quarco] et alios fines (...) (1386.)
(AT, LXVI/15, f 3v)
442. (...) Domina Mira Magaxii (...) dedit et locavit ad affictum Nicole Gregorii [Bivce] (...) unam suam domum positam in civitate Tragurii iuxta rem ser Nicole Iohanis Domiche [Domii], vias publicas et vicinales et alia latera hinc ad tres annos
cum dimidio proxime venturos (...) pro affictu dicte domus dictorum trium annorum et dimidii libras centum quinque parvorum (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 4)
443. (...) Actum Tagurii in statione Casoti August ... de Casoctii [Casotti] (...) (1386.)
(AT, LXVI/15, f 5)
444. (...) Actum Tragurii in via publica ad pedem scalarum domus Nicole Cipriani
Iohanis [Gracia] (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 6)
445. (...) Stipoxius Marini Musich de Tragurio ex una parte et Diminach taiapiera ex
altera parte de ipsorum cum concordia et voluntate ad talia pacta (...) devenerunt
videlicet quod dictus Dminach promixit et convenit eidem Stipoxio elapsis XX diebus proxime venturis destruere usque ad terram murum totum paratinee ipsius Stipoxii posite in civitate Tragurii iuxta res dicti Stipoxii, iuxta rem Lipice uxoris condam Zuve Orisa et viam publicam (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 2v)327
Nismo uspjeli utvrditi kojem patricijskom rodu pripada ta domina. Ona se spominje i u dokumentima br. 442. i 479.
327
Dokument je ve objavljen u FISKOVI, Skulpture ..., 64. Dijelove tog dokumenta donosimo u
naem prijepisu.
326
175
446. (...) Nicola Dome Luculo (...) vendidit (...) Dmine Luchxe (...) canipam suam
positam in civitate Tragurii iuxta rem Mrese Mauri [Miri], iuxta rem Micoie Mechsich, viam vicinalem et alios fines (...)(1386.) (AT, LXVI/15, f 7)
447. (...) Actum Tragurii in domo Fantini Donati de Valle (...) (1386.) (AT, LXVI/15,
f 7)
448. (...) Fantinus Donati de Valle (...) vendidit (...) Clare filie Stanace (?) Bosanove
recluse sancti Petri de Bua districtu Tragurii (...) duo pamenta domus cum coperta posita in civitate Tragurii supra canipam ipsius Fantini, iuxta rem Pribisslavi Dobrovolovich et Budace sue uxoris, viam vicinalem et viam publicam a duobus lateribus et alios fines (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 7)
449. (...) Actum Tragurii in domo Bille Pasculich (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 8)
450. (...) Actum Tragurii apud portas monasteri sancti Iohanis Baptisti (...) Ser Luchxa Micacii [Vitturi] de Tragurio (...) in nomine pignorii et ypotece supignoravit
Cviite (?) Vendricule de Tragurio (...) pamenta duo cum tecto existencia supra canipam ipsius ser Luchxe pro uxore positam in civitate Tragurii iuxta rem dicti ser Luchxe pro uxore, iuxta rem Matei Nicole dicti Nesslani pro uxore, viam vicinalem et
alios fines (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 8v)
451. Petrus Mauri Mrese et Mresa filius dicti Mauri et frater dicti Petri [Miri] (...)
fecerunt ... (...) domorum et pa.... positorum (?) in civitate Tragurii iuxta rem Stancice olim uxoris Desse Borovine iuxta rem heredum Matei Vaguclovich (?) iuxta murum comunis et viam publicam (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 9)
452. (...) Actum Tragurii in statione Casoti Augustini de Casotis pro uxore [Casotti]
(...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 9v)
453. (...) Margareta condam Carli et Novach eiusdem vir dederunt et concesserunt
ad affictum Marcho Grisce (...) medietatem unius canipe dicte Margarete posite
Tragurii iuxta rem dicto Marci, iuxta rem Matoi Carlovich et alia latera (...) (1386.)
(AT, LXVI/15, f 10)
454. (...) Actum Tragurii iuxta domum Obradi Slovarich (...) (1386.) (AT, LXVI/15,
f 9v)
455. (...) Actum in civitate Tragurii in domo habitationis infrascripte domine Iacobie (...) domine Iacobie filie condam Stanoy Bulcich (sc. Balcich) de Farra et nunc
habitatricis civitatis Tragurii328 (...) (1386.) (AT, LXVI/16, f 2v)
456. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Casocti Augustini pro uxore [Casotti]
(...) (1386.) (AT, LXVI/16, f 3)
457. (...) Dompranus Tucve Sminge caligarius de Tragurio (...) vendidit (...) Dumo
Vonchocnich caligario de Tragurio (...) vnam staction (!) in ipsum Dompmram positam in civitate Tragurii subtus pamentum Nicole ude [Pecci], prope rem Lucam
Jakovica je po roenju pripadnica hvarskog plemikog roda Balci, a ena je zadarskoga plemia
Mavra Stjepanovog Rasola, u to vrijeme stanovnika ibenika. Iako ovdje pie Bulcich, u estom redu
na istoj stranici jasno pie Balcich de Farra, tj. Balci.
328
176
Camtarette, rem domine Mire Volicis condam Duymi Damiani, viam comunis, alios
fines (...) (1386.) (AT, LXVI/16, f 3v)
458. (...) Actum Tragurii in domo habitationis infrascripti Marini (sc. Gonsich) (...)
(1386.) (AT, LXVI/16, f 7v)
459. (...) Actum Tragurii in planca domus infrascripte domine Desace (sc. domina
Desaca uxor Iohannis Domiche) [Domii] (...) (1386.) (AT, LXVI/16, f 9)
460. (...) Actum Tragurii in domo habitationis domine Marcie uxoris olim Maroy
Gilii de Tragurio [iljevi] (...) (1386.) (AT, LXVI/16, f 9)
461. (...) Actum Tragurii in via comunis ante domum heredes Radoe Dobrochinich
(...) Duncha uxor condam Radoe Dobrochinich (...) (1386.) (AT, LXVI/16, f 12)
462. (...) Actum Tragurii in domo habitationis Marie uxoris olim Maroy Gilii de
Tragurio [iljevi] (...) (1387.) (AT, LXVI/16, f 9v)
463. (...) Actum Tragurii in domo habitationis infrascripti Lompre (...) Lompre Micatii [Vitturi] (...) (1387.) (AT, LXVI/16, f 10)
464. (...) Thomasus Rittii protomagister de Venetiis et Pasqualis Leonardi de Baro
lapicida et nunc habitator Tragurii (...) promisserunt Nicole Desse Ponalis de Tragurio [Ponali] (...) facere unum torculum olivarum seu actum ad macinandum
olivas omnibus eorum sumptibus et expensis ad modum torculi monasterii sancti
Petri monialibus de Tragurio (...) pro pretio et nomine pretii ducatis XII de auro (...)
(1387.) (AT, LXVI/16, f 10v)329
465. (...) ser ilius condam Gualtieri (?) de Albanis de Regio cancellarius (...) procurator (...) domine Margarite uxoris ipsius ser ilii et Urse sororis dicte domine Mararite ac filiarum olim ser Iacobi de la Rena de Padua (...) ad affictandum dandum ad
laborandum infrascriptas possessiones videlicet unam domum cum canipa et volta
posita Tragurii iuxta rem ecclesie Sancti Stephani, rem Petri Iosep [Cega],viam vicinalem a duobus lateribus et alios fines (...) (1387.) (AT, LXVI/16, f 14)
466. (...) Stipossus Marini de Tragurio (...) titulo permutationis et concambii (...) dedit (...) presbiterio Matheo filio condam Iurgi Bogliarini de Tragurio (...) medietatem domus ipsius Stipossii (...) alia medietatas est erat dicti presbiterii Mathei posita
in civitate Tragurii iuxta rem dicti presbiterii Mathei, rem Iohanis Desse [Palmota],
rem Radimani caligarii, alios fines (...) (1387.) (AT, LXVI/16, f 14)
467. (...) Actum Tragurii in planca domus habitationis heredum Petri Duymi [Cega]
(...) (1387.) (AT, LXVI/16, f 14v)
468. (...) Actum in platea Tragurii ante domum Fantini Donati (...) (1387.) (AT,
LXVI/16, f 16v)
469. (...) Actum Tragurii ante domum heredum Radoe Dobrocunich (?) (...) (1387.)
470. (...) Actum Tragurii in domo habitationis heredum Petri Marini [Cippico] (...)
(1387.) (AT, LXVI/16, f 17)
329
Dokument je ve objavljen u FISKOVI, Skulpture ..., 66.
177
471. (...) Actum Tragurii in domo infrascripte venditricis (...) Maria uxor condam
Cipriani Gladiglave de Tragurio (...) vendidit (...) Lovre sartori filio condam Loncich (?) de Tragurio (...) tertiam partem unius stactionis sive canipe nexsus seu iuxta
rem dicti emptoris posite in civitate Tragurii subtus solarium domi (!) dicte Marie,
iuxta rem dicti Lovre emptoris, viam comunis a duobus lateribus et alios fines (...)
(1387.) (AT, LXVI/16, f 17)
472. (...) Ost ore (?) cives Tragurii parte una et Radissia Matconich (?) habitator
Tragurii parte ab altera ad tale pactum (...) videlicet quod dictus Radissia promisit
dicto Ose (...). facere omnia necessaria et opportuna ad offitum fornarii (...) (1387.)
473. Imprimus domum Nicole Dome Luculle quam habitat Radosslaf Draculi; item
domus dicti Nicole quam habitat Chitoxius; item domus dicti Nicole quam habitat Lubia uxor condam Ypoliti; item domus dicti Nicole quam habitat eius mater;
item domus dicti Nicole quam habitant Rade Salmanus (?), Gvian (?) Vlada, Milosslava stanta (?), Drasin merzenarius, Iure Motusich Bogdani di Curzola; item domus dicti Nicole quam habitat Ostoia condam Martini et Priba uxor condam Radosslavi tenet canipam; item canipa quam habitat Bosicho Nencovich; item zardinus
dicti Nicole quem tenet Bogoie. Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.)
(AT, LXXI/1, f 9)
474. Item domus Fantini [Valle] quam habitat Stipanus becarius, Vlachia (?) Humilien, Radogna Gnatich; item domus dicti Fantini quam habitat Clara; item canipa dicti Fantini quam tenet Budatich; item domus dicti Fantini in platea; item stationes
sub dicta domo tres quas tenent Luchxa filius Clapa et Andreas Teodori; Domus
illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1, f 9)
475. Item una paratinea heredum Petri Duimi [Cega] quam tenet Ivan Chenchich;
item domus dictorum heredum quam habitat Rada peliparius; item domus ipsorum heredum quam habitat uxor condam dicti Petri; Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1, f 9)
476. Item domus heredum Petri Marini [Cippico] quam habitant Radislavus Piollo,
Vitoie Ratnich; item domus ipsorum heredum quam habitant ipsi heredes; Domus
illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1, f 9)
477. Item domus Ivan Duimi [Cega] quam habitat ipse Ivan; item domus dicti Ivan
quam habitant Pridoie di Lubitovo et Voca peliparius; item casamenta dicti Ivan in
Bolote (?) que tenet Radoe Stoytus (?), Ratco Princip, Misna (cass.) Nisna (?), Mislen Mar... caligarius; item domus dicti Ivan iuxta Pancum (?) quam habitat Ratmil
(?) aurifex, mater Butche cum tribus stationibus quas tenent Andreas Teodori, Ratmil et Dragoslava olim servicialis Nicole Osslina; item due domus dicti Ivani quas
habitat Iurgius de Crayna et Bratco Drascich; Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1, f 9-9v)
478. Item domus Casoti [Casotti] pro uxore in platea quam habitabat cum duabus
stationibus quarum unam tenet Andreas Teodori et aliam Mateus Bernardi; item
domus dicti Casoti pro uxore quam tenet ... Dessa Luchxe et Andreas Teodori te-
178
net stationem qua est in dicta domo; item zardinus dicti Casoti pro uxore quem tenet Piero Cotlarich; item zardinus in burgo dicti Casoti quem tenet Dmine Cupisich; Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1, f 9v)
479. Item domus Mire Magaxii330 quam tenet Volcig Perriz (?); item statio ipsius
Mire quam tenet Stoysa; item zardinus dicte Mire quem tenet Vitco Vucosslavi; Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1, f 9v)
480. Item domus heredum Stipe Duimi [Cega] quam habitat mater Bitoy et domus
quam ipsi heredes habitabant; item zardinus dictorum heredum quem tenet Micsa
Borcovich; Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1, f 9v)
481. Item domus heredum Augustini Casoti [Casotti] quam habitabat ipse Augustinus; item due stationes posite sub domo Stipoxii quas tenent Duimus caligarius et Iadre Cebenovich (?); Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT,
LXXI/1, f 9v)
482. Item domus Cige Iosip [Cega] quam habuerit Soenis (?) Micovili; item domus
ipsius ser Cige quam habitant Margarita monialis (?) et Stipan caligarius cum duabus stationibus quas tenent ser Nicola Iacobi [Sobota] et Civite (?) sertor; item domus ipsius ser Cige quam habitabat cum tribus stationibus quarum unam tenet Nicola Damiani, Ivan filius naturalis Desse Lucani et tertiam ... Lovre Zussich; item
duo zardini quorum unum tenet Drasaz et alium Radosslaf gener Vadin (?); Domus
illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1, f 9v)
483. Item domus heredum Petri Iosip [Cega] cum VI stationibus quorum unam tenet Nicola Becich, unam Nicsa Marini, tertiam Madalene Nicole, duas Iohannes
Dese et sextam Dosmanus (?); Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.)
(AT, LXXI/1, f 10)
484. Item domus Marini Raduxite (?); Domus illorum qui de Tragurio fugierunt
(1388.) (AT, LXXI/1, f 10)
485. Item domus Zubre Gucich; Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.)
(AT, LXXI/1, f 10)
486. Item domus Blaxii Grubese [Grubi]; item zardinus ipsius Blaxii quem tenet
Micsa Borcovich; Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.) (AT, LXXI/1,
f 10)
487. Item domus Petri cimatoris; Domus illorum qui de Tragurio fugierunt (1388.)
(AT, LXXI/1, f 10)
488. (...) Volcigna sartor de Tragurio (...) vendidit (...) Ruce... condam Velischi (...)
unam domum positam in ciuitate Tragurii iuxta rem Marci Fuoieuich, iuxta rem
Bochne mediante via vicinali, viam comunis et alios fines (...) pro pretio et nomine
pretii librarum centum paruorum (...) (1390.) (CD XVII, br. 227., 316-317)
489. (...) Actum in domo Mathei Petri Joseph [Cega] (...) (1392.)(CD XVII, br. 333.,
456)
330
Vidi dokument br. 441.
179
490. (...) Quum certa quantitas pannorum et fustagnorum fuisset deposita in Tragurio apud Nicolam Iacobi [Sobota] in statione Fantini per dominum vicebanum,
(...) ac etiam idem dominus vicebanus (...) ac etiam promisit solvere communi Tragurii ducatos 100 auri, quos Nicola Iacobi [Sobota] mutavit eidem domino vicebano super dictis pannis restituendo commune Tragurii dicto domino bano certos pannos et certas partes fustagnorum, que deficiebant de dictis pannis et fustagnis (...)
(1392.) (CD XVII, br. 333., 456)
491. (...) constituunt sindicum Cassoctum Augustini de Casoctis ad promittendum
nobili viro ser Duymo Theodosii, civi Spalatensi,331 ducatos 1100 auri solvendos in
spacio quatuor annorum de introitu duane piscarie (...) et hoc pro emendatione et
compensatione quorundam drapporum seu panorum et aliarum rerum acceptarum
dicto ser Duymo et ser Nicole eius fratri de domo quondam Nicole Iacobi [Sobota] de Tragurio per quosdam homines et famulos, qui reintrauerunt civitatem Tragurii cum nobilibis, qsui ad presens regunt ciuitatem (...) (1393.) (CD XVII, br. 355.,
497-498)
492. (...) Stoyna, vxor condam Bratoy, et Marcus eius filius, de villa sancti Viti ex parte vna et Vgrin Craisich et Biloslaua, eius vxor, de dicta villa ex parte altera ad infrascripta pacta et conuentiones sponte insimul devenerunt, videlicet: quod omnia eorum bona mobilia et stabilia presentia et futura sint comunia, promictentes omnes
insimul habitare et morari sub vna et eadem domo et ad vnum panem et ad vnun
victum et insimul laborare et lucrari vsque quas de eorum processerit voluntate. Et
si aliquo tempore venerint ad diuisionem de dictis bonis, voluerunt de dictis bonis
facere quinque partes, quarum due sint et esse debent dicti Marci et due dictorum
Vgrin et Biloslaue, quinta vero esse debeat dicte Stoyne (...) et post mortem dicte
Stoyne (...) (1399.) (CD XVIII., br. 347., 499-500)
493. (...) Constitutus Nicola Mathey coram domino milite et dixit quod per testem
fuit ubriano de Scardona presenti et nichil (oteeno) quod cum idem ubrianus
debuerit disconberare dicto Nicole domum (...) (?) (TS, 503)
494. (...) domus possite Tragurii iuxta Stanislavum Doch yong (?) et viam
comunis (...) (?) (AT, I/9, f 6)
495. (...) Act domo (?) (AT, LXVI/1, f 2)
496. (...) Actum Tragurii in pede scalarum domus (?) (AT, LXVI/1, f 3)
497. (...) Actum Tragurii prope domum habitationis Laurentii Cerge Camerde (...)
(?)(AT, LXVI/16, f 18)
498. (...) Actum Tragurii in domo uxoris condam Strianni (...) (?)(AT, LXVI/16, f
18v)
499. (...) domina Anastasia abbatisa monasteri sancti Petri de Tragurio presentibus
et volentibus et consentientibus Capa, Chatena, Francescha, Buna, ana, Margarita,
Stana, Lena et Prodda monalibus dicti monasterii ex una parte et Dessa Marini ex
altera parte de questione vertente inter eos occasione scalarum positarum inter mu331
Duymus Theodosii je pripadnik splitskog patricijskog roda Alberti.
180
rum dicte Desse et paratineam dicti monasterii ad tale pactum et concordiam pervenerunt quod schale predicte debeant esse et solarium ubi adherentur dicte scale
ample brachium unum et duos tertios unius brachii et non plus et dicte scale et solarium esse debent omnes inter dictam Desse et dictum monasterium quod introytibus et exitibus domus ipsius Desse posite in Tragurii iuxta heredes Pervinig Gungnaste, viam publicam et alia latera et paratinee dicti monasterii posite iuxta dictam
domum Desse (...) (?) (AT, LXVI/17, f 1)
500. (...) Actum in domo habitationis heredum Maroy Desse ii (...) (?) (AT,
LXVI/18, f 1v)
501. (...) Actum Tragurii (cass: in) ante domum Nespingne Prodenichi (...) (?) (AT,
LXVI/19, f 1)
502. (...) Actum Tragurii ante domum heredum Stoyse Ga(...) (?) (AT, LXVI/21, f
1v)
503. (...) Actum ante domum uxoris Desse Perchali (...) (?) (AT, LXVI/21, f 2)
504. (...) Dobra uxor Perchali et Iursica eius filiu (...) vendiderunt (...) Simono de
Valle (...) domum possitam Tragurii iuxta heredes Stoyse Gausii, iuxta heredes
(?) (AT, LXVI/21, f 2)
505. (...) Stanci Iadrii Casig (...) dedit et concessit (...) in medietatem aliquid lignaminis existentibus supra locum heredum Marii Stani Prillii possitum in Tragurio iuxta cimiterium ... et viam comunis et matrem ustiche et alia latera (...) (?) (AT,
LXVI/24, f 1v)
506. (...) Actum in via comunis iuxta domum Gausegne Marini [Andreis] (...) (?)
(AT, LXVI/24, f 1v)
507. (...) Dompnus Sirti Damiani Pasche (...) vendidit (...) Vesselle filie condam
duo pamenta cum coperta domus possite Tragurii iuxta heredum Grubesse Carnossii [Grubi] et viam comunis et domum qua fuit Pauli Magor et alia latera (...) pro
pretio librarum centum et quinquaginta parvorum venetorum (...) (?) (AT, LXVI/24,
f 1v)
508. (...) Actum in via comunis iuxta domus magistri Cresoli aurificis (...) (?) (AT,
LXVI/24, f 2v)
509. (...) Actum in domo habitationis domine Bitiche uxoris olim Vicencii Amplussii
[nepoznati plemiki rod] (...) (?) (AT, LXVI/24, f 3)
510. (...) Actum in domo habitationis Caterine uxoris olim Grigorii Sla... (?) (...) (?)
(AT, LXVI/24, f 3v)
511. (...) Actum in Tragurii in domo habitationis infrascriptis (...) Miria uxor
Dmino Legonig (...) (?) (AT, LXVI/24, f 4)
512. (...) Actum Tragurii in domo habitationis dompni Grubse (...) (?) (AT, LXVI/24,
f 5)
513. (...) Actum in curia iuxta domum heredum Petri Binici (...) (?) (AT, LXVI/24, f
5v)
181
514. (...) Actum in domo (?) (AT, LXVI/24, f 8)

515. (...) Actum in via publica iuxta domum habitationis Iu(?) (AT, LXVI/24, f 8)
516. (...) Actum in domo habitationis (?) (AT, LXVI/24, f 8)
517. (...) Actum in domo habitationis dict. (?) (AT, LXVI/24, f 8v)
518. (...) Actum in domo habitationis dicte Bune (...) Bunina uxor condam Michoy
Radus ... (?) (AT, LXVI/24, f 8v)
519. (...) Actum in via comuis iuxta domum habitationis Dessele Damianii (...) (?)
(AT, LXVI/6, f 1v)
520. (...) ... Marthi (...) vendidit (...) Narali Manos Mirse (?) (...) unum pavimentum
de supra domus posite Tragurii iuxta Marinum Mathei et Margaritam filiam condam Stuchotii et supra pavimentum dicti Marini et alia latera (...) pro pretio librarum XXV parvorum (...) (?) (AT, LXVI/6, f 4)
521. (...) Luorinus Tolsug (...) nomine et vice sue uxoris (...) et Marinus Bilo... (?) (...)
nomine et vice sue uxoris (...) ex una parte et Vuamis (?) caligarius (...) nomine et
vice sue uxoris (...) ex alia parte venerunt ad divissionem bonorum infrascriptorum
suorum de dictis bonis duas partes in prima quarum possuerunt domum unam possitam in Tragurio iuxta heredes (...) et Crolanii Laurentii mediante via comunis (...)
(?) (AT, LXVI/6, f 6-6v)
522. (...) Actum iuxta stationem Iosephi Stephani [Cega] (...) (?) (AT, LXVI/6, f 7v)
523. (...) ominum bonorum infrascriptorum qua fuerunt olim dicti Gregorii (sc.
Matchi) [Lucio] fecerunt de dictis bonis duas partes in prima quarum posuerunt
tres partes domus qua fuit olim dicti Gregorii posita Tragurii iuxta domum qua fuit
olim Duymi Mathei, iuxta domum sancte Marie de platea ... (?) (AT, LXVI/6, f 7v)
524. (...) Marinus Gausigne (...) (domine Radoslaue, nepti dicti testatoris et uxori annis magistri Nicolay) (...) Actum Tragurii in domo annis magistri Nicolay
(...)(?) (TO, br. 4., 174)
525. (...) Paulus barberius de Tragurio (...) suum heredem vniuersalem instituit et
fecit Nicolam eius filium (...) Actum Tragurii in domo dicti Pauli (...) (?) (TO, br. 5.,
174-175)
526. (...) In domo ipsius testatoris (...) Iohannes condam Drasoy lapicida deTragurio
(...) In omnibus aliis bonis suis stabilibus et mobilibus (...) ordinauit ac esse uoluit
Marinum et Nicolam filios eius suos ueros heredes (...) (?) (TO, br. 8., 176)
527. (...) In domo ipsius testatricis (...) Domina Desaa [roena Vitturi] vxor condam Iohannis Mathiche [Ploa] (...) Item reliquid residuum omnium bonorum suorum mobilium et stabilium quod vendatur pro suos comissarios infrascriptos et
pecunia detur dopno Iohanni Babulich (!) ut quotidie dicat missam in loco fratrum minorum pro anima sua (...) Item volut dicta testatrix quod de residuo predicto extrehatur medie TS, unius sue turris posite in Tragurio iuxta Metheum Querchi
[Quarco] et murum communis et alia latera et vendatur per comissarioe infrascriptos et de pecunia habita de illa medietate dicti infrascripti comissarii faciant fieri
182
unam crucem lineam in similitudine crucis sancti Iohannis Baptiste et illa crus (!)
ponatur in ecclesia sancti Laurencii. (...) (?)(TO, br. 9., 177-178)
528. (...) Mathia vxor Nicole dicti ude [Pecci] de Tragurio (...) Residuum uero
casu adueniente predicto reliquid predicto Nicole eius marito (...) Actum Tragurii
in domo habitationis dicte testatricis (...)(?) (TO, br. 37., 194)
529. (...) quod Tholus supradictus (sc. Tolum Jusqui) [Juko] tantum habet extra
portam domus ipsius, causa fatiendi scalas cum solaro, quantum est ampla porta ipsius domus; et quod pede scalarum veniat usque ad cantonem esetre domus ipsius uersus portam mesuratam, et quod ab illo latere uersus celum non possit facere aliquod edifitium plus amplum nisi quantum est dicta porta dicte domus (...) (?)
(TS, br. 48., 141-142)
530. Cum questio esset inter Lucham Slouan et ubricam sororem Cipriani barberii de una porta, quam dicta uprica fecit prope domum dicti Luche; vnde sententiatum est per dominos capitaneum et consules (...) quod dicta ubrica claudat
dictam porta (!) et admodo in antea non debeat habere portam aliquam ibi usque
ad vnum braolarum lontanum a dicta porta clausa uersus murum; set a dicto confino in antea fatiat portam sicut ei placebit, secundum rationem super suum (...) (?)
(TS, br. 50., 143)
531. E nella reuisione delli beni, cherano in Borgo della medesima heredita riferiscono li Prestaldi deputati dalla Corte d hauer trouato: 1305 die 16 octub: Primo
Domum siue Palatium positum in Burgo Tr. iuxta locum fratrum Predicatorum a
duobus lateribus, et iuxta viam ab alijs duobus lateribus. Item domos muratas discopertas iuxta mare, iuxta locum frat. Pred. Item paratineas, et Kamardas sicut vadit via, et plateas vsque ad ortum qui est in capite Burgi supre mare, Item dictum
ortum, et Piscariam, et totum quod extra Kamardas de plateis sicatis, et non sicatis
vsque ad aliud caput Burgi versus salinas exceptis paratineis, et Kamardis, que inueniuntur aliorum esse. [Lucio] (1305.) (LUCIUS, Memorie ..., 494)
532. (...) retulit mihi notarius se mississe exprecepto capitanei in tenutam et corporalem possessionem Stoianum predictum super viam domo posita in burgo iuxta
Raditini, Nicolam Creuarelli, iuxta Radoy et alia latera, pro III solidis grossorum (...)
(1312.) (TS, br. 43., 130-133)
533. (...) Radine Calenes, Jacobus de Bona, Laurentius Tocille et quilibet eorum in
solidum, in totum uel in partem promiserunt Petro Gregorii Susce [Sui] dare XII
cordas crassas medio pede ad semissem dicti Petri in qualibet fatie et longas, quos
conservaberit pro solari superiori domus dicti Petri de burgo, pro pretio III librarum et XII solidorum (...) (1317.) (TS, 511)
534. (...) Radosclavus Bubulichi voctaus Crenactoria (?) (...) vendidit (...) Obraddo
Radosclavi abarchi (...) unam paratineam positam in burgo Tragurii iuxta Radosclavam uxorem Drasengne, iuxta Stoyanum Lisiichi et alia latera qua dicit esse bracha (!) sex per longum et brachia sex per amplum (...) pro pretio librarum octo venetorum parvorum (...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 12v)
535. (...) Actum in burgo Tragurii prope domum Thomixe sartoris (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 15)
183
536. (...) Semergna condam Purchie Braydrugi (...) vendidit (...) Mille eius sorori et
filie condam dicti Purchie (sc. uxori condam Geroli) (...) medietatem novem brachiorum paratinee per longum et quinque brachiorum per amplum posite in burgo Tragurii iuxta Nicolam Mathei [Quarco], iuxta furnum heredum Nesusti, iuxta
viam publicam et alia latera qua est pro indiviso cum alia medietate paratinee dicte
Mille (...) pro pretio solidorum triginta duorum venetorum parvorum (...) (1335.)
(AT, LXVI/2, f 15v)
537. (...) Actum in burgo Tragurii in domo Radde filie Drasoy (...) (1335.) (AT,
LXVI/2, f 23v)
538. (...) domina Frana condam Lutii [Lucio] et Gregorius eius frater et Andreas filius dicti Gregorii fuerunt confessi et contenti habuisse et recepisse et penes se habere a fratre Petro priore loci et conventus fratrum predicatorum Tragurii dante et
solvente nomine et vice dicti loci et conventus Tragurii et aliorum fratrum illas libras centum et quinque venetorum parvorum quas ipsi fratres eisdem domine Frane, Gregorio et Andrea (!) dare tenebantur pro cambio siue permutatione quam dicti fratres fecerunt cum predicta domina Frana et Gregorio et Andrea de una domo
siue palatio posita in burgo Tragurii iuxta locum dictorum fratrum et terra vineata
(...) (1335.) (AT, LXVI/2, f 27)
539. (...) lingnaminis Chranoy fabri Chranisclavichi (?) ... in burgo Tragurii in paratinea Tolse Stanisclavichi iuxta Michaneum (?) Dronlichi, viam publicam et alia latera (...) (1337.) (AT, I/3, f 9v)
540. (...) Stane Caladich (...) vendidit (...) Ivanno Crivonosicchi (...) sextam partem
undecim brachiorum paratinee cum camarda per longum et novem per amplum
posite in burgo Tragurii iuxta Raddam Drasoy Peccharichi, iuxta Marciam Volhamnam (?) et alia altera (...) cum introytu et exitu suo usque in viam publicam (...) librarum duodecim venetorum parvorum (...) (1339.) (AT, LXVI/3, f 15)
541. (...) Michoy Villandicchi maritus Petruche filie condam Drago (...) fuit confessus et contentus habuisse (...) a Radogosto nepote Dobr (...) Item paratinea cum
camarda posita in burgo Tragurii iuxta (...) Milnichi et alia latera (...) (1339.) (AT,
LXVI/3, f 36v)
542. (...) Radenach Mastichone (?) (...) vendidit (...) Radogoste Ivannii Stanosenii (?)
(...) quartam partem unius paratinee cum hedificio lignaminis posite in burgo Tragurii pro indivisso cum Radoy et Dragoy et Radoslavo fratribus et filiis Obradi Gardosi (?) iuxta heredes Iunchi Capellani et iuxta heredes Bretanii Sische (?) et viam
publicam et alia latera (...) pro pretio librarum novem venetorum parvorum (...)
(1340.) (AT, LXVI/5, f 10)
543. (...) Radosclavus Clamotig fuit contentus et confessus se dare debere Radovanno Masticno, Radoyo Guerdosonig et Radogosti Iuanii libras XII parvorum loci
cum camarda possitis in burgo Tragurii (...)(1340.) (AT, LXVI/5, f 12v)
544. (...) Radovannus Petro (?) et (?) Slarolii (?) vendiderunt Marino Machni (...)
duas partes de quinque partibus domus posite in burgo Tragurii iuxta ... sancti Michaelis et paratineam Constantinii et alia latera (...) pro pretio librarum XX parvorum (...) (1341.) (AT, LXVI/6, f 1)
184
545. (...) Domini Gregorii de burgo Tragurii fuit confessus se habuisse a Bogdano Bogdogne dicto Iache de burgo ipse vendidit dicto Bogdano unam suam paratineam positam in burgo apud heredes Marini Rolandi, apud heredes Baniche et apud
viam publicam (...) qua est longa unum brachium et lata brachia V (...) pro pretio librarum VI parvorum (...) (1343.) (AT, LXVI/8, f 1v)
546. (...) Radosclavus Cararene et Pervola eius uxor fuerunt confessi se habuisse et
recepisse a Pervosclavo ivitanich (...) et ipsi dederunt et locaverunt ad fictum (...)
pro quandam suam domum positam in burgo Tragurii apud Radovani Ranoch, apud
paratineam Perdemi (?) Pobrinich de burgo (...) si dictus Pervosclavus vellit aliquid
laborare (...) in dicta domo (...) quod possit facere (...) (1344.) (AT, LXVI/8, f 6v)
547. (...) Dobraza furnaria et Civitanus et Stoycus eius nepotes et filii Stanete fratris dicte Dobraze (...) vendiderunt (...) Semre (?) Civitanich de Tragurio (...) brachia duodecim vel circa per longum et brachia octo per amplum cuiusdam paratinee
et terre posite in burgo Tragurii iuxta dictum emptorem, iuxta Nicolam Collarich et
alia latera (...) pro pretio et nomine pretii solidorum viginti venetorum parvorum
pro quolibet (!) brachia (...) (1346.) (AT, LXVI/9, f 4v)
548. (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis infrascripte Radosclave (...)
Radosclava uxor condam Radovani Drage (...) (1347.) (AT, LXVI/9, f 9v)
549. (...) procuratores dati per dominum comitum et eius curiam ad dividendum
bona paterna et materna inter Cepregnam Crezich et Stoycum marangonum, nomine Stane sue uxoris et sororis dicti Cepregne (...) duas partes in prima quarum posuerunt medietatem domus posite in burgo iuxta Stanem marangonum si quod latus intus quod est ab austro sit una pars et introitum et exitum habere debeat latus
intus per portam qua nunc est et habere debeat expeditum introitum et exitum et
duo brachia per canipa alterius medietatis que est a tramontana iuxta Stanem marangonum (?) et Canichi (...) (1347.) (AT, LXVI/9, f 11-11v)
550. (...) Perussa Dussanig (...) vendidit(...) epregne Radini (...) brachia novem minus quarta per longum et brachia septem et digitibus quatuor per amplum paratinee cum camarda possite in burgo Tragurii iuxta heredes Teroglavig et iuxta viam
publicam et alia latera (...) pro pretio sexaginta parvorum venetorum (...) (1348.)
(AT, LXVI/12, f 4v)
551. (...) Matussa uxor condam Perusse et anninus eius filius (...) vendiderunt (...)
Bogodani Bolyesig (...) brachia septem per amplum et brachia quatuor per longum
et plus (cass: uel minus) quod est paratinea cum camarda possita in burgo Tragurii
iuxta dictum emptorem et Yuoy Budievig et viam comunis (...) pro pretio librarum
XIIII solidorum X (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 5)
552. (...) ivitannus Radini (...) vendidit (...) Nicole Parschuchi (?) (...) brachia quatuor cum dimidio per longum et brachia per amplum quatuor paratinee cum camarda indivisso cum alia medietate dicte paratinee possite in burgo Tragurii iuxta
paratineam heredum Fermi (?) et (?) ugidy (?) et iuxta Pervissam Vocxig et alia latera (...) pro pretio librarum XVII parvorum venetorum (...) (1348.) (AT, LXVI/12,
f 11v)
185
553. (...) Vitchus Francetiy (?) ex una parte et Stephanus eius filius ex alia parte pervenerunt ad divissionem bonorum infrascriptorum fecit de dictis bonis duas partes in primam quam possuerunt unam paratineam cum camarda possitam in burgo Tragurii iuxta Leginii et Vesselinum Tolingi (?) et viam comunis qua est brachia
VIII per longum et sex per amplum (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 14v)
554. (...) Marinus Ciprianii (...) vendidit (...) brachia sex paratinee per longum et brachia IIII per amplum cum camarda possitam in burgo Tragurii iuxta Stoyanum Bradisig (?) et Stoyschinam Vigo (?) et viam vicinalis (...) (1348.) (AT, LXVI/12, f 18v)
555. (...) Actum in burgo iuxta domum habitationis Marie filie Pipi (...) (1348.)
(AT, LXVI/12, f 19)
556. (...) Dominicus (?) Iadrisig et Matheus suus (!) frater (...) vendidit () Luche
Duchovig332 (?) brachia quatuor per amplum et brachia septem ... per longum paratinee cum camarda possite in burgo Tragurii iuxta Bogodanum Boyesig et viam comunis et alia latera (...) pro pretio librarum XVI parvorum (...) (1348.) (AT, LXVI/12,
f 20)
557. (...) Nicola Gregorii [Bivce] dedit et concessit ad affictum seu naulum Farchassi
Duminoyenii unam suam paratineam positam in burgo iuxta dictum Farchassum et
... viam publicam et alia latera hinc ad annos XXVIIII (...) XX librarum (...) (1362.)
(AT, LXVI/10, f 7v)
558. (...) Cusma (...) vendidit (...) Novacho Pervag (?) et Stanie sue uxori (...) brachia (!) unum per longum et sex brachia per amplum paratinee cum camarda posite
in burgo Tragurii iuxta Matheum Nicole et Mathie et viam comunis (...) pro pretio
XVI parvorum grossorum (...) (1362.) (AT, LXVI/10, f 10v)
559. (...) Marinus Vuchonig (?) (...) vendidit (...) Stupano Bremeag (?) (...) brachia
VIII per longum et brachia VI per amplum unius paratinee seu loci positi in burgo Tragurii iuxta heredes Trumpursste Slipog et iuxta Michacum gener Crabochi et
viam comunis et alia latera (...) (1362.) (AT, LXVI/10, f 10v)
560. (...) Jacobus Mesotig et Juba Radouani Drisig tamquam comissarii testamenti Marie filie olim Marini comissario nomine (...) vendiderunt (...) Bertano Subine
caligario (...) brachia nouem cum dimidio per longum et brachia octo cum dimidio per amplum paratinee possite in burgo iuxta viam comunis a duobus lateribus
et Lorinum Tolsig et heredes Tuirdecii Balbig et alia latera (...) (1364.) (CD XIII., br.
269., 366-367)
561. (...) iuprianus Vitchouich de burgo Tragurii (...) testamentum (...) item reliquid Mariam vxorem ipsius testatoris dominam, maiorem et gubernatricem omnium
bonorum ipsius testatoris (...) donec ipsa visserit (...) item reliquid Radoscio eius filio domum ipsius testatoris poxitam in burgo Tragurii iuxta viam et alia latera cum
omnibus rebus et massaritiis sedentibus in dicta domo (...) Actum in burgo tragurii
in domo dicti testatoris (...) (1366.) (CD XIII., br. 409., 572-573)
332
Mogue i Duchonig.
186
562. (...) Luchas Plubaag (...) vendidit (...) Palue filio Dragossii Cremelonig (...) brachia V per longum et brachia VI per amplum paratinee posite in burgo Tragurii iuxta
dictum emptorem et Dobraa matrem Nicole Perionis et alia latera (...) pro pretio librarum V parvorum (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 3v)
563. (...) Radinus Lopatig (...) vendidit (...) Iuoy Budievig (...) brachia octo per longum et brachia IIII per amplum paratinee cum camarda posite in burgo iuxta Missenoy (?) et dictum Iuoy et Volchoslavum Stanoseug (!) et alia latera (...) pro pretio
librarum XX parvorum (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 6)
564. (...) Drasigna filia Desse Quthnig (?) et Gluba filia condam Radoslave Slamani (?) (...) vendiderunt (...) Radoslavo Clabucevig (...) medietatem unius paratinee
cum medietate camarde qua dicta paratinea est brachia X... longum et sex brachia
per amplum vel plus vel minus posita in burgo Tragurii iuxta Bogislavum Neradonig et Marinum Clabucoeig et viam comuis (...) pro pretio librarum XX parvorum
(...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 8)
565. (...) Radinus Dragovanig (...) vendidit (...) Philipe uxori olim Tomassii (?) (...)
brachia quatuor cum dimidio per longum et per largum brachia VII paratinee cum
camarda posite in burgo iuxta Dessinum filium Tomassii et heredes Cumpsse (?) Slipeg et viam comunis et alia latera (...) pro pretio librarum XI parvorum (...) (1367.)
(AT, LXVI/11, f 9v)
566. (...) Vitchus (?) et Diminne (?) eius frater fili condam Dragani (...) vendidit (!)
(...) Vule (?) uxori ipriani et Damiano eius fratri (...) brachia VIII et tres partes brachii per longum et per amplum brachia tres et quartam partem brachii paratinee et
camarde posite in burgo iuxta Dragoy Bracusse et Creste ...llanum et viam comunis
(...) pro pretio librarum XVI parvorum (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 9v)
567. (...) Actum in burgo iuxta domum habitationis ... (1367.) (AT, LXVI/11, f 12v)
568. (...) Petrus Marini [Cippico] (...) vendidit (...) Diminoe (?) Bosiag brachia XI
per longum et brachia septem per amplum paratinee posite in burgo Tragurii iuxta
heredes domine Bitulle [sc. ux. Vincentii Ampleuxii, nepoznatog plemikog roda] et
viam comunis et Bogdag generem Glaeve (?) et alia latera (...) pro pretio solidorum
XLIIII pro qualibet brachia quod facit et asscendit in suma librarum XXIIII parvorum solidorum IIII (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 17v)
569. (...) Drasiga Drasecii et Gluba Radoslavi Slanig (...) vendiderunt (...) Bilinde (?)
filio olim Michovilis Neyelovig (?) (...). medietatem paratinee cum camarda indivissa cum Radoslavo Clabuceig positam in burgo Tragurii iuxta Bogdislavum Neradonig et Duymum Poslavich (?) et Duymum Martini [Buffalis] (...) (1367.) (AT,
LXVI/11, f 18)
570. (...) Dimini (...) vendidit (...) Marino Becolig per se et nomine et vice Stane
sue uxoris (...) brachia per longum et per amplum brachia sex cum dimidio paratinee cum camarda possite in burgo Tragurii iuxta matrem Radoslavi Schepinoi
et iuxta heredum Radovanni Schoboy et viam comunis a dupbus lateribus (...) pro
pretio librarum XL parvorum (...) (1367.) (AT, LXVI/11, f 19v)
187
571. (...) Petrus Marini [Cippico] dedit et concessit ad affictum Petro Cipriani (?)
vnum suum locum possitum in burgo Tragurii iuxta fines predicti, iuxta Stoyanum
brachia VII per longum et brachia V per amplum hinc ad annos XXVIIII (...)
(1369.) (AT, LXVI/13, f 1v)
572. (...) Actum in burgo iuxta stationem Iuanni Cranoyevig (...) (1369.) (AT,
LXVI/13, f 9)
573. (...) Stephanus Palmini (?) et Dimcha (?) uxor olim Dragoy Scherpeling tamquam comissarii testamenti dicti Dragoy (...) confessi sunt (...) ... a Tomisse (?) brachia
VIII per longum, brachia VI per amplum paratinee cum camarda possite in burchi
(!) iuxta Dimine Fura et paratineam Silvestri Baroni [Mazzarello] et alia latera (...)
(1369.) (AT, LXVI/13, f 9v)
574. (...) Simon Clamotig (...) vendidit (...) Stoyanni Clamotig suo fratri (...) Item
medietatem unius paratinee qua est brachia VIII possite in burgo iuxta heredes Petichi Prodasig et heredes Vicentii et alia latera (...) pro pretio librarum L parvorum
(...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 15v)
575. (...) fecerunt de dictis bonis tres partes (...) Item passus quatuor paratinee a parte meridionale eundo versus tramontana possite in burgo iuxta furnum domine Bituche (?)333 et viam comunis (...) Item passus quatuor paratinee supradicte iuxta primam partem (...) Item passus quatuor paratinee supradicte iuxta predictam partem
(...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 16v)
576. (...) Radenchus Bratchovig (...) vendidit (...) Stipanno Stanetig (...) brachia
paratinee cum camarda possite in burgo iuxta Radoslavum Serclig iuxta Milicam filiam Budini et alia latera (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 30v)
577. (...) Iubislava olim Crisani Bitinueg (?) ex una parte et Strissoy Toliyg ex altera
parte ad tale pactum et concordiam pervenerunt videlicet quod dictus Strisoy possit et valeat ponere hedifficium lignaminis super medietatem paratinee possitam in
burgo Tragurii iuxta Lucr...(?) Grampiig (?) et Radossium Dosanig qua medietas est
dicte Iubislave et possit ipse Strissoy possuere lignamina supra ipsam medietatem
dicte paratinee dicte Iuboslave (...) (1369.) (AT, LXVI/13, f 31v)
578. (...) Staniclava uxor condam Stipe Chocotach (...) Residuum omnium bonorum
suorum et rerum relinquit Sihicovie Stanne (...) Actum Tragurii in burgo in domo
ipsius testatricis (...) (1370.) (AT, XLVI/1, fa)
579. (...) in domo ipsius testatoris (...) Radost condam Stoyni de Tragurio (...). Item
relinquit Stane uxori sue pro dotis receptis ab ipsa omnes masaricias domus (...)
Item relinquit dicte uxori sue unam suam domum positam in burgo ab uno latere
iuxta domum Dobroslave matris Civitani et ab alio latere iuxta domum Dragoy Misich (...) nomine doctis recepte a dicta uxore (...) Item relinquit dicte sorori sue (sc.
Vidule uxori Thome sarthoris sorori sue) unam aliam suam domum positam in Tragurio supra teritorium Desse condam Theodore (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 2v-3)
333
Moda se odnosi na Bitkulu, suprugu Vincenta Ampleuzevog.
188
580. (...) in domo ipsius testatoris (...) Obrad Prcina faber (...) et omnes masaricies
domus (...) Item relinquit heredibus suis unam domum ligneam possitam in burgo
coram muro civitatis ac iuxta rem Milaxi et viam communis et alia latera (...) (1370.)
(AT, XLVI/1, f 3v)
581. (...) Dabissa condam Possnani (...) residuum omnium bonorum suorum presentum et futurum tam mobilium quam stabilium (...) relinquit Pervice uxori sue (...)
Actum in burgo in domo habitationis dicti testatoris (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 4v)
582. (...) Iohannes condam Dragani Radobich (...) residuum omnium bonorum
suorum (...) relinquit Rade matri sue cum tali condicione quod si dicta mater eius
decederet (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis predicti testatoris (...)
(1370.) (AT, XLVI/1, f 5)
583. (...) Draga uxor Marini Chises (...) alia sua bona (...) relinquit filiabus suis equale portione iure hereditario tali condicione si una decederet omnes alie (...) Actum
in burgo Tragurii in domo dicte testatricis (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 5v)
584. (...) Bogdanus Ledian (...) Imprimis relinquit suis filiis videlicet Radoslavo et
Radice more ac iure hereditario duas partes omnium bonorum suorum (...) Actum
in burgo Tragurii in scalis dicti testatoris (...) 1370.) (AT, XLVI/1, f 7)
585. (...) In domo ipsius testatricis (...) Bogdana uxor Martini Draxanich de burgo
Tragurii (...) Item reliquit Martino viro suo predicto tertiam partem domus in qua
ipsa testatrix moratur (...) omnes masaricias pertinentes (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f
7v)
586. (...) Philipa condam Glachi (...) residuum autem omnium bomorum suorum
(...) vult dicta testatrix quod dividatur in duas partes quarum unam possideat et habeat Radolava (!) mater sua aliam uero partem habeat et possideat Stanhia soror
sua (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis dicte testatricis (1370.) (AT,
XLVI/1, f 8v)
587. (...) Dismanus piscator de burgo Tragurii (...) residuum omnium bonorum suorum (...) relinquit Pribe uxori sue (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis dicti testatoris (...) (1370.) (AT, XLVI/1, f 8v)
588. (...) In burgo Tragurii in domo habitationis ipsius testatricis. Radena, filia condam Stephani et vxor Bosani Cuzhecopith (...) Residuum omnium bonorum suorum tam mobilium quam stabilium (...) reliquid dicto Bosane viro suo (...) (1370.)
(TO, br. 10., 178)
589. (...) Radinus Michalich de burgo Tragurii (...) Item reliquid eidem Marie (sc.
vxori sue) habitationem cum dicto Diminnac in pamento superiori domus ipsius testatoris poxiti in burgo Tragurii usque ad mortem ipsius Marie. Et quod Diminac
filius ipsius testatoris non possit ipsam Mariam expellere. Et si expellere vellet ipsam teneatur et debeat dictus Diminac suis expensis inuenire pro habitatione dicte Marie domum similem domui ipsius testatoris. (...) Actum in burgo Tragurii in
domo habitationis dicti testatoris sita iuxta domum Iuani Baschye et alios fines (...)
(1370.) (TO, br. 23., 185-186)
189
590. (...) Petcho Budinich de burgo Tragurii (...) Item reliquid Marcie sue vxori
medietatem bonorum omnium tam mobilium quam stabilium ipsius testatoris. In
omnibus autem suis bonis mobilibus et stabilibus (...) Iuannem et Radiam filios ipsius testatoris heredes vniuersales constituit et fecit in equali portione (...) Actum in
burgo Tragurio (!) in domo dicti testatoris (...) (1370.) (TO, br. 26., 188)
591. (...) Vitcho Clobucarich habitator burgi Tragurii (...) que reperiuntur in domo
dicti testatoris (...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et stabilibus (...) Matheum et Marinum filios et Cristinam et Stanam filias ipsius testatoris sibi heredes
vniuersales istituit et fecit in equali portione. (...) (1370.) (TO, br. 27.,188-189)
592. (...) in domo ipsius testatoris(...) Stanxa Cipidlacha habitator burgi Tragurii (...)
Item reliquit Comule de Spaleto pro afficto domus ... grossos VI parvorum (...) Item
vult dictus testator quod Dragoslava uxor sua gaudeat bonis suis in vita sua libero et
pleno iure et post mortem dicte uxoris sue vult dictus testator quod Stana filia Bogoe de Craina habeat de dictis bonis libras XX parvorum pro anima sua; Item vult
dictus testator quod residuum omnium bonorum suorum (...) pervenerat ad fabricam ecclesiae sancti Laurentii de Tragurio post obitum dicte uxoris sue (...) (1371.)
(AT, XLVI/1, f 13)
593. (...) Stanava uxor Marini Vitchi de Tragurio (...) Item relinquit illam partem
quam habet unius domus indiviso cum Voneo posite in burgo Tragurii iuxta Lucam Ducovich, viam comunis et alia latera Dragoslave uxori Perffse Bogob ad
possidendum et tenendum in vita (...) (1371.) (AT, XLVI/1, f 14v)
594. (...) Volchna uxor Ciuitani Dragouanich habitatrix burgi Tragurii (...) Actum in
burgo Tragurii in domo dicti iuitani (...) (1371.) (TO, br. 42., 198)
595. (...) Nicola Collarich habitator burgi Tragurii (...) Actum in burgo Tragurii in
domo uxoris dicti testatoris (sc. Marie) (...) (1371.) (TO, br. 46., 200)
596. (...) Dragoge Misie salinarius habitator burgi Tragurii (...) Imprimis reliquit Stane sue matri medietatem omnium bonorum mobilium et stabilium (...) Item reliquit aliam medietatem bonorum omnium (...). Vese sue vxori (...) Actum in burgo Tragurii in domo dicti testatoris (...) (1372.) (TO, br. 54., 211)
597. (...) Milia filia Budini de burgo Tragurii (...) In omnibus autem aliis suis bonis
mobilibus et stabilibus (...) sibi heredes vniuersales istituit et fecit Tuuartcho et iuitanum eius fiilios pro equalibus portionibus (...) et si ambo deceserint (...) quod
Ratcho et Gligolianus fratres carnales dicte testatricis habere debeant domum ipse
testatricis positam in burgo Tragurii, iuxta rem Lacam, Grupsich, viam et alios fines
(...) Actum in burgo Tragurii in domo dicte testatricis superius confinata (...) (1372.)
(TO, br. 55., 211-212)
598. (...) Actum in burgo Tragurii in domo dicti testatoris (...) Tuuartcho filius condam
Stoychi (...) (mentecaptus et minor annorum quatuordecim) (1372.) (TO, br. 56., 212)
599. (...) Radia uxor Cherste Drasoeuich de burgo Tragurii (...) Actum in burgo
Tragurii in domo Clerste predicti eius mariti (...) (1372.) (TO, br. 57., 212-213)
600. (...) Parfsia Petri Glusiach habitator burgi Tragurii (...) Item reliquit Radie predicte eius uxori domum ipsius testatoris positam in burgo Tragurii iuxta rem Iadre
190
Desinigrouich et alios fines (...) et generali omnia bona tam mobilia quam stabilia
ipsius testatoris cum hac conditione quod dicta Radia debeat ipsa bona tenere et
possidere et vsufructare usque ad obitum (...) Actum in burgo Tragurii in domo dicti testatoris (...) (1372.) (TO, br. 58., 213)
601. (...) Stipan Stanetich de burgo Tragurii (...) In omnibus autem aliis suis bonis
mobilibus et stabilibus (...) sibi heredes vniuersales instituit et fecit iuitanum et
Marinum eius filios pro equali portione (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis disti testatoris (...) (1372.) (TO, br. 60., 214)
602. (...) Gurgius Suretinich de burgo Tragurii (...) Item reliquit Drasie predicte eius
uxori domum ipsius testatoris positam in burgo Tragurii iuxta rem Damiani sartoris, viam communis et alios fines usque ad mortem ipsius (...) Actum in burgo Tragurii in domo dicti testatoris (...) (1372.) (TO, br. 63., 215-216)
603. (...) Iurgius Osnouich de burgo Tragurii (...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et stabilibus (...) sibi heredem vniuersalem istituit et fecit ventrem sue
uxoris si ad lucem peruenerit (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis
dicti testatoris (...) (1372.) (TO, br. 65., 217)
604. (...) Ratcho Budinouich de burgo Tragurii .. Dragam matrem dicti testatoris (...)
Actum in burgo Tragurii in domo Drage predicte (...) (1372.) (TO, br. 67., 218)
605. (...) Mango condam Stipe Mengatii (...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et stabilibus (...) sibi heredem vniuersalem instituit et fecit Mariam predictam
(sc. filiam) (...) Actum in burgo Tragurii (...) (1372.) (TO, br. 70., 219)
606. (...) Draga vxor condam Crana Budinouich (...) Imprimis reliquit, voluit et
mandauit quod per suos commisarios vendi debeat domum quedam dicte testatricis positam in burgo Tragurii iuxta rem Radoslaue Sarchlich et iuxta rem filie Budini et alios fines (...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et stabilibus (...) sibi
heredem vniuersalem instituit et fecit Bogliam predictam (sc. suam matrem) (...)
(1372.) (TO, br. 71., 219-220)
607. (...) Stipan filius Lourini de burgo Tragurii (...) In omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et stabilibus (...) sibi heredem vniuersalem instituit et fecit Iurgium
eius filiu et ventrem Drage sue uxori siue masculus fuerit siue femelia vnus uel plures pro equali portione (...) Actum in burgo Tragurii in domo dicti testatoris (...)
(1372.) (TO, br. 76., 222)
608. (...) Prodanus Radoeuich de burgo Tragurii (...) testamentum (...) item reliquid
dicte Lipie eius vxori medietatem omnium rerum mobilium existencium in domo
ipsius testatoris excepto vasselamine (...) Item omnibus autem aliis suis bonis mobilibus et stabilibus (...) heredem vniuersalem instituit et fecit Frane predictum eius
filium (...) (1376.) (CD XV, br. 164., 233-235)
609. (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis ipsius testatricis (...) Stoya
vxor Gruboy de Tragurio (...) 334 (1377.) (TO, br. 16., 181-182)
Iz oporuke je oito da kua u kojoj je oporuka sastavljena nije u vlasnitvu dotine Stoye jer: Residuum bonorum suorum videlicet libras triginta reliquit Laurentio filio suo quem sibi heredem instituit.
334
191
610. (...) Desa Iaiatovich (...) datus est terminus secundum formam statuti ad faciendum mostram ipsi Dese de paratinea quod petit in judicio predictus Matheus Darsina et Ivan tutores (...) Dese Iaiatovich supradicto de paratinea supra quam hedificata e (!) domus poxita in burgo Tragurii iuxta rem Cherste dicti Cosal, rem Duymi
Runcich et viam comunis et alios fines (...) (1377.) (AT, I/6, f 28)
611. (...) Iohannes Baschia (?) dedit et concessit ad tenendum (...) Radosslave condam Sorani (?) eius uxori in vita ipsius Radosslave medietatem unius sue domus de
lignamine posite in burgo Tragurii supra teritorium Nicole Marini condam Zechi,
iuxta rem Staroni Sestogisdich (?), iuxta rem Marini Dobroslavich, viam publicam
et alia latera (...) (1379.) (AT, I/7, f 8v)
612. (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis infrascripti Matche (...) Voca Galesich (?) de Vraccica habitator Tragurii (...) fuit contentus et confessus se habuisse et recepisse (...) a Mathia condam Ivanis (...) nomine dotis ipsius Mathie (...)
Item unam domum de ligamine cum camarda positam in burgo Tragurii iuxta rem
Madice Lecomii (?), iuxta furnum heredum Duimi Micoi (?) et alia latera (...) Item
unam paratineam positam in burgo iuxta rem Radoslavi Permugonich (?), iuxta rem
Bosicho Grando (?) et alia latera (...) (1379.) (AT, I/7, f 15)
613. (...) Dessoe Michacich de burgo Tragurii (...) vendidit (...) Goyuno Chervatinich de burgo Tragurii (...) medietatem videlicet a parte ponentis unius paratinee cum
chamarda per longitudinis brachiorum duodecim et sex amplitudinis poxite in burgo Tragurii iuxta rem Dmine uxoris condam Duymi Runcich et iuxta rem Radovani
dicti Churt et iuxta viam comunis et alios fines (...) (1380.) (AT, LXVI/14, f 4)
614. (...) Vocoxius Iursich de burgo Tragurii Zupanus fraternitatis sancti Micaelii de
burgo (...) venididit (...) Iuray Stipanich de burgo (...) medietatem unius paratinee
dicte fraternitatis posite in burgo Tragurii iuxta rem dicti emptoris, iuxta rem Nicole Dobracich Pertous, iuxta rem Draguxe uxoris olim Andree Dragovani Polucagovich (?), iuxta rem Radune matris Cusme Rad...ch et alia latera (...) cum introitu et
exitu suo usque in viam publicam (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 2)
615. (...) Actum in burgo Tragurii iuxta domus Vide infrascripte (...) Vida condam
Drasoy de burgo Tragurii iure donationis (...) fecit dona et donata ad perpetuum
Creste Stoysich (...) una paratinea cum camarda longitudinis brachiorum quatuor et
latitudinis brachiorum circa septem positam (!) in burgo iuxta rem fraternitatis sancti Spiritus (?), viam publicam et alios fines (...) (1386.) (AT, LXVI/15, f 8)
616. (...) Nicola Dese Ponalis [Ponali] de Tragurio (...) vendidit (...) Vccho Bratesich de villa Oricoui (...) unam domum ipsius Nicole cum paratinea positam in burgo Tragurii iuxta rem Bodoslavi Pervi, rem Stanini Volchesich, viam comunis et alios fines (...) (1387.) (AT, LXVI/16, f 6)
617. (...) Milecta Soranovich de burgo Tragurii (...) per solepnem stipulationem promisit et convenit dare et tradere cum affectu Bogdan Michoevich de Corula nunc
habitatori Tragurii (...) et uite sue uxoris et filie dicti Milecte hinc ad octo annos
proxime venturos tertiam partem domus ipsius Milecte in qua modo ipse habitat
posite in burgo Tragurii iuxta murum et viam comunis, alios fines (...) (1387.) (AT,
LXVI/16, f 8)
192
618. (...) Actum in burgo Tragurii in via comunis iuxta paratineam Stipanii umal... (...) Stipanus cives Tragurii (...) vend[i]dit (...). Dragovanii (...) brachia septem
per amplum et brachia circa ... per longum paratinee cum camarda posite in burgo ... iuxta Stoyani (?) et Iurinoi Crompoii et viam comunis et alia latera (...) (?) (AT,
LXVI/24, f 3v)
619. (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis infrascriptis (...) Stipanus
Pominig (?) (...) omnia alia sua residua bona (...) Petrosio (...) (?) (AT, LXVI/24, f 4)
620. (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis infrascriptis testatoris (...)
Stephanus Prionig (?) (...) (?) (AT, LXVI/24, f 4-4v)
621. (...) Actum in burgo Tragurii in infrascriptis testatoris (...) Obradus di
Chrayna (...) Item in omnibus aliis suis bonis residuis mobilibus et inmobilibus (...)
ordinavit sibi heredem (...) suam uxorem et Bogudanum (?) (AT, LXVI/24, f 4v)
622. (...) Actum in burgo Tragurii in domo habitationis infrascriptis testatoris (...)
Duymus Duysig (?) (...)Savinus (?) (...) (?) (AT, LXVI/24, f 4v)
623. (...) Tadena uxor Iuanni (?)(...) vendidit (...) Rade uxori Vesellini Dechenig (?) et
Radislavo suo fratri tertiam partem unius paratinee cum tertia parte hedificii possite in burgo iuxta Bogodanum Geosiam (?) et heredes Draganni Radobig (?) et alia
latera (...) pro pretio librarum parvorum (...) (?) (AT, LXVI/24, f 5)
624. (...) Vichus Mich..(?) (...) vendidit Marino Machni (...) quintam partem domus
posite in burgo Tragurii iuxta ... sancti Michaelis de burgo, iuxta paratineam C
ni (...) pro pretio librarum X parvorum (...) (?) (AT, LXVI/6, f 1)
625. (...) Actum in burgo Tragurii in domo Lipice (...) (?) (AT, LXVI/6, f 6v)
626. (...) Petrus Radossii (...) Item reliquid Lippaue uxori dicti testatoris paratineam
cum camarda poxitam (!) in burgo Traguriensi iuxta viam et iuxta rem Vitichy
Clobusarich et iuxta rem loci Traguriensis ordinis predicatorum et alia latera cum
omnibus rebus et massaritiis in dicta domo existentibus. (...) Actum in burgo Tragurii in domo superius confinata (...) (?) (TO, br. 2., 172-173)
627. (...) Dragoge Scharpellinich de burgo Tragurii (...) Item reliquid Domche eius
uxori medietate cuiusdam domus ipsius testatoris poxite in burgo Tragurii iuxta
rem Stipsie Berinich et iuxta rem Volchy Farcasii iuxta introitum vicinalem et alia
latera (...) Actum in burgo Tragurii in domo superius confinata (...) (?) (TO, br. 3.,
173-174)
628. (...) Stoycho filius condam Radimani habitator burgi Tragurii (...) In omnibus autem suis bonis mobilibus et stabilibus (...) Mariam et Blaschum eius filios
sibi heredes vniuersales istituit et fecit pro equali portione. Et si dicti sui filii decesserint (...) mandauit dictus testator quod Diminoslaua eius uxor habere debeat domum ipsius testatoris poxitam in burgo iuxta viam et iuxta Stoianum Cicoruriam
et iuxta Dimince Toletich cum omnibus rebus et massaritiis in dicta domo existentibus (...) Actum in burgo Tragurii in domo superius comfinata (...) (?) (TO, br. 20.
et 21., 183-185)
193
The social topography of the fourteenth-century Trogir

Mladen Andreis,
10000 Zagreb, Republic of Croatia
Irena Benyovsky Latin
Opatika 10, 10000 Zagreb, Republic of Croatia
Ana Plosni kari
Institute of the History of Art
Vukovarska 68, 10000 Zagreb, Republic of Croatia
This article is the second instalment of our study into the social conditions of the
formation and transformation of residential architecture in the medieval Trogir.
The first part used the thirteenth-century sources to examine the physical location
of social groups within the city and the role of these groups in the development of
the urban community.335 This essay analyses the same processes in the fourteenth
century, using sources that contain information on the real estate and their proprietors, as well as on the social structure of the medieval Trogir. The key role in the
urban transformation was played by powerful patrician families, their internal conflicts and political shifts.
Keywords: Trogir, social topography, Middle Ages, social history
Mladen ANDREIS Irena BENYOVSKY Ana PLOSNI, Socijalna topografija Trogira u 13. stoljeu, Povijesni prilozi, sv. 25 (2003.), 3793.
335
UDK 614.4 (4) 13 (091)

616.9 (4) 13 (091)
Pregledni rad
Primljeno: 12. veljae 2007.
Historiografija o epidemiji Crne smrti s polovice

14. stoljea
Gordan Ravani
Opatika 10
Zagreb
Republika Hrvatska
Imajui u vidu da je Crna smrt na mnogo naina obiljeila itavo kasno srednjovjekovlje, a prema nekim istraivaima utjecala i na dalji razvoj srednjovjekovnih i ranomodernih europskih drutava, nimalo ne udi da su je opirno opisivale i amerika i zapadnoeuropske historiografije. Broj radova i djela o tvoj epidemiji uistinu
je velik i gotovo je nemogue osvrnuti se na ba svaki uradak. Kad bi se tako neto
i uinilo, ovaj tekst vie bi podsjeao na suhoparni popis literature nego na osvrt o
najvanijim problemima kojima se do danas bavila historiografija obraujui Crnu
smrt. Upravo ta velika koliina naslova, koji se na razliite naine i iz razliitih gledita osvru na tu epidemiju, odredila je da je ovaj prilog sroen kao pria o irenju
Crne smrti europskim kontinentom. Kroz tu priu prepliu se glavne teze i pitanja
zastupljena u postojeoj literaturi.
Kljune rijei: historiografija, kuga, Crna smrt, srednji vijek
Uvod
U naoj historiografiji srednjovjekovlja teme vezane uz povijest bolesti kao da su izmakle istraivakoj znatielji i panji unutar glavnih historiografskih strujanja. To
moda i ne bi trebalo uditi jer jo uvijek postoje brojni nedovoljno razjanjeni problemi i brojna razilaenja u shvaanju temeljnih razvojnih i drutvenih procesa na
cjelokupnom hrvatskom podruju srednjega vijeka. Ipak ne treba dvojiti da su bolesti, vie ili manje, oblikovale stvarnost srednjovjekovnoga ovjeka. U sklopu takvih
razmiljanja nedvojbeno je da su kuga i njezine epidemije od druge polovice 14. sto-
196
G. Ravani, Historiografija o epidemiji Crne smrti s polovice 14. stoljea
ljea pa sve do izmaka ranog novog vijeka bile tihi pratilac europskoga razvoja. itav taj niz epidemija poeo je sa epidemijom iz 1348., koja se Europom povlaila
sve do 1353. godine. Imajui u vidu da je Crna smrt na mnogo naina obiljeila itavo kasno srednjovjekovlje, a prema nekim istraivaima utjecala i na dalji razvoj
srednjovjekovnih i ranomodernih europskih drutava, nimalo ne udi da su je amerika i zapadnoeuropske historiografije opirno opisivale. Iako su se Crnom smrti ili
bolje rei epidemijama kuge bavile i izvaneuropske historiografije, u ovom pregledu
historiografije o tim djelima i autorima nee biti rijei prije svega zato to je do te
literature u hrvatskim uvjetima uglavnom nemogue doi. No, informacije do kojih
sam uspio doi iitavajui dostupnu mi europsku i ameriku literaturu, pokazuju
da izvorite epidemije s polovice 14. stoljea treba traiti negdje u euroazijskim stepama, tj. da prve zabiljeene pomore vezane uz tu epidemiju treba traiti na podrujima dananje Kine. tovie, problemom te epidemije s polovice 14. stoljea nije se
bavila samo historiografija u uem smislu, nego su se tom temom rado bavili i povjesniari medicine, povjesniari umjetnosti, demografi, ekonomisti i publicisti.
Broj radova i djela o toj epidemiji uistinu je velik i gotovo je nemogue osvrnuti se
na ba svaki uradak. Kad bi se tako neto i uinilo, ovaj tekst vie bi podsjeao na suhoparni popis literature nego na osvrt o najvanijim problemima kojima se do danas bavila historiografija obraujui Crnu smrt. Upravo ta velika koliina naslova,
koji se na razliite naine i iz razliitih gledita opisuju ovu epidemiju, navela me je
da sroim ovaj prilog kao priu o irenju Crne smrti europskim kontinentom. Kroz
tu priu prepliu se glavne teze i pitanja zastupljena u postojeoj literaturi.
S obzirom na svoju afilijaciju, autori su tijekom istraivanja Crne smrti obraali
veu ili manju panju pojedinim sastavnicama toga problema. Povjesniari medicine, u skladu s vlastitim predznanjem i ciljem istraivanja, pridavali su vie pozornosti medicinskom aspektu toga problema. U sreditu njihova interesa nalazila se
identifikacija epidemije s polovice 14. stoljea, s obzirom na dananje infektoloke
i epidemioloke spoznaje. Jedno od glavnih pitanja, koje se provlai kroz te radove
jest pitanje je li epidemija s polovice 14. stoljea uistinu bila kuga ili neka druga bolest ili ak sklop nekoliko bolesti koje su istovremeno pogodile stanovnitvo onovremene Europe.
Vidjeti npr.: Michael W. Dols, How the Black Death Entered and Spread Through Europe u The
Black Death, ur. Don Nardo (San Diego: Greenhaven Press, 1999.), 41-47; E. L. Skip Knox, The Black
Death Origins of the Plague (http://history.boisestate.edu/westciv/plague/02.shtm zadnji put mijenjano 1. kolovoza 1995.); Vrlo dobar tematski razvrstan popis literature o Crnoj smrti i temama usko
vezanim uz nju vidjeti i: Robert S. Gottfreid, The Black Death Natural and Human Disaster in Medieval
Europe (New York London: The Free Press & Collier Macmillan Publishers, 1983.), 187-194.

Moda ponajbolji primjer jest publicist Philip Ziegler ije je djelo iz 60-ih godina jedno od najcitiranijih. Za ovaj rad koriteno je izdanje iz 90-ih godina 20. stoljea: Philip Ziegler, The Black Death
(London: Penguin Books, 1998.).

Dobar popis literature s ovakvom tematikom moe se nai u sljedeim naslovima: Andrew Cunningham, Transforming plague: The laboratory and identity of infectious disease u The laboratory revolution in medicine, ur. Andrew Cunningham i Penny Williams (Cambridge: Cambridge University Press,
1992.), 209-244; Giorigio Cosmacini, Storia della medicina e della sanit in Italia (Bari: Laterza, 21998.).
197
S druge strane, nemalu ulogu u formiranju zakljuaka i usmjerenju istraivanja etiologije Crne smrti imala je i nacionalna, ili moda bolje rei jezina, provenijencija
istraivaa. Naime, temeljem dosadanjih gledita i pristupa istraivanju Crne smrti, moe se unutar postojee literature uoiti stanovita opozicija izmeu anglofone i
frankofone historiografije, koja proizlazi iz njihovih razliitih historiografskih znanstvenih tradicija. Naime, pitanje uzronika i irenja epidemije dovelo je jedan dio
istraivaa u stanovitu opoziciju jer, pod utjecajem radova J. F. D. Shrewsburyja i
Christophera Morrisa anglofoni su istraivai zagovarali iznimnost direktnog prijenosa zaraze s ovjeka na ovjeka. Drugim rijeima, mogunost postojanja plunog
oblika kuge tijekom epidemije s polovice 14. stoljea u njihovim radovima smatrana je moguom tek u iznimnim sluajevima, a mogunost prijenosa bolesti putem
ljudske buhe (pulex irritans) smatrali su posve nevjerojatnom.
U suprotnosti s takvim stavovima tek je Jean-Noel Biraben u svojoj monumentalnoj
dvotomnoj studiji o kugi na sredozemnom prostoru jasno izrazio neslaganje, zagovarajui veliku mogunost ukljuenosti ljudske buhe u irenju epidemija kuge pa
tako i one s polovice 14. stoljea. Svoje je stavove opravdavao ranijim radovima i
istraivanjima lijenika koji su se bavili kugom i imali osobnog iskustva u lijeenju
epidemija. Iako, Birabenovo vienje etiologije irenja kunog oboljenja nije iskljuivalo teorije postavljene od anglofonih istraivaa, ono je bitno mijenjalo objanjenje visoke zaraznosti i brzog irenja epidemije.
U sklopu takvih rasprava svakako valja spomenuti miljenje zoologa Grahama Twigga koji je prvo smatrao da Crna smrt uope nije bila bubonska kuga nego da je to bio
antraks, tj. crni prit bolesti koja inae napada stoku, ali katkad moe napasti i ovjeka. Razloge za takvo miljenje pronalazio je u injenici da srednjovjekovni izvori
ne spominju pomore takora koji inae prethode izbijanju kuge. Istovremeno, smatrao je da opisi simptoma sauvani u srednjovjekovnim spisima ne moraju iskljuivo
biti pripisivani kugi.10 Ipak izloen kritikama, Twigg je na kraju ublaio svoje miljenje govorei da se radilo o nekom zrakom noenom uzroniku visoke zaraznosti.11
O tome detaljnije vidi: M. W. Flinn, Plague in Europe and Mediterranean Countries, Journal of
European Ecconomic History 8 (1979.): 131-149.

Vidjeti npr.: J. F. D. Shrewsbury, A History of Bubonic Plague in the British Isles, (Cambridge: Cambridge
University Press, 1970.).

Vidjeti npr.: Christopher Morris, The plague in Britain, Historical Journal 14/1 (1971.): 205-24.

Osim radova C. Morrisa i J. F. D. Shrewsburyja vidjeti i: Andrew B. Appleby, Famine, mortality and
epidemic disease: a comment, Economic History Review 30 (1977.): 509 (vidjeti i biljeku br. 5); Isti, The
Disappearance of Plague: A Continuing Puzzle, Economic History Review 33 (1980.): 162-163.

Jean-Noel Biraben, Les hommes e la peste en France et dans les pays europens, vol. 1 (Pariz i Den Haag:
Mouton, 1975.), 13 i passim.

O tome detaljnije vidi: M. W. Flinn, Plague in Europe and Mediterranean Countries, Journal of
European Ecconomic History 8 (1979.): 136-137.
10
Graham Twigg, The Black Death: A Biological Reappraisal (New York: Schocken Books, 1984.), 19-24,
90-112 i passim.
11
Graham Twigg, The Black Death in England: An Epidemiological Dilemma u Maladies et socit
(XIIe-XVIIIe sicles). Actes du colloque de Bielefeld, Paris: Ed. du Centre National de la Recherche Scientifique, 1989., 75-98.
198
Meutim, nisu svi autori potpuno odbacivali Twiggovu ideju i argumente. Jedan od
najistaknutijih zagovornika tih ideja svakako je bio David Herlihy. Naime, taj cijenjeni medievist sloio se s Twiggovim miljenjem da se sauvani opisi epidemije s
polovice 14. stoljea mogu pripisivati i nekim drugim zaraznim bolestima. Meutim, Herlihy je bio znatno oprezniji i nije se direktno suprotstavio uvjerenju da se
radilo o bubonskoj kugi, nego je predmnijevao da je ta epidemija bila rezultatom
djelovanja nekoliko zaraznih bolesti. Naime, Herlihy misli da niti jedna nama danas
poznata zarazna bolest (ukljuujui tu i bubonsku kugu) nema sve one simptome
koje navode onodobni izvori. Iznenadni svrab i pjege po tijelu mogu biti uzrokovani i nekim oblicima tifusa, a kona lezija, iskaljavanje krvi, te upale limfnih kanalia i vorova mogu biti rezultatom djelovanja nekog oblika tuberkuloze. No jednako
tako, Herlihy zakljuuje da nije nevjerojatno da je to ipak bila bubonska kuga, jer bacil kuge sve do danas vjerojatno nije iscrpio sve varijante svoje pojavnosti, pa se stoga moe slobodno rei da bolesti koje su muile nae pretke nisu potpuno iste onim
bolestima koje mue dananje generacije, iako mogu nositi isto ime.12
S ovim miljenjem danas se slae veina istraivaa koji se bave Crnom smru, naglaavajui da je to ipak vjerojatno bila bubonska kuga.13 Jedna od istaknutijih je Rosemary Horrox, koja u svojoj zbirci izvora o epidemiji s polovice 14. stoljea suprotstavljajui se Twiggu istie da za irenje kuge nisu bili presudni takori nego
buha koja prenosi bacil kuge. A zaraena buha moe preivjeti bez nosioca ak i vie
od 80 dana, to je sasvim dovoljno vrijeme da buha u karavanskom tovaru prevali velike udaljenosti. Na taj nain bolest se mogla iriti bez posrednitva populacije glodavaca.14
No, ako se i prihvati stav da je to bila epidemija kuge i dalje ostaje otvoreno pitanje
razloga tolike smrtnosti europskog stanovnitva s polovice 14. stoljea. Naime, postavlja se pitanje je li to bila samo bubonska kuga ili je pak na djelu bio i njezin pluni, pa i septikemiki oblik.15 Srednjovjekovni izvori, iako mogu biti izrazito detaljni, ne sadre sve one sastavnice s kojima bi suvremena medicina nedvojbeno mogla
David Herlihy, The Black Death and the Transformation of the West (Cambridge MS London UK:
Harvard University Press, 1997.), 30-31; za novija miljenja i elaboracije o tom pitanju vidjeti npr. i:
Andrew Cunningham, Transforming Plague: The Laboratory and the Identity of Infectious Disease u: Andrew Cunningham i Perry Williams, ur. The Laboratory Revolution in Medicine (Cambridge:
Cambridge University Press, 1992.): 209-244.
13
Od najnovijih naslova tu svakako treba istaknuti: Ole J. Benedictow, The Black Death 1346-1353:
The Complete History (Woodbridge: The Boydell Press, 2004.), 3-54.
14
The Black Death, ur. Rosemary Horrox (Manchester New York: Manchester University Press,
1994.), 7.
15
Za detaljnije podatke o prirodi kunog oboljenja vidjeti npr.: Zlata Blaina-Tomi, Historical development of the laws and regulations concerning public health in Dubrovnik (Ragusa) from
the 13th 15th century, (magistarski rad, McGill University, 1981.), 56-59; Zlata Blaina-Tomi,
Uloga javnih zdravstvenih slubenika kacamorata, vijea i medicinske profesije u spreavanju kuge u
Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljea (doktorska disertacija, Sveuilite u Zagrebu, 2001.), 10-20;
Ziegler, The Black Death, 13-29; Plague, Microsoft Encarta Online Encyclopaedia 2004 (http://encarta.
msn.com/encyclopedia_761565483/Plague.html); Plague, The Columbia Encyclopaedia, 62001 (http://
www.bartleby.com/65/pl/plague.html); Kuga Enciklopedija Leksikografskog Zavoda, sv. 3 (Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1967.), 687.
12
199
ustvrditi da je to bila neka bolesta koju se danas kliniki i laboratorijski moe definirati. Stoga je razumno pretpostaviti da je onodobna epidemija kuge barem u nekim
regijama osim bubonskog zadobila i pluni oblik, pogotovo jer pojedini izvori uistinu sugeriraju postojanje barem dva vala epidemije polovicom 14. stoljea.16
Sljedee pitanje na koje se valja osvrnuti svakako jest problem demografskoga gubitka uzrokovanog ovom epidemijom. Sama priroda izvora, koji za ovo razdoblje nikako nisu statistiki, uvjetuje toliku nesigurnost glede procjena demografskoga gubitka stanovnitva europskoga kontinenta. Naime, za razdoblje polovice 14. stoljea
gotovo niti jedna europska regija ne posjeduje relevantne i dovoljno detaljne popise
stanovnika prema kojima bi se mogao odrediti populacijski pad uzrokovan tom epidemijom. Osim toga, izvori svjedoe da se itav kontinent nije bio jednako zahvaen
tom epidemijom. tovie, neke regije, poput podruja dananje eke, ili pak neke
gradske zajednice, poput Milana, gotovo da su potpuno izbjegle poasti.17
Ipak, historiografija je dola do nekih zakljuaka. Britanska je historiografija u tom
pitanju najdalje odmakla, vjerojatno iz razloga to su tamo u kontinuitetu ponajbolje sauvani zemljini popisi prema kojima se mogu nainiti stanovite procjene. Prema tim radovima ini se da je inicijalni demografski gubitak bio izmeu 20 % i 45
%.18 S obzirom na te procjene gubitaka na britanskom otoju veina istraivaa slae se da je demografski gubitak na itavom europskom kontinentu prosjeno bio
oko jedne treine.19
Glede problematike demografskog gubitka svakako valja spomenuti i postojanje
izvora talijanske provenijencije koji upuuju i na vei demografski gubitak.20 JeO tome vidjeti npr.: Cunningham, Transforming plague, passim; Herlihy, The Black Death, 27; Ziegler, The Black Death, 19; William H. McNeill, Plagues and peoples (Garden City: Anchor Press, 1976.),
166-168; Benedictow, The Black Death, 35-36; Tatjana Buklija, Kuga: nastajanje identiteta bolesti, Hrvatska revija 2/2 (2002.):, 90-94; Gordan Ravani, Prilog prouavanju Crne smrti u dalmatinskom gradu (1348.-1353.) raspon izvorne grae i stanje istraenosti na primjerima Dubrovnika,
Splita i Zadra, Povijesni prilozi 26 (2004.): 7-8.
17
Vidjeti npr.: McNeill, Plagues and Peoples, 166.
18
O tome detaljnije vidjeti: McNeill, Plagues and Peoples, 168 (i biljeke 27, 28 i 29 u tom poglavlju);
Giorgio Cosmacini, Storia della medicina e della sanit in Italia (Bari: Laterza, 21998.), 5-6; Ziegler,
The Black Death, 235-239.
19
Vidjeti npr.: Ziegler, The Black Death, 52-55; Horrox, The Black Death, 3; Johannes Nohl, The
Black Deaths Grim Death Toll u The Black Death, ur. Don Nardo (San Diego: Greenhaven Press, 1999.),
48-56; Barbara W. Tuchman, A Distant Mirror The Calamitous 14th Century (New York: Ballantine
books, 1979.), 94-96. Za suprotno miljenje vidjeti npr.: Blaina-Tomi, Uloga javnih, 8 (vidjeti i
literaturu koja se tamo navodi).
20
Radi se prije svega o urbarijalnim i poreznim popisima na podruju dananje Toskane. Vidjeti npr.:
David Herlihy, Population, Plague and Social Change in Rural Pistoia 1201-1430, Economic History
Review 18 (1965.): 225-244; Rinaldo Comba, Il rilevamento demografico: prima e dopo la peste nera
u La peste nera: Dati di una realt ed elementi di una interpretazione Ati del XXX Convegno storico internazionale
odranog u Todi, 10.-13. listopada 1993., ur. Enrico Menest (Spoleto: Centro Italiano di studi sullalto
medioevo, 1994.), 155-173; Luisa Chiappa Mauri, Testamenti lombardi in tempo di peste: alcuni
riflessioni u La peste nera: Dati di una realt ed elementi di una interpretazione Ati del XXX Convegno storico
internazionale odranog u Todi, 10.-13. listopada 1993., ur. Enrico Menest (Spoleto: Centro Italiano di
studi sullalto medioevo, 1994.), 215-252.
16
200
dan od imbenika koji je svakako pogodovao strahotnom uinku kuge na populaciju svakako je bila gustoa naseljenosti, koja je bila ponajvea u gradskim zajednicama, a Toskana je svakako bila jedna od najgue naseljenih regija u tom razdoblju.21
Nita manje gusto naseljeno bilo je i podruje june Francuske, gdje je demografski
gubitak takoer bio velik.22
Upravo je na tim podrujima kuga, donesena iz predjela prednje Azije, zapoela svoj
pohod europskim kontinentom.23 Historiografija je relativno lako zakljuila da su
meu prvim gradovima (nakon Konstantinopola) koji su iskusili svu estinu kune epidemije bili sicilijanska Messina, potom Genova u Ligurskom zaljevu te Marseilles na jugu Francuske.24 Kao to se vidi na priloenoj karti, kuga se dalje nezaustavljivo irila, zahvativi tijekom dviju godina (do prosinca 1350. godine) gotovo
itav kontinent.
Vidjeti npr.: Ziegler, The Black Death, 30-31; Comba, Il rilevamento demografico, 165-164 i 167-170.
McNeill, Plagues and Peoples, 168 (vidjeti i biljeku 28 na str. 328-329); Ziegler, The Black Death, 63.
23
Dobar opis irenja kuge prema Europi i njezin dolazak na europski kontinent moe se pronai u:
Benedictow, The Black Death, 35-67; vidjeti i: Blaina-Tomi, Uloga javnih, 20-25.
24
Za irenje Crne smrti prostorima Italije i Francuske vidjeti npr.: Ziegler, The Black Death, 40-62 i 6384; Klaus Bergdolt, La peste nera e la fine del medioevo (Monferrato: Edizioni Piemme Pocket, 2002.),
56-73 i 95-111; Lako pristupaan opis dolaska kuge u Messinu: E. L. Skip Knox, A Description of the
Plague (http://history.boisestate.edu/westciv/plague/07.shtm i http://history.boisestate.edu/westciv/
plague/08.shtm zadnji puta mijenjano 1. kolovoza 1995.); Za opis kuge u Firenci vidjeti npr.: Steven
Kreis, Jean de Venette on the Progress of the Black Death (http://www.historyguide.org/ancient/plague.html zadnji puta mijenjano 28. veljae 2006.); Jednako tako tu je i ope poznati Boccacciov opis
kuge u Firenci: Giovanni Boccaccio, Dekameron, sv. 1, prijevod Jerka Belan i Mate Maras (Zagreb:
Globus media d.o.o., 2004.), 10-16.
21
22
201
Osim toga, glede poveznice izmeu gustoe naseljenosti, demografskoga gubitka i

irenja epidemije, valja spomenuti zanimljivu interpretaciju podataka koju nudi Ole
J. Benedictow. Naime, on smatra da je za irenje bolesti u tom razdoblju bila znaajnija gustoa rasprostranjenosti takorske populacije, a ne toliko gustoa naseljenosti ljudskih zajednica.25
Stanovnicima tadanje Europe, kao ni rtvama, gledano iz dananje perspektive,
koncept irenja i razlozi zaraze uope nisu bili pojmljivi. Preciznije reeno, njihova shvaanja bolesti i njezina irenja bila su u skladu s dosezima ondanje medicine,
koja se uvelike oslanjala na antike uzore. U radovima koji se bave etiologijom ove
epidemije jasno se moe iitati da pojam kontagioznosti, tj. zaraznosti, uope nije
bio priznat, iako su jo u starom vijeku postojali stanoviti koncepti shvaanja bolesti koji bi upuivali na takva epidemioloka shvaanja irenja zaraze.26 Osim toga,
uoeno je da su iroki slojevi puanstva zahvaenog epidemijom pronalazili odgovor o uzrocima epidemije u razliitim nadnaravnim i mistinim pojavama te je i njihova prevencija i lijeenje bilo u skladu s takvim shvaanjima.27 U paleti raznolikih domiljanja o nainima prevencije jedno od najneobinijih shvaanja bilo je ono
prema kojem se dralo da e sretne i zadovoljne ljude bolest zaobii pa su se mnogi odavali raznolikim gastronomskim i putenim uicima, a istovremeno su njihovi
zaraeni sunarodnjaci i sugraani umirali gotovo pred njihovim oima.28 Drugi su,
pak, razloge epidemije traili u krivici onih drugih razliitih, pa su se tako nerijetko na listi proganjanih nali idovi jer se vjerovalo da su oni trovali izvore pitke
vode.29 Ipak veina je stanovnitva vjerovala da se radi o Bojem gnjevu, te se u pojedinim europskim regijama u skladu s time ponovo javljao flagelantski pokret, s ciljem otkupljenja ljudskih grijeha.30
Vidjeti elaboraciju i literaturu u: Benedictow, The Black Death, 31-34, 273-337.
Vidjeti npr.: Mirko Draen Grmek, Le concept dinfection dans lantiquit et au Moyen Age: Les
anciennes mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la premire quarantaine a
Dubrovnik (1377) Rad JAZU 384 (1980.): 10-16; Lavoslav Glesinger, Povijest medicine (Zagreb: kolska
knjiga, 1978.), 76; Blaina-Tomi, Uloga javnih, 29-33; Istovremeno, mislim da nije nebitno napomenuti da se pitanje kontagioznosti kunog oboljenja i suprotstavljenih miljenja tom konceptu unutar medicine provlailo sve duboko do u 19. stoljee. (Vidjeti npr.: Cunningham, Transforming Plague, passim).
27
Vidjeti npr.: John Henderson, The Black Death in Florence: medical and communal responses
u Death in Towns, Urban Responses to the Dying and the Dead, 1300-1600 ur. Stephen Basset (Leicester-London-New York: Leicester University Press, 1992.), 136-150; Stella Fatovi-Fereni i Marija-Ana
Drrigl, Looking at a 14th-Century Recipe against Skin Disease, Dermatology 201 (2000.): 189-190;
Pavo ivkovi i Vladimir Stoli, Prevencija i lijeenje kuge sredinom XIV. stoljea u Bosni i u
Humu, Acta Facultatis medicae Fluminensis 15/3-4 (1990): 65-67. Budui da rasprava o dosezima srednjovjekovne medicine nadilazi opseg ovog rada upuujem na: Companion encyclopedia of the history of
medicine, ur. William F. Bynum i Roy Porter (London-New York: Routledge, 1993.), passim.
28
Takva shvaanja vrlo lijepo ocrtava iskaz dr. sc. Ivice Prlendera u epizodi Bolesti dokumentarnog serijala Tajnoviti srednji vijek (produkcija HRT, 1999.), kao i uvodni tekst Boccacciova Dekamerona; vidjeti
i: McNeill, Plagues and Peoples, 182; Bergdolt, La peste nera, 39.
29
Vidjeti npr.: Bergdolt, La peste nera, 184-227; Barbara W. Tuchman, The Black Death Blamed
on the Jews u The Black Death, ur. Don Nardo (San Diego: Greenhaven Press, 1999.), 81-89.
30
Ziegler, The Black Death, 85-111; Bergdolt, La peste nera, 164-183; Steven Kreis, Jean Froissart
on the Flagellant Movement (http://www.historyguide.org/ancient/flagellant.html zadnji put mijenjano 28. veljae 2006.).
25
26
202
Takvi psiholoki momenti prvotne reakcije na pojavu epidemije s polovice 14. stoljea, iako zabiljeeni u veini historiografskih naslova koji se bave kugom, ipak veinom nisu detaljnije obraivani u historiografiji. Meutim, ini mi se vrijednim
pripomenuti da, iako se iz dananje racionalne perspektive ini da je objanjenje
epidemije kao rezultata Bojeg gnjeva tek puka srednjovjekovna matarija i odgovor
na razumu neobjanjivo, takvo je objanjenje u srednjovjekovnom svijetu moglo sasvim lako zadovoljiti veinu suvremenika epidemije. Mislim da su razlozi tome prilino jasni i jednostavni, ako se uzme u obzir kontekst pojave epidemije. Naime, od
poetka razvijenog srednjeg vijeka europski zapad proivljavao je naglaen gospodarski i demografski rast. itavo razdoblje tog progresa vie ili manje nesmetano je
potrajalo sve do polovice 14. stoljea, a taj rast bio je popraen i sve veim iskoritavanjem postojeeg stanja. Razvoj gradova i novarskih poslova omoguavali su akumulaciju kapitala koji vrlo esto nije bio usmjeravan u karitativne svrhe ili u crkvenu gradnju, nego ulagan u nove poslove radi reprodukcije bogatstva. I sama Crkva
nerijetko se ukljuivala u takve unosne poslove. Drutvena reakcija na takav razvoj
stvari slijedila je ve u 13. stoljeu, pojavom brojnih vjersko-socijalnih pokreta, od
kojih e neki, poput sljedbenika Franje Asikog, zavriti u okrilju Crkve, a drugi e
poput Katara i Albiana, biti izgnani na margine drutva. Unutar takvih gibanja pojavio se i flagelantski pokret, koji e do kraja 13. stoljea takoer biti marginaliziran,
a nanovo se pojavio s epidemijom polovicom 14. stoljea. Postupno pogoranje klime, praeno tzv. nerodnim godinama,31 te opa kriza vjere na kranskom Zapadu,32
s pojavom kontinentalne epidemije samo su oznaile zlosretni vrhunac. U takvom
razvoju srednjovjekovni stanovnik Europe, iji je ivotni ritam uvelike bio odreen
ritmom crkvenog kalendara i iji je svjetonazor velikim dijelom bio zacrtan mentalnim kodom crkvenih doktrina, uistinu je u epidemiji kuge mogao prepoznati jednog od jahaa apokalipse, te smatrati da se uistinu radilo o Bojoj kazni za grijehe
onih koji ne potuju Boje zakone; a takvih je ini se bio poprilian broj.
S druge strane, historiografija i povijest medicine uvelike su panju pridavali razini
znanja onovremenih lijenika i njihovih pristupa postojeem epidemiolokom problemu. Meu najrairenijima bila je teorija o irenju nakupina zagaenog zraka, tzv.
mijazmi, koju je jo u starom vijeku formulirao grki lijenik Hipokrat.33 No, poLynn Harry Nelson, The Great Famine (1315-1317) and the Black Death (1346-1351) (http://www.vlib.
us/medieval/lectures/black_death.html, posjeeno 29. listopada 2007.); Ziegler, The Black Death, 32;
Mark Bailey, Per impetum maris: natural disaster and economic decline in eastern England, 12751350 u: Before the Black Death Studies in the crisis of the early foruteenth century, ur. Bruce M. S. Campbell
(Manchester i New York: Manchester University Press, 1991.), 184-208; B. H. Slicher van Bath,
Storia agraria dellEuropa occidentale (500-1850) (Torino: Einaudi, 21972), 14; Jacques Le Goff, Civilizacija
srednjovjekovnog Zapada (Zagreb: Golden marketing, 1998.), 323; Tuchman, A Distant Mirror, 24; Roberto Lopez, Roenje Evrope (Zagreb: kolska knjiga, 1978.), 347-349; E. L. Skip Knox, The Black
Death Historical Timing of the Plague ( http://history.boisestate.edu/westciv/plague/21.shtm zadnji
put mijenjano 18. kolovoza 1995.).
32
O krizi vjere na kranskom Zapadu vidjeti npr.: LeGoff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, 135139; Bergdolt, La peste nera, 236-253.
33
O teoriji mijazmi i shvaanju zaraznosti u antiko doba vidjeti: Grmek, Le concept dinfection ,
10-18; Blaina-Tomi, Uloga javnih, 26-28. Korisno je pogledati i literaturu koja se tamo navodi.
31
203
stojala su i druga objanjenja koja se iz dananje perspektive mogu initi jednako

fantastinima i nevjerojatnima, kao i spomenuta puka vjerovanja.34 Razlozi takvome stanju bili su relativno jednostavni, jer se srednjovjekovna medicina do pojave
epidemije s polovice 14. stoljea uvelike oslanjala na znanja starovjekovnih lijenika u prvom redu Hipokrata, a onda i Galena.35 Dio znanja upotpunjavan je tijekom stoljea i medicinskim opaanjima arapskih lijenika,36 a svojevrstan ali ipak
u dananjim mjerilima ogranien zamah medicina je dobila razvojem sveuilita
na europskom kontinentu. Tako su se do polovice 14. stoljea kao centri medicinske znanstvene misli profilirali idui sveuilini centri: Salerno, Montpellier, Bologna, Pariz, Padova i Oxford.37
U sklopu sagledavanja dosega onovremene medicine istraivai su zakljuili da je
centar ondanje medicinske znanstvene misli bila Francuska, tonije medicinski fakultet parikog sveuilita.38 tovie, Francuska je bila i sredite cjelokupnog kranskog Zapada, jer je u Avignonu polovicom 14. stoljea bila smjetena papinska kurija. Stoga, kad je kuga u ljeto 1348. dola do Francuske, francuski kralj Filip VI. Valois
odmah je zahtijevao znanstveno objanjenje nastalih dogaaja. Odgovor je bio utoliko potrebniji, jer je Edvard III. engleski kralj pretendent na francusko prijestolje pustio glasine da je francuski kralj svojim raskalaenim ivotom uzrokovao
Boji gnjev, tj. kugu.39 No, odgovori koje su ponudili poznati i priznati pariki lijenici i profesori vie su sliili na astroloka predvianja nego na konkretno objanjenje, te brojni historiografski naslovi, kao i povjesniari medicine, navode upravo te
primjere da bi ocrtali potpunu nemo medicine pred epidemijom koja nije birala
rtve. Kao razlog nastanka epidemije navedena je u prvom redu konjunkcija planeta Saturna, Jupitera i Marsa u kui Vodenjaka. Takvo gibanje nebeskih tijela izazvalo je, prema njihovom miljenju, opoziciju Sunca spram vode u Indijskom oceanu,
to je dovelo do velikih isparavanja, zatrovanja vode i ugibanja podvodnog svijeta.
O stanju medicinskih znanja u razdoblju do pred Crnu smrt vidjeti npr.: Grmek, Le concept dinfection , 23-27; Blaina-Tomi, Utjecaj javnih, 29-33; Robert S. Gottfreid, The Black Death
Natural and Human Disaster in Medieval Europe (New York London: The Free Press & Collier Macmillan Publishers, 1983.), 104-128; Practical medicine from Salerno to the Black Death, ur. Luis Garcia-Ballester, Roger French, Jon Arrizabalaga i Andrew Cunningham (Cambridge: Cambridge University Press,
1994.), passim.
35
Geoffrey Marks, Medieval Medicines Response to the Black Death u: The Black Death, ur. Don
Nardo (San Diego: Greenhaven Press, 1999.), 59; Gottfreid, The Black Death, 105; Ziegler, The
Black Death, 68-70.
36
O tome detaljnije vidjeti npr.: Luis Garca-Ballester, A marginal learned medical world: Jewis,
Muslim and Christian practitioners, and the use of Arabic medical sources in late medieval Spain u:
Practical medicine from Salerno to the Black Death, ur. Luis Garcia-Ballester, Roger French, Jon Arrizabalaga
i Andrew Cunningham (Cambridge: Cambridge University Press, 1994.), 353-394; Ziegler, The Black
Death, 20-22; Michael Dolls, Al-Manbijs Report of the Plague: A treatise on the Plague of 764-65
/ 1362-64 in the Middle East u: The Black Death The Impact of the Fourteenth-Century Plague, ur. Daniel
Willman (Binghamton, NY: Center for Medieval & Early Renaissance Studies, 1982.), 65-75.
37
Gottfreid, The Black Death, 106.
38
O tome detaljnije vidjeti npr.: Marks, Medieval Medicines Response, 57; Ziegler, The Black Death, 38.
39
O tome detaljnije vidjeti npr.: Ziegler, The Black Death, 64.
34
204
Ta zatrovana voda, potom, stvorila je i otrovne oblake koji su se rairili svijetom te

tako izazvali epidemiju.40
U skladu s takvim shvaanjima i slinoj maniri bili su i lijekovi, tj. recepti, koje su
onovremeni lijenici preporuivali da bi se izbjegla epidemija. Budui da su pretkazali da e se zagaeni oblaci pretvoriti u otrovnu kiu, onodobni lijenici savjetovali su to manje kretanja da bi izbjegli djelovanje otrovnih isparavanja. Jednako tako,
savjetovano je da se danju ne spava, no da se ljudi oblae toplije no inae, te da se
konzumiraju raznoliki pripravci sainjeni od papra, umbira i klinia. Savjetovalo
se paliti velike vatre koje bi odagnale otrovna isparenja koja uzrokuju kugu.41 Osim
toga, neki su pacijentima davali purgativna sredstva, putali im krv, zasijecali im otekle bubone i mazali ih kojekakvim ljekovitim mastima.42
Iako je sasvim razvidno da ti recepti nisu rjeavali problem onih koji su ve bili zaraeni, te se moe uiniti da se onovremeni lijenici uope nisu bavili boleu i njezinim izljeenjem nego samo uzrocima koji se u vidu dananjih spoznaja ine vie
nego imaginarnim, ipak je bilo i onih koji su se suoili s boleu i pokuavali razaznati njezine simptome i razvoj. Jedan od danas najpoznatijih svakako je bio papinski lijenik Guy de Chauliac (oko 1300.-1368.), koji je ostavio danas vanije nam
opise faza bolesti prema kojima moderna medicina moe barem priblino tvrditi da
je to uistinu bila bubonska i pluna kuga.43
Iz svih sauvanih traktata o prirodi kunog obljenja dananji lijenici i povjesniari
medicine vrlo lako mogu zakljuiti da su njihove srednjovjekovne kolege ipak imali dobru mo zapaanja te da su bar neki ostavili rjeite i slikovite opise simptoma
oboljelih tijekom epidemije, te na osnovi tih simptoma donosili lucidne zakljuke.
Tako je, primjerice, slavni Gentile da Foligno (druga polovica 13. stoljea 1348.)
lijenik i profesor na sveuilitu u Perugi, koji je i sam umro tijekom ove epidemije smatrao da je kuga uzrokovana truljenjem krvi u pluima i srcu, to je s druge
strane bilo uzrokovano kvarenjem atmosfere. Shodno tome preporuivao je proiavanje zraka vatrom od aromatinog drveta.44
Razlozi realnoj nemogunosti srednjovjekovne medicine da pronae neko bolje rjeenje za problem koji je izazvala epidemija s polovice 14. stoljea svakako su leali
i u korijenima drutvenih ureenja i mentalnim sklopovima srednjovjekovnih ljudi, iji je obzor uvelike bio oblikovan kranskom vjerom i dogmama. Ve je spomenuto da su srednjovjekovni lijenici svoja znanja o epidemiji zasnivali prije svega na antikim uzorima, no pri interpretaciji antikih zapisa i znanja ulogu arbitra
imala je Crkva. Iako se esto smatra da su crkveni oci smatrali svako seciranje ljudO tome detaljnije vidjeti npr.: Ziegler, The Black Death, 38, 68-73; Geoffrey Marks, Medieval
Medicines Response to the Black Death u The Black Death, ur. Don Nardo (San Diego: Greenhaven
Press, 1999.), 57-64; Blaina-Tomi, Utjecaj javnih, 30.
41
O svemu tome detaljnije vidjeti npr.: Marks, Medieval Medicines Response, 58-59.
42
Vidjeti npr.: Glesinger, Povijest medicine, 113; Blaina-Tomi, Utjecaj javnih, 30.
43
O tome detaljnije vidjeti npr.: Ziegler, The Black Death, 19; Marks, Medieval Medicines Response, 60;
Blaina-Tomi, Utjecaj javnih, 31.
44
Vidjeti npr.: Marks, Medieval Medicines Response, 60.
40
205
skoga tijela nepoeljnim, to nije ba potpuno tono. Naime, brojni (ikako ne previe poznati) sluajevi svjedoe da je obdukcija preminulog bila prisutna u lijenikoj praksi srednjovjekovlja.45 No, s druge strane, ako je ope prihvaeni stav bio da
je epidemija izraz Bojega gnjeva, onda bi spreavanje zaraze i dodatno razmatranje
njenih uzroka znailo uplitanje u Boji naum, a to bi svakako onda bio grijeh.46 Stoga su srednjovjekovni lijenici uvelike bili ogranieni ve u samome pokuaju rjeavanja problema koji je izazvala epidemija, te stoga historiografija i povijest medicine ne treba njihove zakljuke i shvaanja pretjerano otro suditi oni su bili djeca
svog vremena.
Upravo u skladu s takvim razmiljanjima bilo je i najee rjeenje kojem su pribjegavali mnogi. Vjerujui da se radi o Bojem naumu, veina je bijegom pokuavala
spasiti vlastiti ivot postupali su tako i obini ljudi i obrazovani lijenici. Razmatrajui takve lijenike savjete, koje su poznavali i arapski lijenici (fuga mox, cito et
longe), historiografija zakljuuje da su, bez obzira na kulturoloke razlike, medicinska znanja antike jednim dijelom dola do europskih lijenika posredovanjem arapskog svijeta. Ilustrativan primjer tome bio je ve spomenuti Gentile da Foligno koji,
po uzoru na svoje starije arapske kolege, savjetuje upravo bijeg:
Uinit se mogu tek stvari tri,
Za izbje kugi i bolesti.
to prije bjeat iz grada tog,
U koj je zao kuni smog,
to kasnije se vratit na mjesta ta,
Gdje kuga ve je kroila.47
Znatno manji broj lijenika ostajao je i pokuavao boriti se s epidemijom, no razlozi
njihova ostanka nisu uvijek bili isto moralne prirode njihova poziva neki, poput
spomenutog Guya de Chauliaca, ostajali bi samo iz straha od osramoenja.48
Vidjeti npr: Katherine Park, The Criminal and the Saintly Body: Autopsy and Dissection in Renaissance Italy Reneissance Quarterly 47/1 (1994.):1-33; Katherine Park, Dissection in Late Medieval
Europe Journal of the history of medicine and allied sciences 50 (1995.): 111-132.
46
O tome detaljnije vidjeti npr.: Bergdolt, La peste nera, 254-269; Marks, Medieval Medicines Response,
60-62; Robert E. Lener, The Black Death and Western European Eschatological Mentalities u: The
Black Death The Impact of the Fourteenth-Century Plague, ur. Daniel Willman (Binghamton, NY: Center for
Medieval & Early Renaissance Studies, 1982.), 77-105.
47
Da Foligno u jednom svom djelu citira arapskog lijenika Rhazesa s kraja 9. stoljea koji veli:
Three things by which each simple man / From plague escape and sickness can, / Start soon, flee far
from town or land / On which the plague has laid its hand, / Return but late to such a place / Where
pestilence has stayed its pace. (Vidjeti: Marks, Medieval Medicines Response, 63.). Prijevod na hrvatski:
G. R.
48
Isto, 64.
45
206
U skladu s lijenikim savjetima djelovale su i svjetovne vlasti feudalni gospodari ili gradske uprave. Ipak, ako se sagleda dosadanja historiografska produkcija, ini
se da su epidemije u gradovima znatno bolje obraene nego na srednjovjekovnim
selima ili feudalnim vlastelinstvima. Razlog tomu jesu bolje sauvana administrativna i narativna vrela, te vea raznovrsnost arhivske grae koju je proizvodio grad.
Glede sauvanih vrela iz razdoblja ove epidemije, historiografija je zamijetila jednu zanimljivu pojavu: upravo u doba ove epidemije i zapisnici gradskih vijea, kao
i notarski spisi, postaju znatno neuredniji i neredovitiji s obzirom na razdoblja prije i poslije epidemije.49
tovie, na temelju sauvane izvorne grae historiografija je zakljuila da je Crna
smrt bar nakratko zaustavila dio ivota u gradovima. Primjeri prouavanih talijanskih gradova Siene, Venecije, Milana i Bologne lijepo svjedoe da su zbog epidemije obustavljane gradnje javnih graevina poput katedrala, crkvenih tornjeva i
gradskih vijenica.50 S druge strane, epidemija nije mogla zaustaviti trgovake aktivnosti u gradovima. tovie, ni meugradska trgovina nije potpuno prekinuta, pa je
to omoguilo daljnje irenje bolesti.51 Tu povezanost izmeu trgovine i irenja epidemije moda ponajbolje izraava slogan mercator ergo pestiferus, koji se moe nai
ponegdje u literaturi.52
Iako onovremena medicina i lijenici nisu ponudili spasonosno rjeenje, gradske
vlasti reagirale su najpraktinije to su mogle. Na vijesti o dolasku kuge u okolicu
grada, najee donoene odredbe odnosile su se na pojaanu kontrolu ili pak potpunu zabranu prometa ljudi i roba iz zaraenih regija. Ako bi zaraza ipak uspjela doi, jedino to se poduzimalo jest eventualno dodatno unajmljivanje lijenika
te donoenje strogih odredbi glede ukopa preminulih od kuge,53 kao i propisivanje ponaanja i kretanja tijekom razdoblja epidemije. Historiografija je nedvojbeno ustvrdila da se ideja karantene pojavljuje tek kasnije, kao rezultat viedesetljetnog iskustva s nekoliko kunih epidemija.54 Na ovom mjestu mislim da je zanimljivo
primijetiti da se prava karantena pojavila upravo u jednom trgovakom gradu, konkretno Dubrovniku, to toliko i ne treba uditi, jer ni onovremenim vlastima nije
trebalo previe vremena da shvate osnovne naznake i simptome bolesti te da odvaVidjeti npr.: Ann G. Carmichael, Anti-Plague Ordinances and Other Social Controls u: The
Black Death, ur. Don Nardo (San Diego: Greenhaven Press, Inc., 1999.), 67.
50
The Towns of Italy in the later Middle Ages, ur. Trevor Dean (Manchester New York: Manchester University Press, 2000.), 8-9, 28, 32.
51
Horrox, The Black Death, 9-10, 21, 42.
52
Cosmacini, Storia della medicina, 9.
53
Za primjere vidjeti: Horrox, The Black Death, 3, 21, 23, 43, 61 ; Tuchman, A Distant Miror, 94.
54
O svemu tome detaljnije vidjeti npr.: Carmichael, Anti-Plague Ordinances, 66-69; Gian Maria Varanini, La peste del 1347-50 e i governi dellItalia centro-settentrionale: un bilancio u La peste nera:
Dati di una realt ed elementi di una interpretazione Ati del XXX Convegno storico internazionale odranog u
Todi, 10.-13. listopada 1993., ur. Enrico Menest (Spoleto: Centro Italiano di studi sullalto medioevo,
1994.), 285-317; Ziegler, The Black Death, 53-54; Mirko Draen Grmek, Le concept dinfection dans
lantiquit et au Moyen Age: Les anciennes mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la premire quarantaine a Dubrovnik (1377), Rad JAZU 384 (1980.): 9-54.
49
207
janjem novopristiglih trgovaca i ljudi iz sumnjivih krajeva barem pokuaju sprijeiti dolazak bolesti unutar gradskih zidina.55
Ipak, zbog nerazumijevanja prirode bolesti, sve ove mjere najee su bile nedjelotvorne i kuga bi ako bi dola do grada ubrzo uzela maha. Rijetki su primjeri poput milanskog sluaja, gdje su na prve vijesti o zaraenima u gradu njihove kue gotovo odmah zazidane, a zaraeni u njima preputeni nemiloj sudbini smrti.56 Puno
ee dogaalo se da su se gradske vlasti s pojavom epidemije nale pred novim
problemom: pronai dostatan prostor za brzorastui broj preminulih. Zanimljivo je
primijetiti da su, prema svemu sudei, gradska vijea grada Pistoiae barem tijekom
prvih mjeseci vodila tonu evidenciju preminulih tijekom epidemije, no kasnije ti
zapisi nestaju oigledno je broj dnevno preminulih postao prevelik da bi se o tome
mogla voditi evidencija, ili je pak lanstvo povjerenstva koje je vodilo evidenciju takoer podleglo bolesti.57
Nadalje, glede ukopa preminulih tijekom epidemije gradske vlasti veinom su se
oslanjale na dobru volju dobrih ljudi i lanova razliitih bratovtina. Meutim,
uskoro je zbog straha od zaraze broj tih karitativnih osoba bio znatno smanjen te su
gradske vlasti propisivale javne slube za ukop preminulih. U gradovima se tada javila potreba za jednim novim zanimanjem plaenim poslom grobara.58 No, kako
postojea istraivanja pokazuju, esto je broj takvih osoba bio nedostatan, a i broj
preminulih prelazio je mogunosti njihova pravilna ukopa. Sve to samo je pojaavalo dojam da zaraza nikada nee prestati.
U takvoj konstelaciji, bijeg se uistinu inio jedinim rjeenjem. O tome svjedoe i
onodobne kronike, a i srednjovjekovna knjievnost. Povjesniari knjievnosti odavno su uoili da je jedna od najpoznatijih zbirki srednjovjekovnih novela Boccacciov Dekameron inspirirana upravo zbivanjima vezanim uz epidemiju s polovice
14. stoljea. tovie, kao to je razvidno iz samog proslova i uvoda Dekamerona, Boccacciu je kuga posluila kao okvir za unutranju strukturu itave zbirke. Sam Boccaccio veli:
kanim ispripovijedati stotinu novela, pria, parabola i pripovijesti,
nazvali ih kako mu drago, to ih je u deset dana ispripovjedila estita
druba od sedam gospa i tri mladia koja se okupila u doba minule kuge
i pomora 59
O nastanku karantene vidjeti npr.: Grmek, Le concept dinfection, 28-54; Loris Premuda,
Storia della quarantena nei porti Italiani, Rad JAZU 384 (1980.): 107-119; Pierre Huard i Vincent Pierre Comiti, Quarantine et lazarets en France, Rad JAZU 384 (1980.): 121-135; Zdenka Janekovi
Rmer, I lazzaretti di Dubrovnik (Ragusa) u: Rotte Mediterranee e baluardi di sanit. Venezia e i lazzaretti
mediterranei. urednik: Nelli-Elena Vanzan Marchini. Regione del Veneto: Centro Italiano di Storia Sanitaria e Ospedaliera del Veneto (Milano: Skira, 2004.): 246-250.
56
Vidjeti npr.: Ziegler, The Black Death, 54; Henderson, The Black Death in Florence, 143-144.
57
Detaljnije o tome vidjeti npr.: Carmichael, Anti-Plague Ordinances, 67; Vidjeti i: Tuchman, A
Distant Miror, 94.
58
Ziegler, The Black Death, 57.
59
Giovanni Boccaccio, Dekameron dio prvi, prijevod: Jerka Belan i Mate Maras (Zagreb: Globus
media d.o.o., 2004.), 8.
55
208
Detaljnija analiza djela, prema nekim autorima, ak pokazuje stanovite paralele s

onodobnom poezijom, a neki smatraju i da je Boccaccio elio zaahuriti duh epidemije izmeu korica svoga djela.60 Uistinu, Boccacciov tekst uvoda kao da objedinjuje sva ondanja dominantna shvaanja ove epidemije:
Velim dakle da su godine od plodonosnoga Utjelovljenja Sina Bojega brojem do tisuu tristo etrdeset i osme bile stigle, kad je dini grad Firencu
pohodila smrtonosna kuga koja se, ili zbog djelovanja nebeskih tijela
ili zato to je zbog naih zlih djela pravedan gnjev Boji posla na smrtnike da ih popravi, prelazei iz mjesta u mjesto bez prestanka prema Zapadu nevoljno irila. I nije protiv nje pomagao ni ljudski razbor, ni naredbe po kojima su grad od mnoge neistoe slubenici za to odreeni istili
i u nj zabranjivali ui svakomu bolesniku, ni mnogi dani savjeti o uvanju zdravlja; ni k tome ponizna zaklinjanja to ih, ne jednom nego mnogo
puta, i u naloenim procesijama i na druge naine vjernici Bogu zavapie
Zbog takvih i mnogih drugih slinih ili gorih sluajeva rodie se svakakve predrasude i strah uljeze u one koji ostadoe ivi; te su gotovo svi naginjali vrlo okrutnoj odluci, to jest sklanjanju i bijegu od bolesnika i njihovih stvari A bilo je i takvih koji smatrahu da e se umjerenim ivotom
i uzdrljivou othrvati toj nevolji Drugi, zavedeni suprotnim miljenjem, tvrdili su da je najpouzdaniji lijek tome zlu piti i uivati i skitati
se okolo pjevajui i alei se, i zadovoljiti elju ime god se moe, i smijati
se i rugati se svemu to se zbivalo Mnogi se pak drahu srednjega puta
po elji dovoljno uivahu, i ne zatvarajui se iahu naokolo nosei u rukama tko cvijee, tko mirisne trave, tko raznovrsne mirodije koje esto prinoahu nosu, mislei da je najbolje krijepiti mozak takvim mirisima, jer se
inilo da je zrak sav bio zasmren zadahom leeva i proet vonjom bolesti
i ljekarija. Nekoji su bili okrutnijega miljenja (to moda bijae najpouzdanije), govorei da od kune bolesti nema ni boljega ni tako dobra lijeka
kao to je bijeg pred njom i ne brinui se ni za to osim za sebe, pobjegoe na tua ili svoja imanja na selu, kao da gnjev Boji, hotei kazniti ljudske opaine tim pomorom, ne see tamo gdje su oni 61
Osim Boccacciova Dekamerona, srednjovjekovna knjievnost iznjedrila je i druga
djela barem dijelom inspirirana kugom, meutim tek malen broj njih bio je rezultat
upravo ove epidemije s polovice 14. stoljea.62 Ipak u djelima gotovo svih tih sredO tome detaljnije vidjeti, zajedno s literaturom: Aldo S. Bernardo, The Plague as Key to Meaning
in Boccaccios Decameron u: The Black Death The Impact of the Fourteenth-Century Plague, ur. Daniel Willman (Binghamton, NY: Center for Medieval & Early Renaissance Studies, 1982.), 39-64; O Boccacciovu
Dekameronu i povezanosti s kunom epidemijom vidjeti i: Herlihy, The Black Death, 24, 40-41, 60-64;
Ziegler, The Black Death, 18-19, 22-23, 45-52; Bergdolt, La peste nera, 85-88; Millard Meiss, Painting
in Florence and Siena after the Black Death (Princeton: Princeton University Press, 1951.), 157-165.
61
Boccaccio, Dekameron, 10-13.
62
Vidjeti npr.: Siegfried Wenzel, Pestilence and Middle English Literature: Frair John Grimestones
Poems on Death u The Black Death The Impact of the Fourteenth-Century Plague, ur. Daniel Willman (Binghamton, NY: Center for Medieval & Early Renaissance Studies, 1982.), 131-159; Duane J. Osheim,
The Black Death Microsoft Encarta Online Encyclopedia 2004 (http://encarta.msn.com).
60
209
njovjekovnih autora, koji su se dotaknuli kuge, poput Boccaccia, Chaucera ili Williama Langlanda, kuga se vie-manje tretirala u skladu s onovremenim shvaanjem
kao neizbjeno djelo Svevinjega.63
Osim u literaturi, kune epidemije ostavile su traga i u likovnoj umjetnosti. Uistinu
je upitno koliko ve prvi nalet kuge s polovice 14. stoljea ostavio traga na likovni
izraaj tog vremena, no kasnija esta javljanja kuge dovela su do pojave odreenih
novih motiva u srednjovjekovnom slikarstvu. Najpoznatiji je svakako tzv. dance macabre, tj. ples mrtvaca, i makabrizam uope. Meutim, prvi primjerci takva slikarstva
ne pojavljuju se kao rezultat ove epidemije s polovice 14. stoljea, nego se ini da je
ples mrtvaca rezultat ponavljanja kunih epidemija tijekom 14. i 15. stoljea.64
U sklopu takvih mijena u umjetnostima, u novije vrijeme pojedini povjesniari poinju istraivati i mijene u mentalitetu onovremenih ljudi uzrokovane epidemijom
kuge. Iako pojedini povjesniari predmnijevaju da je ve epidemija 1340-ih u nekim
zajednicama uzrokovala mentalne pomake u smislu odnosa spram pojedinca kao
takva,65 trenutno stanje istraenosti toga problema jo uvijek je, naalost, nedostatno da bi se mogli stvoriti bilo kakvi pouzdaniji zakljuci. Naime, postavlja se pitanje
je li ve epidemija Crne smrti uzrokovala postupno kidanje dotadanjih spona drutvene solidarnosti ili je ta pojava rezultat sveukupnih gibanja tijekom 14. stoljea.
No, ako i ima dvojbe je li ve epidemija s polovice 14. stoljea uzrokovala neke pomake u mentalitetu srednjovjekovnih ljudi, glede gospodarstva nema takovih sumnji. Naime, prema nekim povjesniarima, poput Davida Herlihyja, ova je epidemija,
tj. njezine posljedice, uzrokovala potrebu za nekim tehnolokim otkriima, reorganizacijom procesa proizvodnje te je tako potaknula drutveni razvoj prema ranomodernim drutvima. Zapravo, hipoteza koja se provlai u tim radovima jest da je
kuna epidemija s polovice 14. stoljea (i njezina kasnija ciklika pojavljivanja tijekom 14. i 15. stoljea i kasnije) stvorila takvu situaciju da se zbog nedostatka radne
snage i smanjenog broja intelektualnih djelatnika moralo pronai neka nova tehnoloka rjeenja u proizvodnji i sustavu obrazovanja da bi se mogla i nadalje zadovoljavati potreba trita i drutva openito.66 Drugim rijeima, znatan gubitak stanovnitva rezultirao je u (s obzirom na tadanju tehnologiju) nedostatkom radne snage
te je tako stvorio potrebu za promjenom na polju tehnologije proizvodnje.
McNeill, Plagues and Peoples, 183.

Vidjeti npr.: Millard Meiss, Painting in Florence and Siena after the Black Death (Princeton: Princeton
University Press, 1951.), 89-93; Samuel K. Cohn Jr., The Cult of Rememberance and the Black Death Six
Renaissance Cities in Central Italy, (Baltimore London: Johns Hopkins University Press, 1997.), 248-261.
65
Cohn Jr., The Cult of rememberance, 25, 27, 31-32.
66
Vidi npr.: David Herlihy, The Black Death and the Transformation of the West (Cambridge MS London
UK: Harvard University Press, 1997.), passim; Philip Ziegler, Educational, Agricultural, and Arhitectural Impact of the Black Death u: The Black Death, ur. Don Nardo (San Diego: Greenhaven Press,
Inc., 1999.), 102-108; Robert S. Gottfreid, The Black Death Natural and Human Disaster in Medieval
Europe (New York London: Macmillan Publishers, 1983.), 129-160; Klaus Bergoldt, La peste nera e
la fine del medioevo (Monferrato: Edizioni Pieme Pocket, 2002.), 303-329; Duanka Dini, Uticaj kuge
od 1348. na privredu Dubrovnika Godinjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 5 (1960.): 11-33.
63
64
210
Jednako tako, umanjeni broj radne snage uzrokovao je uskoro rast cijena svih vrsta
proizvoda.67 No, s druge strane, to umanjenje potencijalne radne snage isto tako rezultiralo je rastom nadnica i poveanjem zemljinih povrina za preivjelo stanovnitvo.68 Iako bi se moda inilo da je Crna smrt na taj nain u konanici poboljala ivotne uvjete srednjovjekovnih Europljana, ipak se tako neto ne moe potpuno
tvrditi. Naime, nove pojave epidemija tijekom 14., 15. i 16. stoljea svaki put bi iznova umanjivale broj stanovnika i izazivale strahotne drutvene pomutnje, te na taj
nain barem privremeno koile daljnji drutveni i gospodarski razvoj. Osim toga,
zbog nezadovoljstva meu seoskim i gradskim stanovnitvom nakon epidemije slijedili su brojni socijalni nemiri.69
Iz svega iznesenog, mislim da je vidljivo da je Crna smrt s polovice 14. stoljea na raznim razinama uzdrmala strukture srednjovjekovnih europskih drutava. Jednako
tako nadam se da je iz izloenog vidljivo da povjesniari i drugi istraivai pokuavaju to bolje rasvijetliti drutvene, gospodarske, demografske i ine sastavnice pitanja Crne smrti i njezina uinka na europska drutva srednjovjekovlja. Ova rasprava
unutar historiografije traje ve vie od jednog stoljea, no sva pitanja koja je Crna
smrt otvorila svojim europskim pohodom jo uvijek nemaju potpune odgovore.
S druge strane, kao to je u uvodu naznaeno, unutar hrvatske historiografije pitanje epidemije Crne smrti s polovice 14. stoljea nekako je izmaklo panji i interesu
istraivaa. Ta injenica postaje utoliko udnija ukoliko se zna da se hrvatska historiografija, poglavito u zadnjih tridesetak godina, uistinu dosta bavi srednjovjekovnim razdobljem. No, pitanjima bolesti i epidemija veinom su se u nas bavili povjesniari medicine i iz svog kuta promatranja problema istraili su epidemije kuge u
dalmatinskim gradovima (poglavito u Dubrovniku) relativno dobro. Skupljeni su
podaci o postojeoj grai, ali zbog nedostatka lijenikih izvjea za ovu epidemiju,
povjesniari medicine vie su se okretali ponovnim pojavama te bolesti u 14. stoljeu i kasnijim stoljeima (1360-ih, 1370-ih, 1391. itd.) te osnutku dubrovake karantene 1377., to je relativno dobro obraeno.70
Vidjeti npr.: Henri Pirenne, Privredna povijest evropskog zapada u srednjem vijeku (Sarajevo: Veselin
Maslea, 1958.), 160; Bath, Storia agraria, 120-122.
68
Vidjeti npr: Paolo Pirello, Peste Nera, prezzi e salari u La peste nera: Dati di una realt ed elementi di
una interpretazione Ati del XXX Convegno storico internazionale odranog u Todi, 10.-13. listopada 1993.,
ur. Enrico Menest (Spoleto: Centro Italiano di studi sullalto medioevo, 1994.), 175-214.
69
Isto, 160-161; McNeill, Plagues and Peoples, 183-184; J. M. W. Bean, The Black Death: The Crisis and
its Social and Economic Consequences u: The Black Death The Impact of the Fourteenth-Century Plague, ur.
Daniel Willman (Binghamton, NY: Center for Medieval & Early Renaissance Studies, 1982.), 23-38.
70
Vidjeti poglavito: Rad JAZU 384 Radovi sa meunarodnog simpozija u povodu estote obljetnice dubrovake
karantene odranog 29. i 30. rujna 1977., ur. Mirko Draen Grmek (Zagreb: JAZU, 1980.); unutar tog
zbornika posebno je vrijedan prilog: Mirko Draen Grmek, Le concept dinfection dans lantiquit
et au Moyen Age: Les anciennes mesures sociales, Rad JAZU 384 (1980.): 9-34; osim toga vrijedno je
pogledati i manje prinose poput: Lavoslav Glesinger, Epidemije kuge: ili jahai apokalipse ponovo meu nama, Priroda 84 (1994.): 6-9; Vladimir Bazala, Calendarium pestis (I), Acta historica
medicinae pharmaciae veterinae 2/1 (1962.): 51-61; Vladimir Bazala, Pregled povijesti zdravstvene kulture
Dubrovake Republike (Zagreb: Dubrovaki horizonti, 1972.), 30-42; Zlata Blaina-Tomi, Historical development of the laws and regulations concerning public health in Dubrovnik (Ragusa) from the
67
211
Za dubrovaku povijest, jednako tako, valja spomenuti i nemale prinose srpske historiografije, kojoj je Dubrovnik uvijek bio zanimljiva tema. Meu tim prilozima
najvei doprinos svakako predstavlja objavljivanje dijela arhivske grae Dubrovake Republike, jer je tim pregalakim radom svim istraivaima dubrovake prolosti olakan pristup jednom dijelu arhivskog materijala. Za pitanja zdravstvene kulture, a onda i Crne smrti, unutar korpusa te objavljene grae svakako treba obratiti
pozornost na danas po mnogoemu zastario, ali jo uvijek vrlo upotrebljiv tekst Jorja Tadia i Riste Jeremia iz 30-ih godina prologa stoljea.71
Epidemije kuge iz kasnijih stoljea, tj. iz ranonovovjekovnog razdoblja, poneto su
ee obraivane. No, ni ti prinosi naalost nisu plod sustavnog istraivanja utjecaja bolesti na drutvene i gospodarske procese i strukture srednjovjekovlja i ranonovovjekovlja na hrvatskom podruju. Naprotiv, ini se da su to tek sporadini individualni pokuaji puni entuzijazma.72
Tek rijetki povjesniari pozabavili su se pitanjem uinka kuge iz 1348. na drutvo i
gospodarstvo dalmatinskih gradova. Koliko je meni poznato, jedini objavljeni rad
koji se bavi uinkom ove epidemije na gospodarstvo jest rad Duanke Dini-Kneevi iz danas ve davnih 60-ih godina 20. stoljea.73 Iako i danas po mnogo emu
vrijedan, ovaj prilog ipak je samo jedan od moguih pogleda na pitanje Crne smrti
i njezina uinka na drutvo i gospodarstvo srednjovjekovnoga Dubrovnika, koji je
trebao biti popraen nizom dodatnih analiza i studija, koje su naalost izostale.
Glede pitanja demografskog uinka ove epidemije s polovice 14. stoljea na stanovnitvo u historiografiji ipak postoje stanoviti zakljuci. Meutim, budui da za ovo
razdoblje ne postoje pouzdani popisi stanovnika, vrlo je teko odrediti toan demografski gubitak, tako da se historiografija mora zadovoljiti jedino ustanovljavanjem
trendova rasta ili pada broja stanovnika.74
13th 15th century, (magistarski rad, McGill University, 1981.), passim; Jurica Bai, Stazama medicine
starog Dubrovnika (Rijeka: Izdavaki centar Rijeka, 1988.), passim; Zlata Blaina-Tomi, Uloga javnih zdravstvenih slubenika kacamorata, vijea i medicinske profesije u spreavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljea (doktorska disertacija, Sveuilite u Zagrebu, 2001.), passim; Gordan
Ravani, Prilog prouavanju Crne smrti u dalmatinskom gradu (1348.-1353.) raspon izvorne
grae i stanje istraenosti na primjerima Dubrovnika, Splita i Zadra Povijesni prilozi 26 (2004.): 7-18.
71
Risto Jeremi i Jorjo Tadi, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika vol. I-III (Beograd:
Centralni higijenski zavod, 1938.-1940.). Unutar tih izdanja za pitanje Crne smrti posebno pogledati
vol. II.
72
Osim ve citiranih radova vidjeti i npr.: Josip Geli, Delle istituzioni marittime e sanitarie della Repubblica di Ragusa (Trst: nema izdavaa,1882.); Stella Fatovi, Epidemije kuge u naim krajevima, diplomski
rad (Medicinski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 1984.); Ljerka imunkovi, Kuga u proglasima
Mletake Republike Acta Facultatis medicae Fluminensis 15/3-4 (1990): 69-72; Zlata Blaina Tomi,
Interakcija dubrovakih vijea i javnih zdravstvenih slubenika (Officiales Cazzamortuorum) za vrijeme
epidemija u etrnaestom i petnaestom stoljeu u: Rasprave i graa za povijest znanosti knjiga 7, ur. Ivo
Padovan i Biserka Belicza (Zagreb: HAZU, 1992.), 1-15; Daniel Rafaeli, Prilog poznavanju kune
epidemije u Splitu 1526.-1527. iz dnevnika Jakova Gaudencija Abaka Historijski zbornik 52 (1999.):
193-197.
73
Duanka Dini, Uticaj kuge , 11-33.
74
Vidjeti o tome detaljnije npr.: Stjepan Krivoi, Stanovnitvo Dubrovnika i demografske promjene u
prolosti (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, 1990.), 36-39.
212
Pomalo je zauujue da i gotovo sve sinteze hrvatske povijesti ili povijesti pojedinih gradova ovu epidemiju spominju tek usputno, biljeei je kao injenicu, ali ne
pridajui joj neku posebnu vanost.75 Razlog takvomu stanju vjerojatno je injenica da je u naoj historiografiji dugo prevladavalo miljenje da samo politika povijest, tzv. dogaajnica, moe oslikavati najbitnije dogaaje i procese bitne za razumijevanje prole stvarnosti. Naravno, pitanja gospodarskog i drutvenog razvoja nisu
potpuno zaobilaena, ali najveim su dijelom obraivana iz vizure politikog razvoja na hrvatskom podruju.
Tek u novije vrijeme, javljaju se naslovi unutar kojih Crna smrt dobiva vie prostora.76 Tu svakako ne postoji ujednaenost glede stanja istraenosti, pa su tako pitanja vezana uz epidemije kuge i bolesti openito ponajbolje istraena na primjeru
srednjovjekovnog Dubrovnika. Iako pitanja vezana uz demografske, gospodarske
i ine uinke na srednjovjekovni grad nisu pretjerano detaljno obraivana ipak se
mogu pronai opi podaci o dolasku epidemije u Dubrovnik te sa prvim reakcijama gradskih vlasti.77
S druge strane, pitanje uinka kuge na drutvene strukture i mentalitet ljudi srednjovjekovnih dalmatinskih gradova posvema je neistraeno. Jednako tako, pitanje
prehrane, tj. pothranjenosti i gladi, i njezine povezanosti s epidemijama takoer nije
istraeno u hrvatskoj historiografiji.78 Takvo stanje u historiografiji upuuje na hitnost rjeavanja bar nekih pitanja vezanih uz Crnu smrt na naim podrujima, pogotovo uzme li se u obzir koliko su na tom polju odmakle ostale europske historiografije.
Vidjeti npr: Ferdo ii, Pregled povijesti hrvatskog naroda (Zagreb: Matica hrvatska, 1962.), 209-210;
Nada Klai, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, (Zagreb: kolska knjiga, 1976), 619-621;
Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje prostor, ljudi, ideje (Zagreb: kolska knjiga, 1997.), 73-80;
Povijest Hrvata Srednji vijek, ur. Franjo anjek (Zagreb: kolska knjiga, 2003.), 222-224; Nada Klai i
Ivo Petricioli, Povijest Zadra srednji vijek sv. 2 (Zadar: Sveuilite u Splitu Filozofski fakultet Zadar:
1976.), 312-315; Vinko Foreti, Povijest Dubrovnik do 1808, vol. 1 (Zagreb: Matica hrvatska, 1980.), 77-94
i 121-131. Izuzetak tomu ini najnovija sinteza, gdje se pokualo na osnovi dosadanjih spoznaja neto
vie rei o uincima i razlozima epidemije s polovice 14. stoljea na hrvatskom podruju. Vidjeti: Neven
Budak i Tomislav Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka (Zagreb: kolska knjiga, 2006.), 329-331.
76
Vidjeti npr: Blaina-Tomi, Zlata. Uloga javnih zdravstvenih slubenika kacamorata, vijea i
medicinske profesije u spreavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljea (doktorska disertacija, Sveuilite u Zagrebu, 2001.); Buklija, Tatjana. Kuga: nastajanje identiteta bolesti, Hrvatska
revija 2/2 (2002.): 90-95; Janekovi Rmer, Zdenka. I lazzaretti di Dubrovnik (Ragusa) u: Rotte
Mediterranee e baluardi di sanit. Venezia e i lazzaretti mediterranei. ur. Nelli-Elena Vanzan Marchini. Regione
del Veneto: Centro Italiano di Storia Sanitaria e Ospedaliera del Veneto (Milano: Skira, 2004.), 246-250;
Harris, Robin. Dubrovnik A History (London: SAQUI, 2003.); Ladi, Zoran. Urban last wills from
late medieval Dalmatia with sepcial attention to the legacies pro remedio animae, (doktorska disertacija,
Central European University 2002.); Raukar, Tomislav. Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska drutva
(Zagreb: FF Press, 2003.); Ravani, Gordan. Prilog prouavanju Crne smrti u dalmatinskom gradu
(1348.-1353.) raspon izvorne grae i stanje istraenosti na primjerima Dubrovnika, Splita i Zadra
Povijesni prilozi 26 (2004.): 7-18.
77
Vidjeti npr.: Grmek, Le concept dinfection , 38-40; Robin Harris, Dubrovnik A History (London: SAQUI, 2003.), 210-211.
78
Tek u novije vrijeme ovakve teme zaokupljaju neke od hrvatskih povjesniara. Vidi npr.: Tomislav
Raukar, Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska drutva (Zagreb: FF Press, 2003.), 33-39.
75
213
Ipak, valja priznati da je ovakva razlika u istraenosti problema vezanih uz Crnu

smrt velikim dijelom povezana s pitanjem sauvanosti izvorne grae i njezine istraenosti. Stoga bi prije svega trebalo sagledati stanje sauvanosti izvora koji svjedoe o toj epidemiji na istonoj jadranskoj obali, a tek onda krenuti u sustavnu obradu izvorne grae i pitanja vezanih uz uinak Crne smrti na drutvene, gospodarske
i politike strukture hrvatskoga srednjovjekovlja.
214
Historiography about the mid-fourteenth century Black

Death epidemic
Gordan Ravani
Opatika 10
Zagreb
Republic of Croatia
The Black Death left a deep mark on the late Middle Ages. Some historians have argued that it crucially informed the subsequent development of medieval and early
modern European societies. It is for these reasons that Western historians produced
substantial scholarship on this topic. The number of the studies is large and it would
be impossible to discuss each and every one. And even if one decided to do so, this
text would be a dry list of references rather than an account of the key problems
that modern historiography has faced when studying the Black Death. Because of
the substantial scholarship on this epidemic, this essay will focus on the history of
Black Death in Europe, which will then in turn allow a study of the key theses and
questions examined in literature more generally.
Croatian historiography has hitherto paid little attention to this mid-fourteenth
century epidemic. This is rather surprising given the substantial interest that the
Croatian Middle Ages have received in the last three decades. But the histories of
diseases and epidemics in Croatia have been, by and large, studied by historians of
medicine only. They have applied their methodological tools to examine plague
epidemics in Dalmatia and Dubrovnik relatively well. Yet we need to pay more attention to the mid-fourteenth century epidemics. The preserved archival material allows at least a preliminary assessment. A systematic examination of the extant
sources should be followed up by studies into the effects of the Black Death upon
the society, economy and politics of the medieval Croatian territories.
Key words: historiography, plague, Black Death, Middle Ages
UDK 257 (497.5 Dubrovnik) 13 (091)

Primljeno: 29. lipnja 2007.
Puka vlastela: Drutvena struktura dubrovake

bratovtine Sv. Antuna u kasnom srednjem vijeku
Zrinka Peorda Vardi
Opatika 10
10000 Zageb
Republika Hrvatska
U lanku autorica istrauje drutveni sastav ugledne dubrovake bratovtine Sv. Antuna. Njezini korijeni seu od sredine 14. stoljea. Antuninska je bratovtina okupljala imune dubrovakew graane, mahom bogate trgovce puane, dravne slubenike podrijetlom iz inozemstva, nezakonite potomke dubrovake vlastele, a i pojedine
vlasteline. Ralanjujui lanstvo, autorica je analizirala i jaanje nasljednog imbenika u socijalnom profiliranju bratovtine i njezinom postupnom elitiziranju.
Kljune rijei: bratovtina, Dubrovnik, Ragusa, srednji vijek, drutvene strukture, Antunini, puani, matrikula
Uvod
Tijekom viestoljetnog postojanja, dubrovaka bratovtina Sv. Antuna ponijela je
epitet najuglednije i najvanije bratovtine u gradu pod Srem. Od zaetak sredinom 14. st. i utemeljenja bratovtine Sv. Duha i Sv. Spasitelja Svijeta 1348. godine, preko prijelomnog trenutka ujedinjenja spomenute bratovtine s bratovtinom
Sv. Antuna Opata i Sv. Petra 1432. godine, pa sve do sutona Dubrovake Republike,
antuninska je fraterna postala bitnom sastavnicom dubrovake drutvene stvarnosti. Osobito od 15. stoljea, bratovtina se sve vie izdvajala od niza drugih dubrova
Sustavna i detaljna istraivanja o dubrovakim Antuninima, a osobito za kasnosrednjovjekovno
razdoblje, jo su u zaecima, no izdvojila bih slijedee naslove: Kosta VOJNOVI, Bratovtine i obrtne
korporacije u Republici Dubrovakoj od XIII. do konca XVIII. vijeka III, Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, VII./1.-2., Zagreb: JAZU, 1899./1900.; Milan REETAR, Nova dubrovaka vla
216
Z. Peorda Vardi, Puka vlastela: Drutvena struktura dubrovake bratovtine Sv. Antuna
kih bratovtina. Pripadnost bratovtini Antunina postala je jednim od glavnih mehanizama stalekog izdvajanja dubrovakoga graanskog sloja. Pri tome mislim na
onaj drutveni sloj koji, poradi zatvorenosti vladajueg vlasteoskoga kruga od tridesetih godina 14. stoljea, vie nije imao mogunosti u sudjelovanju u vlasti, ali se po
svom imetku, profesiji, obiteljskoj strukturi i statusnim simbolima izdvajao od iroke mase sitnoga puka.
Ti ljudi, okupljeni u bratovtini Sv. Antuna, inili su srednji stale dubrovakoga drutva, na hijerarhijskoj ljestvici tik ispod vlastele, ali iskljuen iz vlasti. Tijekom vremena oni su se i terminoloki omeili, prisvojivi naziv graani iskljuivo za sebe, ime
je uspostavljena i pojmovna razdioba dubrovakog drutva u tri sloja plemstvo (nobiles), graanstvo (cives popolares ili talijanski izraz cittadini) te puk (popolo). Tako
je i dominikanac Serafino Razzi 1588. godine zabiljeio svoja opaanja o drutvenoj
strukturi renesansnoga Dubrovnika rijeima da je stanovnitvo Dubrovnika podijeljeno u tri reda, to jest na plemstvo, na graane koje su oni zvali puanima i na puk.
Tko su, dakle, bili ti graani koje su zvali puanima? Tko je inio tu sekundarnu elitu grada okupljenu u antuninskoj bratovtini? to struktura lanstva govori o
drutvenim i stalekim obiljejima bratovtine? To su pitanja koja sam postavila u
sredite ovog teksta, a njegov e se sadraj fokusirati ponajprije na razdoblje kasnog
srednjeg vijeka. Odgovore na njih u prvom redu nudi popis lanova u matrikuli bratovtine. Matrikula se danas uva u Dravnom arhivu u Dubrovniku i predstavlja
prvorazredno vrelo u istraivanju povijesti kako same bratovtine, tako i graanskoga sloja u cjelini. To je knjiga velikog formata, s listovima od pergamene, uvezana
u kou i drvo te ureena srebrom. Pretpostavlja se, iako ta teza jo nije potvrena u
literaturi, da je iluminaciju koja prikazuje Krista Pantokratora na prijestolju, a s desne mu i lijeve strane stoje Sv. Antun Opat i Sv. Petar Apostol, izradio Lovro Dobrievi, najznaajnija umjetnika pojava dobrovakog 15. stoljea. Za razdoblje koje
stela, Dubrovaki list 2., br. 13. (1925.), 1.-2.; ISTI, Antunini i Lazarini. Dubrovaki list, 2., br. 37. (1925.):
1.-2.; Zdenka JANEKOVI RMER, Okvir slobode: Dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma. Zagreb - Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1999., 269.-273.; Stjepan
OSI, Dubrovaki plemiki i graanski rodovi konavoskog podrijetla Konavle u prolosti, sadanjosti
i budunosti 1 (1998.), 47.-75.; Robin HARRIS, Dubrovnik: a History. London: Saqi, 2003., 191.-193.; Slavica STOJAN, Kult sv. Antuna Opata u Dubrovniku i okolici, Hrvatska revija 3/2 (2003.), 114.-119.;
Zrinka PEORDA VARDI, Dubrovaki Antunini u kasnom srednjem vijeku. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 2006.; Zrinka PEORDA VARDI, Bratimska elita: o poecima
dubrovake bratovtine sv. Antuna u: Med Srednjo Evropo in Sredozemljem: Vojetov zbornik, ur. Sao Jere,
Ljubljana: Zaloba ZRC SAZU, 2006., 427.-442.; Zdenka JANEKOVI RMER, Marua ili suenje ljubavi: Brano-ljubavna pria iz srednjovjekovnog Dubrovnika, Zagreb: Algoritam, 2007.

Koncept i pojam srednjovjekovnog graanstva bit e dotaknuti u posebnoj raspravi koja je u pripremi, stoga tu temu ovaj put ostavljam otvorenom.

Serafino RAZZI, La Storia di Ragusa scritta nuovamente in tre libri (Dubrovnik: Editrice Tipografia SerboRagusa, 1903.), 184.

Dravni arhiv u Dubrovniku, ser. 25/1, Matrikula bratovtine Antunina (dalje: MA).

... libro della matricula nostra ornato con argento, MA, f. 46.

MA, f. 15

HARRIS, Dubrovnik: a History, natpis ispod ilustracije br. 9. Pregled likovnog stvaralatva Lovre Dobrievia vidi u: Vladimir MARKOVI, Slikarstvo, u: Zlatno doba Dubrovnika - XV. i XVI. stoljee, Zagreb
- Dubrovnik: Muzejski prostor Zagreb i Dubrovaki muzej, 1988., 172., 349.
217
je u sreditu ovog istraivanja, na stranicama matrikule lijepim je gotikim pismom

upisano otprilike 1150 imen. Ona su, dakle, predstavljala lanstvo od poetaka bratovtine, tj. od sredine 14. stoljea do konca 15. stoljea.
Budui da je to skupni broj, prilino je teko utvrditi koliko je, u odreenom vremenskom isjeku, bilo lanova bratovtine u odnosu na ukupno puanstvo Dubrovnika. Kvantifikaciju oteava injenica da upisi nisu obavljeni svake godine, niti u
istim vremenskim razmacima. Tako su, primjerice, za itavo 14. stoljee uz upisane
lanove navedene tek dvije godine 1348. (godina osnutka bratovtine Sv. Duha)
i 1363. (vjerojatna godina osnutka bratovtine Sv. Antuna). Tek se tijekom 15. stoljea upisi poinju sustavnije voditi, ali i tada u razliitim vremenskim intervalima.
Ako se uzme u obzir da je Dubrovnik u 15. stoljeu imao oko 6500 stanovnika, te da
je od toga bilo ak 20 % vlastele, a oko 65% (2/3) sitnih puana (tzv. popolo minuto),10 drim da broj ukupnog graanstva u ukupnoj dubrovakoj gradskoj populaciji
nije mogao biti vei od 10-15 %. Uzevi u obzir da ipak nisu svi graani bili upisani i meu Antunine, broj lanova bratovtine vjerojatno je bio jo i znatno manji.11
Usporedbe radi, Brian Pullan priblino je utvrdio da je u Veneciji oko 1563. godine od 170000 stanovnika oko 5500 (3,5 %) pripadalo nekoj od est mletakih Scuola Grandi.12 Ipak, napomenula bih da je upitno koliko se taj podatak moe preslikati
na dubrovaku stvarnost, s obzirom na to da se Dubrovnik znatno razlikovao od Venecije u ukupnom broju vlastele u stanovnitvu. U Veneciji je taj udio iznosio samo
oko 5 %, to je i bio uobiajeni broj za plemike gradske elite, a Dubrovnik je s vlasteoskim udjelom od 20 % to jako nadmaivao.13
Vlastela u antuninskoj bratovtini

No, unato potekoama oko kvantifikacije lanstva, njegov popis temeljno je vrelo za razmatranje drutvene uloge antuninske bratovtine. Ipak, imena sama za sebe
MA, f. 1-39. Neka se imena u prvim desetljeima ponavljaju, a ponegdje se navodi da je upisan pojedini lan sa svojom braom, bez preciznijeg navoenja koliko je brae bilo. Stoga sam se odluila za
okvirni broj od oko 1150 upisanih lanova do konca 15. stoljea.

MA, f. 1, 7. Za razliku od bratovtine Sv. Duha, o bratovtini Sv. Antuna i Sv. Petra do trenutka ujedinjenja zna se vrlo malo. Rijetki podatak koji govori o osnutku, i to samo bratovtine Sv. Petra, jest biljeka iz znatno kasnijeg vremena (krajem 17. st.) na margini matrikule Sv. Antuna. U njoj se spominje
izgradnja samostana Sv. Katarine na mjestu samostana Sv. Apostola, izgorjelog u poaru 1667. godine,
a koji je izgraen 1505. godine uz crkvu Sv. Petra Velikog. U biljeci stoji da je u toj crkvi sv. Petra 1363.
godine osnovana bratovtina Sv. Petra. MA, f. 20; Luka BERITI, Ubikacija nestalih graevinskih
spomenika u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 10 (1956.), 61.
10
Stjepan KRIVOI, Stanovnitvo Dubrovnika i demografske promjene u prolosti, Dubrovnik: Zavod za
povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, 1990., 29., 59.-63.
11
Istraivanje problematike konane kvantifikacije lanstva jo uvijek nije okonano te ga ovom prilikom ostavljam otvorenim.
12
Brian PULLAN, Rich and Poor in Renaissance Venice: The Social Institutions of a Catholic State, to 1620. Cambridge (MA): Harvard University Press, 1971., 94.
13
Dennis ROMANO, Patricians and Popolani: the Social Foundations of the Venetian Renaissance State, Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1987., 27.; KRIVOI, Stanovnitvo Dubrovnika, 61.; JANEKOVI
RMER, Okvir slobode, 228.
218
ne govore mnogo. Vrlo se rijetko uz njih nalazila i poblia profesionalna ili statusna
oznaka. Stoga se tek uz povezivanje s drugim onodobnim vrelima i uz prozopografsko istraivanje moe osvijetliti socijalna slika bratovtine.
U prvim desetljeima struktura lanstva upuuje na iroku drutvenu osnovicu,
premda je nedvojbeno da su ve i u prvom popisu u velikoj veini prevladavali puani. Od oko dvjestotinjak upisanih imena i prezimena, koja su po svemu sudei
obuhvaala lanstvo do zadnje etvrtine 14. stoljea, oko 90 % mogu se identificirati
kao puanska. Meutim, oko 10 % lanova bili su plemii, i to neki od najuglednijih
vlastelina druge polovice 14. stoljea.14 Meu prvim upisanim bratimima nalazilo se
nekoliko pripadnika roda Ragnina, potom plemii iz rodova Luccari, Sorgo, Bodaa,
Georgi, Mene, Grade, Bona i Bonda.15 Kao i ostali lanovi bratovtine, veinom su
se bavili trgovinom, to, dakako, nije zauujue s obzirom na njezinu primarnu ulogu u svekolikom ivotu Dubrovnika. Meu tim prvim vlastelinima bilo je nekoliko
vrlo uglednih ljudi iz politikoga ivota grada. Primjerice, Savin Bonda (1312.-1367.)
bio je jedan od najutjecajnih mudrih ljudi, vrlo esto biran za vijenika Vijea umoljenih i Malog vijea. Bio je jedan od prvih knezova 1358. godine, nakon svrgavanja
mletakog vrhovnoga suvereniteta i prelaska pod zatitu ugarske krune.16 Bratim u
kneevskoj togi bio je i Nikola Andrijin Sorgo (1336.-1363.), aktivni sudionik zbivanja oko dubrovakog priznavanja krune Sv. Stjepana. Na dunost kneza izabran je
poetkom 1359. godine.17
I u iduim desetljeima vlastelini su se resili lanstvom u bratovtini Antunina, nekad u veem, a nekad u manjem broju.18 Bilo je tako jo dosta kneeva, diplomata i
kraljevskih vitezova, poput primjerice Paska Matijinoga Resti, jednog od najuglednijih plemia prve polovice 15. stoljea, koji je ak 11 puta obnaao ast rektora i
bio vitezom kralja Sigismunda.19 Njemu uz bok, Antunini su bili i Marin Jakovljev
Gondola, uspjeni diplomat koji se istaknuo u pregovorima oko dubrovakog stjecanja Konavala,20 Martol Stjepanov Zamagna, viekratni dubrovaki rektor i poslanik na ugarskom dvoru,21 Alojzije Klementov Gozze, takoer ugledni poslanik, rekMA, f. 4-7.
Tako su u bratovtinu od njezina osnutka do 60-ih godina 14. stoljea upisani Grube de Grubea,
Junije de Grubea i Andrija de Grubea iz roda Ragnina, Junije de Georgi, Nikola Andrijin Sorgo, Petar
Marinov Bocignolo, Lovro Teodorov Bodaa, Nikola (Markov?) Lucari, Mene de Gallo, Vlaho Feliksov
de Grade, Bisti de Bona, Savin Andrijin de Bonda i njegov sin Unue Savinov de Bonda. MA, f. 4-6.
16
MA, f. 5; Monumenta Ragusina - Libri reformationum I-V (dalje: MR), ur. J. GELCICH, Zagreb: JAZU:
1879.-1897., II., 213., 219.; Irmgard MAHNKEN, Dubrovaki patricijat u XIV veku, Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1960., 158.
17
MA, f. 4; MR II, 276; MAHNKEN, Dubrovaki patricijat, 421.
18
MA, f. 22-22, 24, 24, 27, 27, 33, 33, 34, 34, 38, 38, 39, 39, 40, 41, 41, 42, 43, 43, 45, 45, 46, 47, 48, 48, 49,
49, 50, 51, 52, 53, 53, 56, 56, 57, 57, 58, 59, 60, 60, 62, 63.
19
ISTO, f. 16-16, 27.
20
MA, f. 27; Filip DE DIVERSIS, Dubrovaki govori u slavu ugarskih kraljeva Sigismunda i Alberta, ur. Zdenka
Janekovi Rmer, Zagreb - Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2001., Govor uz smrt cara Sigismunda, 73., biljeka 21.
21
MA, f. 27; DE DIVERSIS, Dubrovaki govori, Govor uz smrt cara Sigismunda, 73, biljeka 20.
14
15
219
tor i ugarski vitez,22 te jo brojni vlastelini iz najelitnijeg kruga prve polovice 15. stoljea.23
Kao bratimi, vlastela su mogla uivati u svim duhovnim ili poasnim dobrima bratovtine, kroz nju biti dionicima kranske laike pobonosti i uzdati se u njezin
molitveni zagovor za dobru smrt i vjeni ivot. No, unato njihovu lanstvu, bratovtina je uvijek ostala prevladavajue puanska, odnosno, preciznije, graanska udruga. Uzde vlasti vlastela u bratovtini nisu drala. Niti jedan zabiljeeni gastald, niti
jedan oficijal ili bilo koji drugi slubenik nije bio iz redova plemstva. Naalost, nisu
sauvani nikakvi dokumenti koji bi svjedoili o posjeenosti kapitula ili o tome jesu
li vlastelini uope sudjelovali u unutarnjem funkcioniranju bratovtine, na njezinim
sastancima ili obredima. Stoga se moe samo pretpostavljati da su vlastela ponajprije teila poasnom lanstvu u bratovtini.24 No, i kao takvo, ono im je omoguavalo
nadzor nad zbivanjima u njoj.
Nema dvojbe da je vlasteosko oko budno, premda moda diskretno, stalno bdjelo
nad antuninskim bratimima. Tome u prilog ide i sve brojniji ulazak vlastele u bratovtinu primjetan od sredine 16. stoljea, kad je u pojedinim godinima zabiljeeno
vie od trideset novih vlasteoskih imena meu novoupisanim lanovima.25 Nicholas Terpstra u analizi bolonjskih bratovtina upotrijebio je pojam nobilitacije lanstva (nobilitazione of confraternal membership) od 16. stoljea,26 te mi se ini da bi
se slina kvalifikacija mogla primijeniti i za dubrovake Antunine. Istovremeno sa
sve vrim zatvaranjem bratovtine i njezinim odvajanjem od velike veine obinog puanstva, u nju je ulazilo sve vie plemstva. Obje su pojave bile uzajamno povezane. Socijalno zatvaranje bratovtine od 15., a osobito od 16. stoljea, kao i njezina elitizacija, morali su implicirati i odreenu politizaciju.
Bratovtina je, pored neupitno vane uloge u karitativnom i vjerskom ivotu grada, sve snanije utirala svoje mjesto u drutvenoj hijerarhiji kasnosrednjovjekovnog
Dubrovnika. Dakako da taj proces, iz vlasteoskoga kuta gledanja, nije mogao biti sasvim preputen slobodnoj volji bratima. Stoga je lanstvo u bratovtini vlasteli jednostavno prualo najjednostavniji nain kontrole ojaaloga graanstva, okupljenog
pod nebeskom zatitom Sv. Antuna. Ono se takoer uklapalo i u sve sloeniji sustav
vlasteoskog nadzora nad svekolikim ivotom grada, to je podrazumijevalo isprepliMA, f. 27; DE DIVERSIS, Dubrovaki govori, Govor u slavu kralja Alberta, 115., biljeka 37.
Poimenice je upisana vlasteoska elita prve polovice 15. stoljea: Pasko Resti, Marin imunov Resti,
Matija Grade, Dore Palmota, Martol Zamagna, Tomo Bona, Marin Gondola, Zupan Bona, Ivan Nikolin
Mene, Antun Goe, Jakov Georgi, Ruso Poa, Marin Mihov Bona, Junije Grade, Nikola Junijev Zrieua,
Nikola Lucari, Damjan Benessa, Frano Benessa, Stjepan Zamagna, Martol Nikolin Georgi, Miho Ivanov
Volcio, uro Goe, Alojzije Klementov Goe, Marin Vlahov Mene, Pavao Andrijin Sorgo, Luka Andrijin Sorgo. MA, f. 27-27.
24
Usporedi: PULLAN, Rich and Poor: 73-75.
25
MA, f. 58, 59, 60, 62.
26
Nicholas TERPSTRA, Lay confraternities and civic religion in Renaissance Bologna, Cambridge: Cambridge
University Press, 2002., 172. Slian proces elitizacije bratovtina primjetan je i u Firenci u 16. stoljeu: Ronald F. E. WEISSMAN, Ritual Brotherhood in Renaissance Florence, London: Academic Press, 1982.,
200.-201.
22
23
220
tanje duhovnog i svjetovnog. Kako je pokazao Edward Muir, sakralizacija gradsko

ga prostora i institucija s jedne strane, te svjetovni nadzor nad sakralnim vremenom
i prostorom s druge strane bili su temeljem politike i drutvene kontrole to su je
provodile vladajue elite.27 Dubrovaka vlastela sasvim su se uklapala u tu sliku,28 a
njihova je uloga u antuninskoj bratovtini takoer bila jedan od primjera koji je to
potvrivao.
No, unato nedvojbenom nadzornikom mjestu vlastele u bratovtini, nipoto ne
bi trebalo umanjivati vjerski aspekt sudjelovanja plemstva u bratovtini te zanijekati njegovu vrijednost. Promatrati ukljuenost vlastele iskljuivo iz politikog ili
stalekoga kuta bilo bi prilino ograniavajue. Valja imati na umu da se lanstvo u
bratovtini takoer moglo smatrati jednim od naina sudjelovanja u djelima istinskoga kranskog milosra i duhovnoga dionitva. Razliiti su razlozi - gospodarski, drutveni i intelektualni - utjecali na svijest o siromatvu i dobrotvornosti, esto
podsjeajui na temeljnu kransku dunost: pomoi slabijima i nemonijima. Sedam djela tjelesnog i duhovnog milosra bila su neizostavnim dijelom laike vjerske
pouke, kako kroz itavo srednjovjekovlje, tako i kasnije, u vrijeme osvjeene religioznosti 16. stoljea.29 Naravno, siromatvo je mnogo vie pogaalo nie slojeve drutva nego elitu, ali niti plemstvo nije bilo imuno na njega. Paralelno sa sve raskonijim ivotom 16. stoljea, javljali su se sve izraeniji znakovi gospodarske krize.30
Uzevi sve to u obzir, drim da lanstvo vlastele u bratovtini stoga treba gledati u irem kontekstu. Nesumnjivo je ono, s jedne strane, zrcalilo zbivanja na druEdward MUIR, The Virgin on the Street Corner: the Place of the Sacred in Italian Cities u: The
Italian Renaissance, ur. Paula Findlen: Blackwell Publishing, 2002., 158.-160., 165.-166.; TERPSTRA, Lay
confraternities, 214.-215.
28
Zdenka JANEKOVI, Javni rituali u politikom diskursu humanistikog Dubrovnika, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 29. (1996.), 68.-86.; JANEKOVI RMER, Okvir slobode, 291.-323.
29
O konceptima siromatva, marginalnosti i iskljuenosti u srednjovjekovnim drutvima postoji brojna
literatura. Vidi primjerice: PULLAN, Rich and Poor, 216.-238.; Tomislav RAUKAR, Komunalna drutva
u Dalmaciji u 14. st. Historijski zbornik 33-34 (1980.-1981.), 183.-193.; Damir KARBI, Marginalne
grupe u hrvatskim srednjovjekovnim drutvima od druge polovine XIII. do poetka XVI. stoljea, Historijski zbornik 44 (1991.), 43.-76.; Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, Zagreb:
kolska knjiga i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 1997., 240.-247.; Brian PULLAN i
David CHAMBERS; Venice: A Documentary History, 1450-1630; Toronto - London: University of Toronto
Press-Renaissance Society of America, 2001., 297.-321.; Christopher F. BLACK, Italian Confraternities in
the Sixteenth Century, Cambridge: Cambridge University Press, 2003., 6.-17., 130.-213.; Zoran LADI,
O nekim oblicima brige za siromane i marginalne pojedince i grupe u dalmatinskim komunama u
kasnom srednjem vijeku, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU
20 (2003.), 1.-26.; Damir KARBI, Koncept marginalnosti: drutvena stvarnost ili sredstvo istraivanja na primjeru srednjovjekovnih komunalnih drutava, u: Gradske marginalne skupine u Hrvatskoj kroz
srednji vijek i ranomoderno doba (Zagreb: Hrvatski studiji, 2004), 9.-19. Zdenka JANEKOVI RMER,
Na margini ili sreditu drutva? - Razmiljanja o marginalnosti u srednjem vijeku u nekoliko primjera, u: Gradske marginalne skupine u Hrvatskoj kroz srednji vijek i ranomoderno doba (Zagreb: Hrvatski studiji,
2004.), 21.-39. U navedenim se radovima nalaze i reference na svu ostalu relevantnu literaturu koja mi
ovom prilikom nije bila dostupna.
30
PULLAN, Rich and Poor, 229.-231.; BLACK, Italian Confraternities, 147.-150.; RAUKAR, Komunalna
drutva u Dalmaciji u 14. st., 188.; RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 213.; JANEKOVI RMER,
Okvir slobode, 159.-161., 276.
27
221
tvenoj sceni i odraavalo potrebu za ouvanjem postojeega drutvenoga poretka i

nadzora nad njime. No, isto je tako, premda je bratovtina sve vie poprimala izrazito drutveno, a i politiko obiljeje, te je svakako treba obuhvatiti u tom okviru,
osnovna vjerska crta ipak ostala usaena u njezinim temeljima. Kontemplativni vid
ivota (vita contemplativa) bio je ravnopravan s drutveno aktivnim (vita activa), te
su oba inila jedan jedinstveni program.31 Pomoi drugima, te slijediti rijei Matejeva evanelja to god uiniste jednom od ove moje najmanje brae, meni uinite,32
vrijednosti su koje su privlaile i ljude plemike krvi. Dobra djela bila su put prema
konanom spasenju i nisu se odnosila samo na materijalne stvari. Postojala je svijest i o duhovnim milodarima, koji su podrazumijevali ispovijed, priest, te posebice molitvu za bolesne, umirue i due u istilitu.33 Kolektivna dobrotvornost i pobonost koja se ostvarivala u bratovtini, bili su dijelom kranske etinosti u kojoj
su i vlastela htjela sudjelovati ili se barem njome resiti. Stoga su i ona rado bili dionicima u pobonim oblicima ivota bratovtine, makar najee samo poasno i ponajvie simbolino.
Boni populares
Pored ugledne vlastele, meu prvim lanovima bratovtine bili su, dakako, i puani koji su se u vrijeme njezina osnutka sredinom 14. stoljea isticali u gospodarskom ivotu grada. Naravno, ponajvie se radilo o trgovcima, prije svega onima koji
su bili ukljueni u opskrbu itom. Trgovina itom u to je vrijeme, ve po svojoj vitalnoj vanosti za grad, predstavljala vrlo dobru mogunost zarade, emu je pogodovao i dubrovaki sustav njegove nabave. Naime, vlasti su organizirale dovoz ita
tako to su za njegovu opskrbu angairale sindike ili trgovce s kojima je pri ugovaranju posla dogovarana i premija za dovoz. Pojedinci su uz to dobivali i doputenje
za njegovu prodaju izvan fundaka. Sindici su katkad bili iz redova vlastele, ali isto
tako i vrlo esto domai puani.34 itna je trgovina stoga pruala dobre mogunost
stjecanja imetka, a samim time i drutvene afirmacije. Naravno, nabava ita nije bila
jednostavan posao, jer je znaila i preuzimanje obveze za tonu isporuku, to esto
nije bilo lako ispuniti. ita nije bilo uvijek i svugdje, bar ne u eljenim koliinama.35
No, vjeti su trgovci uglavnom uspijevali pribaviti dovoljno ita za opinske potrebe, te uz to jo i pristojno zaraditi.
Upravo su ti sposobni trgovci upisani na stranicama antuninske matrikule i predstavljali su puansku elitu. Meu njima su se, primjerice, u prvim desetljeima postojanja bratovtine isticali Pripe Utoli, njegov poslovni drug Domanja Iskrica,
BLACK, Italian Confraternities, 32.
Biblija: Stari i Novi Zavjet, Zagreb: Kranska sadanjost, 1987., Mt. 25:40.
33
Usporedi: BLACK, Italian Confraternities, 12.-13.
34
Filip DE DIVERSIS, Opis slavnog grada Dubrovnika, prev. Zdenka Janekovi-Rmer, Biblioteka Suvremenost batine (Zagreb: Dom i svijet, 2004.), 82.; Duanka DINI-KNEEVI, Trgovina itom u
Dubrovniku u XIV veku, Godinjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 10 (1967), 79-118; Zdenka JANEKOVI RMER, Dubrovako 15. stoljee: vrijeme rada i bogaenja. u: Opis slavnog grada Dubrovnika,
Zagreb: Dom i svijet, 2004, 27.
35
DINI-KNEEVI, Trgovina itom, 104-109.
31
32
222
potom Mile de Lebro, ivko Longo, Luka Njegojev, Angelo Kai, Milten Pribojevi, braa Bogdan i Bogave Okrulji i drugi.36 Katkad je vlada izriito nalagala da se
za sindika izabere netko od puana (de eligendo unum sindicum plebeum),37 a vrlo
esto su to bila upravo spomenuta imena iz matrikule bratovtine.38 ito je i kasnije bilo dobar izvor prihoda, te su u njegovoj trgovini angairani utjecajni Antun Bu
tko, Jakov Kotrulj, ivko Rugi ili Pasko Pace, svi odreda ugledni Antunini prve polovice 15. stoljea.39
Osim ita, i druga je roba pruala dobre mogunosti zarade i gospodarske afirmacije, osobito od zadnjih desetljea 14. stoljea. Mislim da bi se ak moglo govoriti o
izvjesnoj tranziciji u temeljima stjecanja kapitala i to od poetne itne trgovine prema trgovini sirovinama iz zalea, u prvom redu rudama, a od prve etvrtine 15. stoljea i prema suknarstvu. To je, ini se, i razumljivo. Poduzetnici su se usmjeravali
prema onim granama koje su u odreeno doba mogle jamiti dobar uspjeh i profit.
Vosak, koe i posebno rude pruali su velike mogunosti dobre i brze zarade, osobito u vremenu kada je gladno mediteransko trite udjelo za njima. U trgovini solju,
voskom ili od zadnje etvrtine 14. stoljea u trgovini rudama nalazila su se imena
koja se susreu i na stranicama matrikule. Gin iz Ljea, Radovan Mari, Ostoja Krankovi ili Dore Boka i Milten Pribojevi samo su neki od vrlo uspjenih poslovnih
ljudi, koji su, zajedno s vlastelom nosili dubrovaku trgovinu s kraja 14. stoljea.40
U prvoj polovici 15. stoljea sve su se jae isticali puani koji su svoje bogatstvo velikim dijelom temeljili na usponu rudne trgovine. Dabiiv Dobretini Latinica, Jakov
Vodopija, Stjepana Cassella, Bojko Nenkovi, Vlahota Krankovi, Marin Nale, Nikola Glavi i Miho Zizer gotovo da su vie vremena provodili u balkanskom zaleu, u
Srebrenici, Trepi, Novom Brdu, Pritini ili Rudniku nego u Dubrovniku. Tamo ne
samo da su se bavili trgovinom, nego su svoj status i ugled potvrivali i na sudbenoj
razini. esto su sudjelovali u sudskim parnicama meu Dubrovanima kao iudices,
a najugledniji od njih, poput Dabiiva Dobretinia, i kao konzuli.41 Konzule i suce u
trgovakim kolonijama imenovalo je dubrovako Malo vijee, a birani su uvijek oni
ljudi koji su se izdvojili opsegom trgovakoga posla, bogatstvom i autoritetom.42 Suci
MA, f. 4, 5, 7, 8, 11.
MR IV, 232.
38
MA, f. 7, 8, 8, 11; MR IV, 12, 235-236; Mihajlo J. DINI, Odluke vea Dubrovake Republike I, Zbornik za
istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, Odeljenje 3, knjiga 15, Beograd, 1951., 43., 50., 52., 65., 68.,
89., 113., 119., 124., 160.; Mihajlo J. DINI, Odluke vea Dubrovake Republike II, Zbornik za istoriju, jezik
i knjievnost srpskog naroda, Odeljenje 3, knjiga 21, Beograd, 1964., 221.
39
MA, f. 27, 28; Dravni arhiv u Dubrovniku, Acta Consilii Minoris (dalje: ACMinoris) , sv. 1, f. 13, 50, 152;
sv. 2, f. 56, 57; sv. 5, f. 78; sv. 6, f. 35.
40
MA, f. 7, 8; DINI, Odluke vea I, 99, 76, 102, 280; DINI, Odluke vea II, 51, 160, 220, 282, 362, 471;
Desanka KOVAEVI, ore Boki - dubrovaki trgovac i protovestijar bosanskih kraljeva, Godinjak
drutva istoriara Bosne i Hercegovine 13 (1963.), 289.-310.
41
ACMinoris, sv. 1, f. 12, 18, 19, 21, 27, 34, 34, 37, 38, 49, 52, 64, 67, 71, 77 78, 79, 81, 136, 145, 159, 208;
sv. 2, f. 54, 66, 67, 74, 117, 153; sv. 3, f. 1, 26, 127, 149, 149, 152, 163, 163, 180, 227, 273, 292; sv. 5, f. 17,
98, 160; sv. 6, f. 42.
42
Bogdan KRIZMAN, Dubrovaki propisi o konzulima iz XIV. stoljea, Historijski zbornik 4, br. 1.-4.
(1951.), 141.-149. KOVAEVI, Trgovina, 65., 69., 83.-84.
36
37
223
su najee bili ugledni graani, a prema zakonu, za konzule je trebalo imenovati

dubrovake vlasteline iz dotinih mjesta. No, ako njih tamo ne bi bilo, knez i Malo
vijee mogli su za tu najviu sudbenu funkciju izabrati i jednog od boljih puanina
(popularis de sufficientioribus) koji se nalazio u mjestu.43
Sve to potvruje da se meu trgovcima iz puanskih redova razvila socijalna razlika, koju je priznavala i vlasteoska vlast. To se moglo uoiti ve tijekom 80-ih godina 14. stoljea. Vlada je tako, primjerice, prilikom izbora svog poslanika u dalmatinske gradove 1382. godine zakljuila da on bude unum bonum popularem de nostris
te je izabran trgovac Ostoja Krankovi.44 Bez dvojbe, ti su boni populares ili populares sufficientiores predstavljali najuglednije, a vrlo vjerojatno i najbogatije puane
svoga vremena. Sve njih je, osim steenog bogatstva, povezivalo lanstvo u antuninskoj bratovtini.45 Meusobno su izgradili pravu, vrlo gustu mreu poslovno-rodbin
skih odnosa, utvrujui se kao jezgra bratovtine, ali i graanskog sloja dubrovakoga drutva.
Pri tome svakako valja prizvati sjeanje na stariju podjelu kojom se plemstvo nazivljem izdvojilo od ostalog stanovnitva. Izrazi poput maiores, meliores ili boni homines utirali su put stalekoj terminologiji saetoj od polovice 14. stoljea u pojmu
nobiles.46 Kada Veliko vijee 1303. godine bira etvoricu boni homines radi nadzora
poslova mesnice, iz imena izabranih jasno je da su pripadali krugu monijih, jezgri
iz kojeg se stvorilo plemstvo.47 Boni populares ili populares sufficientiores s konca
14. stoljea nesumnjivo su asocirali na boni et legales homines ili boni et sufficientes
homines s poetka tog istog stoljea. No, unato formalnoj slinosti, sadrajna razlika meu njima bila je kljuna. Boni et sufficienti homini iz dvadesetih ili tridesetih
godina 14. stoljea postali su nobiles homines,48 sa svime to je taj naziv nosio sa sobom.49 Boni populares s konca stoljea to vie nisu mogli dosegnuti.
Premda ve i sami nazivi upuuju na istovjetnost u putevima stalekog oblikovanja i izdvajanja, taj posljednji korak za bolje puane onemoguen je zatvaranjem
plemstva tridesetih godina 14. stoljea. Tzv. serrata Velikog vijea iz 1332. iskljuila
... Si vero non fuerit aliquis nobilis in dicto mercato, eligatur popularis de sufficientioribus qui ibi fuerint. Liber
viridis, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda. Odeljenje 3, knjiga 23, ur. Branislav M.
Nedeljkovi, Beograd: SANU, 1984., c. 63; Kosta VOJNOVI, Sudbeni ustroj Republike Dubrovake
(1272.-1459.), Rad JAZU 108 (1892.), 173; KRIZMAN, Dubrovaki propisi o konzulima, 143.
44
DINI, Odluke vea I, 247.
45
MA, passim.
46
Tomislav RAUKAR, Consilium generale i sustav vladanja u Splitu u XIV. stoljeu, Historijski zbornik
37 (1984.), 87.-103; Ludwig STEINDORFF, Die dalmatinischen Stdte im 12. Jahrhundert: Studien zu ihrer
politischen Stellung und gesellschaftlichen Entwicklung, Stdteforschung (Kln-Wien: Bhlau Verlag, 1984.),
41.; ISTI, Stari svijet i novo doba. O formiranju komune na istonoj obali Jadrana, Starohrvatska prosvjeta 16 (1986.), 148.; Nada KLAI, Trogir u srednjem vijeku: Javni ivot grada i njegovi ljudi (Zagreb: Muzej
grada Trogira, 1985.), 189.; RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 196.-197.; JANEKOVI RMER, Okvir
slobode, 49.-50.
47
MR V, 44. Slino: MR I, 72, 75, 85, 93, 117; MR V, 178, 184.
48
MR I, 158, 164, 165, 174, 201; MR II, 15, 51, 76, 77; MR V, 183, 188
49
O pojmu plemstva u dubrovakim okvirima vidi: JANEKOVI RMER, Okvir slobode, 225-227, 283289.
43
224
je bilo kakvu mogunost participiranja u vlasti svima osim vlasteli koja su ve sjedila u vijenici. Taj je imbenik bio presudan i inio je temeljno odreenje u oblikovanju graanskoga stalea. Ni veliki imetak, a niti ostvareni ugled boljim puanima
nije otvarao vrata aktivnoga politikoga ivota. Stoga su morali traiti druge puteve
afirmacije, od gospodarstva, diplomacije, kancelarije pa do knjievnosti.50 Na njima
im je bratovtina, pak, pruala institucionalnu podlogu u kojoj su samo oni drali
vlast i tako inili svojevrsnu puku vlastelu. Usporedbe radi, u Veneciji je za takav
poloaj i tu grupu stanovnika u nekim Scuolama Grandi ve od kasnog 14. stoljea
stvoren termin nobeli de puovolo, a od 16. stoljea ve su za itav graanski sloj sasvim uobiajeni pojmovi gentilhomeni cittadini i gentilhuomini popolari.51
Izvanbrani potomci dubrovake vlastele

Kovanica puka vlastela, prethodno upotrijebljena da bi se naglasila uloga puana u antuninskoj bratovtini, prikladno moe posluiti i kao most prema jo jednoj
vanoj skupini ljudi koji su, osobito u prvim desetljeima, oblikovali njezinu socijalnu sliku. Rije je doslovno o pukom plemstvu, odnosno o nezakonitim potomcima dubrovakih vlastelina. Unato nobilitetu oeva, plodovima njihovih izvanbranih strasti i ljubavi pravo na plemiki status bilo je uskraeno. Dubrovako je
plemstvo uvalo svoju staleku granicu propisom o dvostrukom plemikom podrijetlu od kojeg se nikad nije odstupalo. Plemiem se smatrao samo onaj u ijim je ilama tekla ista vlasteoska krv, od majke vlastelinke i oca vlastelina.52 Iako su se i u
Dubrovniku, osobito od 16. stoljea, humanistike ideje o vrijednosti plemstva duha,
o plemstvu kao osobnom svojstvu i moralnoj kategoriji suprotstavljale naelu krvi
i nobilitetu utemeljenom na naslijeenim privilegijama, plemenita krv ostala je uvijek temeljnim preduvjetom ovjekove uzvienosti. Ono je bilo jednim od osnovnih
obiljeja dubrovakoga vlasteoskog stalea i uvelike ga definiralo.53
Ilustracije radi, dovoljno je samo pripomenuti da su vodei literati renesansnog Dubrovnika poput
Marina Dria, Nikole Naljekovia ili Mavra Vetranovia pripadali ovom drutvenom sloju.
51
Usporedi: Brian PULLAN, Three Orders of Inhabitants: Social Hierarchies in the Republic of Venice u: Orders and Hierarchies in Late Medieval and Renaissance Europe, ur. Jeffrey Denton. Basingstoke - London: Macmillan Press, 1999., 159.; James S. GRUBB, Elite Citizens, u: Venice Reconsidered: The History and
Civilization of an Italian City-State 1297-1797, ur. John Martin i Dennis Romano, Baltimore and London:
The Johns Hopkins University Press, 2000., 348.-349., biljeka 66.
52
Liber croceus, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, III. odeljenje, knjiga 24, ur. Branislav M. Nedeljkovi, Beograd: SANU, 1997., c. 18.; Zdenka JANEKOVI RMER, Rod i grad: dubrovaka
obitelj od XIII. do XV. stoljea (Dubrovnik: HAZU, 1994.), 116.-118.; JANEKOVI RMER, Okvir slobode,
69.-73., 242.-244.
53
Jacob BURCKHARDT, Kultura renesanse u Italiji, prev. Milan Prelog (Zagreb: Matica hrvatska, 1953.),
202.-203.; Spencer PEARCE, Dante: Order, Justice and the Society of Orders, u: Orders and Hierarchies in Late Medieval and Renaissance Europe, ur. Jeffrey Denton (Basingstoke-London: Macmillan Press,
1999), 39-40.; PULLAN, Three Orders, 157.; JANEKOVI RMER, Okvir slobode, 283.-289.; Zdenka
JANEKOVI RMER, Puka krv i plemstvo duha: ivot renesansnog Dubrovnika u djelu Nikole
Naljekovia, u: Puka krv, plemstvo duha: Zbornik radova o Nikoli Naljekoviu, ur. Davor Duki, Zagreb:
Disput, 2005., 43.-47.
50
225
S druge strane, upravo su ti strogi staleki propisi o enidbi i najvra endogamija u Europi nuno za sobom povlaili raanje brojne izvanbrane djece plemikoga
porijekla, zaete sa enama niega drutvenoga ranga. Dubrovako je drutvo bilo
snoljivo prema tom pitanju, pokazujui razumijevanje za tu vrstu oduka od sputavajuih stalekih okova. Ta su djeca ivjela s majkom, ali najee su bila javno priznata. Oeva vlasteoska obitelj preuzimala je brigu o njima u sluaju smrti majke. Naravno, pravo na patrimonijalna dobra pripadala su iskljuivo zakonitim potomcima,
a nezakonita su djeca mogla dobiti neto iz tog dijela tek ako zakonitih nasljednika
nije bilo.54 No, injenica je da je za mnoge slukinje u kuama vlastele roenje izvan
branog vlasteoskog potomka znailo ak i prednost te nije doivljavano pretjerano
skandalozno. U knjievnoj je formi takav drutveni stav u 16. stoljeu uobliio Nikola Naljekovi, osobito u svojim farsama. Vlastela su na sve strane ljubovala sa slukinjama, odnosno kako pie Naljekovi, Da t nije za toj har, djevojkam toj svaki ini
sad gospodar.55 One su im raale djecu, a rairenost te pojave Naljekovi je posebno
naglasio u Komediji estoj. U njoj su s istim gospodarom bile trudne ak tri ene (dojilja, krmarica i mlada slukinja), ali ne i njegova zakonita supruga.56
Dakako, teko je utvrditi to se dogaalo sa svom nezakonitom vlasteoskom djecom i
koliko ih je bilo priznato. I njihov je broj, poput ukupnog broja izvanbrane djece roene u Dubrovniku, nemogue pouzdano doznati, kako za novovjekovno razdoblje,
tako jo vie za doba srednjega vijeka.57 Vjerojatno se moe pretpostaviti da ih je dosta ivjelo obinim puanskim ivotom, stapajui se s ostalim stanovnitvom. Ipak,
tolerantnost drutva prema tom pitanju zasigurno je olakavala njihovo priznanje i
mjesto u drutvu. Unato injenici da su formalno-pravno pripadali irokom mnotvu iz vlasti iskljuenog stanovnitva, rodbinske veze s plemstvom ipak su davale poseban status izvanbranim vlasteoskim sinovima. Jedan Gozze, Dersa, Menze, Sorgo
ili Resti, pa makar nezakonit, sigurno je mogao imati bolji poloaj nego sitni puanin, siromani artigian, zidar ili postolar.
Zamjetan broj nezakonitih vlasteoskih sinova upisan je na stranicama antuninske
matrikule, i to odmah po njezinu osnutku 1348. godine. Primjerice, Lone Dersa58,
nezakoniti sin Vala Derse, ostvario je jednu od najuspjenijih diplomatskih karijera
druge polovice 14. stoljea, potvrujui visok status u dubrovakom drutvu unaSusan MOSHER STUARD, A State of Deference: Ragusa/Dubrovnik in the Medieval Centuries, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1992., 142.-146.; JANEKOVI RMER, Okvir slobode, 242.-244.;
JANEKOVI RMER, Puka krv, 48.-53. Usporedi i primjere iz Venecije u: Andrea ZANNINI, Burocrazia e burocrati a Venezia in et moderna: i cittadini originari (sec. XVI-XVIII), (Venezia: Istituto veneto di
scienze lettere ed arti, 1993.), 108.-118.
55
Pjesme Nikole Dimitrovia i Nikole Naljekovia (dalje: SPH V), ur. V. Jagi i Gj. Danii, Stari pisci hrvatski,
sv. V (Zagreb: JAZU, 1873.), 261.; Slavica STOJAN, Izazov dubrovake svakodnevice Nalinoj fortuni, u:
Puka krv, plemstvo duha: Zbornik radova o Nikoli Naljekoviu, ur. Davor Duki, (Zagreb: Disput, 2005.), 69.
56
SPH V, 260.-275.; STOJAN, Izazov, 69.-70.
57
Vidi: JANEKOVI RMER, Rod i grad, 108.; Nella LONZA, Dvije izgubljene due: edomorstva
u Dubrovakoj Republici (1667-1808), Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 39 (2001.),
261.-303.
58
Rabim izvorni oblik poznatog prezimena Dri.
54
226
to nezakonitom podrijetlu. Vlada ga je esto angairala u i nekim za nju vrlo delikatnim trgovako-diplomatskim misijama, nerijetko mu se u uputama obraajui kao naem dragom graaninu.59 U bratovtinu su koncem 14. i poetkom 15. stoljea upisani ivko Dersa, Martol Gozze, Ratko Menze i Luka Caboga, svi odreda
plodovi zabranjenih ljubavi plemenitih oeva. Oni su takoer postigli uspjene poslovne karijere, stekli visok imetak i razvili vrste rodbinsko-poslovne veze u antuninskom krugu.60
Teko je ustvrditi da su unutar bratovtine ti ljudi i njihove obitelji inili izdvojenu
elitu jer izvori to ne potvruju. Ne moe se rei ni da su oni monopolizirali vodee funkcije ili da su dominirali upravom bratovtine. Popis od poetka do konca 15.
stoljea svjedoi upravo suprotno. Od 77 zabiljeenih gastalda, samo je Nikola Lonin, sin spomenutog Lone Dersa, bio izravni potomak nezakonite grane vlasteoskog
roda Dersa/Dri. Dodue, na dunosti gastalda bio je, zajedno s Vlatkom Bogdanoviem, Nikolom Stjepanovim Nalom i Marinom Miljenom, ba u vrijeme spajanja dviju bratovtina 1432. godine, to mu je moglo dati posebno mjesto u povijesti
bratovtine.61 No, puanske grane vlasteoskih rodova ipak nisu bile niti toliko brojne i demografski jake da bi mogle monopolizirati vlast i utjecaj u bratovtini ili, ire,
u graanskom krugu. Meutim, vlasteosko prezime i krvna spona s vladajuim staleom sasvim sigurno su pridonosili drutvenom prestiu i osjeaju povlatenijega
poloaja. Veze izmeu nezakonite vlasteoske djece i njihove plemike rodbine i dalje su postojale, bile one samo emotivne ili, kao u poznatom sluaju brae Caboga,
i poslovne.62
Na graanskom branom tritu 15. stoljea bilo je poeljno sklopiti vezu s nekim
tko je nosio ugledno ime i iji su roaci sjedili u vijenici, poneki i u crvenoj kneevskoj odori. Imuni ljudi pridoli sa strane, etablirani u Dubrovniku, nisu mogli
postati plemstvo, ali su mu se mogli bar malo pribliiti enidbom s njegovim puanskim odvjetcima. Stoga je i poloaj puanskih vlasteoskih ogranaka bio odreen intermedijarnou, mjestom u drutvenoj hijerarhiji izmeu vladajueg plemstva i iroke mase sitnih puana. Takvim je, pak, obiljejem taj poloaj izravno zrcalio ono
to je definiralo i graanski sloj, ponajvie okupljen u antuninskoj bratovtini. Bilo
je to staleko mjesto koje nije osiguravalo pristup vlasti, ali koje je isto tako izdvajalo njegove pripadnike bolje puane, obrazovane salarijate i uspjene trgovce - od
obinoga pukog mnotva.
MA, f. 4; VGA, f. 57-57; MR III, 96, 98, 168; MR IV, 20, 22-23, 40, 124; Jorjo TADI, Pisma i uputstva
Dubrovake Republike I, Beograd: SKA, 1935., 54., 57., 60., 129., 150., 182., 225.; MAHNKEN, Dubrovaki
patricijat, 194.-195., tablica XXVIII.
60
MA, f. 7, 9, 28; VGA, f. 311; MAHNKEN, Dubrovaki patricijat, tablice, XV./1., XXVIII. i XXXIV./8.
61
ACMinoris, sv. 5, f. 109; MA, f. 16; VGA, f. 370-371.
62
JANEKOVI RMER, Okvir slobode, 244.; Desanka KOVAEVI-KOJI, Trgovake knjige brae Kabui (Caboga) 1426-1433, Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1999.
59
227
Gradski slubenici inozemnog porijetla

Jadransko je more takoer predstavljalo irok migracijski most, preko kojeg su brojni
ljudi s Apeninskog poluotoka dolazili u grad pod Srem, ba kao to su i Dubrovani neprekidno plovili prema drugoj obali. Veze Dubrovnika i Apeninskog poluotoka
uvijek su bile vrlo ive. Razlozi su leali u prirodnoj zemljopisno-trgovinskoj usmjerenosti Dubrovana na talijansku obalu i gradove, te u politikim prilikama, s obzirom da je od 1205. do 1358. dubrovaki vrhovni suveren bila Mletaka Republika.63
Jo tijekom dvadesetih i tridesetih godina 14. stoljea poveana trgovaka razmjena
sa zemljama u zaleu privukla je vei broj talijanskih trgovaca. To se vrijeme preklapalo s vremenom najveeg uspona firentinskih bankarskih kua Bardi, Peruzzi,
Acciaiuoli i Buonaccorsi, iji se kapital prelijevao po cijeloj Europi. Njihovi su predstavnici djelovali i u Dubrovniku, najvie angairani u poslovima s junotalijanskim itom, te u kreditnoj trgovini.64 Suraivali su s lokalnim, dubrovakim trgovcima, a u te je aktivnostima bio ukljuen i dubrovaki kancelar Pone Stamberti iz
Pistoje (1318.-1341.).65 Dodue, nakon financijskog sloma tih kua tijekom etrdesetih godina 14. stoljea, njihova je nazonost u Dubrovniku, slino kao i u drugim
Ignacij VOJE, Trgovske zveze med Dubrovnikom in Markami v 14. in 15. stoletju, Zgodovinski asopis
30 (1976.), 279.-291.; Baria KREKI, Contributions of Foreigners to Dubrovniks Economic Growth
in the Late Middle Ages, u: Dubrovnik, Italy and the Balkans in the Late Middle Ages (London: Variorum Reprints, 1980.): XIX, 377.-381; ISTI, Venetians in Dubrovnik (Ragusa) and Ragusans in Venice as Real
Estate Owners in the Fourteenth Century, u: Dubrovnik: a Mediterranean Urban Society, 1300-1600, Aldershot: Variorum Ashgate, 1997., XI., 1.-48.; Josip LUI, Pomorsko-trgovake veze Dubrovnika i Venecije u XIII. stoljeu, u: Dubrovake teme, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1991., 424.-441.; ISTI,
Veze Dubrovnika i Italije u Danteovo doba, u: Dubrovake teme, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1991., 445.-473.; Petar ROKAI, Dubrovnik i Ankonitanska marka u srednjem veku, Novi Sad: Filozofski
fakultet u Novom Sadu, 1995.; Neven BUDAK, Kako je hrvatski rob mogao postati mletaki patricij ili
neke vijesti o ranim hrvatsko-mletakim trgovakim i drugim vezama (11.-13. st.), u: Spomenica Ljube
Bobana, ur. Mira Kolar-Dimitrijevi, (Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1996.), 78.; Ignacij VOJE, Poslovna uspenost trgovcev v srednjevekem Dubrovniku, Ljubljana:
Znanstveni intitut Filozofske fakultete, 2003., 195.-208.; Neven BUDAK, Die Adria von Justinian bis
zur Venezianischen Republik - Wandlungen in Verkehrsrichtungen, Saeculum 56, br. 2. (2005.), 199.213.; Baria KREKI, Unequal Rivals: Essays on Relations Between Dubrovnik and Venice in the Thirteenth and
Fourteenth Centuries, Zagreb Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2007.
64
MR II, 327, 328; MR V, 285, 286, 290, 291; Ignacij VOJE, Bencio del Buono, Istorijski asopis 18 (1971.),
189.-201.; Ignacij VOJE, Kreditna trgovina u srednjovjekovnom Dubrovniku, Sarajevo: Akademija nauka i
umetnosti Bosne i Hercegovine, 1976., 200.-208.; Baria KREKI, Four Florentine Commercial Companies in Dubrovnik (Ragusa) in the First Half of the Fourteenth Century, u: Dubrovnik, Italy and the
Balkans in the Late Middle Ages, London: Variorum Reprints, 1980., I., 25.-41.; Baria KREKI, Italian
Creditors in Dubrovnik (Ragusa) and the Balkan Trade, Thirteenth through Fifteenth Centuries. u:
Dubrovnik, Italy and the Balkans in the Late Middle Ages, London: Variorum Reprinits, 1980., VIII., 242.-247.;
VOJE, Poslovna uspenost, 198.; Peter SPUFFORD, Handel, Macht und Reichtum, Stuttgart: Konrad Theiss
Verlag, 2004., 19.-20. O Firentincima u Dalmaciji, te Hrvatskoj i Slavoniji tijekom srednjeg vijeka vidi:
Tomislav RAUKAR, I fiorentini in Dalmazia nel secolo XIV, Archivio storico italiano 153, br. 566./IV.
(1995.), 657.-680. Neven BUDAK, I fiorentini nella Slavonia e nella Croazia nei secoli XIV e XV, Archivio storico italiano 153, br. 566./IV. (1995.), 681.-695.
65
MR V, 118, 149, 245, 300, 400; Constantin JIREEK, Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner II,
Archiv fr slavische Philologie 26 (1904), 188-189; VOJE, Kreditna trgovina, 208; KREKI, Four Florentine
Commercial Companies, 35, 37.
63
228
mjestima, okonana.66 Meutim, tragovi njihove djelatnosti ostali su, o emu svjedoe vrlo razvijeni trgovaki poslovi Ponina sina Rajnalda Stambertija, umrlog oko
1383. godine.67
Firentinac Lorino Ricci takoer je pripadao skupini talijanskih trgovaca koji su se
etrdesetih godina doselili u Dubrovnik. Zajedno s Galom Cattanijem primljen je
1344. godine u dubrovako graanstvo, to im je obojici otvorilo put za daljne trgovake aktivnosti.68 Galo je vjerojatno umro od posljedica kuge 1348.69 te se ne spominje u matrikuli Antunina. No, tamo su upisani njegovi sinovi Tomko i imko.70
Oni su i dalje ostali povezani s Lorinom Riccijem, koji je preuzeo skrbniku ulogu
za djecu svoga preminuloga prijatelja Gala.71 Lorinova je obitelj oito, uz pozamaan
imetak, stekla i veliki ugled u gradu, o emu svjedoi podatak da se njegova ki Nikoleta udala za ivka Dersu, utemeljitelja puanske, antuninske grane vlasteoskog
roda Dri.72
Promjena vrhovne vlasti 1358. i dubrovako priznanje ugarske krune nisu utjecali
na intenzivno gibanje ljudi s jedne jadranske obale na drugu.73 Dapae, nakon te godine i dubrovakoga gospodarskog uzleta od druge polovice 14. stoljea, Dubrovnik
je postao jo privlaniji. Sa stabilnim politikim poretkom, sve jaom autonomijom
i otvorenim gospodarskim mogunostima, bio je mjesto u kojem su pojedinci s razliitih strana, pa tako i iz talijanskih gradova, mogli okuati trgovaku sreu i nadati se uspjehu. U matrikuli Antunina upisano je ime Tadije Jakovljeva iz Firence, koji
je zadnjeg dana 1380. godine sveano primljen u dubrovako graanstvo.74 Ve je u
sijenju idue godine Tadija bio ivahni poduzetnik s vlastitom barkom, a potom je
iduih godina postao jedan od najaktivnijih trgovaca itom.75 Da mu se trgovaka
srea oito nasmijeila, potvruje injenica da se i njegova ki Nikoleta, ba kao i ki
Lorina Riccija, udala u jednu od najuglednijih antuninskih obitelji. Postala je supru-
KREKI, Four Florentine Commercial Companies, 36.; SPUFFORD, Handel, 20.

On se u Dubrovniku razvio u aktivnog poslovnog ovjeka. Njegovo se ime nalazi upisano meu
prvim lanovima antuninske bratovtine, kao i imena njegove ene Anice, te sinova ivka i Jake. MA,
f. 7, 9, 11, 11. Opseg njegovih poslova obuhvaao je trgovinu itom i olovom, a nekoliko je puta bio
i dubrovakim poslanikom u trgovakim misijama. MR IV, 13, 19, 170, 178; DINI, Odluke vea I, 78.,
115., 151., 205.
68
MR I, 155; MR II, 7-8; MR III, 281. Voje navodi da su i Lorino Rici i Gallo Cattani bili neaci poznatog
firentinskog trgovca Bencija del Buona. Obojica su sasvim sigurno bili Bencijevi prokuratori. VOJE,
Bencio del Buono, 190., 191.
69
MR II, 28, 107, 125.
70
MA, f. 7.
71
MR III, 185.
72
LD, sv. 2, f. 98.
73
KREKI, Venetians in Dubrovnik, XI, 43-46.
74
MA, f. 9, 13; DINI, Odluke vea I, 94.
75
DINI, Odluke vea I, 181, 184, 201, 257; DINI, Odluke vea II, 106., 166., 170., 173., 585.-586. Zajedno
s antuninskim subratimom Ostojom Krankoviem i Vlahom Radovanovim udruio se u societas te
aktivno ukljuio u itnu trgovinu. ISTI, Odluke vea II, 99., 108.
66
67
229
ga Tome Martolova Gozze Fiffa, potvrujui time, na statusnoj razini, oev uspjeh
na poslovom planu i uklopljenost u elitno dubrovako graansko drutvo.76
No, meu onim talijanskim salarijatima upisanima u prve popise lanova antuninske bratovtine nisu svi uspjeli podjednako ojaati i utemeljiti dugotrajni graanski
rod. Neki su spomenuti samo jednokratno, a njihovim potomcima vrlo se brzo gubio trag.77 Uostalom, ni spomenuti Stamberti ni Ricci nisu uspjeli izgraditi dugotrajne vlastite rodove nego su se njihovi lanovi prvenstveno prienili u druge ugledne graanske obitelji. Razlozi su ponajprije bili demografske naravi, jer su, po svemu
sudei, u oba sluaja izumrli muki nasljednici. Oba sina Rajnalda Stambertija umrla su 1403. godine te nakon toga to prezime vie nisam nalazila u vrelima.78 Temeljem zbirke rodoslovlja, moe se zakljuiti da je oko 9 % antuninskih rodova koji su
se oblikovali do konca 15. stoljea imalo talijanske korijene. Oni koji su se vrsto rodovski etablirali pojavili su se u Dubrovniku od 1380. do 1500. godine, i to najveim
dijelom od 1400. do 1430. godine. (Vidi Prilog na kraju lanka)
Ti su ljudi bili dionici najvee dubrovake gospodarske konjukture, koja je, izmeu
ostalog, obiljeena pokretanjem vlastite suknarske proizvodnje. Ve je Filip de Diversis 1440. godine primijetio da su dubrovaki vlastodrci shvatili da e, naime, dolaskom mnotva stranaca porasti opinski prihod, kao i najamnina kua, te da e prodavai vina postii najbolju cijenu i da e mnogi drugi obrtnici doi u grad.79 Stoga su
poglavito poticali onaj obrt koji e s razlogom privui nebrojene ljude da svojevoljno dou u grad i ondje spokojno ive od znoja svojih ruku.80 A poto su vlasti uvidjele da suknarstvo najvie pridonosi dobrom glasu gradova, jer u njih grnu mnogi ljudi,81 odluile su pokrenuti proizvodnju u gradu.82 To je potaknulo intenzivni priljev
Dravni arhiv u Dubrovniku, Libri Dotium (dalje: LD) , sv. 3, f. 104.
Tako se meu prvim imenima upisanima u matrikuli bratovtine nalazi ime magistra Guilelma iz
Messine, koji je 1347. bio primljen za protomagistra oruarnice. U matrikulu je upisana i njegova ena
ivka, kao i zet Mile zlatar, no nitko od njih nije postao rodonaelnik nekog antuninskog roda. MA, f.
4; 7, 9; MR I, 254; MR III, 16. Osamdesetih godina 14. stoljea u trgovakim je poslovima bio aktivan i
Kolin urin iz Firence, takoer upisan meu lanovima bratovtine. Od 1392. i slubeno je postao dubrovakim graaninom, ali niti on nije utemeljio dugotrajni graanski rod. MA, f. 11; MR IV, 162, 184,
191, 244; DINI, Odluke vea I, 36.; ISTI, Odluke vea II, 261, 262; Odluke dubrovakih vijea 1390-1392, 226.
78
JIREEK, Die mittelalterliche Kanzlei II, 189.
79
DE DIVERSIS, Opis, 110.
80
Isto.
81
Isto.
82
O suknarstvu vidi: Dravni arhiv u Dubrovniku, Acta Consili Maioris (dalje: ACMaioris), sv. 5, f. 2-3;
Liber viridis, Zbornik za istoriju, jezik i knjizevnost srpskog naroda. Odeljenje 3, knjiga 23, ur. Branislav
M. Nedeljkovi, Beograd: SANU, 1984., c. 152,.174., 221., 230., 283., 284., 316., 336., 399., 443., 458., 460.,
486., 489., 499., 501.; Liber croceus, c. 15., 39., 51., 53., 54.; DE DIVERSIS, Opis, 109.-111.; Grga NOVAK,
Vunena industrija u Dubrovniku do sredine XVI. stoljea, u: Zbornik iz dubrovake prolosti Milanu Reetaru o 70-oj godinjici ivota, Dubrovnik, 1931., 99.-107.; Ivan BOI, Ekonomski i drutveni razvitak
Dubrovnka u XIV-XV veku. Istorijski glasnik 1, br. 1-2 (1948./1949.), 33.-39.; Dragan ROLLER, Dubrovaki zanati u XV. i XVI. stoljeu , Graa za gospodarsku povijest Hrvatske II, Zagreb: JAZU, 1951., 5.-91.;
VOJE, Kreditna trgovina, 259.-337.; Duanka DINI-KNEEVI, Kreditori dubrovakog suknarstva,
Jugoslavenski istorijski asopis (1981.), 237.-259.; ISTA, Tkanine u privredi srednjovekovnog Dubrovnika, Beograd: SANU, 1982., 87.-271.; Josip LUI, Prva komora vunarskog obrta u Hrvatskoj, u: Dubrova76
77
230
strunjaka iz Italije, i to posebice iz Prata, Firence i drugih gradova.83 Ti su se doljaci jednim dijelom bavili kreditiranjem dubrovake manufakure, ali znatnim su dijelom bili ukljueni i u trgovinu i proizvodnju. Samo je iz Prata poimence poznato deset suknara, a iz ostalih dijelova Italije se spominje jo sedamnaest imena.84
Od tih novopridolih talijanskih trgovaca najvei je uspjeh ostvario Galeazzo Brugnoli, koji je tijekom 15. stoljea postao najpoznatijim pripadnikom novog antuninskog roda Brugnoli.85 Slian uspon poput Brugnolija, na krilima dubrovakoga suknarstva, proao jo jedan doljak iz Italije, Monaldo Viganti iz Pesara, utemeljitelj
antuninskog roda Monaldi.86
No, dakako, nije samo dubrovaka ars lanae privukla nove ljude u grad. Ukupna je
gospodarska, politika i drutvena klima u tom vremenu bila vrlo povoljna i poticajna za priljev poduzetnog i visokokvalificiranoga stanovnitva. Kao to pokazuju
prethodni primjeri, najvei dio Antunina podrijetlom s Apeninskog poluotoka prvenstveno se bavio trgovakim poduzetnitvom. No, meu talijanskim doljacima
takoer su se isticali slubenici s platne liste dubrovake opine. Na stranicama matrikule upisani su brojni lijenici, apotekari, uitelji i, posebice, kancelari, odreda podrijetlom s druge obale Jadrana.87 Bila je to vrlo bitna kategorija stanovnitva koja
ke teme, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1991., 183.-207.; RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje,
159.-160.; ISTI, Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska drutva. Zagreb: FF press, 2003., 22.-23.; HARRIS,
Dubrovnik: a History, 180.-182.; JANEKOVI RMER, Dubrovako 15. stoljee, 28.
83
Baria KREKI, I mercanti e produttori toscani di panni di lana a Dubrovnik (Ragusa) nella prima
met del Quattrocento, u: Dubrovnik, Italy and the Balkans in the Late Middle Ages, London: Variorum Reprints, 1980., 707.-714.; DINI-KNEEVI, Kreditori, 240.-247.; DINI-KNEEVI, Tkanine, 116.126., 128.-149.; Il Carteggio Marcovaldi (1401-1437) nellArchivio di Stato di Prato (Inventario a cura di Paola
Pinelli), Publicazione degli Archivi di Stato - Quaderni della rassegna degli Archivi di Stato 106, 2006.
84
DINI-KNEEVI, Kreditori, 240.; ISTA, Tkanine, 273.-274.
85
VGA, f. 64. Primjer Galeazza Brugnolija, kao i primjer njegova oca, transparentno oslikava tipian
razvoj koji je obiljeavao i druge talijanske doljake. Tako je 1428. godine Galeazzov otac Georgio Brugnoli iz Mantove primljen u dubrovako graanstvo, zajedno sa svim svojim nasljednicima. Nedugo potom, godine 1432., imenovan je dubrovakim uiteljem. Sin Galeazzo je, pak, od 1430. do 1481. izgradio
jednu od najplodnijih dubrovakih trgovakih karijera u 15. stoljeu. Pripadao je meu najistaknutije
protagoniste uzleta dubrovakoga suknarstva. Bio je jedan od najeih kreditora u trgovini tkaninama, a imao je i vlastitu proizvodnju te prodaju sukna. U bratovtinu Antunina upisan je 1454. godine,
zajedno sa sinom Nikolom, a ve je idue godine izabran za gastalda. Tu je dunost potom obavljao jo
dva puta 1460. i 1481. godine, a Nikola 1484. godine. No, Galeazzo je neformalno u antuninski krug
sigurno uao znatno ranije, jer se jo 1434. oenio Franuom, kerju uglednog Antunina Jakova Vodopije. AC Maioris, sv. 3, f. 203; sv. 4, f. 178, 178, 238; sv. 5, f. 74; MA, f. 32, 32, 33, 35, 37; LD, sv. 5, f. 114.
86
VGA, f. 267. Upisan je u bratovtinu 1454., iste godine kad i kolega mu Galeazzo Brugnoli. Tijekom
druge polovice 15. stoljea postao je jedan od najveih dubrovakih vjerovnika i razvio je iroku poslovnu mreu. Njegovu pripadnost elitnom graanskom krugu potvruje enidba s Petronelom, kerju
Stjepana Nale, ime je i on uspostavio veze s jednom od najuglednijh antuninskih obitelji. Povezao se
i s utjecajnim rodom Latinica tako to je svoju ki Klaru udao za Vlaha Martolova Latinicu. MA, f. 32;
AC Maioris, sv. 9, f. 91; Dravni arhiv u Dubrovniku, Pacta Matrimonialia (dalje: PM), sv. 1, f. 53; LD, sv.
7, f. 122; VOJE, Trgovske zveze, 284.; DINI-KNEEVI, Kreditori, 243.-244.; Bogumil HRABAK,
Trgovinske veze Pezara i Dubrovnika do 1700. godine, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 29 (1991.), 23.-79.
87
MA, f. 4, 5, 13, 29, 30, 32, 33, 33, 34, 37, 38.
231
je znatno odredila karakter antuninske bratovtine, a i graanskoga sloja u cjelini.

S porastom vanosti komunalnih institucija, dubrovake su vlasti s pozornou pazile da u gradu doista djeluju najstruniji ljudi. Stoga su ti slubenici, posebice od
kraja 13. stoljea, uglavnom dolazili iz Italije, izvorita uenih i pismenih ljudi onoga vremena.88
Posebice se nastojalo da niti jedan slubenik kancelarije ne bude Dubrovanin, da
bi se uklonila svaka mogunost eventualnog stranarenja i utjecaja na komunalnu,
a kasnije dravnu politiku.89 Uloga kancelarije postajala je sve vanijom od 15. stoljea, istovremeno s jaanjem samostalne dravne strukture i njezinoga upravnog
aparata.90 Filip de Diversis izriito pie da je pet slubenika kancelarije uvijek moralo biti, a u njegovo su vrijeme i bili, iz Italije.91 Nita se nije preputalo sluaju, te su
dubrovaki zapisnici vijea prepuni odluka o izboru uitelja, lijenika i notara koji
su trebali sluiti opem dobru zajednice.92 Tako su, primjerice, i poslanici koji su nekim trgovakim poslom ili u Veneciju ili Bolognu nerijetko dobivali zadau potraiti lijenika spremnog da doe ivjeti i raditi u Dubrovnik.93 Dubrovaki studenti u Padovi takoer su katkad bili angairani s naputkom da gradu pribave eljenog
lijenika ili uitelja. Osamdesetih godina 14. stoljea na tom se poslu osobito isticao vlastelin Federico Gozze, kasniji dubrovaki kanonik. Vlada mu je 1381. pisala i
iznijela zamolbu da u njezino ime plati i na dvije godine angaira kirurga Benedikta i fizika Petra.94 Nedugo potom, mladom je Guetiu povjeren zadatak da se raspita i nae dobrog uitelja, koji je trebao biti pozitivan i realan, dobrog i asnog ivota, te u dobi izmeu trideset i etrdeset godina, te voljan da za godinju plau od 100
dukata doe raditi u Dubrovnik.95
Filip de Diversis nije propustio komentirati ni pohvalni obiaj dranja, potivanja i
plaanja etvorice lijenika u gradu.96 Posebno se prisjetio uglednog kirurga Ivana
Constantin JIREEK, Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner I, Archiv fr slavische Philologie 25
(1903.), 509., 511., 513.-517.; Risto JEREMI i Jorjo TADI, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog
Dubrovnika II, Beograd: Biblioteka Centralnog higijenskog zavoda, 1939., 4.-45., 138.-140., 147.-156.;
Vinko FORETI, Dubrovaki arhiv u srednjem vijeku, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 6-7
(1959.), 322.; Ivo PERI, Dva reformna zahvata u kolovanju dubrovake omladine iz 15. i 16. stoljea,
Pedagoki rad 5-6 (1967), 219.; Rua UK, Porodica Alberto (Bono) u Dubrovniku u poznom srednjem
veku, Zbornik radova Vizantolokog instituta 41 (2004.), 377.-385.; Relja SEFEROVI, Strani uitelj i domai povjesniar: Nascimbene Nascimbeni i Serafin Cerva o retorici, Anali Zavoda za povijesne znanosti
HAZU u Dubrovniku 45 (2007.), 47.-116.
89
JIREEK, Die mittelalterliche Kanzlei I, 510.
90
Liber viridis, c. 223; Liber croceus, c. 67; Stjepan OSI, Prinos poznavanju tajnitva i arhiva Dubrovake Republike, Arhivski vjesnik 37 (1994.), 124.-127. Usporedi: ZANNINI, Burocrazia, 38.- 41., 119.-181.
91
DE DIVERSIS, Opis, 77.
92
MR I, 26, 77, 104; MR II, 50, 52; MR V, 38, 146, 155; Odluke dubrovakih vijea 1390-1392, 57., 105., 108.,
111., 116., 117.
93
MR V, 66, 171; Odluke dubrovakih vijea 1390-1392, 135., 148.; JEREMI i TADI, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture II, 140., 156.; Za primjere iz 16. stoljea usporedi: SEFEROVI, Strani uitelj, 63.-64.
94
DINI, Odluke vea I, 149.
95
DINI, Odluke vea I, 178.; MAHNKEN, Dubrovaki patricijat, 252.
96
DE DIVERSIS, Opis, 106.-108.
88
232
Aldoardija iz Pavije, koji je, prema njegovim rijeima, bio najbolji lijenik svoje struke, ime je zasluio doivotnu mirovinu u starosti.97 Ivanovo ime, koji je slubovao
u Dubrovniku od 1376. do 1415. godine,98 nisam nala meu upisanim lanovima
bratovtine, ali zato je tamo ubiljeen njegov sin, lijenik Tomo.99 On se ve sasvim
uklopio u svijet dubrovakoga graanstva, to je i formalno potvreno slubenim
primitkom meu graane 1419. godine.100 Tomo je od oca naslijedio ne samo profesiju,101 nego, ini se, i spremnost na stalnu pripravnost sluenju dravnim interesima.
Godine 1458., u ve poodmakloj dobi, na zamolbu vlade prihvatio je lijeiti bosanskog vojvodu Vladislava, izjavivi da je spreman do smrti sluati naredbe svoje drave.102 Takva je odanost oito toliko impresionirala dubrovake vlastodrce da su i
njemu, kao i njegovu ocu, udijelili doivotnu mirovinu od 200 perpera u svrhu ivljena i prehrane jo ovo malo dana to mu preostaje.103
Ujedno, Tomina izjava o beskonanoj odanosti svojoj dravi ilustrativno svjedoi i
o razvojnom putu jedne imigrantske obitelji, a kojeg su prolazili i drugi dubrovaki
novi cives. Idealni put kojem su vjerojatno mnogi teili bio je stei imetak i ugled u
novom gradu, uklopiti se u njegovo drutvo, postati njegovim graaninom i na koncu ga, poput Tome, zvati svojim gradom. Dakako, stari zaviaj nije bio odmah zaboravljen, a i veze s njim bile su vie nego dobrodole u trgovakim aktivnostima.
No, veinom su ti pridoli ljudi ipak teili to boljoj prilagodbi u odabranom gradu.
To se poklapalo i s nastojanjima dubrovakih vlasti da kvalificirane i sposobne ljude
takoer to bolje i to prije integriraju u svoje graansko tkivo. Na koncu, to se potvrivalo i brojnim odlukama o primitku u dubrovako graanstvo.104
Openito uzevi, talijanski su uitelji, lijenici, notari i kancelari uivali velik ugled
u gradu, to je potvrdio i primjer lijenika Tome. Upravo je ta skupina Antunina, salarijata podrijetlom iz Italije, ostavila vaan biljeg u graanskom identitetu Dubrovnika. Oni meu njima koji su ostali dulje i vezali se za grad, poput kancelar Alberta Bona i Bartolomeja Sfondratija, apotekara Ivana Salimbene, aromatara Julijana
Jakovljeva Giulijanija ili uitelja Teodora de Gilla, utemeljili su prave antuninske rodove.105 Brzo su izgradili vrstu mreu poslovno-rodbinskih odnosa s ostalim graanskim rodovima, tvorei zajedno s njima jezgru graanske elite.106
DE DIVERSIS, Opis, 107.; JEREMI i TADI, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture II, 15.-16.
Odluke dubrovakih vijea 1390-1392, 88., 104., 135., 292., 336., 350., 373., 388.; JEREMI i TADI, Prilozi
za istoriju zdravstvene kulture II, 15.-16.
99
MA, f. 30.
100
JEREMI i TADI, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture II, 26.
101
AC Maioris, sv. 3, f. 16.
102
Citirano prema: JEREMI i TADI, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture II, 27.
103
Isto.
104
Mnotvo je primjera, te, radi usporedbe, vidi npr.: ACMinoris, sv. 1, f. 116; sv. 2, f. 96; ACMaioris, sv. 3,
f. 203; MR I, 10, 37-38, 58, 67, 75; MR V, 187, 234; Jovanka MIJUKOVI, Dodeljivanje dubrovakog
graanstva u srednjem veku Glas SANU 246, br. 9 (1961.), 103.-127.
105
VGA, f. 67, 115, 158, 324, 351.
106
LD, sv. 5, f. 14, 15, 21, 33, 86, 108; sv. 6, f. 38, 112, 132; sv. 7, f. 14, 51, 88; sv. 8, f. 99, 120, 121, 123; sv. 9,
f. 2, 65, 73, 92; PM, sv. 1, f. 2, 3, 9, 66-67; sv. 2, f. 44-44, 72, 111-111, 143, 169; sv. 3, f. 54-55.
97
98
233
ene u bratovtini
Valja k tome naglasiti da bratovtina, bar u poetku, nije bila iskljuivo muka udruga. Na stranicama matrikule tijekom 15. i 16. stoljea stoljea upisane su i ene.107 No,
sve su navedene u izriitoj afilijaciji prema ocu ili muu. Niu se imena poput Stanule urkove, Paskue Vlahotine, Marue Nikine, Katarine Cvijetove, Anukle ivkove, Jelue Miljenove, Katarine Martolove ili Jelue Natalove za koje se genealokim
istraivanjem moe utvrditi da su bile supruge uglednih Antunina iz obitelji Dri,
Nale/Naljekovi, Vodopija, Gozze Fiffa, Miljen ili Turinovi.108 U bratovtini nije
bilo en koje su nosila prezimena izvan rodoslovljima omeenog antuninskoga
kruga. Statuti bratovtine nisu pridavali posebnu pozornost enskom sudjelovanju u
njoj i nema odredbi koje su posebno regulirale njihov primitak. No, sa sigurnou se
moe pretpostaviti da su one participirale iskljuivo u duhovnim dobrima bratovtine. Na sastancima kapitula ili u upravi iluzorno bi bilo oekivati ensko ime. Meutim, ve sama injenica da su uope upisane u matrikulu nije bila sporedna. Kao
lanice mogle su se i one uzdati u pomo bratovtine, bez obzira radilo se o bolesti, pomoi pri udaji ili o ispraaju u grob. Osim toga, upisivanjem svojih supruga i
keri bratimi su jaali rodbinski imbenik bratovtine, a time i njezino izdvajanje od
ostatka puanstva. S druge strane, lanstvo u bratovtini enama je takoer prualo
mogunost drutvenog okupljanja i povezivanja izvan najuih obiteljskih okvira.109
Rekla bih da njihova imena na stranicama matrikule, makar bez drugih vidljivih potvrda o aktivnom sudjelovanju u ivotu bratovtine, svjedoe o ipak neto emancipiranijem poloaju graanskih supruga u odnosu na vlasteoske sugraanke. Ako nita drugo, barem su neke od njih na papiru, uvezane u srebro i kou, ostale zapisane
ravnopravno i na istom mjestu sa svojim muevima.
Popolo
Svi prethodni primjeri svjedoe da je bratovtina od svog poetka najveim dijelom
okupljala gornji sloj stanovnitva, puanskoga i, dakako, puno manje vlasteoskoga.
Meutim, u vrijeme osnutka jo se meu njezinim lanovima mogu pronai osobe
koje definitivno nisu pripadale vrhovima dubrovakoga drutva, ni trgovakoga ni
politikoga. Jednostavna puanska imena poput mornar ura, Stojka i Milatka ili
samo obina imena poput Miha, Drakosa, Nikole Ivanova, Milgosta Kletve, Radihe
brata Dihne, Milena Mrnavia, Priboja Masaria, Draoja urjaka/roaka Milunova,
Brajka Miloslava, Nike Marinova i jo dosta slinih upuuje na raznoliku socijalnu
osnovicu dviju prvotnih bratovtina u vrijeme osnutka.110 S obzirom na utnju vrela,
teko je odrediti imovinsko stanje spomenutih puana. No, s velikom se vjerojatno
u moe pretpostaviti da ono nije bilo na najvioj razini. Tim je ljudima kolektivno
okrilje bratovtine predstavljao zatitniki oslonac i duhovnu sigurnost ak i u veoj mjeri nego onima imunijima. Obveza bratovtine da skrbi za svoje lanove, neMA, f. 31, 31, 41, 43, 45, 47, 48, 49, 50, 50, 53, 59.
MA, f. 31; VGA, passim.
109
BLACK, Italian Confraternities, 34.-38.
110
MA, f. 6-7.
107
108
234
ovisno o njihovu drutvenom rangu, podrijetlu ili posjedovnom statusu, ulijevala je

nadu da u trenucima slabosti, ivotnih kriza i u oprotaju od zemaljskoga ivota oni
nee biti ostavljeni i preputeni sami sebi.111 Individualizam koji e s kasnijim desetljeima i stoljeima polako kucati na vrata, u srednjovjekovnom obzoru sredine 14.
stoljea jo je uzmicao pred kolektivnim identitetom i tenjom za drutvenim zajednitvom. Bratovtina je nudila taj osjeaj zajednitva, odgovarajui time na jednu od
temeljnih potreba srednjovjekovnoga ovjeka.112
Isto tako, aroliki drutveni sastav svjedoi da u najranijem zaetku, sredinom 14.
stoljea, bratovtina nije bila ekskluzivno okupljalite odreene grupe ljudi. Struktura je jo bila relativno fluidna i okupljala je razliite skupine. U njoj su, dakako, prevladavali oni s vie drutvene ljestvice, no definitivno je jo bilo mjesta i za obine
ljude.113 Statusni i imovinski kriteriji u poecima bratovtine oito nisu bili tako visoko postavljeni kao to e to biti kasnije kada je bratovtina postupno stjecala strogo definirani drutveni poloaj.
Oevi i sinovi u bratovtini

U socijalnom profiliranju bratovtine nasljedni je imbenik postajao sve vanijim.
To je neizbjeno sa sobom donosilo ekskluzivistiko obiljeje udruge. Taj imbenik
u poetku nigdje nije bio formaliziran, ali u stvarnosti se jasno ocrtavao. Jaanje nasljednog faktora lijepo se moe pratiti na stranicama matrikule bratovtine. Nakon
to su upisani oevi, u iduoj su se generaciji upisivali sinovi, potom nakon odreenog vremena unuci i tako redom.114 Katkad se dogaalo da su sinovi upisani upravo
u vrijeme kada su oevi vrili dunost gastalda. Sredinom tridesetih godina 15. stoljea jedan od gastalda bio Antun Butko, a prvi novoupisani lan u to vrijeme bio je
njegov sin Nikola.115 Godine 1497. dunost gastalda vrio je Frano Martinov Franko
i upravo su u to vrijeme upisana njegova dva sina Antun i Vlaho, te supruga Anukla.116 Ipak, to nije morala biti uobiajena praksa, jer je vrijeme upisa ovisilo i o dobi
sinova, odnosno o njihovoj zrelosti. Najee su se sinovi ukljuivali u bratovtinu
u dobi od 18 do 20 godina. Ilustrira to i primjer poznatog Benka Kotrulja, koji je u
bratovtinu upisan oko 1435. godine s oko 20 godina.117 Oito se ta dob smatrala prikladnom za inicijaciju mladih u bratovtinu, ba kao to su se u isto vrijeme njihovi
MA, f. 2-2.
RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 336.
113
Usporedi: PULLAN, Rich and Poor, 9.1-98.; ZANNINI, Burocrazia, 61.-118.; GRUBB, Elite Citizens,
352.; BLACK, Italian Confraternities, 43.
114
MA, passim.
115
Nije navedena tona godina Antunovog mandata, a budui da je umro 1437. godine, priblino se
moe pretpostaviti da je bio gastald oko 1435. godine. MA, f. 30; Test. Not., sv. 12, f. 186-186.
116
MA, f. 39.
117
Isto, f. 30; Za godinu roenja (1416.) vidi u: Nenad VEKARI, Dubrovaki rod Kotrulj. u: Dubrovanin Benedikt Kotruljevi: hrvatski i svjetski ekonomist XV. stoljea, ur. Vladimir Stipeti. Zagreb: HAZU i
Hrvatski raunovoa, 1996, 42.
111
112
235
vlasteoski vrnjaci ukljuivali u ekskluzivni krug onih koji su drali dubrovake poluge vlasti, odnosno u Veliko vijee.118
I u detaljima primitka u bratovtinu iznova se oitovala slinost izmeu dva drutvena sloja, odnosno naziralo se graansko oponaanje vlasteoskih modela upravljanja. Hereditarnost je postala kljuan imbenik u strukturi bratovtine, ba kao to
je bila i meu plemstvom. Dodue, prolo je dosta vremena dok se taj nasljedni imbenik u bratovtini nije, poetkom 17. stoljea, i zakonski etablirao. Tek godine 1600.
donijeta je odluka po kojoj je Veliki kapitul slubeno ostao rezerviran samo za one
koji su i dotada, po obiaju, sudjelovali na sastancima i birali, kao i za one koji su
pripadali onim casatama iji su preci bili slubenici bratovtne. Novi su ljudi u bratovtinu mogli biti primljeni tek uz glasove veine u Velikom kapitulu.119 No, neovisno o legislativi, ve od konca 15. stoljea, a osobito od 16. stoljea postalo je jasno
da bratovtina tendira zatvaranju i izdvajanju, temeljenom na naelima postignutoga drutvenog statusa i nasljednosti.
Zakljuak
U procesu elitizacije bratovtine bili su kljuni imovinski kriterij i drutveni presti. O
organizacijskim stvarima i upravi bratovtine odluivali su bogatiji i ugledniji, to potvruje i popis gastalda,120 a oni siromaniji postajali su sve malobrojniji i sve pasivniji
lanovi.121 To je ujedno bio i razvojni put bratovtine. Od karitativno-pobone udruge postala je institucionalnim mjestom okupljanja novog stalea bogatoga graanstva. Socijalna struktura 15. i 16. stoljea pokazuje da je bratovtina prerasla u udrugu koja je okupljala tono odreeni skup ljudi. Dok su se u poecima bratovtine jo
uvijek, rame uz rame, nalazili upisani bratimi iz razliitih drutvenih slojeva, imenik
lanova s konca srednjeg vijeka i obzora renesansnog doba potvruje sve izraenije
suavanje i zatvaranje lanstva. Imena su upuivala na uoljivu elitizaciju bratovtine. Iako bratovtina nikad nije odstupila od svoga pobonog i karitativnog obiljeja,
dolo je do razluivanja lanstva. Krug se smanjivao na imune trgovce, ugledne javne slubenike: uitelje, lijenike, kancelare i potomke nezakonitih ogranaka vlasteoskih rodova, uz povremeno brojniji upis vlastele.122 Kao takva elitna udruga imunih
puana, bratovtina je zauzela posebno mjesto u povijesti Dubrovnika. Poutjeli listovi njezine matrikule, s upisanim imenima Dria, Naljekovia, Kotrulja, Sfondratija, Monaldija, Vodopija, Zuzoria, Pracata i drugih, svjedoe i danas o sjaju i ugledu
kojega je uivala kroz stoljea, sve do ukidanja 1806. godine.
MR II, 25; Liber Omnium Reformationum Civitatis Ragusii, ur. Aleksandar Solovjev, Zbornik za IJK III.
odeljenje, knjiga VI, Beograd: SKA, 1936, 57; JANEKOVI RMER, Okvir slobode, 63, 183-185.
119
MA, f. 71-72.
120
VGA, f. 370-371.
121
Usporedi: BLACK, Italian Confraternities, 43; Grga NOVAK, Povijest Splita, sv. III, Split: Splitski knjievni krug, 1978, 1326-1328; Maja NOVAK-SAMBRAILO, Plemii, graani i puani u Zadru (XV.-XVII.
st.) Radovi Instituta JAZU u Zadru 19 (1972), 180; RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 211.
122
MA, f. 26-39.
118
236
PRILOZI
PRILOG 1 Popis antuninskih rodova podrijetlom s Apeninskog poluotoka do konca 15. stoljea:123
Priblino vrijeme dolaska
Rod (mjesto podrijetlo)
Oko 1380. godine
Oko 1430. godine

Oko 1440. godine
Oko 1460. godine
Salimbene (Venecija)
Alberti, Alberto, Bono (Belluno)
Teodori, neko Gilla (Abruzzo)
Sfondrati (Cremona)
Brugnoli (Mantova)
Gabrieli (Prato)
Monaldi (Pesaro)
Giuliani (Faenza)
Battitore (Genova)
Oko 1490. godine
Vettori (Faenza)
Oko 1400. godine

Oko 1420. godine
123
Izraeno prema podacima VGA te zapisnicima dubrovakih vije.
237
Plebeian aristocrats: the social structure of the St.

Anthony Confraternity in the late medieval Dubrovnik
(Ragusa)
Zrinka Peorda Vardi
Opatika 10
10000 Zagreb
Republic of Croatia
In the late Middle Ages, the Ragusan confraternity of St. Anthony had the reputation
of the most distinguished and most prestigious confraternity in the city. From its beginnings in the mid-fourteenth century until the fall of the Dubrovnik Republic, the
St. Anthony confraternity occupied an important part of Ragusan history. Membership in the confraternity became synonymous with the emerging class of wealthy
citizenry, also known as cittadini. Using the preserved confraternity statute and the
matriculation book (Matricula), the author analyses the social structure of the confraternity, which also reflected the social structure of cittadini. As the research has
shown, the membership consisted of wealthy commoners (mostly merchants), foreigners in the service of the public administration (chancellors, notaries, physicians
and teachers) as well as nobles and their illegitimate offspring. Female membership
was limited to participation in the religious aspects of the confraternity life. By contrast, participation of wealthy commoners and nobles in the fraternity had a somewhat political aspect. Commoners were otherwise excluded from the active political life in the city, so the confraternity served as a kind of power replacement. The
author also addresses the issue of ennobling of the confraternity from the fifteenth
and sixteenth centuries onwards. The wealth and social prestige made the confraternity a closed, hereditary circle that formed the secondary elite of the Ragusan society.
Keywords: confraternity, Dubrovnik, Ragusa, Middle Ages, social structure, commoners, matriculation book
UDK 308 (497.5) 07/14

316.323.5 (497.5)
Struni rad
Primljeno: 28. oujka 2007.
Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija

znanja i povijest
Tomislav Popi
Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu
Sveuilini kampus Borongaj
Savudrijska BB
10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Autor u radu razmatra teorijski koncept i praktine primjene sociologije znanja u
istraivanjima srednjovjekovne povijesti. Prema tom sociolokom pristupu djelovanje i ponaanje lanova neke zajednice odreuje korpus drutvenoga znanja, a
na elu im se nalaze vladajue elite koje, ovisno o drutvenim okolnostima i svojim
realnim interesima, pokuavaju nametnuti vlastite projekcije svakodnevne stvarnosti. U skladu s tim, rad upozorava na razliite simbole moi i vlasti putem kojih
su drutvene elite uspijevale u nastojanjima da uvrste svoju vlast i autoritet u nekoj drutvenoj zajednici. Na taj nain nudi se drukiji metodoloki pristup prouavanju hrvatskoga srednjovjekovlja, nedovoljno zastupljen u naoj historiografskoj
produkciji, koji bi mogao poluiti odreene rezultate u istraivanjima odnosa vlasti
i moi, vladajuih struktura prema podreenima, kolektivnoga pamenja i sjeanja
te naina na koje elite pridonose njegovu formiranju i mijenjanju.
Kljune rijei: srednjovjekovna stvarnost, drutveno znanje, simboli moi, vlast, kolektivno pamenje
Uvod
Glavni cilj rada jest upozoriti na odreena bitna obiljeja koja su utjecala na oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti. U tom smislu, ve naslov rada trai odreeno
Zahvaljujem dr. sc. Mladenu Aniu na sugestijama prilikom pisanja ovoga rada.
240
T. Popi, Oblikovanje srednjovjekovne stvarnosti sociologija znanja i povijest
objanjenje. U njemu se implicira da se stvarnost oblikuje, tj. da se ona ne otkriva,

nego konstruira. Takvo shvaanje, naime, u potpunom je skladu sa stajalitem koje
se danas dri opeprihvaenom polazinom tokom u drutvenim istraivanjima:
drutva nisu nastala prirodnim putem, nego su konstruirana ljudskim interakcijama. Prema tome, i stvarnost koja ini svako drutvo takoer je konstruirana, tj. javlja se kao proizvod ljudskoga djelovanja u drutvu.
Temeljna pak prizma kroz koju se ta stvarnost oblikuje i koja usmjerava ponaanje i djelovanje lanova bilo kojega drutva jest znanje. Meutim, potrebno je odmah upozoriti na postojanje razliitih vrsta znanja. U ovom sluaju, termin znanje
ne oznaava usko specijalizirano znanje koje omoguuje djelovanje i komunikaciju
unutar odreenih znanstvenih disciplina i koje je karakteristino za uloge. U kontekstu ovoga rada podrazumijeva se znanje koje ljudi rabe u svakodnevnim drutvenim interakcijama, znanje koje se od najranijih dana stjee u procesu socijalizacije i toliko je usaeno u pojedinev mentalni sklop da ga se poinje uzimati zdravo
za gotovo. Drugim rijeima, govorimo o drutvenom znanju. Dakako, korpus znanja koji upravlja ivotom nekoga drutva ne mora biti, a najee i nije, istovjetan
korpusu znanja koje definira ponaanje i djelovanje lanova nekoga drugoga drutva, bila to drutva koja istovremeno ive na nekim podrujima, ili pak drutva kroz
povijest. Drutveno znanje je, dakle, glavni element kroz koji se oituje i doivljava
svakodnevna zbilja, kljuni mehanizam na temelju kojega lanovi drutva zdravorazumski prihvaaju pojedine institucije, uope ne dovodei u pitanje njihov legitimitet. S tim u vezi javlja se i problem aktera koji imaju vodei utjecaj na formiranje
i diseminaciju drutvenoga znanja.
Kako je ve reeno, ovaj e se rad pri ralambi problema fokusirati na otkrivanje
kategorija koje su uredile srednjovjekovni svijet. To znai da e se rasprava voditi u
smjeru rjeavanja pitanja o tome kako se konstruirala svakodnevna stvarnost srednjovjekovnoga svijeta i tko je u tim procesima igrao najvaniju ulogu. U tom smislu pokuat e se pokazati da su glavni akteri tih procesa, slino kao i danas, bile vladajue strukture, koje su na razne naine, stvarajui novo i prilagoujui postojee
drutveno znanje svojim realnim ciljevima, utjecale i na samu stvarnost.
Pitanje stvarnosti, njezina konstruiranja i doivljavanja, kako u dananjim tako i u
prolim drutvima, izazvali su zanimanje istraivaa veine drutvenih i humanistikih znanosti u svijetu. Pri razmatranju problema u ovom radu, rabit e se rezultati svjetske socioloke i povijesne znanosti, ali i nekoliko domaih primjera, koji ta
dostignua primjenjuju u istraivanjima hrvatske srednjovjekovne povijesti i time,
izmeu ostaloga, u suvremenu hrvatsku historiografiju unose daak osvjeenja.
Bura se tek oekuje, iako bi bilo nezahvalno ne spomenuti da je u posljednje vrijeme hrvatska povijesna znanost ipak napravila odreeni iskorak u smjeru iskoritavanja rezultata drutvenih i humanistikih znanosti u svijetu.
241
Znanost je tijekom itavoga 20. stoljea napredovala svjetlosnim koracima na svim

podrujima i u svim aspektima istraivanja, pa u tom pogledu ni drutvene i humanistike znanosti nisu iznimka. Tijekom vremena i ovisno o drutvenom kontekstu mijenjaju se pogledi na ulogu drutvenih i humanistikih znanosti u drutvu,
proiruju se teme i sazrijevaju metode istraivanja. Osim toga, u novim okolnostima drutvenoga i ekonomskoga razvoja proizvodi se sve vie znanstvenika i znanstvenih radova pa je pojava, protonost i zastarijevanje razliitih paradigmi sve vea
i sve bra. Jedan od vrlo vanih imbenika koji je omoguio takav razvoj drutvenih i humanistikih znanosti jest proces povezivanja i kreativnoga proimanja rezultata njihovih istraivanja, to je dovelo do prouavanja drutava s pogledom kroz
prizmu svih tih znanosti istodobno te time utemeljivanja nove znanstvene kvalitete.
U tom smislu nastala su brojna djela i studije koje povjesniarima nude mogunost
primjene odreenih teorijskih modela u istraivanjima prolih drutava.
Jedan od takvih teorijskih modela moe se pronai u sociologiji znanja i pojmu
drutvenoga konstruktivizma koji iz nje proizlazi, a koju su ezdesetih godina 20.
stoljea razvili i sustavno obradili sociolozi Peter L. Berger i Thomas Luckmann u
djelu Socijalna konstrukcija zbilje. Panja autora toga djela usmjerena je na otkrivanje postupaka prema kojima pojedinci i zajednice sudjeluju u stvaranju vlastite drutvene stvarnosti. Oni ukljuuju zapaanje naina na koji drutveni fenomeni
nastaju, kako postaju institucionalizirani i kako s vremenom prerastaju u dio zalihe
relevantnoga drutvenoga znanja. Prema Bergeru i Luckmannu ljudi u stalnim svakodnevnim interakcijama stvaraju i uvijek iznova interpretiraju svoj doivljajni svijet, a internalizacijom i objektivacijom kroz proces socijalizacije neprestano utvruju, proiruju i prilagouju svoje znanje o tom svijetu. Glavnu ulogu u tom procesu
igraju drutvene elite koje kreiraju novo znanje i institucije u skladu sa svojim interesima i potrebama, a samim time, naravno, utjeu i na konstruiranje stvarnosti. Prema tome, stvarnost se uvijek doivljava individualno, ali u glave pojedinaca
utuvljena je kao plod utjecaja vodeih drutvenih elita.
Suvremeni znanstveni diskurs o ureenju srednjovjekovnoga svijeta kree se upravo u smjeru prihvaanja teza da su se razne kategorije srednjovjekovne stvarnosti,
slino kao i kategorije dananje stvarnosti, oblikovale i mijenjale oko pojedinaca i
institucija koje su bile na vrhu drutvene piramide i koje su imale mo da nametnu
nove norme i pravila ponaanja. U srednjem vijeku to su bili s jedne strane Crkva, a
s druge strane svjetovna vlast utjelovljena u osobi vladara.
Na tragu takvih razmiljanja jest i Otto Gerhard Oexle u tekstu Perceiving Social Reality in the Early and High Middle Ages, koji je detaljno razradio Bergerove i Luckmannove postavke te ih primijenio u istraivanjima srednjovjekovne povijesti. Autor
polazi od organizacije drutvenoga poretka u srednjem vijeku i raspravlja o tome na
Pod pojmom paradigmi u ovom kontekstu misli se na definiciju Thomasa S. Kuhna, prema kojoj
su paradigme univerzalno prihvaena znanstvena dostignua koja nekoj zajednici znanstvenika neko
vrijeme pruaju modele problema i rjeenja. O tome vidi: T. S. KUHN, Struktura znanstvenih revolucija,
Zagreb, 2002., 10.

P. L. BERGER T. LUCKMANN, Socijalna konstrukcija zbilje: rasprava o sociologiji znanja, Zagreb, 1992.
242
koje je naine znanje utjecalo na kreiranje srednjovjekovne stvarnosti odnosno na

koje je naine ta stvarnost utjecala na samo znanje i njegovu objektivaciju u drutvu te kakav je njihov meusobni odnos. Tekst je oblikovan na primjeru dobro poznate podjele srednjovjekovnih drutava na tri reda: one koji mole (oratores), one
koji ratuju (bellatores) i one koji rade (laboratores). Autor uzima da je takva podjela odraz percepcije srednjovjekovnih struktura vlasti. Meutim, ini se da koncept
koji govori o takvoj drutvenoj podjeli nije nastao kao rezultat elje vladajuih elita
za poveanjem utjecaja i kontrole nad podanicima, nego kao rezultat njihovih nastojanja za odranjem postojeega stanja, koje je uredio bog, a koje je neprestano naruavano neprimjerenim ponaanjem lanova zajednice. To znai da je koncept o
podjeli srednjovjekovnih drutava na tri reda u osnovi konstrukt koji su razvile tadanje vladajue elite i koji nije predstavljao srednjovjekovnu stvarnost, ali je iz nje
proizlazio i inio je sliku arhetipskoga drutva kakvom su elite teile. Da je to zaista
tako, pokazuju nam brojni primjeri odstupanja od takvih shema, od kojih su najoitiji kriarski ratovi, u kojima s maem u ruci uvelike sudjeluju i pripadnici crkvenih institucija, zatim pojava i problem definiranja vitekih redova te postupno profiliranje graanstva i intelektualaca zbog velikih idejnih, drutvenih i gospodarskih
promjena tijekom 11. i 12. stoljea.
O odreenim vidovima stvarnosti te njihovoj percepciji i interpretaciji u srednjem
vijeku govori i Harald Kleinschmidt u knjizi Understanding the Middle Ages: The
Transformation of Ideas and Attitudes in the Medieval World. Za razliku od Oexlea,
koji govori o konkretnoj drutvenoj organizaciji, Kleinschmidt prikazuje neke druge kategorije koje su tkale svakodnevnu stvarnost srednjovjekovnih ljudi: iskustvo
vremena, percepcija prostora, govor tijela, odnosi meu spolovima te postojanje razliitih drutvenih skupina isprepletenih njihovim djelatnostima. I ovdje se na nizu
primjera potvruje tvrdnja da se drutvena stvarnost i njezina percepcija nisu nuno poklapale. U srednjem vijeku, slino kao i danas, ove kategorije stvarnosti razliito se shvaaju i doivljavaju ovisno o sredini i drutvenim kontekstima unutar kojih funkcioniraju kao relevantno i objektivirano drutveno znanje. Tako se iskustvo
vremena seljaka i trgovca razvijenoga srednjega vijeka uvelike razlikuje. Seljak poima vrijeme u skladu s ritmovima prirode, prilagoujui tomu svoje poslove, trgovac vrijeme vidi kao novac i u tom se smislu u njegovoj glavi razvija potreba za preciznim mjerenjem vremena. Slino je i s drugim kategorijama. Kmet koji uiva svoj
posjed razliito e doivjeti prostor od hodoasnika na putu za Svetu Zemlju, odnos
O. G. OEXLE, Perceiving Social Reality in the Early and High Middle Ages: A Contribution to a
History of Social Knowledge, u: B. JUSSEN (ur.), Ordering Medieval Society: Perspectives on Intellectual and
Practical Modes of Shaping Social Relations, Philadelphia, 2001., 92.-143.

H. KLEINSCHMIDT, Understanding the Middle Ages: The Transformation of Ideas and Attitudes in the Medieval World, New York 2000.

Zanimljivo je pritom primijetiti kako Kleinschmidt svako odstupanje od zamiljene idealne stvarnosti te u skladu s tim svaki pokuaj vraanja u jedan ukalupljeni sustav uvijek pripisuje Crkvi. Crkva
je ta koja se protivi iskoritavanju vremena kao mehanizma za stjecanje novca, Crkva je ta koja kroz
razliite mehanizme djelovanja utjee na stavove o poloaju i ulozi ena u drutvu te na shvaanja o
odnosima izmeu spolova, Crkva je ta koja pokuava utjecati na stvaranje slike i percepcije ljudskoga
tijela.
243
mukarca prema eni nee biti isti u 9. i u 14. stoljeu, a razliite percepcije ljudskoga tijela odredit e i promjene u ponaanju koje upravlja ljudskim postupcima prema drugim lanovima zajednice.
Iz dosadanjega slijeda rasprave vidimo da, govorei o drutvenoj stvarnosti kao
konstruktu, jednim dijelom govorimo i o suptilnim mehanizmima nametanja neije volje ponaanju drugih radi jaanja drutvene moi i vlasti. To za sobom povlai
jo nekoliko pitanja koja trae odgovor. Ako nas dosadanje razmiljanje vodi prema
zakljuku da na drutvenu stvarnost odluujue pokuavaju utjecati vladajue elite,
na povrinu izranja problem autoriteta i njegova prihvaanja u svakodnevnom ivotu srednjovjekovnih ljudi. Jer, iako su srednjovjekovni vladari neogranieni gospodari, oni ipak nisu smatrani nametnutim autoritetima, pa se s tim u vezi postavlja pitanje na koji nain su srednjovjekovne vladajue strukture uspjele postii visok
stupanj tolerancije drutva spram njihove vlasti koja se pojavljivala u obliku izdavanja zapovijedi i obveze poslunosti. Govorei sa stajalita suvremenoga istraivaa lako je zakljuiti da je teko mijenjati jednom ukalupljene sustave i mentalitet ljudi koji ne poznaju drukiju sliku svijeta od one koja im se u danom trenutku plasira
kao jedina ispravna. Meutim, oito su morali postojati neki mehanizmi kroz koje
su srednjovjekovne vladajue institucije diseminacijom novoga drutvenoga znanja
uspijevale u svojim nastojanjima da nametnu nove oblike stvarnosti, da se uvrste
na vlasti i prikau je kao gotovo prirodno stanje stvari. Te mehanizme moemo pratiti na nekoliko vrlo sugestivnih primjera.
Jedan primjer moemo pronai u dogaanjima koja obrauje Mladen Ani u lanku Od vladarske curtis do gradskoga kotara: Bijai i crkva sv. Marte od poetka 9.
do poetka 13. stoljea. Zbog dramatinih zbivanja i konsolidacije prilika poetkom 9. stoljea, na podruju nekadanje rimske provincije Dalmacije pojavio se problem uvrenja autoriteta novih franakih gospodara. U tom smislu franaka vlast
okrenula se ve iskuanom receptu: izmeu franakoga vladara i upravitelj novih
podruja komendacijom se uspostavljaju odnosi vjernosti koji vladaru jame poslunost novih podanika. S druge strane, izravni nadzor i vlast nad novosteenim
podrujima u ime vladara obavlja upravitelj toga podruja, u naem sluaju hrvatski knez. I jednom i drugom u interesu je uspostavljanje to snanije centralizirane
vlasti pa se u tom smjeru kreu i njihove akcije.
Temeljem franakih shvaanja uspostavlja se teritorijalna organizacija vlasti u obliku upanija i vladarskih posjeda koja omoguava bolji i vri nadzor nad podanicima. Istovremeno, uvozi se jo jedna franaka institucija kao najprikladniji faktor
ujedinjenja razliitih i disperzivnih elemenata u poganskim drutvima kranstvo.
To za sobom povlai potrebu obnove poruenih i izgradnje novih crkava, koje postaju sredita obavljanja kranskoga ritusa, ali i sredita koja lokalni vlastodrci koriste u reprezentaciji novoga drutvenoga poretka i svoje vlasti. U tom smislu, crkve, unutar njih zapadno proelje (westwerk), te brojni natpisi njihovih naruitelja
na njima predstavljaju simbole kojima se drutvene elite slue u velianju novoga
M. ANI, Od vladarske curtis do gradskoga kotara: Bijai i crkva sv. Marte od poetka 9. do poetka
13. stoljea, Starohrvatska prosvjeta, 26. (1999.), 189.-236.
244
drutvenoga poretka i kao stalnim podsjetnikom svojim podanicima o tome tko je

nositelj vlasti i tko je odgovoran za boljitak svijeta u kojem ive. Dakle, putem uvoza novih shvaanja o vlasti kao teritorijalnoj vlasti, putem uvoenja kranstva koje
igra kljunu ulogu u promicanju vlasti kao boje vlasti, ali i u stvaranju jedinstvene
ideologije ranosrednjovjevnih Hrvata, te putem brojnih simbolikih reprezentacija
novoga drutvenoga poretka u nastajanju oblikuje se, Bergerovim i Luckmannovim
rjenikom, novi simboliki univerzum hrvatskoga drutva 9. stoljea. Uinkovitost
toga procesa dodatno pospjeuje zamjena starih rituala, mitova i ceremonija novima, kao kljunih faktora svih simbolikih reprezentacija, koji omoguuju to bre i
bezbolnije stvaranje novih kolektivnih pamenja i sjeanja te, u skladu s tim, oznaavaju konstitutivni in novoga poretka.
Potvrda vanosti uloge rituala i ceremonija u legitimaciji drutvene hijerarhije i vlasti moe se vidjeti i na primjeru knjige Zdenke Janekovi Rmer, Okvir slobode: dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma. Da bi uspjela sauvati poredak temeljen na drutvenoj podjeli, politikom monopolu i postojeoj raspodjeli
moi, dubrovaka vlastela isprepletanjem legendi i izmiljenih pria sa stvarnim povijesnim dogaajima artikulira mitske slike o prolosti grada i vlastele ukorijenjene u antikoj tradiciji i time stvara vlastitu viziju prolosti koja ukljuuje i projekciju budunosti. Tako stvorena ideologija vremenom postaje zalihom drutvenoga
znanja kroz institucije i poruke koje vlastela alje puku u obliku brojnih politikih
rituala i ceremonija utkanih u svakodnevni ivot grada. U tom smislu bilo je iznimno vano stvoriti dobru poveznicu izmeu elite i puka pa rituali i ceremonije poput blagdanskih sveanosti, procesija, proslava, javnih spektakl i protokola, proslave pobjeda i zavretka epidemija, imaju upravo zadau stvoriti osjeaj drutvenoga
jedinstva i odanosti zajednici.
Jo jedan slian primjer nalazi se i u lanku Mladena Ania, Image of Royal Authority in the Work of Thomas Archdeacon.10 Na temelju nekoliko dogaaja koje u svom
djelu opisuje splitski arhiakon Toma, autor ralanjuje sliku kraljevske vlasti u oima Tome i njegovih suvremenika. Naime, govorei o sukobu izmeu ugarsko-hrvatskoga kralja Emerika i njegova brata, hercega Andrije, Toma konstatira da je u jednom trenutku kralj uao nenaoruan meu pobunjenike i viknuo da eli vidjeti tko
se usudi proliti kraljevsku krv. U tom trenutku svi su pobunjenici ustuknuli i predali
se. Iako Tomino vienje dogaaja nema stvarno uporite u suvremenim dokumentima, ono izvrsno ocrtava kakvu su predodbu o instituciji kralja imali njegovi suvremenici i on sam. U tom kontekstu, Toma je upotrijebio sliku koja je u to vrijeme
predstavljala korpus drutvenoga znanja o instituciji vladara, a ta je da se kraljevska
krv ne prolijeva. Takav stav srednjovjekovnih ljudi oituje se u brojnm tekstovima
O vanosti kolektivnoga pamenja i sjeanja, njihovoj drutvenoj uvjetovanosti i formiranju kroz ceremonijalne predstave i tjelesna ponaanja vidi: P. CONNERTON, Kako se drutva sjeaju, Zagreb, 2004.

Z. JANEKOVI RMER, Okvir slobode: dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb
Dubrovnik, 1999.
10
M. ANI, Image of Royal Authority in the Work of Thomas Archdeacon, Povijesni prilozi, 22.
(2002.), 29.-40.
245
koji su nastajali tijekom itavoga srednjega vijeka, ali i u ceremonijalnim priredbama, koje su imale vrlo vanu drutvenu ulogu vizualizirajui i potvrujui idealnu
sliku stvarnosti kroz uporabu raznih simbola. U nastojanjima da prikau svoju vlast
kao Dei gratia, srednjovjekovni vladari simboliki su je potvrivali inom krunidbe
i biskupskoga pomazanja, a kroz brojne rituale moi, kao to su trijumfalne i vjerske
ceremonije, kraljevski pogrebi i vjenanja te ceremonija ulaska u grad s vladarskim
insignijama (kruna, ezlo, plat), odailjali su poruku o drutvenoj hijerarhiji i vanosti prihvaanja svoga mjesta u njoj.11
Da su vladajue strukture kroz povijest zaista pokuavale konstruirati stvarnost koja
bi bila u skladu s njihovim potrebama i koja bi omoguavala ostvarenje njihovih ciljeva, koristei se pritom svim dostupnim sredstvima, pokazuje nam i rad Bernda
Schneidmllera Constructing the Past by Means of the Present.12 Na primjerima nekoliko razliitih vladarskih instancija pokazuje se kako vladajue strukture, stvaranjem povijesti vlastitih obitelji i dinastija, koje e ponuditi kao istinu o sebi, te odranjem povijesne svijesti u razliitim drutvenim skupinama, nastoje legitimirati
svoja vladarska prava i postojei drutveni poredak kao jedini koji je u stanju voditi drutvo prema bojoj zamisli. S tim ciljem nastaju razni mitovi o boanskom podrijetlu kraljevske vlasti te brojna genealoka stabla koja su svoje korijene nalazila
u antikoj tradiciji.
Misao o vanoj ulozi srednjovjekovne historiografije u tadanjem politikom ivotu
slijedi i rad Gabrielle M. Spiegel, Political Utility in Medieval Historiography: A Sketch.13 U teoriji, srednjovjekovna vlast potjecala je od boje volje i teila je izvrenju
boanskoga nauma. Takva dimenzija srednjovjekovne politike vlasti i moi bila je
sumirana u poznatom izrazu rex Dei gratia, a potvrivala se, kako je ve naglaeno,
biskupskim pomazanjem i posveenjem osobe vladara. Budui da je ve ta injenica bila dovoljna da osigura politiki autoritet i legitimitet srednjovjekovnim vladarima, velika vanost srednjovjekovne historiografske produkcije leala je u potrebi
da se u njima pronau sredstva putem kojih bi se objasnila i legitimirala suvremena
odstupanja od obiaja i tradicije. Drugim rijeima, znanje koje se plasiralo u drutveno tkivo kroz primjere u raznim povijestima vladarskih obitelji i dinastija stvaralo je viziju prolosti koja je bila u stanju manipulirati podanicima radi osiguranja
legitimiteta odreenih postupaka u sadanjosti. Ili prema rijeima Gabrielle M. Spiegel, interpretacija prolosti u tom kontekstu postajala je proroanstvo koje se ispunjavalo u sadanjosti.14
O ritualima moi, njihovu znaenju i uporabi u oblikovanju i odranju svijesti o nepovredivosti
institucije kralja u srednjovjekovlju, detaljnije vidi: S. BERTELLI, The Kings Body: Sacred Rituals of Power
in Medieval and Early Modern Europe, University Park, 2001.
12
B. SCHNEIDMLLER, Constructing the Past by Means of the Present: Historiographical Foundations of Medieval Institutions, Dynasties, Peoples and Communities, u: G. ALTHOFF (ur.), Medieval
Concepts of the Past: Ritual, Memory, Historiography, Cambridge, 2003., 167.-192.
13
G. M. Spiegel, Political Utility in Medieval Historiography: A Sketch, u: ISTA, The Past as Text: The
Theory and Practise of Medieval Historiography, Baltimore London, 1997., 83.-98.
14
Ista, 92.
11
246
Kroz srednjovjekovnu historiografiju i razne druge simbolike reprezentacije stvaraju se, dakle, slike o kontinuitetu vladanja i neprekinutom ugledu i vanosti pojedinih vladarskih obitelji, ali i argumenti u eventualnim neprijateljskim presizanjima na njihova prava. Meutim, ak i u situacijama u kojima bi mogui pretendenti
na prijestolje uspjeli svrgnuti dotadanjega vladara, nikad se u pitanje nije dovodio
institucionalni poredak s kraljem na vrhu, nego se samo mijenjala osoba koja ga je
predstavljala. U takvom razvoju dogaaja novi predstavnici vlasti uvijek su se pokuavali prikazati kao nastavljai prethodnih vladara, a ne kao uzurpatori, uspostavljajui inom zamjene red koji je dotada bio naruen. Ovakva slika kraljevske vlasti odrat e se kroz itavo razdoblje srednjega vijeka i ranomodernoga doba, sve do
Francuske revolucije. Tek suenje i smaknue kralja Luja XVI., u osnovi takoer ceremonijalna predstava, oznait e konaan kraj vladajuega naela prema kojem je
kraljevstvo predstavljalo jedini zamislivi politiki sustav.
Osim tih mehanizama, kroz lanak Mladena Ania, Vrijeme i okolnosti postanka
Novigradskog zbornika, moemo pratiti i proces legalnoga potvrivanja korpusa drutvenoga znanja.15 Na primjeru kodifikacije obiajnoga prava Novigradskoga kotara, koje predstavlja okvir za praktino ljudsko ponaanje i djelovanje, moemo pratiti kako su lokalne drutvene elite toga ruralnoga podruja nastojale snimiti
stoljeima zacrtanu projekciju stvarnosti, pokuavajui time zadrati svoj drutveni status u novim politikim i upravnim okolnostima mletakoga zaposjedanja Dalmacije. To praktino znai da tekst ovoga obiajnoga prava ne ocrtava drutvenu
stvarnost, nego mentalni sklop drutvene elite novigradskoga mikrokozmosa. Meutim, budui da taj sklop proizlazi iz stvarnosti poetka 15. stoljea i predstavlja
sliku drutva kakvom su lokalne elite teile, on nam pomae i u rekonstrukciji same
stvarnosti.
Na kraju, spomenimo i injenicu da su usprkos visokom stupnju uspjenosti u nametanju srednjovjekovne stvarnosti kroz rituale i ceremonije, ipak postojale situacije u kojima to nije bilo dovoljno. U takvim prilikama upotreba sile bila je jedini
djelotvoran nain koji je vladajuim strukturama omoguavao ponovno uspostavljanje legitimiteta vlasti. Meutim, ne ulazei dublje u to pitanje, dovoljno je ovom
prigodom rei da je esto i sama manifestacija sile, u emu se takoer ogledaju elementi ceremonije i spektakla, bila dovoljna da nezadovoljnike vrati u okvire ukalupljenih sustava.
Ovaj rad razmatra kategorije koje su ureivale srednjovjekovni svijet, pokuavajui pritom koristiti postignua suvremene socioloke i povijesne znanosti. Rezultati
koje u tom smislu nudi sociologija znanja, kao i njezine teorijske i praktine primjene, pokazali su se iznimno poticajnima u povijesnim istraivanjima srednjovjekovlja. Pritom se prvenstveno misli na shvaanja prema kojima se drutveni fenomeni
M. ANI, Vrijeme i okolnosti postanka Novigradskog zbornika, Povijesni prilozi, 25. (2003.), 133.161.
15
247
konstruiraju ljudskim djelovanjem kroz reverzibilni proces internalizacije i objektivacije, proizvodei na taj nain drutvenu stvarnost.
Promatranje drutvenih pojava kroz prizmu tih postavki nudi povjesniaru mogunost sagledavanja odreenih povijesnih problema iz potpuno novoga kuta, unosei
pritom novo svjetlo u dosadanje spoznaje. Osim toga, primjena tih shvaanja uvelike nam pomae da shvatimo kako drutva nisu statina, nego se neprestano razvijaju stvaranjem, mijenjanjem i prilagodbom korpusa drutvenoga znanja. To znai
da je prilikom istraivanja suvremenih ili prolih drutava uvijek potrebno uzeti u
obzir dimenziju vremena i prostora, dinamiku drutvenoga gibanja i promjene koje
ona donosi.
Nadalje, ovaj pristup povijesnim istraivanjima pokazao se iznimno plodnim pri
razmatranju pitanja vlasti, moi i autoritet koji iz njih proizlaze. Naime, na drutveno znanje i stvarnost gotovo uvijek odluujue utjeu drutvene elite elei da
ih prispodobe svojim realnim ciljevima, interesima i potrebama. Takva nastojanja u
srednjovjekovno su doba bila jo izraenija nego danas jer su ljudi raspolagali drukijim korpusom drutvenoga znanja i nisu poznavali drukiju sliku svijeta od one
koja im se plasirala kao svakodnevna zbilja. Jer, da bi uope spoznali mogunost
ivota u nekom drukije organiziranom svijetu, morali su raspolagati drutvenim
znanjem i iskustvom koje bi im to i omoguilo.
Srednjovjekovne vladajue strukture - kralj na samom vrhu drutvene piramide i
njegovi najblii suradnici, ili lokalni monici, gradske vlasti, posjednici i bogati seljaci ili pak crkvene institucije - uvijek su teile odranju svoje vlasti. U tu svrhu rabili su niz drutvenih mehanizama, razvijajui strategije njihove upotrebe, to im je
u konanici omoguavalo prodiranje u dubinu drutva i diseminaciju njihovih vlastitih zamisli o ureenju svijeta. Neki od tih mehanizama, koji su kroz brojne i raznovrsne simbolike reprezentacije u vidu rituala, ceremonija i spektakla bili iznimno uspjeni u oblikovanju drutvene stvarnosti srednjovjekovnih ljudi, prikazani
su i u ovom radu. Sakralizacija institucije vladara, in krunidbe i biskupskoga pomazanja, ceremonija ulaska kralja u grad, vjerske ceremonije, vjenanja i pogrebi
raznih monika, pisanje povijesti vladarskih kua i obiteljskih rodoslovlja, kodifikacija obiajnoga prava, obiteljski grbovi, zastave i peati, novi modusi odijevanja i
tjelesnih ponaanja sve su to javni, vidljivi i svima dostupni simboli koji drutvenim elitama omoguuju legitimaciju institucionalnoga poretka i njihovoga statusa
u drutvu. Dakle, u srednjem vijeku su, slino kao i danas, ti simboli za svoj glavni cilj imali svakodnevno i uvijek iznova podsjeati podanike na to gdje je njihovo
mjesto u drutvu, tko ima vlast, tko upravlja njihovim ivotima te da je upravo ta
vlast ona koja e konano dovesti svijet u red i voditi ga prema bojoj zamisli vjenom spasenju.
248
Shaping the medieval reality: sociology of knowledge

and history
Tomislav Popi
Studia Croatica of the University of Zagreb
University campus Borongaj
Savudrijska BB
10000 Zagreb
Republic of Croatia
This paper discusses the theoretical concept and practical applications of sociology
of knowledge in the study of medieval history. Sociology of knowledge views the actions and behaviours of the members of a community as determined by the body of
social knowledge fostered by the ruling elites. These elites try to impose their own
notions of the everyday reality, and their attempts in turn depend on their interests
and on the social circumstances. Consequently, as this essay suggests, we must take
into account the diverse symbols of power and government that these elites successfully employ in securing their authority and reign within a social community.
Sociology of knowledge, thus, offers a novel approach to the study of Croatian Middle Ages, hitherto little utilized by Croatian historians. This approach may prove
useful in the study of relationships between ruling structures and their subjects, collective memory and remembrance, as well as the ways in which these are informed
by the elites.
Keywords: medieval reality, social knowledge, symbols of power, government, collective memory
UDK 94 (497 Vlasi)

Primljeno: 30. kolovoza 2007.
Vlasi, polinomian narod

Zef Mirdita
Opatika 10
10000 Zagreb
Republika Hrvatska
U ovom radu autor nastavlja svoje istraivanje o problemu Vlaha od njihove povijesne pojave do kraja XX. stoljea. Na osnovi analize relevantne literature i izvora autor raspravlja o imenu Arumun, odnosno Vlah, o problemu njihove etnogeneze, njihovu udijelu u povijesti Bizanta, Osmanskoga Carstva, balkanskih naroda,
o borbi Vlaha za nacionalno osvjeenje i politiko-kulturno i duhovno osloboenje. Iako su postali paradigma balkanskih naroda, ipak, bilo je, takorei, nemogue ouvanje vlakog etnikog identiteta u dijaspori, ne samo na Balkanu, nego i diljem Europe.
Kljune rijei: Armn, Vlasi, Volcae, Walch, Welsch, latinitet, romanitet, Balkan, kranstvo, arijanstvo, semiarijanstvo, pravoslavlje, bogumili, islam, dijaspora.
Uvod
Prema Gustavu Weigandu postoji zajedniki naziv za sva vlaka plemena, a to je:
Ar mni, Ar mni. Meutim, Vlasi se nazivaju i karakteristinim lokalnim ime WEIGAND, Gustav, Die Aromunen. Ethnographisch-philologisch historische Untersuchungen ber das Volk
der sogenanten Makedo-Romanen oder Zinzaren. Erster Band. Leipzig, 1895.: I.; ARVINTE, Vasile, Le roumain.
Geschichte der Reflexion ber die romanischen Sprachen Histoire de la rflexion sur les langues
romanes. Dsignations des langues de la Romania du Sud-Est Bezeichnungen fr die Sprachen der
Sdostromania, u: Romanische Sprachgeschichte Histoire linguistique de la Romania. Ein internationales Handbuch zur Geschichte der romanischen Sprachen Manuel international dhistoire linguistique de la Romania. Herausgegeben von /Edit par Gerhard Ernst, Martin Dietrich Glessgen,
Christian Schmidt, Wolfgang Schweickard, 1. Teilband/ Tome 1. Walter de Gruyter, Berlin, New York,
2003., 156., 159. (Dalje: RSG, I/2003.)
250
Z. Mirdita, Vlasi, polinomian narod
nima, kao to su Kar ag uni prema crnoj kabanici i Fr iro prema lokalitetu Frashr (Frar) u Albaniji.
Arumuni iz Aspropotamije ako rabe rije amu sad mjesto grkoga tora sad, zovu
se Arumeni neovisno je li rije o Karagunima ili Friroima. Njih Grci nazivaju takoer i nadimkom Brudzo-vlak. Arumuni Karaguni nazivaju Karagunima Grke sjeverne Tesalije, stanovnike Mavrovunija i one koji ive na ravnicama Kardhitse, a koji
su nekada bili jako izmijeani s Arumunima. U Akarnaniji, pak, Grci nazivaju Karagunides one Arumune koji ive u Manjani, a koji su srodniji Friroima nego li Karagunima.
Meutim, ako polazimo od podataka raznih putopisaca, konkretno od F. C. H. L.
Pouquevillea, W. M. Leaka, A. J. B. Wace, M. A. and M. S. Thompson, M. A., i drugih koji su se, putujui kroz vlaka podruja, upoznali ne samo s njihovim ivotom,
socijalnim strukturama, nainom privreivanja, duhovnom i materijalnom kulturom, nego i s injenicom da se Vlasi, odnosno Arumuni sastoje od razliitih plemena, koja se meusobno razlikuju ne samo po karakteru nego i po mentalitetu, ne treba nas iznenaditi njihova polinominost.
S druge, pak, strane u ranom srednjem vijeku, pa i kasnije, kada se Vlasi pojavljuju
na ovim podrujima, ali ne samo oni, etniki gledano, Balkanski je poluotok u stalnom komeanju, previranju i preobrazbi. Stoga je teko govoriti o nekoj etnikoj slici tijekom toga razdoblja koje je jo uvijek tamno, i to ne samo zbog nedostatka dokumenata, nego i zato to su oni koje posjedujemo, to se navedenog problema tie,
ne samo nesigurni, nego i sadre neobjanjive etnike nazive s dananjih stajalita
znanstvene etnologije.
Nadalje, poznata je injenica da se s renesansom u objanjenju etnike slike i etimologije imena naroda poelo polaziti od postojee etnike stvarnosti, pa i onda kada
su se pri tome rabila fantastina objanjenja.
U Akarnaniji nalazimo naziv Pistiki, a koji se odnosi na mali broj Arumuna Etolije
i Akarnanije, ije je stanovnitvo u srednjem vijeku sainjavalo Malu Vlahiju. Isto je
ime posvjedoeno i u Maloj Aziji, gdje su njegovi nosioci potpuno grecizirani, kao
to je sluaj s Arumunima u Beotiji koji se zovu Bomi.
U Grkoj, konkretno u Atici i Beotiji, pod imenom Vlah, bez obzira na to da li se
radi o Albancima ili pak o Arumunima, podrazumijevaju se seljaci. Za obje zajednice moe se upotrijebiti naziv Vlachipimenes. Taj je naziv novijeg datuma, stvoren
ARVINTE, Vasile, RSG, I/2003., 160. Postoji miljenje da bi to ime dolo od imena mjesta Farsale, gdje
je Pompej doivio poraz, i gdje je bilo Vlaha. Ta je konstatacija ipak nevjerojatna. Nema dvojbe da to
ime dolazi od imena lokaliteta Frashr (Frar) u Albaniji. (v. WINNIFRITH, T. J., Scattered Eagles. Balkan
Fragments. Duckworth, London, 1995., 30.; ARVINTE, Vasil, RSG, I/2003., 160.)

POUQUEVILLE, F. C. H. L., Voyage de la Grce. Vol. 2, Paris, 1826., 333. 397.

LEAKE, William M., Travels in northern Greece I., London, 1835., 274. 311.

WACE, A. J. B., M. A. and THOMPSON, M. S., M. A., The Nomads of the Balkans. An Account of Life and Customs among the Vlachs of Northern Pindus, London: Methuen & CO LTD New York: Biblo & Tanen,1972.
(reprint).; WINNIFRITH, T. J., The Vlachs. The History of a Balkan People Duckworth, London, 1987 .
251
od obrazovanih ljudi, a odnosio se iskljuivo na Arumune. Kao podrugljivi nadimak

upotrebljava se i pojam Kutsovlasi (Kuco-Vlasi) Hromi Vlasi.
Postoji takoer i ime Tipani, a odnosi se na one Arumune, ije ene nose veliku maramu na ramenima, to je karakteristino osobito za ene Manjana i Friroa. Taj se
isti lokalni izraz odnosi na sjeverne krajeve. Meutim, ipak, ne postoji vlako pleme koje nosi ime Tipani.
Friroe Grci nazivaju i Arvanitvlachi. Tako ih nazivaju jer su podrijetlom iz Albanije i govore albanski jezik. Nazivaju ih takoer i Dot, jer esto upotrebljavaju rjeicu dot sa znaenjem nita, a za istu rije Karaguni imaju hi nita ili pak dip nita. Obje ove rjeice postoje s istim znaenjem i u albanskom jeziku.
Friroe u junom Epiru nazivaju i Kambisi, jer zimuju zapadno od Arte u Kamposima (Kambosima).
Vlahe stoare iz Tesalije, koji plemenski pripadaju Friroima, naziva se Katauni
(Katuni) i Boji, a one koji su preli na poljoprivredu zovu Motseni. To ime podsjea na ime jednog vlakog plemena u Transilvaniji, to jasno dokazuje njihovo juno
podrijetlo. Friroima pripadaju i Gura i Tuli, odnosno Suli, u junoj Albaniji.
Pod imenom Kopatar (Kuptr) podrazumijevaju se oni Arumuni koji su zadrali nonju, obiaje i zakone, ali umjesto vlaki odnosno arumunski govore grki. Iako
su ovi bez sumnje vlakoga podrijetla, ostali Arumuni mrze ih zato to su zaboravili vlaki odnosno arumunski jezik.
Cincari je, pak, nadjevak, dan od Srba. Odnosi se na Arumune, ali i na Slavene koji
su se zajedno s njima iselili iz Makedonije na podruje na kojem ive Srbi. Ime su
dobili po tome to ti doseljeni Arumuni za pet umjesto in, to je karakteristino
za dakorumunski, izgovaraju cinc. Takav naziv za Arumune karakteristian je samo
za Srbe koji su imali tijesne odnose s Dakorumunima koji ive sjeveroistono od
njih. Ime Cincar poznato je u Maarskoj i u Rumunjskoj, ali vrlo je malo prisutno na
jugu. Samo se u Epiru moe tu i tamo uti, i to samo u pejorativnom smislu.
Antonio Baldacci dri da je naziv Kucovlasi (Cuzzovlahi) nastao jo u vrijeme osmanskih osvajanja.
Naime, nazivajui ih kucovlasima ili Mali Vlasi, Turci su htjeli praviti razliku izmeu njih i Velikih
Vlaha, odnosno Rumunije u pravom smislu rijei. (BALDACCI, Antonio, Studi speciali Albanesi. Vol. I.
Serie storico-politica. Anonima Romana Editoriale. Roma, 1932., 36., bilj. 3.).

WEIGAND, Gustav, Die Aromunen. Ethnographisch-philologisch-historische Untersuchungen ber das Volk der
sogenanten Makedo Romanewn oder Zinzaren. Zweiter Band. Leipzig, 1894., 346.

Pleme Boja postoji i na Kosovu, konkretno u okolini Kline. Iako se oni deklariraju kao Albanci, neki
dre da su to islamizirani Crnogorci od plemena Bojovia.

WEIGAND, G., op. cit., 1895., 273. 277. Neki od Arumuna smatraju da su Sarakaani (Karakaani)
stoari nomadi koji govore grki i ive u Tesaliji i Makedoniji, a zbog odjee, koja je slina onoj koju
nose Friroi, smatraju se da su arumunskoga podrijetla. Meutim, G. Weigand, na osnovi naina
ivota i izgleda lica, zakljuuje da bi oni bili pravi Grci. Istina i oni, kao i Arumuni, imaju Tselingas
(elinika). Uostalom oni ne sklapaju brakove s Arumunima. Dapae oni su u neprijateljskim odnosima
s Arumunima, osobito s Albancima, za razliku od Arumuna koji su u vrlo dobrim odnosima s Albancima. (WEIGAND, G., op. cit., 1895., 277.)
252
Osim navedenih lokalnih imena ima i drugih, kao to su Karagulis straa, a to je

onaj koji tu dunost obavlja danju i nou nad svojim stadima. I u Makedoniji sami
se pastiri nazivaju Colbans, zapravo turski obanin pastir.10
U Albaniji takoer postoji nekoliko imena za Arumune. To su: Epirai za Arumune iz Epira; zatim Gogolar za Vlahe iz Prizrena i Debra u Makedoniji; Grmusteni su
Arumuni s planina Gramos; Karaguni esto se koristi za utvrivanje razlike izmeu
njih i Friroa, meutim to ime nose i oni Arumuni koji govore albanski; Moscopoleni ili Voskopojari su Arumuni iz Moskopolja odnosno Voskopoje i njegove okolice;
Myzeqar (Mizeari) su Vlasi koji ive na podruju Mizeeje u Albaniji.11 I na kraju, zovu se i Rmeri, to je albansko ime za Arumune, a dolazi od latinskoga Romani.
Giuseppe Valentini12 kae da Albanci Arumune esto zovu i oban, pastir, a moda i karavanije.13 U Albanaca za Vlahe postoji i pejorativni naziv Llaciface, kao to
je za Srbe Cincari.
U Bosni i Dalmaciji V l a s i m a 14 se zove pravoslavno stanovnitvo, a u Istri nalazimo takozvane Istrorumune koji se zovu i T i r i b i r i (iribiri), a njihov se jezik
zove tiribirski (iribirski) ili vlaki.15
Cincare,16 odnosno, kako oni sami sebe nazivaju Arumune, Srbi, Bugari i Makedonci
jo nazivaju Crnovunci,17Karakaani18, odnosno Karavlasi, Karagunid, odnosno KaPOUQUEVILLE, F. C. H. L., u: STAHL, Paul Henri, Ethnologie de lEurope du Sud-est. Une anthologie.
Paris, 1974., 54.
11
PEYFUSS, M. D., Die aromunische Frage. Ihre Entwicklung von Ursprung bis zum Frieden von Bukarest (1913)
und die Haltung sterreich Ungarns. Bhlau Wien Kln - Graz, 1974., 12., bilj. 12.
12
VALENTINI, Giuseppe, Elemento Vlach nella zona scutarina nel sec. XV., u: Sdosteuropa unter Halbmond. Untersuchungen ber Geschichte und Kultur der sdosteuropischen Vlker whrend der Trkenzeit. Beitrge zur Kenntnis Sdosteuropas und des nahen Orients begrndet von Rudolf Trofenik.
XVI. Band. Mnchen, 1975., 269.274.
13
Idem, 1975., 270.
14
Prema G. Weigandu na podruju Lapsita, juno od Kastorije u Makedoniji, ive Pomaci, koji su,
iako su prihvatili islam, zadrali svoj materinjski grki jezik. Njih nazivaju podrugljivim imenom Valachadhes, odnosno Valachades, to nema nikakve veze sa imenom Walachi, odnosno Vlasi. Zapravo, taj
podrugljiv naziv nose stoga to, osim pozdravnog izraza na turskom jeziku Ewalach, zbogom, druge
turske rijei i ne znaju. Istina postoje i vlaki Pomaci, ali samo u naselju Nnte na podruju Vlahomeglena, sjeveroistono od Vodena. (WEIGAND, G., op. cit. 1895., 128.; Idem, Ethnographie von Makedonien
Geschichtlich nationaler, sprachlich- statistischer Teil. Leipzig, 1924. (reprint: Sofia, 1981.), 85.)
15
WEIGAND, G., op. cit., 1895. pag. 273.; KOVAEC, August, Istroromna, u: Tratat de dialectologie
romnesc, Craiova, 1984., 553.
16
POPOVI, D. J., O Cincarima. Prilozi pitanja postanka naeg graanskog drutva. Drugo izdanje. Beograd,
1937.
17
NOVAKOVI, Stojan, Selo, Beograd ,1965., 33. On Crnogunjce poistovjeuje sa Sarakaanima, to nije
ispravno.
18
Naziv Karakaani odnosi se na crnu vlaku ovcu ili karakaanku (stari soj). Radi se, naime, o Crnim
Vlasima ili Karavlasima koji su to ime dobili od okolnih Makedonaca, jer su iz staroga kraja, odnosno iz
june Albanije, doli s rasnim, odnosno crnim ovcama, koje su se prilagodile klimi ovih krajeva. (TRIFUNOVSKI, Jovan F., Dananji vlaki katun u Makedoniji, u: Simpozijum o srednjovjekovnom katunu
odran 24. i 25. novembra 1961. godine. Nauno drutvo Bosne i Hercegovine. Posebna izdanja, knj. II.
Odjeljenje istorijsko-filolokih nauka, knj. I., Sarajevo, 1963., 183.). Karakaane, odnosno Sarakaane,
10
253
ragunides,19 Aanima (na srpskom i bugarskom), Kucovlasi, to zapravo znai Hromi Vlasi,20 Bijeli Vlasi,21 arnautski Vlasi, Karakolani, Sarakaani i Friroi u Makedoniji.22
Zanimljiva je evolucija vlakog imena u ugarskim latinskim ispravama. Poznato je,
naime, da je tradicionalno ime za Vlahe u Maarskoj olh. Ovaj se naziv, kao i olasz u maarskom jeziku odnosi na Talijane. To se ime po prvi put, koliko se do sada
zna, spominje 1283. godine kao Olahteluk. Na osnovi latinskih isprava ima pet tipova i nekoliko podtipova tog imena.
1. Blaci, Blacci, Blachi. Taj tip karakteristian je za papinske isprave iz 1222. i 1223.1224. godine. Kasnije se javlja samo jednom, i to u saksonskoj ispravi 1366. godine,
kao Blaccorum, Blacci, Blaccorum, iako se smatra da je to pogreno.
Taj je tip, koji poinje grupom bl- najstariji. Vrlo je est u maarskim kronikama s
kraja XII. i tijekom XIII. stoljea. Budui da maarski jezik ne trpi grupu bl- na poetku rijei, teko je prihvatljivo da je ona nastala u Maara. To je zapravo forma
Slavica nominis, to jasno govori da Maari iz vremena ovih dokumenata jo uvijek nisu imali svoj naziv za Vlahe, odnosno Rumunje.
2. Olaci, Olachi, Olahi. Taj se naziv prvi put spominje 1228. godine. Meutim, poevi od 1247. godine pa nadalje taj je oblik najei u maarskim ispravama, i to kao
Olacis, Olacorum, Olacos, Olako itd., odnosno Olachorum, Olachis, Olachys, Olachus
ili, pak, kao Olahos, Olahus, Olahi. Svi se navedeni oblici javljaju od sredine XIII., pa
tijekom XIV. stoljea. Navedeni oblici posvjedoeni su i pridjevnim izvedenicama, i
to s jedne strane kao hapax legomenon olaceus (1322): villis olaceis, a s druge strane kao izvedenica olacalis, koju rijetko nalazimo: villa olakalis (1341) i possessiones
olacales (1350).
G. Weigand dri Grcima (v. WEIGAND, G., op. cit., 1895., 277.). Meutim, Noel Malcolm smatra da je
naziv Karakaan turska rije znai crni odstupnik. Oni, istina, odavno govore grki, ali jo uvijek predstavljaju tajnu. (MALCOLM, N., Bosnia. A Short History. London, 1994., 77., bilj. 29.; Idem, Povijest Bosne.
Kratki pregled. Erasmus Svjedoanstva. Zagreb Sarajevo, 1995., 104., bilj. 29).
19
NOVAKOVI, Stojan, op. cit., pag. 26., bilj. 1. Zovu se tako po crnom ogrtau, odnosno kabanici,
koju nose pastiri.
20
Pojam Karaguni po svoj je prilici inaica koja je pukom etimologijom nastala od turskog kk
eflak, malog Vlaha.( MALCOLM, N., op. cit., 1994., 74.; Idem, op. cit., 1995., 100).
21
Ovaj se pojam, prema Ivanu Luiu (LUCIUS, J., De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami
1666., 459) upotrebljavao kao opozicija za Karagune, odnosno Crnogunjce. Odnosi se na poseban val
tih Vlaha (koji je) zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevi sa sobom i to ime, koje su zacijelo
bili dobili na podruju gdje se govorio grki. (MALCOLM, N., op. cit., 1994., 77.; Idem, op. cit., 1995.,
104.). Konstantin Jireek kae da Bijeli Vlasi pasu ovce, a Crni Vlasi konje. (v. JIREEK, K., Cestu po
Bulharsku, Praha, 1888., 220.).
22
THUNMANN, Johann, ber die Geschichte der Albaner und der Wlachen Nachdruck der Ausgabe von
1774 herausgegeben. und mit einer Einleitung versehen von Harald Haarmann. Band 4. Helmut Buske
Verlag, Hamburg, 1976., 347., bilj. u: KADLEC, Karel, Vlasi a valak prvo v zemich slovanskch a uherskch Suvodem podicun prehled theorii o vzniku Rumunskeho nroda v Praze 1916.; MIRDITA, Zef, Pokuaji
rasvjetljavanja i rjeavanja problema fenomena planinskih odnosno pastirskih socijalnih struktura Balkana, u:
Povijesni prilozi. God. 12./1993., 298.-300. (Dalje: PP) [Institut za suvremenu povijest/ Hrvatski institut
za povijest, Zagreb].
254
3. Volaci, Volachi, Volahi, Volachys. To su veoma rijetki oblici koji se javljaju krajem
XIII., te tijekom XIV. i XV. stoljea, a u XVI. stoljeu odnose se na Ruthene koji se
drugaije zovu i volachi (1576. g.).
4. Valachus i Valachalis (ili Valachica). Oba ova oblika ostala su dugo vremena strana maarskom latinitetu. U XIII. stoljeu i u papinskoj ispravi (1234.) spominju se
Walati, Walathis, a 1260. godine u ispravi koja govori o pobjedi Otokara u ekoj:
Valachorum. Oba oblika nalaze se u ispravama strane redakcije.
5. U stranim, pak, ispravama, i to uglavnom u papinskim ispravama XIV. stoljea,
upotrebljavaju se slijedei oblici: Wlachie, Wlachos, Wlachiam, nationis Wlachorum,
Wlachonibus, Wlachones, Wlachonum.
Misli se da su te varijante Olachi-Volachi stvorene od naroda i adaptirane zahtjevima eufonije maarskog jezika. Prvi spomen tih naziva iz godine je 1247., dakle nakon invazije Mongola 1241.-1242. godine. Uostalom slavenski vlach, koji se moda
izgovarao lah, u maarskom daje *vulah, a ne *valach, a zatim ulh, olh, odnosno
volh. Ovaj posljednji oblik, koji je potvren latinskim varijantama tipa Volachus,
upotrebljavao se osobito na podruju sjeveroistone Ugarske.
Ipak, varijanta Olachus, plural Olachi, pridjev Olachalis, potvrena je sredinom XIV.
stoljea. U svakom sluaju to je najrasprostranjeniji oblik. Meutim, u pismu pape
Klementa VI. (1342.-1352.), poslanom 1345. godine Ludoviku I, ugarskom kralju,
stoji quod Olachi Romani. To je jedini sluaj da se uz Olachus spominje i pridjev
Romanus.
Oko rijei Romanus u ovome pismu postoje dva suprotna miljenja. Prema jednima papa je htio time upozoriti na rimsko podrijetlo Olacha, tj. Vlaha, a drugi misle da je time papa navodno htio upozoriti na razliku izmeu Rumunja i neplemia,
poto je u Valahiji pojam romn dugo bio naziv za robove u siromanim provincijama.23
Takoer samo jednom posvjedoen je i oblik Alachalis, i to u pismu pape Ivana XXII.
(1316.- 1334.) prelatima Ugarske 1328. godine, da ne budu prestrogi prema Kumanima, Alachima i Slavenima kako ih ne bi udaljili od Crkve. Zapravo, prema miljenju
maarske znanosti, taj pojam odraava utjecaj europskog latiniteta na Ugarsku.
Maarski naziv Olh za Vlahe, odnosno Rumunje, pojavljuje se tek sredinom XIII.
st., to je za maarsku historiografiju i dokaz da kontakti Maara s balkanskim narodom, odnosno Vlasima, nisu stariji od toga vremena. Drugim rijeima, upravo
ovaj oblik naziva za Vlahe za maarsku je historiografiju jedan od dokaza za relativno kasno doseljavanje Rumunja na povijesno podruje Maarske, svakako ne prije provale Tatara. A tradicionalni oblici maarskog latiniteta su Olachus (Volachus),
a ne Valachus, Valachalis.24
GALDI, Ladislaus, Introduction, u: Documenta historiam Valachorum in Hungaria illustrantia usque
ad annum 1400 p. Christum curante Emerico Lukinich et adiuvante Ladislao Galdi. Eddiderunt Antonius Fekete Nagy et Ladislaus Makkai. Budapestini, 1941., 106., bilj. 1.(Dalje: DHVHI) [tudes sur
lEurope centre orientale diriges par E. Lukinich, No 29.]
24
Idem, XLI. XLVII.
23
255
Za razliku od izvornog imena Vlah, pojam Arumun za etnike Vlahe na Balkanu

stvoren je od obrazovanih ljudi u XVII. stoljeu.25 Njima je bio cilj upozoriti na povijesni kontinuitet Arumuna, odnosno Vlaha, od Trajanovih Romana, od kojih su
potekli i Dako-Rumunji, i to ne samo po jeziku i govoru nego i povijesnim dokumentima.
Meutim, postavlja se pitanje etimologije izvornog imena Vlah i njegova povijesnog nastanka. Naravno da se usko s njime postavlja i pitanje etnogeneze Vlaha.
Openito je miljenje da etnonim Vlah dolazi od Volcae,26 imena velikog keltskog
naroda kojeg spominju G. J. Cezar,27 Tit Livije,28 Strabon29 i Justin,30 a koji je bio sastavljen od razliitih plemena. Poznato je da se krajem IV. i poetkom III. st. pr. Kr.
Kelti doseljavaju na balkansko podruje, i to u dva navrata. Prvi put 280. godine pr.
Kr. u pravcu Makedonije i Ilirije, a u drugoj su invaziji Kelta na Delfe 279. godine
prije Kr. s Volcima sudjelovali i Tectosagesi, takoer veliko keltsko pleme. Obje su se
ove invazije odvijale kroz podruje Dardanije i Makedonije. Tit Livije o ovom drugom pohodu Kelta kae sljedee: Velika i silovita masa Gala, pokrenuta siromatvom
svoje zemlje ili eljom za pljakom, mislei da joj nijedan od naroda kroz iju je teritoriju imala da proe nije ravan po snazi oruja, predvoena s Brenom doe u Dardaniju. Tu izbi razdor: dvadeset tisua ljudi s poglavarima Lonorijem i Lutarijem odvoje se
od Brena i upute u Trakiju31 Drugi, pak, nastave put prema Grkoj. Koliko god da su
se Kelti, koji su na ovome pohodu doivjeli poraz rasprili na sve strane, ipak, ih je
ostalo i na tome podruju, a dio se, pod vodstvom Bathanata, probio do Podunavlja,
gdje su se nastanili, i poznati su pod imenom Skordisci.32
Navedeno podruje vrlo je vano za razumijevanje etnogenetskoga procesa Vlaha.
Naime, to je bilo podruje izmeu Trakije, Makedonije i Dardanije, odnosno ivotni prostor trakog plemena Besa.33 K tomu jo treba rei da u Meziju, Trakiju i Makedoniju dolaze takoer mnogi skitski narodi, kao to su Peucini, Trutungi, AustroPAPANAE, Konstantin, Refleksii vrz istoriskata sudbina na Aromancite (Istoriska studija), Skopje, 2001.,
25. [Preveo Dimo N. Dimev. Biblioteca Natsional Armnesc Constantin Belemace Colectsia MOSCOPOLI]
26
TOMASCHEK, Wilhelm, Die alten Thraker. Eine ethnologishe Untersuchung. Bd. IV./1., Wien, 1980.,
111. (reprint); PWRE Suppl. XV./1978., 237. -246.; ARVINTE, Vasile, RSG, I/ 2003., 161.
27
G. J. Caesar, bell. Gall., VI., 24., 1.-3.
28
T. Liv. XXI., 26, 6.
29
Strabo IV, 1, 12-13.
30
Iust. XXXII, 3, 9.
31
Liv. XXXVIII, 16, 1: Galli, magna hominum vis, seu inopia agri seu praedae spe, nullam gentem, per quas ituri
essent, parem armis rati, Brenno duce in Dardanos pervenerunt. Ibi seditio orta est; viginti milia hominum cum
Lonorio ac Lutario regulis secessione facta a Brenno in Thraeciam iter avertunt.
32
ALFLDY, Geza, Des territoires occups par les Scordisques, u: Acta antiqua academiae scientiarum
hungaricae, XII., 1.-2./1964., 107. ss; PAPAZOGLU, Fanula, Srednjobalkanska plemena u predimsko doba.
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Djela, knj. XXX., Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 1., Sarajevo, 1969., 209. -298.
33
TOMASCHEK, Wilhelm, op. cit., 72. 74.; DETSCHEW, Dimiter, Die thrakischen Sprachreste. 2. Auflage
mit Bibliographie 1955-1974 von ivka Velkova. Wien, 1976., 57. 59.
25
256
gothi, Virtingui, Sigipedi, Kelti;34 zatim Gothi, Huni. Svi oni na tome podruju, koje
je zapravo colluvies gentium, to jest mjeina naroda, imaju udjela u etnogenetskom
procesu.35 A poznato je da je taj proces dugotrajan, podvrgnut utjecajima supstrata, superstrata i adstrata iz ega, integracijom i dezintegracijom raznih etnokulturnih elemenata, nastaje nova etnija s imenom prevladavajueg imbenika, to su konkretno u ovom sluaju Volcae, odnosno Vlasi. U tom procesu bez sumnje vanu su
ulogu imali i italski kolonisti koji su bili nositelji rimske kulture i civilizacije, latinskog jezika, nonje, pa i mentaliteta formam mentis. Posrijedi je fenomen romaniteta, odnosno latiniteta,36 koji nije bio posvuda istog intenziteta. Za razliku od urbanih centara, selo i planinska podruja ostali su izvan doticaja toga kulturnoga blaga.
To potvruje i injenica slabe prisutnosti latinskog jezika izvan urbanih sredina.37
Jedino se u tom duhu moe i treba shvatiti sintagma da su Vlasi paleobalkansko romanizirano stanovnitvo. Jer amalgamiranje raznih etnokulturnih elemenata Vlaha
nastavljeno je i nakon doseljenja avaro-slavenskih plemena na Balkan, o emu govore pojmovi kao Vlaho-Richnini, Meglenski Vlasi, koji su, zapravo, mjeavina Rumunja s podruja Dunava, dovedenih od Peenega, te pojmovi Arvanitovlasi, Servoarvanitobulgarovlasi i dr. Iz svega reenoga moe se zakljuiti da su Vlasi, nastali
na navedenom podruju, autohtono paleobalkansko latinizirano, odnosno romanizirano stanovnitvo.
Istina, iako neki bizantski autori (Kekaumen, Chalkokondil)38 govore o emigraciji sa
sjevera prema jugu, ipak se na osnovi toponimije i drugog lingvistikog materijala dade zakljuiti da se ne moe govoriti o nekoj seobi Vlaha sa sjevera prema jugu.
Stoga, bez obzira na polemike oko njihova podrijetla, Vlasi su, ipak, zaseban i samosvojan narod koji nikada nije ivio u zajednitvu s Rumunjima sjeverno od Dunava.39
Osim prihvaenog miljenja da je etnonim Vlah uao u grki jezik posredstvom
balkanskih Slavena, koji ga od Germana preuzimaju u obliku Walch, Welsch sa znaenjem stanovnitvo romanskog40 odnosno stranoga podrijetla, u novije vrijeme u
znanstvenoj literaturi nalazimo miljenje da je on uao u grki jezik neposredno
SHA, Vita Claudii, VI., 2.
PAPANAE, Konstantin, op. cit., 64. -68.
36
DAICOVICI, Hadrian, Relations betwen the autochtonous population and the migratory populations on the
territory of Romania. A collection of Studies. Edit. Miron Constantinescu Stefan Pascu Petre Diaconu.
Bucarest, 1975., 37.
37
MIHESCU, Haralambie, La langue latine dans le sud-est de lEurope. Bucureti Paris, 1978.; KATII,
Radoslav, Die Balkanprovincen, u: Die Sprache im rmischen Reich der Kaiserzeit. Kolloqium vom 8.
bis 10. April 1974. Beihefte der Bonner Jahrbcher, Band 40., Kln-Bonn, 1980., 103. -120.; TOVAR,
Antonio, Das Vulgrlatein in den Provinzen, u: Die Sprache im rmischen Reich dedr Kaiserzeit ..., 1980.,
131.142.
38
MIRDITA, Zef, Balkanski Vlasi u svjetlu podataka bizantskih autora, u: PP, 14./1995., 42. ss.
39
THUNMANN, Johann, op. cit., 323.366.; WINNIFRITH, T. J., op. cit., 1987.; KASER, Karl, Hirten,
Kmpfer, Stammeshelden. Ursprnge und Gegenwart des balkanischen Patriarchats. Bhlau Verlag Wien Kln
Weimar, 1992., 93.; MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb 2004. [Hrvatski institut za povijest,
Zagreb]; GOUNARIS, Basil C., Vlachs and Their own History, u: tudes balkaniques. Acadmie bulgare
des sciences. Institut dtudes balkaniques L. Jivkova, Sofia, 1997., 75. 84.
40
ARVINTE, Vasile, Vlah, Valah, u: RSG, I/ 2003., 161. -162.
34
35
257
i usporedno preko germanskoga odnosno skandinavskih Varega, koji su dugo bili

osobna straa bizantskoga cara. Latinski oblik Valachus, koji je bio u upotrebi na
srednjovjekovnom Zapadu, postao je osnovica drugim romanskim jezicima41. Budui da se pojam Vlah od XI. stoljea povezuje sa strukturama koje se bave stoarstvom, taj se etniki pojam proirio i na sve socijalne strukture koje su se bavile stoarstvom bez obzira kojoj etnikoj grupi one pripadale.
Premda se jedna skupina Vlaha pod imenom Lachmienses spominje jo za vrijeme
Justiniana I. (527.-565.), a u svezi s osnivanjem samostana Sv. Katarine na Sinaju,42
ime Vlah se u pisanim izvorima prije X. st. ne spominje. Razlog tomu treba traiti u
injenici da su oni od Karakalina edikta 212. godine poslije Kr. bili obuhvaeni grkim nazivom Rhomaioi, koji se odnosio na slobodne stanovnike carstva koji su uivali rimsko graansko pravo i govorili latinski. Nakon Karakalina edikta poinje se
u grkim tekstovima praviti razlika izmeu Rhomaioi i Hellenes.43
Meutim, kada se Vlasi izdvajaju od zajednice Rhomaioi, bili oni Grci ili Zapadnjaci, ime Vlah javlja se u djelima bizantskih autora, kao posljedica njihove individualizacije. Time se oznaava i njihov definitivni ulaz u svjesnu povijest Europe. U djelima bizantskih autora govori se o njihovom sudjelovanju u politikim dogaajima
na balkanskim podrujima tijekom XI., XII., XIII. stoljea i nadalje.
Prvo spominjanje Vlaha pod tim imenom u djelima bizantskih autora povezano s
ubojstvom Davida, jednog od etiriju kometopula, izmeu Kastorije i Prespe kod
mjesta zvanog Lijepi Hrastovi.44 To se dogodilo 976. godine, a djelo je Vlaha o d i t a i , tj. Vlaha putnika, odnosno karavanlija, koji su bili u slubi Bizanta s obavezom uvanja magistralnog puta Via Egnatia, koji je povezivao Dra i Apoloniju sa
Solunom.
Vlasi sjeverne Grke, Epira i june Makedonije na poetku su obitavali u planinskim
predjelima tih podruja. Meutim, kasnije, malo po malo pruaju se na jugu Tesalije sve do planine Ftiotide, Etolije i Akarnanije. Ve od XI. stoljea bizantski autori i
drugi povijesni izvori itavo ovo podruje tretiraju kao vlako. Tako se Tesalija (Helada) u poetku XIII. stoljea poinje zvati Velika Vlahija, Etolija i Akarnanija Mala
Vlahija itd. Osim tih etnogeografskih naziva postoje Gornja i Donja Vlahija, koje se
odnose na Vlahe Pinda i Ahaje. Oni su zapravo posvuda posvjedoeni kako na Halkidiku, na planinama Rodopa, na azijskom dijelu Bospora, u Atici, Eubeji, na Peloponezu, tako i na Krfu i drugim jonskim otocima.45 To uostalom potvruje ne samo
POGHIRC, Cicerone, Romanisation linguistique et culturelle dans les Balkans. Survivance et volution, u: Les
Aroumains. Centre dtudes des civilisations de lEurope Central et du Sud-est. Cahiers. No 8 INALCO.
Publications Langues , O. Paris, 1989., 10. (Dalje: Les Aroumains).
42
EUTYCHI patriarchae Alexandrini Annales, u: J. P. Migne, Patrologiae completus series graeca. Paris,
1857., CXI., col. 107., 165.168.; NANDRIS, John G., The Jebaliyech of Mount Sinai and the Land of Vlach, u:
Quaderni di Studi Arabi 8, Venezia, 1990., 53.54.; MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 56.58.
43
ARVINTE, Vasile, RSG/2003., 157. ss
44
MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 45 46.; Idem, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 23.
45
NSTUREL, Petre .,Les Valaques de lespace byzantin et bulgare jusqu la conqute, u: Les Aroumains,
1989., 56.61.; MIRDITA, Zef, PP., 14/1995., 42.49.; Idem, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 17.33.
41
258
mnogobrojnost vlake populacije, nego i socijalnu organiziranost Vlaha u Bizantskom Carstvu, njihovo sudjelovanje u duhovnoj i materijalnoj kulturi toga carstva
i njihovu sposobnost da se organizirano suprotstave bizantskoj vlasti. O tome govore razni socijalno-politiki nazivi: arhont, primiuri, knez, prokritoi (elnici)46, upani.47 Svi su oni bili upravni ili vojni predstavnici, poglavari roda ili plemena koji
su obavljali politike, sudske, administrativne, vojne i ekonomske funkcije. Tipini
oblici drutvene organizacije Vlaha jesu zadruga, odnosno falkare48 i katuni,49
kao povremena naselja, karakteristina za stepske socijalne zajednice, a koja su preko nomadskih elemenata donijeli Avari. Takve etno-socijalne strukture ive na irokim podrujima Balkanskoga poluotoka, a prepoznate su kao Vlasi u Rumunjskoj i
Moldaviji, Arumuni u Grkoj, Albaniji i u Makedoniji, te Megleno-Rumunji na makedonsko-grkoj granici i Vlasi Pinda Olimpa. Iz ovog su se podruja Vlasi irili
poetkom turskog razdoblja.
Neki suVlasi pravno-ekonomski pripadali dravi, feudalcima, samostanima, a drugi
su bili slobodni. Neki su Vlasi imali poloaj pareka (slian vicinima, tj. susjedima) s
istim znaenjem kao u podunavskoj Vlahiji. S drutveno-pravno-ekonomskoga stajalita oni bi bili neka vrst robova koji su posjedovali u vlasnitvu komadi zemlje i
nekoliko grla stoke. Osim pareka, bilo je i onih koji su oznaeni kao proskathemenes, a to su ljudi koji su bili nastanjeni na imanju nekoga svjetovnog ili crkvenoga
gospodara, i to kao najamnici. Njihovi potomci bili su poznati pod imenom kathemenes. Neki Vlasi dugo su bili nastanjeni kao najamnici. Bilo je i onih koji se u djelima bizantskih autora spominju kao douloi robovi, sluge, a i douloparekoi.50
Vano je, ipak, konstatirati da bizantski autori ime Vlah upotrebljavaju u etnikom znaenju, i to tijekom cijele vladavine Bizantskog Carstva. Tako Ana Komnena
u svome djelu Aleksiada, govorei o regrutaciji vojske protiv Peenega 1091. godine, izmeu ostaloga kae da je osim Bugara bilo i onih koji su vodili nomadski ivot
(obino u narodnom jeziku zvani Vlasi). Vano je da se ime Vlah spominje uz etniko
ime Bugari. Da je kojim sluajem Ana Komnena htjela spomenuti opi naziv pastir,
onda bi upotrijebila postojee izraze kao to su: poimn, boskos, pistikos i dr.51
Vlasi su bili vaan vojni imbenik na Balkanu. To pokazuje i ustanak Vlaha iz Tesalije, podranih od Bugara i Grka iz Larise 1066. godine, koji je bio uzrokovan fiskalnim nametima bizantske carske vlasti, kao i njihovo sudjelovanje u formiranju Drugog bugarskog carstva 1185. godine s braom Petrom i Asenom na elu.52
Upravo istodobna upotreba dvaju etnikih imena ini se da jako dobro govori u pri-
WEIGAND, G., op. cit., 1895., 183., 186.

WEIGAND, G., op. cit., 1895., 275.; NSTUREL, P. ., op. cit., 61. 64.
48
WEIGAND, G., op. cit., 1895.,160., 275.; PAPANAE, Konstantin, op. cit., 76.
49
MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004.
50
NSTUREL, P. ., op. cit., 64.65.
51
MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 66.
52
WOLFF, Robert Lee, The Second Bulgarian Empire. Its origin and history to 1204., u: Speculum, Vol. XXIV/2/,
1949., 167.199.; MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 76. 79.
46
47
259
log sudjelovanja dvaju razliitih naroda koji ive jedan uz drugi i koji dijele zajedniku sudbinu.53
Svoju neovisnost i politiku organiziranost Vlasi zadravaju i nakon zauzea Carigrada od kriara 1204. godine. Oni se javljaju ujedinjeni pod narodnim voom,
odnosno toparkom. Nakon 1259. godine pod Velikom Vlahijom nalaze se Tesalija, Olimp, Dorida, Lokrida, a na sjeveru planina Gramos, koja svoju neovisnost brani jo pola stoljea u tekim borbama protiv Epirskoga Despotata i Bizanta Paleologa. U XV. stoljeu Vlasi se bore protiv Turaka. Zahvaljujuji svojem nepristupanom
geografskom poloaju i hrabrosti dugo su pruali otpor Turcima i tako sauvali svoju neovisnost i slobodu.
to se pak kranstva Vlaha tie, ono je bilo latinskog obreda, o emu jasno govori
latinska terminologija, iako su bili, kako veli bizantski autor Kekaumenes, nevjernici odnosno praznovjerni s mnogo poganskih elemenata. Bazilije II. Bugaroubojica
(976.-1025.), potukavi makedonskog cara Samuila (976.-1014.),54 ime se oslobodio
opasnosti koja mu je prijetila sa sjevera, pripojio je 1018. godine te dijelove Bizantskom Carstvu. Suoen s pojavom Vlaha, koji su se borili protiv Bizanta, a koji su bili
rasprostranjeni po itavoj Bugarskoj, on je nastojao da ih stavi pod nadzor i na politiko-socijalnom, i na duhovnom planu. U tu svrhu on 1020. godine osniva zasebnu episkopiju za Vlahe sa sjeditem u Vranju,55 koja je bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije. Ta vlaka episkopija bila je namijenjena za sve Vlahe na Balkanu.
U hrizovulji se, naime, meu ostalim ita: isto tako, svi gradovi koji su bili zaboravljeni poveljom mojeg velianstva bit e ipak podvrgnuti vlasti istoga sakrosanktnog arhiepiskopa koji e pobirati porez od svih pa i od Vlaha koji ive raspreni po itavoj Bugarskoj....56 Rije je, zapravo, o crkvenom porezu, koji su vjernici morali plaati radi
uzdravanja episkopa i popova. Osim ove u XIV. stoljeu osnivaju se i druge episkopije za duhovne potrebe Vlaha, kao to su one u Lerini (tj. Florina/Grka) ili u Prilepu u Makedoniji.57
No, ipak se samo po sebi namee pitanje: zato se do 1020. godine ne spominje nijedna vlaka episkopija? Openito se smatra da razlog tome treba traiti u injenici to su Bugari nasilno nametnuli Vlasima kranstvo istonog obreda i slavenski
jezik, podvrgnuvi ih postojeim episkopijama.58 Po svoj su prilici prije toga Vlasi pripadali kranstvu zapadnog obreda, moda arijanskog ili semiarijanskog ispovijedanja. To se moe zakljuiti po tome to se upravo na tom podruju arijanstvo,
odnosno semiarijanstvo, najdue odralo. A to se tie obreda, to se moe vidjeti na
osnovi vjerske terminologije na njihovu jeziku. Meutim, iako im je nametnuto pra-
NSTUREL, P. ., op. cit., 69., 74., 78.

OSTROGORSKI, Istorija Vizantije. Prosveta, Beograd, 1969., 286. ss.
55
MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 89.
56
GELZER, H.,Ungedructe und wenig bekannt Bistmerverzeichnisse der orientalischen Kirche, u: Byzantinische
Zeitschrift, II./1893., pag. 46.; MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 89.
57
MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 90.
58
Idem, PP, 14./1995., 88.
53
54
260
voslavlje, a s njime i liturgijski jezik dotinih autokefalnih pravoslavnih crkvi, oni su

u svojim crkvama i liturgiji pjevali i molili na vlakom jeziku.
Poznato je, naime, da je kranstvo nomadskih struktura ispremijeano s elementima poganstva i praznovjerja. Papa Grgur IX. (1227.-1241.), u pismu kralju Beli IV.
od 14. XI. 1234. izriito kae, da Vlasi, iako se imenom smatraju kranima (...) imaju obiaje i obrede koje su kranskom imenu neprijateljski.59 Uzme li se u obzir njihovo arijanstvo odnosno semiarijanstvo s jedne strane, te Kekaumenovo kazivanje
da su Vlasi nevjerni istina rije je o Vlasima Tesalije, Epira i Grke s druge strane, onda je shvatljiv i njihov lak prijelaz iz jednog vjerskog sustava u drugi, konkretno na bogumilstvo, tu, za bizantske pisce mnogoliku herez,60 karakteristinu
za podruja na kojima su ivjeli balkanski Vlasi i iji su bili izraziti predstavnici, pa
onda i prijelaz na islam. Tu bogumilsku pripadnost Vlaha najoitije pokazuju steci, nadgrobni spomenici, prisutni osobito u istonoj Hercegovini, pa i ire.61 Uostalom, treba istaknuti, da su Vlasi, zapravo, bogumilstvom pojaavali svoje politiko i
socijalno neprijateljstvo prema slubenoj vlasti. Osim toga, njihov prelazak na bogumilstvo ili islam poticalo je i pravoslavno sveenstvo svojim pritiskom na katoliko puanstvo, osobito zahtjevima poreza. Tog pritiska nisu bili poteeni ni pravoslavni Vlasi, kao nesrpski etnikon.
Vlasi se u osmanlijskim izvorima prvi put javljaju u XV. st. pod imenom Eflki,
Eflkn. Tim se pojmom oznaavaju pripadnici razliitih romaniziranih balkanskih
etnikih zajednica, drugim rijeima Porta taj pojam rabi u etnikom smislu.62
Osmanlijsko su osvajanje Balkana Vlasi, odnosno Eflk, uostalom kao i drugi balkanski narodi, doekali na dva naina: s otporom i prilagoavanjem novonastaloj situaciji, tj. stupanjem u slubu novoga gospodara. Vlasi nisu imali nikakva razloga da
ale propast Bizanta, s kojim su stalno bili u ratnim sukobima. Osmanlije su pak sa
svoje strane nastojali da Vlasima steene privilegije i nadalje priznaju, a Vlasima planinskoga podruja Pinda omogueno je zadrati vlastitu samoupravu i socijalnoekonomsku organizaciju. Pri tome su bili primorani samo na simbolian danak.63
Privilegije su tesalskim Vlasima ostale za itavo vrijeme vladavine Osmanlija nad
Balkanskim poluotokom. Naime, oni su bili osloboeni raznih nameta, zadravajui tako svoje socijalno-ekonomske organizacije, odnosno samoupravu. U naknadu
za to Vlasi su morali sudjelovati s odreenim brojem vojnika na strani Osmanlija u
napadu i osvajanju Carigrada 1453. godine. Te svoje privilegije sankcionirali su i naIdem, PP, 14./ 1995., 36.; DHVHI., 1941., 17., n . 7.; POTHAST, A., Regesta pontificium Romanorum inde
ab a. 1198 ad a. 1304, I Berlin, 1874., 83.
60
MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 91.
61
MILOEVI, Ante, Steci i Vlasi. Steci i vlake migraciije 14. i 15. stoljea u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni.
Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture Split. Split, 1991.; KASER, Karl, op. cit., 89.; MIRDITA,
Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 313.-314.
62
MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 39., bilj. 18.
63
SIDOVSKI, dr. Koo, Aromancite vo Makedonija i na Balkanot vo XVIII-ot vek, u: Dokumenti. God I., Broj
1 Januari Mart 2004.* Anlu I, Numirlu I, Ianarlu-Martsul, 2004., 16. (Dalje: Dokumenti) [Vlako
nauno drutvo Konstantin Belamae - Sutsata stinsific armnesca Constantin Belamache.]
59
261
godbom iz 1468. godine, dakle prije njihova doseljavanja u Hrvatsku i Bosnu.64 Takve privilegije nije imao nijedan drugi narod koji je stenjao pod vlau Osmanlija.
Zbog ekonomskih imbenika i osmansko-turskih ratova, Vlasi s podruja Albanije, Grke, Makedonije, te s Pinda-Olimpa, poinju emigrirati jo poetkom turskog
razdoblja. Tako, u sklopu novostvorenih srednjovjekovnih balkanskih politikih drava, koje ni etniki, a niti jezino nisu bile jednoobrazne, posvuda na Balkanu ivi
vlaki etniki element.
U srpskoj srednjovjekovnoj dravi Vlasi se spominju u prvoj ispravi koju je Nemanja izdao u prilog hilandarskome manastiru. Zapravo velik broj srpskih carskih povelja, koje govore o Vlasima jasno pokazuje poveanje tog etnikog elementa koji je
bio ne samo razliit od srpskog, nego i rasprostranjen na itavom podruju Srbije.65
U tim poveljama vidi se da ih srpski vladari nude manastirima ako, naravno, nisu
sauvali autonomiju, kao to je to bio sluaj u Starom Vlahu, kraju izmeu Drine i
Lima, ili pak o Valahiji u Bosni. Valahija e u XV. stoljeu biti sastavni dio titule Nikole Ilokog Bosniae et Valachiae rex na natpisu na slici u bolnici Santo Spirito u
Rimu (Sala Laucisi) koja ga predstavlja kod nogu pape Siksta IV. (1475.).66 U XIV. i
XV. stoljeu nastaju vani emigracijski pokreti vlakog stanovnitva s Kosova i oko
Vardara prema sjeveru, te njihovo nastanjivanje u dolini Timoka i Morave.67 Drugi,
pak, dio tog vlakog elementa u isto doba ide prema Niu i dolinom Niave prodire
sve do Srednje Gore u Bugarskoj i zatim iz Sofije prema sjeverozapadu sve do srpske
granice. U Crnoj Gori i Hercegovini identificirani su Vlasi u XIV. stoljeu.
I u ondanjoj Hrvatskoj poinje irenje Vlaha od XII. do XIV. stoljea. U Istri se spominju oko 1463. godine kao podanici velikake obitelji Frankapana, a podrijetlom
su s podruja staroga Hrvatskoga Kraljevstva.
Habsburka Monarhija poetkom XVI. stoljea, da bi se zatitila od osmanlijskih
najezdi, dovodi Vlahe i smjeta ih na granici, konkretno u Kninskoj krajini, stvarajui tako vojnu granicu. Njihovo se naseljavanje intenziviralo tek nakon bitke kod
Siska 1593. godine. U novim podrujima uivaju svoju autonomiju izraenu u tzv.
Statuta Valachorum. To je nagodba iz 1630. godine, sklopljena izmeu Habsburgovaca i Vlaha, i to voljom krajikih zapovjednika i vladara Ferdinanda II. Tom su nagodbom Vlasi bili osloboeni feudalnih podavanja, dobili su unutarnju autonomiju,
ogranienu na pravo izbora seoskog glavara (kneza) i velikih sudaca, No, te su priMIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 322.; VALENTI, Mirko, Temeljne znaajke povijesti
Vojne Krajine, u: PP, 10./1991., 14., 16.
65
MIRDITA, Zef, PP, 14./1995., 27. -31.; Idem, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 143.- 182.
66
CAZACU, Matei, Les Valaques dans les Balkans occidedntaux (Serbie, Croatie, Albanie etc. ) La pax ottomna
(XVe XVIIe sicles), u: Les Aroumains, 1989., 88. s.
67
BELDICEANU, Nicoar,La rgion de Timoc-Morava dans les documents de Mehmed II et de Selim I., u: Revue
des tudes roumaines, t. III.-IV. (Paris, 1957.), 111.129.; Idem, Sur les Valaques des Balkans slaves lpoque
ottomane (1450 1550), u: Revue des tudes islamiques, XXXIV (Paris, 1966.), pag. 83.-131.; Idem, Les
Valaques de Bosnie la fin du XV e sicl et leurs institutions, u: Turcica III (Paris, 1975.), 122.134.; DRAGOMIR, S., Vlahii din nordul Peninsulei balcanice n evul mediu, Bucarest, 1959.; BOJANI-LUKA, Duanka,
Vlasi u severnoj Srbiji i njihovi prvi kanuni, u: Istorijski asopis, XVIII. ( Beograd, 1971.), 255.269.; CAZACU, Matei, op. cit., 83.
64
262
vilegije vrijedile samo u kapetanijama Varadinskoga generalata, koji je obuhvaao

podruje izmeu Save i Drave. Time se socijalno i etniki Vlasi razlikuju od starosjedilakoga stanovnitva.68
Meutim, tijekom XVII. stoljea raznim administrativnim mjerama njihova se autonomna prava sve vie suavaju. Za vrijeme rata 1683.-1699. godine graniari se nastanjuju na otomanska podruja, kao to je to bilo u Lici i Krbavi.69
Slabljenjem Otomanskog Carstva Vlasi poinju gubiti svoj privilegirani poloaj.
Tako nastaje potpuni poremeaj u vrijednosnom sustavu. Na mjesto v o j n i k a , koji
je do onda imao prvo mjesto u socijalnim i ekonomskim strukturama dolaze k i e l a t o r i , tj. karavanlije i trgovci. Urbanizacija carstva potie naseljavanje u gradovima i samim time razvija se trgovina. Glavni nositelji trgovake djelatnosti bili su
Vlasi. Oni se bave ne samo kopnenom nego i prekomorskom trgovinom s Italijom i
Venecijom, a od druge polovice XVIII. stoljea i s Levantom.70
Zapravo XVIII. stoljee za Vlahe predstavlja zlatno doba trgovine. Naime, Karlovakim mirom (1699.) i Beogradskim mirom (1739.) trgovaka je djelatnost dobila na
zamahu. Ipak, nametanje novih pristojbi utvrenih od Mleana na uvoz iz Otomanskog Carstva uzrokovalo je propast mnogih trgovakih obitelji u Moskopolju (alb.
Voskopoji), Ohridu i drugim gradovima.71 Posljedica toga bilo je naputanje pomorske trgovine preko Draa i trasiranje novog puta prema Beogradu, Maarskoj, Austriji i Njemakoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Rusiji i drugamo. Time poinje i razdoblje
velike emigracije Vlaha.
Dva su osnovna razloga tog velikog emigracionog pokreta Vlaha. S jedne strane ratovi, a s druge strane poetak ubrzanog razvoja kapitalizma u Austro-Ugarskoj.72
Tada krajem XIX. stoljea pax ottomanica, koju Osmanlije nastoje uspostaviti nakon propasti svih kranskih dravica na Balkanu, a koja je podrazumijevala funkcioniranje jake razvijene regionalne trgovine u koju su bili ukljueni ne samo Vlasi,
nego i drugi balkanski narodi (Albanci, Grci i Slaveni), suoava s ogorenom konkurencijom izmeu vlakih i austrijskih trgovaca i obrtnika, ukljuujui i Srbe. To je
dovelo do toga da su trgovci s podruja Osmanskog Carstva, ako su se htjeli baviti svojom djelatnou, morali primiti habsburko dravljanstvo. I tako se pravoslavni Vlasi, koji su se pravno izjednaili s pravoslavnim trgovcima toga Carstva, ubrzano denacionaliziraju, konkretno nastaje srbizacija, iako je taj proces zapoeo jo od
1850. godine pa nadalje.73 U tom procesu u mnogome je uinkovito djelovala pravoslavna crkva, polazei od shvaanja da je pravoslavlje osnovni politiki i dravni teMIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 262., 264., 308., 316., 322., 333.
CAZACU, Matei, op. cit., 91.
70
Idem, 91.-93.
71
RUFFINI, Mario, Un centro aromeno dAlbania: Moscopoli, u: Dokumenti I, God. I., br. 1., Skopje, 2004.,
51. ss.
72
DJUVARA, Neagu, La diaspora aroumaine aux XVIIIe - XIXe sicles, u: Les Aroumains, 1989., 96., 98., 109.
s.; SIDOVSKI, dr. Koo, Aromancite vo Makedonija i na Balkanot vo XVIII-ot vek, u: Dokumenti I, God. I., br.
1., Skopje, 2004., 16.17. s.
73
SIDOVSKI, dr. Koo, op. cit., 17.
68
69
263
melj svakog njezina vjernika. To shvaanje svojstveno je svim pravoslavnim crkvama na Balkanu. Ipak, pri tom nije uspjela promijeniti njihov mentalitet.
Vlasi se u dijaspori aktivno ukljuuju u sve vidove ivota sredine u kojoj ive. Oni
postaju nositelji ekonomskog uspona, financijskoga kapitala, mecene na kulturnoprosvjetnom podruju, znanstvenici i kulturni djelatnici, politiari i diplomati, nositelji visokih crkvenih dunosti, teoloko-filozofski mislioci, a u balkanskim dravama nositelji su graanstva.74 To je osobito karakteritino za Srbiju, gdje je literarno
stvaralatvo puno sarkazma, ironije i humora, bilo plod vlakoga ovjeka. Dovoljno je spomenuti Jovana Steriju Popovia i Branislava Nuia. Iako su postali paradigma balkanskih naroda, ipak je, ouvanje vlakog etnikog identiteta u dijaspori,
ne samo na Balkanu, nego diljem Europe, usprkos njihova umijea i sposobnosti za
mimikriju, bilo, takorei, nemogue.75
No, unato tome, vlaki se jezik, osobito ondje gdje su postojale vee zajednice, odrao. Poznato je da su oni bilingvalni, odnosno poligloti. Naime, osim vlakog jezika kojim su komunicirali unutar obitelji ili meusobno, govorili su i jezik sredine u
kojoj su ivjeli. Budui da se u trgovakim odnosima na Balkanskom poluotoku koristio grki, koji je (zajedno s turskim u zemljama pod otomanskom vlau) bio trgovaki jezik, vlaki trgovci koji su govorili grki i turski esto se javljaju kao Grci, a
samo ime otkriva da su bili Vlasi.76
O jeziku srednjovjekovnih Vlaha ima malo podataka. etiri su glavna dijalekta: arumunjski, istro-rumunjski, megleno-rumunjski i dako-rumunjski. Sve etiri jezine
grupe pod snanim su utjecajem jezika naroda s kojima ive.
S lingvistikog stajalita arumunjski je samosvojan i dijeli se u dvije grupe: sjevernu
grupu ine dijalekti koji se govore na podrujima Gopea i Mulovita, a junu grupu ine oni koji se govore u Epiru, Tesaliji, sjevernoj Grkoj i kod Olimpa. Osobitosti
arumunjskoga pokazuju da se on jo zarana udaljio od dako-rumunjskog. To jasno
pokazuje da se arumunjski jo od poetka razvijao kao zaseban dijalekt i u drugom
pravcu od dako-rumunjskog.77
Dio Vlaha govorio je jednim likom rumunjskoga, koji je preivio u istro-rumunjskom78 i u krko-rumunjskom, odnosno veljotskom, koji se prestao govoriti u XIX.
POPOVI, D. J., O Cincarima. Prilozi pitanja postanka naeg graanskog drutva. Drugo izdanje. Beograd,
1937.; PETKOVSKI, Boro, Balkanskata arija. Mestoto i ulogata na Vlasite. Skopje, 2000.; PAPANAE, Konstantin, op. cit., 119.131.; JANJETOVI D., Zoran, Uloga Cincara u stvaranju srpske elite i modernizaciji srpskog drutva, u: Dijalog povjesniara istoriara, 6., Zagreb, 5.-7. listopada 2001. Zagreb, 2002., 173.189.
Priredili: Hans Georg Fleck & Igor Graovac [Friedrich Naumann Stiftung]
75
DJUVARA, Neagu, op. cit., 107. s.
76
RUFFINI, Mario, op. cit., 51.
77
ROSETI, A., Geschichte der rumnischen Sprache. Allgemeine Begriffe. Bukarest, 1943., 75.; ARVINTE, Vasile, Le dialecte aroumaine, u: RSG, I/ 2003., 159.-160 .
78
ROSETI, A., op. cit., pag. 76.; KOVAEC, August, Descrierea istroromnei actuale, Bucareti, 1971.; Idem,
Istroromna, u: Tratat de dialectologie romnesc, Craiova, 1984., 553.; Idem, Jezik istarskih Rumunja, u:
Annales Annali za istarske in mediteranske tudije Annali di studi istriani. Koper, 1995., 65.-74.;
ARVINTE, Vasile, Le dialecte istroroumain, u: RSG, I/2003., 160. 161.
74
264
stoljeu.79 Karakteristika tog idioma jest rotacizam. Tragove jezika Vlaha nalazimo u
hrvatkom stoarskom i ruralnom leksiku (antrelj, inire desni i sl.) u toponimiji
(Cincar u Bosni, Vrhure na Krku) i u prezimenima (Danuo, Danulovi, Gavela, Kekez, Koul, Mamula, erbula, ugar, uul i sl.).
Megleno-rumunjska grupa odijelila se kasnije od arumunjskog i prije Prvog svjetskog rata taj se dijalekt govorio na podruju Meglena, odnosno na podruju oko
Vardara. On je tip arumunjskoga dijalekta, koji je pretrpio snaan utjecaj bugarskog
jezika, i to dijalekta koji se govori na podruju Rodopa.80
Dako-rumunjska grupa, koja je takoer zasebna, sastoji se od dijalekata koji se govore u Rumunjskoj, Ukrajini, Poljskoj, Moravskoj, Maarskoj, Srbiji i Bugarskoj. I ta
grupa sastoji se od niza dijalekata koji se u tekstovima pojavljuju jo od XVI. stoljea.81
Duh dijaspore u Europi i balkanski nacionalizmi nisu ostali bez odjeka ni utjecaja
na raanje i razvitak nacionalne svijesti raseljenog vlakog etnikog elementa.82 Taj
se duh nacionalne svijesti Vlaha moe povezati s uporabom materinskog jezika u liturgiji, to je potvreno u cijeloj Europi jo od XV. stoljea. S druge strane, visoka intelektualna i kulturna razina Nove Akademije u Moskopolju (alb. Voskopoja) koja je
osnovana 1744. godine,83 iako indirektno, pridonio je promoviranju nacionalne svijesti meu Arumunjima, odnosno Vlasima. Meu mnogim poznatim intelektualcima vano mjesto zauzima Teodor Anastas Kavalioti i mnogi drugi koji su bili pod
snanim utjecajem kole Transilvanije, koja je na sjeveru bila arite rumunjskog nacionalizma. Utjecaj te kole odraava se, s jedne strane, u tendenciji latiniziranja i
dakoromaniziranja lingvistikih djela, ne uputajui se u dijalektoloke rasprave, a, s
druge strane, radi se na pitanju etnogeneze Arumunja, odnosno Vlaha. Tako zapravo poinje romanizacija Vlaha rasprenih po Europi. primjerice u Austriji i Maarskoj.84 Na razvitak nacionalne svijesti utjecao je, meu, ostalim, i nacionalni pokret u
Makedoniji i ostalim dijelovima Otomanskog Carstva, koje je bilo u raspadanju, kao
i uvoenje materinskog jezika u liturgiju i u kole. Dua toga pokreta bio je Apostol
Mrgarita (1832.-1903.).85
Carskim iradeom iz 1888. godine Vlasi dobivaju pravo osnivati nacionalne crkve.
Patrijarhat je, ne birajui sredstva, proganjao vlake popove, zatvarajui ih u manaMULJAI, arko, ber zwei Krkrumnische Texte aus dem 18 Jarhundert, u: Zeitschrift fr Balkanologie,
XII., 1., Mnchen, 1976., 51.55.; Idem, Integrazione mescolanza rifiuto. Incontri di popoli, lingue e culture
in Europa dall Antichit all Umanesimo, u: Atti del convegno internazionale, Cividale del Friuli 21 23
settembre 2000 a cura di Gianpaolo Urso, Roma, 2001., 277. s.; Idem, O potrbi izrade hrvatsko-veljotskog
rjenika ( I analognih hrvatsko-dalmato- romanskih glosara), u: Filologija, knjiga 38. 39., HAZU, Zagreb,
2002., 291. ss.
80
ROSETI, A., op. cit., 76.77.; ARVINTE, Vasile, Le dialecte mglnoroumain, u: RSG, I/ 2003., 160.
81
ROSETI, A. op. cit., 73. s.
82
PAPANAE, Konstantin, op. cit., 29. ss.
83
RUFFINI, Mario, op. cit., 48.
84
PEYFUSS, M. D., Les Aroumains lre des nationalismes balkaniques, u: Les Aroumains,1989., 132.
85
PEYFUSS, M. D., Die aromunische Frage, 54.59.
79
265
stirima, izopavajui ih, zabranjujui im da slue liturgiju na vlakom jeziku, kojega da je Bog prokleo.86
Turska je 22. svibnja 1905. priznala vlaku odnosno arumunjsku nacionalnost.87
Time su Vlasi izjednaeni s ostalim nacionalnostima Carstva. To je izazvalo niz negativnih reakcija u susjednim dravama i u Grkoj. Patrijarhat je bio svjestan da se
gubitkom Vlaha gubi solidna osnova grkih pretenzija na Makedoniju. On se na poetku ograniava vie na formalne proteste, a kasnije, u suglasju s vladom u Ateni,
organizira teror nad njima.88 Grko protivljenje nacionalnoj svijesti Vlaha pokazalo se u vrijeme balkanskih ratova i Bukuretanskog mira 1913. godine.89 Komadanje
Makedonije izmeu Srbije, Bugarske i Grke, dovelo je i do razbijanja etnikog korpusa Vlaha, to je zapravo znailo definitivno unitenje vlakog naroda. Suoeni s injenicom da je autonomija Makedonije neostvariva i da bi spasili ono to je mogue
spasiti, Vlasi Pinda i podruja izmeu Gramosa i Bitola udruuju se radi ujedinjenja
s buduom dravom Albanijom u obliku autonomne provincije. Meutim, i ta je namjera bila neostvariva. Naime, Vlasi Pinda, nakon to im je grka vlada obeala garancije za ouvanje njihova individualiteta, pripojili su se grkoj dravi.
Bukuretanskim mirom poloaj Vlaha nije se poboljao. Naime, ve 1918. godine
drava SHS u Makedoniji zabranjuje nastavu u kolama na materinskom jeziku. Izmeu dvaju svjetskih ratova u Bugarskoj su bile samo dvije osnovne kole na vlakom jeziku i jedna srednja, a u Albaniji je bilo dvadeset osnovnih kola i dva liceja
na vlakom jeziku. Ali i one su bile kratkoga vijeka. U Grkoj su crkve i kole opstale sve do 1945. godine, ali s velikim potekoama. Naime, grki Vlasi bili su kolonizirani u junim predjelima Dobrude. A u Srbiji, bez ikakvih skrupula, one su bile
stavljene pod vlast Srba.90
Nakon drutveno-politikih promjena na Balkanu krajem XX. stoljea poloaj Vlaha nije se u biti promijenio. Naime, organizirane su kulturne udruge Vlaha, izuzev u
Makedoniji, gdje su oni u preambuli Ustava Republike Makedonije priznati kao dio
vlakog naroda, a 8. oujka 2004. na II. opinskom sudu u Skopju registrirano je i
Vlako nauno drutvo Konstantin Belemae.91
Meutim, u znanstvenim krugovima u svijetu svakim danom sve vie i vie raste
zanimanje za Vlahe i njihovu kulturu i jezik. Organiziraju se meunarodni znanstveni skupovi, izdaju se gramatike vlakog jezika i druga znanstvena djela vlakih
zanstvenika, a i stranih.92
Idem, 59.77.
Idem, 93. s.
88
PAPANAE, Konstantin, op. cit. 33. ss., 84.
89
Idem, 38., BOECKH, Katrin, Von den Balkankriegen zum Ersten Weltkrieg. Kleinstaatenpolitik und ethnische
Selbstbestimmung auf dem Balkan. R. Oldenbourg Verlag, Mnchen, 1996., 64. ss., 350. s.
PEYFUSS, M. D., Les Aroumains, 1989., 143., 145.
90
91
Dokumenti, God. I., Broj 1., 2004., 3.
92
MIRDITA, Zef, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., 390. s.
86
87
266
No, na kraju se postavlja osnovno pitanje: je li mogue napisati povijest Vlaha, odnosno Arumuna, naroda bez odreenog dravno-politikog teritorija i neovisnog
duhovno-crkvenog autoriteta? To nije samo retoriko pitanje. Takvo pitanje postavljaju i sami vlaki intelektualci i znanstvenici.93
Naime, pritom se mora uzeti u obzir nekoliko injenica, od kojih su najznaajnije demografija, geografska rasprostranjenost, gospodarska djelatnost te razni oblici
emigracije i imigracije, da bi se utvrdilo obiljeje vlakog etniciteta. Povijest Vlaha
mogue je pisati jedino ako se prihvati amalgativna interakcija, jer njihova prolost
pripada povijesti Bizanta, zatim Otomanskog Carstva i napokon svakoj od nasljednica balkanskih drava, ne iskljuujui pri tome prirodne sukobe, jer su se u svako doba
nacionalne manjine suprotstavljale veinskom stanovnitvu zemlje, gdje ipak ive zajedno dok progresivna akulturacija ne izgladi i ne sravni razlike koje e nestati u opem interesu.94
Upravo zbog toga, problem se vlakog identiteta sada ne postavlja sa stajalita njihove etnije, nego sa stajalita kulturne manjine. Oni su sada albanski, bugarski, grki,
srpski, hrvatski i dr. graani koji govore jezik zemlje u kojoj ive. I, iako su ukljueni u drutveno-politike i kulturno-ekonomske tokove, ipak se njihova forma mentis , tj. njihov mentalitet, po kojem se izdvajaju u jednu zasebnu etniku grupu, nije
izmijenio. Unato svim moguim sredstvima koja su rabljena da bi se integrirali u
drutva u kojima ive, to je i uinjeno s velikim uspjehom, i bez obzira na odreene uspjehe pravoslavnih crkvi i islamizacije u njihovoj denacionalizaciji u odreenim sredinama u kojima ive, oni su i nadalje u svojoj svijesti, pa i u svojim reakcijama na odreene pojave, ostali ono to jesu. Naime, moe se rei da su ih pravoslavlje
i razni drugi vjerski sustavi crkveno-institucionalno i duhovno-politiki denacionalizirali, ali njihove legende, mitove, prie, obiaje, anegdote, uzreice i dalje odraavaju njihov samosvojni individualitet i specifini mentalitet.
BALAMACI, N. S., Can the Vlachs wreite own History?, u: Journal of the Hellenic Diasopor, 17 1./1991.,
9.36.
94
NSTUREL, P. ., op. cit., 47.
93
267
Wallachs, a people of many names

Zef Mirdita
Opatika 10
10000 Zagreb
Republic of Croatia
This paper succinctly discusses the history of Wallachs from the earliest historical record to the end of the twentieth century. In contrast to the original name
Wallach (also Walach, Wallachian, Vlach and Vlachian), the term Arumun for ethnic Wallachs in the Balkans emerged as late as the eighteenth century. The etymology of the name Wallach is tightly bound up with the ethnogenesis of Wallachs.
It is commonly assumed that the ethnic name Wallach is derived from the term Volcae, which was the name of a large Celtic people that, together with the Tectosages
tribe, arrived to the territories of the Thracian tribe Besi in the Balkans through the
territories of Dardania, Thrace and Macedonia in 280 and 279 BC. The long process
of the Wallach ethnogenesis was also influenced by the immigrating Scythian peoples as well as Ital colonizers. The amalgamation of the diverse ethno-cultural elements continued even after the arrival of Avars and Slavs. The author concludes
that Wallachs, although mixed with other ethnicities and cultures, are a separate and
unique autochthonous palaeo-Balkan people that had never lived in the community with Romanians north of Danube.
In the discussion on the input of Wallachs in the Byzantine history, the author states
that the name Wallach is first mentioned in the tenth century. In the earlier era,
from the Karakala edict (212 AD) onwards, Wallachs had been included within
the Greek name Rhomaioi. As Wallachs began to leave that community, the name
Wallach started to appear in Byzantine texts. This is a consequence of their individualization and is, at the same time, a sign of their definitive entry into European history. It must be stressed that Byzantine authors used the term Wallach in its
ethnic meaning.
The typical form of the Wallach social organization is a collective, zadruga, in Wallachian falkara and katun. These temporary settlements are characteristic for social
organizations in steppes. The people known as Wallachs in Romania and Moldova
inhabit large areas of the Balkans and are called Arumuns in Greece, Albania and
Macedonia; Megleno-Romanians around the Macedonian-Greek border; and again
Wallachs in Pindus Olympia region. From this region, Wallachs began to migrate
in the early era of the Turkish invasion.
Early on, Wallachs practiced Christianity of the Latin (Western) Rite, but in a later
period Bulgarians forced upon them the Eastern Rite Christianity and the Slavic
language. To control them both spiritually and politically, the emperor Basil II the
268
Murderer of Bulgarians founded in 1020 an independent episcopy for all Wallachs

in the Balkans. Its headquarters were in Vranje and it was under the jurisdiction of
the Ohrid arch-episcopy. Religiously, Wallachs were Arians or Semi-Arians. Their
belief system, rich with Pagan elements, made their religious conversion less pro
blematic. They first converted to the Bogomil faith and then to Islam.
Turkish sources first mention Wallachs in the fifteenth century, as Eflki, Eflkn.
That term was used to designate various Romanized Balkan ethnic communities.
The High Porte thus used it in the ethnic sense.
Privileges enjoyed by Wallachs under the Ottoman rule of the Balkans were sanctioned with the 1468 compromise, which preceded their migration to Croatia and
Bosnia. Like in Serbia, the immigration of Wallachs into Croatia took place between
the twelfth and fourteenth centuries. The Habsburgs brought Wallachs to their borders in the early sixteenth century, to protect their empire from Turkish attacks. The
settlement intensified post-1593. In their new homeland, Wallachs enjoyed autonomy formulated in the so-called Statuta Valachorum, a settlement with the Habsburgs
from 1630. Wallachs, thus, were socially and ethnically different from the indigenous
population. In the seventeenth century, their autonomous rights were significantly
reduced. As the Ottoman Empire weakened, Wallachs lost their privileges.
The urbanization of the empire stimulated immigration into cities and the deve
lopment of trade. For Wallachs, the eighteenth century was the golden era of trade.
This was also the period of the great emigration of Wallachs caused by wars and early capitalism in the Austro-Hungarian Empire. In the late nineteenth century, merchants from the Ottoman Empire had to take Habsburg citizenship if they wished to
pursue trade in the Habsburg regions. The bestowal to Christian Orthodox Wallachs
of legal rights equal to those enjoyed by Christian Orthodox merchants from the
empire encouraged the process of denationalization and in particular Serbization,
which had begun as early as 1850. A key role in this development was played by the
Serbian Orthodox Church.
We know little about the language of medieval Wallachs. There are four main dialects: Arumun, Istrian-Romanian, Megleno-Romanian and Dacian-Romanian. All of
them were deeply influenced by the languages of the peoples with whom Wallachs
lived. Traces of the Wallach languages persist in the Croatian rural and kettle-breeders lexis, in toponyms and surnames.
Balkan nationalisms and the spirit of European diaspora exercised considerable influence upon the birth and development of the national awareness of the dispersed
ethnic Wallachs. The development of the national spirit was affected by the national
movements in Macedonia and other parts of the Ottoman Empire, as well as by the
introduction of the maternal tongue into schools and into liturgy.
The 1888 imperial irade recognized the Wallachian right to establish national churches. In 1905, Turkey recognized the Wallachian (Arumun) nationality. This caused a
wave of negative responses in neighbouring states and in Greece. The Greek opposition to the Wallachian national development became manifest during the Balkan
269
wars and the Bucharest peace in 1913. The partition of Macedonia and the annexation of Wallachs residing in the divided territories to Serbia, Bulgaria and Greece effectively destroyed the Wallachian people.
In the aftermath of late-twentieth century social and political changes in the Balkans, the status of Wallachs, in spite of the establishment of Wallachian cultural organizations, has remained unchanged. An exception is the Republic of Macedonia
where the preamble of the Constitution recognizes Wallachs as part of the Wallach
nation.
The question we need to ask is: is it possible to write a history of Wallachs (Arumuns), a people without their political territory and without an independent religious authority? The author concludes that the history of Wallachia may be written
only if we accept the amalgamating interaction, in spite of the fact that their history belongs to the Byzantine history, to the history of the Ottoman Empire, and finally
to the histories of each of the Balkan successor countries. This does not exclude natural
conflicts, as at all times national minorities oppose the majority of the country where
they all live togetheruntil the moment when the progressive acculturation evens out
the differences, in their common interest.
It is for that reason that the problem of their identity now arises not from the standpoint of their ethnicity but their status as a cultural minority. They are now Albanian, Bulgarian, Greek, Serbian and Croatian citizens and they speak the language of
the country in which they live. Yet although they are part of social-political and cultural-economic developments, their mentality, which makes them a separate ethnic
group, has remained unchanged.
Keywords: Armn, Wallach, Volcae, Walch, Welsch, Latinity, Romanesque, Balkans,
Christianity, Arianism, Semi-Arianism, Christian Orthodox Church, Bogomilism,
Islam, diaspora
UDK 929.5 Ginni, obitelj 15/16

94 (497.5 Dalmacija) 15/16
Albanska obitelj Ginni u povijesti Dalmacije i Istre

(xvi. i xvii. st.) prilog poznavanju komunikacija
du istonojadranske obale
Lovorka orali
Opatika 10
10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Tema rada jest obitelj Ginni (Gini, Ghini), zaviajem iz sjeverne Albanije, iji su odvjetci u XVI. i XVII. stoljeu imali zapaenu ulogu u drutvenoj i vojnoj povijesti u
raznim dijelovima istonojadranske obale. Rad se zasniva na ralambi dosadanjih
saznanja historiografije i arhivskih vrela (poglavito iz Dravnog arhiva u Zadru).
Kronolokim slijedom prati se ivotni put i djelovanje ondje zabiljeenih odvjetaka obitelji Ginni, pri emu je teite istraivanja ponajprije usmjereno na razdoblje
XVII. stoljea, kada se brojni odvjetci obitelji Ginni biljee u Zadru i u Istri (kao zapovjednici naoruanih brodova za nadzor plovnih putova na sjevernom Jadranu).
Na kraju rada zakljuuje se da obitelj Ginni, iako nedovoljno obraivana u historiografiji, pripada meu zapaene albanske obitelji ranoga novovjekovlja. U prilozima
na kraju rada objavljuju se prijepisi oporuka mletakih guvernadura Ivana (1636.) i
Ivana Jerolima Ginnija (1672.), pohranjeni u Dravnom arhivu u Zadru.
Kljune rijei: Mletaka Republika, Dalmacija, Albanija, Istra, Zadar, rani novi vijek,
vojna povijest, drutvena povijest, povijest obitelji, mletako-turski ratovi
Uvod
U povijesti istonojadranske, posebice hrvatske obale, nemalu su ulogu imale obitelji koje svojim zaviajnim podrijetlom nisu pripadale krajevima i gradovima u kojima su neki od njihovih najzaslunijih potomaka djelovali i ostavili najvie svojih
272
L. orali, Albanska obitelj Ginni u povijesti Dalmacije i Istre (XVI. i XVII. st.)
tragova. Njihov spomen esto je, moda ba i stoga, povran i nedovoljan, sveden na
oskudnu zabiljebu uklopljenu u kontekst neke druge, istraivau privlanije i prihvatljivije teme. Tema ovoga rada, koji svojim opsegom i istraivakim zahvatom ne
moe teiti punoj cjelovitosti, upravo je jedna takva obitelj, zabiljeena u raznolikim
arhivskim vrelima, znana (obino samo kao podatak) u radovima historiografije, ali
do sada neobraena kao zaokruena tema. Rije je o albanskoj obitelji Ginni (Gini,
Ghini), zaviajem vjerojatno iz sjeverne Albanije, iji su odvjetci u ranom novovjekovlju imali zapaenu ulogu u vojnoj i drutvenoj povijesti istonojadranskoga uzmorja od Mletake Albanije do Istre.
Obitelj Ginni slijedila je, svojom sudbinom, ivotni put niza albanskih obitelji i pojedinaca s kraja srednjeg i poetka ranog novog vijeka. Prijelomno doba zasigurno je bilo XV. stoljee, razdoblje u kojemu cijelo albansko uzmorje, do tada sastavni dio mletakih prekojadranskih steevina, pada pod osmanlijsku vlast. Padom
Skadra - posljednjeg mletakog obrambenog bastiona i najvanijega grada na dananjem albanskom uzmorju - pod osmanlijsku vlast 1479. godine (nakon viegodinjih osmanlijskih opsada), za stanovnitvo toga podruja (najveim dijelom
katolike vjere) zapoinje viestoljetna agonija borbe za opstanak, preivljavanje i
ouvanje identiteta. Iako su iseljavanja s tih podruja poela i mnogo prije (izvori ih zapaaju ve od poetka XV. stoljea), nakon prijelomne 1479. godine albanski
gradovi sustavno gube najelitniji dio svojega stanovnitva. Odvjetci istaknutih plemikih obitelji, ponajprije onih iz sjeverne Albanije, od tada se sve uestalije biljee
u politikom, drutvenom, vojnom, vjerskom i kulturnom ivotu krajeva i gradova
od barsko-ulcinjskoga priobalja (do 1571. godine) i Boke kotorske, preko Dubrovnika do Zadra, Istre i Mletaka. Krute (Crutta) u Dalmaciji i du sjevernog Jadrana,
Brutti u Kopru i Istri, Zaguri u Mlecima, obitelji Scura i Progina diljem Dalmacije i
mletakih bojita od Furlanije do Levanta, samo su neki primjeri zabiljeenih i znanih albanskih iseljenikih obitelji koje su, najee trajno naputajui svoj zaviaj,
pridonosile razvoju i uspjenosti svoje, povijesnim okolnostima odabrane nove domovine. O njima, kako je reeno, postoje saznanja u historiografiji, ali ona su najee fragmentarna, nepotpuna i uglavnom navedena u kontekstu obradbe neke druge
istraivake teme. Primjer jedne takve iseljenike obitelji, neopravdano izostavljene
iz pomnijeg istraivanja, i albanski je rod Ginni, a njegovi su istaknuti odvjetci sredinje istraivako zanimanje ovoga rada.
Ista demografska obiljeja, posebice u elitnom starosjedilakom dijelu stanovnitva, biljeimo i u
primjeru Ulcinja i Bara, takoer gradova u sastavu Mletake Albanije. Iseljavanja iz tih gradova poinju
i mnogo prije njihova pada pod Osmanlije (1571. godine), a u XVII. i XVIII. stoljeu etniki i vjerski
sastav tamonjega stanovnitva temeljito je promijenjen na tetu dotadanjega katolikoga iteljstva. O
iseljavanjima s podruja Mletake Albanije (poglavito u Mletke) usporedi neka djela: Brunhilde IMHAUS, Le minoranze orientali a Venezia 1300-1510, Roma, 1997.; Lovorka ORALI, Zadarski kapetan XVII.
stoljea Ulcinjanin Dominik Kati, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene
znanosti HAZU u Zagrebu, sv. 22., Zagreb, 2004., str. 213.-233.; Ista, Iz prolosti istonoga Jadrana tragom
iseljenika iz grada Ulcinja u Mlecima, Povijesni prilozi, god. 23., sv. 27., Zagreb, 2004., str. 37.-56.; Ista,
Izbjeglitvo kao sudbina - Barani u Mlecima (XIV.-XVII. st.), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda
za povijesne i drutvene znanosti HAZU u Zagrebu, sv. 23., Zagreb, 2005., str. 87.-185.; Ista, Barani u Mlecima:
povijest jedne hrvatske iseljenike zajednice, Zagreb, 2006.
273
U ovom su radu kao osnovna izvorna graa uporabljeni Spisi zadarskih biljenika
(dalje: SZB), pohranjeni u Dravnom arhivu u Zadru (dalje: DAZ). Iz tog su fonda
rabljene oporuke zadarskih biljenika, one kojih su oporuitelji upravo lanovi obitelji Ginni, a i one u kojima se neizravno biljee odvjetci te albanske obitelji. Oporuitelji su ponajprije vojnici zaviajem iz raznih dijelova Mletake Albanije, esto su
albanske etnike pripadnosti, a njihova je vojnika sluba obino vezana uz asnike
iz obitelji Ginni. Zadarske oporuke datiraju od kraja XVI. stoljea do sedamdesetih
godina XVII. stoljea, a vrijedno je spomenuti da su poglavito nastale u doba uoi
i tijekom Kandijskoga rata (1645.-1669.), kada je aktivnost vojnikoga dijela lanova obitelji Ginni (kao i drugih asnika i vojnika zaviajem iz Mletake Albanije) bila
i najizrazitija te kada je Zadar glavni grad mletakih steevina na istonojadranskoj obali u vojnikom smislu bio najvanija mletaka obrambena utvrda. Nadalje, iz fonda Spisi zadarskih biljenika u radu su uporabljeni i biljeniki ugovori (Instrumenti) u kojima se, kao izravni akteri ili sporedno zabiljeeni, spominju lanovi
obitelji Ginni. Uz oporune spise zadarskih biljenika, kao vrelo neizravnog obiljeja (sporedna zabiljeba jednog lana obitelji Ginni) uporabljena je i jedna oporuka
albanskog iseljenika u Mlecima, datirana u 1536. godinu.
Od tiskanih vrela, za poznavanje vojnoga djelovanja odvjetaka obitelji Ginni u Istri
i na sjevernom Jadranu vana je zbirka Pisma i poruke istarskih rektora (sv. I., 1607.1616.), a koju je sabrao i priredio Miroslav Bertoa.
O povijesti obitelji Ginni na albanskom podruju ne nalazimo, na alost, dovoljno
uporabljivih podataka u historiografiji te se (iako neznatnom ubiljebom podataka dragocjenih za ovo istraivanje) izdvaja samo monografija Miloa Antonovia
Grad i upa u Zetskom primorju i severnoj Albaniji u XIV i XV veku (Beograd, 2003.).
O udjelu nekih odvjetaka obitelji Ginni u mletako-turskim ratovima koncem XVI.
stoljea, kao i o asnicima toga roda u mletako-uskokim sukobima na sjevernom
Jadranu, nekoliko zanimljivih podataka sadre monografije Gligora Stanojevia. S
obzirom da su brojni mletaki asnici iz roda Ginni uestalo djelovali u Zadru
svojoj glavnoj vojnikoj bazi za istoni Jadran krae podatke o njima biljee radovi o zadarskom stanovnitvu (s kraja XVI. i poetkom XVII. stoljea), i opa djela o
kulturnoj povijesti Zadra. Naposljetku, vrlo saete podatke o nekim lanovima obitelji Ginni djelatnima u Zadru ili u Mlecima sadre radovi koji obrauju migracijska
gibanja du istonojadranske obale u kasnom srednjem i ranom novom vijeku.
Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, sv. 52., Zagreb, 1979.
Jugoslovenske zemlje u mletako-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, Beograd, 1970.; Senjski uskoci, Beograd,
1973.

Roman JELI, Stanovnitvo Zadra u drugoj polovici XVI. i poetkom XVII. st. gledano kroz matice
vjenanih, Starine JAZU, sv. 49., Zagreb, 1959., str. 349.-509.; Giuseppe SABALICH, Guida archeologica di
Zara, Zara, 1897.

Savo MARKOVI L. ORALI, Crmniani u mletakim dokumentima XVII. st.: Orlandii, u:
Blao T. ORLANDI, Monografija Gornjih Seoca (Crmnica Virpazar), Bar, 2004., str. 79.-92.; L. ORALI,
Zadarski kapetan XVII. stoljea Ulcinjanin Dominik Kati, str. 213.-233.; Ista, Iz prolosti istonoga
Jadrana tragom iseljenika iz grada Ulcinja u Mlecima, str. 37.-56.; Ista, Izbjeglitvo kao sudbina Barani u Mlecima (XIV.-XVII. st.), str. 87.-185.; Ista, Zadarski kanonik Skadranin Giovanni Campsi,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 47., Zagreb - Zadar, 2005., str. 291.-303.

274
Spomenuti historiografski radovi ne sadre, kako je i prije kazano, brojne podatke o

odvjetcima obitelji Ginni. Zauuje da je njihov spomen izostavljen i iz nekih pregleda vojnikog djelovanja znamenitijih Dalmatinaca i Albanaca u mletakoj slubi,
ali i iz brojnih radova i monografija koji se bave mletako-turskim ratovima na irem podruju istonojadranske obale u ranom novom vijeku. U odnosu na takoer
albansku obitelj Kruta, iji su asnici bili dosta zapaeni u istraivakim radovima
koji obrauju vojnu povijest Dalmacije, za zaslunike iz roda Ginni ne biljeimo toliko konkretnih ubiljebi. Takav nam se omjer, uz neprijepornu vanost obitelji Kruta (iji su odvjetci bili i zapaeni crkveni dostojanstvenici), ne ini realnim u odnosu
na njihovu usporednu vanost i pokazatelje sadrane u arhivskim vrelima.
Cilj je ovoga priloga predstaviti neke odvjetke obitelji Ginni koji su djelovali u Dalmaciji i Istri u drugoj polovici XVI. i tijekom XVII. stoljea. Rad je pokuaj otrgnua od zaborava (i preuivanja) jedne albanske obitelji koja je stjecajem povijesnih
okolnosti bila prisiljena na trajno iseljavanje najveega dijela svojih odvjetaka koji
su sukladno prilikama i okolnostima svoj ivotni put najee podredili vojnom
pozivu u mletakoj slubi. Upravo stoga ovaj rad nastoji osvijetliti i upotpuniti historiografska saznanja o vojnoj povijesti istonojadranskog uzmorja, ali i ukazati na
dinaminost migracijskih gibanja na tom podruju u doba ranoga novovjekovlja.
Malo je konkretnih i pouzdanih podataka koji govore o pobliem podrijetlu obitelji Ginni, kao i o njihovim odvjetcima prije ranog novog vijeka. Takoer, iz podataka koji se odnose na lanove obitelji Ginni, djelatne u mletakoj vojnoj slubi u XVI.
i XVII. stoljeu, ne moe se razaznati u kojem dijelu Albanije moemo traiti njihovo matino podrijetlo. Stoga je za sada jedini konkretni podatak o obitelji Ginni u
srednjemu vijeku sadran u spomenutoj knjizi M. Antonovia. To je ubiljeba Klementa Ginnija, biljenika u gradu Skadru 1330. godine.
Tijekom dueg vremenskog razdoblja, tonije sve do tridesetih godina XVI. stoljea, u dosadanjim spoznajama historiografije i prouenim arhivskim vrelima ne biljeimo spomen lanova albanske obitelji Ginni. Tek 1536. godine, u oporuci Nikole
Murthe, barskog iseljenika (albanske etnike pripadnosti) nastanjenog u Mlecima,
kao jedan od izvritelja oporuiteljeve posljednje volje spomenut je Baranin Stjepan pokojnog Nikole Ginni iz Bara. Poblii podatci o Stjepanu nisu nam, na alost,
podrobnije poznati na osnovi toga spisa. Moemo tek pretpostaviti da je Stjepan
Ginni potomak ogranka koji se, nakon pada Skadra i ostatka albanskoga uzmorja
pod osmanlijsku vlast, iselio u nedaleki Bar (kao i brojni drugi Albanci) te potom
Primjerice, spomen obitelji Ginni ne biljee ni uporabljivi radovi Giuseppea SABALICHA Huomeni
darme di Dalmazia, Zara, 1909. i Arduina BERLAMA Le milizie dalmatiche della Serenissima, Rivista
dalmatica, god. XVI., fasc. 1., Zara, 1935., str. 47.-58.

O obitelji Kruta napisala sam zaseban rad naslovljen Albanska obitelj Kruta i njezini zasluni odvjetci prilog poznavanju istonojadranskih komunikacija u ranom novovjekovlju (predano u tisak za
Zbornik u ast prof. I. Totha, gl. urednik Zoran VELAGI).

M. ANTONOVI, nav. dj., str. 298.

Archivio di Stato di Venezia, Notarile testamenti, b. 578., br. 302., 22. VIII. 1536. Usporedi i: L.
ORALI, Izbjeglitvo kao sudbina - Barani u Mlecima (XIV.-XVII. st.), str. 124.
275
ne nalazei u tome gradu (tada ve izrazito izloenom osmanlijskim prodorima)

potrebitu sigurnost - svoju trajnu egzistenciju pronaao iseljavanjem u grad na lagunama.
Razdoblje XVI. stoljea doba je kada brojni Albanci, esto odvjetci uglednih plemikih obitelji, trajno naputaju svoj zaviaj. Brojni stupaju u mletaku vojnu slubu u
kojoj nerijetko obnaaju istaknute inove. Izvori i literatura potvruju, sukladno s
intenziviranjem mletako-turskih sukoba diljem istonojadranskih i sredozemnih
bojita, njihovu prisutnost od istarskih, dalmatinskih i bokeljskih gradova do Levanta. Za mnoge od njih, a tako i za lanove obitelji Ginni, upravo e Zadar, glavni grad
mletake pokrajine Dalmacije i njezino vodee vojno uporite, tada biti jedna od destinacija u kojoj je ta skupina iseljenika najee zabiljeena. Na osnovi istraivanja
Romana Jelia doznajemo za nekoliko odvjetaka obitelji Ginni, privremeno ili trajnije nastanjenih u Zadru (i zabiljeenih u tamonjim matinim knjigama) koncem
XVI. i poetkom XVII. stoljea. Tako se 1598. godine biljee braa Nikola (Niko) i
Marko, sinovi Ivana Pavla.10 Kao kapetan u mletakoj vojnoj slubi Nikola je spomenut u Spisima zadarskih biljenika i 1622. godine, kada posluje sa zadarskim teakom imunom Celadiem, a predmet njihova poslovanja manji su zemljini posjedi
u blioj okolici grada (Vrulje, Plovanija).11 Marko, brat Nikolin, takoer se biljei kao
mletaki kapetan. U zadarskim matinim knjigama biljei se od 1589. do 1610. godine. Iz drugih navoda doznajemo da je Marko bio kapetan naoruanih barki (Barche armate, Barche armate contro Uscocchi, Barche armate Croate), elitnih mletakih
jedinica zaduenih za nadzor plovnih putova na sjevernom Jadranu (osobito u borbama protiv uskoka). Posadu tih naoruanih mornarikih jedinica inili su Albanci, Hrvati i Crnogorci, zaviajem sa irega podruja mletakih prekojadranskih posjeda, posebice iz nekdanjih mletakih steevina u Albaniji.12 Godine 1593. kapetan
Marko Ginni zabiljeen je kao zapovjednik jedne takve vojno-pomorske postrojbe
u kojoj je kao vojnik djelovao ulcinjski iseljenik i zadarski stanovnik Nikola Mesili
(Melili) iz Ulcinja.13 Kapetan naoruanih brodova vjerojatno je istovjetan s Markom
Ginnijem, zabiljeenim 1595. godine u svezi s planovima kranskih zemalja o oslobaanju Bara, Ulcinja i Skadra od osmanlijske vlasti. U tom je kontekstu korulanski biskup Augustin Quincije (Augustinus Quinctius, biskup od 1573. do 1605. godiR. JELI, Stanovnitvo Zadra u drugoj polovici XVI. i poetkom XVII. st. gledano kroz matice
vjenanih, str. 398.
11
DAZ, SZB, Zuanne Braicich (1621.-1645.), b. I., Instrumenti, fasc. 1., str. 39.-39 (4. II. 1622.).
12
Prema istraivanjima Miroslava BERTOE, najboljeg poznavatelja ove problematike, naoruane lae
spominju se u mletakim izvorima kao borbene posade od Kopra do Marana, od mletakog Lida do
Sacca di Goro, utvrde pokraj rukavca Donzelle u delti rijeke Pad (Miroslav BERTOA, Izazovi povijesnog
zanata: lokalna povijest i sveopi modeli, Zagreb, 2002., str. 41.). Brojne podatke vidi i u Bertoinoj sintezi
Mletaka Istra u XVI i XVII stoljeu (sv. I.-II., Pula, 1986.) te u spomenutoj zbirci grae Pisma i poruke istarskih rektora. Usporedi i: Gligor STANOJEVI, Senjski uskoci, str. 60.-65.; John R. HALE, Lorganizzazione
militare di Venezia nel 500, Roma, 1990., str. 317.; Ennio CONCINA, Le trionfanti e invitissime armate Venete,
Venezia, 1972., str. 34.
13
DAZ, SZB, Francesco Primizio (1590.-1608.), b. VI., Testamenti, br. 14., 31. VIII. 1593. Usporedi i L.
ORALI, Zadarski kapetan XVII. stoljea Ulcinjanin Dominik Kati, str. 215.; Ista, Zadarski kanonik Skadranin Giovanni Campsi, str. 292.
10
276
ne) poslao Marka Ginnija u Rim da bi ubrzao prispjee vojnika iz Brindizija koji su,
prema tim planovima, trebali napasti Skadar.14
Poetkom XVII. stoljea, takoer kao stanovnica Zadra, u tamonjim se matinim
knjigama biljei i Lucijeta pokojnoga Luke Ginnija.15 U istim su vrelima upisana jo
dva odvjetka obitelji Ginni takoer asnici u mletakoj vojnoj slubi. To su Ivan i
Pavao, o kojima posjedujemo i saznanja iz drugih izvora. Pavao Ginni (Ghini) biljei
se kao mletaki kapetan 1596. godine, kada se u Zadru vjenao s zadarskom plemkinjom Margaretom, kerju Bartola Ferra. U iduim godinama zadarski izvori biljee
ga kao zapovjednika (podnarednik - sargente i guvernadur) naoruanih brodova.16
Godine 1602. Pavao se biljei kao zapovjednik barche armate di Albanesi. Njegov je
vojnik Albanac Leka Fransi, zaviajem s rijeke Bojane, a oporuku u kojoj se obojica
biljee napisao je sveenik Primo Ivanov Chimeza iz Makedonije, kapelan albanskih
vojnika u mletakim vojno-pomorskim postrojbama.17 Vaan dio podataka o vojnom djelovanju Pavla Ginnija biljei spomenuta zbirka gradiva Pisma i poruke istarskih rektora. Godine 1610. Pavao je zabiljeen kao zapovjednik (kapetan) albanskih
naoruanih postrojbi koje, djelujui u mletakoj slubi, nadziru plovidbu sjevernim
Jadranom. Iste je godine Ginnijeva postrojba odreena za pratnju trgovake galije
koja je plovila od Mletaka u Split. Prema izjavi raporskoga kapetana, Pavao Ginni
upuen je kao pratnja galiji jer je barca armata del capitanio Paolo Ghini, ch la migliore di tutte le altre, che sono qui. Prema kasnijim navodima doznajemo da je naoruani brod kapetana Ginnija uspjeno doveo trgovaku galiju u Split, gdje se biljei
u srpnju 1610. U ljetnim se mjesecima Ginni vratio u Istru, gdje se, uz barku kapetana Petra arkovia (koji zapovijeda odredom od 38 vojnika), kao naoruana barka za nadzor pomorskih putova i sprjeavanje krijumarenja soli prema Trstu izrijekom spominje i Ginnijeva pomorska postrojba (35 vojnika). Naposljetku, tragom
istoga izvora, Pavao Ginni biljei se 1611. godine u inu guvernadura i tada je trenutno smjeten u Rovinju.18 Posljednji spomen Pavla Ginnija, prema dosadanjim
saznanjima, biljeimo 1612. godine. Tada je Ginni, djelujui i dalje kao zapovjednik
naoruanih brodova protiv mletakih suparnika na sjevernom Jadranu zarobio petoricu senjskih uskoka, izravno time odgovarajui na prethodnu akciju Senjana u
kojoj je bio zarobljen ak i mletaki providur u Krku.19
Dvadesetih godina XVII. stoljea, uz djelovanje prethodnih lanova obitelji Ginni,
izvori spominju i Jurja Ginnija, takoer mletakoga kapetana. S obzirom da se Juraj biljei kao zapovjednik Vuka Orlandia (Vuko Crmnica), istaknutog mletako-
G. STANOJEVI, Jugoslovenske zemlje u mletako-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, str. 107.

R. JELI, Stanovnitvo Zadra u drugoj polovici XVI. i poetkom XVII. st. gledano kroz matice
vjenanih, str. 398.
16
vjenanih, str. 398.
17
DAZ, SZB, Simon Venier (1586.-1616.), b. V., Testamenti, br. 396., 9. VI. 1602.
18
Pisma i poruke istarskih rektora, str. 77.-78., 82., 89., 98.
19
G. STANOJEVI, Senjski uskoci, str. 242.
14
15
277
ga asnika u XVII. stoljeu20, vjerojatno je djelovanje toga odvjetka roda Ginni bilo
usmjereno na ratita od Budve, Patrovia i Kotora do sjeverne Dalmacije, ali takoer je mogue da je tijekom prve polovice XVII. stoljea (osobito u poetnim desetljeima) bio i lan posada mletakih naoruanih barki na sjevernom Jadranu.21
Jurjev brat Ivan Ginni zabiljeen je, bez ikakve oznake vojnog ina, u matinim knjigama Zadra koncem XVI. stoljea (1595.).22 Moemo s velikom vjerojatnou pretpostaviti da je to ista osoba koja se, tijekom prve polovice XVII. stoljea, biljei kao
zapaeni mletaki vojni zapovjednik. Godine 1611. Ivan Ginni obnaa (u inu kapetana) slubu zapovjednika mletakog naoruanoga broda koji djeluje u Istri, a u
spomenutom izvoru izrijekom se navodi kako su njegovu posadu inili Albanesi. Iste
godine Ginni je posredno spomenut kao kapetan naoruane barke sa koje su pobjegli neki mornari te potom napali i opljakali jedan grip izmeu Rovinja i Faane.23
Tijekom iduih desetljea zapaamo Ginnijevo napredovanje u mletakoj vojnoj hijerarhiji 1637. godine biljei se kao molto illustre Signor Gouernador i zapovjednik
naoruane barke.24 Priblino u isto vrijeme, koncem 1636. godine, guvernadur Ivan
Ginni nainio je svoju oporuku, pohranjenu u Spisima zadarskih biljenika u Dravnom arhivu u Zadru, a njezin je sadraj vrijedno dodatno saznanje o tom istaknutom mletakom asniku, kao i o nekim drugim lanovima njegove obitelji.25 U
naslovu oporuke Ivan Ginni oslovljen je ponovno kao molto illustre Signor Gouernador delle Militie Albanese i kao stanovnik Zadra u etvrti etrdeset muenika (Confin de Santi Quaranta). Za mjesto svojega posljednjega poivalita albanski guvernadur odreuje zadarsku crkvu Sv. Frane (nella sua sepultura), koja je (uz franjevaki
samostan) imala vano mjesto u vjerskom ivotu asnika i vojnika u mletakoj slubi te je esto bila obdarivana njihovim legatima. Izvriteljicom (commissaria) svoje
Vuko Crmnica u crnogorskoj historiografiji nazivan je obino imenom Vuko Orlandi (G.
STANOJEVI, Crna Gora u doba kandiskog rata (1645-1669), Istoriski glasnik, sv. 1.-2., Beograd,
1953., str. 25.-29.; Isti, Jugoslovenske zemlje u mletako-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, str. 208.-209.; D.
IVKOVI, Istorija crnogorskog naroda, sv. II., Cetinje, 1992., str. 25.-29.), a u hrvatskoj je poznat kao
Vuko Crnica (podrobnije vidi tekst Ivana PEDERINA u Hrvatskom biografskom leksikonu, sv. II., Zagreb 1989., str. 734., te ondje navedenu literaturu). To je, najvjerojatnije ista osoba, mletaki asnik iz
crmnikog roda Orlandii, koji se kao mletaki asnik spominje od 1620-ih godina. Djelovao je na
irem podruju istonojadranske mletako-turske bojinice, a ini se da je od poetka 1660-ih trajno
prisutan na zadarskom podruju. Ondje se gubi njegovo izvorno prezime, a u izvorima se poinje
biljeiti prema nazivu svojega zaviaja (Cernizza), to e s vremenom postati i obiteljsko prezime (u
hrvatskom prijevodu kao Crnica). O intrigantnoj osobi Vuka Crmnice, kao i o njegovim potomcima,
pripremam zasebnu istraivaku studiju. Od novijih radova usporedi: S. MARKOVI L. ORALI,
Crmniani u mletakim dokumentima XVII st., str. 79.-92.
21
S. MARKOVI L. ORALI, Crmniani u mletakim dokumentima XVII st., str. 81.
22
vjenanih, str. 398.
23
Pisma i poruke istarskih rektora, str. 60., 65.
24
Posredno je zabiljeen u oporuci Mila Mladaina (Mladazin) iz podruja Mrkojevia (Marchovichi)
kraj Bara, vojnika djelatnog pri naoruanoj barci kapetana Vuka iz Mrkojevia (DAZ, SZB, Zuanne
Braicich /1621.-1645./, b. XIII., Testamenti, fasc. 10., br. 379., 8. VIII. 1637.).
25
DAZ, SZB, Zuanne Braicich (1621.-1645.), b. XIII., Testamenti, fasc. 9., br. 364., 15. XII. 1636. Cjelovit
prijepis oporuke vidi u Prilogu 1. na kraju rada.
20
278
posljednje volje Ginni imenuje suprugu Bellu (njezino nam zaviajno podrijetlo nije
znano na osnovi toga izvora). Bella je obvezna, nakon Ivanove smrti, uloiti 400 dukata in uno o pi fondi stabili, et sicuri te od godinjega prihoda redovito plaati franjevcima dvije mise tjedno (za oporuitelja i Bellu) u istoj franjevakoj crkvi. Ako
franjevci iz bilo kojega razloga ne mogu prihvatiti odnosno odbiju reeni legat i obvezu sluenja misa, taj dio oporunog navoda prelazi na bratovtinu Gospe od Karmena (sa sjeditem u istoj crkvi sv. Frane). Nadalje, u sluaju da i crkva Sv. Frane, kao
i bratovtina Gospe od Karmena, ne prihvate reeni legat, tada oporuitelj pomno
nastojei osigurati uspjenu provedbu svojih oporunih elja odreuje da obveze
slavljenja misa uz odgovarajuu nadoknadu pripadaju uglednoj zadarskoj bratovtini sv. Silvestra (sa sjeditem u crkvi sv. Ivana). Glavnom i jedinom nasljednicom svih
svojih preostalih dobara guvernadur Ginni imenuje suprugu Bellu, a nakon njezine smrti imovina e pripasti kapetanu Ivanu, sinu oporuiteljeva brata Jurja Ginnija (tada ve pokojnoga). Izrijekom se, nadalje, navodi da se sveukupna nepokretna
Ginnijeva imovina ne smije prodavati, zalagati, niti na bilo koji drugi nain otuiti,
nego trajno s koljena na koljeno pripadati zakonitim potomcima imenovanoga nasljednika. Ukoliko, meutim, kapetan Ivan Ginni premine bez zakonitih potomaka,
tada oporuitelj odreuje da se sva njemu namijenjena imovina proda na drabi te
steeni prihod uloi u stabilan i siguran fond ili posjed. Od prihoda koji e se redovito dobivati Ivan Ginni odreuje da se u crkvi Sv. Frane ili sukladno prethodno
navedenim odredbama na oltarima bratovtina Gospe od Karmena ili Sv. Silvestra dre zadunice u spomen na oporuitelja. Obvezu izvrenja toga dijela oporuke
Ivan Ginni povjerava vikaru zadarske stolnice te predstojnicima bratovtina Gospe
od Karmena i Sv. Silvestra. Ovdje je zanimljivo spomenuti da se oporuiteljev neak
i imenjak, kapetan Ivan Ginni, navodi kao osoba koja jo nije punoljetna te se u
sluaju da Bella premine prije ispunjenja njegove punoljetnosti skrbnicima i nadzirateljima imovine imenuju zadarski graani Jakov Califi i Frane Gandelini. Napominje, u zavrnim dijelovima oporuke, da je svoj imetak (ponajprije stabilan posjed)
stekao con molti sudori, et stente al publico seruitio di Sua Serenita te da na njih osim
imenovanih nasljednika nitko drugi nema pravo potraivanja.
Ivan Ginni, istaknuti albanski zapovjednik u mletakoj vojnoj slubi, preminuo je u
Zadru poetkom 1638. godine. Njegova je oporuka otvorena 23. sijenja iste godine na zahtjev udovice Belle, izvriteljice oporunih elja i glavne nasljednice Ivanove imovine.
Nadgrobni natpis u ast Ivana Ginnija (koji je dala podii njegova supruga Bella) i
danas je zorno vidljiv u zadarskoj franjevakoj crkvi, mjestu koje je albanski guvernadur odabrao za posljednje poivalite. Natpis je zabiljeio i zadarski kulturni povjesnik Giuseppe Sabalich u svojemu djelu Guida archeologica di Zara (str. 112.), a
ovdje ga donosim prema vlastitoj transkripciji:
NEC MINVS FORTIS AC PII HAEROIS
EPYROTICAE CLASSIS DVCTORIS
IOANNIS GINNI MEMORIA BINV[M]
279
IN HEBDOMADA SACRV[M] PRO SVA ET

D[OMI]NAE BEL[L]AE CONIVGIS DILECTISSIMAE
ANIMAB[U]S QUADRIGE[N]TOR[UM] DVCATOR[UM]
CENSV INSTITVENTIS ET HOC
PRO INFIRMIS FRATRIBVS
EADEM D[omina] BELLA ME[moriae] ST[atuam]
P[onendo] C[ensuit]26
Zanimljivo je da Sabalich u istome djelu navodi i podatak da se u istoj crkvi (na
podu) neko nalazio jo jedan natpis (najvjerojatnije na mjestu same Ginnijeve
grobnice) u kojemu se (prema Sabalichevu prijevodu na talijanski jezik) Ginni spominjao kao governator benemerito della Serenissima Repubblica veneta.27
Na osnovi dosadanjih spoznaja iz vrela i historiografije moemo zakljuiti da su
tridesete godine XVII. stoljea bile razdoblje izrazito uestalog spominjanja lanova
obitelji Ginni u Dalmaciji (Zadru). Iz godine 1631. potjee oporuka crnogorskoga
kapetana u mletakoj slubi Nikole Popovia, tada privremeno nastanjenog u zadarskom katelu.28 U Popovievoj je oporuci jedan od glavnih protagonista Albanac Petar Ginni, takoer mletaki kapetan, ujedno i jedan od izvritelja oporuke. Ginni je,
razvidno je iz oporuke, i proteklih godina bio osoba vanog Popovieva povjerenja
kod njega se nalaze spisi iz kojih razabiremo oporuiteljevo novano poslovanje s
kapetanom Nikolom Jurom (Giuro). Rije je o 160 dukata koje Popovi potrauje od
Jure, a koji se potom zalaganjem izvritelja oporuke trebaju predati kotorskom
samostanu Sv. Pavla. Petar Ginni nadaren je i s nekoliko Popovievih oporunih legata ostavlja mu srebreni agnus Dei, un annello doro il pi bello che habbia, kao i
neke predmete iz svoje pokretne imovine (posteljina). U oporuci se izrijekom biljei
i Petrova sestra Marija te joj se oporuiteljevom eljom dariva jedan zlatni prsten.
Posljednji odvjetak obitelji Ginni koji je predmet ovoga istraivanja jest guvernadur
Ivan Jerolim, takoer zapaeni mletaki asnik XVII. stoljea. U zadarskim izvorima
(biljeniki spisi) spominje se 1656. godine. Zabiljeen je u inu guvernadura (vjerojatno albanskih vojnih postrojbi), a u spisu je rije o njegovu agrarnom poslovanju
u blioj zadarskoj okolici. Rije je o prodaji njegova zemljinog posjeda u Lukoranu
na otoku Ugljanu (estice su smjetene na lokalitetima Fornase, Brigh i Pod Brigh)
zadarskom Kaptolu za 500 zlatnih dukata. U opsenom spisu izrijekom se navode
imena teaka koji izravno obrauju tamonji, oito povrinom velik posjed (vinogradi, maslinici), a zanimljivo je spomenuti da upravo prodani posjed Ginni istoga
dana uzima u podzakup od novoga vlasnika uz obvezu redovite godinje isplate od
Ne manje snanog i pobonog heroja / zapovjednika epirske (tj. albanske, op. prev.) flote / Ivana Ginija
u spomen dvaput / na tjedan svetu slubu za svoju i / gospoe Belle predrage supruge / due etiri
stotine dukata / prihoda uspostavljajui i to / za bolesne fratre / ista gospoa Bella na spomen odluila
je postaviti ovu plou.
27
G. SABALICH, Guida archeologica di Zara, str. 112.
28
DAZ, SZB, Zuanne Braicich (1621.-1645.), b. XII., Testamenti, fasc. 7., br. 280., 12. VI. 1631.
26
280
186 lira.29 U Spisima zadarskih biljenika ime Ivana Jerolima Ginnija zabiljeeno je
i 1662. godine. Rije je o oporuci kapetana Stjepana Vuladila (Vuladili) iz estana
kraj Bara, u kojoj se kao jedan od svjedoka pri otvaranju oporuke spominje Luka Bilui, kaplar della Compagnia del Signor Capitan Gerolimo Gini.30
O Ivanu Jerolimu Ginniju nemamo podrobnijih podataka iz dosadanje historiografije. Stoga nam je njegova oporuka, napisana u Zadru 1672. godine, vano vrelo za
dodatno saznanje o obitelji i o tom zasluniku u mletakoj vojnoj slubi.31 U oporunom spisu Ivan Jerolim Ginni navodi se kao guvernadur i stanovnik Zadra u etvrti
della Beata Vergine Piazzola, smjetenoj pored crkve Sv. Marcele. Nakon uobiajenih
uvodnih navoda, karakteristinih za sve onodobne oporuke, Ginni za mjesto svojega posljednjega poivalita odreuje vlastitu grobnicu u crkvi zadarskoga dominikanskoga samostana. Nadalje, izvriteljima svoje posljednje volje imenuje ugledne
zadarske plemie i graane: guvernadura Petra Nassija, kontea Franu Soppe Papalija, doktora prava Franu Lantanu (biljenika koji ujedno i pravi oporuku) i Nikolu
Canavellija. Iz sljedeih oporunih navoda postaju nam razvidne i bliske rodbinske
veze Ginnijevih s uglednim i starim zadarskim plemikim obiteljima. Naime, njegove su roakinje (germane) plemkinje Magdalena Soppe (drei je kao sestru ostavlja
joj ak 1500 dukata) i Franjica Soppe (ostavlja joj 100 dukata), kao i Darija Spingarola Nassi (darovnica iznosi 100 dukata). Ivan Jerolim, koji oito nije zasnovao vlastitu
obitelj, preostatak svoje imovine, zasigurno (prema novanim iznosima koje podjeljuje) velike, ostavlja majci Artimiziji na doivotno uivanje, a nakon njezine smrti
imetak pripada spomenutom konteu Frani Soppe Papali. Ovi nam podatci, iako nedovoljno potpuni, kazuju o ugledu albanske obitelji Ginni (kao i o njihovu plemikom podrijetlu), ali i o njihovoj (nedovoljno poznatoj) ulozi u drutvenoj povijesti
Zadra i Dalmacije.
Oporuka je otvorena (vie tjedana nakon oporuiteljeve smrti) dana 15. oujka
1673., a kao podnositelj zahtjeva za otvaranje zabiljeen je (kao herede proprietario)
zadarski plemi Frane Soppe Papali. Meutim, da Frane Soppe Papali nije Ginnijevom smrti odmah stekao sve oporuiteljeve posjede, doznajemo iz kasnijih navoda u Spisima zadarskih biljenika. Godine 1678., pet godina nakon Ginnijeve smrti,
njegova se majka Artimizija biljei kao vlasnica zemljinoga posjeda smjetenog u
neposrednoj zadarskoj okolici (kraj crkve Gospe od Maslina). Zemljite (vinograd)
Artimizija prodaje hvarskom plemiu i zadarskom graaninu Vicku Pellegriniju za
nevelikih 15 dukata.32 Artimizija se biljei i dvije godine poslije kao nasljednica i
DAZ, SZB, Zuanne Ligniceo (1656.-1659.), b. I., Instrumenti, str. 15.-28 (1656. god.).
DAZ, SZB, Francesco Sorini (1656.-1677.), b. II., Testamenti, br. 56., 23. VIII. 1662.
31
DAZ, SZB, Francesco Lantana (1669.-1687.), b. I., Testamenti, br. 20., 27. XI. 1672. Prijepis oporuke
vidi u Prilogu 2. na kraju rada.
32
Zanimljivo je da se u granicama posjeda nalaze Marko Crmnica (potomak Vuka Crmnice) i iseljenik
sa estanskoga podruja (Sestan). Ti nam podatci govore da su useljenici-mletaki vojnici zaviajem s
podruja Mletake Albanije, u novoj domovini grupirali (vjerojatno i na osnovi darovnica mletake
vlasti) posjede na slinim ili istovjetnim mjestima, ali i da su se - bez obzira na razliitost etnike pripadnosti - osjeali kao skupina koju vee zajedniko podrijetlo (DAZ, SZB, Andrea Tori /1675.-1708./,
b. I., Instrumenti, fasc. 1., str. 87.-89., 10. III. 1678.).
29
30
281
vlasnica zemljinoga posjeda na Lukoranu prodaje svoj imetak zadarskoj crkvi sv.
Ilije (cijena je 31 cekin).33 Kasnija sudbina Artimizije Ginni, izravne nasljednice nakon smrti njezina sina Ivana Jerolima, nije nam poznata. S obzirom na izriito naveden zavrni oporuni navod guvernadura Ivana Jerolima Ginnija, moemo s velikom vjerojatnou pretpostaviti da je ostatak posjeda i novanih dobiti, preostalih
nakon Artimizijene smrti, pripao imenovanom nasljedniku -zadarskom plemiu
Frani Soppe Papaliju.
Saznanja o albanskoj obitelji Ginni na osnovi kojih je nainjen ovaj rad prikupljena su uvidom u saznanja iz historiografije, kao i ralambom arhivskih vrela (ponajprije Spisa zadarskih biljenika, pohranjenih u zadarskom Dravnom arhivu).
Na osnovi njihove ralambe razvidno je da je to bila ugledna albanska obitelj koja
je svojom sudbinom, odreenom spletom vojno-politikih okolnosti u njihovim
matinim krajevima (sjeverna Albanija), bila uvelike povezana sa irim podrujem
istonojadranske obale. Odvjetci obitelji Ginni biljee se tijekom ranog novovjekovlja na podruju od Mletake Albanije (budvansko-barsko podruje), preko Dalmacije (Zadar) do Istre. U vrelima se najuestalije spominju u prvoj polovici i sredinom
XVII. stoljea, a njihovi su odvjetci zapaeni sudionici vojne povijesti Istre i Dalmacije. Posebice su se istaknuli kao zapovjednici (kapetani, guvernaduri) naoruanih
barki (barche armate) vojno-pomorskih postrojbi Mletake Republike zaduenih
za nadzor plovidbenih putova na sjevernom Jadranu, a koje su imale i zapaenu ulogu u mletakim sukobima s uskocima poetkom XVII. stoljea. Brojni lanovi obitelji Ginni djelovali su ili esto boravili u Zadru, sredinjem mletakom uporitu na
istonom Jadranu, te otuda njihov relativno uestali spomen u tamonjim vrelima.
U Zadru su lanovi obitelji Ginni stjecali zemljine posjede u blioj kopnenoj i otonoj okolici, zasnivali obitelji te enidbenim vezama ulazili meu zadarsku drutvenu
elitu. Ondje su provodili i posljednje godine svojega ivota, odabirui za posljednje
poivalite grobnice u uglednim zadarskim crkvama (franjevaka, dominikanska) u
kojima se kao u primjeru guvernadura Ivana Ginnija nadgrobne ploe isklesane
u njihovu ast i danas zorno vide.
Obitelj Ginni i njezini zaslunici relativno se rijetko spominju u historiografiji, najee samo kao usputni podatak u sklopu monografija i radova koji se bave istarskom i dalmatinskom povijeu ranoga novoga vijeka. Ovaj prilog skroman je pokuaj da se od zaborava i zatajenosti otrgne jedna istaknuta, ali u historiografiji ni
priblino dovoljno poznata obitelj te da se upozori na njezinu ulogu i prinose povijesti irega podruja istonojadranskoga uzmorja. Vjerujem, naposljetku, da e dodatna istraivanja arhivskih vrela, kako domaih tako i inozemnih, ovu problematiku dodatno osvijetliti novim znanstvenim spoznajama.
33
DAZ, SZB, Andrea Tori (1675.-1708.), b. I., Instrumenti, fasc. 4., str. 31.-33 (25. VI. 1680.).
282
PRILOG 1.
Prijepis oporuke guvernadura Ivana Ginnija (Dravni arhiv u Zadru, Spisi zadarskih biljenika, Zuanne Braicich, 1621.-1645., b. XIII., Testamenti, fasc. 9., br. 364.,
15. XII. 1636.)
Testamento del quondam molto illustre signor Gouernador Zuanne Ginni34
Nel Nome di Christo Amen. Lanno della sua Natiuit mille seicento trenta sei,
nellindictione quarta, giorno ueramente di luni, li 15 del mese di Dicembre. Nelli
tempi del Serenissimo Prencipe et Signor Nostro Eccelentissimo il Signor Francesco
Erizzo per lIddio grazia inclito Dose di Venetia35, et del Regimento dellIllustrissimo
Signor Pietro Contarini Conte di Zara et suo Distretto dignissimo.36 Alla presentia
del Nobil huomo Zaratino il molto illustre Signor Gioanni Grisogono Kaualier honorando Consigliario37, di me Nodaro, et delli Testimonii sottoscritti.
Essendo statuito a cadauno di morire una uolta, et non sapendosi lhora, ne il ponto
della morte, per il che considerando salubremente le predette cose, il molto illustre
Signor Zuanne Ginni Gouernador delle Militie Albanese, habitante in questa Citt,
sano per gratia dellOmnipotente Signor Iddio della mente, sensi, et inteletto, se bene
di corpo alquanto risentito, ne uolendo partir dalla presente uita senza ordenar le
cose sue, questo suo ultimo nuncupatiuo Testamento, qual si dice senza scritti, ha
procurato che si facia et ha fatto nel modo che segue.
Primamente ha racomandato lanima sua allOmnipotente Signor Iddio suo Creatore, alla Gloriosa Vergine Maria, et tutta la Corte Celeste, et quando piacer alla
sua Diuina Maest di leuarlo dalla presente uita, et chiamarlo a se, ha ordenato che il
suo cadauere sia sepolto nella Chiesa delli Reuerendi Padri di San Francesco in questa Citt nella sua sepoltura.
Commissaria ueramente di questo suo ultimo uolere fedel essecutrice ha instituito,
nominato, et uoluto che sia la Signora Bella sua diletissima consorte, alla quale h
dato omnimoda auttorit di mandar a essecutione quanto da esso Signor Testatore
nel presente Testamento sar disposto et ordenato.
Recordato delli quattro luochi pii ordinarii di questa Citt, disse non uolermi lasciar niente.
Item ordenato che subito doppo la sua morte la sudetta Signora Bella sua consorte
debba inuestir ducati quattrocento in uno o pi fondi stabili, et sicuri col farne sopra
di quelli liuello, o censo perpetuo; luttile, ouer pro delli qual danari douranno hauer sempre li sudetti Reuerendi Padri di San Francesco, con obligo, et aggrauio perNa margini: 1636, Decembre 15
Exemplum
35
Francesco Erizzo, mletaki dud od 1631. do 1646. godine.
36
Pietro Contarini, zadarski knez od 1636. do 1638. godine.
37
Zadarski plemi Ivan Grisogono imenovan je kavaljerom Sv. Marka 10. XII. 1623. (Archivio di Stato
di Venezia, Cancelleria inferiore: Cavalieri di San Marco, b. 174., str. 583.-583.).
34
283
petuo di douer celebrar ogni settimana nella predetta loro Chiesa doi messe picole,
una per lanima di esso Signor Testatore, et laltra per lanima della sudetta Signora Bella sua consorte, con conditione espressa che non uolendo detti Reuerendi Padri accettar detti uttili collaggrauio predetto di celebration di messe, in tal caso uole
che uadano nella Confraternita della Maddonna del Carmene nella predetta Chiesa di San Francesco con lobligo sudetto della celebration di messe, et non uolendo
ne anco detta Confraternita ricceuerle col detto obligo ouero mandando in alcuna
tempo detti Reuerendi Padri, o la Confraternita sudetta di celebrar continuamente
le messe sudette, che in tal caso detti uttili di stabili peruengano et peruenir debano nella Confraternita di San Siluestro colistesso obligo perpetuo di celebratione di
doi messe alla settimana per le anime come di sopra.
Item tutti et cadauni altri ueramente beni suoi cosi mobili, come stabili, raggioni, et
attioni, presenti et futuri, a lui Signor Testatore quouismodo spettanti, et pertinenti,
sua uniuersal herede, donna, domina, et libera patrona in uita sua solamente ha instituito, nominato, et uoluto che sia la sudetta Signora Bella sua consorte, et doppo la
morte della sudetta Signora Bella sua consorte ha instituito, et instituisse suo uniuersal herede di tutti li predetti beni suoi, raggioni, et attioni, il Signor Capitano Zuanne Ginni, nipote di esso Testatore, figlio del quondam Signor Capitano Zorzi Ginni
fu fratello di esso Signor Testatore con dichiaratione espressa che li suoi beni stabili
non possino in alcun pre[star], et in perpetuo uadano et andar debbano di heredi in
heredi legitimante descendenti del detto Signor Capitano Zuanne suo nipote maschi solamente legittimi, et naturali, et di legittimo matrimonio nati, et manchando li
maschi, uadano nelle femene, et nelli figlioli loro, et manchando di uita detto Signor
Capitano Zuanne suo nipote senza lasciar dopo di se figliuoli o descendenza legittima, ouero estinta che sar tutta la prole et descendenza sua come mascolina, come
feminina, in tal caso uuole, et ordena che il molto Reuerendo Monsignor Vicario del
Domo di Zara, il Guardiano della Confraternita della Maddonna del Carmine, et il
Gastaldo della Confraternita di San Siluestro, presenti et che per tempi saranno, debanno uender tutti li beni mobili che allhora si trouaranno, et che il ritratto di quelli sia posto a censo o liuello sopra uno o pi fondi stabili, quali siano aggionti alli
altri suoi beni stabili, luttile delli qual beni stabili che annualmente si andar cauando, uole et ordena che sia dato al Monasterio delli sudetti Reurendi Padri di San
Francesco con obligo di douer celebrar ogni anno in perpetuo tante messe quanto
sar detto uttile per lanima di esso Signor Testatore, et delli morti suoi, et non uolendo essi Reuerendi Padri accettar li uttili sudetti annualmente con lobligo sudetto,
che in tal caso sucedano le sudette doi Confraternita di San Siluestro, et della Maddonna del Carmine, con lobligo predetto della celebration di messe per lanima sua,
et delli suoi morti.
Item h dichiarito, et dichiarisse, che se nel caso la Signora Bella sua consorte et herede morisse inanzi che detto Signor Capitano Zuanne Ginni suo nipote fosse peruenuto et legittima, in tal caso h elletto, et nominato in suoi tuttori et administratori di tutti li beni sudetti li Signori Francesco Gandelini, et Giacomo Califi,
quali habbino auttorit di regger, et administrar tutti li beni suoi sudetti sino a tan-
284
to che detto Signor Capitano Zuanne sar peruenuto allet legittima. Li qual beni
suoi sudetti disse essere suoi speciali, et si sua special raggione, acquistati da lui con
molti sudori, et stente al publico seruitio di Sua Serenita, et che in quelli nessun altro non ne h, ne meno uuole che habbia interesso alcuno, saluo che li da lui di sopra nominati. Et questo disse, et uuolse che sia il suo ultimo Testamento, et la sua ultima uolont, il quale, et la quale uolse che uaglia per raggion de Testamento, et se
per raggion di Testamento non ualesse, uole che uaglia per raggion di codicilli, per
uia di donatione causa mortis, et di cadauna altra ultima uolont, che di raggion meglio ualer, et tenir potesse, non ostante che forse fosse pretermesso qualche ordene
di raggione, cassando, reuocando, et annullando tutti li altri Testamenti, et ultime
uolont che prima fatto hauesse, uolendo che siano nulli, inualidi, et di niun ualore
di momento come se mai stati fatti non fossero, ma che questo solo uaglia, et tenga,
et sortisca leffetto suo.
Fatto in Zara in casa della solita habitatione del sudetto Signor Testatore posta in
strada grande, nel confin di Santi Quaranta. Presenti misser Benetto Libbani orese38,
et il Signor Zanetto di Rocchi mercante, habitanti di Zara testimonii conosciuti, chiamati, et specialmente pregati.
Ioannes Braicich publicus auctoritate Veneta Jadreque iuratus notarius rogatus a
presente testatore fideliter scripsit ita ipse ordinauit et in fidem subscripsit.
1638 Adi 23 Gennaro

Ad instantia della Signora Bella relicta et herede del predetto Testatore fu aperto il
presente testamento dal predetto molto illustre Signor Gioanni Grisogono Kaualier
honorando consigliario che alla confectione di quello e intrauenuto dopo per la ricognitione del suo sigillo, et inscrittione, letto, et publicato per me Zuanne Braicich
Nodaro sudetto in tutto come sta, et giace, et in quello si contiene, et ci nella predetta casa della habitatione del sudetto Testatore posta in strada grande nel confin
de Santi Quaranta. Presenti mistro Pietro Antonio de Ruggier da Venetia callegher,
et mistro Zuanne Brittanico sartor habitanti di Zara testimonii etc.
Idem Iohannes Braicich Notarius qui supra.
Na poleini: Io Gioanni Grisogono Kaualier Consiglier fui presente a questo testamento lo inscrissi, et sigilai col mio solito sigillo.
Testamento del molto illustre Signor Zuanne Ginni Gouernador delle Militie Albanese scritto per me Zuanne Braicich Nodaro publico di Zara, li 15 Decembre 1636
Benedikt (Benko) Libani, zlatar djelatan u Zadru u XVII. stoljeu. Godine 1632. biljei se kao jedan
od restauratora krinje Sv. imuna. Usporedi: Kruno PRIJATELJ, Umjetnost XVII. i XVIII. stoljea u Dalmaciji, Zagreb, 1956., str. 55.-56.; Isti, Spomenici Zadra XVII i XVIII st., u: Zadar - Zbornik, Zagreb, 1964.,
str. 579.; Anela HORVAT Radmila MATEJI K. PRIJATELJ, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1981., str.
787.
38
285
PRILOG 2.
Prijepis oporuke guvernadura Ivana Jerolima Ginnija (Dravni arhiv u Zadru, Spisi zadarskih biljenika, Francesco Lantana, 1669.-1687., b. I., Testamenti, br. 20., 27.
XI. 1672.)
Nel Nome di Christo Amen. Lanno della sua Santissima Natiuit mille seicento
settanta due, indictione decima, giorno di domenica, li uinti setta Nouembre. Regnante il Serenissimo Prencipe il Signor Domenico Contarini inclito Dose di Venetia.39 Nel regimento dellIllustrissimo Signor Francesco Diedo dignissimo Conte di
Zara.40 Alla presenza del Nobil homo Zaratino il magnifico Signor Capitano Giulio
Begna honorando Giudice Essaminadore della corte di Zara, di me Nodaro etc.
Essendo statuito cadauno di morire una uolta, ne sapendosi lhora ne il ponto al
che salubremente riflettendo il Signor Gouernador Giouanni Gierolimo Ginni sano
per la gratia del Signor Iddio di mente, sensi, loquela, et intelletto se bene di corpo
grauamente amalato, e per temendo il Diuin Giudizio, ne uolendo partir da questa uita senza ordinar le cose sue, questo suo ultimo nuncupatiuo testamento, che si
dice senza scritti, ha procurato, et uoluto che si facia nel quale in primo capo racomanda lanima sua allOmnipotente Signor Iddio, alla Gloriosa Vergine Maria, et
tutta la Corte Celeste, et quando piacer al Signor Iddio leuarlo da questa vita uole
che il suo cadauere sia sepolto nella Chiesa de molto Reuerendi Padri di San Domenico nella sua sepoltura.
Comissarii, et fedel essecutori di questa sua ultima uolont h nominato, et uuoluto
che siano Il Signor Conte Francesco Soppe Papali, il Signor Gouernador Pietro Nassi, il Signor Nicolo Canauelli, et il Dottor Francesco Lantana.
Alli quattro luochi pii di questa Citt disse lasciar un ducato per cadaun per una
uolta tanto.
Lascia per raggion di legato alla Signora Madalena Soppe ducati mille, e cinquecento in ricompensa della seruit prestata al medessimo Signor Testatore cosi nella
sua infermit, come anco in tutto il tempo di sua uita hauendole portato affetto non
come sua germana, ma come sorella per una uolta tanto.
Lascia per raggion di legato alla Signora Contessa Franchesina Soppe parimente
germana desso Testatore ducati cento per una uolta tanto.
Lascia per raggion di legato alla Signora Daria Spingaroli Nassi germana desso Testatore ducati cento che si faci un anello per amor suo.
Lascia a Lucia serue al presente in casa al detto Testatore, che non se li debba dimandar conto delle robbe che h portato, ne che h apresso di se, et in oltre li lascia per
raggion di legato ducati doicento.
39
40
Domenico Contarini, mletaki dud od 1659. do 1675. godine.

Francesco Diedo, knez Zadra od 1670. do 1672. godine.
286
Item lascia per raggion di legato Michiel al presente per seruit in casa del detto
Testatore le arme del detto seruitore, et ducati doicento con la robba del medessimo seruitore.
Nel resto veramente de tutti, et cadauni beni suoi mobili, stabili, presenti, et futuri h instituito, nominato, et uoluto che sia sua herede uniuersale usufruttaria sua
vita durante la Signora Artimisia madre del Signor Testatore, et dopo la morte della
detta Signora Artimisia sustituisse suo herede uniuersale proprietario il Signor Conte Francesco Soppe Papali obligandolo racordaui dellanima esso Signor Testatore.
Lascia alli Signori Comissarii un paro di calce di seta per cadauno per amor suo.
Et questo disse, et uolse, che sia il suo ultimo testamento, et la sua ultima uolont, il
quale uuole che uaglia per raggion di testamento, e se per raggion di testamento non
ualesse uaglia per raggion di codicillo, e di qualsia altra donatione causa mortis, et
ultima uolont, non ostante che in questo ui fosse pretermesso alcun altro ordine di
raggione, cassando, reuocando, et annulando qualsi uoglia altra ultima uolont, codicillo, e testamento, uolendo che questo solo sia esseguito et sortisca la sua debita,
et pontual essecutione.
Fatto in Zara in casa dellhabitatione del detto Signor Testatore posta nel Confin della Beata Vergine Piazzola, presenti il Signor Gouernador Pietro Nassi, et il Signor
Nicolo Canauelli ambi testimonii conosciuti, chiamati, et pregati.
Et io Francesco Lantana Nodaro publico, et giurato di questa Citt ho scritto il presente testamento cosi ordinante il sudetto Signor Testatore in fede etc.
In reletione disse lascia per raggion di legato al Signor Nicolo Calcina germano
desso Testatore ducati tre cento per una uolta tanto.
Idem qui supra notarius Franciscus Lantana.
Adi 15 Marzo 1673

Stante la morte del Testatore seguita gi molte settimane, et ad instanza del Signor
Conte Francesco Soppe Papali herede proprietario fu aperto il presente testamento
dal Signor Capitanio Giulio Begna che nella facitura di esso interuienne come Giudice essaminadore, premessa la ricognizione del sigillo, et inscritione che trou il
tutto ben condizionato, e fu da me Nodaro letto de uerbo ad uerbum nella Sacrestia
delle reliquie di questa metropolitana. Presenti Signori Capitano Zorzi Renessi, et
Nicolo Calcina, testimonii conosciuti, chiamati etc.
Na poleini: Io Giulio Begna Giudice essaminadore fui presente a questo testamento et lo inscrissi per lo sigillia col mio sigillio.
Testamento del Signor Gouernador Giouanni Gierolimo Ginni scritto da me Francesco Lantana Nodaro Publico e Giurato di Zara sotto li 27 Nouembre 1672
287
The Albanian family Ginni in the sixteenth- and

seventeenth-century histories of Dalmatia and Istria: a
contribution to the study of communications along the
East Adriatic Coast
Lovorka orali
Opatika 10
10000 Zagreb
Republic of Croatia
Families who originated in regions outside the East Adriatic Coast played an important role in the history of this region. Yet we know little about them and the relevant
data are often scattered in studies of other topics or in diverse archival sources. This
essay discusses the history of such a family, the Ginnis, who originated in northern
Albania and who, in the sixteenth and seventeenth centuries, contributed significantly to the social and military history of Eastern Adriatic. This essay uses the secondary literature and the archival sources (from the State Archives in Zadar and the
State Archives in Venice) to chronologically reconstruct the lives and the careers of
the Ginni family members. The study focuses on the seventeenth century as the period when the largest number of the family members is recorded in the Istrian and
Dalmatian sources. As officers in the Venetian navy, they played prominent roles as
commanders (captains; governors or guvernaduri) of navy formations (barche armate), controlling sea routes in North Adriatic and fought against the uskoks of Senj.
The study concludes with the observation that the hitherto little known Ginnis were
an important Albanian family of the Early Modern era, whose members played significant roles in the history of East Adriatic. Appendices to this article contain transcriptions of testaments of the Venetian guvernadur Ivan (1636) and Ivan Jerolim
Ginni (1672), kept in the State Archives in Zadar.
Keywords: Venetian Republic, Dalmatia, Albania, Istria, early modern era, military
history, family history, wars between Venice and the Ottoman Empire
UDK 355.48 (497.5 Sveta Helena) 17/18

929.5 Kneevii od Svete Helene
Primljeno: 19. rujna 2007.
Hrvatska vojnika obitelj Kneevii od Svete Helene*

Vladimir Brnardi
Hrvatska radiotelevizija
Prisavlje 3
10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Zbog povijesnih okolnosti veliki dio stanovnitva Hrvatske bio je tijekom ratova
protiv Turaka djelomino ili potpuno militariziran. Jedna od najizrazitije povojnienih, ali slabo poznatih takvih obitelji bili su Kneevii od Svete Helene. Tijekom 18. stoljea i poetkom 19. stoljea u samo dva narataja, obitelj Kneevi dala
je osam asnika, od kojih su ak petorica postali generali, a otac i sin, Martin i Vinko Kneevi, odlikovani su i najviim vojnim odlikovanjem, Redom Marije Terezije. ak su i dvije Martinove keri bile udane za asnike.
Kljune rijei: vojna povijest, Hrvatska, 18. i 19. stoljee, vojnike obitelji, Kneevii
od Svete Helene, generali, orden Reda Marije Terezije, Vojna krajina
Uvod
Jo od staroga, a potom i srednjega vijeka bio je ustaljen obiaj da djeca ili barem
jedno od njih nasljeuje slubu svojih roditelja. To se esto moe zamijetiti i u karakteristinim prezimenima koja su nastala prema odreenim zanimanjima. Hrvatske zemlje u tome nisu bile nikakva iznimka, a zbog estih i dugotrajnih ratova, osobito s Turcima od druge polovice 14. stoljea pa sve do 19. stoljea u Hrvatskoj su
se uobliile brojne vojnike obitelji. Taj proces nije bio ogranien samo na pripad*
elio
zahvaliti
na pomoi
pri izradi
ovog rada
gospoi Marini
Bregovac Pisk,obitelji
kustosici
Slianbih
je se
sluaj
i s nekim
civilnim
zanimanjima,
primjerice
poput tavernikalnih
u Hrvatskog Vidi
povijesnog
muzeja
na susretljivosti
doputenju
da objavim
lanova
Kneevi
skoj.
rad Teodore
SHEK
BRNARDI,i Tavernik,
tavernikalni
sud iportrete
tavernikalno
pravo,obitelji
Arhivski
vjesnik,i
gospodinu
Milanu 179.-198.
Pojiu Iz Hrvatskog dravnog arhiva na razrjeenju nekih toponima.
40.(1998.), Zagreb,
1
Slian je sluaj i s nekim civilnim zanimanjima, primjerice poput tavernikalnih obitelji u Hrvatskoj. Vidi rad Teodore SHEK BRNARDI, Tavernik, tavernikalni sud i tavernikalno pravo, Arhivski vjesnik,
40.(1998.), Zagreb, 179.-198.
290
V. Brnardi, Hrvatska vojnika obitelj Kneevii od Svete Helene
nike visokoga plemstva za koje su redovito bile rezervirane najvie dravne i vojnike slube i dostojanstva. Bio je taj proces ak i vie izraen meu srednjim i niim plemstvom te meu vojnicima koji su se svojim vojnim zaslugama i iskazanom
hrabrou katkad mogli domoi plemikoga naslova. To je osobito bilo izraeno na
podruju Vojne krajine, koja se od svog ustrojstva tijekom 16. stoljea sve vie militarizirala, pa je gotovo svaka obitelj, odnosno zadruga koja je ivjela na njezinom
podruju morala dati barem jednog vojnika. Iako je bilo mnogo takvih vojnikih
obitelji u hrvatskoj povijesti, ostali su nam zabiljeeni podaci samo za one iji su se
lanovi istaknuli u veem broju ili kroz nekoliko narataja. Meu njima svakako
istaknuto mjesto zauzima obitelj Kneevi od Svete Helene, koja je tijekom 18. stoljea i poetkom 19. stoljea u samo dva narataja dala osam asnika carsko-kraljevske vojske. Od njih su ak petorica postali generali: Martin (1708-1781), Juraj (17331805), Ivan (1743-1809), Petar (1746-1814) i Vinko (1755-1832). A otac i sin, Martin
i Vinko, stekli su i najvie odlije orden Reda Marije Terezije.
Izvori i metodologija
Osnovni izvor za ovaj rad bio je rukopis Biographie der Familie Knexevich. Tu je biografiju Velimir Deeli objavio pod naslovom Memoiri baruna Vinka Kneevia u
Vjesniku Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva u Zagrebu 1907.,
a izvornik se uva u Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu.
U tom dragocjenom spisu o obitelji Kneevi njezin autor, general konjanitva Vinko barun Kneevi opisuje ponajvie svoj ivot, ali daje nam i mnoge druge vane podatke o obiteljskom podrijetlu, precima i svojoj brai. Svoje je memoare pisao
potkraj ivota, a mnogo je toga zaboravio i ispustio spomenuti. Osim toga, podaci o obitelji Kneevi mogu se nai u njihovoj ostavtini, koja je danas razasuta na
tri mjesta: u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici, u Hrvatskom dravnom arhivu i u
Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. U Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu osim spomenutog rukopisa uva se i najvei dio ostavtine obitelji Kneevi. Ostavtina se sastoji od dva dijela. Prvi dio ine razni patenti
o promaknuima i imenovanjima, a drugi dio korespondencija pojedinih lanoO istaknutim hrvatskim vojskovoama i poznatim vojnikim obiteljima i rodovima pisao je podmaral Ivan TOMII, vitez od Gorice u serijalu lanka u ilustriranom asopisu Prosvjeta tijekom 1898.
i 1899.: Aleksi (VI./1898., 17., 550.-551.), Buri (VI./1898., 17., 550.), oli (VI./1898., 7., 230.-232.),
Doen (VII./1899., 1., 34.), Dragolovi (VI./1898., 17., 551.-554.), Drakovi (VI./1898., 13., 423.-425.),
Filipovi (VII./1899., 10., 323.), Jelai (VI./1898., 10., 327.-329.), Kneevi (VI./1898., 15., 488.-490.),
Mareti (VI./1898., 14., 454.-457.), Pauli (VI./1898., 17., 550.), Rukavina (VI./1898., 4., 128.-130.), Todorovi (VII./1899., 7., 227.-228.) i ponovno zajedno s podmaralom Radom GERBOM u knjiici Za
Kralja i dom, Slike, ivotopisi i crtice 230 hrvatskih generala, Bjelovar, 1908., objavljenoj povodom 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. Osim njih o hrvatskim asnicima u jednom poglavlju svoje knjige
pisao je Slavko PAVII u knjizi Hrvatska vojna i ratna povijest i prvi svjetski rat, Zagreb, 1943., 704.-715.

Slian sluaj je i u obitelji Jelai u kojoj je Franjo Jelai (1746.-1810.) postao podmaral i stekao
orden Reda Marije Terezije, a sva trojica njegovih sinova; Josip (1801.-1859.), uro (1805.-1901.) i
Antun (1807.-1875.) postali su generali. Poput oca, i hrvatski ban Josip Jelai takoer je stekao orden
Reda Marije Terezije.

NSK, Rijetkosti, R 3591, Kneevi, Vicko, Biographie der Familie Knezevich.

NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi.
291
va obitelji. U Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu nalazi se manji dio ostavtine, koju uglavnom sainjavaju pisma te jedan rukopis, zapravo prijepis spomenutog spisa Vinka Kneevia. U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu takoer se
uva manji dio ostavtine obitelji iz razdoblja od 1802. do 1866. godine, koji se preteito sastoji od gospodarskih spisa i korespondencije, odnosno pisama. U Muzeju
se uva i grbovnica kojom je Marija Terezija podijelila barunstvo Martinu Kneeviu i njegovim potomcima te sveana diploma kojom je barunu Ivanu Kneeviu
i njegovim roacima podijeljeno graansko pravo grada Ancone. Takoer vrijedi
spomenuti i limeni grb podmarala Vinka baruna Kneevia koji je Muzeju predalo
Vojno zapovjednitvo u Zagrebu 1918. godine.10 Neto podataka o obitelji Kneevi
moe se pronai i u literaturi starije provenijencije,11 koji se naalost, svode uglavnom na osnovne biografske podatke. Stoga u u ovom radu pokuati dati to potpunije biografije istaknutih lanova i povijest dijela obitelji Kneevi od Svete Helene,
a ponajvie u se osvruti na spomenuta dva narataja. Pokuat u prikazati njihove
meusobne veze i veze s drugim obiteljima. Takoer s pomou metodologije rada
na obiteljskim biografijama12 iz relativno turih podataka pokuat u prikazati socijalnu povijest obitelji, te obrazovanje i nain ivota pojedinih njezinih lanova.
Obitelj Kneevi
Obitelj Kneevi potjee iz staroga bosanskoga kneevskoga plemena iz Brona u
Hercegovini, koje se nakon pada Bosne doselilo u Liku. Prvotno su nosili ime Kruevi, a po knezu Filipu, koji je poginuo kod Jajca 1463. zajedno s bosanskim kraljem Stjepanom II., promijenili su prezime u Knezi, potom u Kneevi. Filipov sin
Ivan pobjegao je pred Turcima u okolicu Graaca, gdje je od hrvatsko-ugarskoga
kralja Matije Korvina 1466. dobio plemstvo. Plemstvo je obitelji na elu s Ivanovim
praunukom Franjom ili Franom (Franzom) Kneeviem ponovno potvrdio 15. svibnja 1628. car Ferdinand II.13 Ostala Ivanova braa otila su u svijet: drugi brat otiao je u Rusiju, a trei u Poljsku. Franjo Kneevi bio je zapovjednik Krbave, a pred
Turcima je morao pobjei u Vinjerac. Tek je njegov unuk Ile, nakon to je pomogao
oistiti Liku od Turaka za to je dobio veliku kolajnu, uspio povratiti obiteljska doHR-HDA-732 i HR-HDA-Msc. 711, Auszug aus der Geschichte der familie Knezevich.
HPM, Ostavtina obitelji Kneevi, kutija 7., 6535.-6582., 15039.-15095 i 18896.; kutija R. Giunio,
27753.-27851.

HPM, 7502, Grbovnica obitelji Kneevi, Be, 7. 4. 1763.

HPM, 7501, Diploma Kneevi, Ancona, 20. 1. 1800. Zahvaljujem na pomoi gospoi Matei Brstilo
Reetar, kustosici HPM-a to me upozorila na ovu diplomu.
10
HPM, 22822.
11
J. HIRTENFELD: Der Militr-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, 1., Wien, 1857., 152.,
550.-551. C. WURZBACH: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 12., Wien, 1864.,
145.-147., 147.-148. I. BOJNII, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nrnberg, 1889., 90. I.
TOMII, Rod Kneevia. Prosvjeta, VI./1899., 15., 488.-490. I. TOMII, Za Kralja i dom, Slike,
ivotopisi i crtice 230 hrvatskih generala, Bjelovar, 1908., 2.-3.
12
Robert FORSTER, Zur Methodologie der biographishen Arbeit, Family Biography, Wiener Beitrge
zur Geschichte der Neuzeit, 6.(1979.), 111.-126.
13
Ivan BOJNII, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nrnberg, 1899., 90.

292
bra: Gradina kraj Graaca, Grab, Popinu, Bruvno, Lovinac, Resnik, grad Zrmanju i
Zvonigrad.14Osim toga obitelj Kneevi je 1716. kada je dola iz Prokika u Udbinu i
ovdje kupila zemljite baruna Portnera i Vukasovia.15
Prvi poznatiji odvjetak vojnike dinastije Kneevi koji je dosegao visoki, generalski
in, bio je Martin16. Roen je u Senju 1708., a njegovi su roditelji bili Juraj Kneevi,
od 1746. bojnik u Likoj krajikoj pjeakoj pukovniji, i Katarina Stibor. Nakon smrti Martinove majke njegov otac Juraj drugi se put oenio za udovicu Helenu Vukasovi, ker vojvode Pribinovia, koju su zbog ljepote zvali lipa Ile. Ona je iz prvoga
braka imala ker Urulu (Senj, 1717. Graac, 1776.), a s Jurjem je dobila sina, koji
se takoer zvao Juraj (Georg) Kneevi. Taj Martinov polubrat postigao je in pukovnika i od 1783. do 1786. bio je zapovjednik 11. Szeklerske krajike husarske pukovnije, s kojom je 1785. uguio ustanak vlakih seljaka i zaustavio prodor Turaka
kod Poege.17 Martin se 1733. oenio kerkom svoje maehe, odnosno svojom posestrom i Jurjevom polusestrom Urulom Vukasovi.18
Godine 1728. u dobi od 20 godina, Martin Kneevi bio je postavljen na dunost kapetana Zvonigrada i zajedno s drugim lanovima svoga roda borio se s Turcima. U
Turskom ratu (1737.-1739.) uz pomo oca Jurja i strica Nikole Kneevia svladao je
1738. Turke kod Gubaveva klanca. Naime, u kolovozu 1739. upali su Turci u Mazin
i preko Mazinskog sedla preli na sv. Petar i Graac gdje su opljakali i popalili sve
do pravoslavne crkve i Kamenog kria. Odatle su okrenuli prema Gubavevu klancu
gdje su prenoili. Ondje ih je sljedega dana potukao kapetan Doen sa svojim ljudima pa su se Turci razbjeali na dvije strane. Jedni su pobjegli preko Glogova, Popine
i Tromee (Triplex Confinio), a drugi preko Glava Dubrava (Gluvih Dubrava) i Mazina. One Turke koji su krenuli prema Tromei progonio je Martin Kneevi koji je
tada bio kapetan Zrmanje. Zajedno s Popinjanima i Zrmanjcima, te nekoliko Kotorana iz Dalmacije, koji su bili na ispai, iznenadio je Turke kod Tromee i Crnog Potoka.19 Prilikom napada na turski tabor uspanieni Turci razbjeali su se pa je Martin zaplijenio sav tabor zajedno s dva topa i streljivom.20 Zbog toga i brojnih drugih
zasluga kao znak priznanja dobio je od cara Karla VI. zlatni lanac s medaljom.
Ivan TOMII, Rod Kneevia, Prosvjeta, VI./1899., 15., 488.
Franjo Julije FRAS, Topografija karlovake Vojne krajine, Gospi, 1988., 142.
16
J. HIRTENFELD, Der Militr-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, 1., Wien, 1857., 152. C. WURZBACH, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 12., Wien, 1864., 145.-147. I. BOJNII, Der
Adel von Kroatien und Slavonien, Nrnberg, 1899., 90. I. TOMII, Rod Kneevia. Prosvjeta, VI./1899.,
15., 488.-490. Velimir DEELI, Memoiri baruna Vinka Kneevia, Vjesnik Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, IX., Zagreb, 1907., 44.-73 I. TOMII, Za Kralja i dom, Slike, ivotopisi i crtice
230 hrvatskih generala, Bjelovar, 1908., 2.-3. Soldaten mit Leib und Seele. Kroatische Heerfhrer-Trger
des Militr-Maria-Theresiaordens, Deutsche Zeitung in Kroatien, 2. (1942.) 60., 5.
17
Alphons von WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, II., Wien, 1898., 293.
18
V. DEELI, Memoiri baruna Vinka Kneevia, Vjesnik Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga
arkiva, IX., Zagreb, 1907., 49.-50.
19
Franjo Julije FRAS, Topografija karlovake Vojne krajine, Gospi, 1988., 122.-123., 136.-137.
20
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, I., 3. i eljko, HOLJEVAC, Like bune u 17. i 18.
stoljeu (1609.-1755.), Lika revija, 2. 2002., 1.-15.
14
15
293
Tijekom Rata za austrijsko nasljee (1740.-1748.) sudjelovao je i istaknuo se 1742.

godine u nekoliko sukoba s Francuzima na bojitima u Bavarskoj, Alzasu i ekoj.21
Kad je 1746. u Lici, odnosno Karlovakom generalatu, ustrojena Karlovaka krajika
husarska pukovnija od etiri satnije, prikljuio joj se i Martin Kneevi, dobivi in
satnika. Odmah je s novoustrojenom postrojbom otiao na ratite u Nizozemskoj,
gdje se pukovnija borila do svretka rata 1748. i Utrechtskog mira. Martin Kneevi
u meuvremenu je promaknut u in bojnika. Zajedno s Karlovakom krajikom husarskom pukovnijom uguio je 1751. pobunu krajinika u Lici,22 a 1754. promaknut
je u in potpukovnika.23
S karlovakim husarima krenuo je Martin Kneevi i u Sedmogodinji rat (1756.1763.), prvo na bojite u ekoj. Ondje je 1756. sudjelovao u bitci kod Lobositza i
u napadu na Tetschen. Sljedee 1757. godine karlovaki su se husari pod zapovjednitvom pukovnika Maxa Josepha Mittrowskog istaknuli prilikom prepada na Hirschfeld, a borili su se u okraju kod Reichenberga te u bitkama kod Praga i Kolina.
Karlovaka husarska pukovnija izbjegla je opkoljavanje i blokadu u Pragu i potom
sudjelovala u bitci kod Kolina. S dva eskadrona sainjavala je diviziju general-bojnika Phillipa von Becka zajedno s ostalim krajikim konjanikim i pjeakim postrojbama u sastavu korpusa lakih postrojbi pod zapovjednitvom hrvatskoga bana i generala konjanitva grofa Franje Ndasdya. Taj korpus ometao je nastupanje Prusa
prema Kolinu, a na dan bitke 18. lipnja 1757. borio se na desnom krilu austrijskoga bojnoga poretka. U bitci kod Kolina Martin Kneevi bio je teko ranjen. Nakon
oporavka vratio se u Karlovaku husarsku krajiku pukovniju i 24. sijenja 1758. postao pukovnik i njezin zapovjednik.24
Tijekom 1758. pukovnija je bila u leskoj i sudjelovala u boju kod Troppaua, a jedan
njezin odjel u opsadi Neisse. Sljedee godine nije sudjelovala u ratu, a 1760. prikljuena je glavnoj armiji u Saskoj.25 Najznanije djelo Martina Kneevia pada u lipanj
1761., kad je od marala Ernesta Gideona Loudona, a na vlastiti zahtjev, s odjelom
od 200 karlovakih i 200 Ndasdyevih husara te 400 Saint Ignon draguna dobio zapovijed da napadne i protjera 600 pruskih konjanika postavljenih u zasjedi izmeu
Landshuta i Hartmannsdorfa. Kneevi je prvo razgledao itavu okolicu i rasporedio postrojbe na najbolji mogui nain. Iako je neprijatelj u meuvremenu doznao
za napad i doekao ga pripravan, vie od 100 Prusa bilo je sasjeeno, 190 zarobljeno zajedno sa 200 konja, a ostali su se spasili bijegom. Ipak je dio njih doao u ruke
pukovnika Pezungera, kojeg je Loudon naknadno poslao s 200 konjanika i 100 Hrvata iz smjera Schmiedberga izmeu Einsiedla i Landshuta. Za ovaj sjajni pothvat
Kneevi je 30. travnja 1762. na 7. promociji odlikovan Vitekim kriem Reda Mari-
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, I., 12.

23
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, I., 4.-6.
24
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, I., 4.-6.
25
A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, V, Wien, 1905., 335.
21
22
294
je Terezije.26 Svjedoanstvo o junatvu dobio je od generala Mittrowskog27 i glavnoga zapovjednika, marala Loudona.28 Nedugo poslije, u boju kod Heidersdorfa u lipnju 1762., Kneevi je ponovno bio ranjen.
Martin Kneevi je retrogradno 1771. promaknut u in general-bojnika koji je stekao 1759., ali je ipak sve do umirovljenja 1773. ostao na elu karlovakih husara.29 Za
spomenute zasluge i Viteki kri Reda Marije Terezije Martin Kneevi i njegovi potomci dobili su 7. travnja 1763. od carice Marije Terezije barunat.30 Svoje zadnje dane
Kneevi je proveo u Graacu, gdje je i umro 30. listopada 1781. u 73. godini ivota.31 Pokopan je u baroknoj upnoj crkvi Svetog Jurja muenika u Graacu u grobnicu pored svoje ene, na kojoj je nekada bio kasnobarokni epitaf koji danas vie nije
vidljiv. Taj epitaf je stajao na nadgrobnoj ploi na desnoj strani crkve, a na njemu je
bio latinski natpis: Martino Libero Baroni de Knexevich / Reg.(ni) hung(arici) Magnati Caes(ario) Reg(io) Generali Aciei Structori / Ordinis Militaris Theresiani Equiti
mor(t)alitatem Exuto / III. Kal(endas) Novemb(res) anno MDCCLXXXI Aetatis LXIX
/ Georgius sub Sipendiis Magni Ducis Etruriae Legionis / Pro Tribunus, Joannes unius
in Banatu Croatiae / Pedestris Legionis Instructor; Antonius Equitum, / Petrus et Leopoldus Peditum Carolostadiensium / Centuriones; Vincentius Pan(n)oniae Equestris /
Militiae Pro-Centurio; Amantissimo Patri Moestissimi Filii posuere.32 Od petnaestero djece koje je imao s Urulom Kneevi roenom Vukasovi, ostalo je na ivotu
njih osmero, est sinova i dvije keri:33 Juraj (Georg-Anton) (Graac?, 1733. Be, 27.
V. 1805.), general-bojnik; Anton (Anton-Joseph) (Graac? 1737. Baden kraj Bea,
1809.), potpukovnik; Ivan (Johann-Karl) (Graac?, 1743. Sv. Helena, 29. X. 1809.),
general-bojnik; Petar (Peter-Vinzenz) (Graac?, 1746. trigova (Stridau), 12./14. V.
1814.), general-bojnik; Marijana (Maria-Anna) udana Zika von Troznov; Cecilija
(Cecilia-Maria) udana Portner; Leopold (Graac? Gospi, 1788./89.), satnik i Vinko (Vinzenz-Fererius) (Graac, 30. XI. 1755. Sv. Helena, 11. III. 1832.), general konjanitva. Svi sinovi odabrali su poput oca vojniko zvanje, a najmlai sin Vinko
J. HIRTENFELD, Der Militr-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, 1., Wien 1857., 152. Soldaten
mit Leib und Seele. Kroatische Heerfhrer-Trger des Militr-Maria-Theresiaordens, Deutsche Zeitung
in Kroatien, 2. (1942.) 60., 5.
27
28
29
A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, 5. Bnde, Wien, 1898. 1905., 335.
30
HPM, 7502, Grbovnica obitelji Kneevi, Be, 7. 4. 1763. NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji
Kneevi, I., 12.
31
Oporuka Martina Kneevia, HR-DAZ-825, Obiteljski fond Jelai, 5/36.
32
To u prijevodu znai: Martinu pl. Kneeviu, slobodnom barunu, / velikau Kralj(evstva) ugar(skog), Generalu
zapovjedniku krajine, / vitezu vojnikog reda (Marije) Terezije, lien smrtnosti(=umrlom) 30. listopada 1781. godine,
ivota (svoga) 69. / Juraj u slubi Velikoga vojvode Toskanskoga, potpukovnik pukovnije; Ivan, zapovjednik jedne
pjeake pukovnije u Banskoj Hrvatskoj; / Petar i Leopold, kapetani karlovakih pjeaka; / Vinko, potkapetan slavonske/konjice; premilom ocu ucviljeni sinovi postavie. Franjo Julije FRAS, Topografija karlovake Vojne krajine,
Gospi, 1988., 149.
33
arkiva, IX., Zagreb 1907., 49.-50.
26
295
Kneevi je kao i otac odlikovan Vitekim kriem Reda Marije Terezije. I obje keri
Martina Kneevia bile su udane za asnike.
Kneevii od Svete Helene

U daljnjoj militarizaciji Vojne krajine i njenih stanovnika vojne vlasti su 1740. ustrojem Like krajike pjeake pukovnije u Lici oduzimale svu zemlju ije uivanje nije
bilo skopano s obnaanjem vojnike dunosti, pa je tako izvlateno i imanje obitelji Kneevii. Naime seljaci na takvim imanjima imali su obaveze prema vlasniku, a
ne prema vojsci. Proces izvlaivanja, osobito Zagrebake biskupije trajao je do poetka 19. stoljea. U zamjenu za izgubljene posjede obitelj je trebala dobiti druge, ali
itava se procedura otegnula pa je tek 1. svibnja 1802. car Franjo II. dodijelio obitelji Kneevi nekadanji pavlinski posjed Sveta Helena u Meimurju sa selima Senkovac, Knezovac, Makovac, Leskovac, Zasad i trigova. Od tada su lanovi obitelji
Kneevi svome imenu dodali prilog od Svete Helene.
Najstariji Martinov sin Juraj (Georg-Anton) Kneevi od Svete Helene roen je
1733. vjerojatno u Graacu. Sluio je kao natporunik u 39. ugarskoj linijskoj pjeakoj pukovniji. Kada je Leopold, veliki vojvoda od Toskane, elio preustrojiti svoje postrojbe po austrijskom uzoru, od svoje je majke, carice Marije Terezije, zatraio
nekoliko sposobnih asnika. Meu njima je u Toskanu stigao i Juraj Kneevi, koji je
postao grenadirski satnik. Potom je napredovao te ga je 29. srpnja 1773. veliki vojvoda Leopold promaknuo u in bojnika u Toskanskoj kraljevskoj pukovniji, odnosno
23. linijskoj pjeakoj pukovniji.34 Poslije smrti potpukovnika Filippa Rocchia, zapovjednika grada Livorna, na njegovo je mjesto imenovan Kneevi i dodijeljen mu je
17. prosinca 1779. in potpukovnika s godinjom plaom od 1500 lira.35 Napredovao je sve do ina pukovnika i postao guverner luke Ferraio (Porteferraio) na otoku Elbi, to je znailo da je ujedno upravljao i itavim otokom koji je kasnije postao
mjestom prve internacije francuskoga cara Napoleona Bonapartea.
Kad je Napoleon tijekom Drugog koalicijskog rata (1798.-1800.) s francuskom vojskom zauzeo sjevernu Italiju i Toskanu 1799., Juraj Kneevi trebao je predati otok
i luku Francuzima. No, on je to odbio i povezao se sa zapovjednikom engleske flote
admiralom Georgom Keithom, koji je sa svojom eskadrom krstario Mediteranom.
Francuzi su ucijenili Jurjevu glavu, a on je uz pomo Engleza pobjegao u Napulj. U
pratnji kraljice obiju Sicilija Marije Karoline iz kue Habsburg tijekom njezina kratkoga egzila stigao je u Be. Ondje ga je car Franjo II. 24. kolovoza 1801. promaknuo
u in general-bojnika i vjerojatno umirovio.
Jure, kako ga naziva najmlai brat Vinko u svojim memoarima, bio je svjetski ovjek, govorio je nekoliko jezika, odlino plesao i pjevao lijepim basom. Tijekom
slube u Firenzi upoznao se i zaruio s kontesom Salvati, ali dok je ekao odgovor
na molbu i oev blagoslov da se oeni, ona se razboljela i umrla. To ga je toliko po-
34
35

296
treslo da se i on razbolio, a kada se oporavio okrenuo se vjeri. Nije se nikada enio i

umro je u Beu 27. svibnja 1805. u dobi od 72 godine.36
Drugi Martinov sin Antun (Anton-Joseph) Kneevi od Svete Helene roen je
1737. vjerojatno takoer u Graacu. Prema opisu njegova brata Vinka unato nadarenosti, vojnikim sposobnostima i znanju zbog svog nezgodnog ponaanja nije napredovao koliko je mogao pa je dospio samo do ina potpukovnika. Bio je oholog,
krutog, naprasitog i nemirljivog karaktera. Zbog toga se posvadio i parniio s braom oko posjeda u Meimurju. Antun Kneevi ivio je u Graacu, a umro je 1809.
u 72. godini ivota u Badenu kraj Bea.37
Trei sin Ivan Karlo (Johann-Carl) Kneevi od Svete Helene roen je 1743. godine u Graacu. Navodno je bio cijenjen zbog svojih asnikih kvaliteta, pa je u Sedmogodinjem ratu (1756.-1763.) jahao uz marala Ernesta Gideona Loudona. Kao
potpukovnik 2. banske krajike pjeake predvodio je 10. veljae 1788. napad jednog njezinog odjela zajedno s jednim Varadinsko-urevake krajike pjeake pukovnije preko rijeke Une na Dubicu. Poslije je postao zapovjednik u Brodu, a 1791.
preao je u Brodsku krajiku pjeaku pukovniju.38 Tijekom Prvoga koalicijskog rata
(1792.-1798.) zapovijedao je Wurmserovim dobrovoljakim korpusom (Wurmser
Frei-Corps), od njegova osnutka 1793. pa do 1795., prvo u inu potpukovnika, a potom pukovnika. Ta postrojba, takozvani Crveni kapucini, ustrojena je od izbjeglica iz Turske. Kneevi je s korpusom bio 1793. na bojitu u Njemakoj. Sudjelovao
je u juriu na Landau prilikom zauzea utvrene Weissenberger linije te u mnogim
manjim sukobima, za to je bio redovito pohvaljivan. Tijekom 1794. korpus je bio
smjeten u Mainzu i nije mnogo sudjelovao u borbama. Idue godine sudjelovao je
u juriu na Hart-Berges kod Mainza i u bitci kod Hchsta te u slamanju opsade Mainza.39 Istovremeno, od 1793. godine, kad je stekao in pukovnika, bio je i na mjestu zapovjednika 12. njemako-banatske krajike pjeake pukovnije. Ipak, tu funkciju mogao je potpunije obavljati tek nakon naputanja Wurmserova korpusa 1795.
godine.40 Na toj dunosti ostao je sve do 5. veljae 1797., kad je promaknut u in general-bojnika.
Tijekom Drugoga koalicijskog rata (1798.-1800.) Ivan Kneevi sudjelovao je u opsadi zapadnojadranske luke Ancone koja je trajala od 14. listopada do 12. studenog
1799. Svojim obazrivim postupcima pri zauzeu grada 13. studenog zaduio je njegove graane koji su stoga 9. prosinca njemu i njegovoj obitelji dodijelili poasno
graanstvo. Sveana diploma uruena mu je 20. sijenja 1800.41
arkiva, IX., Zagreb, 1907., 51.
37
38
A. GRAFFER, Geschichte der kaiser. knigl. Regimenter, und andern Militr-Branchen, I. Bn., 2. Abteil., Wien,
1801., 335.
39
HPM/PMH-003373, crte Adama Bartscha iz 1794; A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, II.
Bnde, Wien, 1898. 1905., 501.
40
A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, V. Bnde, Wien, 1898. 1905., 299.
41
HPM, 7501, Diploma Kneevi.
36
297
Austrijanci su, zajedno s Rusima i Turcima kao saveznicima, opsjedali Anconu s 9

bojni i 10 eskadrona, ukupno s oko 8000 vojnika. itavim saveznikim opsadnim
korpusom zapovijedao je austrijski podmaral Michael Frhlich. Nakon to je svaki
daljnji otpor postao besmislen, francuski general Adolphe Mortier odluio se predati, ali iskljuivo Austrijancima, to je izazvalo skandal meu saveznicima. Kao zadovoljtinu zbog toga ruski je car Pavle traio da se osudi glavni austrijski zapovjednik. Da bi se nekako izvukao, podmaral Frhlich poeo se predstavljati ludim. To
nije zadovoljilo ruskog cara, koji je traio da se osudi sljedei po rangu austrijski zapovjednik, a to je bio general Ivan Kneevi. Unato svojoj nevinosti osuen je i kao
politika rtva upuen u zatvor u utvrdu Spielberg iznad Brna. Ipak, kad je na rusko
prijestolje 24. oujka 1801. stupio novi car Aleksandar I., zapovjedio je da se Kneevi oslobodi. Car Franjo II. rehabilitirao ga je i elio vratiti u vojsku, ali Kneevi je
to odbio, pa je umirovljen kao general s mirovinom od 2000 guldena. Umro je 29. listopada 1809. u 66. godini na obiteljskom imanju u Sv. Heleni, a pokopan je u kapeli Sv. Jeronima u trigovi.42
etvrti Martinov sin Petar (Peter-Vinzenz) Kneevi od Svete Helene43 roen je
1746. godine vjerojatno u Graacu. in porunika stekao je 12. listopada 1761., a
natporunika 6. sijenja 1768. Dana 21. srpnja 1768. postao je satnik u Likoj krajikoj pjeakoj pukovniji, a potom je 25. listopada 1783. promaknut u in 2. bojnika
kod Otoke krajike pjeake pukovnije. U in 1. bojnika unaprijeen je 19. travnja
1786. u Slunjskoj krajikoj pjeakoj pukovniji.44 Tijekom Turskog rata (1788.-1791.)
istaknuo se prilikom napada Turaka kod Gline 31. svibnja 1788., kad je odvano
obranio poloaj kraj Vranovine.45 Potom je sa svojom satnijom Slunjana podupro
satniju 1. banske krajike pjeake pukovnije i natjerao Turke u bijeg te ih progonio
sve do granice. Godine 1789. istaknuo se zajedno s potpukovnikom Adamom Bajalichem u obrani poloaja kod Svinice,46 zbog ega je vjerojatno 28. veljae 1789.
promaknut u in potpukovnika,47 a Bajalich u in pukovnika i zapovjednika Slunj-

43
A. GRAFFER, Geschichte der kaiser. knigl. Regimenter, und andern Militr-Branchen, I. Bn.., 2. Abteil., Wien,
1801., 284., 285., 293., 303., 329. Der Feldzug 1809. in Dalmazien, Oestereichische militarische Zeitschrift,
3., Wien, 1837., 290.-324. A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, 5. Bnde, Wien, 1898.1905.,
270., 314. I. TOMII, Rod Kneevia, Prosvjeta, VI./1899., 15., 488.-490. V. DEELI, Memoiri
baruna Vinka Kneevia, Vjesnik Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, IX., Zagreb, 1907.,
53. Milan VOINOVICH, Bojevi u Lici, u ostaloj Hrvatskoj i Dalmaciji godine 1809., Zagreb, 1907., 57.-62.,
74.-75. I. TOMII, Za Kralja i dom, Slike, ivotopisi i crtice 230 hrvatskih generala, Bjelovar, 1908., 2.-3. M.
VRHOVAC, Dnevnik, Svezak 1 (1801.-1809.), Zagreb, 1987., 425., 447., 706. Drago ROKSANDI, Vojna
Hrvatska, I., Zagreb, 1988., 148.-150.
44
45
Sela Mala i Velika Vranovina nalaze se tik uz Topusko, nakon mosta na rijeci Glini.
46
Postoje dvije Svinice: Svinica Krstinjska, opina Vojni (Kordun) i Svinica u opini Kostajniki Majur
(Banovina). Vjerojatno je to Svinica Krstinjska u Slunjskoj pukovniji.
47
42
298
ske krajike pjeake pukovnije.48 Kao potpukovnik 1789. neuspjeno je zapovijedao

obranom Krstinje,49 koju su Turci zapalili.50
Iz tog vremena potjee jedan dogaaj koja govori o karakteru Petra Kneevia, a
jo vie o karakteru sustava na Vojnoj krajini. Naime, vjerojatno dok su ratovali na
podruju Banske krajine, Kneevi je na smrt pretukao svoga kuhara. Odmah ga je
dao pokopati, a za cijeli sluaj Dvorsko ratno vijee doznalo je iz zakanjele prijave satnika Drugog banskog kantona, izvjesnog Uzelca (Uzelltza). Istraga vojnih vlasti se, meutim, nije toliko usmjerila protiv potpukovnika Kneevia koliko protiv
spomenutog Uzelca koji je tako dugo ekao s prijavom. Preporuena kazna za satnika bila je strogi ukor, a Kneevi nije kanjen bez obzira na teinu njegova zloina.
Dvorsko je ratno vijee dralo prikladnim 25. sijenja 1793. jedino upozoriti Karlovako-varadinsku generalkomandu da neprimjetno pripazi na Kneevia i ako bi
njegovo ponaanje izazvalo nemir u narodu da ga premjesti.51 Petar Kneevi doista
je ubrzo premjeten. Promaknut je 5. veljae 1794. u in pukovnika i imenovan zapovjednikom Varadinsko-krievake krajike pjeake pukovnije.52 U Prvom koalicijskom ratu (1792.-1798.) tijekom 1795. i 1796. Kneevi je u sklopu Rajnske armije zapovijedao kombiniranom Varadinsko-banskom bojnom, sastavljenom od po
dvije satnije iz Varadinsko-krievake i Varadinsko-urevake pukovnije, te od
po jedne satnije iz Prve i Druge banske krajike pjeake pukovnije. Godine 1795.
istaknuo se predvodei tri satnije kao prethodnicu druge napadne kolone u juri na
utvrene neprijateljske poloaje kod Hart-Berga ispred Mainza. Zauzeem poloaja kod Heiligen Kreuza znatno je pridonio proboju itave neprijateljske linije. S itavom pak bojnom istaknuo se pri zauzimanju Bretzenheima. U akciji kod Meisenheima 8. prosinca 1795., unato svom pravilnom dranju, nije stekao pohvalu.53
Tijekom 1796. bojna je prikljuena korpusu podmarala Wilhelma Ludwiga Gustava grofa Wartenslebena te sudjeluje u boju kod Limburga na Lahni. Prije rasputanja 1797. godine bojna se borila u boju kod Neuwieda.54
U Drugom koalicijskom ratu (1798.-1800.) pukovnik Petar Kneevi 1799. zapovijedao je jednom bojnom Varadinsko-krievake krajike pjeake pukovnije u
Tirolu. S jednim odjelom hrabro je 17. oujka odbio neprijateljski napad i obranio poloaj kod Novella-Steigesa. No, tijekom noi s 25. na 26. oujka zbog proboja
Francuza kroz Finstermnz kod Martinsbrcka zarobljen je zajedno s dijelom svojih vojnika.55 Na mjestu zapovjednika Varadinsko-krievake krajike pjeake puA. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, 5. Bnde, Wien, 1898. 1905., 270.
Krstinja biva utvrda, sada selo na Kordunu uz gornji tok rijeke Gline.
50
1801., 284.-285.
51
Alexander BUCZYNSKI, Gradovi Vojne krajine, I, Zagreb, 1997., 266.-267.
52
53
1801., 293. i 302.
54
A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, 5. Bnde, Wien, 1898. 1905., 314.
55
1801., 293.
48
49
299
kovnije ostao je do 5. listopada 1799., kad je promaknut u in general-bojnika56 i postavljen za brigadira u Petrinji.57 U bitci kod Marenga 14. lipnja 1800. Petar Kneevi
zapovijedao je brigadom sastavljenom od tri bojne 23. linijske pjeake pukovnije
Velikog toskanskog vojvode u kojoj je prije sluio njegov stariji brat Juraj Kneevi.
Ta je postrojba tijekom bitke bila u sklopu divizije podmarala Konrada Valentina
Kaima u sredinjoj austrijskoj koloni.
U Petom koalicijskom ratu 1809. Petar Kneevi preuzeo je od ranjenog generalbojnika Andrije Stojevia zapovjednitvo nad Opservacijskim korpusom u Hrvatskoj. Ta postrojba, ustrojena poetkom rata da bi sprijeila povlaenje francuskoga
korpusa generala Augustea Marmonta iz Dalmacije preko Senja i Ljubljane prema Beu, bila je gotovo prepolovljena u tekim borbama u Lici. Kneeviu je trebalo est tjedana da postrojbu ponovno osposobi za borbu,58 a postrojba je preimenovana u Dalmatinski korpus. Iako s brojano jo slabim korpusom, Kneevi je vrlo
oprezno 19. srpnja prodro u Dalmaciju, preavi granicu na razliitim mjestima u cijeloj njezinoj irini. Njegove su postrojbe brzo doprle do Knina i Ostrovice, ali nisu
odmah zauzele kninsku tvravu. Dva dana kasnije, 21. srpnja, osvojen je Skradin i
ibenik i ondje su zarobljena skladita i jedna laa s deset topova. Kneevi je dao
utvrditi prolaz Sv. Nikole i opkolio potom Zadar.59 Glavni cilj pohoda, zauzee Zadra, unato uspjenim pripremama, nije ostvaren zbog vijesti o potpisanom primirju. Unato tome, iz Kraljevice su dopremljeni teki topovi, ali Dalmatinski se korpus
nakon sklapanja mira u Schnbrunnu ipak morao povui.60 Idue 1810. godine, nakon gotovo 50 godina slube, Kneevi je umirovljen. Dodijeljena mu je mirovina
od 2000 guldena.61 Umro je 12. ili 14. svibnja 1814. u 66. godini u trigovi (Stridau),
a pokopan je uz brata Ivana u kapeli Sv. Jeronima
Petar Kneevi prvi se put oenio 17. kolovoza 1785. barunicom Ernestinom Hayden iz Linza.62 Po drugi put se oenio Viktorijom roenom Bender, s kojom je imao
dva sina: Maksimilijana Ivana, krtenog 12. travnja 1804. u Petrinji, 63 i Aleksandra
Franju Kazimira, krtenog 4. oujka 1809. u Varadinu.64 Kumovi na krtenju Maksimilijanu Ivanu bili su general-bojnik Maksimilijan Rakievi i Petrov brat, generalbojnik Ivan Kneevi. Oba sina nastavila su vojniku slubu, ali nisu se u njoj dugo
58
O borbama u Dalmaciji 1809. vidi: Der Feldzug 1809 in Dalmazien, Oestereichische militarische Zeitschrift, 3., Wien, 1837., 290.-324. M. VOINOVICH, Bojevi u Lici, u ostaloj Hrvatskoj i Dalmaciji godine 1809.,
Zagreb, 1907., 57.-62., 74.-75. M. VRHOVAC, Dnevnik, Svezak 1. (1801.-1809.), Zagreb, 1987., 425.,
447., 706. D. ROKSANDI, Vojna Hrvatska, I., Zagreb, 1988., 148.-150.
59
M. VRHOVAC, Dnevnik, Svezak 1. (1801.-1809.), Zagreb, 1987., 447.
60
D. ROKSANDI, Vojna Hrvatska, I., Zagreb, 1988., 148.-150.
61
HPM, Ostavtina obitelji Kneevi, Kutija 7, 6547, Rjeenje o mirovini, 28 .8. 1811.
62
HPM, Ostavtina obitelji Knevi, Kutija R. Gunio, 27753, enidbeni ugovor P. Kneevia i E. Hayden, 17. 8. 1785. V. DEELI, Memoiri baruna Vinka Kneevia, Vjesnik Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, IX., Zagreb, 1907., 53.
63
64
56
57
300
zadrali. Maksimilijan Ivan napustio je vojsku u inu potporunika nakon vie od

est godina slube u 2. dragunskoj pukovniji Ludwig von Bayern,65 a Aleksandar je
nakon kolovanja u zagrebakoj gimnaziji kratko sluio takoer u 2. dragunskoj pukovniji.66 Unuk generala Petra Kneevia, Viktor ostao je neoenjen i kao umirovljeni husarski satnik jo je 1898. ivio je u trigovi.67
Prva Martinova ker Marijana (Maria-Anna) Kneevi kolovana je kod Urulinki
u Grazu, a sa 16 godina udana je za 50-godinjeg potpukovnika Otoke krajike pjeake pukovnije Ziku von Troznova.68 Njezina sestra Cecilija (Cecilia-Maria) Kneevi udana je istoga dana kao i njezina sestra, ne navrivi jo 15 godina, za satnika Like krajike pjeake pukovnije Josepha baruna Portnera von Hflein. Tijekom
braka rodila su im se tri sina i jedna ker. Jedan od sinova, Eugen bio je pukovnik
44. linijske pjeake pukovnije Bellegarde od 1813. do 1821., a njegov brat bojnik Leopold u istoj je postrojbi zapovijedao grenadirskom bojnom. Leopold je zbog iskazane hrabrosti kod Eggmhla, Regensburga, Asperna, Wagrama i Znaima 1809. odlikovan Vitekim kriem Reda Marije Terezije i unaprijeen u in potpukovnika.69
Njihova sestra Ana Marija Portner von Hflein (Petrinja, 10. V 1775. Zagreb, 28.
XI 1837.) udala se 1798. za general-bojnika Franju Jelaia, koji je takoer za zasluge u bitci kod Feldkircha 1799. dobio Viteki kri Reda Marije Terezije.70 Ona i Franjo takoer su imali tri sina i jednu ker. Najstariji sin bio je slavni hrvatski ban Josip
Jelai, koji je poput oca takoer stekao najvie austrijsko vojno odlikovanje kri
Reda Marije Terezije.
Peti Martinov sin Leopold Kneevi od Svete Helene kolovao se u Rijeci i Grazu,
a kupivi asniki in ve je s 19 godina postao satnik u Otokoj krajikoj pjeakoj
pukovniji. Kao zapovjednik otrostrijelaca istaknuo se pod zapovjednitvom marala Loudona u borbi protiv Prusa 1778. tijekom Rata za bavarsko naslijee (1778.1779.). U Turskom ratu (1788.-1791.) istaknuo se tijekom zime 1788. u poduhvatu kod Izaia. Tek to se sretno vratio iz toga pohoda, nahladio se i umro od upale plua u Gospiu.71

NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, I., 35 i 36.
67
I. TOMII, Rod Kneevia. Prosvjeta, VI./1899., 15., 488. Nakon izumra obitelji vrijedni portreti
Martina i Urule, te njihovih sinova Jurja, Ivana te Vinka sa suprugom Carolinom, kao i posljednjeg
potomka obitelji Kneevi Ive, oporuno su 1924. predani Hrvatskom povijesnom muzeju. Portreti
nekih lanova obitelji Kneevi uvaju se i u grafikoj zbirci Hrvatskog dravnog arhiva u Zagrebu
(HR-HDA, Grafika zirbka: Ivan HR-HDA-G 396, Martin HR-HDA-G 397 i Vinko HR-HDA-G 399).
68
arkiva, IX., Zagreb 1907., 53.
69
A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, I., Wien, 1898., 432.
70
71
65
66
301
Posljednji, esti Martinov sin Vinko (Vicko ili Vincent) (Vinzenz-Fererius) Kneevi od Svete Helene,72 barun, general konjanitva, tajni savjetnik i komornik te titularni vlasnik 3. dragunske pukovnije roen je u Graacu 30. studenog 1755. kolovao se u Rijeci i Gorici, a 1772. u 17. godini stupio je u Kraljevsku ugarsku plemiku
tjelesnu gardu na bekome dvoru.73 Bilo je to iznimno priznanje obitelji Kneevi
jer je garda bila malobrojna,74 a popunjavana je pripadnicima ugarskoga, hrvatskoga i sedmogradskoga, odnosno transilvanijskoga plemstva.75 Iako je sluba u gardi trajala est godina, Vinko je odsluio pola roka. S inom potporunika 1775. premjeten je u 56. linijsku pjeaku pukovniju. Tri godine kasnije, 1778. promaknut je
u in natporunika i premjeten kod pukovnije Wurmserovih husara, gdje je stekao
in satnika i zapovjednika eskadrona.
J. HIRTENFELD: Der Militr-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder. 1., Wien, 1857., 550.551.; C. WURZBACH, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 12., Wien, 1864., 147.-148.; I.
BOJNII, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nrnberg, 1899., 90.; I. TOMII, Rod Kneevia. Prosvjeta, VI./1899., 15., 488.-490.; V. DEELI, Memoiri baruna Vinka Kneevia, Vjesnik Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, IX., Zagreb, 1907, 54.-73.; I. TOMII, Za Kralja i dom, Slike, ivotopisi
i crtice 230 hrvatskih generala, Bjelovar, 1908., 2.-3.; sterreichisches biographisches lexicon 1815.-1950., III.,
Graz-Kln, 1965., 438.-439.; M. VRHOVAC, Dnevnik, Svezak 1. (1801.-1809.), Zagreb, 1987., 706.; Josip
NEUSTDTER, Ban Jelai i dogaaji u Hrvatskoj od godine 1848., 1., Zagreb, 1994., 252.-254., 461.
Vinka Kneevia u povijesnim djelima i leksikonima esto grekom zamjenjuju s njegovim starijim
bratom Petrom Kneeviem i to vjerojatno zbog Petrovoga krsnog imena Vinko (Peter-Vinzenz). Najee istiu ulogu Vinka Kneevia u oslobaanju Dalmacije od Francuza, iako je Dalmatinskim korpusom zapravo zapovjedao Petar Kneevi. Vidi: J. HIRTENFELD: Der Militr-Maria-Theresien-Orden
und seine Mitglieder. 1. Wien, 1857., 550.-551.; C. WURZBACH, Biographisches Lexikon des Kaiserthums
Oesterreich, 12., Wien, 1864., 147.-148.
73
Kraljevsku ugarsku tjelesnu gardu (Praetoriana Nobilium Turma Hungarica) osnovala je 1759. kraljica
Marija Terezija kao politiki in i znak zahvalnosti za pomo koju joj je ugarsko plemstvo dalo prilikom tekih trenutaka nakon njezina stupanja na prijestolje i napada pruskog kralja Friedricha II. Garda
je ustrojena 1760., a 2. listopada uselila se u jednu od najljepih bekih zgrada, palau Trautson. Uz dulji
prekid od dvadeset godina, ova konjanika garda postojala je stoljee i pol.
74
Brojnost gardista tijekom povijesti varirala je. U poetku, 1760. prilikom utemeljenja garde odreeno je da postrojba broji 120 gardista, ali ve est godina kasnije broj je reduciran na 90. Samo godinu
dana kasnije broj je ponovno smanjen na 80, a 1768. na 60 gardista. Broj gardista i nadalje je opadao,
posebice tijekom napoleonskih ratova kada je u jednom asu 1809. na Dvoru bilo samo est pripadnika
Kraljevske ugarske tjelesne garde. Prema reorganizaciji iz 1810. garda je trebala imati 183 pripadnika.
Ipak, nakon napoleonskih ratova broj se ustalio na 40 pripadnika garde.
75
Prema uredbi i razrezu u srpnju 1760. upueno je u Kraljevsku ugarsku tjelesnu gardu u Be 96 ugarskih, 4 hrvatska i 20 transilvanijskih mladih plemia. U poetku je jedna treina gardista unovaena od
niih asnika iz vojske, a dvije treine bili su civili koje su slale skuptine pojedinih ugarskih zemalja.
Uz nekoliko iznimaka u gardu su bili upuivani uglavnom najbolji pripadnici lokalnog plemstva s
obzirom na bogatstvo i utjecaj, te intelektualne sposobnosti. Osim vojnih i ceremonijalnih dunosti
Kraljevska garda imala je svojevrsnu obrazovnu ulogu. Za potrebe slube na Dvoru gardisti su morali
govoriti njemaki i francuski, a kasnije i talijanski jezik. Takoer su morali nauiti dvorsku etiketu, u
to je pripadao i ples, pa su, ako je trebalo primali plesne poduke. Gardisti su morali takoer poznavati
vojne vjetine, a budui da su u gardu dolazili i civili, za sve je bila obvezatna poduka u vojnim vjetinama, jahanju i maevanju. Takoer su dobivali poduku iz matematike, te dravnih i kameralistikih,
odnosno ekonomskih znanosti. Gardisti su uivali visoki drutveni poloaj na Dvoru, mnogo vei
nego to bi ga imali kao obini nii asnici. Svaki od njih bio je osobno predstavljen vladaru i drugim
dvorskim velikodostojnicima.
72
302
U Turskom ratu (1788.-1791.) Kneevi se s inom bojnika borio u Vukasovievu

dobrovoljakom korpusu, s kojim se 1789. istaknuo pri opsadi Cetingrada. Nakon
rasputanja korpusa 6. sijenja 1790. preuzeo je zapovjednitvo nad husarima korpusa koji su se od tada nazvali Kneevievi husari (Frei-corps Knesevich) ili Hrvatski husari (Kroatische Frei-Husaren).76 Kneevievi husari brojali su 200 konjanika
rasporeenih u jedan eksadron i bili su dio Gyulayeva korpusa (Gyulay Frei-Corps). Istaknuli su se prilikom zatite postrojbi koje su se povlaile nakon opsade Cetina. Nakon svretka rata Kneeviev je korpus u prosincu 1790. rasputen,77 a on je
premjeten prvo Wurmserovim husarima i potom husarskoj pukovniji S. Vcseya.
U Prvom koalcijskom ratu (1792.-1798.) predvodio je divizijun husara u zapadnoj
Galicji.
Godine 1793. Kneevi se u leskom gradu Troppau (danas Opava) oenio barunicom Carolinom Hogger von Bernlach und Weisenburg. S njom je imao dva sina:
Aleksandra, roenog 1810. u Varadinu,78 koji je 1831. bio kadet Kraljevske Bad
Bayern dragunske pukovnije u Kanii79 i Konstantina, roenog 1811., koji je sluio
kao kadet u 2. dragunskoj pukovniji.80
U Vcseyevoj husarskoj pukovniji Vinko Kneevi postao je 1796. potpukovnik, a
samo godinu dana kasnije, 15. travnja 1797. po izriitoj zapovijedi cara Franje II.
promaknut je u in pukovnika i postavljen za zapovjednika 2. husarske pukovnije
nadvojvode Josipa.81 Pod njegovim zapovjednitvom postala je to jedna od najboljih konjanikih pukovnija u austrijskoj vojsci, a prvi se put istaknula tijekom Drugog koalicijskog rata (1798.-1800.) na ratitu u sjevernoj Italiji. U bitci kod Cassana
na rijeci Addi 27. travnja 1799. pukovnija je hrabro izvela odluujue napade pod
zapovjednitvom potpukovnika Gbora Hertelendya i bojnika Dobaya. U boju kod
Vapria husari nadvojvode Josipa spasili su austrijsko desno krilo, razbivi neprijateljsku bojnu, koja ga je zaobila, a 28. travnja uspjeno su utrli put predaji francuske divizije Serrurier kod Verderia, koja se trebala spojiti s armijom generala Moreaua. To je pukovniku Kneeviu donijelo ope divljenje glavnog ruskog zapovjednika
marala Aleksandra Suvorova i izvanrednu dodjelu Vitekog kria Reda Marije Terezije jo na bojnome polju. Kasnije mu je orden i slubeno potvren na 57. promociji 15. svibnja 1799.82
S nita manjom hrabrou borio se Vinko Kneevi sa svojom pukovnijom 17., 18. i
19. lipnja 1799. U boju kod San Giovannia, kojega je 17. lipnja podmaral Karl Peter
A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, II, Wien, 1898., 495.
A. WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, III, Wien, 1898., 918.
78
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, II., 35., Testimonum scholasticum..
79
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, II., Pismo Konstantina Kneevia bratu Aleksandru 11. X. 1831.
80
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, II., Pismo Caroline Kneevi sinu Konstantinu
20. II. 1835. i II., 31. Potvrda o slubi kadeta Aleksandra Kneevia.
81
82
J. HIRTENFELD, Der Militr-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, 1., Wien, 1857., 550.-551; A.
WREDE, Geschichte der k. und k. Wehrmacht, I., Wien, 1898., 238.-239.
76
77
303
Ott von Btorkz sam sa svojom divizijom morao prihvatiti, u pomo mu je morao
priskoiti Suvorov. Ott je napredovao glavnom cestom. Pjeatvo je prelo sve prepreke i s nataknutim bajunetama potisnulo neprijatelja. Kneevi i njegovi husari
uhvatili su pak svaku priliku da bi potpomogli ovaj napad i ometali Francuze u njihovu povlaenju prema Tidoneu. Sudjelovao je Kneevi i 18., a i 19. lipnja u odbijanju pokuaja francuskoga generala Jacquesa Macdonaldsa da na nekoliko mjesta
prijee rijeku Trebbiu. Jedna neprijateljska kolona od 5 bojni i 600 konjanika provalila je meutim na ue Trebbie kod La Pernice i tako zaprijetila austrijskom lijevom
krilu. Kneevi je brzo napao tu kolonu, sasjekao mnogo neprijateljskih vojnika, zarobio 300 Francuza i natjerao ostale u bijeg, ime je zavrila ova krvava trodnevna
bitka. Jednako se istiui borio se Kneevi kod Novoga, a potom je bio s pukovnijom kod opsade Conia, gdje se takoer svakom prilikom istaknuo.
Dana 31. listopada 1800. Vinko Kneevi promaknut je u in general-bojnika,83 a nakon svretka rata postavljen je za brigadira u Radgoni (Radkersburgu) u tajerskoj.
Upravo je na Vinkovu osobnu molbu car Franjo II. dodijelio 1802. njemu i obitelji
Kneevi nekadanji pavlinski posjed Sveta Helena u Meimurju u tadanjoj Zaladskoj upaniji kao zamjenu za posjede u Graacu i Lici, koje im je vojni erar oduzeo.84
Vinko Kneevi zajedno s bratom Ivanom uao je u posjed, otkupivi od druge dvojice brae, Jurja i Petra, njihove dijelove, a s bratom Antonom parniio se do njegove
smrti 1809. godine.85 Vladar Franjo II. svoju je odluku potvrdio jo jednom 21. travnja 1805. posebnim dokumentom.86
Tijekom Treega koalicijskog rata 1805. bio je dodijeljen vojsci nadvojvode Karla u
Italiji. Iako je Karlo odnio pobjedu kod Coldiersa zbog poraza u Njemakoj u bitci
kod Ulma sve austrijske postrojbe morale su se povui. Kneevi je sa svojom nekadanjom husarskom pukovnijom i krajinicima ostao u pozadini oko Ljubljane, presijecajui neprijateljske komunikacije i izvodei manje prepade. Za zasluge u ovom
ratu Vinko Kneevi kasnije je poaen titulom dvorskoga tajnoga savjetnika.
Uoi novog rata s Napoleonovom Francuskom promaknut je 15. kolovoza 1808. u
in podmarala87 i izabran za potkapetana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.88 Prilikom imenovanja 19. sijenja 1809. zahvalio se kratkim govorom na hrvatskom jeziku, to je bila prva slubena upotreba hrvatskoga u Saboru.89 U Petom
koalicijskom ratu 1809. Kneevi oko Zagreba okuplja vojsku i hrvatsko-slavonske
insurekcijske ete kojima osobno zapovijeda jer je ban Ignjat Gyulay bio kod vojske
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, III., 1.
85
86
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, IV., 2.
87
88
Potkapetan Kraljevine bio je zamjenik bana, a brinuo se prvenstveno za vojne poslove i obranu.
89
M. VRHOVAC, Dnevnik, Svezak 1. (1801.-1809.), Zagreb, 1987., 383. Do danas je u naoj povijesnoj
literaturi bilo uvrijeeno da se kao prva upotreba hrvatskog jezika u Saboru, prije znamenitog govora
Ivana Kukuljevia Sakcinskog, navodi govor podmarala Jurja Rukavine koji se 1832. hrvatskim jezikom zahvalio Saboru takoer za imenovanje na mjesto potkapetana Trojedne Kraljevine.
83
84
304
u Italiji. Zbog nadlenosti nad insurekcijskom vojskom doao je u sukob s banskim

namjesnikom, zagrebakim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem. Vinko Kneevi
nije elio priznati ovisnost ni o kome, osim o banu i Dvorskom ratnom vijeu, a
smatrao je da je biskup Vrhovac kao banski namjesnik nadlean samo za graanska, ali ne i za vojna pitanja.90 S insurekcijskom vojskom ratovao je u Sloveniji, gdje
je 21. lipnja izmeu Slovenskih Konjica (Gonowitza) u tajerskoj i Bistrice potukao
i rasprio zalaznicu korpusa marala Augustea Marmonta.91 Nakon sklapanja mira
u Schnbrunnu 14. listopada 1809. zajedno s Josipom Klobuickim imenovan je za
povjerenika za predaju hrvatskih krajeva juno od rijeke Save Francuzima. Potom je
postavljen za zapovjednika Varadinskoga generalata, a jo 15. travnja 1809. imenovan je titularnim pukovnikom-vlasnikom 3. dragunske pukovnije.92
Kneevi je zbog zdravstvenih problema bolnih hemoroida, od kojih su patili gotovo svi konjanici, 1. svibnja 1812. otiao u mirovinu, ali idue je godine ponovno
izabran za potkapetana Kraljevstva, to je potvrdio i kralj pa je reaktiviran u rujnu 1813. Ponovno je organizirao insurekciju za esti koalicijski rat (1813.-1814.), a
s vojskom je napredovao preko Rijeke i Trsta u Italiju. Zbog bolesti generala topnitva kneza Heinricha XV. Reuss-Plauena 1815. preuzeo je zapovjednitvo Venecije te
poduzeo pripreme protiv napredovanja napuljskoga kralja i biveg Napoleonovog
marala Joachima Murata, za to mu je maral knez Karl Schwarzenberg odao priznanje. Nedugo nakon toga vratio se Kneevi ponovno i konano u mirovinu, nakon 44 godine vojne slube. Prije umirovljenja promaknut je 10. studenog 1815. u
poasni in generala konjanitva, a dodijeljena mu je mirovina od 3000 guldena.93
Ostatak ivota proveo je na svom imanju Sveta Helena u Zaladskoj upaniji, gdje je
i umro 11. oujka 1832. u 77. godini.
Zakljuak
Na primjeru obitelji Kneevi moe se zorno vidjeti kolike je razmjere imala militarizacija Vojne krajine, gdje su sve obitelji bile na razne naine vezane uz vojniki
poziv. Kneevii su se kao i niz drugih obitelji, pred Osmanlijama povukli iz Bosne
ostavi bez imanja. injenica da su se naselili na granina podruja ondanje Hrvatske prema Otomanskom carstvu, kasnijem podruju Vojne krajine, uvjetovalo je to
M. VRHOVAC, Dnevnik, Svezak 1. (1801.-1809.), Zagreb, 1987., 405.; V. DEELI, Maksimilijan Vrhovac, Zagreb, 1904., 146., 158., 165.-171.
91
M. VRHOVAC, Dnevnik, Svezak 1 (1801.-1809.), Zagreb, 1987., 555.
92
NSK, Rijetkosti, R 4693, Ostavtina obitelji Kneevi, I., 27. U 3. dragunskoj pukovniji Vinka Kneevia svoje prvo vojniko namjetenje s inom porunika dobio je 1819. godine budui ban Josip
Jelai jer je Kneevi bio ujak njegove majke Ane Jelai ro. Portner. No, kada se Jelai zbog bolesti
iz pukovnije vraao u Hrvatsku na kunu njegu prolazei kroz Meimurje i pokraj Sv. Helene, gdje je
stari general ivio, nije navratio da mu se javi. Kneevi je bio obavijeten o njegovoj bolesti i raunao
je da e ga posjetiti jer je Jelai trebao njegovo doputenje da napusti pukovniju. No, budui da se Jelai nije pojavio, Vinko Kneevi jako se naljutio na svoga neaka i skoro ga izbacio iz vojske. Mladog
je Jelaia spasila samo portvovonost i sloga njegovih kolega asnika. (J. NEUSTDTER, Ban Jelai i
dogaaji u Hrvatskoj od godine 1848., 1., Zagreb, 1994., 252.-254.).
93
90
305
da je njihovo osnovno zanimanje postalo vojnitvo. Tada i na tom prostoru to je bio

gotovo jedini nain, prvo preivljavanja, a potom i drutvenog napretka. Druga polovina 18. stoljea bila je sretna za obitelj Kneevi, iji su lanovi svojim sposobnostima, hrabrou i ambicijom uspjeli postii zavidne vojnike karijere. Na ruku im
je iao vojniki sustav Vojne krajine koji je takve pojedince i kvalitete prepoznavao
i omoguavao im napredak. Uz to, tu su bili i brojni ratovi Habsburgovaca u kojima
su oni mogli iskazati svoje sposobnosti: od Austrijsko-turskog rata (1737.-1739.),
Rata za austrijsko nasljee (1740.-1748.), Sedmogodinjeg rata (1756.-1763.), Rata
za bavarsko nasljee (1778.-1779.), Austrijsko-turskog rata (1788.-1791.), do Koalcijskih ratova protiv Francuske i Napoleona; Prvog (1792.-1798.), Drugog (1798.1800.), Treeg (1805.), Petog (1809.) i estog (1812.-1814.). Zahvaljujui svemu navedenom obitelj si je kroz dva narataja priskrbila pristojnu egzistenciju i drutveni
poloaj.
U ta dva narataja svi muki lanovi obitelji opredijelili su se za asniko zvanje, a i
sve su se keri takoer udale za asnike. Gotovo svi asnici dostigli su visoke vojne
inove te stekli najvia vojna odlikovanja. Uz oca Martina, jo su etiri sina postali
generali, a drugu su dvojicu u toj mogunosti sprijeili naprasita narav i rana smrt.
U 19. stoljeu vojniki uzlet obitelji Kneevi je zaustavljen. Razlog tomu je smanjen
broj mukih lanova obitelji, kao i manji broj ratova nakon Napoleonskih ratova
Habsburka je monarhija pola stoljea provela u miru. Stoga je opalo i zanimanje za
vojnike karijere iako se i u drugoj polovini 19. stoljea pojedini Kneevii nalaze na
popisu asnika, ali s niim inovima.
Unato poduzetim istraivanjima, mnogi podaci vezani uz vojniku obitelj Kneevi jo uvijek nisu poznati. Njih bi jo svakako trebalo istraiti jer samo injenica da
je jedna obitelj toliko posveena vojnom pozivu i da je u samo dva narataja dala toliko najviih asnika upuuje na njezinu vanost koju u historiografiji nije dobila.
Naalost, moderna hrvatska historiografija gotovo se uope ne bavi biografijama
hrvatskih asnika i vojskovoa i vojnikih obitelji, iako meu njima ima brojnih
vanih osoba, a i vrlo zanimljivih sudbina.94 Taj nedostatak donekle pokriva Hrvatski biografski leksikon, ali zbog forme lanaka podaci u njima esto su turi. Osim
Iznimka su monografije o banu Josipu Jelaiu Anelko MIJATOVI, Ban Jelai, Zagreb, 1990.; i
generalu Nikoli Matroviu Tihomil MATROVI, Zaboravljeni hrvatski general Nikola Matrovi,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 37., 1995., 685.-716. i T. MATROVI, General Nikola
Matrovi: ivot i djelo jednog hrvatskog asnika, Zagreb, 1996. Vrijedan panje opis je sudbine generala
Luja Matutinovia, asnika u mletakoj, austrijskoj i francuskoj vojsci Drago ROKSANDI, Lujo
Matutinovi (1765.-1844.): istraivaki izazovi ivotopisa jednog nepoznatog marala, Gordogan, 16.,
Zagreb, 1995., 16.-42.; Ivona SAVI, Lujo Matutinovi i njegovo vrijeme kronoloke korespondencije,
Gordogan,16., Zagreb, 1995.,43.-86. i D. ROKSANDI, Lujo Matutinovi (1765.-1844.): istraivaki izazovi ivotopisa jednoga nepoznatog marala, Narodna umjetnost, 33/2, Zagreb, 1996., 211.-238. Svakako
treba istaknuti i rad o iznimno zanimljivoj sudbini krajikoga asnika, bojnika Pavla Vakanovia, koji
je sluio u vojskama austrijskoga i francuskoga cara A. BUCZYNSKI, Obaveze i povlastice krajikih asnika, Povijesni prilozi, 11., Zagreb, 1992.; A. BUCZYNSKI, Gradovi vojne krajine, 1., Zagreb, 1997.,
315.-327. i A. BUCZYNSKI, Bojnik Vakanovi u vrijeme koalicijskih ratova protiv Francuza, Petrinjski
zbornik, 4., Petrinja, 2001.
94
306
toga mnoge linosti niti ne uspiju ui u njegova izdanja.95 To je velika teta jer mnoge sudbine tako ostaju zaboravljene, a zanimljivih ivotnih pria vrlo je mnogo.
Gotovo petsto generala i admirala carsko-kraljevske vojske iz razdoblja od 16. stoljea do 1918. godine bilo je hrvatskoga podrijetla.96 Meu nositeljima tada najvieg
vojnog odlija za hrabrost ordena Reda Marije Terezije bilo je oko sedamdeset
asnika hrvatskoga podrijetla. Ako k tomu jo pribrojimo tridesetak stranih asnika
koji su ovaj orden stekli zapovijedajui hrvatskim postrojbama, ve imamo oko stotinu uistinu zanimljivih i uzbudljivih ivotnih pria.97 Samo ovi primjeri pokazuju
da postoje jo gotovo neiscrpne mogunosti za istraivanja i pisanje brojnih biografija te da mnogo toga jo treba istraiti i objaviti.
MartinKneevi
Urula Kneevi
Hrvatski biografski leksikon, 1.-6., Zagreb, 1983.-2005.

Ovaj popis nastao je tijekom nekoliko godina kada sam u vie navrata radio u Ratnom arhivu u
Beu. Najvaniji izvor za izradu ovog popisa bio je spisak carskih i kraljevskih generala skupljenih u
pet svezaka rukopisa pod nazivom, Verzeichnis der Generale ..., KA Zl. 1713/1951.
97
J. HIRTENFELD, Der Militr-Maria-Theresien-Orden und seine Mitglieder, 1.-3., Wien, 1857.-1903.
95
96
307
Juraj Antun Kneevi
Karlo Ivan Kneevi
Vinko Kneevi
Karolina Kneevi
308
Ivo Kneevi
Genealogija obitelji Kneevi
309
Croatian military dynasty: the family Kneevi of Saint

Helena
Vladimir Brnardi
Croatian Radio-Television (HRT)
Prisavlje 3
10000 Zagreb
Republic of Croatia
The nearly constant wars against the Turks resulted in a pervasive militarization
of the Croatian population. An example of this process is offered by the history of
the hitherto little known family: Kneevi of Saint Helena. In just two generations
around the turn of the nineteenth century, this family produced eight officers of the
imperial army, five of whom rose to high-ranking generals. Two of them, Martin
Kneevi and his son Vinko, were invested with the highest Austrian military decoration, Military Order of Maria Theresa.
Martin Kneevi (17081781) distinguished himself as a cavalry officer in Carlstadt
Hussar Regiment during wars against the Ottomans, in the War of Austrian Succession and in the Seven Years War. He earned the Knight Cross of Maria Theresa in
the action by Landshut in June 1761. Just eight of his 15 children with Helena Vukasovich survived into adulthood. The six sons and two daughters included: Juraj
(17331805), Anton (17371809), Petar (17461814), Marijana, Cecilija, Leopold (?
1788/89) and Vinko (17551832). Juraj, Ivan, Petar and Vinko became generals and
the youngest, Vincent, earned a Knight Cross of Maria Theresa in the 1799 battle of
Cassano. The daughters married military officers. One of them, Cecilija, became a
grandmother of the famous Croatian Banus Josip Jelai.
Keywords: military history; Croatia, eighteenth and nineteenth centuries, military
families, Kneevi of Saint Helena, generals, Military Order of Maria Theresa, Mili
tary Border
UDK 246.8 (497.5) 1760

783.51 (497.5) 1760
Primljeno: 2. srpnja 2007.
Gregorijanski manual Fundamentum cantus gregoriani

seu choralis (1760.) Mihajla iloboda Bolia
Katarina Koprek
Katoliki bogoslovni fakultet
Vlaka ulica 38
10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Jedan od temeljnih potencijala duhovne moi glazbe ostaje i otvorenost za komunikaciju, za dijalog. Glazba je, stoga, mogli bismo tako rei, ne samo po svom zvukovnom izrazu, ve i u svojim semantikim postavkama i teoretskim raspravama
zov na komunikaciju i dijalog. Oblik dijaloga ilobod-Bolieve rasprave, Fundamentum cantus gregoriani seu choralis (1760.,) je prema tome ukorijenjen u dugu
tradiciju. Ovo je djelo vano i zanimljivo, moda u prvom redu kao povijesno svjedoanstvo nae crkveno glazbene, gregorijansko-koralne tradicije. Rasprava Fundamentum cantus gregoriani seu choralis (1760.) u cjelini eli biti glazbeni udbenik
koji u svojim teoretskim postavkama sadri i interesantne ne samo filozofskoteoloke nego i glazbenopedagokometodoloke smjernice. Iz njega sjaji duhovna
dubina, stvaralaka dosjetljivost i kulturna irina autora. itava je, naime, rasprava na neki nain, pojednostavljena sinteza starih glazbenih teoretiara, veinom filozofa i teologa: kao npr. Platona, Plotina, Boetiusa, Tome Akvinskog, a nadasve sv.
Augustina.
Kljune rijei: glazba; dijalog; glazbeno-pedagoko-metodoloke smjernice; glazbena teorija; gregorijanski koral; nastanak glazbe; solmizacija; intervali; tonusi; intonacije
Ovo sam djelo u prijevodu 1987. godine predstavila javnosti kao diplomski rad na Instituru za crkvenu glazbu Albe Vidakovi u Zagrebu. Naalost jedva je mogue pronai iscrpniji ivotopis i podatke
o ivotu Mihajla ilobadaBolia. Sigurno je da je roen 1724. pod Okiem. Gimnaziju je pohaao u
Zagrebu; filozofske je nauke zavrio u Beu i teologiju u Bologni. Kao sveenik slubovao je najprije u
Martinskoj Vesi kod Siska, a zatim u Sv. Nedjelji kod Samobora.
312
K. Koprek, Gregorijanski manual Fundamentum cantus gregoriani seu choralis (1760.)
Uvod
to je glazba i koja je njezina zadaa ostaje pitanje na koja je traen odgovor u
svim vremenima i na najrazliitije naine. Zasigurno, pitanje o glazbi vraa nas na
poetak ljudskoga bitka, a njegove je oznake uvijek mogue obuhvatiti i shvatiti
samo kroz pojedinane poglede, djelomino i nikada cjelovito. Zato se i kae da je
glazba mnogoznaan fenomen I da joj bit konano ostaje neshvatljiva.
Mogli bismo rei da je tajna glazbe zapravo tajna ovjeka koji se kroz nju i u njoj
pronalazi u igri transcendencije koja nosi njegovu spoznajnovoljnu mo, njegovu
svijest i slobodu, njegov duh. Naime, pratemelj iz kojega izvire svaka umjetnost, a
onda i glazba, ostaje ovjekova duhovna dubina. Radi toga smijemo ustvrditi da je
glazba bila u svom poetku religiozno ukorijenjena.
J. Andreis u knjizi Povijest glazbe primjeuje da glazbu, ako je teoretski elimo shvatiti, valja promotriti i u vezi s ovjekom kao ovjekom, s njegovom socijalnom
usmjerenou, dakle, s njegovim kolektivno drutvenim ivotom i navikama. Kao
takva, glazba je upravo prafenomen ljudske drutvenosti. Tako su ve antiki filozofi i glazbeni teoretiari tvrdili da glazba ima pedagoku i nadasve etiku funkciju. Te
su njezine vlastitosti i u starim kulturama formirale i izgraivale ovjekovu svijest.
Glazba se, dakle, jer ne treba nita od rijei, boje, i materijala - makar osjetilima
zamjetljiva, otima ljudskim pojmovnim konstruktima pa je s pravom meu umjetnostima nazvana i shvaena najapstraktnijom. Istodobno, glazba ostaje uvijek konkretna jer ba zbog svoje etike, pedagoke i religiozne moi konkretno mijenja ili eli
promijeniti ovjekovu unutranjost. I kao to slobodno izvire iz ovjekova duha,
tako se i iri slobodno i u toj svojoj slobodi sama oslobaa, smiruje, tjei, raduje.
Jedan od temeljnih potencijala duhovne moi glazbe ostaje i otvorenost za komunikaciju, za dijalog. Ona je, ne samo po svom zvukovnom izrazu nego i u svojim
semantikim postavkama i teoretskim raspravama, zov na komunikaciju i dijalog.
1. to je manual Fundamentum cantus gregoriani seu choralis

1.1. Napomena o metodi manuala
Naa glazbena prolost, mogli bismo, rei da nije dovoljno istraena, a ni dijaloki
raspravljena. Ono to se o njoj zna, sauvana djela glazbenih teoretiara i praktiara,
nesumnjivo svjedoe o naoj glazbenoj kulturi openito, pa tako i na podruju crkvenog pjevanja, tj. gregorijanskog pjevanja.
Premda manual Mihajla ilobadaBolia Fundamentum cantus gregoriani seu choralis nije neko epohalno djelo koje je uinilo izvjesni povijesni zaokret u naoj glazbenoj povijesti, ostaje vano i zanimljivo, u prvom redu kao povijesno svjedoanstvo nae crkveno glazbene, gregorijansko-koralne tradicije.
Moda se dananjem itatelju oblik ilobod-Bolieve rasprave moe priiniti trivijalnim i arhaikim, no ipak nam se ini vanim. Oblik dijaloga, u ovoj raspravi osta
Usp. I. Supii, Estetika evropske glazbe, Zagreb, 1978., str. 539.
313
je sve do dramatike uspeti razgovor uitelja i uenika koji potie na refleksiju i otvara prostor uenju. Tako rasprava ostaje otvorena, tj. ona stvara prostor da se i mi kao
trei dijaloki partner naemo u razgovoru. Oblik, dakle, a ne jezik, uva ivotnost
ove rasprave i tamo gdje se ona dananjem itatelju ini nerazumljivom, suhom, zastarjelom.
U smislu formalne intencije ilobod-Bolieve rasprave, naime, poziva na uenje
(dijalog), uputam se u razgovor s ovim djelom kao trea osoba, i u smislu pokuaja
kritikog ispitivanja, provjere i procjene njezine pedagokoteoretske, napose gregorijanske, glazbene vrijednosti.
1.2. Intencija maunala Fundamentum cantus gregoriani seu choralis

Manual Fundamentum cantus gregoriani seu choralis u cjelini intendira glazbeni
udbenik koji u teoretskim postavkama sadri i interesantne ne samo filozofsko
teoloke nego i glazbenopedagokometodoloke smjernice. Iz njega sjaji duhovna
dubina, stvaralaka dosjetljivost i kulturna irina njegova autora. itavo je, naime,
djelo plod kulturne batine i, na neki nain, pojednostavljena sinteza starih glazbenih teoretiara, veinom filozofa i teologa: primjerice Platona, Plotina, Boetiusa, Tome Akvinskog, a nadasve Sv. Augustina. Naime, Augustinova se De Musica libri sex ve po svojoj (dijalokoj) formi, a onda i po svojim teoretskim postavkama
oslikala se u ovoj ilobod-Bolievoj raspravi.
Oblik dijaloga nije u glazbenoteoretskoj literaturi nimalo nova pojava. Imajui za
uzor vjerojatno katoliki katekizam, koji svoje uenje iznosi u nizu pitanja i odgovora, glazbeni su teoretiari jo od srednjeg vijeka izlagali svoju nauku u obliku dijaloga izmeu uitelja i uenika, i to redovito tako da uenik pita a uitelj odgovara. Oblik dijaloga omoguuje da se kroz zajedniko promiljanje dopre do spoznaje
koju je inae izvan dijaloga teko dostii.
2. Kontekst manuala Fundamentum cantus gregoriani seu choralis

Povijesna je injenica da su stalni ili povremeni sukobi s Turcima sve od 15. st. pa
nadalje prouzroili relativni zastoj u stvaranju kulturnih dobara u junoj i jo vie
u sjevernoj Hrvatskoj. ini se, mogli bismo tako ustvrditi, da se jo jednom ispunila ona stara istina: kada oruje pjeva, onda muze ute.
Vani nositelji i prenositelji kulturne i glazbene djelatnosti u tom tekom razdoblju
nae povijesti (pa onda i glazbene povijesti!) bili su sveenici i redovnici (posebno
pavlini, isusovci i franjevci). Zato i sva sauvana kulturnoglazbena djela iz 16., 17.
i 18. st. pripadaju preteno crkvenoduhovnom podruju.
U kontekstu nae kulturnoglazbene povijesti valja zapaziti i to da je glazbena kultura u sjevernoj Hrvatskoj, smijemo tako ustvrditi, bila svakako drukija, siromanija
od one u junoj Hrvatskoj. U junoj se Hrvatskoj (Dalmaciji) esto pruala prilika
Navedeno Augustinovo djelo sadri est knjiga. Posljednja, esta knjiga vie nije u dijalokom obliku
jer glazba prema miljenju Augustina dovodi do istine koja ostaje nepriopiva.

Jedina bi iznimka bila u formi Albertijev dijalog. Usp. Arti musices I., Zagreb, 1969.
314
da se usvoji plodni i ne mali utjecaj glazbenoga bogatstva susjednih talijanskih autora. Tako prva polovica 17. st. obiluje primjerima glazbenog stvaranja koji u punoj
samostalnosti usvajaju obiljeja ranog baroka. Imena glazbenika iz podruja june
Hrvatske, kao I. Lukai, V. Jeli, T. Ceccini, J. Bajamonti, J. Rafaelli, J. Sorkoevi, I.
M. Jarnovi, postaju prva imena nae glazbene batine tijekom tri stoljea (16., 17.
i 18. st.).
Ako bi doprinos tih glazbenika stavili u iri europski kontekst glazbenih stremljenja, tada svakako valja s ponosom istaknuti da je na kulturno glazbeni senzus
bio iv, premda marginalan u tom irem kontekstu radi subjektivnih i objektivnih
potekoa i nedaa koje su pratile nau povijest.
Doprinos sjeverne Hrvatske u glazbenoj kulturi 16., 17. i posebno 18. st. (vremenskoga razdoblja u kojemu je ivio M. ilobod-Boli) ostaje jo marginalniji. Osim
nekoliko teoretskih radova te zbornika, crkvenih pjesama i napjeva, moe se zapaziti samo nekoliko imena. Uz skroman rad plodnoga kajkavskoga nabonog pisca,
isusovca Jurja Muliha, valja spomenuti i nekoliko zaslunih sveenika Zagrebake
biskupije, koji su se u 18. st. intenzivnije bavili crkvenom glazbom veinom kao
sastavljai i objavitelji glazbenoteoretskih prirunika, pjesmarica i zbornika.
Godine 1701. zagrebaki kanonik Toma Kovaevi objavljuje u Beu poznatu raspravu Brevis cantus gregoriani notitia. Iz 18. st. potjee najvei i najvaniji dotadanji
tiskani zbornik crkvenih pjesama s jednoglasnim napjevima (sa sjevernohrvatskog
podruja), Cithara octochorda, objavljena u tri izdanja. Sastavljaredaktor te pjesmarice nije spomenut ni u jednom izdanju. Prema miljenju V. ganca i prema kasnijim istraivanjima A. Vidakovia, ini se da bi sastavlja prva dva izdanja mogao
biti ve spomenuti zagrebaki kanonik Toma Kovaevi. Prema miljenju F. Dugana
redaktor treeg izdanja bio bi upravo Mihajlo ilobodBoli, autor manuala Fundamentum cantus gregoriani seu choralis iz 1760. godine.
Uz pastoralni rad M. ilobod-Boli istaknuo se kao vrstan latinist, koji se uz
knjievnost i matematiku bavio i teoretskim glazbenopedagokim radom. Tim je
radom bez sumnje zaduio nau hrvatsku glazbenu, teoretskopedagoku batinu,
posebno glazbenim manualom i naputkom Fundamentum cantus gregoriani seu choralis. Taj se prirunik upotrebljavao itavo stoljee kao liber textus u Zagrebakom
sjemenitu. On svojega autora predstavlja kao vrsnog metodiara koji je glazbenu
teoriju (posebno teoriju gregorijanskoga korala) nastojao jednostavno i popularno
pribliiti iroj publici, a ipak u nekom smislu struno i znanstveno.
Manual Fundamentum cantus gregoriani seu choralis, broji 72. lista, uva se u Metropolitanskoj knjinici u Zagrebu na signaturi M 19733., veliine je 205 x 160 mm.
J. Andreis, Povijest glazbe, Zagreb, 1974., str. 158.
Isto.

Usp. A. Cuvaj, Graa za povijest kolstva, Zagreb, 1910. M. ilobod-Boli, kako tvrde, napisao je prvu
hrvatsku raunicu Aritmetika Horvatszka. To je djelo nalo odjeka meu jednostavnim narodom. Primjerice V. Deeli (Znanstveni zasluni Hrvati, I. str. 253.) spominje da su kajkavci onoga koji nije
bio vrstan u raunanju slali k ilobodu. Sve je to znak da je ilobod uivao autoritet i popularnost.

315
316
Polutvrdi karotnski uvez dosta je oteen od plijesni i vlage, a njihovi se tragovi takoer vide i na ostalim listovima manuala. Hrbat i uglovi uveza uvreni su
smeom koom kojima nedostaje desni gornji ugao. Koliko je ovaj manual bio u
uporabi govore imena potpisanih vlasnika. Na poetku manuala, tj. na listu podstave korica ispod signature nalaze se imena prvih vlasnika iz godina: 1779. Josephi Degijan a iz 1782. Antonij Beneretrich. Na poleini lista podstave stoji napisano: Ex libris Petri Krajakom 1860., a na naslovnom listu ponovno nalazimo rukom pisani
natpis unutar otisnutog naslova samog naputka Fundamentum cantus gregoriani seu
choralis: Ex libris Josephi Degijan 1779. Na dnu naslovnice nalazi se peat: E LIBRI
CARD. AEPPI HAULIK, a na desnom se uglu, sa strane dolje, peat Metopolitanske
knjinice. Djelo ima dvije paginacije: brojanu i alfabetsku. Brojana paginacija nalazi se na sredini listova gore, a alfabetska se paginacija nalazi na sredini listova dolje
(od slova A S 2). Na desnom uglu svakog lista nalazi se custoda.
Teoretski dio naputka Fundamentum cantus gregoriani seu choralis, uz ve spomenutu dijaloku metodu iza naslova, cenzure i aprobacije, podijeljen je na est dijaloga,
koji sadri 39 listova. Od 40. 72. lista nalazi notiran himan Te Deum.
3. Struktura i sadraj glazbenog naputka Fundamentum cantus gregoriani seu choralis

3.1. Dijalog prvi: o nastanku glazbe ili pjevanja
Po uzoru na poloaj umjetnosti u Grkoj, koja je u odgoju omladine imala vrlo
vanu ulogu, tj. odgojnu natura ver arte perficitur, uitelj u prvom dijalogu uvodi
uenika u glazbenu umjetnost najstariju a isto tako najplemenitiju. Svoj nauk nastoji iznijeti kratko i jasno prema Horacijevim rijeima: Quid quid pracipies, esto brevis, facilis, et clarus, ut dicta percipiant animi dociles.
Na upit uenika to je to glazba, uitelj najprije eli dati definiciju koju je, pozivajui
se na naslijeeno od grkih filozofa Platona i Aristotela, lijepo objasnio Ciceron:
Svako pravilo koje se poduzima o nekoj stvari mora poi od definicije kako bi se
razluilo ono od ega se neto razlikuje. Glazba je nauka o dobrom pjevanju. Dobro
je pak pjevanje poseban dar i milost Svemogueg Boga.
Pitanje koje odavna zanima znanstvenike i istraivae pa i uenika ovog manuala
Fundamentum cantus gregoiani seu choralis jest: odakle potjee glazba?
Istina, objanjava ilobod-Boli, postoji niz pokuaja interpretacije poetka glazbe. Za sve se te pokuaje moemo rei s J. Andreisom da su esto vie plod mate i
dosjetljivosti, nego znanstvenog razmatranja konkretnih podataka.10 Tako su se tek
sredinom 19. stoljea poele razvijati ozbiljnije hipoteze u vezi s tim pitanjem (npr.
psihofizika hipoteza engleskoga filozofa H. Spancera; bioloka Ch. Darwina; maAd musices artem, artium liberalium antiquissimam, juxta ac nobilssimam
Omnem institutionem, quae de re quacunque suscipitur, debere a Definitione proficisci, ut intelligatur, quid sit id, de
quo differitur. Est autem Musica bene canendi scientia, et gratia Omnipotentis Dei.
10
J. Andreis, Povijest glazbe I., Zagreb, 1975., str. 9.

317
gijska J. Combariena, itd.). No, i sve ove hipoteze ostaju nedostatne, ne samo zbog
toga, kako ree J. Andreis, to zapaaju samo pojedine elemente muzikog razvoja,11
nego u prvom redu zbog toga to ne dohvaaju problem nastanka glazbe u svojoj
cjelovitosti, a onda i u religioznoj dimenziji. Utoliko nam se Boliev pokuaj ini zanimljivim: on podrijetlo glazbe interpretira religijski, odnosno biblijskoteoloki.12
Nabrajajui narode kojima je predano glazbeno umijee od Egipana, Grka i Rimljana ilobod-Boli posebno izdvaja Hebreje, koji su upotrebljavali mnoge glazbene instrumente na korist ovjeku - jer uzdie nadu, umiruje srdbu, razveseljuje
potitenog, probuuje melankolika, a povrh sveg protjeruje zlog duha - i hvalu
Bogu!13
Oduvijek je glazba imala neku tajanstvenu mo na ljude i na bia koja su iznad ljudi.14 Glazbom su se ve u Starom zavjetu lijeile neke bolesti, osobito bolesti psihike
naravi. Tako mladi David glazbom tjera zlog duha iz Saula: Kad god bi David udario po harfi, aulu bi bilo bolje i zao bi duh odlazio od njega (1 Sam 16,16).
S pravom je - kae ilobod-Boli - govorio Sokrat kada je rekao da mudrac nita ne
zna dokle god ne naui glazbu. Zato je vano zapaziti neke ilobod-Bolieve teoretske postavke koje su predmet glazbene estetike kao znanstvenofilozofske discipline, koja ima za cilj upoznati ontiko antropoloku bit glazbe te otkriti njezin
potpuni smisao u pojedinostima i cjelini.15 Jedno kaem, a mislim na peteroIsto.
Prema najstarijoj predaji u Petoknjiju (jahvistika), praotac svih koji sviraju na liri i svirali jest
Jubal: on je pronaao glazbalo u isto vrijeme kad su njegova braa Jabal i Tubal-Kain uveli govedarstvo
i preradu metala (Post 4,21).
13
Glazbu i pjevanje susreemo u svih naroda i religija svijeta i u bogotovlju i u vjerskim obiajima.
To je uostalom u skladu s temeljnim znaenjem glazbe u drutvenu ivotu ljudske zajednice. Prema
arheolokim pronalascima (knjievni spomenici i glazbeni predmeti) glazba je bila na Starom istoku
bitni dio rtvenoga bogotovlja i misterijskih kultova. Sva je antikna glazba (pastirska glazba, glazba kod sveanih obroka, svadbena glazba, kazalina i bojna glazba) nastajala i razvijala se zajedno s
bogotovnom glazbom. To vrijedi za sve narode staroga svijeta. Hebreji su voljeli glazbu i razvili je do
zamjerne visine. Na tom podruju na sreu nisu imali nikakvih zabrana. Glazba je u njih zauzimala i u
graanskom i u vjerskom ivotu vrlo istaknuto mjesto. Kao najveu kaznu Boju proroci su navijetali
da e umuknuti pjesme po judejskim gorama (Iz 16,10; Jr 7,34; 16,9; 25,10; 48,33; Ez 26,13) ili se pretvoriti u jauk i zapomaganje (Am 8,3). Pjevali su rado i mnogo. Izraelski je narod bio narod pjevaa i glazbe. Najbolje svjedoanstvo za pjesme i glazbu u Starome zavjetu jesu psalmi. Oni su najizvrsniji dokaz
bogatoga glazbenog ivota u Izraelu, a osobito u jeruzalemskom hramu. Sam izraz psalam dolazi od
grkoga glagola psallein, to znai udarati o glazbene ice. Rije psalam, dakle, grkog je podrijetla,
a odgovara hebrejskom izrazu mizmor, to opet dolazi od glagola zmr, to znai pjevati uz glazbalo. Iz Ps 150 doznajemo neto o glazbalima: Hvalite Boga u svetitu njegovu, slavite ga ... Hvalite ga
zvucima roga, slavite ga harfom i citarom! Hvalite ga igrom i bubnjem, slavite ga glazbalima zvonkim
i frulom! Hvalite ga cimbalima zvunim, slavite ga cimbalima gromkim! Sve to god die, Jahvu neka
slavi! Tu su nabrojeni svi glavni instrumenti glazbe u hramu (i izvan hrama): rog, harfa, citara, bubanj,
frula, cimbal ... Usp. A. Rebi, Glazba u Bibliji, Sv. Cecilia, br. 3., Zagreb, 1991., str. 55. 56.
14
Ljepotom glazbe ljudi ublauju bogove i nadzemaljska bia, ine ih sebi blagonaklonima i prijateljski
raspoloenima. Postoji predodba da glazba moe oarati ne samo ljude nego i boanska bia i de
mone.
15
Usp. I. Supii, Estetika evropske glazbe, Zagreb, 1978.
11
12
318
struko. Glazba je, naime, teorija ili spekulacija koja izvire iz same kontemplacije
domiljanja pravila, kojima je granica znati. Drugo, ona je praksa koja se u svom djelu ili vjebanju prisvaja; njezina je granica initi ali bez naknadnoga prouavanja.
Tree, ona je poetika koja osim spoznaje i vjebanja nakon svega ostavlja glazbi jo
neto. etvrto, ona je instrumentalna, koja se katkad izvodi bez teksta, samo instrumentalno. Peto, ona je vokalna kad postaje glas.16
Osobitu pozornost ilobod-Boli kao uitelj stavlja na vokalnu glazbu koja se dijeli
na a) koralnu (choralis) i b) figuralnu (figuralis), ije se trajanje vremena prikazuje
oblikovanjem nota i razliitim drugim znakovima- tj. vieglasna glazba.
Termin koralna glazba ili cantus choralis znai koralne napjeve koji su se - kako
objanjava ilobod-Boli - tu i tamo izvodili u zboru.17 Taj se naziv pojavljuje u
nekoliko sinonima, kao: Gregorijanski koral (po Grguru Velikom), cantus planus
(ravna melodija) prema glazbenom teoretiaru Eliasu Salomonu iz kraja 13. st. ili
kao cantus firmus, naziv uobiajen od 12. odnosno 13. st. za gregorijansku melodiju
u vieglasnim skladama, a koja se kretala ravnomjerno u priblino jednakim notnim
vrijednostima; zatim cantus traditionalis - kako ga 1903. godine u svom dokumentu Motu proprio naziva papa Pio X.18
3.2. Dijalog drugi: o crtovlju, notama i kljuevima

Polazei od grkog poimanja glazbene umjetnosti, kojoj jedino ime potjee od
boanstva Muza19 uitelj upozorava uenika da svaki onaj koji se eli popeti na
Muzino brdo treba sebi najprije podignuti ljestve za penjanje, tj. crtovlje. Zatim kao
i u prvom dijalogu nastavlja biblijsko-teoloki nain interpretacije crtovlja, tj. da
Ita est, unicum dico, sed quintuplex intelligo; Musica enim 1ma est Theotica, su speculativa, quae in sola contemplatione, & cognitione tegularum versatur, cujus finis est scire; ut si quis sciat quidem artem, ejus tamen specimen non
exhibeat. 2da est Practica, quae in ipsum opus, seu exercitium prodit; cujus finis est agere, nullo post actum relicto
opere; ut si quis solum doceat Musicam. 3tia est Poetica, quae praeter cognitionem, & exsercitium opst laborem aliquid operis relinquit; veluti Poeta carmen post morteru. 4ta Instrumentalis, quae sine voce, & textu solis instrumentis
peragitut. 5ta Vocalis, quae voce sit. Fundamentum cantus gregoriani seu choralis, Dialogus I. str. 3
17
Boli misli na dva naina izvoenja gregorijanskog repertoara ovisno o formi njihova izvoenja, u
Misi ili asoslovu. S organiziranjem liturgijske molitve, dakle sa svakodnevnim ili tjednim recitiranjem itavoga psaltira s ciljem molitve kontinuiteta asoslova, (Officium) kod redovnikih i prezbiterijalnih zajednica uvodi se izvoaka praksa pjevanja psalama s izmjenjivanjem dvaju zborova (korova).
Naizmjenino izvoenje dvaju zborova predlae pjevanje psalama u dvije velike psalmodijske forme,
onoj bez refrena ili in directum, i u onoj s refrenom ili responsorialis, koje su u povijesnom slijedu liturgijskoga pjeva slijedile jedna drugu. U psalmodiji bez refrena dva se zbora izmjenjuju u izvoenju
psalamskih verseta; u psalmodiji s refrenom dva se zbora izmjenjuju i u pjevanju stihova psalma i
u refrenu. Ne treba iskljuiti mogunost da su jo od poetka refren pjevala dva zbora. Drugi nain
izvoenja gregorijanskih napjeva obiljeava repertoar skladan za scholu, tj. skupinu pjevaa koja je
u Misi pjevala procesijske pjesme (ulaznu, darovnu, priesnu). To je ukraeni melodijski rod koji ima
vee tehnike i glazbene zahtjeve. Repertoar schole postaje profinjen i uen, jasno odijeljen od repertoara psalmista, pukog ili zbornog obiljeja.
18
Usp. P. Z. Blaji, Povijest gregorijanskog korala, u: Crkvena glazba, Zagreb, 1988., str. 136.
19
Muza je skupni naziv za 9. Zeusovih keri, boica znanosti i umjetnosti: Euterpa (lirsko pjesnitvo),
Klio (povijest), Melpomena (tragedija), Erato (ljubavno pjesnitvo), Kaliopa (epsko pjesnitvo), Polihimnija (ozbiljno pjesnitvo, himne), Talija (komedija), Terpsihora (ples), Uranija (astronomija).
16
319
su na Jubalovu stupu pronaene ljestve s tri crte koje su nakon potopa dugo bile u
uporabi te su s vremenom narasle na 4 i 5 crta. Pri tom napominje ueniku da su
preci zapisivali melodije drukijim nainom zapisivanja melodija20 od onog koje e
tijekom njihovih dijaloga upoznati.21
Upoznavajui svog uenika s notama francuskog matematiara i glazbenog
teoretiara Johannesa de Murisa, koji je prouavao tonski sistem polazei od broja
kao principa (menzurirane note), upozorava ga na razlike u notnom biljeenju figuralnog (vieglasnog) pjevanja i koralnog pjevanja.22 Napominje da u koralnom pjevanju postoji odreena vremenska razlika, razmjerna razliitosti notnih znakova,
kako se to osobito vidi u tiskanim knjigama. Ako je nota s repom tada je duga i glas
e u njoj due trajati. Ako je bez repa, tada je kratka i glas e je bre otpjevati. Ako
je urlata, bit e polukratka i ton unutar nje mora protei to bre. Ako se spoje dvije
ili vie kratkih ili uglatih nota, kae se da su vezane ... itd. [br. 1] (brojevi u uglatim
zagradama odnose se na glazbene primjere na kraju studije)
Nakon kratkog izlaganja notnih vrijednosti koralnog pjevanja uenik eli saznati
kako je pronaen sistem za obiljeavanje zvukova ili tonova. Uitelj se odmah poziva na teoretiara Banchieria, koji u svom djelu Cartella Musica pie da su Grci, koji
su prvi pronali notno pismo, obino pjevali s pomou 6 slova: G, A, B, C, D, E, = ut,
re, mi, fa, so, la.
Uistinu, prvo to je ljudima bilo na raspolaganju bila su slova alfabeta, pa se ini da
su alfabetska slova najstariji nain za obiljeavanje melodija. Taj se sistem susree u
Grka oko 700. god. prije Krista, i to najprije u dijatonskoj formi, a poslije i u enharmonijskoj i kromatskoj. Neki su se notni ostaci grkog alfabeta upotrebljavali i na
Zapadu sve do X. st., a od X. st. poinje novi sistem notnoga pisanja. Uzeto je sedam
prvih slova latinskog alfabeta koji odgovaraju u svih sedam stupnjeva dijatonske
skale: A, B, C, D, E, F, C = ut, re, mi, fa, so, la. To je alfabetsko pisanje, kako potvruju
srednjovjekovni teoretiari, sluilo za instrumentalnu i orguljsku glazbu.
U samostanima je taj sistem pisanja sluio za poduavanje mladih pjevaa. Stari monasi humanisti prenijeli su znaenje tih slova i prilagodili ga grkom sistemu. Tako
je slovo A uzelo znaenje tona La itd. Ta je reforma nazvana reforma odoniana po
Odonu iz Clunya.
Si videres veterum cantus, nihil aliud videres, quam lineas simplicibus punctis signatas, easque, incognita adhuc
eorum arte papyracea, arborum corticibus incisas
21
Postoje dvije razliite notacije (alfabetska i neumatska) za dokumentiranje melodija, no svaka od njih
ima razliito obiljeje i razliite ciljeve: alfabetska notacija biljei zvukove ljestvice, a neumatska notacija predstavlja melodijske formule. Ova dva pisma mogla su postojati istovremeno i upotpunjavati se.
U X. st., a ponajvie od poetka XI. st. pojavljuju se rukopisi u kojima su neume napisane u prostorima
u obliku toke. Ova vrsta notacije, koju e kasnije poduprijeti linije (zabiljeene na suho s pomou metalnog vrka na pergameni), kao da je stvorena za to da s vie preciznosti oznai melodijske intervale.
Zato se takva neumatska notacija naziva diastematska, a potom notacija na linijama.
22
Vrijednost nota, budui da ovisi o slogovima, odreuje se kao silabika vrijednost. Ona se prema
izraenoj kvaliteti slogova dijeli prema trajanju, intenzitetu i modalnoj vanosti. Ne postoji, dakle, u
gregorijanskom koralu, skala definiranih vrijednosti, jer je vrijednost sloga previe nestalna.
20
320
Potom uitelj upoznaje uenika sa zaslugama Guida dArezza, koji je na zapovijed

pape Benedikta VIII. ostavio na uporabu graduale; napravio distinkciju izmeu dura
i mola; ustanovio da se slova nazivaju kljuevi.23
Guido dArezzo pronaao je nove nazive za tonove u ljestvici za prvih 6 tonova i to
od est slogova koji tvore prvu strofu himna Svetom Ivanu Krstitelju, Ut queant laxis -- Ut, Re, Mi, Fa, Sol, La., tj. za heksakord.24 Osnovao je svoj sistem solmizacije,
podijelivi sve tonove glazbenoga sustava u sedam jednakih heksakorda, s posebnim
obzirom na poluton, koji se u svakom heksakordu nalazio na istom mjestu. Polutonski se razmak uvijek nazivao mi - fa ako je melodija, koju je trebalo pjevati, prelazila granice jednog heksakorda (recimo heksakorda c - a), mijenjali su se nazivi tonova sljedeeg heksakorda, ako je iza zavrnog tona heksakorda (u ovom sluaju to je
ton a) slijedio ton b, onda se zavrni ton a nazivao mi, a ton b dobivao je naziv fa.
Takav se postupak zvao mutacija.25 Mutacije su, pie J. Andreis, prilino oteavale
primjenu solmizacije pa su se uenici sluili prstima lijeve ruke i njihovim zglobovima, kao mnemotehnikim sredstvom, tzv. Guidonska ruka.26
ilobod-Boli govori o dvostrukim kljuevima; opim, koji se jasno oznauju na
poetku zapisa, i posebnim kljuevima, koji se ne oznaavaju na poetku kao to se
to dogaa u molskoj pjesmi. Osim toga poloaj kljueva uvijek je na crti, a crte su
razmaknute jedna od druge za kvintu. [br. 2]
Dva se kljua koriste u kvadratnoj semiografiji: klju Do, u obliku stiliziranog slova
C, i klju Fa, u obliku stiliziranog slova F.27 To vrijedi i za klju Sol koji je sluio da
se olaka itanje nota u gornjoj oktavi.
Zasluga koja se pripisuje Guidu Arentinskom jest distinkcija izmeu dura i mola
(cantus durus et bmollis). No, ta se dinstinkcija zapravo odnosi na dva znaka alteracije koji se rabe u gregorijanskim napjevima snizilica b, tj. b molle (rotundum),
i razrjeilica - b molle (quadratum) na tonu ti.28 Cantus durus, dakle, napjev je u
Reliquit san jussu Papae Benedicti VIII usitatum Graduale. Distinxit etiam Cantum Durum bemolli; praeceptque literas vocari Claves.
24
Ut queant laxis, Re-sonare fibris, Mi.ra gestorum, Fa-muli tuorum, Sol-ve polluti, La-bii reatum, Sancte Joanes.
25
Mutacija = promjena.
26
Manus guidonica (Guidova ruka) ve je od kasnog 11. st. predstavljala unutranju stranu lijeve ruke
na kojoj je uenik trebao zamisliti rasporeene alfabetske nazive niza od 12 tonova (G e), i to po
zglobovima i vrhovima prstiju. Na slian su se nain po ruci razvrstali i solmizacijski slogovi.
27
Izmeu kljua Fa u suvremenim izdanjima gregorijankog repertoara i odgovarajueg slova abecede F
postoji donekle generika slinost. To vrijedi i za klju Sol, koji je prisutan u starim kodeksima, kao i za
grafije snizilice i razrjeilice. Kaligrafijski zakoni epoha koje dolaze poslije XI. st. proizveli su u navedenim kljuevima i u znakovima alteracije takvu transformaciju da vie nije prepoznatljiva veza izmeu
njih i odgovarajuih slova. Klju Do obino je smjeten na treoj i etvrtoj crti tetragrama; rijetko na
drugoj: usp. Asperges n. GR 707, 1-5; Gr. Laetatus sum, GR 336,6; Co. Passer invenit, GR 306.
Klju Fa obino je smjeten na treoj crti tetragrama i, vrlo rijetko, na drugoj: u tom poloaju obino je
zamijenjena onom note Do na etvrtoj liniji. U samo jednom sluaju suvremenih izdanja klju je Fa na
etvrtoj crti: usp. Veritas mea, GR 483,3.
28
Gregorijanski koral rabi samo dva znaka alteracije, snizilicu i razjeilicu, ograniene iskljuivo na
notu ti, staru praznu kordu pentatonskog sustava, koja je kasnije postala korda mobile u heksakordskom sustavu. Ova dva znaka etimoloki potjeu od slova abecede b: b molle (snizilica) od b = Si b molle
23
321
kojem se nalazi b molle (quadratum). No, zaobljeni znak b moe predstavljati figuru
kljua ako se pridrui kljuu C te vrijedi za itav napjev. [br. 3]
Prema tome heksakord s poetnim tonom fa po svojoj je naravi molski jer b molle
(rotundum) utjee na ton fa, a b molle (quadratum) utjee na heksakord s poetnim
tonom mi, koji je po naravi durski.
3.3. Dijalog trei: o solmizaciji

Nakon govora o crtovlju, notama i kljuevima u treem se dijalogu govori o solmizaciji, tj. kako note oglaavati slogovima. Pozivajui se na dotadanju praksu recitiranja slogova prema Guidovoj ruci, koja je bila sredstvo dobre i lake intonacije
uenja napjeva29 uitelj u ovom dijalogu predlae ueniku jo laku i jasniju metodu, a ta je: sve derivacije tonova svesti na ljestvicu od 10 crta. [br. 4]
U ovom velikom crtovlju uenik jasno razabire zato se neki slogovi (note) dijele na
finales i affinales.30 Osim toga na ovom se primjeru vidi jasna podjela napjeva na gravis, acutus i superacutus. Naime, tonovi prvi put izvedeni stvaraju vlastitost duboke
oktave, stoga se takvu pjesmu naziva gravis. U drugom izvoenju daju vlastitost visoke oktave (acutus) a u treem najvie oktave (superacutus).
U daljnjem dijalogu uitelja i uenika otvara se pitanje razrade postupka mutacije i
kljueva. Taj je prikaz, prema naem miljenju, konfuzan i nerazumljiv, terminoloki i
eksplikatorski nejasan. U teoriji solmizacije Guida dArezza mutaciju oznaava prijelaz iz jednog heksakorda u drugi, a onda i postupak koji se primjenjivao kad je solmizirana melodija prelazila opseg poetnoga heksakorda. Kod mutacije su pojedini
tonovi mijenjali solmizacijske nazive. Kritina je toka, zapravo izvor svih komplikacija u pjevanju na osnovi heksakorda, bila u okolnosti da za sedmi ljestvini stupanj
(ti) nije bilo posebnog naziva, pa je istodobno postojanje sedam razliitih ljestvinih
stupnjeva, i samo est solmizacijskih naziva, kojima se, dakle, moglo obuhvatiti est
uzastopnih stupnjeva, tvorilo potekoe mnogo vee od onih koje danas oekuju
svakoga tko eli nauiti nazivlje ljestvinih tonova, i uz njihovu pomo pjevati. Naime, kao posljedica toga svaki je ton mogao biti nazvan razliitim slogovima, ve
prema melodijskoj funkciji koju je taj ton mogao izvriti na osnovi njegove distancije od polutona. Ako je prostor melodije nadilazio granice heksakorda - iznad velike terce ili ispod polutona - dolazilo je do mutacije u odnosu na heksakordalni slog
tako da slogovi mi-fa uvijek padaju na poluton.
molle = mekano (= manje napeto, dakle snieno za pola tona), obiljeeno okruglom (b) grafijom; b
quadratum (razrjeilica tj. h zapisan pravokutnim bridovima - kvadratnom grafijom) od b (Si durum)
= napeto.
29
Disce manum tantum, si vis bene discere cantum, Absque manu frustra, disces per plurima lustra - prijevod glasi:
Naui samo ruku, ako hoe nauiti pjevati. Bez ruke uzalud, uit e u beskraj.
30
Svaka gregorijanaka melodija zavrava s etiri finalna tona D, E, F, G (finales). Postojali su jo modi
affinales (srodni) koji se nisu rabili u crkvenim napjevima, npr. ljestvica eolska ili La autentina i
jonska ili Do autentina. Naime, kad se u ljestvicama modusa na D, E i F sniavao ton h u b, to je
bilo doputeno zbog tritonusa, nastajali su novi modusi, kojima melodije zavravaju na tonu A, H i C,
tj. omeene su affinalnim slovima, kako to u tablici donosi ilobod-Boli. Zbog toga su se one esto
transponirale.
322
Ako bismo htjeli heksakordalne slogove nadodati imaginarnoj melodiji nainjenoj

od uzlazne ljestvice, rekli bismo: Ut, Re, Mi, Fa, Sol, Re, Mi, Fa, Re, Mi, Fa itd. U ovom
se sluaju mutacija odnosila na slog La izmijenjen u Re zbog injenice da melodija nadilazi granice heksakorda i dotie jedan novi poluton. Taj proces i shema
objanjava naziv koji se povijesno potvrdio, a to je solfeggiare ili solmifare.
Mehanizam mutacije ne mijenja se ni kod tona B. U tom sluaju, zamiljena silazna
melodija bit e solfeirana ovako: Ut, Re, Mi, Fa, Re, Mi, Fa, Sol, Re, Mi, Fa, Re itd.
U pouavanju modaliteta gregorijanskih napjeva takoer se posie za heksakordalnom teorijom.31 Meutim heksakordalni se sistem pojavljuje kao korisno - praktino
sredstvo za glazbeno iitavanje gregorijanskih melodija. Tim se sustavom jedno
djelo irokog ambitusa moe itati kao sukcesija heksakordalnih fragmenata. Heksakord ipak ne sainjava ljestvicu gregorijanske skladbe. Ljestvica, koja se nalazi u
gregorijanskim skladbama, ostaje pentatonska sa svojim pienom32 fiksiranim u vioj
ili nioj poziciji, uvijek ovisno o modusu, no katkad moe i izostati. Zahvaljujui
popunjavanju te praznine, struktura koja tei procesu modalne evolucije prelazi s
pentakordalne na heksakordalnu. Progresivna determinacija prvog piena u vioj poziciji tei trasformiranju pentatonske ljestvice u heksakordalnu .33
sol la si do re mi ili do re mi fa sol la
3. 4. Dijalog etvrti: o intervalima

etvrti dijalog zapoinje definicijom intervala kako ju je odredio srednjovjekovni
glazbeni teoretiar Boecije: Interval je udaljenost izmeu visokih i niskih tonova, a
to je udaljenost glasa od glasa prema gore i dolje neki ga nazivaju constantia.34
Rabei grke i latinske nazive intervala u ovom dijalogu, Boli razrauje razdiobu
intervala prema kvaliteti i kvantiteti (prima - oktava). Grki su nazivi: unisonus, tonus, ditonus, diatexeron, diapens, exacordon, diapason. Razrada intervala je u ovom
dijalogu uinjena na vrlo jasan nain, i to s pripadajuim primjerima. Govori se, naime, o problemu konsonanci i disonanci u glazbi. Konsonanca je suzvuk; suprotan
od disonance odnosno harmonija, ili uope svaka istodobna kombinacija tonova
unutar neke glazbene kompozicije, koja kod sluanja izaziva ugodu. U konsonance
su najprije bile svrstane samo kvarta i kvinta na emu se i temeljio rani glazbeni organum 9. do 11. st. Tek kaznije u (od 12. do 14. st.) kvarti i kvinti pridruuje se terca
U razdoblju u kojem Guido dArezzo raznosi svoje didaktike metode - oko tri stoljea poslije kompozicija iz staroga gregorijanskog fonda, ljestvica od est nota, ini se, bila dovoljna da bi se moglo
voditi rauna o gregorijanskim melodijama..To je ono to se deducira u mnemonikoj melodiji koju je
skladao Guido dArezzo, a poznata je kao himan Ut queant laxis Sv. Ivanu Krstitelju.
32
Rije pien kineskog je podrijetla. Slui da bi se odredile dvije note koje transformiraju tradicionalnu
pentatonsku ljestvicu u eptatonsku (ljestvica od sedam tonova). J. Yasser, A theori of evolving tonality, American Library og Musicology, New York, 1932., str. 34; V. ganec, Muziki folklore, I, Zagreb
1962., str. 137.-140.
33
A. Turco, Il canto gregoriano (toni e modi), Torre dOrfeo, Rim, 1996., str. 123.-163.
34
Quod sit soni acuti, gravisque distantia: Hoc est si forte non intelligis: distantia vocis a voce penes ascensum, &
descensum considerata. Quam aliqui Consonantiam vocant.
31
323
i sesta, ali kao nesavrene konsonance, koje u glazbenoj grai poprimaju znaenje
antiteze prema savrenim konsonancama, oktavi i kvinti. To je znailo, kako tvrdi Natko Devi,35 da su se terca i seksta smjele kretati paralelno, ali se na zavretku
odlomka ili itave kompozicije moraju razrijeiti u savrenu konsonancu. Taj slijed
pokazuje, svakako, i neku analogiju s poretkom intervala u nizu alikvotnih tonova. Sve vei razvitak harmonijskog naina glazbenog miljenja postupno je prebacio
klasifikaciju disonanci i konsonanci s intervala na akorde.
3.5. Dijalog peti: o autentinim i plagalnim tonusima

Tonus je, objanjava ilobod-Boli, Grcima bio zakon, a kasnije je glazbenicima
postao sredstvo tj. pravilo36 po kojem se izvodi sav gregorijanski repertoar. Naime, svi gregorijanski napjevi skladani su u tonusima ili modusima. Objanjenje
gregorijanskog modaliteta esto je jo uvijek usmjereno na osam tonusa-modusa
octoechosa,37 koji su od 10. stoljea postali pseudo-ljestvice oktava, pogreno nazvane imenima tonova grkih teoretiara i pobrkane s grkim ljestvicama! Tako su sve
gregorijanske melodije klasificirane, bilo u etiri kategorije nazvane etiri modusa
prema grkim rednim brojevima do etiri (protus, deuterus, tritus, tetrardus s njihovim zavrnim slovima, tj. tonovima: D, E, F, G.), bilo u osam potkategorija, to jest
osam tonusa, koji odgovaraju osam psalmodijskih tonusa.38
Peti dijalog daje jasan prikaz osam tonusa koji se dijele na autentine (izvorne) i plagalne (izvedene), a meusobno se ipak razlikuju. Authenticus se penje iznad zavrne
note preko osam nota, plagales se penje samo preko pet nota a pada preko etiri.
Istodobno ine zajedno osam nota, kako to pokazuje primjerom: [br.5]
ilobod-Boli navodi primjer napjeva u kojem se ne moe raspoznati nain ni po
uzdizanju melodije, a ni po sputanju jer je samo jedna nota iznad chorde,39 a druga ispod. Napokon, u petom dijalogu ilobod-Boli navodi da e napjev koji nad
N. Devi, Konsonanca i disonanca, u: Muzika enciklopedija, Zagreb, 1974., str. 359.

Tonus, Graecorum olim lex fuerat: Musicorum deinde modus factus est: nobis vero Regula erit qua omnis Cantus
cujus sit toni, cognosci poterit.
37
Octoechos = osmoglasnik - pojam preuzet od Bizanta. U gregorijanskom koralu oznaava teoriju o osam
modusa sistemetizacija uinjena u 8. stoljeu.
38
Oktokordalna teorija zapravo nije u stanju objasniti ponaanje svih melodija u repertoaru jer ne vodi
rauna o postojanju osnovnih anomalija. Primjerice: zato poloaj dominante dominante na kvinti ili
na terci ne slijedi jedan stalni model? Koji je razlog este divergencije izmeu dominante kompozicije
i psalmodijskoga tenora?
U autentinom deuterusu dominanta koja bi se trebala nalaziti na kvinti zappavo je psalmodijski tenor
na seksti.
Plagalni tetrardus predstavlja isti tip skliznua prema akutu.
Oba ta sluaja kroz vrijeme su bila obrazlagana argumentacijama vezanim za pretpostavljenu nestabilnost tona Si, koja bi pokazivala tendenciju prema razrjeavanju na Do.
No ta argumentacija ne odolijeva pred skliznuem dominante plagalnog deuterusa, koji sa tona Sol
prelazi na ton La.
39
Chorda je u ovom sluaju trei ton (terca) iznad finalnog tona koji ima ulogu dominante.
35
36
324
chordom ima vie nota nego ispod nje biti autenticus, a u suprotnom sluaju bit e
plagalis.
3.6. Dijalog esti: o intonacijama

Nakon teoretiziranja o pjevanju, ilobod-Boli u estom dijalogu prelazi na praksu
pjevanja antifona, psalama, raspoznavanje tonusa psalama te kako iz zavrne note
antifone i od poetka e u o u a e 40 odrediti tonus. On navodi sljedei primjer: Ako
zavrni ton antifone zavrava s tonom re i e u o u a e poinje s tonom la, penjui
se preko kvinte tada e antifona imati 1. tonus. Ako antifona zavava s tonom re,
a e u o u a e poinje s tonom fa preko terce, tada e biti u 2. tonusu ... [br. 6] Za
takvo prepoznavanje od velike je vanosti poznavati melodijsku strukturu tonusa
(autentinih i plagalnih) koja se sastoji od: zapjeva (initium), dominante (tenor) i kadence (srednja i zavrna).
Zapjev je mali uvod samo u prvom stihu svakog psalama zbog lakeg i ljepeg
spajanja tenora s antifonom koja se pjeva prije psalama i nakon svih stihova psalama.
Zapjev je zapravo veza antifone i dominante odreenog psalma. Ostale stihove
psalama odmah poinjemo pjevati notom tenora. Iznimka od toga pravila tri su
evaneoske pjesme (cantici) u kojima se na poetku svakog stiha pjeva zapjev. To
su: Magnificat (Velia dua moja Gospodina), Benedictus Dominus Deus Izrael (Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov) i Nunc dimitis (Sad otputa slugu svoga). Svaki
od osam, odnosno devet (tonus peregrinus) naina pjevanja ima svoj karakteristini
poetak. Modus ili tonus psalama oznaen je na poetku antifone.
Svaki modus ima samo jedan oblik srednje kadence, a zavrne kadence nekih modusa mogu imati nekoliko raznih oblika koji se nazivaju diferencije. Raznolikost
zavrnih kadenci slui zato da se moe lake spojiti zavretak psalama s ponavljanjem pjevanja antifone nakon Gloria Patri. Te se intonacije tonusa upotrebljavaju po svim crkvama s rimskim obredom.
Meutim, ilobod-Boli navodi da u zboru Zagrebake prvostolnice u Hrvatskoj
Kraljevini postoji i nesklad oko pojedinih tonusa, oko: 2, 4, i 7 a u 8 je ak izmjena. Kod 2 oko sredine i na kraju, kod 4, 7 i 8 na poetku kako vidimo na primjerima. [br. 7]
Jednako tako uitelj uvodi uenika na to kako e raspoznati tonus intorita, respozorija te njihovih stihova.
Interesantne su i karakteristike pojedinih tonusa o kojima ilobod-Boli govori i to zbog razliitosti njihove grae41 i tekstualne misli koje izraavaju. Tako je prvi
Na kraju svake antifone koja se pjeva prije i iza psalama u liturgijskim prirunicima za pjevanje
nalazi se melodija kadence iznad samoglasnika e u o u a e koji oznauju kraticu samo samoglasnike
- rijei saeculorum. Amen!
41
Ve u Grkoj melodije izgraene na pojedinim ljestvicama imale su posebnu izraajnost, koja je
ovisila o odnosu meu tonovima u dotinoj ljestvici. Na toj izraajnosti temeljio se grki etos u glazbi:
Grci su smatrali da su dorski napjevi muevni, ozbiljni, velianstveni, odgojni, prikladni za ostvarenje
40
325
tonus dorski, djelomino tuan, djelomino veseo - znai da sadri teke i misaone stvari. Drugi je hipodorski, alostan i opor, za tune i kontemplacijske stvari.
Trei frigijski otar je i tvrd, estok. etvrti hipofrigijski modus alosni je laskavac i
trai ono to odvlai od mirnoe tijela i duha. Peti lidijski modus veseo je i umiljat
- zahtijeva veselu i uzvienu grau. esti hipolidijski teak je, trom, moleiv - za pogreb. Sedmi, miksolidijski melankolian je i sadrava tunu grau. Osmi, hipomiksolidijski pun je slasti i umirujui.
Na kraju tih zanimljivih dijaloga uitelj poziva svoga uenika da zajedno zahvale Bogu himnom Te Deum laudamus (Tebe Boga hvalimo) etveroglasno. Neparni stihovi himna pjevaju se na gregorijanske napjeve, a parni se stihovi himna pjevaju etveroglasno (muki zbor), koje je zasigurno skladao sam ilobod-Boli.
Protumaivi u drugom dijalogu notne znakove gregorijanskih napjeva, zauuje nas
da je ilobod-Boli ipak na kraju za napjeve gregorijanskoga korala i etveroglasja
himna Te Deum upotrijebio samo jedan jedinstveni notni znak, notu semibrevis.
[br.8]
Kritiki osvrt i zakljuna napomena

Djelo Fundamentum cantus gregorini seu choralis M. iloboda-Bolia, kako sam ve
naznaila, ini se, inspirirano je starom glazbenoteoretskom tradicijom, napose Augustinovom raspravom De Musica libri sex, i to ne samo po oblikom (oblikom dijaloga), nego prvotno po filozofskoteoretskim postavkama. Osobito mi se Augustinov
utjecaj ini zamjetljivim i zanimljivim u filozofskoestetskim postavkama, koje ponajprije naglaavaju ontoloku usmjerenost i estetsku sveobuhvatnost glazbe. Naime,
glazbi se pridaje cjelinskopragmatska (ak psihoterapeutska) funkcija. Ona je tako,
prema Boliu, viestruko funkcionalno koncipirana. Glazba, primjeuje ilobodBoli, uzdie nadu, umiruje srdbu, razveseljuje potitenog, probuuje melankolika, a povrh svega protjeruje zlog duha (usp. dijalog 1.). Kao dobro pjevanje ona je
dar i milost svemogueg Boga.
Uz ove duboke domiljaje, ini mi se da Bolieva argumentacija, ili bolje reeno hipoteza o postanku glazbe (mislim na Bolievu razradu te hipoteze u prvom dijalogu, da glazba potjee od Jubala, a s tim u vezi i pokuaj tumaenja njezina nastanka
jednom vrstom pozitivistike interpretacije Svetoga pisma, odnosno knjige Postanka!) djeluje znanstveno naivnom i neuvjerljivom.
Usudila bih se, kao trei dijaloki partner, prikupiti na jedno mjesto nekoliko elemenata glazbenoteoretske kritike ovoga manuala, koji je barem stotinjak godina
bio liber textus, tj. prirunik na Zagrebakoj bogosloviji.
1. Teko mi se oteti dojmu da je manual kao prirunik bio zaista razumljiv i shvatljiv za publiku kojoj je bio namijenjen. Naime, sva je problematinost u shvatljivosti oko eksplikacije i razrade mutacije i heksakorda (to je uostalom jedan od zamrpune duhovne ravnotee, i za herojsko-ratnike pothvate; frigijski su izazivali uzbuenja i strasti; lidijski bol, a hipolidijski navodili su na raskalaenost i mekoputnost. Usp. J. Andreis, Povijest glazbe I,
Zagreb, 1975., str. 58.
326
enijih problema u gregorijanskom koralu!). ilobod-Bolieva eksplikacija, prema

mojem sudu, poprilino zamrena, katkada gotovo nerazumljiva.
2. Simptomatina je injenica da je ilobod-Boli vrlo krto (ili bolje reeno nikako) obradio koralnu notaciju (tj. razradu neumi po vrsti, nazivima, oblicima), to se
za jedan udbenik takvog tipa i intencije ini prijeko potrebnim i prikladnim.
3. Primijetila sam izvjesnu upljinu u praktinoj razradi interpretacije gregorijanskih napjeva. Gregorijanska je melodija ponajprije vokalna, to znai da je neizbjeivo povezana s tekstom. Pjevajui gregorijanske melodije u ponajprije pjevamo sveti tekst, koji treba doi do punog izraaja i razumijevanja. Stoga treba voditi rauna
o tekstualno-melodijskom jedinstvu i primijeniti ga jednako na silabike i na neumatske napjeve. Motrei s tog polazita, mislim da u ovom naputku nedostaju tekstualne, melodijske, ritmike i modalne zakonitosti interpretacije gregorijanskih napjeva.
4. No, ako je metoda glazbenopedagokog rada, kako tvrdi J. Pogaj u knjizi Metodika muzike nastave, najvaniji uvjet uspjeha u (glazbenoj) nastavi42, te ako je aktivnost uenika bit dobre metode,43 onda mi se metoda ilobod-Bolieva manuala u
svojoj intenciji ini pedagokozanimljivom. Ona je, naime, aktivni dijalog uitelja i
uenika. Neosporno je i povijesno znaenje ovoga manuala, u kojem se nalazi svjedoanstvo da su u Zagrebu postojali neskladi u 2, 4 i 7 a u 8 tonusu ak i izmjene (kod 2 oko sredine i na kraju, kod 4, 7 i 8 na poetku.
42
43
J. Pogaj, Metodika muzike nastave, Zagreb, 1950., str. 17.

Isto.
PRIMJERI:
1.
2.
3.
4.
327
328
5.
6.
7.
8.
329
330
The Gregorian plainsong manual Fundamentum cantus

gregoriani seu choralis (1760) by Mihajlo ilobod-Boli
Katarina Koprek
Catholic Theological Faculty
Vlaka 38
10000 Zagreb
Republic of Croatia
Music, the oldest form of human culture, is not only deeply rooted in religion but
also possesses social and pedagogical-moral power. Philosophers and music scholars since the Antiquity have argued that music has both pedagogical and ethical functions. These features of music shaped and influenced human consciousness. Openness
to communication is one of the fundamental strengths of the musics spiritual power.
Music may, thus, be seen as an invitation to communicatenot only for its sound expression but also for its semantic tenets and theoretical discourse.
The dialogue-shaped ilobod-Bolis treatise Fundamentum cantus gregoriani seu choralis (1760) thus comes out of a long tradition. This piece is crucially important and
interesting in the first place as a historic testimony of the Croatian musical Gregorian-plainsong tradition. Yet the dialogue form does not constitute a novel phenomenon
in the musicological scholarship. It was probably modelled after the Roman Catholic
catechism. Here the learning is organized in the form of a series of questions and answers. From the Middle Ages onwards, music scholars have presented their knowledge
in the form of a dialogue between the teacher and the student. The form, thus, aims to
draw attention to the connections between musicological research and its theoretical
knowledge and laws, as well as to the religious foundations of music and its educational and moral contribution to human development. Thinking together through music,
furthermore, enables reaching a level of understanding that is hard to access without
the help of dialogue.
The treatise Fundamentum cantus gregoriani seu choralis (1760), as a whole, purports
to be a musical textbook, containing not only important philosophical-theological but
also musical-pedagogical-methodological directives. It radiates spiritual depth, creative innovativeness and the cultural breadth of the author. The treatise is a simplified
synthesis of older musical theoretical scholarship, mostly by philosophers and theologians such as Plato, Plotinus, Boethius, Thomas Aquinas, and, especially, St Augustine.
Fundamentum cantus gregoriani seu choralis consists of six dialogues discussing the
emergence of music and singing (first dialogue); staff, notes and keys (second dialogue); on solmisation (third dialogue); on intervals (fourth dialogue); on authentic
and plagal tones (fifth dialogue); on intonations (sixth dialogue).
Keywords: music, dialogue, musical-pedagogical-methodological guidelines, music
theory, Gregorian plainsong, the emergence of music, solmisation, intervals, tones, intonations
UDK 502 : 575.8 (091)

591.5 : 575.8 (091)
Pregledni rad
Primljeno: 1. lipnja 2007.
Historija vs bio-ekologija
Od ljudskog egzempcionalizma do dubokog
evolucijskog vremena
Tomislav Markus
Opatika 10
10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Autor analizira koncept historije unutar socijalnih disciplina s posebnim osvrtom
na historiografsku literaturu. Historija nije neutralan pojam, jer je vezana uz dominantni sustav vrijednosti moderne civilizacije, posebno uz mit o napretku i vjeri u egzempcionalistiku paradigmu (ovjek odvojen od Prirode) i bioloki diskontinuitet ili jaz izmeu ovjeka i drugih vrsta. Koncept historije dio je standardnog
modela humanistikihih disciplina, koji smatra da su ekoloka i bioloka perspektiva irelevantne za prouavanje ljudskog drutva, jer ljudsko drutvo postoji samo u
zasebnom svijetu Povijesti i Kulture. Autor analizira djela tri teoretiara ekologa
Paula Sheparda, biologa Edwarda Wilsona, i antropologa Robina Foxa - koji su kritizirali konvencionalno shvaanje historije i standardnog modela openito, istiui vanost nae drevne evolucijske prolosti. Polazei od njihovih analiza autor se
zalae za uvaavanje ekologije, koja priznaje pripadnost ovjeka Prirodi, i evolucijske biologije, koja priznaje postojanje ljudske biogramatike i znaaj milijuna godina
evolucije naih ljudskih i hominidnih predaka.
Kljune rijei: historija, evolucijska biologija, ekologija, standardni model drutvenih disciplina
332
T. Markus, Historija vs bio-ekologija: Od ljudskog egzempcionalizma do dubokog evolucijskog vremena
I. Historija i standardni model drutvenih disciplina (SMDD)

Ameriki historiograf James Harvey Robinson definirao je 1912. historiju kao cjelokupnost ljudskih postignua na Zemlji. Ta definicija izgleda samorazumljiva iz perspektive modernog sekularnog humanizma po kojem je ovjek, za razliku od svih
drugih vrsta, svoja vlastita tvorevina. Druge su vrste determinirane svojim evolucijskim nasljeem i ekolokim ogranienjima datog okolia, ali ovjek je, tako barem
ide Pria, slobodan da od sebe i svojeg drutva napravi to hoe. Moderne humanistike discipline oblikovane su tokom XIX. i poetka XX. stoljea oko metodoloke
i aksioloke matrice, koju su evolucijski teoretiari 1990-ih godina nazvali standardni model socijalnih znanosti (standard social science model). On polazi od uvjerenja da civilizirani ovjek, za razliku od svojih divljih predaka, vie nije podloan
biolokim i ekolokim ogranienjima, odnosno da je kineskim zidom odvojen od
Na irenje pojma, koji se i ranije pojavljivao, najvie su utjecali evolucijski psiholozi John Tooby i Leda
Cosmides u opsenoj raspravi The Psychological Foundations of Culture (1992) u kojoj istiu da je
osnovno obiljeje standardnog modela vjera da ljudska priroda ne postoji i da ljudski duh sve sadraje,
osim openite sposobnosti za uenje, dobiva izvana, uglavnom iz socijalnog okruenja. No darwinistika kritika vienja ovjeka kao tabule rase potjee jo od Darwina i intenzivirana je od 1960-ih i 1970-ih
godina, s pojavom etologije i sociobiologije, koje istiu postojanje ljudske prirode, ne kao vjene sutine
izvan vremena i prostora, ve kao evolucijski oblikovanu biogramatiku, cjelinu psiholokih i filiolokih
osobina, oblikovanih tokom desetina milijuna godina primatske i hominidne evolucije i koju trajno
nosimo sa sobom. Evolucijska psihologija je najutjecajnija od novijih darwinistikih teorija. Od kvalitetnijih pregleda rasprava oko suvremenog darwinistikog tumaenja ljudskog ponaanja, koje su relevantne za socijalne discipline, usp.: Carl DEGLER, In Search of the Human Nature, Oxford 1992; Howard
KAYE, The Social Meaning of Modern Biology, New Haven 1997; Ullica SEGERSTRLE, Defenders of the
Truth, Oxford 2000; Kenan MALIK, Man, Beast and Zombie, London 2001; Stephen SANDERSON, The
Evolution of Human Sociality, Lanham 2001; Kevin LALAND, Sense and Nonsense: Evolutionary Perspectives
on Human Behaviour, Oxford 2002; John DUPRE, Human Nature and Limits of Science, Oxford 2002; Steven
PINKER, The Blank Slate, New York 2003; Edward WILSON, Consilience, London 2003; David BULLER,
Adapting Minds: Evolutionary Psychology and the Persistent Quest for Human Nature, Cambridge 2006; Robin
DUNBAR, Evolutionary Psychology, New York 2005; Jerome BARKOW (ed.), Missing the Revolution: Darwinism for Social Scientiststs, Oxford 2006; David BUSS (ed.), Handbook of Evolutionary Psychology, New York
2005; R. DUNBAR (ed.) Oxford Handbook of Evolutionary Psychology, Oxford 2007; D. BUSS, Evolutionary
Psychology, Boston 2007. Daleko od monolitnosti evolucijska literatura sadri veliki diverzitet i esto
proturjene stavove i tumaenja, ponekad i unutar djela istog pisca. Osim SMDD, koji apsolutizira socijalno-povijesni okvir i ignorira postojanje ljudske prirode, moglo bi se govoriti i o njegovoj suprotnosti
standardnom modelu bio-socijalne teorije, koji stavlja naglasak na atomiziranog pojedinca i ignorira
kulturni diverzitet, socijalni dinamizam novije ljudske povijesti i razliita ponaanja ljudi u razliitim
drutvima. Standardni model humanistikih disciplina eli sve reducirati na povijesni partikularitet,
a standardni model bio-socijalne teorije nastoji sve reducirati na genetsko nasljee i dominatne oblike ponaanja ljudi u civilizaciji i industrijskom drutvu izvoditi iz ljudske biologije. Formalno, svi se
suvremeni teoretiari slau da se oba imbenika moraju uzeti u obzir, ali, kod konkretnih analiza,
uglavnom se uzima u obzir samo jedan. Sintetiki materijalizam, koji priznaje genetsku prilagoenost
ovjeka na odreeni (pleistocenski) okoli, ali i veliki znaaj socijalnog dinamizma, trebala bi zadrati
dobre strane standardnih modela humanistikih disicplina i bio-socijalne teorije i izbjei njihove greke, koje su puno vee kod SMDD. O tome autor govori detaljnije u knjizi o darwinizmu i povijesti, koja
je trenutno u izradi, te u posebnoj raspravi, koja je predana za objavljivanje urednitvu Povijesnih priloga.
Napominjemo da je ovaj lanak napisan prije dvije i pol godine i da bi ga danas napisali u poneto
drugaijem i proirenijem obliku. O ovim temama govorimo detaljnije u jednoj objavljenoj knjizi: T.
MARKUS, Dubinska ekologija i suvremena ekoloka kriza, Zagreb 2006.
333
drugih vrsta (prirodnog svijeta) i od vlastite evolucijske prolosti. Fizika i druge

prirodne znanosti bave se prouavanjem ne-ljudskog svijeta, a socijalne znanosti
prouavaju ovjeka i ljudska drutva u splendid isolation. SMDD pretpostavlja da je
civilizirani ovjek homo proteus, tabula rasa i tvorac vlastite sudbine. To ne iskljuuje socijalni ili kulturni determinizam, dapae, esto ga i podrazumijeva, ali iskljuuje
bilo kakvu veu vanost biolokih (evolucijskih), a uglavnom i ekolokih imbenika. U iznimnim sluajevima, kao kod francuskog historiografa Fernanda Braudela,
mogao se priznavati izvjestan znaaj ekolokih (geografskih) imbenika, ali oni se
shvaaju kao neto statino, pozadina pozornice na kojoj se odvija ljudska drama. I
u tim sluajevima ekologija ovjeka nema veze s evolucijskom biologijom, tj. ljudska
drutva ne prouavaju se kao dio prirodne povijesti ljudske vrste u okviru prirodnog svijeta prostorno i evolucijskih procesa temporalno. Po SMHD ljudska priroda ne postoji, jer vai samo jedna realnost: socijalno-povijesni partikularitet, odnosno ljudska priroda mijenja se s promjenama vanjskih okolnosti. Bitno drugaije
nije bilo ni kod zagovornika socijalnog evolucionizma i drugih starijih zagovornika nomotetikog pristupa istraivanju ljudske povijesti, koji su kritizirali historijski
partikularizam, ali ostali su usko vezani uz SMDD. Oni su se zalagali za znanstveni
pristup, ali koji ne bi smio imati nikakve veze s prirodnom znanostima (ekologijom
i evolucijskom biologijom), pozicija, koja nikada nije mogla biti uspjeno branjena.
Tradicionalna historija nastala je, od samog poetka, u okviru SMDD i bez njega
njezina povijest nije zamisliva. Od Rankea, Micheleta, Bucklea, Bancrofta i drugih
nadalje historiografiju su stvarali humanistiki obrazovani ljudi, koji o ekologiji i
evolucijskoj biologiji nisu znali, niti su objektivno mogli znati, nita. Njima je, tokom
XX. stoljea, esto predbacivano preferiranje politike, dravne i diplomatske povijesti i biografije velikih osoba. Alternativni putevi ekonomska i kulturna povijest,
opis svakodnevnog ivota obinih ljudi, povijest marginaliziranih skupina (ena, etnikih, spolnih i rasnih manjina) itd. znatno su obogatili historiografska istraivanja i proirili nae znanje o mnogim aspektima ljudske prolosti u XX. stoljeu. No,
i ta su istraivanja ostala u okviru SMDD, jer osim nekih vrlo rijetkih proto-ekolokih analiza, nisu dovodila u pitanje humanistiko-antropocentriki diskurs. SocijalNoviji pregledi historiografije inae kvalitetno pisani i vrlo informativni - ne znaju nita o SMSD, o
razvoju darwinistikih teorija, a nanjee ni o ekolokoj historiografiji (Ernst BREISACH, Historiography, Chicago 1995; Mirjana GROSS, Suvremena Historiografija, Zagreb 2000; Hans ULRICH-WEHLER,
Historisches Denken am Ende des 20. Jahrhunderts, Mnchen 2001; Edward WANG Georg IGGERS [eds.]
Turning Points in Historiography, Rochester 2002; Lloyd KRAMER Sarah MAZA [eds.], A Companion to
Western Historical Thought, Oxford 2002; Lutz RAPHAEL, Geschichtswissenschaft im Zeitlalter der Extreme,
Mnchen 2003; Georg IGGERS, Historiography in the Twentieth Century, Middletown 2005; Norman WILSON, History in Crisis?, Englewood Cliffs 2005; Michael BENTLEY [ed.], A Companion to Historiography,
London 2002; M. BENTLEY, Modern Historiography, London 2005). ini se da velika veina pisaca tih
i slinih djela smatra da, poetkom XXI. stoljea, historiografija, iako moe nastojati oko povezivanja
sa srodnim socijalnim disciplinama, mora zadrati potpuno nepoznavanje novih biolokih i ekolokih
teorija, ukljuujui i one, koje imaju direktne veze s prouavanjem ljudske prolosti. Autor je nedavno
pisao o novijoj ekolokoj historiografiji i upozorio na potrebu povezivanja ekologije ovjeka i evolucijske biologije: Tomislav MARKUS, Tumaenje (post)historije i ekoloka kriza, asopis za suvremenu
povijest 37/2005, br. 1, 7-36. Ovaj lanak predstavlja svojevrsni nastavak prethodnog u pogledu analize
historiografije u sklopu socijalnih discipline i detaljniju analizu evolucijskog pristupa.
334
ne discipline, meu njima i historiografija, nastale su uglavnom u toku XIX. stoljea, davno prije nego nego to je postao mogu pravi bio-ekoloki pristup. Ekologija
je kao znanost oblikovana do sredine XX. stoljea, otprilike u isto vrijeme kada je i
neodarwinizam spoj Darwinove teorije prirodne selekcije i mendelijanske genetike prevladao u evolucijskoj biologiji. Tendencija akademske specijalizacije i rastue fragmentacije doprinijela je nesklonosti ljudi iz socijalnih disciplina da ih nastoje povezati s darwinistikom biologijom i ekologijom. Takvi su pokuaji u prolosti
zavravali vrlo loe, jer su sluili za opravdanje imperijalizma, rasizma i drugih kvazi-teorija, koje su, nakon 1945., potpuno izgubile vjerodostojnost. No, tu se nije radilo o pravom bio-ekolokom pristupu, ve o (zlo)upotrebi pojedinih fraza poput
borbe za opstanak ili preivljavanje najsposobnijih - kako bi se opravdale odreene socijalne tendencije ili politiki poreci. Tzv. socijalni darwinizam tonije: socijalni lamarckijanizam nije bio primjena Darwinove teorije na ljudsko drutvo,
ve upotreba razliitih biolokih metafora i analogija u cilju opravdanja razliitih
pojava modernog drutva, od trine kompeticije i klasne nejednakosti do imperijalizma, seksizma i rasizma. To je humanistiki obrazovanim intelektualcima bio dobro doao izgovor za potpuno ignoriranje biologije, pristup koji je sve vie dominirao nakon 1918. Svako ukazivanje na bioloke osnove ljudskog ponaanje tretiralo
se sumnjiavo, dok je kulturni determinizam, kojeg su agresivno zagovarali komunistiki reimi, tretiran kao neto benigno i samorazumljivo. Darwinova teorija mogla se prihvatiti samo koliko se mogla upotrijebiti za opravdanje odreenih pojava
unutar modernog drutva, poput mita o napretku ili trine kompeticije. No, poto
su njezina glavna obiljeja posebno pripadnost ovjeka Prirodi, srodnost s drugim
vrstama i veza s drevnom evolucijskom prolou - bila neusuglasiva sa SMDD humanistiki su je intelektualci uglavnom ignorirali.
Nepostojanje mogunosti za darwinistiki i ekoloki pristup olakao je antinaturalistike tendencije SMDD na kojem su izrasli novi pravci specijaliziranog akademskog istraivanja u XIX. stoljeu. Oni su nastojale postati znanost, ali na sasvim razliit nain od fizike, koja je tada tretirana kao kraljica znanosti. U to se vrijeme
i jo dugo u XX. stoljeu smatralo da naturalizam ili pozitivistiki ideal jedinFrancuski biolog Jean Baptiste Lamarck formulirao je poetkom XIX. stoljea teoriju po kojoj se
osobine, steene za ivota organizma, prenose na potomstvo u okviru progresivne bioloke evolucije.
Teorija prirodne selekcije Charlesa Darwina polazi od sluajnih genetskih mutacija u okviru optimalne evolucijske adaptacije organizma na promjene u lokalnom okoliu i iskljuuje progresivnost
ne samo u biolokoj evoluciji, ve i u ljudskoj povijesti. Sredinji koncept darwinizma nije borba za
opstanak u prirodi s krvavim zubima i panama to je karikatura pop-darwinizma ve optimalna
genetska adaptacija na odreeni okoli, koji noviji evolucijski teoretiari nazivaju okolina evolucijske
prilagoenosti (environment of evolutionary adaptation, EEA). Darwinovo uvjerenje o postojanju kontinuiteta izmeu ovjeka i drugih vrsta jer je ovjek izdanak evolucijskih procesa i jedna od bezbrojnih
ivotinjskih vrsta na Zemlji potpuno su potvrena kasnijim istraivanjima, od prouavanja drugih
vrsta u njihovim divljim stanitima do molekularne biologije i genetike, koje su pokazale da je osnovno
molekularno ustrojstvo svih ivih bia identino. SMDD smatra da jezik, (samo)svijest, razum, kultura
i povijest stvaraju nepremostivu provaliju izmeu ovjeka i ostatka Prirode. Za darwinistiki evolucionizam to su evolucijski oblikovane pojave, koje nisu monopol ovjeka, ve dio ivog svijeta kao
cjeline, koje dijelimo s nekim ili mnogim drugim vrstama i koje potvruju nau pripadnost Prirodi i
kontinuitet s drugim vrstama.
335
stva znanja mora voditi u fizikalizam, to je bilo vrlo problematino, jer metode fizike nisu pogodne za prouavanje ovjeka i ivog svijeta openito. Tendencija kvantifikacije, koja se proirila u nekim historiografskim krugovima 1960-ih i 1970-ih
godina zbog razvoja informatike i raunala, izraz je fizikalizma, vjere da se znanstvenost moe postii na temelju maksimalne matematizacije i oponaanja fizikalnih istraivanja. Smatralo se openito da se moe birati samo izmeu fizikalizma i
strogog dualizma priroda/kultura ili prirodne/socijalne znanosti. Potonja orijentacija prevladala je u okviru SMDD, jer su sociolozi, antropolozi, historiografi i drugi istraivai bazino bili humanistiki obrazovani. Mit o napretku sredinji metanarativ moderne civilizacije takoer je olakao antinaturalistiku poziciju, jer
se smatralo da se povijesni napredak sastoji u ovjekovom odvajanju od Prirode i
njezinom ovladavanju, tj. unitavanju divljih stanita i vrsta u korist ekspanzije poljoprivrede, gradova, stanovnitva i tehnike. Po mitu o napretku, civilizirani i, posebno, urbano-industrijski ovjek ivi u umjetnom svijetu, slobodan od biolokih i
ekolokih ogranienja. Civilizirani ovjek, takoer, nije ivotinja i odijeljen je nepremostivom provalijom od drugih vrsta, bilo zbog besmrtne due (kranski humanizam), bilo zbog kulture, razuma i jezika (sekularni humanizam). Sekularni humanizam predstavljao je bazino prevoenje kranskih pojmova u sekularne termine uz
potpuno zadravanje antinaturalizma, koji vue porijeklo iz aksijalnih religija. U takvom je okruenju, krajnje neprijateljskom za naturalistiko tumaenje ljudske povijesti, nastala historiografija.
SMDD konzekventno vodi u vrijednosni i epistemoloki relativizam, jer priznaje
samo partikularne socijalno-povijesne okolnosti, koje stvaraju ljudi i koje se relativno brzo mijenjaju. Istraiva nikada ne moe potpuno zanijekati svoje vrijednosne
stavove, ali ako ovjek iskljuivo ivi u svijetu kulture i povijesti ne postoji nikakva
objektivna osnovica za prosuivanje razliitih drutava, tj. nema kriterija po kojem
moemo rei da je neko drutvo bolje ili superiornije od drugog. To se dugo vremena nije razumijevalo zbog neosporne prevlasti mita o napretku, ali postalo je jasnije u vrijeme njegovog ubrzanog opadanja, u drugoj polovici XX. stoljea. Razliite struje, koje se najee obuhvaaju imenom postmodernizma, priznale su da iz
SMDD logino slijedi relativizam, koji se, meutim, ne moe dosljedno braniti, jer
je u ljudskoj prirodi da nekom drutvu i nainu ivota najee vlastitom daje
prednost. Postmodernisti su uglavnom bivi marksisti, koji su se razoarali u revolucionarne tendencije marksizma, ali nastojali su zadrati izvjesnu kritinost prema
modernom drutvu. Kao humanistiki obrazovanim intelektualcima bioloki i ekoloki pristup ostao im je potpuno stran, iako su pisali u vremenu zadnja etvrtina XX. stoljea - kada se on ve mogao usvojiti. Mnogi su historiari otro kritizirali
postmodernizam, jer je ovaj negirao mogunost objektivnog prouavanja prolosti
i tvrdio da nema razlike izmeu istine i fikcije, jer je sve tekst i jezik, koji konstruira stvarnost. Ta je kritika s pravom branila mogunost objektivnog zasnivanja historiografskog istraivanja, ali ostala je u okviru SMDD, koji ostaje krajnje ranjiv
Od detaljnijih historiografskih kritika postmodernizma usp.: M. GROSS, Suvremena historiografija; Richard EVANS, In Defence of History, London 2000; Keith WINDSCHUTTLE, The Killing of History, San
Francisco 2000; L. KRAMER S. MAZA, A Companion; E. BREISACH, On the Future of History, Chicago
336
na relativistike i subjektivistike interpretacije. Branitelji tradicionalne historiografije ne mogu adekvatno odgovoriti na postmodernistiki izazov, jer ostaju zarobljeni u humanistiko-antropocentrikom diskursu, koji ignorira bioloku i ekoloku
dimenziju ljudskog ivota. Oni ne samo da ne poznaju nove darwinistike teorije,
ve nita ne znaju o ekolokoj historiografiji, sve vanijem segmentu njihove vlastite struke. Branitelji tradicionalne historiografije potpuno se slau sa svojim postmodernistikim oponentima da je jezik socijalna konstrukcija i neodvojiv od partikularnog povijesnog konteksta stav, koji irom otvara vrata povijesnom relativizmu.
Suprotno tome, darwinistiki evolucionizam smatra da je jezik sredstvo komunikacije jedne ivotinjske vrste oblikovano tokom milijuna godina hominidne evolucije, koji nas povezuje s naim majmunolikim srodnicima. Iz evolucijske perspektive,
besmislena je postmodernistika tvrdnja da jezik oblikuje realnost kao da je jezik neka mistina sila, koja je pala s neba. Idelogija ne mora oznaavati opravdanje
trenutnog politikog reima, ve moe znaiti temeljni sustav vrijednosti, svjetonazor i mitoloku strukturu moderne civilizacije. Znaajan dio tradicionalne historiografije, ukljuujui i onu, koja je inzistirala na svojoj znanstvenosti, opasno je blizu ideologiji u tom smislu, jer njezine temeljne pretpostavke proizlaze iz SMDD.
Tako shvaena ideologija predstavlja kudikamo veu opasnost za znanstvenost historiografije ili bilo koje druge socijalne discipline nego mogunost vezivanja
uz slubenu dravnu ideologiju. Simptomatino, branitelji humanistiki koncipirane
znanstvene historiografije nemaju problema s maksimalnim (pre)naglaavanjem
kulturnog diverziteta, koju postmodernisti esto naglaavaju. Taj pristup koristio se
esto i u humanistikoj kritici darwinistikih teorija, pod uvjerenjem da kulturni
diverzitet dokazuje nepostojanje ljudske prirode i neogranienu plastinost ljudskog ponaanja.
U SMDD Kultura/Drutvo/Historija postaju sredinji koncepti fantastinog svijeta,
koji postoji samo u glavama humanistiki obrazovanih urbanih intelektualaca. Za
ovu raspravu najvaniji je koncept historije. Ono o emu govori tradicionalna historiografija predstavlja fragment ukupne ljudske povijesti, nekoliko tisua godina civilizacije, koje su nastale davno nakon to je stvorena ljudska vrsta i ljudska biogramatika. Sve vrste imaju povijest, jer su oblikovane tokom dugih evolucijskih procesa
i jer neprekidno provode dinaminu interakciju sa svojim okoliem, ukljuujui i s
drugim vrstama u mrei kooperacije i kompeticije. Sadanji ekoloki sustav, bez kojeg ljudi i drugi sloeniji oblici ivota ne mogu preivjeti, stvoren je, uz anorganske
procese, djelovanjem bakterija, biljaka, kukaca, algi i planktona. Vjera da samo ljudi aktivno preoblikuju okoli dio je mita o napretku i izraz humanistikog voluntarizma. To znai da ljudi mogu biti svoja vlastita tvorevina kao i bilo koja druga vrsta. Civilizirani ovjek ivi u okoliu, koji je umnogome sam stvorio, to vrijedi i
za bezbrojne druge vrste, od bakterija do zadrunih kukaca, ali to je bitna razli2003; G. IGGERS, Historiography. Zbog ostajanja u okviru SMDD ta i slina djela ne uspijevaju u svojoj
osnovnoj namjeri, tj. ne mogu pokazati po emu bi historiografija mogla biti znanost jer mogunost
nizanja podataka (dogaajnica) nitko ne osporava. Iz perspektive bio-ekologije postmodernistiki
kritiari historiografije i historiografski kritiari postmodernizma vrlo su slini i njihove polemike dio
su svae unutar velike humanistike obitelji.
337
ka na taj okoli ovjek nije optimalno genetski prilagoen. Ovakav kakav jest, ovjek je evolucijski prilagoen na ivot u malim plemenskim zajednicama lovakosakupljakog tipa unutar nedomestificiranog organskog okolia (divljina). ovjek
moe preivjeti u bitno razliitoj sredini, kao rob ili kmet u agrarnim civilizacijama
odnosno kao tvorniki radnik ili slubenik-potroa u industrijskim velegradovima,
ali uz ogromne probleme, koji su posljedica manjka evolucijske (genetske) adaptacije. U konceptu historije naglasak se stavlja na socijalne promjene i socijalni dinamizam, to bi znailo da samo civilizacije imaju povijest, dok su tzv. primitivna drutva izvan povijesti, tj. nisu usmjerena prema promjeni. To je mentalitet modernog
urbano-industrijskog ovjeka, koji ivi u svijetu obiljeenom naglim politikim, socijalnim, ekonomskim i drugim promjenama znaajan izvor socijalne i ekoloke
dezintegracije, jer je ovjek genetski prilagoen na stabilno okruenje u kojem se
nita bitno ne mijenja kroz tisue generacija. Ovdje nije posebno vano da li su historiografske analize inklinirale prema funkcionalistikim objanjenjima, koje istiu
sklad i interes drutva kao cjeline, ili prema marksistikim objanjenjima, koje istiu interes vladajue klase. Oba su pristupa bazino humanistika i progresivistika,
koja ignoriraju ovjekovu genetsku prilagoenost na pleistocenske ivotne uvjete i
rastui sukob izmeu ljudske biogramatike i novog socijalnog okruenja kao osnovno obiljeje novije ljudske povijesti. SMDD ne moe objasniti antropogene probleme i kolektivne patologije ratove, ekoloku destukciju, meuljudsku eksplotaciju,
urbanu anomiju itd. koje obiljeavaju povijest svih civiliziranih drutava, a ponajvie urbano-industrijskih. Ako je ovjek tabula rasa morao bi se prilagoditi na sve
okolnosti, koje je sam stvorio, to, oigledno, nije u stanju. SMDD, takoer, ne moe
objasniti postojanje univerzalnih potreba zajednica, zaviaj, isti okoli, divljina,
socijalna i ekoloka stabilnost, egalitarnost itd. koji su dio ljudske biogamatike i
posljedica genetske prilagodbe ovjeka na sakupljako-lovaki ivot.
Historija je ono to je kultura u antropologiji i drutvo u sociologiji sredinji metakoncept sa snanim ideolokim konotacijama. Historija treba biti deklaracija ljudske
nezavisnosti od ireg prirodnog svijeta i od ovjekove drevne evolucijske prolosti,
koja se otpisuje kao prethistorija. Osnovno znaenje koncepta historije je samooblikovanje ovjeka, jer tu, po formulaciji arheologa G. Childea, man makes himself .
Oblikovanje koncepta historije rezultat je procesa dugog trajanja u okviru stvaranja modernih drutava s porijeklom u domestifikaciji i idovsko-kranskoj tradiciji. No, prvi ovjek, kod kojeg se moe
primijetiti njezino sustavno formuliranje bio je Talijan Giambattista Vico (1668-1744), koji je tvrdio da
je povijest djelo ovjeka u procesu prevladavanja animalnosti i uzdignua u civilizaciju. Za razliku
od veine pisaca XVIII. stoljea, koji su se zalagali za jedinstvo znanja, Vico je inzistirao da ljudsku
povijest moemo razumjeti, jer smo ju sami stvorili. Ranke i ostali utemeljitelji historiografije u XIX.
stoljeu na tome e temeljiti svoje uvjerenje da njihova disciplina spada u Geisteswissenschaft, pristup,
koji je u osnovi eliminirao mogunost naturalistikog prouavanja ovjeka kao ivotinjske vrste i dijela
Prirode. Idealistiki pristup, koji stavlja naglasak na dualizam kulture i prirode, bio je posebno istaknut u njemakoj historiografiji, koja je postavila osnovne standarde za profesionalna historiografska
istraivanja i u drugim zemljama. Neke pro-naturalistike koncepcije, kao historijski materijalizam
Karla Marxa, bile su optereene progresivistikom mitologijom, antiekolokim antropocentrizmom i
nemogunou primjene evolucijske (darwinistike) biologije. Vulgarnosti tzv. socijalnog darwinizma
posluile su pristalicama SMDD kao dobar izgovor za potpuno ignoriranje evolucijske biologije.
338
Historija treba biti ljudsko carstvo u kojem ovjek stvara smisao i znaenje i namee
ga besmislenom svijetu stav prikladan za ivotinju, koja mora preivljavati daleko od okoline evolucijske prilagoenosti, u sredini bitno razliitoj od one, koju trai
ljudska biogramatika. Tome odgovara linearni koncept vremena, jer se ljudska povijest gleda na nizanje pojedinanih dogaaja, koji vremenski slijede jedan iza drugoga, niz sukcesivnih dogaaja s progresivnim obiljejem. Za civiliziranog i, posebno,
modernog ovjeka takvo je tumaenje vremena normalno, ali ono je, iz perspektive
razliitih ljudskih kultura, neto vrlo rijetko abnormalno. U velikoj veini ljudskih
drutava, ne samo plemenskih zajednica, ve donekle i agrarnih civilizacija, dominirao je ciklino vienje vremena kao vjenog vraanja, koji puno prirodnije izraava pripadnost ovjeka, kao organskog bia, ivom svijetu Prirode i uronjenom u
mreu ekolokih ciklusa. Vrijeme se u historiografiji gleda kao skup pojedinanih
neponovljivih dogaaja, koje treba zapisati i spasiti od zaborava, tj. vrijeme postaje
neprijatelj, kojeg treba pobijediti obesmrivanjem djela civiliziranog ovjeka. Vrijeme ne moe biti doivljavano kao neprijatelj i ponitavatelj ljudske djelatnosti dok
se doivljava kao vjeno vraanje jer to je bilo jednom bit e mnogo puta. Historija najee oznaava primat pisanih izvora, koji potiu iluziju da je povijest ovjeka i povijest civilizacije isto, odnosno da je sve prije civilizacije pretpovijest, bitno
samo koliko prethodi civilizaciji. Historija najee oznaava vjeru u egzempcionalistiku paradigmu i bioloki diskontinuitet, tj. iluziju da civilizirani ovjek vie nije
dio Prirode i da je odvojen od evolucijskih procesa i od drugih vrsta. To se posebno
vidi u aksijalnim filozofijama i religijama najvie u biblijskim, ali i u orijentalnim
vjerama u kojima se istie posebnost ovjeka i specistika hijerarhija, uvjerenje da
je ovjek najvii oblik ivota. Antropocentriki diskurs, tj. primat odnosa ovjeka
prema ovjeku i prema ljudskim tvorevinama, dominira u svim aksijalnim religijama, ali najvie u kranstvu, koje je bilo najvie vezano uz gradske sredine. Moderne drutvene discipline preuzele su antropocentriki diskurs iz aksijalnih religija
uglavnom kranstva i prevele ga u sekularne termine.
U novije vrijeme, zadnja tri-etiri desetljea, dolo je do osjetnog slabljenja SMDD
zbog dva razloga. Prvi je uvjetovan rastuom ekolokom krizom i irenjem ekolokog miljenja u svim socijalno-povijesnim disciplinama. Drugi, o kojemu e ovdje
biti preteno rije, uvjetovan je irenjem darwinistikih teorija, od etologije 1960-ih,
preko sociobiologije 1970-ih i 1980-ih, do evolucijske psihologije 1990-ih godina do
danas. Zadnjih desetak godina pojavile su se mnoge nove poddiscipline pod utjecajem darwinistikih teorija, poput evolucijske sociologije, evolucijske ekonomije i
slino. Osnovna karakteristika darwinitike evolucije je optimalna genetska prilagodba organizma na lokalni okoli. Teorija prirodne selekcije podrazumijeva postojanje lokalne populacije, varijabilnost genetskog materijala i diferencijalnu reprodukciju. Ona ne trai malthuzijansku hipotezu, od koje je polazio Darwin, u smislu
ogorene kompeticije organizama zbog oskudice prirodnih bogatstava. Istovremeno se, tokom XX. stoljea, probila spoznaja o efemernosti civilizacije, koja obuhvaa beznaajni dio ljudske povijesti. To je potaknulo mnoge evolucijske teoretiare zadnjih etrdesetak godina da zagovaraju teoriju bio-socijalnog diskontinuiteta,
po kojoj je ovjek genetski prilagoen na sakupljako-lovaki ivot. Sve su nae te-
339
meljne psiholoke i fizioloke osobine oblikovane kroz milijune godina ivota naih predaka u malim zajednicama u divljem okoliu. Po tom tumaenju antropogeni
problemi, koji obiljeavaju povijest svih civiliziranih drutava, posljedica su manjka genetske prilagodbe, odnosno nesposobnosti pleistocenskog sakupljaa-lovca da
se prilagodi ivotu u bitno razliitim okolnostima civilizacije i, posebno, industrijskog drutva. Neki od istaknutih teoretiara kritiki su analizirali SMDD sa stajalita darwinistikog evolucionizma i evolucijske biologije, povezujui svoju kritiku s
ekolokom analizom. Kao primjere takve bio-ekoloke analize, s naglaskom na prouavanje ljudske povijesti, mogu se uzeti radovi tri teoretiara. To su ljudi razliitih svjetonazora i tumaenja ljudske povijesti. No, zajednika im je kritika SMDD
i uvjerenje da se ovjekovo ponaanje u prolosti ili sadanjosti ne moe razumjeti
ako se ne uzme u obzir naa duboka evolucijska prolost. Njihovi radovi primjer su
kako se razliite povijesne pojave, od domestifikacije i civilizacije do religioznih pokreta i ekoloke krize, mogu tumaiti na bitno drugaiji nain od onog, koji je uobiajen u humanistikim krugovima. Osim jednog izuzetka (R. Fox) oni darwinistiki pristup povezuju s ekologijom.
I.1. Historija kao kolektivna nona mora: Paul Shepard

Osnovna obiljeje djela antropologa i ekologa Paula Sheparda (1925-1996) od 1970ih godina do smrti je uvjerenje o destruktivnosti civilizacije zbog naputanja naina
ivota, koji odgovara evolucijski oblikovanim ljudskim osobinama za vrijeme Pleistocena. Ve u svojoj prvoj knjizi Shepard je istaknuo vanost ljudske duboke evolucijske prolosti bez koje se ne moe objasniti kasnija (agro-civilizirana) povijest i
koja nas povezuje vrsto s drugim ivim i neivim dijelovima prirode. Divljina nije
samo izvan nas, u obliku divljih stanita i vrsta, ve i u nama, u obliku pleistocenskog genoma i biolokog nasljea. Drevni pleistocenski svijet i dalje ivi u nama
i ovjek nikada nije raskinuo tu vezu, koliko god se promijenile vanjske socijalne
okolnosti. Poto suprotnost divljem nije civilizirano, ve pitomo, ovjek moe biti
civiliziran, ali ne i domestificiran. Nagli nastanak poljoprivrede i civilizacija donio
Andrew SCHMOOKLER, The Parable of the Tribes, Berkeley 1984; David BARASH, The Hare and the
Tortoise, New York 1986; Alexandra MARYANSKI-Jonathan TURNER, The Social Cage: Human Nature and
the Evolution of Society, Stanford 1992; Stephen BOYDEN, Biohistory: The Interplay between Human Society
and the Biosphere, Paris 1992.; Isti, The Biology of Civilization, Sydney 2004; Robert McELVAINE, Evess
Seed, New York 2001; Douglas MASSEY, Strrangers in the Strange Land, New York 2006. Mnogi suvremeni
evolucijski teoretiari ignoriraju teoriju bio-socijalnog diskontinuiteta ili ju spominju samo usputno.
U evolucijskoj psihologiji malo se istie da patoloko i destruktivno ponaanje proizlazi iz ivota u neprirodnom okoliu, a malo da predstavlja evolucijsku prilagodbu ili nusprodukt evolucijske prilagodbe.
Shepard, Fox i Wilson isticali su dosljedno teoriju bio-socijalnog diskontinuiteta. Neki antropolozi i
historijski sociolozi u novije vrijeme zagovaraju tezu o krivuljastom napretku po kojem su neolitska
domestifikacija i agrarne civilizacije znaile regres u smislu opadanja kvalitete ljudskog ivota ali u
moderno se doba negativni trendovi preokreu i postie se pravi napredak. Tu tezu, o kojoj detaljnije
govorimo u navedenoj raspravi i knjizi, smatramo pogrenom, jer se u moderno doba intenziviraju
svi glavni trendovi iz agrarnih civilizacija, posebno demografska i tehnika ekspanzija, to uzrokuje
poveanje antropogenih problema.
340
je mnoge probleme, jer specijalizacija ljudske inteligencije, prikladna za male grupe,

postaje nepodnoljiva u prenapuenoj sredini. Ako se evolucija ljudskog duha odvijala u svijetu niske gustoe i malih grupa, logino je da ljudski duh loe funkcionira
u okolnostima velike napuenosti. U civilizaciji i gradu ovjek moe preivjeti, ali
samo po cijenu opadanja kvalitete svojeg ivota i stvaranja mnogih ekolokih i socijalnih poremeaja. Ideoloki pristup misli da ovjek moe od sebe i svojeg drutva napraviti to hoe. Ljudi mogu stvoriti drutvo samo unutar ogranienja, koja
proizlaze iz njihove evolucijske prolosti. Ljudi trebaju okoli u kojem su evolucijski oblikovani, no to je vrlo heretiko miljenje u drutvu iji mitovi slave napredak i promjenu, u drutvu, koje je zbunjeno opadanjem kvalitete ivota i prestraeno
samo-unitenjem. Kultura ne zamjenjuje bioloku evoluciju, ali moe biti deformirana svojim ubrzanim tempom kako je uobiajeno u civilizaciji. U gradovima dominira kaos, otuenost, izolacija, ekoloki devastirana sredina, nasilje i svi drugi oblici kolektivnih patologija. Ljudi su space-needing, wild country, Pleistocene beings,
trapped in overdense numbers in devastated, simplified ecosystems. Mi smo divlja pleistocenska vrsta, koja moe preivjeti u bitno razliitoj sredini, ali uz ogromne
probleme, iji uzroci ostaju ideoloki sakriveni. Negiranja posljedica udaljavanja od
svijeta na koji smo prilagoeni dio je moderne ideologije i univerzalni in moderne negacije. To je samo potiskivanje, jer se nae bioloko naslijee ne moe negirati.
to drutvo vie uvaava nae evolucijsko naslijee to e njegovi lanovi biti zdraviji
i sretniji. Ako su neke kulture bolje od drugih to je zato to su vie u skladu s drevnim ivotom, jer kulturne zamjene nikada nisu adekvatne. Ljudi mogu internalizirati kakvo god mjesto ele, ali ne mogu kontrolirati posljedice. Ljudi mogu stvarati
razliite kulture i to su inili, ali postoji ogranienje, a to je da, uzimajui u obzir prirodni svijet i ljudsku prirodu, sve kulture ne rade jednako dobro.10
Shepard je detaljno pisao o plemenskim drutvima sa sakupljako-lovakom ekonomijom, jer takav ivot odgovara ovjekovoj biogramatici. ivot lovaca-sakupljaa
ili kinegetskih ljudi bogatiji je i zdraviji od ivota civiliziranog ovjeka, jer ivi u
okolini u kojoj su oblikovane sve glavne ljudske osobine oni su pravi ljudi, a civilizirani ovjek je njihovo izopaenje. Lovci-sakupljai ive bez ratova, ekoloke destrukcije, drave, meuljudske eksploatacije i bolesti civilizacije. Plemenska drutva
ive u okoliu na koji je ovjek evolucijski prilagoen i pravim ljudskim ivotom,
koji se mora uvaiti ako se ele popraviti ogromne tete, koje su stvorile poljoprivreda i civilizacija.11 Civilizirani ljudi svoje nevolje ratove, gladi, bolesti projiciraju
na plemenska drutva. Plemeniti i demonski divljak podjednako su civilizirane konstrukcije prvi znai iskrivljeno sjeanje na drevnu prolost, a drugi je izraz kulturPaul SHEPARD, Man in the Landscape, Athens 2002., 30-31, 97; Isti, The Tender Carnivore and the Sacred
Game, Athens 1998., 15-16, 98, 127.

P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 113, 121-122.

P. SHEPARD, Nature and Madness, Athens 1998., XIX, 93-108; Isti, Coming Home to the Pleistocen, Washington 1998.
10
P. SHEPARD, Coming Home to the Pleistocen, 34-38, 78. 117; Isti, Encounters with Nature, Washington 1999.,
198.
11
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 36; Isti, Coming Home to the Pleistocen, 70-77.
341
nog ovinizma.12 Civilizacija je od poetka obiljeena ratovima, klasnom i spolnom

eksploatacijom, dravnom, ekolokom destrukcijom, glau, fizikim i psihikim bolestima i mnogim drugim nevoljama, koje su posljedica evolucijske neprilagoenosti. Deset tisua godina agro-civilizirani ovjek provodi genocid nad lovcima i
biocid nad divljim vrstama, pripisujui im sve najgore osobine poljoprivrede i civilizacije. Patoloka ponaanja ratovi, terorizam, ekoloka destrukcija, urbano nasilje nisu propust u nastojanju da se ivi po visokim standardima civiliziranog
ivota, ve posljedica evolucijske neprilagoenosti ovjeka na takav ivot. Nai problemi ne proizlaze iz odreenih socijalnih ili tehnikih nedostataka, koji bi se mogli ispraviti parcijalnim zahvatima ili politikim revolucijama, ve su manifestacija
dubokog ekolokog odvajanja od nae genetske jezgre.13 Tisuama godina civilizirani ljudi ive pod tiranima i demagozima, carevima i kraljevima, predsjednicima i
diktatorima. Oaj i bezaviajnost civiliziranog ovjeka danas kulminira, jer proizlazi ne samo zbog gubitka veze sa zaviajem, ve i zbog manjka srodstva sa irom zajednicom ivota na Zemlji. Teritorijalnost i ratovi za obranu ili osvajanje teritorija
ne proizlazi iz nae biogramatike, ve je posljedica prenapuenosti i drugih patolokih okolnosti poljoprivrede i civilizacije.14 U kritici mita o napretku Shepard je isticao da poljoprivreda nije nastala kao iznenadno udo i prevladavanje primitivne bijede, ve je bila postupni proces u kojem je pritisak, posebno klimatski poremeaji
i poveanje stanovnitvo, bilo presudno. Urbani ljudi uvijek su idealizirali oblinje
selo, ali povijesno grad i selo dvije su strane istog novia, jer korijeni svih dananjih
problema nalaze se u poecima poljoprivrede. Seljaki ivot obiljeen je tupim i jednolinim radom u degradiranom i bioloki osiromaenom okoliu, kojeg mogu idealizirati samo ljudi, koji ive u jo degradiranijoj sredini. Idealizacija seoskog ivota
jedna je od najomiljenijih i najopasnijih iluzija gradskog ovjeka.15
Suvremena ekoloka kriza bila je stalni predmet Shepardovih analiza. Poput Mumforda, Bookchina, Searsea i nekih drugih mislilaca i Shepard je ve 1960-ih godina
smatrao da ekologija ima radikalni i subverzivni karakter. U jednoj od svojih najcitiranijih rasprava Ecology and Man: A Viewpoint iz 1969. Shepard je istaknuo
da ekoloko miljenje trai vrstu vizije preko granica. Ono otkriva jastvo oplemenjeno i proireno, prije nego ugroeno kao dio krajolika i ekosistema, jer su ljepota i sloenost prirode u kontinuitetu s nama. Ekologija moe biti tretirana kao znanost, ali njezina je konana vrijednost u ivotnoj mudrosti, jer priroda se ne moe
tretirati samo kao skladite sirovina ili kao turistika atrakcija. Moderni jezici teko
izraavaju ekoloke realnosti, jer su puni dualistiki i hijerarhijskih primjesa i pokazuju nastojanje da priroda izraava socijalne pojave. Ekologija je subverzivna znanost, jer se protivi nekontroliranoj eksploataciji prirode, zagaivanju okolia, masovnoj proizvodnji i potronji i jer priznaje nunost ubijanja unutar hranidbenog
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 90-93, 131-174; Isti, Coming Home to the Pleistocen, 67- 70-77; Isti,
Traces of the Omnivore, Washington 1996., 136-140, 174-179.
13
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 26-40; Nature and Madness, 19-46; Isti, Coming Home to the Pleistocen,
5, 32-33, 38.
14
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 40, 62, 90, 126, 154-155; Isti, Coming Home to the Pleistocen, 81-85.
15
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 1-9, 16-20, 34-35, 241-243; Isti, Coming Home to the Pleistocen, 103.
12
342
lanca. Ekologija trai radikalnu promjenu percepcije i usuglaavanje naeg metabolizma s prirodnim procesima, uvid da svijet je bie i dio naeg tijela. Naturalisti uvijek izgledaju kao da su protiv neega, jer njihova opozicija konstituira obranu prirodnih sistema, kojima ovjek pripada kao organsko bie. Ekoloko miljenje trai
skromnost i priznanje ljudskih ogranienosti. Postoji samo jedna ekologija za sva
iva bia i nju ljudi ne mogu kontrolirati. To znai gledati na svijet iz ljudske perspektive, ali ne iz ljudskog fanatizma.16 Shepard kritizira nastojanje civiliziranog ovjeka da iskopa to vei jaz izmeu sebe i drugih vrsta i da zaboravi na milijune
godina nae evolucijske prolosti, izmiljavajui sve mogue stvari za postuliranje
ljudske posebnosti. Razum, kultura, uenje i jezik ne stvaraju kineski zid izmeu ovjeka i drugih vrsta, jer su obiljeja ivog svijeta kao cjeline. Ljudska kultura i ivot
dio su ekolokih i organskih realnosti, protoka energije kroz eko-sustave, koji povezuju sve vrste u jedinstvenu mreu ivota. Ta povezanost ima ekoloku i evolucijsku
dimenziju.17 ovjek jest kulturna ivotinja, ali ona ga ne emancipira od prirode, jer
je sustav prenoenja informacija, koji su uvijek genetski utemeljene i pod biolokim
ogranienjem. Bioloka ogranienja bila su toliko sustavno negirana da smo gotovo potpuno izgubili poimanje organskih osnova ljudskog ivota i drutva. Postavljajui kulturu kao suprotnost nagonima doli smo u opasnost da ju postavimo u
sredite fantastinog svijeta.18 Humanisti slave slobodu u odnosu na rigidnije ivotinjsko ponaanje, ali ta je sloboda, iako stvarna, specifina, tj. ona je dio organskih
procesa koje nismo izabrali i koje ne moemo kontrolirati. Sloboda je razumijevanje i potvrda ljudskih ogranienja. Ljudi i druge vrste jesu odvojeni, ali, nakon to
se to prizna, oni moraju biti shvaeni kao dio ire organske cjeline ako se ne elimo
izgubiti u beskonanim dihotomijama i dualizmima, koji sugeriraju ekoloku nezrelost civiliziranog ovjeka.19 Uzaludna su nastojanja humanista da ovjekova proglase Bogom. Usprkos pet stoljea humanistikog inzistiranja i stoljea argumenata
socijalnih znanosti, ljudi nisu svoja vlastita tvorevina.20 Rasprave oko sociobiologije
pokazuju koliko je duboko usidren antinaturalizam u socijalnim znanostima, koje,
poput kranstva i tehnologije, odbijaju integrirati prirodnu povijest i prirodnu filozofiju. Ne postoje dvije kulture, jer i u prirodnim i u socijalnim znanostima, postoji
dominantna struja, koja zagovara humanistiki antropocentrizam i ljudsku dominaciju nad prirodom, i sporedna struja, koja zagovara skromniju i organsku perspektivu. Humanistika ideologija tvrdi da je ovjek svoja vlastita tvorevina i da su bitne
jedino ljudske preferencije, odbacuje se bilo kakav determinizam, a ekologija postaje stvar privatnog odabira.21
Za Sheparda socijalne discipline, ukljuujui i humanistiku filozofiju, umnogome
su dio antinaturalistike mitologije moderne civilizacije, koja negira ekoloku i biP. SHEPARD, Traces of the Omnivore, 111-122, 136-137.
P. SHEPARD, Man in the Landscape, XXXIV, XXXVI-XXXVII, 16, 23-26.
18
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 60, 112, 219.
19
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 112. 219; Isti, The Others: How Animals Made Us Human, Washington
1997.
20
P. SHEPARD, Encounters with Nature, 12.
21
P. SHEPARD, Encounters with Nature, 158-175, 183-188.
16
17
343
oloku dimenziju ljudskog postojanja. Ta ideologija tvrdi da je ovjek svoja vlastita tvorevina i da ne postoje nikakva bioloka i ekoloka ogranienja. Vrste, ekosustavi, zemlja, voda i zrak nisu kulturne koncepcije, koje se mogu preoblikovati kako
se ljudima svidi, ve objektivna osnovica ljudskog postojanja, koje prethode bilo kakvoj kulturi. Posebno je krivo prenaglaavati kulturne razlike i ignorirati postojanje
univerzalne ljudske prirode kao produkt naeg evolucijskog nasljea. Dominantnu
indiferentnost ili, ak neprijateljstvo prema Darwinovoj teoriji Shepard je objanjavao njezinom neusklaenosti s antropocentrikim humanizmom, koji tvrdi da ovjek nije ivotinja i da nije dio prirode. Humanistima bilo koje vrste ne svia se pomisao ne nekoliko milijuna godina proto-humane bestijalnosti. Darwina se moglo
prihvatiti samo ako se njegova teorija upotrijebila za opravdanje mita o napretku ili
u konceptu kulturne evolucije, po kojoj kultura prevladava biologiju. No, oboje je
neusuglasivo s darwinizmom.22 Evolucija nije progresivno kretanje, koje bi kulminiralo u ovjeku, ve granajui grm sa ovjekom kao zadnjim izdankom roda homo
na jednoj sitnoj, tek nedavno izrasloj granici.23 Evolucijska teorija mogla je pomoi smanjenju ovjekove otuenosti, jer istie srodstvo svih vrsta, ali najee je koritena za opravdanje nasilja i eksploatacije, kao i prenaglaavanje kompeticije u prirodi.24 Moderni humanizam nikada nije oprostio Darwinu to je sruio iluziju o
ljudskom separatizmu i iznimnosti. Radovi E. Wilsona, D. Morrisa, R. Foxa i drugih
evolucijskih teoretiara radikalni su samo u odbacivanju fragmentiziranog pristupa i antropocentrike arogancije, koja dominira u humanistikim disciplinama. Njihov je pristup nespojiv s ideologijom humanizma, jer nas povezuje s drugim vrstama i naom dalekom prolou. U povezivanju s naim korijenima ono ne iskazuje
regresiju, ve ponovno otkriva osjeaj radosti i arhaine elemente u nama.25 Napadi na evolucijske teoretiare i inzistiranje na kulturnim razlikama nastavak su starog humanistikog antinaturalizma, koji potjee iz svjetskih religija. Evolucijska teorija potvruje i razliku i povezanost ovjeka s drugim vrstama i prua kontinuitet
s prolou, zajedniki temelj s drugim vrstama i slavljenje diverziteta. To je mnogo
skromnije nego eshatologija svjetskih religija ili arogancija sekularnog napretka ili
knjievnog humanizma.26
Poput mnogih drugih dubinskih ekologa divljina ima sredinje mjesto u Shepardovoj ekolokoj filozofiji. Divljina nije turistika atrakcija, ve na prirodni okoli u
kojem smo proveli milijune godina i za koji i dalje imamo bioloku potrebu. Bilo bi
doista udno da divljina, koja nas je okruavala toliko dugo, nije zauzimala sredinje mjesto u oblikovanju naeg miljenja. Nestanak divljine je poput amputacije dijela tijela.27 Shepard je razlikovao wildness, kao ivi svijet Zemlje, cjeline vrsta, koja
odrava biosferu i pravi okvir ljudske egzistencije, i wilderness kao socijalne konP. SHEPARD, Encounters with Nature, 150-167.
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 102-103; Isti, The Others, 309-310.
24
P. SHEPARD, Traces of an Omnivore, 117; Isti, The Others, 228.
25
P. SHEPARD, Thinking Animals, Athens 1998., 104, 146-147.
26
P. SHEPARD, Traces of an Omnivore, 219-220.
27
P. SHEPARD, Man in the Landscape, 266-274.
22
23
344
strukcija urbano-civiliziranog ovjeka. Wildness je jedinstvo mjesta, specifini okvir

i bioloka nia u kojoj se odreena vrsta a to znai sve vrste, ukljuujui i ljude
razvila. Wilderness je krajolik (landscape) ili turistika atrakcija, oblik bijega od borniranosti i zatupljenosti civilizirane egzistencije. Divljina je genetsko stanje, a krajolik je mjesto, koje smo ostavili divljini, u nama i u drugim vrstama. Korporativni
svijet nastoji unititi divljinu u korist krajolika. On eli ograniiti igru slobodnih
gena, ustanoviti dihotomiju mjesta, getoizirati divlje vrste na enklave za turistiko
razgledavanje dok se posao domestifikacije planeta nastavlja. Mrano vienje divljine kao mjesta nasilja i smrti zamrauje nae evolucijsko nasljee. Krajnje je vrijeme da se prizna sredinji znaaj divljine, ne kao turistike atrakcije ili stanita za
ugroene vrste, ve kao fizioloki i psiholoki model humanosti bez kojeg ne moemo biti ljudi. Divljina je stanje prema kojem se trebaju mjeriti postignua civilizacije, a ne obratno.28 Shepard smatra da je ljudima neophodna divljina i divlje vrste
za njihovo psiholoko i fiziko zdravlje i duhovno sazrijevanje. Bez divljeg ne-ljudskog Drugog ljudi ne mogu biti ljudi. Druge vrste nam pomau da izbjegnemo specistiki solipsizam i uvidimo da ne ivimo samo u ljudskom drutvu, da nismo vlastita tvorevina i da iva bia nisu strojevi. Tjeskoba ljudske tragedije uzrokovana je
ne nunom realnou, ve sustavu iluzija, koji inzistira na ljudskom egzempcionalizmu i mitu o napretku.29. U svakom ovjeku postoji duboko potreba za divljim ivotinjama, jer su one uvijek bile neophodne za razvoj ovjenosti, mentalnih i estetskih osobina, koje nas ine ljudima. To nije u skladu s humanistikom tendencijom
da negiraju ljudsku animalnost i iskopaju nepremostivu provaliju izmeu ovjeka i
drugih vrsta. Suvremeni ljudi okruili su se domestificiranim okoliem u kojem postoje osakaene i kontrolirane ivotinje, ali nama i dalje treba kako pokazuju cirkusi i ZOO-vrtovi, TV-serije i kuni ljubimci, nacionalni parkovi i rezervati - divlji
okoli u kojem smo nastali kao vrsta. Tretiranje ivotinja kao maina ili kao imbecilnih beba proizlazi iz istog humanistikog izvora, odbijanja da se prizna nezavisnost
Drugog.30 ovjek nije nezavrena ivotinja i nai preci nisu bili prisiljeni postii humanost zbog ugroenosti neprijateljskim okolie. Niti jedna vrsta nije ne-adaptirana
na odreeni okoli, niti ivi bez zaviaja. ovjek ne sazrijeva od animalnosti i Drugih, ve kroz njih.31
Shepard je detaljno kritizirao i civilizirane religije. Njegova kritika kranstva pojavila se iste godine kada i slavni lanak Lynna Whitea The Historical Roots of Our
Ecological Crisis, ali potjee jo iz 1950-ih godina. Shepard smatra da je kranstvo,
izvodei svoje mitove iz nebeskog poretka i urbane sredine, degradiralo osjeaj za
zaviaj. Kranstvo je najgradskija od svih civiliziranih religija, shvaa prirodu iskljuivo u kontekstu ljudskog pada i kao dolinu suza. Iako ponekad moe poticati i
ljubav prema prirodi kao boanskoj tvorevini kranstvo je znatno doprinijelo ekolokoj destrukciji. Njegovi koncepti imaju vrlo malo veze s ekolokim realnostima.
P. SHEPARD, Traces of an Omnivore, 192-195, 219-221; Isti, Coming Home to Pleistocen, 131-151.
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 40-41, 84-85.
30
P. SHEPARD, Thinking Animals, 1-2, 35-36, 233; Isti, The Others, 4, 278.
31
P. SHEPARD, Thinking Animals, 3, 40; Isti, The Others, 172.
28
29
345
Poput svih civilizacija, mrnja prema divljini duboko je usaena u kranstvo.32 Dok
kod lovaca-sakupljaa postoji osjeaj povezanosti s okoliem kao zaviajem, konstruiranje mistinog stanja i savrene svijesti karakteristika je civiliziranih religija
kao pokuaj da vjernici pobjegnu od nepodnoljivog svijeta.33 Sve su svjetske religije onostrano i antropocentriki orijentirane i doprinijele su ekolokoj destrukciji i
preziru prema divljim vrstama. Poput filozofije, one ne mogu biti od velike pomoi, jer su izraz bazinog otuenja, posljedica naputanja drevnog ivota na koji smo
i dalje prilagoeni, iz ega proizlazi njihova antropocentrika onostranost. Bijeg od
nevolja i nereda ovoga svijeta normalni je cilj u drutvima, koja su uklonila sve
to ne slui ovjeku, poveavaju ekoloki kaos usred besmislenosti konzumirajueg
egoizma.34 Uspon pastoralnog monoteizma negiralo je svetost drugih oblika ivota
i umanjilo duhovnost niih bia, ljudskih i ne-ljudskih. Civilizirane religije unitile su mudrost plemenskih drutava s dualistikim konceptom izvanjskosti prirode i
unutarnjosti osobnosti, to zadravaju i moderni sekularni humanisti. irenje svjetskih religija uvijek je dovodilo do nestanka svetih mjesta i osjeaja ovjeka za konkretni zaviaj i divlje vrste u njemu u korist bogomolja za klanjanje onostranim biima.35 ainizam i budizam, na koje se mnogi ekoloki orijentirani ljudi na Zapadu
pozivaju, nisu izraz ljubavi prema prirodi, ve mrnje prema organskim procesima
i udnje da se pobjegne iz nepodnoljivog, socijalno represivnog i ekoloki devastiranog svijeta.36 U lovako-sakupljakim drutvima obiaji i rituali temeljili su se na
mitovima, koji su oznaavali zahvalnost prema prirodnom svijetu i sudjelovanje ovjeka s drugim vrstama u organskim ciklusima. U seoskim i civiliziranim drutvima naglasak prelazi na ljudsku hijerarhiju i humanizirane, svemone i pohlepne bogove. rtvovanje, tipina pojava pastoralnih i agro-civiliziranih religija, preokree
staru ideju da su ljudi gosti u svijetu, koji dobivaju darove sukladno svojim zaslugama, u korist cjenkanja s natprirodnim humaniziranom biima, koji su puni pohlepe
i zavisti. Liturgija rtvovanja otkriva despiritualizirani prirodni svijet, pun oskudice
i nasilja, pretvoren u sirovine za cjenkanje.37
Shepard je pruio detaljnu kritiku koncepta historije na temelju komparativne analize ideologija razliitih drutava. Poetkom 1970-ih godina pisao je da se historija tumai kao uspon civilizacije i pobjeda nad prirodom i bijednom prolou. Drugaije vienje mora priznati ovjekovu ukljuenost u organske procese i presudni
znaaj evolucijskog vremena. Problem je pogoran slijepim vezivanjem humanista
za pisanu rije i njihovim prezirom prema svemu to prethodi civilizaciji. Historija
i civilizacija povezane su kroz mit o napretku, stvoren od ljudi with an acute consciousness of the forces of nature, social loneliness, and cosmic isolation. Historija
je stvorila alien spirit by defining mans past so as to separate him from his antiquP. SHEPARD, Man in the Landscape, 104, 220-226.
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, 229.
34
P. SHEPARD, Thinking Animals, 127, 210; Isti, The Others, 317-325.
35
P. SHEPARD, Coming Home to Pleistocen, 7-8. 146.
36
P. SHEPARD, Traces of an Omnivore, 198; Isti, The Others, 312.
37
P. SHEPARD, Coming Home to Pleistocen, 91-98, 114-116; Isti, Encounters with Nature, 94-95.
32
33
346
ity nad his nature.38 Sredinja tema historije, kao zapadnjake konstrukcije je odbijanje zaviaja. Historija je neprijateljska prema ideji pomirenja ovjeka s prirodom,
koju doivljava kao neprijateljsku silu ili kao neto neutralno. idovski i grki demitologizatori unitili su mit o vjenom vraanju, to je kasnije kulminiralo u zapadnjakom modelu prirode-kao-otuenja. Historija odbija ambiguities of overlapping
identity, space and time, and creates its own dilemmas of discontent and alienation
from Others, from nonhuman life, primitive ancestors, and tribal people. To stvara neprekidne neuroze i ivot tihog oaja pod vlau iluzija i krivotvorina.39 Historija je declaration of independence form the deep past and its peoples, living and
dead, the natural state of being, which is outside its own domain. Historija ima svoju prolost i mitsku priu o postanku, ali to nema veze s naom evolucijskom prolou. Historija je desakralizacija prolosti, mjesta i prirode, ona je ideoloka konstrukcija civiliziranog ovjeka, koja daje veliki doprinos patologiji i kolektivnom ludilu.
Historija negira drevno mitsko tumaenje svijeta which sees time as a continuous
return and space as sacred, where all life is autochonous. Historija stvara otuenost
od drugih vrsta, ljudskih predaka i zaviaja. Historijska svijest postupno je unitila
ivotinjske metafore i percpeciju neljudskih duhova zemlje. Historija ne moe odgovoriti na pitanje kako postati zaviajan, jer je ona great de-nativizing process, the
great deracinator. Historical time is invested in change, novelty, and escape from the
renewing stability and continuity of the great natural cycles that ground us to place
and the greater of life on earth. Poput nezahvalne djece, civilizirani ljudi odbacuju
drevnu prolost u kojoj su stvoreni i ele ivjeti samo u historiji.40 Historija nije neutralno biljeenje prolih dogaaja, ve an active, psychoogical force that separates
humankind from the rest of nature because of its disregard for the deep connections to the past. To je vrsta intelektualnog kanibalizma, koji stalno stvara neprijatelje
kao objekt kolektivnih frustracija. Historija je i deklaracija nezavisnosti od prirode,
koja ostaje bitna samo kao objekt znanosti i tehnike manipulacije. Odbacujui vanost mita ideologija historije je izopaila temeljne ljudske misaone procese, koji su
uvijek bili dio nae ljudskosti. Historija je ideological framework exempting (Western) man from the contraints of season, place, nature, and their religious integrations. History is the desacralizing of the world based on writing, prophetic intrusion,
and opposition to the natural order. It is precisely not what it seems the evidence
of continuity with the past. It is instead a convulsive break from the true deep past,
a divine intercession, full of accident and radical novelty.41
P. SHEPARD, The Tender Carnivore, XXVII-XXVIII, 39-40.
P. SHEPARD, Nature and Madness, 46-47, 62; Isti, Traces of an Omnivore, 167-171.
40
P. SHEPARD, Coming Home to Pleistocen, 9-13.
41
P. SHEPARD, Coming Home to Pleistocen, 14-16; Isti, Encounters with Nature, 174. Detaljnije o Shepardovoj
bio-ekolokoj teoriji usp.: Tomislav MARKUS, Dobro doli kui u Pleistocen: ekoloka misao Paula
Sheparda, Socijalna ekologija 14/2005., br. 1-2, 29-52. Shepardovi stavovi o historiji utjecali su i na druge
kritiare domestifikacije i civilizacije. Jedan istaknuti ameriki antropolog pie da je koncept historije
roen s neolitskom domestifikacijom, koja negira samostalnost divljim vrstama u korist nebeskih bia.
Kasnije, historija slavi postignua civiliziranog ovjeka u borbi s neprijateljskim silama prirode i zagovara sve negativnije vienje prirodnog svijeta (Calvin Luther MARTIN, In the Spirit of the Earth: Rethinking History and Time, Baltimore 1992). Zadnjih desetak godina anarho-primitivam, iji je najznaajniji
38
39
347
I.2. Historija kao tokica na kraju ljudskog puta: Robin Fox

Ameriki antropolog Robin Fox (1934-) bio je jedan od prvih humanistiki obrazovanih intelektualaca, koji je usvojio darwinistiki pristup u prouavanju ljudskog
ponaanja. Tokom 1960-ih godina Fox se bavio antropolokim istraivanjima i, pod
utjecajem Konrada Lorenza i Nika Tinbergena, poeo se zanimati za bioloke osnovice ljudskog ponaanja. Knjiga, koju je Fox objavio poetkom 1970-ih godina u koautorstvu s antropologom Lionelom Tigerom, bila je, slino Wilsonovoj Sociobiologiji, predmet otrih kritika u humanistikim krugovima. Kritike su se, kao i kod
Wilsona, uglavnom polazile do SMSD, isticanja ljudske posebnosti i jedinstvenosti, kulturnog diverziteta, ljudske slobode i drugih tradicionalno humanistikih shvaanja. U predgovoru novom izdanju Fox i Tiger istaknuli su da je njihova
osnovna tenja bila ukazati ne toliko na ljudske posebnosti to humanistiki intelektualci neprekidno ine koliko na osobine, koje nas povezuju s drugim vrstama.
Osnovni pristup mora biti evolucijski i darwinistiki, tj. svako ozbiljno prouavanje
ljudskog ponaanja mora biti svjesno to je ovjek i koje su temeljne ljudske potrebe. Tradicionalni humanistiki nain nije zadovoljavajui, jer ignorira nau drevnu
evolucijsku prolost i kontinuitet s drugim oblicima ivota. Knjiga je bila, istiu autori, doekana na no, jer je sagrijeila protiv najsvetije dogme o ljudskoj neogranienoj plastinosti i slobodi od biolokih ogranienja. Standardni pristup u socijalnim disciplinama, iji su najvaniji osnivai Emile Durkheim u Europi i Franz Boas
u Americi, promovirao je kulturni determinizam kao metafiziku dogmu. To je nespojivo s priznanjem evolucijskog nasljea, jer znai da ljudi nisu svemoni bogovi i
da su njihove opcije limitirane. To se posebno vidi kod ekolokog pokreta, koji implicitno ili eksplicitno polazi od koncepta istog okolia, tj. onog na koji je naa vrsta genetski prilagoena. Ekoloko i evolucijsko miljenje razliiti su oblici pobune
protiv kulturnog determinizma, jer ljudi ele uvaavanje svoje prirode.42
Poetkom 1970-ih godina iri se svijest o rastuoj ekolokoj krizi, koja ugroava
ne samo postojanje urbano-industrijskih drutava, ve i ljudske vrste. U to su vrijeme, slino kao i danas, postojali i alarmantni tonovi o relativno brzom iscrpljivanju energetske osnovice i bliskom slomu tehnike civilizacije. Tiger i Fox naveli su
da je knjiga umnogome pisana pod svijeu o ugroenosti ljudske vrste, koja trai proirivanje standardnog pristupa socijalnih znanosti. Posebno je potrebno prekinuti s prenaglaavanjem kulturnih razlika i pristupiti ljudskoj vrsti kao cjelini, tj.
priznati postojanje univerzalne ljudske prirode ili evolucijski oblikovane biogramatike. Ljudi stvaraju razliite kulture, ali to ne znai da time prestaju biti jedinstvena
bioloka vrsta, ije prouavanje ne moe biti bitno razliita od prouavanja bilo koje
predstavnik John Zerzan, postao je poznata politika struja u zapadnim zemljama.
42
Lionel TIGER Robin FOX, The Imperial Animal, New Brunswick 1999., X-XXIII (prvo izdanje 1971).
U jednom kasnijem invervjuu Fox je istaknuo da su Tiger i on bili iznenaeni estinom reakcije, jer
su u knjizi vidjeli benigni napor i nastojanje da se izbjegne i kulturni i bioloki redukcionizam. Tada
nisu razumjeli koliko su duboko ukorijenjene humanistike predrasude da genetski program kod ovjeka ne postoji i da je ovjek tabula rasa (R. FOX, Conjectures and Confrontations: Science, Evolution, Social
Concern, New Brunswick 1997., 189).
348
druge vrste. Bez uzimanja u obzir ovjekove evolucijske prolosti nemogue je odgovoriti na pitanje to je ovjek i koji su uzroci suvremenih problema. Ljudi vie ne
mogu pretendirati na svoju superiornost i odvojenost od prirode, ve moraju priznati da su jedna bioloka vrsta meu milijunima drugih. Ljudi iz socijalnih znanosti tretirali su ovjeka kao nakupinu razliitih kultura, drutava, naroda i plemena.
Kao protuteu takvom pristupu treba se koncentrirati na ono to ljude povezuje.43
Kakve god bile ljudske specifinosti ovjek je ivotinja primat i sisavac koja je
evoluirala poput svih drugih vrsta i ije su osobine oblikovane milijunima godina
prirodne selekcije za prilagodbu na odreeni okoli. To je osnovna injenica, koja se
ne smije nikada zaboraviti. Ljudi iz socijalnih znanosti, slino kranskim humanistima, maksimalno su prenaglaavali razlike izmeu ovjeka i drugih vrsta, pozivajui se na razum, kulturu, izradu orua, jezik, povijest i bezbroj drugih stvari. Takav
je pristup mogao zahvaati dio istine, ali poticao je iluziju da ovjek nije dio prirode
i da se darwinistiki evolucionizam ne moe primjenjivati na ponaanje (civiliziranog) ovjeka. Ako postoji anatomski kontinuitet izmeu ovjeka i srodnih vrsta logino je da postoji kontinuitet u ponaanju.44 Kod ovjeka kultura moe imati vei
znaaj nego kod drugih vrsta, ali to ne znai slobodu od genetskog nasljea ili biolokih ogranienja, jer uiti se moe samo ono za to postoje genetske predispozicije. ovjek je po svojoj biologiji kulturna ivotinja, genetski usmjerena da se oslanja
na kulturni prijenos informacija. To se ne razumije zbog apsolutiziranja novije (civilizirane) povijesti, koja predstavlja beznaajno kratko vrijeme u odnosu na milijune godina nae drevne evolucijske prolosti. U nekoliko tisua godina civilizacija nije se dogodilo nita to bi bilo bitno za bioloku konstituciju ovjeka, a jedino
znaajno to se dogodilo je ogromni porast stanovnitva, koji stvara mnotvo problema, ali ne mijenja nae genetsko ustrojstvo. Stvorenje, koje je genetski prilagoeno na ivot u malim plemenskim grupama i divljini mora se suoavati s ogromnim
problema kada ivi u gustim nakupinama i masivnim tehno-urbanim strukturama.
Ljudi mogu svjesno utjecati na svoj opstanak, ali najprije moraju biti svjesni to ini
nau humanost i to nas konstituira kao vrstu.45
Tiger i Fox opisuje razliite oblike ponaanja ljudi u suvremenim industrijskim
drutvima nastojei ukazati na njihovu vezu s naom evolucijskom prolou. Nezadovoljstvo protiv birokratizma, masovne anomije i bezlinosti posljedica je genetske prilagoenosti ovjeka na ivot u malim grupama, gdje svatko dobro poznaje
svakoga, izraz pobune nae prirode protiv neprirodnih vanjskih uvjeta. Birokracija koristi ljudske motive za neljudske ciljeve, zbog ega se ljudi stalno osjeaju prevarenim i izmanipuliranim.46 Tiger i Fox kritiziraju mit o napretku, koji misli da je
L. TIGER R. FOX, The Imperial Animal, 2-4.
45
L. TIGER R. FOX, The Imperial Animal, 9, 20-23.
46
L. TIGER R. FOX, The Imperial Animal, 48-51. U kasnijoj analizi birokracije Fox je isticao da iluzornost humanistike vjere da se problem birokratizma moe rijeiti uz malo vie racionalnosti i, u sluaju
korupcije, potenja. Problemi oko birokracije, poput velike veine drugih problema u suvremenom
drutvu, jednostavno su nerjeivi, jer su posljedica naputanja okoline evolucijske prilagoenosti i
oajnikog pokuaja ljudske ivotinje da preivi u nenormalnim okolnostima (moderne) civilizacije.
43
44
349
poljoprivreda znaila veliko poboljanje u kvaliteti ljudskog ivota i istiu da je ona,

puno prije, bila veliki korak unazad. Dok je uska elita mogla imati neke koristi velika
veina ljudi bila je osuena na muni i dosadni rad, jer poljoprivreda nije nita vie
u skladu s ljudskom prirodom nego industrijska birokracija. Civilizacija je produbila taj jaz s ratovima, klasnom eksploatacijom i ekolokom devastacijom. Industrijska
revolucija odvela je ovjeka jo dalje od ivotnih uvjeta na koje je genetski prilagoen. To se odvijalo tako brzo da nije bilo vremena za na mozak i organizam da se
prilagodi, jer nae adaptacijske sposobnosti nisu beskonano velike. ovjeka teko
pogaaju anomija, usamljenost, bezlinost, masovnost, siloviti tempo ivota i druga
obiljeja industrijskog doba, jer je njegov mozak i tijelo i dalje prilagoeno na pleistocenski ivot.47 Lako je kriviti obrazovni sistem, vladu i druge ustanove za lou prilagoenost ljudi, ali treba se pitati ne oekujemo li od njih previe, jer socijalne ustanove ne mogu promijeniti ljudsku prirodu i pretvoriti ovjeka u neto to nije. Stoga
u modernim ustanovama dominira disciplina i represija. Moderno drutvo ne moe
zadovoljiti temeljne ljudske potrebe za sigurnou i pripadnou.48 Moderna medicina samo potiskuje simptome, jer su zdravstveni problemi uglavnom posljedica genetske neprilagoenosti ovjeka na neprirodne ivotne uvjete.49 ovjekova biogramatika oblikovana je kroz desetine milijuna godina primatske i hominidne evolucije
i vrlo je opasno misliti da moderne ustanove mogu izbrisati tu plou i poeti pisati ispoetka. Nae evolucijsko nasljee mora se uvaiti ako se ele smanjiti ogromni
problemi.50 Utopijski idealizam samo uveava ljudsku bijedu, jer potie iluziju o beskonanoj plastinosti ovjeka i vjeru da ljudi mogu od sebe napraviti to hoe. Jedina prava utopija obnova pleistocenskog ivota je nemogua, jer ogromne mase
ljudi trae postojanje civilizacije, gradova i drave, na koje se ne mogu prilagoditi.51
U kasnijim godinama Fox i Tiger uglavnom se provodili odvojena istraivanja, ali
oboje su trajno zadrali bio-antropoloku orijentaciju. Fox je isticao da je ovjek ivotinjska vrsta, jedna meu milijunima drugih, po nekim stvarima moda posebna, ali koja mora biti prosuivana po istim kriterijima. Ljudi moda mogu biti svjesni to rade, ali inteligencija nije ljudski monopol i ne oslobaa ovjeka od biolokih
ogranienja.52 Za Foxa bio-antropoloki pristup razlikuje se od mainstream socijalnih disciplina, jer priznaje znaaj biologije i evolucijske prolosti. Metode socijalnih
disciplina ne mogu biti bitno razliite od prirodnih znanosti, jer je ovjek dio prirode i ivotinja obiljeena evolucijskom prolou. Takav pristup sumnjiav je prema
utopijskim programima poboljanja svijeta, koji se esto nalaze u pozadini socijalnih disciplina. Ignoriranje evolucijske biologije dio je ovog utopizma, tj. vjera da oto je birokracija efikasnija to je ne-ljudskija, a to je ljudskija to je ne-efikasnija. Tzv. korupcija ljudska
je strana birokracije, jer oponaa drevno ponaanje u kojem ovjek neto daje da bi neto dobio (R.
FOX, Conjectures and Confrontations, 27-54).
47
48
49
50
51
52
R. FOX, The Red Lamp of Incest, Notre Dame 1983.
350
vjek moe od sebe i svojeg drutva napraviti to hoe. Evolucijski pristup iskljuuje
usavravanje, ali moe pomoi da ovjek lake ivi sa svojim nesavrenostima. Potrebna je teorija socijalne akcije temeljena na prirodnim znanostima, koja e moda morati potpuno zaobii postojee socijalne discipline i osloniti se primarno na
sociobiologiju i druga bioloka istraivanja. To bi mogla biti jedina nada za opstanak ljudske vrste, koja je u dubokoj krizi, to vie to je toga manje svjesna.53 Fox istie da je tzv. socijalni darwinizam nije bio doista darwinistiki, jer je samo koristio
neke metafore i analogije iz Darwinove teorije i shematski ih primjenjivao u analizi socijalnih procesa. No, on je sadravao zdravu jezgru o potrebi uvaavanja biologije, koja je ignorirana u mainstream socijalnih disciplina. Kulturni deterministi
iskoristili su te greke i zajedno s djejom vodom izbacili dijete, proklamirajui nezavisnost kulture i novije ljudske povijesti od nae drevne prolosti. Antropolozi su
bili paranoino zaokupljeni isticanjem kulturnih razlika kako bi se zadrala iluzija o
postojanju nepremostivog jaza izmeu ovjeka i ostatka prirode. Ako je ovjek beskonano plastino bie, koje moe uiti bilo to, to znai da su ljudske mogunosti bezgranine. No, ako genetsko nasljee ima utjecaj i na ovjeka onda je raspoloivi repertoar ljudskog ponaanja vrlo ogranien.54 Kultura nije nain na koji ovjek
prevladava svoju animalnost i po kojoj bi se razlikovao od drugih vrsta, jer je veliko oslanjanje na kulturu ve genetski utemeljeno. Prirodna selekcija oblikovala je
ljudski mozak na nain koji omoguuje prijenos velikog broja informacija kulturnim (negenetskim) putem.55
Fox je 1980-ih godina isticao da su marksisti na Istoku i liberali na Zapadu slini
kao jaje jajetu kada se radi o negiranju ljudske prirode i uvjerenju da je ovjek tabula rasa. I dravni socijalizam i liberalni kapitalizam ele izgraditi neprirodni poredak, protivan ljudskoj prirodi i bez veze s naom drevnom evolucijskom prolou.
Stoga moraju negirati postojanje neega to je izvan bilo kakve ljudske kontrole i to
predstavlja ogranienja ljudskim mogunostima. Postojanje ljudske prirode nespojivo s idealom beskonanog usavravanja ovjeka i neprekidnog napredovanja drutva. Postojanje ljudske prirode mogla biti biti naa jedina nada, jer samo to spreava mogunost totalitarizma beskonane manipulacije, koja moe zavriti u ljudskom
kolektivnom samounitenju. Puno je utjenije misliti da u ovjeku postoji neto to
e uvijek rei ne ne-ljudskim zahtjevima. Mnogi oblici navodno patolokog ponaanja mogu se bolje razumjeti kao pobuna ljudske prirode zbog ivota u neprirodnoj okolini sasvim razliitoj od one na koju smo genetski prilagoeni.56 Nagoni su
popularni izraz za zahtjev organizma za ivot u prikladnom okoliu na koji je genetski prilagoen. Moderan ovjek, koji mora ivjeti u kavezu velikih gradova, ne moe
zadovoljiti bazine potrebe i koncentrira se na povrne elje, uglavnom iz potroaR. FOX, The Search fo Society: Quest for a Biosocial Science and Morality, New Brunswick 1989., 1-10, 124.
Fox je u sociobiologiji gledao jedan ogranak ireg istraivanja evolucije socijalnog ponaanja i ograivao se od imperijalistikih pretenzija nekih njezinih zagovornika, koji su eljeli progutati sve socijalne
discipline (R. FOX, Conjectures and Confrontations, 192).
54
R. FOX, The Search for Society, 13-19, 85-86.
55
R. FOX, The Search for Society, 26-31.
56
R. FOX, The Search for Society, 40-43, 51, 57-58; Isti, Conjectures and Confrontations, 31, 168-170.
53
351
ke industrije. Razlikovanje izmeu dubljih potreba i elja, koju esto prave humanistiki kritiari konzumizma, je opravdan, ali mora biti utemeljeno u evolucijskoj biologiji.57 Ljudska etika mora biti naturalistika i mora priznavati postojanje genetski uvjetovanih ljudskih parametara, tj. genetsku prilagoenost ovjeka na ivot u
malim plemenskim zajednicama. Na evoluirani repertoar sigurno nije prilagoen
za postojei svijet, jer mi smo moda prilagoeni da putujemo, borimo se i ivimo
u drutvu, ali ne na mehanizirani nain, s razornim orujima i u gradovima od deset milijuna. Mi smo an animal that has lost forever the intimate scale of its natural
evolution and lost its head in the process We are an old animal coping with a startling new world of its own creation that has gotten out of hand.58
Fox istie da moramo biti svjesni temeljne injenice o ovjeku, koji je ivotinjska vrsta prilagoena na ivot u malim plemenskim drutvima pleistocenskog doba i uvijek se pitati da li neki veliki problemi imaju korijene u naputanju tog ivota. Vjera
modernih humanista da ovjek moe konstruirati i prilagoditi se na bilo koji okoli bila bi smijena da nema toliko tragine posljedice. ovjek moe stvoriti okolnosti, koje ne moe kontrolirati i na koje se ne moe uspjeno prilagoditi, jer se vanjski
okoli moe mijenjati puno bre nego ljudska biogramatika. Ljudi su less rational
animals than rationaliziring animals, wedded to ideas that are propelled by oru palaeo-mammalian emotions.59 U kritici dominantnih tendencija u socijalnim disciplinama Fox je isticao da primat drutva i kultura nije pogrean pristup, ali pogreno
je to temeljiti na neemu nezavisnom od biologije. Socijalnost i kultura dio su nae
biogramatike i evolucijskog nasljea, neto to potvruje nau pripadnost prirodi,
evolucijskim procesima i srodnost s drugim vrstama, to su evolucijski oblikovane
pojave. U socijalnim disciplinama, posebno antropologiji i sociologiji, dominirao je
koncept tabule rase, vienje ovjeka kao prazne ploe na kojoj socijalna sredina ispisuje sadraje.60 Kulturna antropologija zavrava u relativizmu i misticizmu i blia je rasizmu, nego evolucijska biologija, koja priznaje univerzalnu ljudsku prirodu. Bio-antropologija, koja priznaje znaaj naeg genetskog nasljea, jedini je nain
da se izbjegne zapadanje u relativizam.61 Ne postoji sukob izmeu nagona i vie
moralnosti civilizacije, ve izmeu ljudske biogramatike i neadekvatnog socijalnog
okruenja na koje se ne moemo prilagoditi, problem je u novom kontekstu za koji
smo potpuno nepripremljeni. Osnovni je problem u ogromnom broju ljudi, koji generira ekoloku destrukciju, ratove i mnoge druge nevolje.62 U malim plemenskim
drutvima moglo je postojati nasilje i konflikti oni su dio ivota - ali ono je bilo u
ljudskim evolucijskim okvirima na koje je na mozak pripremljen. Ta su drutva postojala kroz bezbrojne generacije i mogla su trajati zauvijek ako ih nije neto unitilo izvana, jer su bila u skladu s ljudskom prirodom i postojala su u okolini evolucijR. FOX, The Search for Society, 45-47.
59
R. FOX, Conjectures and Confrontations, 2-3, 8-11, 33-35, 40-41, 98.
60
R. FOX, The Search for Society, 81-83, 97-98, 113-115; Isti, Conjectures and Confrontations,.
61
62
57
58
352
ske prilagoenosti. Napredak je iluzija, jer se sastoji kroz demografsku i tehniku

ekspanziju - u sve veem udaljavanju od onog okolia i ivota na koji je ovjek optimalno evolucijski prilagoen.63 Biologija ne provodi de-historizaciju ovjeka, ve to
ine kulturni deterministi, koji ignoriraju milijune godina nae evolucijske prolosti.
Ono to oni zovu historija je problematical blip at the end of this trajectory. To
je arogancija i krajnje neznanje, koje se prije Darwina moglo razumjeti, ali pri kraju XX. stoljea moe imati katastrofalne posljedice. Historiari uzimaju civilizirana
drutva kao jedinu realnost ne razumijevajui njihove evolucijske korijene, krajnje
krhku ljudsku prirodu i dublje uzroke njihovih ogromnih problema. Historijske discipline, ukljuujui sociologiju i antropologiju, nisu od velike koristi, jer sve operiraju unutar tzv. historije ili civilizirane povijesti, otpisujui sve ranije kao prethistoriju. Nekima od njih, poput sociologa, teko je razmiljati ak i unutar historije dalje
od modernih drutava, a kamoli kroz duboko evolucijsko vrijeme.64
Zadnjih petnaestak godina Fox se bavio istraivanjem mnogih antropolokih problema, koji ovdje ne mogu biti detaljnije analizirani. Od vee vanosti, za temu ovog
lanka, moe se spomenuti njegova razmiljanja o nacionalizmu za kojeg istie da
je uglavnom bio predmet istraivanja sociologa, historiografa i drugih peddlers of
ephemera. Oni uglavnom tvrde da je nacionalizam moderan, to je istina, ali s nelagodom primjeuju da njegova emocionalna privlanost ima veze s neim dubokim i mranim u ljudskoj psihi. Iz svoje uske perspektive, koja uzima u obzir samo
nekoliko tisua godina civilizacije ili ak samo nekoliko stoljea industrijalizma, oni
to teko mogu razjasniti. Ako je ovjek tabula rasa i svoja vlastita tvorevina, produkt trenutnih socijalno-povijesnih okolnosti, kako atavistiki porivi mogu imati tako veliki znaaj? Iz evolucijske perspektive, meutim, problem ne postoji, jer
naa drevna pleistocenska priroda je i dalje s nama i utjee na sve aspekte naeg ponaanja. Nacionalizam izaziva kod kulturnih determinista istu nelagodu kao i birokratizam, jer se tu javljaju stvari, koje ne mogu biti objanjene, sukladno Durkheimovom dictumu, pozivanjem na trenutne socijalne okolnosti. Socijalne discipline
trebale bi koristiti uvide evolucijske biologije u svrhu razlikovanja onoga to pripada partikularnom socijalnom kontekstu od onoga to je dio nae pleistocenske biogramatike, ali, s obzirom na duboko ukorijenju biofobiju, to je teko oekivati. Sutina nacionalizma je pokuaj da se zadovolje drevne tribalistine potrebe, koje su
posljedica milijuna godina ivota u malim plemenskim zajednicama i koje, unutar
masovnog drutva, uglavnom ostaju nezadovoljene. Nacija glumi zajednicu i pokuava zavarati nau biogramatiku, to je vrlo opasna igra, jer bioloke potrebe ostaju
nezadovoljene i lako mogu eksplodirati u masovnom nasilju, posebno protiv rasnih
i etnikih manjina ili u pozivima na ratna osvajanja, koja podsjeaju ljude na drevne pljakake pohode, ali koja, u vremenu super-razornih oruja, mogu imati katastrofalne posljedice. Nacionalizam pokuava afirmirati pseudo-srodstvo, kao da su
drugi ljudi, koji govore istim jezikom, pripadnici naeg plemena i proirene obitelji. Nae paleolitske emocije i mentalitet mogu neko vrijeme biti zavarani i potisnu63
64

R. FOX, The Search for Society, 219-220, 230-232; Isti, Conjectures and Confrontations, 29.
353
ti, ali oni se uvijek vraaju, sa stalno rastuim tenzijama. Huliganstvo, narkomanija,
prostitucija i mnogi drugi problemi nisu posljedica uroene patologije, ve oajnikog pokuaja pleistocenskog sakupljaa-lovca da preivi u neprirodnoj sredini i
da afirmira svoju prirodu. Nacionalizam e vjerojatno i dalje zadrati emocionalnu
privlanost, jer se ljudi moraju loviti za supstitutive, ali dublje on ostaje u sukobu s
vjenim zovom tribalizma, jer nekoliko stoljea industrijalizma nije ni blink of an
eye in evolutionary time.65 Fox istie da ljudi ne mogu obnoviti drevni ivot na koji
su prilagoeni, ali da mogu biti svjesni uzroka problema i imati realniji uvid u ljudske mogunosti. Paleolotik nije bio nikakvi raj ili krasna utopija, ve naa normalna
i prirodna okolina s kojom smo ko-evoluirali kroz milijune godina. Prosjeni ivotni vijek bio je krai, ali kvaliteta ljudskog ivota bila je znatno via, bez bezbrojnih
problema civilizacije, od ratova i bolesti do fragmentirane i besmislene velegradske egzistencije. Idealno ljudsko drutvo ne znai moralno savrenstvo, pacifizam i
liberalnu toleranciju, ali znai mogunost optimalnog zadovoljenja ovjekovih genetskih potreba. Biti civiliziran nije neto progresivno, ve stvar povijesne kontingencije i velike evolucijske aberacije. Divljak nije plemenit, ali je sigurno vie ljudski
nego civilizirani ovjek. Pitanje je da li ljudi mogu reformirati kavez civilizacije da
barem donekle slii okolini evolucijske prilagoenosti.66 Fox nije optimist oko ljudskih izgleda, jer, iako ljudska priroda trai svoja prava natrag, to e vjerojatno biti
prekasno da nas spasi od zabluda prosvjetiteljstva i humanistikih iluzija o ovjekovoj beskonanoj plastinosti. Potrebno je raskinuti s vjerom u napredak i svemo
ovjeka, ali presnana je tendencija da se ubijaju (ignoriraju) glasnici loih vijesti.
Moda bi bilo mogue redizajniranje drutva prema ne savrenoj utopiji, ve prema ljudskim evolucijskim parametrima, ali puno je vjerojatnije daljnje uveanje socijalne i ekoloke dezintegracije, koja moe zavriti unitenjem ljudske vrste. U sve
veem oaju ljudi se okreu misticizmu, spiritualizmu, hedonizmu, relativizmu, religiji, ak i socijalizmu, koji obeava obnovu komunalne etike, ali propada, jer, poput
svih modernih filozofija, operira unutar historije i mitologije napretka. Osnovna
je stvar razumjeti to je ovjek kao bioloka vrsta i za kakvu je vrstu drutva oblikovan prirodnom selekcijom.67
I.3. Historija kao podivljala kultura: Edward Wilson

Edward O. Wilson (1929-) jedan je od najznaajnijih svjetskih evolucijskih biologa, posebno poznat po velikoj sintezi Sociobiology (1975) u kojoj, u zakljunom
poglavlju, zagovara ujedinjavanje socijalnih znanosti u okviru biologije. Za Wilsona ljudi su ivotinjska vrsta u kontinuitetu s drugim oblicima ivota, to znai da
socijalne discipline ne mogu pretendirati da budu odvojene od evolucijske biologije. Kritike Wilsonovog djela uglavnom su dolazile od SMSD i nastojanja da se zadri humanistika vjera u egzempcionalistiku paradigmu i bioloki diskontinuitet. U
R. FOX, Conjectures and Confrontations, 55-71.
R. FOX, The Search for Society, 218-228; Isti, Conjectures and Confrontations, 134.
67
R. FOX, The Search for Society, 104. 233-241; Isti, Conjectures and Confrontations, 135.
65
66
354
svojoj autobiografiji Wilson navodi da nije elio posluati nagovore nekih kolega da
iz Sociobiologije ispusti zadnje poglavlje, jer je ovjek dio ivog svijeta i jer je uvijek vjerovao da biologija jednog dana moe i treba biti dio temelja socijalnih znanosti. Ljudska povijest nije poela, kako misle kulturno-historijski deterministi, prije
5.000 ili 10.000 godina, ve prije nekoliko milijuna godina, jer nas je duboko evolucijsko vrijeme, ne manje od kulture, uinila ljudima.68 Kultura nije autonomna snaga, jer ne moe operirati nezavisno od naeg genetskog nasljea. Wilson smatra da
socijalnim znanostima nedostaje evolucijska dimenzija, tj. one se koncentriraju na
partikularna ljudska drutva bez obzira na prostor u kojem se oblikuje priroda vrste.
Biti antropocentrian znai biti nesvjestan granica ljudske prirode, znaenja biolokih procesa koji utemeljuju ljudsko ponaanje i dubljeg znaenja dugorone genetske evolucije. Socijalne znanosti moraju proiriti svoj vidokrug, jer je ljudska priroda oblikovana davno prije pojave civilizacija i poljoprivrede.69 U knjizi On Human
Nature (2004, prvo izd. 1978) Wilson nastojao je na ovjeka primijeniti osnovnu
metodologiju sociobiologije. U predgovoru posljednjem izdanju Wilson istie da
je ljudska priroda oblikovana tokom milijuna godina ivota u sakupljako-lovakim zajednicama u pleistocenskom okoliu. To znai da su ljudi ivotinjska vrsta i
da je njihov mozak i ponaanje oblikovan prirodnom selekcijom ne manje od tijela.70 Glavni tekst ostao je isti i u njemu ve na poetku Wilson istie primat evolucijske ili bioloke adaptacije nasuprot kulturnog determinizmu. Ako je na mozak,
poput itavog organizma, produkt desetina milijuna boundaries limit the human
prospect we are biological and our souls cannot fly free. Ako to ne razumiju socijalne znanosti mogu opisivati samo najpovrnije pojave, a ako to uzmu u obzir mogue je pripremiti tlo za premoivanje jaza izmeu dviju kultura i osigurati znanstveno utemeljenu liberalnu edukaciju.71 U kritici socijalnih znanosti Wilson istie
da je kulturni determinizam neodriva doktrina, jer je ljudsko ponaanje znaajnim
dijelom genetski uvjetovano. Bioloki diskontinuitet ne postoji, jer je ovjek ivotinjska vrsta i sve su ljudske osobine jezik, (samo)svijest, kultura, razum, socijalna suradnja prisutne i kod naih bliskih srodnika, iako u manjoj mjeri. Osnovica
genetske hipoteze je uvjerenje da su osobine ljudske prirode bile adaptivne tokom
vremena u kojem je ljudska vrsta evolucijski oblikovana i da su se geni konzekventno irili kroz populaciju koja je najbolje prenosila adekvatna genetska svojstva.72 Za
Wilsona, kao i za svakog darwinistikog teoretiara, evolucija je mehaniki proces
lien imanentnog cilja, a ljudski mozak sluajni je proizvod nesvrhovitih procesa.
Bioloka evolucija odvija se po naelu sluajnih genetskih mutacija, ali geni su selekcionirani jer odgovaraju okolini evolucijske prilagoenosti, to, kod ovjeka, znai
pleistocenskim ivotnim uvjetima. Antropologija je, od socijalnih znanosti, najblia
sociobiologiji, jer prouava moderne sakupljae-lovce, koji, iako nisu ivi fosili, ive
Edward WILSON, Naturalist, Washington 1994., 328.
E. WILSON, On Human Nature, Cambridge Mass., 2004., 167.
70
E. WILSON, On Human Nature, IX-XVII.
71
E. WILSON, On Human Nature, 6-7.
72
68
69
355
najslinije drevnom pleistocenskom ivotu na koji smo genetski prilagoeni.73 Wilson ne samo da nije elio izvoditi radikalnije zakljuke iz ovih analiza, ve je trajno
ostao uvjeren u postojanje napretka i u biolokoj evoluciji, koja kulminira u ovjeku, i u ljudskoj povijesti, koja kulminira u globalnoj tehnikoj civilizaciji. No, ujedno je upozoravao, za razliku od humanistikih progresivista, na potrebu uvaavanja
biolokih ogranienja. Kulturna promjena moe, svojom brzinom, nadmaiti bioloku evoluciju, ali odvajanje ne moe postati preveliko, jer there is a limit beyond
which biological evolution will begin to pull cultural evolution back to itself .74 Kulturna evolucija ne moe potpuno zamijeniti genetsku evoluciju, jer the genes hold
culture on a leash. The leash is very long, but inevitably values will be constrained
in accordance with their effects on the human gene pull.75 Ljudska priroda je tvrdoglava, ne moe se beskonano potiskivati i na kraju mora biti uzeta u obzir. Drutva se moda i mogu racionalno dizajnirati, ali ne ako se ne uzmu u obzir bioloka
ogranienja.76
Od poetka 1980-ih godina Wilson se detaljno bavio ekolokim problemima iz perspektive evolucijske biologije. Posebno je zapaena njegova knjiga o biofiliji za koju
Wilson smatra da znai da ljudi imaju genetsku sklonost prema organskom okoliu i divljim vrstama kao posljedici milijuna godina ivota u takvoj sredini. Biofilija
je znaila prednost u pogledu opstanka i reprodukciju, to je najbitnije sa stajalita
(neo)darwinistike prirodne selekcije. Wilson smatra da o biofiliji ovisi na opstanak, ali i mogunost dobrog ivota, jer ukoliko bolje upoznamo druge organizme
vie emo cijeniti i njih i sebe.77 Na vie mjesta Wilson kritizira egzempcionalistiku paradigmu, koja eli podii kineski zid izmeu ovjeka i drugih vrsta i odbija vidjeti pripadnost ovjeka udesnom ivom svijetu. Ljudi su bioloka vrsta i ne mogu
nai smisao izvan ostatka ivota. To je posljedica naeg evolucijskog nasljea, jer su
ljudi genetski prilagoeni na organski savanski okoli i ne mogu preivjeti u bitno razliitoj sredini, poput svemira.78 Zadnje poglavlje svoje autobiografije Wilson
posveuje biodiverzitetu i biofiliji za iju uroenost misli da moe biti vrsta osnova za ekoloku etiku. Briga za divlji svijet i druge vrste dio je ljudske prirode i ve
na toj osnovi krivo je istrebljivati druge oblike ivota. Priroda je dio nas i mi smo
dio Prirode.79 Biofilija je posljedica milijuna godina ivota naih hominidnih predaka u organskom okoliu i ne moe nestati u kratko vrijeme civilizacije, jer mozak je
evoluirao u biocentrikom, a ne mainskom svijetu i bilo bi udo da su sve nauene
osobine izbrisane u nekoliko tisua godina civilizacije.80 Bez biodiverzieta ne moemo preivjeti, ali ne radi se samo o golom opstanku, ve i o kvaliteti ivljenja. Zemlja je na jedini dom, jer bioloki ne moemo preivjeti u svemiru ili na drugim
75
E. WILSON, On Human Nature, 167.
76
E. WILSON, On Human Nature, 88-92, 147-148.
77
E. WILSON, Biophilia: The Human Bond with Other Species, Cambridge Mass., 2002., 1-2, 22.
78
E. WILSON, Biophilia, 81, 120.
79
E. WILSON, Naturalist, 362.
80
E. WILSON, In Search of Nature, Washington 1996., 165-179.
73
74
356
planetama. Smanjivanje biodiverziteta ne ugroava nas samo fiziki, ve nas i psihiki osakauje, jer je ovjek evolucijski prilagoen na bioloki bogatu okolinu sa svakodnevnim kontaktom s drugim (divljim) vrstama. Obilni su pokazatelji da gubitak
biodiverziteta ugroava ne samo naa tijela, ve i na duh81 Wilson istie da je u ljudskoj prirodi uvjerenje da smo dio (vanjske) prirode i to su intuitivno znala sva nepismena drutva. Iluzija o ljudskoj odvojenosti tek je nedavna tvorevina vezana uz
urbani ivot. Nai problemi proizlaze iz injenice da ne znamo to smo i to elimo
biti. Osnovni je problem neznanje naeg porijekla, jer ljudi nisu stigli na ovaj planet
kao stranci, ve su dio prirode, jedna od evoluirajuih vrsta. to se vre poistovjetimo s ostatkom ivota to emo moi bolje otkriti izvore ljudske senzibilnosti i stei
znanje za trajnu etiku i poeljni pravac djelovanja. Wilson se zalae za novu ekoloku etiku, koja za glavni cilj mora imati ouvanje biodiverziteta i mudro stewardship
of environment. Za Wilsona biodiverzitet je najvrednije i najsvetije ljudsko nasljee
i mogua zamjena za tradicionalne religije ljudi, kao vrhunac evolucije, imaju obavezu da tite diverzitet. Svaki oblik ivota, ukljuujui i one koje ljudi mrze zbog teta ili preziru zbog siunosti, ima drevnu evolucijsku prolost i ne zavreuje da bude
samovoljno eksploatiran i unitavan. One su dio misterija ivota, koju treba potivati, jer ljudi imaju genetsku potrebu za tajnovitou divljine.82 Wilson posebno kritizira egzempcionalizam, koji smatra da su ljudi odvojeni od prirode i da mogu prosperirati bez obzira na masovno istrebljivanje vrsta. Priroda je nepredvidljiva zbog
neprekidnih geolokih i klimatskih poremeaja i za sada ekologija ne moe ponuditi nikakvo sigurno predvianje. Priroda nije glina, koju moemo mijesiti kako nam
padne na pamet.83
Wilson je ve 1970-ih godina smatrao da je jedan od glavnih zadataka (ljudske) sociobiologije pokazati granice kulturne modifikacije biolokih osnovica ljudskog ponaanja. U novije vrijeme to je povezao s vrlo zapaenom knjigom Consilience: The
Unity of Knowledge (2003, prvo izd. 1998) u kojoj zagovara unifikaciju znanja iz
svih podruja, od umjetnosti do fizike, s njihovim reduciranjem na zakone biologije i fizike.84 Wilson se zalae za obnovu prosvjetiteljskih ideala o jedinstvu znanosti i racionalnoj spoznaji kao uvjetu socijalnog napretka. U obliku teorije evolucije znanost moe ponuditi novu religiju jer ljudi ne mogu bez svetih epova i svetih
narativa, ljudski mozak je myth-making machine - umjesto iscrpljenih biblijskih
religija, jer je biologija otkrila velianstvenost dubokog vremena i progresivnost etiri milijarde godina ivota evolucija moe biti nova sekularna religija.85 Jedinstvo
znanja za Wilsona primarno znai premoivanje jaza izmeu socijalnih i prirodnih znanosti. To znai da prve budu stavljene pod kiobran drugih, jer su socijalni
znanstvenici obraali malo panje na znanstvene analize ljudske prirode i na drevno ovjekovo porijeklo. Socijalne discipline Wilson optuuje za zagovaranje konE. WILSON, The Diversity of Life, Cambridge Mass. 2001., 334-335.
E. WILSON, The Diversity of Life, 331-335.
83
E. WILSON, In Search of Nature, 185-199; Isti, Consilience: The Unity of Knowledge, London 2003., 297333.
84
E. WILSON, Consilience, 1-12.
85
E. WILSON, Consilience, 21-22, 295-297.
81
82
357
cepta prazne ploe i ignoriranje bioloke dimenzije ljudskog ponaanja iz kojeg je

proizaao kulturni relativizam, koji negira progresivnost moderne civilizacije. Socijalne znanosti negiraju evolucijsko nasljee i ljudsku prirodu i ovjeka proglaavaju tvorevinom kulture i povijesti.86 U Consilience Wilson veliku pozornost posveuje i ranije estoj temi jazu izmeu biologije i kulture ili teoriji bio-kulturnog
diskontinuiteta. Wilson istie da je ovjek u samo tri stoljea, od 1600. do 1900., beznaajno vrijeme za genetsku evolucije, lansiran u tehno-znanstveno doba. To je
samo kulminacija jaza izmeu bioloke i kulturne evolucije, koja je zapoela s neolitskom revolucijom prije 10.000 godina. Kulturna evolucija nesumnjivi je napredak, ali problem je da ju na pleistocenski genom nije mogao pratiti, iako je i dalje s nama. Ljudska priroda produkt je milijuna godina ivota u okoliu, koji je sada
uglavnom zaboravljen, ali poznavanje ovjeka nije mogue bez poznavanja njegove evolucijske prolosti.87 Iako razliit tempo bioloke i kulturne evolucije moe donekle oslabiti vezu izmeu gena i kulture ne moe ju nikada prekinuti, ali podivljala kultura moe unititi ljudsko drutvo, koje ju forsira. Kultura ne moe prevladati
ili ukinuti biologiju, jer na pleistocenski genom nije nestao za nekoliko tisua godina. Pleistocenski geni ostali su i nastavljali propisivati osnovna pravila ljudske prirode. Ako oni nisu mogli drati tempo s kulturom, ova ih nije mogla eliminirati i
oni su nosili ljudsku prirodu kroz kaos moderne povijesti.88 Prva premisa znanstvenog razumijevanja ovjeka je da je on bioloka vrsta roen prirodnom selekcijom u
biotiki bogatom okoliu. Epigenetska pravila u ljudskom mozgu oblikovana su tokom genetske evolucije u skladu s potrebama naih pleistocenskih predaka, u ivotnim uvjetima fundamentalno razliitim od dananjih.89 Povezivanje socijalnih i prirodnih znanosti najpotrebnije je na podruju etike, jer su moralni filozofi napravili
puno vie tete nego koristi. Tradicionalna etika bilo kranska, bilo sekularno-humanistika poivala je na ignoriranju evolucijskog nasljea i bioloke osnove ljudskog ponaanja i uzalud je nastojala moralne norme utemeljiti u zasebnom duhovnom podruju. Etika naela produkti su prirodne selekcije, mozga i kulture tokom
milijuna godina hominidne evolucije. Drevni paleolitski i tribalski nagoni i dalje su
s nama, ali su pomijeani, esto na konfuzan i destruktivan nain, s obiajima civiliziranog drutva.90 Wilson se zalae za potivanje zahtjeva drevne ljudske prirode,
jer ono to idealiziramo i nastojimo rekonstruirati ili ouvati u Prirodi je specifini
divlji i organski - okoli u kojem je oblikovana ljudska vrsta. Ljudsko tijelo i duh
prilagoeni su na taj svijet i zato mislimo da je on divan. Ljudi se ponaaju poput
svih drugih vrsta, jer preferiraju onaj okoli na koji su njihovi geni prilagoeni. Tu
lei opstanak za ovjek i duhovni mir.91 Wilson kritizira homo proteus-a, koji misli da
moe od sebe i drutva napraviti to hoe. Homo sapiens priznaje bioloka i ekoloka ogranienja, brine zbog unitavanja drugih vrsta i nastoji razviti novu ekoloku
E. WILSON, Consilience, 51-52, 135.
88
E. WILSON, Consilience, 174, 185.
89
E. WILSON, Consilience, 247.
90
91
E. WILSON, Consilience, 310.
86
87
358
etiku. I ovdje Wilson kritizira egzempcionaliste, koji ne razumiju da ovjek ne moe

zdravo ivjeti potpuno ovisan o prostetikoj tehnogiji, odsjeen od svojeg normalno organskog okolia.92
Tradicionalna historiografija moe bez problema ukljuiti u standardnu analizu donedavno zanemarene grupe ljudi, poput ena, rasnih ili etnikih manjina. Isto je,
iako znatno tee, mogue i ekolokom povijeu, posebno ako se zadrava jednostrani odnos vienja iskljuivo ovjeka kao djelatnog agenta. Ona moe, kako pokazuje primjer ekoloke historiografije, uzeti u obzir i pripadnost ljudskog drutva
prirodnom svijetu. No, darwinistiki evolucionizam, koji tek omoguava znanstveno utemeljenje ekoloke perspektive, trai bitno drugaiji pristup, preispitivanje svih
i naputanje mnogih temeljnih normi i pretpostavki SMDD. Iz darwinistike perspektive, historiografija i druge socijalne discipline mogu biti samo dio prirodne
znanosti o ljudskom drutvu/drutvima, mali ogranak bio-ekologije, primijenjen na
prouavanje jedne ivotinjske vrste. Usvajanje bio-ekoloke perspektive omoguilo bi drugaije gledanje na mnoge probleme i drugaija tumaenja od dosadanjih.
Ona ne znai monolitne ili dogmatske zakljuke, jer kako pokazuju primjeri Sheparda, Wilsona i Foxa mogue su razliite interpretacije. No, bio-ekoloki pristup
trai naputanje SMDD i njegovih osnovnih postavki egzepcionalistike paradigme, biolokog diskontinuiteta, ovjeka kao homo proteusa itd. Autor osobno smatra da bi morao znaiti i naputanje mita o napretku, iako mnogi evolucijski teoretiari, koji pokuavaju pomiriti darwinistiki evolucionizam i liberalni humanizam,
to nisu spremni priznati. Evolucijska perspektiva ukazuje da se ekologija ovjeka
ili bilo koje druge vrste mora utemeljiti u darwinistikoj biologiji i uvaiti duboko evolucijsko vrijeme u kojem su oblikovane sve temeljne ljudske psiholoke i fizioloke osobine. Neodrive su fantazije da ljudi ive u zasebnom svijetu Historije ili
Kulture ili da je sve, od ljudskog tijela do Prirode, socijalna konstrukcija, koju ljudi mogu preoblikovati kako ele. Bio-ekoloka pespektiva priznaje granice ljudskih
mogunosti, videi u ovjeku ivotinju integriranu u mreu ivota i ekolokih procesa u prostoru i povezanu s vlastitom evolucijskom prolou u vremenu. Ljudski ili bilo koji drugi organizam nije socijalna ili kuturna konstrukcija, ve ivo
bie oblikovano kroz desetine milijuna godina bioloke evolucije, genetski prilagoeno na ivot u odreenom okoliu, koje opstaje u ekolokom prostoru i evolucijskom dubokom vremenu. To je, ini nam se, znanstveno jedino smislen nain da se
izbjegnu krajnosti postmodernistikog dekonstrukcionizma, jer on se iz perspektive
SMDD, ne moe kritizirati. No, autor nema puno iluzija da e njegovo zalaganje naii na bilo kakav (vei) odjek, jer su prevelike prepreke za ire usvajanje takvog pristupa. Prestati razmiljati humanistiki i poeti razmiljati bio-ekoloki trai viegodinje obrazovanje i raskid s nekim omiljenim drutvenim mitovima za koje velika
veina humanistikih intelektualaca najee nemaju ni volje ni vremena. Darwinistika sociologija ne trai samo interdisciplinarno obrazovanje kako iz humaniE. WILSON, Consilience, 311-313, 323-328. O Wilsonovim stavovima pisali smo detaljnije: T. MARKUS, Naturalist u tehnikom drutvu: ekoloka misao Edwarda O. Wilsona, Socijalna ekologija 14/2005.,
br. 4, 327-352.
92
359
stikih, tako i iz naturalistikih disciplina ve i kritinost prema vlastitom drutvu,

to proturjei genetski utemeljenom konformizmu i etnocentrizmu.
360
History versus bio-ecology: from human

exemptionalism to deep evolutionary time
Tomislav Markus
Opatika 10
10000 Zagreb
Republic of Croatia
The author analyses the notion of history within the framework of social sciences
and humanities. He pays particular attention to historiography. History is no neutral term but a notion deeply bound up with the system of values dominant in the
modern civilization, especially with the myth of progress and the belief in the exem
ptionalist paradigm (human separation from nature) as well as biological discontinuity between humans and other species. The concept of history is part of the standard model of humanities that considers the biological and ecological perspectives
as irrelevant to the study of human society. Human society, within this paradigm,
exists in a separate world of History and Culture. The author analyzes the work of
three scholarsthe ecologist Paul Shepard, biologist Edward Wilson and the anthropologist Robin Foxwho criticized the conventional understanding of history and the standard model more generally. They emphasized the importance of our
ancient evolutionary past. The author starts from this scholarship to argue for a
stronger position of ecology and evolutionary biology. Ecology recognizes human
ties to the Nature, and evolutionary biology accepts the existence of human biogrammatics and the importance of the millions of years of evolution of our human
and hominid ancestors.
Keywords: history, evolutionary biology, ecology, the standard model of humanities
OCJENE I PRIKAZI
EVALUATIONS AND REVIEWS
363
Vesna Bauer Muni, Sakralna arhitektura istonoistarskih komuna od Xii. do

Xviii. stoljea: Prilog spomenikoj topografiji, Alfa d. d., Zagreb, 2005., 262
str.
Poznata zagrebaka nakladnika kua Alfa objavila je knjigu dr. sc. Vesne Bauer
Muni, docentice i proelnice Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Rijeci,
o sakralnoj arhitekturi istonoistarskih komuna od 12. do 18. stoljea.
Knjiga zapoinje Proslovom (str. 7.-8.), koji je napisao rijeki nadbiskup i metropolit msgr. dr. sc. Ivan Devi. U njemu je istaknuto da je taj rad prva sinteza koja cjelovito obuhvaa crkvenu spomeniku topografiju od Kastva, preko Veprinca, Lovrana i Moenica do Brsea, a ujedno je detaljno obraena spomenika batina svake
upe posebno. Napominje se da se iz sakralnoga graditeljstva moe puno doznati o
prolim vremenima, o svakodnevnom ivotu domaeg hrvatskoga puka, o njegovoj
skromnosti, pobonosti i svjetonazoru uope.
Autorica dr. Bauer Muni u predgovoru (str. 9.-11.) spomenula je da je tijekom sedam stoljea, koje je obradila u svojoj knjizi, to podruje bilo izuzeto iz hrvatske drave, no da je unato politikim promjenama hrvatski etnos ipak sauvao svoju materinsku akavtinu hrvatskoga jezika, a i svoju glagoljicu. Crkve, crkvice i kapele,
veli ona, sa svojim su inventarom ivi svjedoci minulih zbivanja. Autorica je takoer
napomenula da je ta monografija rezultat njezina viegodinjeg rada, a nastala je na
temelju doktorske disertacije istog naslova.
Uvodni dio (str. 13.-17.) zapoinje povijesno-zemljopisnim opisom obraenog podruja, koje je tijekom prolosti bilo podlono razliitim politikim, gospodarskim
i kulturnim promjenama, jer je neprestano mijenjalo svoje gospodare. Kulturnopovijesna batina toga kraja upuuje na vrlo sloeni tijek razvoja umjetnosti Istre,
a i na injenicu da svi njezini umjetniki spomenici ine jedinstvenu cjelinu. elei prouiti i utvrditi vrijednost i korisnost dokumentarne grae za problematiku o
kojoj pie, autorica je obavila opsena istraivanja u dravnim arhivima u Rijeci i
Pazinu te u brojnim upnim arhivima istone Istre. Navela je, meutim, da sauvana i pohranjena graa daje malo podataka o predmetu njezina rada. Zbog toga joj
je glavni izvor bila terenska biljenica: provjeru prikupljenih podataka obavila je u
razgovoru sa upnicima te u ve objavljenim povijesnim vrelima, najee posrednim. Rad je, napominje dr. Bauer Muni, bio otean i zahtjevan, jer se neki podaci
nisu mogli u cijelosti usporediti i potvrditi.
Drugo se poglavlje (str. 18.-62.) odnosi na povijesni pregled istonoistarskih kvarnerskih komuna u razvijenom srednjem vijeku. Taj se povijesni administrativnoupravni ustroj gotovo potpuno poklapa s dananjim, a prostire se od Rjeine na
istoku pa gotovo do Plominskoga zaljeva na jugu. Sve do poetka 19. stoljea to je
podruje pripadalo crkvenoj jurisdikciji Pulske biskupije, koja je, provodei kranski nauk, imala utjecaj na sakralno graditeljstvo cijeloga podruja, stoljeima slijedei mijene i afirmaciju pojedinih umjetnikih razdoblja. Prema dosadanjoj historiografskoj literaturi, u 12. su stoljeu devinski grofovi, tako nazvani prema utvrdi
nedaleko od Trsta, na nagovor akvilejskoga patrijarha, preko iarijskoga krasa po-
364
OCJENE I PRIKAZI
eli iriti svoje posjede na Kvarner. Nakon to su zauzeli Brse, Moenice, Veprinac,
Lovran, Kastav i Rijeku, zaustavili su se na Rjeini, granici hrvatsko-ugarske i njemake drave, gdje se Pulska biskupija dodirivala sa Senjskom biskupijom. Iako su
se u vie navrata grofovi Devinski zaklinjali na potovanje patrijarhove vlasti, bili su
u uskoj vezi s gorikim grofovima, koji su ih povremeno titili, a i koristili kao jamce, svjedoke i zastupnike u sporovima, pri sklapanju ugovora, pa ak i kao skrbnike
svoje malodobne djece. No, kada se pojavljuje sve monija obitelj Habsburgovaca,
predstavnici Devinaca pomalo gube zanimanje za goriku gospodu i akvilejskoga patrijarha. Godine 1366. Hugon VIII. Devinski otvorenim pristupom austrijskim vojvodama Albrechtu III. i Leopoldu III. pokazuje akvilejskom patrijarhu svoju novu politiku pripadnost: time Habsburgovci svoju vlast posredno proteu nad
Kvarnerom, to e se faktino ostvariti 100 godina kasnije (1466.). Iako je Hugon
VIII. svojim nasljednicima stvorio jaku podlogu, ubrzo nakon njegove smrti malo
pomalo umiru i njegova djeca, a nasljedstvo oporuno prelazi novoj obitelji Walsee.
Prijelaz kvarnerskog imanja iz ruku Devinaca u ruke Walseeovaca potvruje jedan
urbar iz vremena oko 1400., oskudan zapis o obvezama tamonjih podlonika. Autorica dalje naglaava znaenje Kastavskoga statuta iz iste godine, detaljnije analizirajui neke njegove lanke u kojima se spominju crkve, a u tom je smislu vana i notarska knjiga, koju je sastavio rijeki kancelar Antonio de Renno de Mutina. U to se
doba kvarnersko podruje uvrstilo kao tromea vlasti: u predjelu Brsea graniilo
je s Mletakom Republikom, a na Rjeini s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom. Sredinom 15. stoljea Brse i Lovran kupnjom ulaze u sastav Pazinske kneije. Dolazak
Habsburgovaca na Kvarner jako je zasmetao Veneciji, a nemiran poetak 16. stoljea kao da je najavljivao sukobe, pljake i razaranja, koja e otvoreni sukob izazvati poetkom 17. stoljea. I prodor Osmanlija u hrvatske krajeve takoer je odredio
sudbinu kvarnerskih komuna i katela u 16. stoljeu. Nakon pada Klisa, dio tamonjih uskoka seli se u Senj, ime zapoinje organiziranje krajnjeg zatitnoga podruja
prema Osmanskom Carstvu, a formira se i posebna Senjska kapetanija. No, upravo
je uskoko pitanje kasnije postalo jedan od uzroka izbijanja istoimenog rata izmeu
Venecije i Austrije (1615.-1618.), u kojem je ovo podruje doivjelo vrlo teke trenutke. Tako je ve u prvoj godini rata mletaki kapetan Antonio Civran spalio Lovran i Volosko da bi senjskim uskocima prekinuo opskrbu namirnicama. Usporedno s tim nevoljama tekla je i preprodaja Kastavske gospotije. Jo 1582. nadvojvoda
Karlo Habsburki potvrdio ju je Wolfgangu Schranzu za svotu od 20.000 zlatnih forinti, zatim je promijenila nekoliko vlasnika, a 1625. Ferdinand Habsburki darovao
ju je kolegiju isusovakog reda iz Judenburga, od kojeg su je prekupili rijeki isusovci, i to s pomou donacije Ursule Holleneck, udovice kratkotrajnoga zakupnika
Kastva Balthasara von Thonhausena. Isusovci su u posjed uvedeni 1630. pa je cijela gospotija u iduih 150 godina bila pod upravom rijekih jeovita. Oni su doli
na poziv tamonjega Gradskog vijea, koje je na taj nain htjelo osigurati uitelje, da
se ne bi morala zatvoriti rijeka kola. Nakon uspjenih dogovora, isusovaka je gimnazija (kao druga u Hrvatskoj, nakon zagrebake iz 1607.) zapoela raditi 1627.; to
je zapravo poetak boravka isusovaca i njihova kolegija u Rijeci, a njihova e zgrada
biti dovrena 1636. Nakon kupnje Kastavske gospotije, rektor isusovakoga kolegija
365
u Rijeci uspio je Kastavcima nametnuti novi statut, koji je 1635. potvrdio kralj Ferdinand II. Habsburki. Iz 1723. potjee prvi poznati popis kastavskih kuedomaina s
punim imenom i prezimenom, vrlo vaan izvor za poznavanje domaih prezimena
toga podruja. Valja spomenuti da je 17. i 18. stoljee vrijeme mnogobrojnih nemira
i buna kastavskih podlonika, nezadovoljnih prekomjernim daama.
Tree poglavlje (str. 83.-70.) obrauje crkvenu pripadnost liburnijskih komuna i katela. Danas oni ine dio Rijeke crkvene pokrajine, koja je ustanovljena 1969., kad
je Rijeka postala sredite Rijeke i senjske nadbiskupije. U ingerenciji su Opatijskog
i Rijekog dekanata. Dananji Opatijski dekanat i upe zapadnog i sjevernog dijela Rijekog dekanata od najstarijeg su vremena pripadali Pulskoj biskupiji. Iako je
cijelo to podruje do konca 18. stoljea ostalo njezinim dijelom, podaci o upama
na podruju Liburnije u srednjem vijeku vrlo su oskudni. No, bez obzira na to, posredno se iz sauvane pisane grae i fragmenata i kompleksa crkvenoga graditeljstva moe zakljuiti da je to bilo vrijeme osnivanja tamonjih upa. Najstarije pouzdane podatke o imenima upa, upnim crkvama i njihovim podrunim crkvama
nalazimo u VIII. knjizi Valvasorova djela Die Ehre des Herzogthums Krain. Tamo se detaljno nabrajaju, ali ne donosi se i vrijeme njihove izgradnje. To nisu rijeili ni kasnije objavljeni shematizmi i prospekti pojedinih biskupija. Tako ni u nama najstarijem dostupnom popisu Scematismo dellunita Diocesi di Trieste e Capo dIstria,
koji je 1837. tiskan u Trstu, podaci o postanku upa jo nisu bili objavljeni. Nalazimo
ih tek u Prospectus beneficiorum ecclesiasticorum et status personalis cleri unitarum dioceseon Tergestinae et Justinopolitanae ineunte anno MDCCCLXXVII, prema kojem su Kastavski dekanat inile kastavska, veprinaka, voloanska, lovranska,
moenika i brseka upa. Koncem 18. stoljea upe Kastavskoga dekanata bile su
izdvojene iz Pulske biskupije i pripojene Transkoj biskupiji. Usporedbe s Valvasorovim popisom pokazuju da se broj crkava promijenio, najvie u Lovranu.
Glavni dio knjige ini etvrto poglavlje (str. 71.-170.), u kojem autorica detaljno
analizira sakralne objekte spomenutoga podruja. Na poetku ove cjeline napominje se da se danas pojam liburnijske obale odnosi na uski obalni dio sjeveroistone
Istre, tj. na podruje Opatijske rivijere. Urbane cjeline sa srednjovjekovnim sakralnim objektima jesu Kastav s Prelukom, Voloskom i opatijom Sv. Jakova (dananja
Opatija), te kateli Veprinac, Lovran, Moenice i Brse. Zbog manjka srednjovjekovnih kulturno-povijesnih objekata, dananja Opatija svoju ljepotu nadopunjuje turistikim objektima i okolnim povijesnim aglomeracijama i spomenicima, veli
autorica. Naime, na neznatnoj udaljenosti od Opatije smjeteno je nekoliko istaknutih i nadasve vrijednih kulturno-povijesnih urbanih cjelina. Kastav je smjeten na
najsjevernijem kopnenom dijelu Kvarnerskoga zaljeva, na brdu, 378 m nad morem,
pa svojim poloajem dominira cijelim podrujem Kastavtine i Liburnije. Taj mu je
poloaj stoljeima omoguavao nadzor nad prometnicama, koje od mora vode prema unutranjosti. Cijeli je grad, poput Brsea i Moenica, obzidan zidinama i kulama, koji zatvaraju gradsku jezgru. Kastav je u srednjem vijeku bio najvea i najjaa
liburnijska komuna. U podruje njegove komune ulazila su i mjesta koja su svojim
razvojem kasnije prerasla prvotno upravno i administrativno sredite Kastav. To su
366
OCJENE I PRIKAZI
Opatija, Volosko, Matulji i Vikovo. Dananja Opatija u srednjem je vijeku bila poznata samo po opatiji Sv. Jakova, oko koje e kasnije niknuti dananje turistiko naselje. Volosko je zajedno s Prelukom bilo izlazna luka Kastva, a u srednjem je vijeku
bilo mjesto ribara, teaka i pomoraca. Matulji se naglije poinju razvijati izgradnjom eljeznike pruge, koja je 1873. povezala Rijeku i Ljubljanu. Zaselku Vikovo,
koje se nekad zvalo Sv. Matej, ime su promijenile komunistike vlasti nakon Drugog svjetskog rata, od kada se i jae razvija, a 1993. postalo je zasebnom opinom.
Danas na podruju nekadanje velike kastavske upe postoji niz manjih upa. Od
sakralnih objekata autorica, primjerice, detaljno opisuje crkvu Sv. Jelene Kriarice,
smjetenu na najviem uzvienju u gradu Kastvu, crkvicu Sv. Trojice na Lokvini, crkvu Uznesenja Sv. Marije, danas u ruevinama, koje se nazivaju Crekvina, crkvu Sv.
Fabijana i Sv. Sebastijana, u kastavskom predgrau Dukii, crkvu Sv. Lucije na kastavskom groblju, kastavsku Kalvariju, crkvicu Sv. Mihovila u Rubeima, crkvu Sv.
Antuna Pustinjaka u Juriima, crkvu Sv. Luke u Rukavcu, crkvu Sv. Jakova u Opatiji, crkvu Sv. Roka u Voloskom, crkvu Sv. Ane na Puevu bregu. Veprinac je manje
naselje na istonim obroncima Uke, a smjestilo se na unjastom vrhu, 519 m nad
morem. U sklopu nekadanjih zidina, koje se danas mjestimice jedva nadziru, nema
pravoga gradskoga trga, a glavna su arterija stube koje se od glavnih gradskih vrata
na jugu strmo uspinju prema upnoj crkvi Sv. Marka Evanelista. Osim nje, autorica jo opisuje i tamonju crkvu Sv. Ane, koja se nalazi pred gradskim vratima, oblinju crkvu Sv. Marije Magdalene te crkvu Sv. Jurja podno Veprinca. Lovran se nalazi na povienoj zaravni, iznad maloga zaljeva i podno strmih padina Uke. Gradski
zidovi i kutne kule, prilagoeni konfiguraciji tla, stoljeima su zatvarali i branili zbijenu urbanu cjelinu. U naselje se ulazilo kroz uske prolaze: kroz Morska, Kopnena
i Gradska vrata. Najstariji spomenici, poput dijelova gradske fortifikacije, etvrtastoga zvonika i temelja svetita upne crkve Sv. Jurja Muenika, potjeu iz 12. i 13.
stoljea. Osim spomenute upne crkve, autorica opisuje i crkvu Sv. Ivana Krstitelja, crkvu Sv. Trojice, jednu od najstarijih na Lovranini, crkvu Sv. Nikole Biskupa
u Iki, crkvu Sv. Roka i Sv. Franje u Lignju i crkvu Sv. Mihovila Arkanela pred Lovranskom Dragom. Obradila je Moenice, srednjovjekovni gradi, smjeten na 173
m nad morem, sa sauvanim vrstim obrambenim gradskim zidom, kvadratinom
kulom-katelom, gradskim vratima i loom. To koncentrino naselje ima krivudave ophodne ulice, koje se mjestimice ire u male mjesne trgove. Uz upnu crkvu Sv.
Andrije Apostola, autorica je analizirala i crkvu Sv. Bartula ispred groblja, crkvicu
Sv. Sebastijana, Sv. Roka i Majke Boje od Zdravlja na staroj cesti za Brse, crkvicu
Sv. Petra u istoimenom zaselku, crkvicu Sv. Marine i crkvicu sv. Ivana u Moenikoj Dragi, crkvu Sv. Antuna Padovanskog u selu Sv. Anton u Ostrunjaku va Doleh,
crkvu Majke Boje u Kraju te moeniku Kalvariju. Brse je smjeten na vrhu strme litice, na 157 m nad morem, a u njemu je upna crkva Sv. Jurja Muenika. Opisana je i crkva sv. Kria, u blizini gradskoga zida te crkve Sv. Stjepana Muenika na
groblju i sv. Marije Magdalene nadomak gradia. U selu Golovik nalazi se crkva sv.
Nikole; u Sv. Jeleni, osim istoimene crkve, postoji i crkva Sv. Martina. Posebice je vrijedan zemljovid Primorsko-goranske upanije, donesen na kraju ovog poglavlja, na
kojem su ucrtane sve spomenute crkve.
367
Slijedi autoriin opirni Zakljuak (str. 171.-187.), zatim Biljeke (str. 189.-219.), popisi literature (str. 221.-234.), kratica (str. 235.-236.), likovnih priloga (str. 237.-242.),
a zatim i saetak na talijanskom jeziku (str. 243.-247.) te opi indeks imena, mjesta
i pojmova (str. 249.-262.).
Ova sustavna, pregledna i izvrsno napisana monografijska sinteza, opremljena korisnim i lijepim ilustracijama i fotografijama, nesumnjivo je iznimno vaan doprinos
poznavanju prolosti toga kraja, a svakako je i poticaj za nova istraivanja, koja e
pridonijeti nunom ouvanju nae bogate kulturno-povijesne batine.
Slaven Bertoa
Nenad Grgurica, Kroz 4700 godina carine, Naklada Bokovi, Split,

2007., 325 str.
Povijest carina, carinske slube i svih sastavnica koje se vie ili manje izravno odnose na ovu problematiku iznimno je zahtjevna istraivaka tema koja iziskuje
interdisciplinarni pristup i uporabu raznovrsnih znanstvenih disciplina. Cjelovito,
sveobuhvatno istraivanje i prezentiranje te problematike ukljuuje dobro poznavanje gospodarske povijesti, povijesti financija, prava, upravnih znanosti, prometa, povijesti, arheologije, paleografije, diplomatike, jezikoslovlja, politologije i sociologije.
Sloenost i vieslojnost pristupa u sveobuhvatnom predstavljanju povijesti carina
kroz gotovo pet tisuljea opstojanja, stoga je vie nego izazovan istraivaki zadatak. Nenad Grgurica, autor knjige koju ovdje predstavljam, u svojem je istraivanju
povijesti carina i carinske slube stoga bio prisiljen rabiti istraivaka saznanja i postignua brojnih znanstvenih disciplina i struka. injenica da je pri izradbi rukopisa
uporabio oko 600 bibliografskih jedinica, izravno svjedoi o ozbiljnosti, znanstvenoj savjesnosti i trudu autora.
Knjiga Nenada Grgurice prati povijesni razvoj carina od prvih civilizacijskih poetaka do najnovijeg vremena. Usporedno su, kronolokim slijedom, izneseni povijesni tijekovi u razvoju carina koji se odnose na svjetsku povijest te oni koji su sastavni dio hrvatske prolosti.
Poetni dio knjige ine uvodni tekstovi (rije urednika knjige, 13.), izvaci iz recenzija (15.-16.), uvodno slovo i zahvale autora (17.) te Predgovor (19.-21.) i Uvod
(25.-33.), u kojima se saeto i pregledno iznose ciljevi istraivanja i metodoloke
smjernice primijenjene u ralambi problematike kojom se bavi ovo monografsko
djelo. U prvoj je cjelini knjige sadrano i poglavlje Osnove carine (34.-71.) u kojem
autor podrobno razlae podrijetlo naziva carina u europskim jezicima (i u hrvatskom jeziku), a i osvrt na naine uporabe carine kroz povijest (nositelji prava prikupljanja carine; carina kao dio dravne politike), na carinsku znanost te na osnovnu podjelu carina. Ovo poglavlje prua sustavan i svakom itatelju prijeko potreban
uvid koji objanjava i smjeta u povijesni i drutveni kontekst osnovne pojmove o
kojima se govori u ovoj knjizi.
368
OCJENE I PRIKAZI
U sljedeih se nekoliko cjelina kronoloki prate velike povijesne epohe s obzirom

na razvoj carina i carinskog sustava. Prva takva cjelina (Carina od prvih civilizacija do antike, 72.-101.) obuhvaa pregledan osvrt na poetke carinske slube u vrijeme drevnih civilizacija (Sumer, Egipat, Feniani, Mezopotamija, Sirija, Indija, Kina,
Izrael), kao i u vrijeme antike Grke i Rima. U sklopu razmatranja utjecaja antikih
uljudbi na irem podruju Sredozemlja autor u sljedeoj cjelini donosi i podatke o
Poetcima carine u antici na tlu Hrvatske (102.-109.).
Vrlo su opsene cjeline knjige koje se bave Carinom u srednjem vijeku (110.-137.)
odnosno Srednjovjekovnim hrvatskim zemljama i carinom (138.-167.). Posebnu
pozornost u ovim dijelovima knjige autor pridaje carinsko-trgovinskim propisima
u doba dinastije Karolinga, ulozi srednjovjekovnih sredozemnih komuna, vanosti
kriarskih vojni za razvoj carinskih sustava, putovanjima Marka Pola te ulozi Dubrovake Republike na razini svjetske povijesti carina. U sklopu obrade srednjovjekovlja autor je pomno predstavio i razvoj carina na hrvatskom tlu, posebice u doba
bizantske uprave, u doba vladavine ugarske dinastije Arpadovia (Kolomanove povelje dalmatinskim gradovima), a i u kontekstu mletake carinske politike na Jadranu.
Vano mjesto autorova istraivanja zauzima i cjelina o carinama u doba velikih zemljopisnih otkria i tijekom ranog novovjekovlja (Carina u doba velikih otkria,
168.-188.), a teite je usmjereno na ulogu novih monih europskih pomorskih drava, vanost Cromwellova Navigacijskog akta, stanje u zemljama Novoga svijeta i
dr. U cjelini naslovljenoj Carina u novom vijeku u Hrvatskoj (189.-214.) prikazuje
se razvojni tijek carinske slube na hrvatskom podruju (Dubrovnik, vanost Splitske skele, carine i habsburka politika, carine u doba Napoleonove vlasti, doba austrijske uprave te carine u krajevima pod osmanlijskom vlau).
Zavrna poglavlja knjige obrauju Razvoj carine u suvremenom dobu (215.-231.),
a za hrvatsku je povijest posebno zanimljivo poglavlje Carinska povijest od Austro-Ugarske Monarije do Republike Hrvatske (232.-242.). U tom se dijelu knjige
posebna panja pridaje etapi carinskoga rata izmeu Austro-Ugarske i Srbije (1906.1911.) te poloaju Hrvatske u kontekstu tih dogaanja, ralanjuju se osnove carinskog sustava u doba Kraljevine SHS (i poloaj tada talijanskoga Zadra te njegova statusa slobodne luke), u doba NDH, socijalistike Jugoslavije te kao najnovije
doba nakon uspostave neovisne i suverene Republike Hrvatske (s posebnim osvrtom na prinose Carinske uprave mirnoj reintegraciji Podunavlja, kao i na mjere koje
se provode na opoj modernizaciji carinskog sustava).
Na kraju knjige saeci su na hrvatskom i stranim jezicima (243.-254.), popis uporabljene literature (255.-284.), prilozi (Rekli su o carini, 285.-292.), popis ilustracija
(293.-295.) i ilustracije (297.-319.), carinski pojmovnik (321.-323.) i biljeka o autoru knjige (325.).
Knjiga Nenada Grgurice iznimno je vrijedno djelo kroz koje itatelj stjee iscrpan
uvid u sve temeljne etape, zbivanja i kljune protagoniste iz dogaanjima prebogate povijesti carina. Ralamba zahvaa sve bitne etape iz civilizacijskoga, kulturnoga, drutvenoga i gospodarskoga razvoja ljudskoga drutva te je na svojevrstan
369
nain pregled svjetske povijesti promatran kroz povijesni tijek carina. Vana sastavnica djela zasigurno je pri tome i hrvatska dimenzija, odnosno autorovo pomno
ukljuivanje zbivanja na hrvatskom podruju u kontekst svjetske dimenzije povijesti carina. U istraivanju i prezentaciji rezultata autor je u potpuno potivao temeljna znanstvena naela i metodologiju. Tekst je pisan pitkim i jasnim stilom, sadrajno-tematska koncepcija vrlo je pregledna te ovo djelo zasigurno uz nedvojbenu
uporabnu vrijednost za znanstvenike i istraivae moe nai put i do najire itateljske publike
Lovorka orali
Pl Engel, The Realm of St Stephen: A History of Medieval Hungary, 895 - 1526,

Andrew Ayton (ur.), I. B. Tauris & Co Ltd, London - New York, 2001., [19], 471
str.
Iako je od objavljivanja Engelove knjige prolo nekoliko godina, ipak mislim da ju
je potrebno, zbog njezina znaaja i za hrvatsku historiografiju, prikazati i u Povijesnim prilozima. Naime, ova je knjiga razmjerno esto citirana u radovima o srednjovjekovnoj povijesti Hrvatske i Slavonije, ali jo uvijek nije dovoljno poznata meu
hrvatskim povjesniarima, pogotovo meu studentima povijesti. Kao to je u uvodu knjizi reeno, jo poetkom devedesetih godina dvadesetoga stoljea urednik
ovog izdanja predloio je Plu Engelu, jednom od vodeih maarskih povjesniara
srednjeg vijeka, da Budui da je knjiga prvenstveno namijenjena nemaarskim itateljima, dogovorili su se da bude napisana na engleskom, a ne da se prevede ve
postojee djelo. Knjiga je objavljena prigodom tisuite obljetnice krunjenja prvog
ugarskoga kralja Sv. Stjepana, te je strukturirana kao sintetsko djelo koje bi trebalo
dati opi uvid u dogaaje, pojave i odnose toga vremena.
Knjiga se sastoji od tri uvodna poglavlja i jo dvadeset poglavlja koja kronoloki prikazuju srednjovjekovnu povijest Maara od njihova dolaska u 9. stoljeu, preko formiranja Ugarskog Kraljevstva, pa sve do velikog poraza ugarske vojske u bitci kod
Mohaa 1526. godine.
U uvodnim poglavljima (str. vii-xix) nakon urednikovih objanjenja razloga i okolnosti nastanka knjige, autor se u nekoliko rijei osvrnuo na probleme razliitih nacionalnih tumaenja srednjovjekovne povijesti Karpatskog bazena, tj. Panonske nizine. Budui da na tom razmjerno malenu podruju boravi mnogo naroda razliitih
jezika, postoji vie oblika imena za pojedine pokrajine, gradove, ali i osobna imena.
Iz tog se razloga, a i budui da je knjiga pisana engleskim jezikom, autor odluio da
osobna imena latinskoga korijena prevede na engleski, a za maarska imena, koja se
u izvorima nalaze latizirana, zadrao je maarske varijante imena. Osim toga, u treem je uvodnom poglavlju Engel opisao podruje o kojem namjerava govoriti te je
definirao njegove granice i osnovna obiljeja krajolika, ali i kratku povijest. Dalje je
u tekstu autor naveo tipove postojeih pisanih povijesnih izvora. Problem izvora pr-
370
OCJENE I PRIKAZI
venstveno se oituje u tome da za ranija razdoblja ne postoji gotovo nikakvi crkveni

anali ili obiteljske kronike, a ni bilo kakav narativni povijesni izvor (osim za razdoblje 1345. do 1355. godine). Postoje samo vrlo kratke kronoloke biljeke o krunjenju ili smrti vladara. Iako ne postoji mnogo narativnih izvora, postoji znatna arhivska graa, ali ne i za razdoblje najranije povijesti. Za razdoblje do kraja 12. stoljea
postoji tek nekoliko desetaka isprava, ali ve za razdoblje od 1200. godine do kraja
13. stoljea postoji oko 10000 takvih izvora. tovie, za razdoblje od 1301. do 1526.
godine sauvano je gotovo 300 000 isprava, a veinom se uvaju u arhivima u Budimpeti, Beu, Bratislavi, Kluju i Zagrebu. U nastavku uvoda autor je opisao ogranienja modernih istraivanja, uzevi u obzir nedostatak i necjelovitost dostupnih
povijesnih izvora.
U prvom poglavlju (str. 1.-7.) autor ukratko prikazuje povijesne dogaaje i sve seobe naroda kroz podruje Karpatskog bazena, od rimskog osvajanja u vrijeme cara
Augusta poetkom 1. stoljea nakon Krista pa sve do dolaska Maara sredinom 9.
stoljea. Osvrui se na povijest Rimljana, Huna i Avara na tom podruju, Engel je
objasnio fenomen kontinuiteta, i to prvenstveno naglaujui da novopridoli nomadski narod Maara na tom podruju nije naiao na potpuno nenastanjenu zemlju koja bi u svim aspektima bila tabula rasa. Naime, tu postoje tragovi kontinuiteta
toponima, etnonima, ali i drutvenih organizacija starijih od dolaska Maara.
Drugo poglavlje (str. 8.-24.) govori o povijesti Maara prije njihova pokrtavanja
poetkom 11. stoljea. Autor se osvrnuo na dosadanje spoznaje o podrijetlu Maara te je prikazao vrijeme njihova osvajanja Karpatskoga bazena, tj. vrijeme od 862.
pa sve do 894. godine. Ipak, Maari nisu do tada okupirali cijelo to podruje, nego
su nastavili svoje povremene pljakake pohode na Zapad, koje autor sustavno prikazuje. Takvi pohodi veinom su zavreni velikim porazom maarske vojske od njemakog cara Ota u bitki kod Augsburga 955. godine. Osim toga, autor je u nekoliko rijei prikazao pogansko maarsko drutvo, njegovo politiko ureenje, a i prva
njihova naselja.
U treem poglavlju (str. 25.-48.) prikazano je vladanje prvih pokrtenih maarskih
vladara, tj. princa Geze, te kralja Stjepana I., ali i njegovih nasljednika, vie je panje pridano vladavini kralja Stjepana I., ali i Ladislava I. i Kolomana. U nastavku
je poglavlja prikazan nastanak kranske monarhije te prvobitna organizacija njezine vlasti. Osim toga, panja je pridodana nastanku i ureenju nove ugarske crkve,
kao i zatiranju poganskih obiaja u drutvu. Veina tih obiaja inkorporirala se u
kranstvo, ali ipak su ostali neki tragovi poganskih vjerovanja, kao to su vjerovanja o vampirima.
etvrto poglavlje (str. 49.-65.) prvenstveno se bavi vladavinom Kolomanovih nasljednika sve do vremena kralja Bele III. Uz osnovne politike dogaaje u 12. stoljeu autor je u ovom poglavlju opisao privredu Ugarskoga Kraljevstva toga doba, tj.
stoarstvo, ali i sve eu obradu zemlje. Opisani su stanovnitvo i naselja toga doba,
kraljevski prihodi i osnove ekonomije.
Idue poglavlje (str. 66.-82.) donosi opis ranog maarskoga drutva. Engel je definirao osnovne drutvene klase, slobodnjake i neslobodne. Takoer je s dosta panje
371
opisao nastanak drutvenih skupina, potom organizaciju i diferencijaciju pojedinih

grupa unutar slobodnjaka, postanak utvrda iz kojih se razvijaju kraljevske upanije. Analizirao je poluslobodno stanovnitvo, razvoj plemstva i oblike privatnog vlasnitva u razdoblju do kraja 12. stoljea.
esto se poglavlje (str. 83.-100.) bavi razdobljem zlatnih bula, tj. razdobljem jaanja domicijalnoga plemstva koje se razvilo zbog prakse prethodnih Arpadovia da
daruju kraljevske posjede plemstvu u vjeno uivanje. Osim politikih i drutvenih
zbivanjima u razdoblju vladavine kraljeva Emerika i Andrije II., Engel je detaljnije
opisao uzroke nastanka i posljedice donoenja Zlatne bule iz 1222. godine. Opisana
je i provala Mongola 1242. godine.
Sedmo poglavlje (str. 101.-121.) bavi se razdobljem vladavine posljednjih kraljeva iz
dinastije Arpadovia. Zbog posljedica mongolske invazije Bela je IV. pokuao reformirati vojsku. Ukratko se govori o vladavini kraljeva Stjepana V., Ladislava IV. i Andrije III. U ovom je poglavlju autor prikazao razliite tipove naselja i razvoj gradova u drugoj polovici 13. stoljea, a posebno se osvrnuo na naseljavanje Saksonaca u
Transilvaniju i na razvoj Sicula kao posebne drutvene skupine. Do toga je doba veina stanovnitva Transilvanije bila romanskoga podrijetla. Za ovo doba znatno je
povean broj pisanih izvora.
Vladavina Karla I. Anuvinca, tj. prvoga stranog vladara koji je preuzeo krunu Sv.
Stjepana, opisana je u osmom poglavlju (str. 124.140.). Za njegovo je doba vano jaanje pojedinih plemikih rodova, oligarha. U to doba je sve ea bila praksa da pojedini magnati i prelati uzimaju svoju slubu pojedine osobe, servientes. Takav novi
drutveni odnos naziva se familiaritas. U poetku je svoje vladavine Karlo poduzimao prave vojne protiv pojedinih oligarha te je nastojao ojaati poloaj kraljevstva
na Balkanu. Kasnije se upleo u zamrene odnose sa susjednom Austrijom, ekom i
Poljskom. Na kraju poglavlja autor je opisao ugled kralja Karla I. na drugim vladarskim dvorovima.
Deveto poglavlje (str. 140.-156.) opisuje stvaranje novih drutvenih odnosa za vrijeme duge i snane vladavine Karla I. Posebno se opisuje vladarev odnos prema Crkvi
i njezinim prelatima. Autor opisuje vladarev dvor, potom domenu njegova vladanja te javne financije toga vremena, definirajui vladavinu kralja Karla I. kao zlatno doba Ugarske.
U desetom poglavlju (str. 157.-173.) opisana je vladavina Ludovika I. Velikog (1342.1382.). Budui da itavo vrijeme njegove vladavine nisu zabiljeeni znatni i unutarnjo-politiki nemiri, kralj je mogao voditi aktivnu vanjsku politiku. Tako se ve poetkom svoje vladavine umijeao u pitanje preuzimanja napuljskoga trona. Takoer
je vodio aktivnu politiku prema Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni te niz ratova s balkanskim vladarima. irei svoj utjecaj prema sjeveru, godine 1370. okrunio se poljskom
krunom.
Engel je u jedanaestom poglavlju (str. 174.-194.) obradio vie aspekata dogaaja i
daljnji razvoj pojedinih drutvenih odnosa i pojava u vrijeme vladavine Ludovika I.
Velikog. Posebno pozorno opisao je nastanak dvorskoga plemstva i raspad sustava
372
OCJENE I PRIKAZI
kraljevskih upanija. Govori se i o ureenju vojske po novom banderijalnom sustavu, kao i o javnim i kraljevskim financijama.
Nakon smrti kralja Ludovika I. Ugarsko Kraljevstvo se nalo u razdoblju nasljednih
kriza koje je autor opisao u dvanaestom poglavlju (str. 195.-208.). Ukratko su opisane okolnosti i dogaaji nakon kojih je krunu Sv. Stjepana preuzeo novi vladar igmund Luksemburki.
U iduem je poglavlju (str. 209.-228.) opisano razdoblje uvrivanja centralne kraljevske vlasti u doba vladavine kralja igmunda. Kralj se oslonio na veliki broj obrazovanih stranaca koje je privukao u svoj sve vei dvor te im je prepustio mnoga vodea mjesta u dvorskoj slubi. Takoer je opisao kraljevsku vlast i njezinu domenu,
posebno se osvrui na igmundove pokuaje obnove kraljevskih upanija. Naime,
kralj se ponovno oslonio na provincijalno plemstvo, ujedno provodei vane pravosudne reforme, ali i reforme javnih financija.
U etrnaestom poglavlju (str. 229.-243.) opisana je igmundova vanjska politika.
Vodei aktivnu vanjsku politiku prema zapadnim susjedima, poglavito prema ekoj, kralj je zanemarivao novi problem na istoku, uspon i osvajanja osmanske drave. Autor ukratko prikazuje i odnos rumunjskih kneevina prema dvoru u Budimu.
Razdoblje od 1323. do 1437. godine doba je naglog ekonomskog razvoja Ugarskog
Kraljevstva, a osobito su procvali trgovina i gradovi. U vrijeme vladavine vladara iz
anuvinske dinastije Ugarsko Kraljevstvo doivjelo je veliku transformaciju pretvarajui se u urbaniziranije drutvo (str. 244.-266.).
U esnaestom poglavlju (str. 267.-277.) opisuje se znatan porast stanovnitva i novih
naseobina, ali govori se i o promjenama unutar etnikih skupina te o poljoprivredi i
seljatvu na prijelazu iz 14. u 15. stoljee.
Sedamnaesto poglavlje (str. 278.-297.) govori o razdoblju Ivana Hunyadija. Naime,
poslije graanskog rata nakon smrti kralja igmunda, najmonija obitelj u Ugarskom Kraljevstvu postala je obitelj Hunyadi, iji je najznaajniji pripadnik Ivan bio
regent malodobnom prijestolonasljedniku Ladislavu V. Govori se o sve veoj opasnosti s istoka, o Osmanlijama.
Razdoblje vladavine kralja Matije Korvina (str. 298-322) vrijeme je unutarnjopolitike konsolidacije i razvoja umjetnosti. Ipak, Engel je posvetio nunu panju vanjskopolitikim dogaajima te govori o sve veoj i neizbjenoj osmanskoj opasnosti,
ali i o ratovima koje je Matija Korvin vodio u ekoj i Austriji.
Pretposljednje, devetnaesto poglavlje (str. 323.-344.) opisuje drutvenim prilikama
u Ugarskoj na kraju srednjega vijeka. Desetljea na prijelazu iz 15. u 16. stoljee obiljeena su snanim ekonomskim razvojem te daljnjim razvojem feudalnih odnosa,
ali i sve brojnijim seljatvom. Autor govori o demografskim i etnikim promjenama
drutvenih grupa te o prilikama i razlikama unutar Crkve i unutar plemstva.
Posljednje poglavlje (str. 345.-371.) govori o posljednjim ugarskim vladarima iz dinastije Jagelovi. Autor prikazuje jaanje parlamenta u vrijeme kralja Vladislava II.,
373
ali i sukob novih i starih ideja u poimanju kraljevske vlasti. Na kraju poglavlja opisuje se propadanje itavoga kraljevstva, potom neuspjela vanjska politika, te seljaki ratovi i borba razliitih politikih frakcija za preuzimanje vlasti. Autor zavrava s
opisom dogaaja koji su doveli do poraza kod Mohaa 29. kolovoza 1526. te nagovjeuje novi graanski rat izmeu pristalica dvaju pretendenata na krunu Sv. Stjepana, Ivana Zapolje i Ferdinanda I. Austrijskog.
Kao prilozi u knjizi se nalaze karta Ugarskoga Kraljevstva u vrijeme dinastije Arpadovia (str. 373.), karta Ugarskog Kraljevstva u razvijenom srednjem vijeku (str.
374.), karta glavnih srednjovjekovnih prometnih pravaca (str. 375.), karta s prikazom gustoe stanovnitva na kraju 15. stoljea (str. 376.), prikaz naselja na posjedu Druget (str. 377.), karta upanije Veszprm oko godine 1488. (str. 378.), te karta
gradova Budima i Pete na kraju srednjeg vijeka (str. 379.). Tu su i etiri rodoslovna stabla ugarskih vladarskih dinastija (str. 381.-384.). Takoer je vana i bibliografija (str. 396.-429.) razvrstana po pojedinim poglavljima knjige, a u njoj se nalaze
gotovo sva relevantna izdanja maarske historiografije, ali i ostalih historiografija.
Na kraju se nalazi indeks imena gradova, pojedinaca ili obitelji, te vanijih pojmova (str. 431.-452.).
Knjiga The Realm of St Stephen: A History of Medieval Hungary, 895 1526 maarskoga povjesniara Pla Engela nezaobilazno je djelo meu srednjovjekovnim povjesniarima. Prikazujui kronoloki dogaaje od najranije srednjovjekovne maarske povijesti pa sve do 1526. godine, autor se nije zadrao samo na pukom opisu dogaaja,
nego je svoje djelo proirio opisom pojedinih drutvenih skupina, privrede, javnih
financija, meuljudskih odnosa, tj. cjelokupnih drutvenih zbivanja u srednjem vijeku. Iako je zamiljena kao sintetsko djelo za manje upuene poznavatelje srednjovjekovne povijesti Ugarske, ali i okolnih zemalja, ipak je ovom knjigom otvoren niz
pitanja na koje jo treba dati odgovore.
Hrvoje Kekez
Savo Markovi, Studia Antibarensia, Perast, 2006., 455 str.

U izdanju Biblioteke Gospa od krpjela 2006. godine objavljena je monografija dr. sc.
Sava Markovia Studia Antibarensia. Ta monografija ili bolje reeno zbirka rasprava
plod je dugogodinjeg autorovog istraivakoga rada, koji zbog injenice da grad
Bar nema sauvano arhivsko gradivo dobiva na jo veoj vanosti. Zbirka rasprava sadri deset odvojenih tematskih cjelina, od kojih su one ve prethodno obraene ovom prigodom upotpunjene novim saznanjima i podacima. Teme obraene u
monografiji razliite su i zadiru u mnoga znanstveno-istraivaka podruja (povijest, pravo, arheologija, povijest umjetnosti, jezikoslovlje) a pristupa im se ponajprije komparativnom ralambom arhivskoga gradiva (iz arhiva u Kotoru, Dubrovniku, Veneciji, Zadru) i dotadanjih historiografskih dostignua.
374
OCJENE I PRIKAZI
Monografija zapoinje kratkom raspravom Dalmatinski jezik: antibarejski dalmatinoromanski idiom (15.-34.). U njemu autor analizira temeljne karakteristike razvoja antibarejskog idioma te istie njegove osobitosti i posebnosti.
Nakon toga slijedi rasprava Statuta et leges civitatis Antibari (35.-117.), u kojoj autor
analizom statuta dalmatinskih gradova i posrednih podataka iz izvora pokuava rekonstruirati pojedine zakonske odredbe iz nesauvanoga barskoga statuta. U radu
ralanjuje temeljne odrednice vezane uz drutveni i upravni ustroj gradske uprave,
nositelje vlasti, gradska vijea i ostale slube. Zatim istie administrativne privatnopravne akte (imovinske odredbe, testamenti, pravila nasljeivanje, brano-imovinski odnosi) i krivinoprave akte (sudski i apelativni postupak, zajednike odredbe
komune i nadbiskupije), kojima prikazuje neke aspekte pravnog, drutvenog i politikog ivota u srednjovjekovnom Baru. Na kraju rasprave autor opisuje razvoj barskoga notarijata.
Trea rasprava Benediktinska opatija sv. Marije ratake kod Bara (119.-195.) posveena
je istoimenom benediktinskom sreditu smjetenom izmeu Bara i Sutomora, koje
je bilo ishodite brojnih diplomatskih aktivnosti (zetskih, srpskih, bosanskih, albanskih vladara). Na poetku rada autor opisuje nastanak i razvoj ratakoga svetita a
napose njegovu posredniku ulogu prema Dubrovniku u XIV. i Veneciji u XV. stoljeu. Takoer, istie diplomatske aktivnosti ratakih benediktinaca te analizira njihov
utjecaj na ondanje politike prilike i procese (Paulus Rugeri, Juraj Pelinovi itd.).
Autor analizom dostupnih izvora pokuava rekonstruirati ivot opata unutar zidina, granice njezina posjeda te zakljuuje da je opatija naputena kasnije nego to se
uobiajeno datira u dosadanjim historiografskim radovima. U posljednjem dijelu
rada autor naglaava vanost ratake opatije kao hodoasnikog odredita, a raspravi prilae dokumente iz Istorijskog arhiva u Kotoru u kojima su prikazani neki od
hodoasnikih i oporunih legata opatiji.
Dio monografije koje je autor posvetio znamenitim pojedincima i obiteljima koji su
obiljeili kulturnu, knjievnu, umjetniku prolost grada Bara autor zapoinje radom Nikola Radakovi, zlatar iz Bara i umijee bakroreza (197.-217.). U toj raspravi autor, temeljei istraivanje poglavito na gradivu iz Dravnog arhiva u Dubrovniku,
iznosi temeljne odrednice vezane uz ivot i stvaralatvo Nikole Radakovia, barskog
zlatara i moda jednog od pretea vjetine bakroreza. Autor naglasak pritom stavlja na Radakovievo djelovanje od Bara, Dubrovnika, Srebrenice do Splita i Zadra.
U prilozima, iznosi prijepise nekoliko dokumenata, meu kojima i inventar dobara N. Radakovia.
ivotopis sljedeeg znamenitog Baranina Antuna Prokulijana, Antun Prokulijan iz
Bara splitski i ibenski kancelar i humanista (219.-264.) svjedoi o kulturnim vezama i
proimanjima Bara, dalmatinskih gradova i Venecije. Nakon uvodnoga dijela, u kojem autor iznosi osnovne podatke o porijeklu obitelji, u sredinjem dijelu rada pozornost je posvetio samom Antunu Prokulijanu, splitskom (1557.-1563.) i ibenskom kancelaru (1564.-1566.). Autor iznosi i analizira dva Prokulijanova govora.
Prvi je govor odran u Splitu 1567., a znaajan je jer donosi zanimljive podatke o
ivotu u Splitu u XVI. stoljeu (posebice je dragocjen opis Dioklecijanove palae).
375
Drugi je govor posveen don Cesareu dalla Marru iz 1564. godine. Na samom kraju
rada nalaze se prijevodi pisma A. Prokulijana papi Piju V. u kojem za kardinala preporuuje ibenanina Antuna Vrania.
Potom slijedi rasprava Victor i Camillus Besalius iz Bara dubrovaki kancelari i literati
(265.-293.) o pripadnicima obitelji Besali, tonije o Viktoru i Kamilu, koji su zbog
politikih prilika ivjeli i djelovali u Dubrovniku (XVI. stoljee). Autor naglasak
stavlja na njihovo knjievno, tonije pjesniko, djelovanje, kao i na poznanstva i veze
Viktora i epistografa Kamila s istaknutim humanistima toga vremena (Naljekovi,
Battitore, Crijevi). U prilogu su objavljeni soneti Viktora Besalija posveene Nikoli
Naljekoviu i Marinu Battitoreu, epigram posveen Ivanu Gunduliu, te obiteljsko
stablo obitelji Besali koja se nastanila u Dubrovniku.
Sedma rasprava Barski patricijski rod Borisi u prolosti: Jadran, Evropa, Mediteran (293.338.) prilog je poznavanju te znamenite barske obitelji, koja se u izvorima prvi put
spominje potkraj XIV. stoljea. Uvidom u arhivsko gradivo Istorijskog arhiva u Kotoru te Dravnog arhiva u Veneciji autor, stavljajui naglasak na istaknutije predstavnike obitelji, iznosi, povijest toga patricijskog roda, obiteljske veze i poslove sve
do 1940-ih. U sredinjem dijelu rada autor se detaljnije osvre na preseljenje obitelji iz Bara u Dubrovnik i Istru uzrokovano osmanlijskim osvajanjima. U prilogu raspravi autor donosi preslik grbova obitelji.
Opsegom najkraa rasprava Familija Antivari (341.-346.) posveena je toj barskoj obitelji koja je djelovala u Udinama, gdje je u prvim desetljeima XIX. stoljea postala jedna od najvanijih trgovakih obitelji u Furlaniji, koja je u naslijee ostavila i
poznatu palau Antivar-Kechler u Udinama. Od istaknutijih pripadnika obitelji autor istie biskupa Pier-Antonija Antivarija, rektora udinskog sjemenita iz XIX. stoljea.
U raspravi Barski distrikt u eklezijastikim relacijama XVII. vijeka (347.-391.) autor na temelju izvjetaja barskih nadbiskupa i ostalih crkvenih dostojanstvenika, koje su spomenuti upuivali Svetoj Stolici i Kongregaciji za irenje vjere, prikazuje stanje u Barskoj nadbiskupiji u vrijeme osmanlijske vlasti. Naglasak pritom stavlja na analizu
drutvenih prilika i vjerskog stanja u Barskoj nadbiskupiji kojom autor rasvjetljuje
mnoge politike demografske, vjerske, drutvene, etnike, socijalne promjene uzrokovane osmanlijskom prisutnou, kao i nastojanja Crkve oko ouvanja prava i tradicija na irem barskom podruju.
Posljednja rasprava u monografiji jest Latinski natpisi drevnog Bara (391.-410.). U njoj
je autor prikazao te potpuno ili djelomino pokuao rekonstruirati osam jo neobjavljenih kamenih natpisa i reljefa pronaenih u starom gradu Baru, a koji svjedoe o kulturnoj i drutvenoj raznolikosti ivota u srednjovjekovnom Baru.
Na kraju monografije nalazi se opiran popis izvora i literature (411.-435.) te Index
nominum (437.-442.), Index geographica et ethnica (443.-448.) Index materiae (449.-454.)
te autorova biografija (455.).
Monografija dr. Markovia slojevit je prikaz raznolikih tema iz srednjovjekovne i
ranonovovjekovne prolosti grada Bara. Nastala kao plod dugogodinjeg arhivskog
376
OCJENE I PRIKAZI
istraivanja monografija ralanjuje brojne i raznolike tematske sastavnice te interdisciplinarnim pristupom rasvjetljuje iri drutveni okvir razvoja Bara, ali i drugih
urbanih cjelina istonog Jadrana. Bogat znanstveni aparat i impresivna koliina referentne znanstvene literature, te dosljedan pristup u metodologiji, ine ovu monografiju temeljem za budua istraivanja, a raznolikost tema ini je zanimljivom iroj
itateljskoj publici. Ova monografija prikazuje bogatu i kontinuiranu prolost grada
Bara, a brojni, u prvom redu kulturoloki dodiri i vani prinosi istaknutih barskih
pojedinaca svjedoe o ukljuenosti toga prostora u mediteranski kulturni krug.
Maja Katui
Zdenka Janekovi Rmer, Marua ili suenje ljubavi: brano-ljubavna pria iz

srednjovjekovnog Dubrovnika, Algoritam, Zagreb, 2007., 328 str.
Ishodina toka ove vrlo zanimljive knjige jest brana parnica Dubrovkinje Marue, udovice pokojnog Antuna Bratosaljia, iz 1480. godine. To je dokument koji obuhvaa ak 206 stranica pisanih ranom kurzivnom humanistikom i danas se uva u
Dravnom arhivu u Dubrovniku. To je vrelo privuklo Zdenku Janekovi Rmer,
jedno od vodeih pera hrvatske historiografije, ponajprije zbog neobine injenice
da se radi o tako velikom spisu, koji se, k tome, uvao u arhivu Republike, premda
je bilo uobiajeno da se takva vrsta dokumenta (brana parnica) uva u nadbiskupskom arhivu. Uz sve to, spis nakon tih 206 stranica biva naprasno prikinut, pa je autorica konac cijeloga sluaja morala rekonstruirati s pomou drugih izvora. to je
sadraj tog oveeg svenja listova? Ukratko, radi se o parnici u kojoj je dotina Marua bila optuena za bigamiju, a optubu protiv nje podigao je Nikola de Bizia, ovjek koji je tvrdio da je on zakoniti Maruin enik, iako se istom titulom kitio i drugi
dubrovaki graanin, Frano de Menze. Pred nabiskupskim su se sudom stoga izredali brojni svjedoci, ak 51 svjedok, koji su trebali potvrditi Nikoline argumente ili
argumente njegovih oponenata, u prvom redu Maruinoga oca Jakova Butka.
Na poetku, autorica itatelje uvodi u grad, osvrui se u kratkim crtama na zlatno
doba, kako se u historiografiji esto naziva vrijeme dubrovakoga 15. stoljea. Potom zapoinje povijesna pria, i to tubom Nikole de Bizie protiv Marue Bratosalji. Nikola, glavni junak ove storije, ostao je okiran spoznajom da se Marua, s kojom je on izmijenio brani sporazum, nakon toga udala za drugog ovjeka, Franu
de Menze! Time nas autorica uvodi u sr problema i poinje upoznavanje s brojnim likovima ove zamrene pravne i ljubavne prie. Valja napomenuti da se samo
u parninom dokumentu spominje 75 osoba. Autorica nas uvodi u sudnicu i svijet
srednjovjekovnoga prava, a itatelji upoznaju i krug dubrovakih Antunina, drutvenoga sloja bogatih graana kojima su pripadali gotovo svi glavni akteri.
Sredinja je tema, dakako, brak. Usudila bih se rei da je Zdenka Janekovi Rmer
u ovoj knjizi donijela dosad najbolju i najpotpuniji studiju o karakteristikama srednjovjekovnoga braka. Osvrnula se na mediteransko obiljeje braka u Dubrovniku,
377
a koje je podrazumijevalo veliku dobnu razliku izmeu mueva i ena, relativno

kasnu dob enidbe za mukarce i mladost buduih nevjesta. Prikazala je postupak
sklapanja braka, njegova pravila i rituale. Srednjovjekovno sklapanje braka bio je
dugotrajan proces koji se odvijao u nekoliko koraka od prvih pregovora putem
posrednika i lanova obitelj, preko branih obeanja o buduem sklapanju braka,
sporazuma oko prihvaanja branih uvjeta, razmjene zavjeta i prstenja, notarske solemnizacije braka, nakon ega bi slijedila svadba i konano konzumacija braka u
mladoenjinoj kui. Uz sve navedeno, nezaobilazna stavka svakog branoga sporazuma bio je miraz, jer bez njega nije bilo mogue sklopiti brak.
U navedenom procesu pripadnici klera nisu bili prijeko potrebni formalni sudionici. Pa i oba sporna braka Marue Bratosalji sklopljena su na izrazito profan nain.
Brak s Nikolom sklopljen je preko etnji branih posrednika Dubrovnikom, a brak s
Franom u lokalnom duanu. No, autorica naglaava da mjesto i nain sklapanja tih
brakova nisu bili nelegitimni za ono vrijeme. Glavna sr spora bilo je pitanje je li
brak uope sklopljen i koji je bio prvi.
Maruin otac Jakov Butko, inae ugledni dubrovaki Antunin, procijenio je da bi mu
bolji zet bio Frano de Menze, potomak, makar nezakoniti, ugledne vlasteoske kue,
nego Nikola, ne toliko imuan i ne sa zvunim prezimenom kao Frano. injenica da
je Nikola oito bio izabranik Maruinoga srca, a Marua bila Nikolina voljena ena,
nije igrala ulogu u ishodu itave prie. Kako je autorica pokazala, odluujui utjecaj
u branim pregovorima i sklapanjima braka imali su roditelji, poglavito otac. Time
se ponovno pokazala podreenost pojedinca, ili bolje reeno pojedinke, obiteljskim
interesima i autoritetu glave obitelji. Unato crkvenoj doktrini koja je pojedincima davala mogunost slobodnog odabira partnera, srednjovjekovnu branu politiku, kao i u sluaju Marue Bratosalji, umnogome su odreivale svjetovnjake obite
ljske enidbene strategije.
Pratei sudski sluaj, autorica je istraila i obiteljske pozadine glavnih protagonista Marue i njezinih zakonitih i nezakonitih mueva, a i brojnih svjedoka i aktera parni
ce. Pokazala je isprepletenost njihovih rodbinskih i poslovnih veza, koje su itekako
utjecale na svjedoenja, a time i na tijek parnice. S bliim upoznavanjem pojedinih
junaka i antijunaka prie pred itateljima se ujedno otvara i svijet uenih pravnika, siromanih sveenika i redovnika, spretnih trgovaca i pobonih ena.
Autorica se nije ograniila samo na intrigantni sudski dokument koji je imala pred
sobom. Kao vrsnom poznavatelju bogatoga dubrovakog arhiva, u oivljavanju prie i to boljoj interpretaciji kroz njezine su ruke prole brojne arhivske serije, poput
branih i miraznih ugovora, zakljuaka gradskih vijea, oporuka, poslovnih knjiga, normativnih vrela, a vrlo je vjeto rabila i knjievna djela, opise branih obiaja
i sveanosti te crkvena djela razliitog sadraja. Kao posebnu vrijednost knjige istaknula bih autoriin vrlo spretan hod po metodolokim granicima historiografske
discipline. Ne odstupivi niti u jednom trenutku od znanstvenih uzusa povjesniarskoga zanata, Zdenka Janekovi Rmer itateljstvu je podarila vrlo kvalitetno literarno djelo, u kojem su likovi od prije pola tisuljea pred nama danas itekako ivi,
s brunim emocijama, strepnjama, strahovima, ljutnjama. Oivljen je i Dubrovnik
378
OCJENE I PRIKAZI
onoga doba, pa itatelj s onodobnim vlastelinima i vlastelinkama, graanima i graankama, slugama i slukinjama odlazi na misu u crkvu Sv. Nikole, na molitvu u crkvu
Svih svetih, zaviruje u domove graana i plemia, ee Prijekom te prislukuje muke
razgovore i enska aputanja.
S obzirom da ovaj rad nije samo odlian i mnotvom dokumenata utemeljen historiografski tekst, nego i izvrsno i napeto literarno tivo, otkriem ishoda prie na
ovom mjestu ne bih eljela itateljima pokvariti uitak itanja. Samo bih dodala da
iroka lepeza tema koje su autoricu zaokupljale, poput drutvenog ivota ena, puke pobonosti, odnosa klera i laika, odnosa puke i uene kulture, javnosti i privatnosti, obiaja i navike, osjeajnosti, duhovne predodbe i vjerovanja, obuhvaa
pravnu i drutvenu povijest, povijest mentaliteta, kulturnu povijest, pa i psihologiju
u maniri najbolje svjetske historiografije. Ova je knjiga izvrsno pokazala velike mogunosti historiografske naracije. Autorica je pokazala da je itekako mogue itateljima podariti argumentirano znanstveno djelo koje se istovremeno ita u jednom
dahu. Valja se nadati da u tim nastojanjima u hrvatskoj historiografijji nee ostati
usamljena.
Zrinka Peorda Vardi
Povijest obitelji Zrinski (zbornik radova), Matica hrvatska, Zagreb, 2007.,

390 str.
Povodom tristo i etrdesete godinjice smrti Nikole Zrinskog (1620.1664.) Odjel za
povijest Matice hrvatske organizirao je znanstveni skup Povijest obitelji Zrinski. Skup
je odran 8. i 9. studenoga 2004. s dvadeset i pet znanstveno-istraivakih izlaganja.
U knjizi istoga naziva sabrano je sedamnaest radova s toga znanstvenoga skupa koji
predstavljaju nova istraivanja o prolosti Zrinskih. U uvodnom dijelu Zoran Ladi
napominje da se u tim radovima obrauje povijest Zrinskih sa stajalita tema o kojima se do sada nije raspravljalo, ni u hrvatskoj historiografiji a ni u historiografijama drugih europskih zemalja u kojima su Zrinski bili posebno istaknuti (Maarska,
Austrija i Francuska ). Svi radovi objavljeni u Zborniku temeljeni su na slabo poznatim ili posve nepoznatim pisanim i epigrafikim izvorima te su stoga iznimno vrijedni u daljnjem prouavanju uloge obitelji Zrinski u hrvatskoj, ali i u europskoj povijesti 16. i 17. stoljea.
U prvom radu Nikola Stariji i Nikola Sigetski (11.19.) Ivan Jurkovi objanjava borbu knezova ubia Zrinskih - Nikole Starijega i njegova sina Nikole Sigetskoga - za
ouvanje naslijea drutvenoga statusa zbog prodora Osmanlija na hrvatsko podruje u 16. stoljeu. Migracije i promjene u politikom, gospodarskom, drutvenom, vjerskom i kulturnom nainu ivota obiljeili su to vrijeme u kojem su odluujuu vlast imali plemii. Iznosi da je zasluga Nikole Starijeg bila u isticanju potrebe
za naputanjem vitekoga naina ratovanja protiv Osmanlija u Bosni, a Nikole Si-
379
getskoga u prijedlogu za modernizaciju u strukturi vojnog aparata (administrativno i vojno osoblje).

Rad Ante Nazora Zimska vojna Nikole Zrinskoga (21. 41.) raspravlja o znaenju vojne akcije Nikole Zrinskog iz sijenja 1664., koja je u povijesti zabiljeena kao Zimska
vojna. Nazor istie da se u povijesnim knjigama nigdje ne iznose obiljeja vojnoga
pohoda Nikole Zrinskoga za obranu Osijeka 1526., a u kojem je Nikola Zrinski poduzeo akciju ruenja Sulejmanova mosta. Cijela akcija bila je paljivo isplanirana s
ciljem da se neprijatelj iznenadi i da se zauzmu njegova vanija uporita kod Osijeka i Kanie, a spaljivanje mosta imalo je cilj da neprijatelju otea povratak u Ugarsku
i da opustoi osvojeni teritorij oko Drave radi istjerivanja Osmanlija. Zimska vojna
bila je diverzantska akcija, a osobito su naglaena njezina obiljeja: iznendan napad
i stvaranje materijalne tete neprijatelju. U prilogu rada nalazi se opis Sulejmanovoga mosta iz Putopisa Evilija elebija te pismo grofa Nikole Zrinskog iz 1664. u Baboi, u kojem trai vojnike zapovjednike za daljnju akciju prema Sigetu.
Anelko Mijatovi u radu Ratni plan protuhabsburkog Zrinsko-frankopanskog pokreta i
njegova izvedba (43.60.) na osnovi dostupnih suvremenih podataka, koji pokazuju kakvo je bilo razmiljanje glavnih pokretaa protuhabsburkog pokreta (1664. 1670.) meu hrvatskim i ugarskim velikaima, prikazuje glavne oruane ciljeve hrvatskih velikaa Zrinskoga i Frankopana i ugarskih velikaa u tom pokretu. Opisuje
tijek priprema za pobunu (od diplomatikih do moralnih i vojnih priprema). Utvruje da se poraz Zrinsko-frankopanskog i ugarskoga pokreta ne moe ocijeniti bez
sagledavanja tadanjih politikih zbivanja i meunarodnih odnosa.
Christa Holler u lanku The counts of Zrinski in Graz (61.75.) iznosi povijest prvih susreta Zrinskih s austrijskim gradom Grazom te znaenje koje taj grad ima u biografiji te obitelji. Opisuje dogaaje vezane za Zrinsko-frankopansku urotu te navodi da
su se ostaci kostiju lanova tih obitelji nalazile u tom gradu sve do 1944., kada su
prenesene u Zagrebaku katedralu. Iznosi da je enska loza obitelji Zrinski izumrla
nakon smrti Ane Katarine Zrinski 1673. u Grazu, no pretpostavlja da se njezini posmrtni ostaci nalaze u Dominikanskom samostanu, a njihov bi se indentitet trebalo
analizirati DNA metodom.
Ivan Jurii u radu Ostaci dobara Zrinskih nakon konfiskacije prema popisu i procjeni 1672.
1673. na primjeru utvrde akovec i popisa njenih inventara od 9. svibnja 1673. (77.90.)
objavljuje popis predmeta tog inventara, kojeg ini plijen otet Osmanlijama, slike
koje slave junatvo te obitelji, knjinica, kovanica, oruarnica, namjetaj, cimelioteka (spremite vrijednih antiknih i srednjovjekovnih predmeta i novca). Koliko je,
meutim, bilo drugih predmeta, poput oruja, nikada se nee doznati, jer su mnogi od tih predmeta nestali prije nego su trebali biti predani carskoj blagajni u Be.
Znanja o predmetima koji nisu bili ukradeni temelje se na navedenim popisima iz
1672.-1673.
Zorislav Horvat u radu Kateli knezova Zrinskih potkraj 15. i poetkom 16. stoljea u Pounju
(91.136.) opisuje arhitektonske ostatke utvrda Zrinskih koje su nastale u spomenutom razdoblju. To su utvrde Zrin, Gvozdansko, Pedalj, Prekovrki, Gorika (Bro-
380
OCJENE I PRIKAZI
kunova gora). Daje osvrt na povijesne uvjete nastanka tih utvrda i stanje tih graevina.
Kreimir Regan u prilogu Plemiki gradovi, kateli i tvrave obitelji Zrinski ( 137.192.)
opisuje trideset i est utvrenih rezidencija obitelji Zrinski, a koje se nalaze na podruju Banovine, Meimurja, zagrebake okolice, Slavonije, Karlovakoga pokuplja,
Gorskoga kotara i Vinodola. Donosi pregled najvanijih izvora i literature u kojima
se nalaze opisi i slikovni prikazi zrinskih fortifikacijskih graevina (gradovi, kateli, tvrave).
Ante Milinovi u radu Novi prinosi poznavanju graditeljske batine knezova Zrinskih u Pounju (193.218.) opisuje povijesnu vanost graditeljske aktivnosti knezova Zrinskih
na vojnostratekim tokama, kao to je tvrava Novi Zrin u Pounju te istie da ta
problematika nije dovoljno prisutna u hrvatskoj povijesti 17. st. Razlog tome, navodi, jest nepoznavanje vojno-strateke i graditeljske vanosti zrinskih tvrava te samim time i tonog ubiciranja i datacije njihove izgradnje, iako bi se o njima dosta
moglo doznati iz arhivskih izvora, kartografije i iz strune literature.
Hrvoje Perti u lanku Prilog poznavanju gradskih naselja (trgovita) na posjedima Zrinskih (219.236.) iznosi osnovne podatke o povijesnoj vanosti i izgledu trgovita na
podruju koje je od prve polovice 16. st. bilo u vlasnitvu obitelji Zrinski, a protezalo se od Meimurja do Jadranskog mora. U radu Petri osobito opisuje meimursko vlastelinstvo.
uro kvorc u radu Protestantizam u Pokuplju i obitelj Zrinski (237.254.) prikazuje irenje protestantizma u hrvatskim zemljama tijekom 16. i 17. st., osobito u Pokuplju,
te odnos obitelji Zrinski prema tom vjerskom pokretu.
Lada Prister u lanku Zrinski i plemika obitelj Ernuszt (255.264.) na temelju epigrafikoga spomenika biskupa Sigismenda Ernuszta iz staroga grada urevca iz 1488.,
koji se uva u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, prikazuje povezanost
te obitelji s knezovima Zrinskim koji su, nakon smrti posljednjeg mukoga lana
Gapara Ernuszta 1540., dobili njihove posjede. Osim opisa ploe iz 1488. autorica
opisuje i grb obitelji Zrinski na temelju nadgrobnih i kamenih spomenika te arhivske grae. Pronalazi zajednika obiljeja tih dviju obitelji u materijalnim spomenicima, ali i u politikim, vojnim i gospodarskim aktivnostima.
Zvonimir Bartoli u radu akoveka knjiga gatalica Sibila (265.279.) opisuje sadraj
i vanost te knjige, prvi put objavljene 1906. kao prijevod maarske knjige (Fortuna iz 1594.). Knjiga je imala nekoliko vlasnika, meu kojima je bila i obitelj Zrinski.
Takve su knjige sluile kao razonoda na dvorima i zato donekle pokazuju drutveni ivot plemia.
Istvan Lokos u radu Enumeracija u epovima Marulia, Krnarutia i Nikole Zrinskoga s intertekstualnog gledita (281.295.) na temelju citata iz klasinih djela (Judita, Vazetje Sigeta grada) usporeuje i potvruje povezanost jednog od glavnih elemenata klasinog
epa enumeraciju s onim u maarskom epu o Nikoli Zrinskom Zrinijada.
Margarita Svetarov imat u radu Ikonografske referencije europskoga prijama Nikole Zrinskoga u engleskome ivotopisu iz 1664. (297.318.) analizira biografiju Nikole Zrinskog
381
objavljenu u 17. st pod nazivom Vladanje i znaaj grofa Nikole Zrinskog najrazboritijeg i najodlunijeg prvaka kranstva. Biografija je napisana engleskim jezikom,
a razlog zato su je Englezi objavili bio je strah od Osmanlija i velianje snage Nikole Zrinskog, to bi taj strah moglo otkloniti. Autorica napominje da spomenuta biografija ne moe biti povijesni izvor, jer je pisana kao posljedica euforije za Zrinskima kao braniteljima od osmanlijskih prodora, ali moe biti reprezentativni uzorak
recepcije znaenja Nikole Zrinskog za vojna pitanja u to vrijeme. Primjerak biografije Nikole Zrinskog uva se u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu.
Ladislav Dobrica u radu Arhivski izvori za povijest obitelji Zrinski u Hrvatskome dravnom
arhivu (319.325.) donosi kronoloki pregled i saeti opis tih fondova. Naglaava da
je potrebno tiskati tematski vodi za gradivo obitelji Zrinski i Frankopana na razini cijelog arhiva, jer se graa o povijesti obitelji i posjedima nalazi u razliitim fondovima i zbirkama.
Franko Miroevi u radu Zrinski u hrvatskim udbenicima povijesti (327.350.) iznosi na
koji su nain hrvatski udbenici iz povijesti obraivali povijest obitelji Zrinski. Prikazuju se udbenici od 1945. do 1990. i od 1990. do danas. Istie da se u udbenicima do 1990. ne govori previe o uroti te da su izostavljeni gospodarski uzroci urote,
ali da mnogi od njih navode kulturni doprinos te obitelji u hrvatskoj povijesti. Prikaz hrvatskih udbenika iz povijesti za navedeno razdoblje nainjen je na temelju
programskih razrada.
Sabine Florence Fabijanec u radu Zrinski i Frankopani u historiografiji francuskoga govornog podruja (351.-370.) analizira naine na koje historiografija francuskoga govornoga podruja prikazuje, imenuje i procjenjuje ulogu lanova obitelji Frankopana
i Zrinskih u kontekstu hrvatske i europske povijesti. U radu se razmatraju tri razliite skupine radova: enciklopedijske natuknice (za koje su iznijeti tablini prikazi
kao usporedba razliitih definicija o lanovima tih obitelji u francuskim enciklopedijama i leksikonima od 1843. do 2002.), historiografska djela (openitog obiljeja u
kojima su spomenuti pripadnici tih obitelji) te knjige koje su posveene Zrinskim i
Frankopanima (u koje pripadaju i hrvatske knjige prevedene na francuski jezik).
Boena Glavan
Jeremy Black, Kings, Nobles & Commoners States and Societies in Early
Modern Europe, a revisionist history, London - New York 2004., 198 str.
Historiografska tema ranomoderna Europa prua nebrojene interpretativne mogunosti. Ova knjiga dokaz je tomu. Autor pregledno tematski eta kroz ranomodernu
Europu te nam pribliava drutvenu i politiku realnost Europe od 1550. do 1800.
godine, ali daje i iru sliku. Otkrie Novoga svijeta te sve razvijenija trgovina Istoka
i Zapada uinile su Svijet manjim pa je za autora poseban izazov analizirati Ranomodernu iz perspektive globalnoga.
382
OCJENE I PRIKAZI
Prvim poglavljem Introduction (2.-18.) autor upozorava da su historiografije do sada

interpretirale ranomoderne drutveno-politike procese uglavnom iz perspektive
odnosa protestantizam-katolianstvo, iz perspektive suvremenoga. Hladni rat utjecao je na stvaranje interpretativne prizme Istok-Zapad. Zapad je redovito predstavljen kao pozitivac, Istok kao negativac, a eurocentrizam kao metodoloki okvir
neupitan je u veini interpretacija. Black misli da itavo razdoblje treba promotriti puno fleksibilnije. Autor navodi da je ranomoderno drutvo u mnogoemu naslijedilo tekovine srednjega vijeka. Posebnost ancien rgime odredila je pojava vojne
revolucije, jaanje centralne vlasti, merkantilizam te nadmo drave nad crkvom, a
na promjene ranomoderne Europe utjecale su politiki sve jae istone monarhije
(Austrija, Prusija, Rusija) kao i izvankontinentalni dodiri Europe s drugim civilizacijama.
Poglavlje The Ancien Rgime State: A Growing Power? (19.-57.) predstavlja itatelju
strukturu europskih ranomodernih drava u razdoblju od 16. do 18. stoljea. Te su
dravne tvorevine uglavom poivale na povijesnom kontinuitetu, ali i na sveprisutnom fenomenu meuodnosa kralja i plemstva. Njihov politiki dijalog utjecao je na
cjelokupni ivot ranomoderne Europe. Budui da u ovom razdoblju drava dominira nad crkvom i religijskim ivotom openito, Ancien rgime eli definirati dravu, tj.
monarhije kao neupitan drutveno-politiki i duhovni autoritet.
A States System (58.-77.) tree je poglavlje u kojem autor polazi od teze da je napredak drave kao organiziranoga politikoga tijela/sustava u ranomodernom razdoblju posljedica natjecateljskoga duha meu europskim monarhijama. Dravni
prioriteti ranomodernoga razdoblja bili su organiziranje jake vojske i uspjeno ratovanje. Te dvije dimenzije najvie su odredile djelovanja struktura vlasti. Tendencija je toga razdoblja, napominje autor, stvaranje jedinstvenih centraliziranih monarhija kao pokazatelja moi.
etvrto poglavlje Social Dynamics (78.-101.) opisuje ekonomske, intelektualne i socijalne procese koji su pod pokroviteljstvom visoke politike oblikovali ranomoderno drutvo. Razvoj ekonomije, utjecaj bogatih obitelji i njihova interakcija sa sredinjom vlau, pitanje pobuna ili ustanaka protiv vladajuih, jesu li njihovi uzroci
ekonomske ili religijske prirode neka su od pitanja kojima autor pristupa objanjenju navedenih procesa. Autor se dotie i statusa ena u ranomodernom razdoblju,
a i nezaobilaznog fenomena vjetica. Spominje i to koliko je siromatvo kao pojava
definiralo drutvo te openito govori i o vanosti sraza protestantizma i katolicizma
kao faktora oblikovanja drutva. Osvrui se i na znanstvenu revoluciju, potaknutu
djelovanjima Galilea i Newtona, uza sve navedeno, autor uspijeva itatelju pribliiti
dinamiku drutva ranomoderne Europe.
U petom poglavlju Chronological Perspectives (102.-129.) autor prikazuje kako su se
problemi nastali zbog razliitih vjeroispovijesti, ekonomskih kriza i apsolutizma, razvijali i mijenjali od 16. do 18. stoljea u ranomodernoj Europi te kako su usporedno utjecali na drutvenu dinamiku. Black na primjeru europskih drava zakljuuje
da su se etnike i religijske razliitosti nadvladavale stvaranjem snanog vojnog aparata. Louis XIV. i Petar Veliki, prema miljenju autora, bili su utjelovljenja savrenih
383
apsolutistikih vladara, a na kulturu toga razdoblja, napose barok, misli autor, moglo bi se gledati kao na sredstvo indoktrinacije.
U estom poglavlju Eighteenth-century Consequences (130.-155.) autor se uglavnom
osvre na drugu polovicu 18. stoljea i na ideje prosvjetiteljstva kao odluujue snage u oblikovanju drutva. Autor je usredotoen na Francusku revoluciju te misli da
su nove ideje i sve obrazovanije stanovnitvo predodredili dogaaje u 1789. godini.
Karizma vladara nije vie odluujui faktor drutvenih gibanja. Takoer, autor istie, dananja historiografija vie analizira drugu polovicu 18. stoljea, a prva je polovica toga stoljea poneto zanemarena. Jedno od objanjenja tomu autor pronalazi u
injenici da se prva polovica 18. stoljea ideoloki vie nadovezuje na drugu polovicu 17. stoljea. Upravo ta razliitost/podijeljenost 18. stoljea ine ga kompleksnim i
izazovnijim u pokuaju stvaranja sinteza o tom stoljeu.
Poglavljem The Global Dimension (156.-176.) autor nastoji upozoriti na procese koji
su se odvijali izvan europskoga civilizacijskoga kruga. Iako u ranomodernom razdoblju Europa preko kolonija i trgovakih veza dolazi u kontakt s Istokom, on je ne
inspirira. Eurocentrizam je prisutan u procjenjivanju Drugih. Osmansko Carstvo
uvijek se, pa ak i nakon 1680-ih, doivljavalo kao opasno. Autor u svojim objanjenjima prekooceanskih dogaanja najvie panje pridaje Americi, ali dotie se i Indije
i Kine. Budui da Europa nije poznavala taj svijet, danas je teko napraviti usporedbu europskih s azijskim dravama poput Kine i Indije u ranomodernom razdoblju.
Meutim autor misli da bi takva usporedba bila potrebna, jer je politiki ivot izvan
ranomoderne Europe bio iznimno iv, a do danas nije potpuno jasno zato je onda
19. stoljee donijelo toliku europsku politiku nadmo na globalnoj razini.
Poglavlje Conclusions (177.-187.) itatelj moe doivjeti kao poglavlje otvorenih pitanja. Autor istie stav revizionista da je temelj kraljevske moi od 1550. do 1800. suradnja kralja i elite, ali nadopune ili izmjene toga stava mogue su tek nakon daljnih
istraivanja povijesti istone Europe. Usporedbe pak Europe s Istokom mogu se postii u istraivanjima povijesti graninih podruja, kao to su podruja na kojima se
susretala Rusija s Tatarima i Turcima. Ekonomski napredak Europe temeljen na razvitku globalne trgovine donio je novine na svim ivotnim poljima. Europa je stoga zadravala povijesni kontinuitet unutar kontineta, ali Europljani koji su se odselili na druge kontinente mijenjali su svoj uroeni europski mentalitet. Autor zavrava
knjigu pitanjem (prijedlogom?) ne bi li usporedba dananjice s dogaanjima u ranomodernoj Europi bila korisna u rjeavanju nekih danas problematinih pitanja.
Knjiga sadri popis odabrane literature i indeks. Vrijednost autorovih spoznaja u
svim poglavljima jest njihova primjenjivost u objanjenjima drutveno-politikih
procesa u razliitim dravnim tvorevima ranomoderne Europe pa tako i Habsburkoj Monarhiji, a samom tom injenicom, mogu pomoi i u boljem razumijevanju
dogaaja iz ranomoderne prolosti Hrvatskoga Kraljevstva.
Ivana Juki
384
OCJENE I PRIKAZI
Simon Dixon, The Modernisation of Russia 1676-1825, Cambridge University

Press, 2004., 268 str.
Poinje li proces modernizacije Ruskoga Carstva s Petrom Velikim? Je li pojam modernizacija Rusije identian znaenju pojma pozapadnjivanje Rusije? Kronoloki i tematski ta su pitanja misli vodilje Simona Dixona. Autor u svakoj tematskoj jedinici obuhvaa razdoblje od 1676. do 1825. godine, nastojei istaknuti novine, pomake,
ali i statinost ruske carske politike u tom razdoblju.
U prvom poglavlju Modernisation theory and Russian history (1.-27.) autor navodi dosadanja historiografska tumaenja pojma modernizacije Ruskog Carstva. Da bi itatelju olakaao shvaanje tih tumaenja, ujedno donosi i pregled povijesti Ruskoga
Carstva od 1676. do 1825. godine, u kojemu najvie panje pridaje djelatnosti Petra
Velikog i Katarine II.
Poglavljem Imperial great power (27.-57.) dominira teza da je Rusko Carstvo zahvaljujui vlastitoj vojnoj moi uvrteno meu europske velesile, ali i da ranomoderna Europa nije bila spremna prihvatiti Rusko Carstvo kao novi vaan imbenik europske
politike scene. Ruska vanjska politika stoga dobiva vano mjesto u politikoj strategiji carica i careva. Posvaana Europa bila je olakotna okolnost i za Petra Velikog
i za sve njegove nasljednice i nasljednike. Vrlo brzo iskristalizira se situacija u kojoj
su se kao geostrateki partneri nametnuli Austrija i Prusija, a Francuzi su postali viestoljetni neprijatelji. No, osim stvaranja pozitivnog imagea u Europi, carska vlast u
Rusiji morala je od 1676. do 1825. osigurati i snanu vlast nad ogromnim multietninim prostranstvima Carstva, to nikako nije bila laka zadaa.
Treim poglavljem Finance and taxation (57.-80.) autor pokazuje kako je Rusko Carstvo poput ostalih europskih monarhija imalo probleme u stvaranju jedinstvenoga poreznoga sustava. Izvori financiranja skupih i estih ratovanja bili su ili oporezivanje stanovnitva ili posudba. Budui da su europske monarhije smatrale Rusko
Carstvo kreditno nesposobnim, Petar Veliki uveo je mnotvo privremenih poreza.
Njegovu praksu snanog oporezivanja stanovnitva nastavljaju i njegovi nasljednici pa u vrijeme Katarine II. nameti postaju nepodnoljivi. Takva politika ostavila je
traga na drutvo u cjelini.
Autor u poglavlju Society (80.-118.) dijeli drutvenu strukturu Carstva na dva dijela: kmetstvo i plemstvo, te ih i analizira kao dva potpuno odvojena svijeta. Monarhija i car jedina su im poveznica, jer je car nastojao kontrolirati svaki aspekt ivota
svojih podanika radi opeg dobra. itav drutveni poredak u carskoj Rusiji bio je
iznimno statian i temeljio se na strogoj hijerarhiji drutva. Malo je bilo prostora za
napredovanja, osim za plemstvo preodreeno za crkvene, vojne ili dravne poslove.
Plemstvo je openito bilo malobrojno u Ruskom Carstvu i kao svuda obavljalo je visoke dravne funkcije. U ovom poglavlju autor se dotaknuo i loeg poloaja ena u
ranomodernoj Rusiji, napose u ruralnim sredinama. Autor primjeuje da se situacija poneto mijenjala na bolje poetkom 19. stoljea i jaanjem urbanih sredita poput Moskve i Petrograda. Opisuje i oblike carsko-plemiko-kmetske komunikacije i
sukobe koji su iz toga proizlazili.
385
Poglavlje Government and justice (118.-152.) autor zapoinje analizom Ruskoga dvora i njegova znaenja u irenju carskog autoriteta. Istie se magnetina privlanost
Dvora za plemstvo. Dvor je bio, smatra Dixon, arena u kojoj se plemstvo borilo za
naklonost cara. U prikazivanju carske moi vanost dvorskog ceremonijala bila je
nazamjenjiva pa se Rusko Carstvo u svim tim elementima nije razlikovalo od ostatka monarhistike Europe. Petrograd je postao prijestolnica jednakoga sjaja kao Be
ili Versailles. U stvaranju dravnih institucija i provedbi raznih politikih zamisli u
djelo trebalo je usuglasiti interese cara, elite, birokracije pa je bilo gotovo nemogue
stvoriti idealnu vladu u Carstvu. Autor naglaava da se sva reformna nastojanja od
1676. do 1825. mogu opisati reenicom: samo mnogo pokuaja radi uspostavljanja
ravnotee izmeu centralne vlasti i podlonih. Crkva od razdoblja Petra Velikog nije
imala velikog utjecaja na dravne poslove. Pravo kao znanost bilo je nepoznato u
Ruskom Carstvu sve do druge polovice 18. stoljea. Petar Veliki nastojao je popularizirati Grotiusa i Puffendorfa te je slijedio svoje austrijske i pruske kolege u stvaranju pravnih kodeksa poput Palata ob Ulozhenii. Katarina II. svojim je Nakazom eljela
pridonijeti razvoju pravne drave, no i dalje je to bilo odreeno interesima vladajuih u Ruskom Carstvu, a nije bilo ni dovoljno obrazovanih ljudi koji bi pokrenuli
proces stvaranja pravne drave.
esto poglavlje Culture (152.-189.) bavi se pitanjem obrazovanja u Ruskom Carstvu.
Dravi je bio prijeko potreban kolovani kadar za snanu birokraciju. No, kolovanje se u carskoj Rusiji smatralo besmislenim. ak i poetkom 19. stoljea u usporedbi s Europom, pismenost im je bila iznimno niska. Obrazovana je jedino elita, koja je
ujedno predstavljala politiku naciju Carstva. Oni su se svojim zapadnjakim ponaanjem - od odijevanja do ispijanja aja u pet - nastojali pribliiti i otvoriti Europi, no istovremeno su ti elementi zapadne kulture u Ruskom Carstvu inili jo vei
radzdor izmeu plemstva i puka. Zanimljivo, ta ista elita voljela se zabavljati kao ruski puk pa autor postavlja pitanje njihova licemjerstva. Kulturni centri carske Rusije, tj. simboli pozapadnjivanja Carstva bili su Petrograd i Moskva. Zasluga je perifernih dijelova Carstva to su sauvali izvornu kulturu i tradiciju Rusije. Znanost i
praznovjerje nadopunjuju se u Rusiji, a pripadnost pravoslavnoj vjeri istovjetna je
pojmu nacije u ranomodernoj Rusiji. itatelj stjee dojam da je ivot u ranomodernoj Rusiji mjeavina zapadnoga i izvorno ruskoga, a svi pokuaji profesionalizacije bilo kojeg aspekta drutveno-politikoga ivota Carstva ovisili su o politici, dakle o caru.
Car kao funkcija ili osoba dominira poglavljem Ideology (189.-220.). Autor misli da je
car u ranomodernoj Rusiji bio drava te je drava smatrana njegovim dobrom. Slaba obrazovanost podanika i njihova slijepa poslunost olakali su posao carevima i
caricama Rusije. Svako mogue neslaganje s carom ono malo pismenih strogo se kanjavalo te e se tek u 19. stoljeu pojaviti prve naznake ideje doivljavanja nacionalnog identiteta kao neega to je odvojeno od pojma pripadnosti monarhiji. Odnos
crkve i drave autor smatra nepostojanim jer je unutar same Ruske crkve bilo podjela pa religija nije mogla biti sredstvo ujedinjenja Carstva niti prava potpora poli-
386
OCJENE I PRIKAZI
tici cara. Drava i Crkva slagali su se neupitno tek u istjerivanju neeljenih manjina
iz Carstva poput idova, tatarskih muslimana i baltikih protestanata.
Autor poglavlje The economy (220.-255.) namjerno stavlja na posljednje mjesto u
knjizi, ne zbog manje vanosti, nego zato to misli da se ekonomija najbolje moe
razumijeti u kontekstu drutvenih, politikih i kulturnih procesa neke drave. Ekonomske teorije Adama Smitha i Jurja Kriania utjecale su na gospodarsku politiku
ruskih vladara i vladarica. Naime, oni su od 1676. do 1825. bili u stalnoj potrazi za
idealnim idejnim rjeenjem razvoja ruskoga gospodarstva. Rusko Carstvo nije imalo problema s napuenou drave niti s bogatstvom zemlje, nego s aktivnou stanovnitva i njihovom zatvorenou prema promjenama. Infrastruktura je bila nerazvijena, daleko ispod europskoga ne ba razvijenog prosjeka, to je ostavilo traga
na razvoj trgovine. Unato svemu, 18. stoljee jest stoljee ekonomskog rasta u Ruskom Carstvu, ali, kako autor zakljuuje, vie zbog poslovno sposobnih individualaca nego zato to je to bila zasluga dobro organizirane ekonomske politike ruskih
vladarica i vladara.
U kratkom poglavlju Conclusion (255.-257.) autor istie da Rusko Carstvo nije bila
moderna drava unato svim monarhijskim nastojanjima. Ona je ostala drava
agrarnoga drutva kojim su vladali autokrati. Sve je to funkcioniralo u duhu vremena 18. stoljea, dok se moglo namiriti potrebe ogromne vojske, dok je postojala stopa ekonomskog rasta. No nakon 1825. Europa se susretala s novinama i promjenama koje Rusko Carstvo nije znalo prihvatiti.
Posebna vrijednost ove knjige jest u tomu to autor na kraju svakoga poglavlja donosi bogat popis literature za svaku tematsku jedinicu, to mnogim istraivaima
moe biti od velike pomoi. Knjiga je pregledna i zanimljiva, ali svakako razumljivija onom itatelju kojemu su poznate osnove ranomoderne povijesti Ruskoga Carstva.
Ivana Juki
Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima,

ur. Dubravka Orai Toli, Ern Kulcsr Szab, Zagreb, 2006., 343 str.
Stereotipima kao aspektu povijesnog istraivanja do sada se u nas nije pridavala
znatnija panja niti znatniji istraivaki prostor. U posljednje se vrijeme situacija
mijenja pa hrvatske povjesniare sve vie intrigiraju pitanja to su stereotipi, kada
nastaju i kako ih treba istraivati. S obzirom na to, a i s obzirom da je u istraivanju stereotipa interdisciplinarnost poeljna, ovdje u prikazati zbornik radova koji
se bavi temom stereotipa promatranom iz aspekta istraivanja knjievnosti pojedinih naroda.
Prikazuje se zbornik radova sa simpozija Identitet i razlika: hrvatski i maarski kulturni stereotipi, koji je odran u Lovranu 2004. godine. Budui da je odziv za objavljiva-
387
nje radova bio bogat, prvotna namjera da se propituju etniki i nacionalni stereotipi dvaju susjeda, Maara i Hrvata, proirena je s jo nekoliko tema, to je odredilo i
promjenu naslova zbornika. Teme u zborniku su raznolike, od teoretskoga poimanja
stereotipa i pitanja tehnike, tj. naina njihova istraivanja, do konkretnog istraivanja heterostereotipa i autostereotipa u knjievnostima pojedinih europskih naroda.
Prvi rad u zborniku Tragovi neraspoloivog? O spoznajnom doprinosu stereotipa (13.-27.), teoretska je rasprava Erna Kulcsra Szaba. Autor se bavi postupcima spoznavanja i razumijevanja stereotipa te upozorava na vrijednosni obrat koje
se moe dogoditi primjenom stereotipa preuzetih iz prolosti, to potvruje konkretnim primjerima.
U sljedeem radu Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije nacije (29.-45.) autorica Dubravka Orai Toli promatra stereotipe kao okamenjene identitetske slike
koje nastaju u procesu oblikovanja moderne nacije. Analizu temelji na dvama primjerima imaginacije hrvatske nacije kao idealnom primjeru diseminacije nacije.
Viktor mega u radu Predodbe o Njemakoj od romantizma do danas (47.-58.)
prikazuje promjenu slike o Njemakoj kao zemlji pjesnika i mislilaca, koja je tijekom
19. stoljea prevladavala u veem dijelu Europe, u sliku koja Nijemce vee uz tehniki perfekcionizam i koja postoji do danas.
Rad Istvna M. Fehra Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost: Predrasude kao uvjet razumijevanja (59.-70.) bavi se pokuajima filozofske hermeneutike
da posreduje izmeu stajalita prosvjetiteljstva i romantizma o nacionalnim, individualnim i povijesnim razlikama i partikularizmima, uz zamisao da se predrasude, tj.
stereotipi kao vrsta predrasuda osvijeste i tako postanu uvjet shvaanja i meusobnoga sporazumijevanja.
U radu Imagoloka pitanja (71.-80.) Istvn Fried najprije nas upoznaje s imagologijom u francuskoj komparatistikoj koli, zatim s nastankom stereotipa na opreci
vlastito-tue u razdoblju romantizma, a zatim analizira njihovu egzistenciju u moderni na temelju knjievnih djela hrvatskih i maarskih autora.
Stereotipi avangardnih oblikovnih tehnika (81.-89.) lanak je Zoltna Kkesija.
Autor analizira radove Erna Kllaija, kritiara umjetnike avangarde, i njegova razmiljanja o povezanosti umjetnike avangarde s kulturom ivljenja pojedinih naroda, to povezuje s njihovim karakternim osobinama.
Ovim radom zavrava prvi dio knjige. Drugi dio knjige zapoinje radom Davora
Dukia Ugrofilstvo u hrvatskoj knjievnosti ranoga novovjekovlja (93.-109.). Autor analizira dva aspekta predodbi o Maarima u hrvatskoj knjievnosti, posebice dubrovakoj i dalmatinskoj, u ranome novom vijeku, a to su predodbe o maarskom narodu i o Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.
Marijan Bobinac u radu Krnerov Zrinski Hrvat, Maar, Nijemac? (111.-125.)
ponajvie se bavi recepcijom drame Theodora Krnera Zrinyi u predstavnika hrvatskoga preporodnoga pokreta u koncepcijskom i sadrajnom smislu.
388
OCJENE I PRIKAZI
U radu Slika Hrvata u knjievnosti njemakoga govornog podruja (127.-145.)

Ulrich Dronske analizira predodbe o Hrvatima u knjievnostima njemakoga govornoga podruja 20. i 21. stoljea, koje su u pojedinim djelima vrlo kompleksne.
Predodbu sela i grada, Budimpeete, u maarskoj romantinoj i modernoj poeziji
analizira Gbor Bednanics u radu Iz sela u grad: Budimpeta u maarskoj lirici 19.
stoljea (147.-160.), stavljajui naglasak na Budimpetu, koja je postupno zauzimala sve vei poetski prostor.
Mijenom nacionalnih stereotipa u poetske oblike bavio se Gyrgy Eisemann u radu
Nacionalni stereotipi kao povijesne alegorije u modernoj maarskoj lirici (161.169.).
gnes Hansgi u radu Iskazi pripadnosti: Patriotski govorni in i funkcija tvorbe identiteta kod klasika maarskog romana 19. stoljea (171.-179.) pokazala je na
primjeru djela Mra Jkaija mogunosti odreenog naina funkcioniranja stereotipa u iskazivanju pripadnosti.
Knjievnoimanentnom ulogom jezinih i misaonih stereotipa u romanu Maurusa
Jkaija bavio se Mihly Szajbely u radu Stereotipi kao strukturni elementi u rijekome romanu Igra koji dobiva (1882.) Maurusa Jkaija (181.- 191.).
Problematika identiteta predmet je analize rada Danijele Lugari Isuivanjem kaljue do antislike: O kontingenciji identifikacijskih toaka (193.-212.). Analiza odrivosti identiteta i modusa njegova oblikovanja u knjievnosti napravljena je na primjeru djela Janka Polia Kamova Isuena kaljua.
U radu vejk kao posuda tuih pria (213.-227.) autor Peter Zajac bavi se citatima koji se kroz usta glavnog lika romana Doivljaji dobrog vojnika vejka mijenjaju u
prie i tako kao mini tekstovi postaju prikladan materijal za prezentaciju kulturnih
stereotipa.
Bernarda Katui u radu Bajka u carstvu razlika (229.-252.) najprije nas upoznaje
s teorijskim promiljanjima bajke, osnovnim bajkovnim ustrojem te na kraju analizira pojedine elemente tog ustroja unutar tri antibajkovna modela-stereotipa, romantinoga, modernoga i postmodernoga, meusobno ih sueljavajui.
U radu Djetinjstvo i stereotipi: Slika djeteta u hrvatskom djejem romanu 20. stoljea (253.-256.) Dubravka Zima bavi se znaenjima kojima se punio pojam djeteta
u pojedinim knjievnim razdobljima od kraja 19. stoljea do suvremenog razdoblja
te pitanjem prerastaju li ta znaenja u stereotipe.
Autorica rada Ambivalencije recepcije: Natan Mudri u zagrebakom kazalitu godine
1912. (267.-279.) Milka Car analizirala je recenzije kazalinoga komada Natan Mudri,
osvrui se pri tom na nacionalne stereotipe proizale iz povijesne situacije i recentnih politikih zahtjeva, koji su svoj odjek nali i u hrvatskom kazalitu.
I Leu Rafoltu dramska djela posluila su za analizu kulturnih, politikih i drugih stereotipa. U radu Amerika i neeuropski svijet u dramama Kosorova parikog ciklusa (281.-302.) bavi se nainom proizvodnje, otekstovljenja i teatralizacije razliitih
stereotipa u Kosorovim dramama Caf du Dme i Rotonda.
389
Beatrix Kricsfalusi u radu Alteritet konfekcije: Glazbeni zabavni teatar kao pozornica tvorbe stereotipa (303.-315.) bavi se operetom kao medijem koji je od svojih
poetaka bio u stanju aktivno sudjelovati u gradnji i snaenju nacionalnog identiteta te tvorbi i prijenosu razliitih stereotipa.
Posljednji rad u knjizi Kulturna industrija kao afirmacija kulturnog identiteta
(317.-332.) autorica Sande Katavi, Jasne Horvat i Helene Sabli Tomi, empirijsko
je istraivanje, provedeno meu studentima Ekonomskog fakulteta u Osijeku i Splitu kao buduim nositeljima ekonomske, a time i kulturne politike o osjeaju pripadnosti gradu, regiji, dravi i Europi.
Tekstovi u Zborniku razliite su kvalitete ne samo na znanstvenoj razini nego i sadrajno. Neki radovi pisani su kompliciranijim stilom, i to uglavnom oni koji se bave
stereotipima na teorijskoj razini pa se zbornik ponajprije preporuuje strunoj javnosti. Ipak, zbornik sadri i radove pisane jednostavnijim jezikom, koji bi mogli biti
zanimljivi iroj javnosti, a to su prvenstveno radovi koji se temelje na konkretnoj
analizi stereotipa koji se nalaze u knjievnostima pojedinih naroda.
U povijesnoj znanosti istraivanje stereotipa otvara nove aspekte promatranja odreenih politikih, drutvenih i kulturnih dogaaja i meunarodnih odnosa, produbljuje istraivaku problematiku te donosi odgovore na neka dosad jo uvijek otvorena pitanja. Stoga je ovaj Zbornik dobar prirunik i velika pomo za povjesniare
koji se bave i koji e se baviti istraivanjem stereotipa napose i zbog toga to se u
knjievnostima pojedinih razdoblja moe nai, i najee nalazi, odraz njima suvremenih politikih, kulturnih i drutvenih zbivanja i odnosa.
Arijana Kolak
390
Popis suradnika u Povijesnim prilozima broj 33 (2007.)

Mladen Andreis, Zagreb (Republika Hrvatska)
Irena Benyovsky Latin, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Slaven Bertoa, Filozofski fakultet u Puli, Pula, (Republika Hrvatska)
Vladimir Brnardi, Hrvatska radiotelivizija, Zagreb (Republika Hrvatska)
Lovorka orali, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Boena Glavan, Zagreb (Republika Hrvatska)
Ivana Juki, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Maja Katui, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Hrvoje Kekez, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Arijana Kolak, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Katarina Koprek, Katoliki bogoslovni fakultet, Zagreb (Republika Hrvatska)
Marija Mari, Franjevaki muzej i galerija Gorica u Livnu, Livno, (Bosna i Hercegovina)
Tomislav Markus, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Zef Mirdita, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Zrinka Peorda Vardi, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Ana Plosni kari, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb (Republika Hrvatska)
Tomislav Popi, Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, Zagreb (Republika Hrvatska)
Gordan Ravani, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
Franjo Smiljani, Sveuilite u Zadru, , Zadar (Republika Hrvatska)
Marinka imi, Staroslavenski institut, Zagreb (Republika Hrvatska)
Ante kegro, Hrvatski institut za povijest, Zagreb (Republika Hrvatska)
391
UPUTE SURADNICIMA
Povijesni prilozi (PP) objavljuju ove kategorije lanaka:
1. izvorne znanstvene lanke
2. prethodna priopenja
3. pregledne lanke
4. izlaganja sa znanstvenih skupova
5. strune lanke
Osim tih radova PP takoer tiska prikaze knjiga i periodike, obavijesti, biljeke i slino. Kategoriju rada
predlae autor, a konanu odluku donosi Urednitvo. Svi radovi moraju imati manji saetak (nekoliko reenica) i vei
saetak do jedne kartice.
Oprema rukopisa:
TEHNIKE UPUTE ZA PISANJE PRILOGA U POVIJESNIM PRILOZIMA
Svi prilozi (lanci, reagiranja, graa i prikazi) moraju biti pisani na raunalu, u nekoj od inaica programa MS Word (od
verzije MS Word 6.0 nadalje) ili u nekom od programa kompatibilnih s MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS
Word dokumenata (**.doc). Obavezno je koritenje fonta Times New Roman (odnosno Times New Roman CE), da bi
se izbjegli problemi s hrvatskim znakovima. U tekstu priloga veliina slova je 12, a prored 1,5. U biljekama veliina
slova je 10, a prored jednostruki (single). Tekst priloga autor treba dostaviti urednitvu Povijesnih priloga na disketi ili
CD-u, a uz njih i jedan ispis.
Prilog treba poslati potom na adresu Instituta s naznakom za Povijesne priloge ili predati osobno. Molimo autore da
radovi opsegom ne prelaze dva arka (32 kartice). Autori dobivaju 10 otisaka svoga lanka i besplatan primjerak PP-a.
UPUTE ZA PISANJE BILJEAKA U POVIJESNIM PRILOZIMA
Prezime autora - verzal (velika tiskana slova)
Naslov lanka - kurent (obina slova)
Naslov djela - kurziv (udesno nagnuta slova)
Naslov asopisa - kurziv
isto = kurziv
isti = verzal
n. dj. = kurziv
Citiranje knjige:
Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje - ljudi, prostor, ideje, Zagreb, 1998., 125-140.
Isto, 60.
Kad se isto djelo ponovno navodi u tekstu na drugome mjestu treba upotrijebiti skraeni naziv npr.: T. RAUKAR, Hrvatsko
srednjovjekovlje, 321.
lanci u periodici (asopis, godinjak):
Zdenka JANEKOVI-RMER, Dubrovaki noni ivot u srednjem vijeku Otium 1, 1993. 9-10.
Baria KREKI, Slike iz gradske svakodnevnice: prilozi prouavanju ivota u Dubrovniku u doba humanizma i renesanse Anali
Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku 26 1988., 8-9.
ISTO, 13.
Citiranje priloga u knjigama ili zbornicima radova:
Radovan Samardi, Ragusa come sistema di funzioni, Ragusa e il Mediterraneo: Ruolo e funzioni di una Repubblica marinaria tra
Medioevo et Et moderna -- Atti del Convegno internazionle (ur. Antonio di Vittorio), Bari, 1990., 5.
Citiranje novina:
Osobna borba u politici, Hrvatski branik (Mitrovica), br. 81, 13. X. 1900., 1.
Citiranje arhivskih fondova:
Dravni arhiv u Zadru, Zadar (dalje: DAZ), Curia maior civilum (dalje: CMC), kut. IV, fasc. 14, fol. 12.
Citiranje iz enciklopedija:
Austro-ugarska nagodba, Hrvatska enciklopedija (dalje: HE), sv. 1., Zagreb 1999., 477.
Bernard STULLI, Dubrovaka Republika, Enciklopedija Jugoslavije (dalje: EJ), sv. 3 Zagreb, 1984., 615.
Tekstovi s Interneta:
Amy K. Presser, Marks of Shame: Demarcatin the Marginal Medieval Prostitute (http://www.theblackswan.com/review/lowa02.htm,
zadnji put mijenjano 5. rujna 1997.).
Izdava:
HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST
ZAGREB, Opatika 10
Za izdavaa:
dr. Stjepan MATKOVI
Lektura:
Ivan MARTINI
Prijevod i lektura engleskog jezika:
dr. Tatjana BUKLIJA
Rukopis predan u tisak u prosincu 2007.
Tiskanje dovreno u prosincu 2007.
Oblikovanje i tisak:

Povijesni Prilozi 33 - Tekstovi PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Povijesni Prilozi 33 - Tekstovi PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDK 93/99

Povij. pril., god. 26, 1.-394., Zagreb, 2007.

UREDNITVO EDITORIAL BOARD REDAKTION

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK EDITOR-IN-CHIEF CHEFREDAKTEUR

TAJNIK SECRETARY SEKRETR

Povijesni prilozi izlaze dva puta godinje.

Povijesni prilozi ISSN 0351-9767

Povij. pril. 33, 1-394

UDK 262.14 (497.6 Livno) 11 (091)

Pop Tjehodrag i njegov natpis

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

Sl. 1.: Natpis popa Tjehodraga s Podvornica (Litani) kod Livna.

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

riji i mlai horizont s kontinuiranim ukapanjem. Stariji (starohrvatski) obiljeavaju

Sl. 2.: Natpis popa Tjehodraga in situ. (foto: Marija Mari)

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

II. Jezik i grafija

Transliteracija, transkripcija i prijevod na suvremeni hrvatski jezik

se leit : p(o)p : thodrag : a (j)e iml : d (= 5) synov : tere / rd (j)edinm

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

voevoda petar.30 Na Natpisu popa Tjehodraga () je ouvan na pravilnom mjestu

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

D. MALI, Staro i novo u jeziku Povaljske listine, 407.

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

na VII. Porfirogeneta (905.-959.). Nerijetko ih nose i starohrvatski vladari: Vieslav

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

B. FUI, Glagoljski natpisi, 7.

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

Grafem A na natpisima pisanim hrvatskom irilicom vrlo je raznolik, a najee je

V. GRUBII, o. c., 44.

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

V. GRUBII, o. c., 58 - 59.

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

M. VEGO, Zbornik, knj. I, 40.

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

taju s krajeva, a jedna sa sredine vodoravne linije, 2. latinino T koje je sastavljeno

M. VEGO, Zbornik, knj. II, 8.

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

Ostala grafijska obiljeja

Title i interpunkcijski znakovi

H. KUNA, O jeziku i pismu Hvalovog zbornika, 15.

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

III. Pop Tjehodrag i njegova obitelj

G. TOMOVI, o. c., 27.

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

M. MARI, Rimska Pelva 102.

Povijesni prilozi 33., 9.-32. (2007)

M. Mari, M. imi, A. kegro, Pop Tjehodrag i njegov natpis

Dizesanprister namens Tjehodrag und seine Inschrift

Whrend der archologischen Forschungen an der Lokalitt Podvornice in Litani

UDK 353 (497.5) 08/15 (091)

O poloaju i funkciji upana u hrvatskim

F. Smiljani, O poloaju i funkciji upana u hrvatskim srednjovjekovnim vrelima od 9. do 16. st.

Hrvatskoj, i u vrijeme vlasti hrvatskih vladara i ugarsko-hrvatskih kraljeva. U tako

Povijesni prilozi 33., 33.-102. (2007)

Poloaj upana za vrijeme Kneevine Hrvatske

Povijesni prilozi ISSN 0351-9767