Bara Kolonizacija Godisnjak2010 157 188

Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji
Vojvodine 1945.-1948.
Mario Bara*
Saetak
Na temelju strune literature, relevantnih statistikih izvora i popularnih lana-
ka, u ovome radu se analizira savezna kolonizacija Vojvodine i sudjelovanje Hrva-
ta iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te drugih tadanjih federalnih republika i ino-
zemstva u tome procesu. Razmatraju se politiki, kulturni, drutveni i drugi im-
benici koji su utjecali na prostorni raspored i brojanu zastupljenost Hrvata u
kolonizaciji. U posebnim poglavljima rada autor analizira naseljavanje kolonista
prema podrujima iz kojih su potjecali. Analiza je pokazala da je najvei broj hr-
vatskih kolonista naseljen u Bakoj, da su glavninu kolonista inili oni iz Dalma-
cije koji su u veem broju naselili Stanii i Riicu, dok su kolonisti iz ostalih
podruja naseljavani u manjim grupama i disperzno. Nakon zavretka savezne
kolonizacije u Vojvodini bilo je samo 29 naselja koja 1948. godine nisu imala
popisanog hrvatskog stanovnitva. Meutim, veina preostalih naselja je imala
mali broj Hrvata. Prvotni planovi hrvatskog rukovodstva o naseljavanju 5.500
hrvatskih obitelji s oko 33.000 lanova iz Hrvatske u Vojvodinu nisu mogli biti
ispunjeni iz vie razloga. Naime, postojao je manji interes hrvatskog stanovnitva
u odnosu na srpsko za naseljavanje izvan teritorija Hrvatske, to je rezultirao da
su veinu kolonista u Vojvodini inili Srbi. Kod Hrvata iz Bosne i Hercegovine
najvaniji imbenik koji je utjecao na njihov mali udio u broju koloniziranih, bio
je politike prirode. Stigmatizacija dijela bosanskohercegovakog seljatva zbog
njegove pasivnosti u ratu protiv narodnih neprijatelja mnoge je odbijala od podno-
enja molbi za kolonizaciju. Zavretkom agrarne reforme i kolonizacije, Hrvati su
s priblino 7.000 koloniziranih inili tek manji dio vanjskih kolonista ili 3,2%
ukupnog broja koloniziranih u Vojvodini. Dijelu mjesnih Hrvata s velikim zemlji-
nim posjedima oduzete su velike obradive povrine, ali je istodobno znatni dio
dotadanje sirotinje, bezemljaa meu Hrvatima po selima i onima koji su koloni-
zirani, ostvario socijalno zadovoljenje te doao u posjed zemlje. U vrijeme dok je
trajala kolonizacija pokrenuta je i reemigracija dijela kolonista, napose onih iz
dalmatinskog priobalja i otoka, neprilagoenih geografskim i socijalnim prilika-
ma nove sredine. Veina kolonistikih obitelji ipak je prevladala krizu adaptacije
na novu sredinu i zadrala se u Vojvodini.
Kljune rijei: savezna kolonizacija, Vojvodina, Hrvati, Hrvatska, Dalmacija,
Bosna i Hercegovina
157
GODINJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAIVANJA, 2010.
Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine...
__________
* znanstveni novak, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb
Uvod
Migracije na podruju Jugoslavije u porau, dijelom su bile prinudne i iznue-
ne kao izravna posljedica politike novih vlasti prema njemakoj zajednici, a najveim
dijelom planske (kolonizacije) koje su slijedile prethodne. Poratno mehaniko kre-
tanje stanovnitva znatno se odrazilo i na ishodine i na odredine prostore naselja-
vanja te njihove populacije. Provedba kolonizacije u poslijeratnim godinama promi-
jenila je agrarno-posjedovnu, ali i narodnosnu strukturu stanovnitva Vojvodine. U
pojedinim su kotarevima agrarna reforma i kolonizacija, ovisno o koliini raspoloi-
vih obradivih povrina (uglavnom ekspropriranih njemakih posjeda), vie ili manje
utjecale na kretanje udjela pojedinih naroda u ukupnoj populaciji.
Nacionalnom pitanju u poslijeratnoj Jugoslaviji poklanjala se velika pozornost.
Smatrano je da su upravo narueni odnosi izmeu naroda u Kraljevini Jugoslaviji
izazvali njezin brzi krah, stoga se novu Jugoslaviju pokualo urediti na temeljima
ravnopravnosti njezinih naroda kroz federalizaciju, koja joj je trebala osigurati unu-
tarnju stabilnost. Dravne granice, odnosno republike (federalne) u Jugoslaviji,
presudno su utjecale na provedbu agrarne reforme i na kolonizaciju te, kao krajnja
posljedica, na omjer naseljavanja razliitih narodnosnih skupina na teritorijima
republika. Kolonizacija je imala vie ciljeva: ekonomske, politike i nacionalne.
Naime, kolonizacije provedene u porau bile su unutarnjega karaktera u federalnim
republikama, dok se za podruje Vojvodine (koja se formirala u to vrijeme kao poli-
tika i teritorijalna jedinica) provela savezna kolonizacija u kojoj je sudjelovala svaka
od federalnih republika s utvrenim kvotama. Veina agrarnog fonda formirana je
od naputenih ili oduzetih njemakih posjeda. Odlukom Predsjednitva AVNOJ-a
pitanje njemake imovine u Jugoslaviji rijeeno je u cjelini beskompromisno. Doma-
i jugoslavenski Nijemci, tzv. folksdojeri, izjednaeni su s Nijemcima iz Reicha i
proglaeni neprijateljima jugoslavenskih naroda, a njihova je imovina eksproprirana.
Formiranje granica Vojvodine
Zbog multietnike i multikonfesionalne strukture Baranje, Bake, Banata i
Srijema, nove vlasti odluile su formirati posebnu politiku cjelinu Vojvodinu kao
autonomnu pokrajinu u sastavu Federalne Srbije. No, njezine granice nisu bile defi-
nirane, pa su pojedina podruja postala predmetom spora izmeu hrvatskih i
srpskih komunista. Predsjednitvo AVNOJ-a (dravno tijelo koje je imalo ulogu pri-
vremene narodne skuptine) imenovalo je komisiju u lipnju 1945. iji je cilj bio izra-
diti prijedlog utvrivanja granice izmeu Vojvodine, odnosno Srbije i Hrvatske. Pri
utvrivanju te granice obnovila su se ona pitanja koja su se pojavila i kod formiranja
Banovine Hrvatske. Spornim teritorijima izmeu Hrvatske i Vojvodine smatrani su:
a) kotari Subotica, Sombor, Apatin, Odaci sjeverno i sjeveroistono od Dunava
(Baka); b) kotari Batina, Darda, u slijevu Drave i Dunava (Baranja); c) kotari Vuko-
var, id, Ilok jugozapadno i juno od Dunava (Srijem). Uzimajui u obzir dota-
danje sukobe izmeu Hrvata i Srba te njihove aspiracije prema etniki mjeovitim
podrujima, vidi se da dravna komisija nije imala nimalo lak zadatak. Za potrebe
158
Mario Bara
razgranienja provoeni su popisi stanovnitva na spornim podrujima. Popise su
obavljali mjesni narodni odbori, a upotrijebljeni su i podaci iz crkvenih matinih
knjiga.
Prema izraenom prijedlogu komisije navedeno je da e granica izmeu Fede-
ralne Hrvatske i Srbije biti Dunav, ime je Baranja ukljuena u granice Hrvatske. Za
podruje bakih kotareva odlueno je da, iako neki od njih imaju apsolutnu hrvat-
sku veinu (od slavenskih naroda), ostanu u granicama Vojvodine (tambuk-kali
1995., 257). Na podruju Srijema granica je po prijedlogu trebala ii tako da Vukovar
i Borovo pripadnu Hrvatskoj, a Ilok i id Srbiji, odnosno Vojvodini. Graninom
crtom dio naselja s hrvatskom veinom iz nekadanjega kotara id prikljuen je
Hrvatskoj. Stanovnici hrvatskih naselja u okolici Iloka i u samom Iloku odrali su
referendum 1946. kojim su se izjasnili za pripajanje Hrvatskoj. Grad Ilok i okolna
naselja ukljueni su u Vukovarski kotar. Selo Jamena, u kojem su veinu imali Srbi,
1947. na zahtjev srpskog stanovnitva izdvojeno je iz Hrvatske i prikljueno Vojvo-
dini, kotaru id. Ustavi Narodne Republike Hrvatske i Srbije doneseni 1947. defini-
rali su meurepublike granice i nastale promjene u razdoblju razgranienja repu-
blika od 1945. do 1947. Usporedo s procesom razgranienja vrena je priprema
agrarne reforme i kolonizacije, a rjeavali su se i osjetljivi problemi poput divlje
kolonizacije, onemoguivanja svojevoljnog zauzimanja naputenih kua i imanja.
1
Priprema kolonizacije
Pripreme za kolonizaciju i agrarnu reformu vrene su jo tijekom rata kroz
aktivnosti tijela AVNOJ-a i zemaljskih antifaistikih vijea koja su prikupljala infor-
macije o posjedovnim odnosima, nastalim tetama tijekom rata, kao i seljenju sta-
novnitva zbog ratnih okolnosti. Nisu bili rijetki sluajevi privremenog dijeljenja
zemlje i naseljavanja nekih naputenih podruja. Poetak rada na zakonskom regu-
liranju agrarne reforme i kolonizacije tee od poetka 1945. godine. Ministarstvo
kolonizacije s ministrom Sretenom Vukosavljeviem postoji od osnivanja Privre-
mene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije (dalje: DFJ) 7. III. 1945. U rad
oko kolonizacije i agrarne reforme bilo je ukljueno i Ministarstvo poljoprivrede te
vladina tijela u federalnim jedinicama. Tijekom rasprava razraeno je osnovno nae-
lo o posjedovanju i novoj razdiobi zemlje, a glavnim geslom postalo je ono da zem-
lju u vlasnitvu mogu imati samo osobe koju tu zemlju i same obrauju. Privremena
narodna skuptina DFJ izglasovala je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji 23.
VIII. 1945. u kojem je razraeno stvaranje zemljinog fonda, kategorije agrarnih
interesenata te postupak provoenja agrarne reforme i kolonizacije. Pravo prven-
stva u dobivanju zemlje imali su zemljoradnici bez zemlje ili s nedovoljno zemlje koji
159
__________
1
U Vojvodini je bila rije o manjim grupama predratnih naseljenika iz Makedonije i s Kosova
te o 28.462 poljoprivrednih radnika iz Srbije, Makedonije, Bosne i Crne Gore koji nakon zavr-
etka proljetnih radova 1945. nisu naputali privremeno im dodijeljene kue s namjerom da
im se politikom svrenog ina vremenom prizna formalni status kolonista (Gaea 1984, 287).
su bili borci partizanskih odreda, NOV-a i POJ-a i Jugoslavenske armije, invalidi
narodno-oslobodilakog rata, a meu borcima imali su prvenstvo stariji borci i
dobrovoljci (ovisno o godini u kojoj su se ukljuili u borbu), zatim invalidi ratova od
1912. do 1918. godine (Balkanski i Prvi svjetski) i iz travnja 1941. godine (pripadni-
ci vojske Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu), zatim obitelji i siroad poginu-
lih boraca narodnooslobodilakog rata, rtve i obitelji rtava faistikog terora i na
kraju borci iz 1944. i 1945. (Maticka 1990, 49).
Savezno Ministarstvo kolonizacije i Agrarni savjet DFJ neposredno su vodili
poslovima kolonizacije. Agrarni je savjet osnovan na temelju Zakona o agrarnoj
reformi i kolonizaciji te je prema Zakonu rukovodio, u suglasnosti s Privrednim
savjetom, provoenjem agrarne reforme i kolonizacije. Takoer, koordinirao je rad
izmeu federalnih republika pri donoenju zemaljskih zakona o agrarnoj reformi i
kolonizaciji. Predsjednik Agrarnog savjeta bio je Moa Pijade, a lanovi: Vaso ubri-
lovi, ministar poljoprivrede, Sreten Vukosavljevi, ministar kolonizacije, Maksim
Goranovi, predsjednik Dravne poljoprivredne komisije, te Filip Laku, Vlado e-
grt, Bogdan Oreanin, Jovan Veselinov, Jerko Radmilovi, Zdravko Romac, Dimi-
trije Bajalica, Vano Burzevski, Milan Brinar i Vlajko Begovi. Agrarni savjet osno-
vao je 8. IX. 1945. Glavnu komisiju za naseljavanje boraca Jugoslavenske armije u
Vojvodini. Ona je upuivala koloniste u mjesta naseljavanja, rasporeivala zemlju,
stambene i druge objekte, pokustvo i radni inventar, a organizirala je i prehranu
kolonista (Maticka 1982., 291-294). Pri svakom naseljenom mjestu mjesnih i kotar-
skih narodnih odbora formirale su se komisije koje su prikupljale potrebne podatke
i objanjavale stanovnitvu znaaj kolonizacije. Osigurano je i neposredno sudjelo-
vanje kolonista u poslovima kolonizacije, napose razdiobe kua, zemlje i ostalog
inventara. Mjesne komisije inila su tri predstavnika doseljenih boraca, jedan pred-
stavnik mjesne uprave poljoprivrednih dobara. Kotarske komisije sastojale su se od
jednog predstavnika doseljenika, jednog demobiliziranog ili aktivnog oficira
Jugoslavenske armije kojeg je odreivalo Ministarstvo narodne obrane i jednog
predstavnika rajonske uprave poljoprivrednih dobara (Maticka 1982, 295).
U Hrvatskoj je poslove agrarne reforme i kolonizacije od kraja kolovoza 1945.
vodilo Ministarstvo poljoprivrede i umarstva, prije toga Ravnateljstvo za koloniza-
ciju pri Predsjednitvu Vlade Hrvatske. Ministarstvo poljoprivrede i umarstva s
predsjednikom Tomom ikoviem osnovalo je 12. IX. 1945. Odjel za agrarnu refor-
mu i kolonizaciju koji se dijelio na odsjeke: agrarno-pravni, za zemljini fond agrar-
ne reforme i kolonizacije, za kolonizaciju, za zajednika dobra i pomo kolonistima,
i financijski odsjek. Ministar poljoprivrede i umarstva Hrvatske potom je 26. IX.
1945. osnovao posebnu Komisiju za preseljenje kolonista boraca iz Hrvatske u Voj-
vodinu, a vrila je izbor kolonista, raspored mjesta naseljavanja, organizaciju prije-
voza i opskrbu kolonista tijekom putovanja (Maticka 1982, 296).
Ministarstva poljoprivrede svake od federalnih republika svojim su zakonima,
donesenim na temelju Opeg zakona o Agrarnoj reformi i kolonizaciji, definirala
broj obitelji za svaki kotar i naselje koje e imati pravo na unutarnju i vanjsku kolo-
nizaciju. Dio stanovnitva oduevljeno je prihvaao poziv na kolonizaciju, no bilo je
i kolebanja. Agitaciju o boljem ivotu u Vojvodini su meu stanovnitvom vrile par-
160
Mario Bara
tijske i druge organizacije preko svojih lanova. Na taj se nain stvarala idealizirana
slika Vojvodine, koja nije uvijek odgovarala stvarnom stanju, u to e se neki kolo-
nisti po naseljavanju uvjeriti.
Agrarni je savjet poetkom rujna 1945. godine utvrdio planove naseljavanja
Vojvodine i broj obitelji koje je mogla naseliti svaka od federalnih jedinica. Prema
projekcijama trebalo se voditi rauna o naseljavanju pojedinih nacionalnosti ili pri-
padnika razliitih vjera. Vodie se rauna o tome da Hrvati dobiju zemljite gde ve
ima Hrvata. Za Muslimane e se odrediti posebna sela u kojima nee biti meavi-
ne, a za Makedonce e se takoe odrediti posebna sela (Gaea 1984., 288). Kolo-
nizacija je trebala otpoeti u nekadanjim etniki njemakim, ili njemakim vein-
skim naseljima, a za koloniste iz Vojvodine predvieno je naseljavanje u nacionalno
mjeovitim sredinama. Za Hrvatsku je odreeno naseljavanje 9.000 obitelji, Bosnu i
Hercegovinu 12.000, Crnu Goru 7.000, Srbiju bez Vojvodine 6.000, Vojvodinu 6.000,
Sloveniju 3.000
2
i Makedoniju 2.000 obitelji. Prema planovima Banat
3
je trebalo
naseliti 16.500 obitelji (3.000 iz Slovenije, 2.000 iz Makedonije, 3.000 iz Srbije i 8.500
iz Bosne i Hercegovine). Baku je trebalo naseliti 20.000 obitelji (7.000 iz Crne
Gore, 7.500 iz Hrvatske, 3.000 iz Bosne i Hercegovine i 2.500 iz Srbije). Baranja,
koja je takoer spadala pod podruje savezne kolonizacije, odreena je za naselja-
vanje 1.000 obitelji iz Hrvatske. Za Srijem je prema prioritetima planirano naselja-
vanje borakih obitelji iz Srijema, nakon njih 500 obitelji iz susjednih kotara Bosne
i Hercegovine i 500 obitelji iz Srbije. Borci invalidi i obitelji boraca gardijskih jedi-
nica Jugoslavenske armije trebale su naseliti staropazovaki i zemunski kotar. U
geografski zapadni dio Srijema koji je pripadao Hrvatskoj predvieno je naseljava-
nje 500 obitelji iz drugih dijelova Hrvatske. Borci iz Vojvodine dobili su pravo nase-
ljavanja u mjestima podrijetla ili ako su to zahtijevali u ostalim mjestima Vojvodine.
Tim planovima glavnina obitelji iz Hrvatske trebala je naseliti Baku (Gaea 1984,
294-295).
Naseljavanje iz Hrvatske
Regionalno podrijetlo kolonista i utvrivanje kvota
Prvotno je bilo predvieno da se od 9.000 obitelji iz Hrvatske naseli 5.500
hrvatskih i 3.500 srpskih obitelji. Kriteriji za dodjelu kvota unutar Hrvatske bili su
angairanost pojedinih podruja u narodnooslobodilakom ratu i njihovo stanje
nakon rata, agrarna prenapuenost, mogunosti namirenja zemljom u matinim kra-
jevima, perspektive industrijskog razvoja kao i broj prvoboraca iz krajeva od kuda
161
__________
2
Zbog kasnijeg odustajanja Slovenije od odreenog broja mjesta za kolonizaciju ta mjesta su se
preraspodijelila drugim federalnim jedinicama.
3
U Banatu je prije kolonizacije 1945.-1948. postojalo nekoliko prostorno odvojenih hrvatskih
zajednica (okci, Bunjevci, Liani i Dalmatinci u okolici Paneva, u sredinjem Banatu turo-
poljski plemii kajkavci, u jugoistonom Banatu Karaevci) koje su se na tom prostoru nase-
ljavale od osmanskog razdoblja pa sve do poetka XIX. stoljea.
su dolazile molbe za kolonizaciju. Lika je prema planovima trebala dobiti kvotu od
3.000 obitelji, Dalmacija 2.500, Kordun 1.600, Gorski kotar 1.000, Hrvatsko primor-
je 600 i Banovina 300 obitelji (Maticka 1982, 297-299; Gaea 1984, 217). Iz nekih
krajeva dolazilo je znatno vie molbi negoli se to oekivalo prilikom planiranja kolo-
nizacije. Iz Korduna je tako pristiglo 5.000 molbi, a iz Like 7.000. S druge strane, iz
Hrvatskog primorja dolazilo je znatno manje molbi iako Primorci imaju procen-
tualno dosta boraca, isto kao i Lika, ali ne ele da se naseljavaju, jer su proleteri i
ele u radnike, a prvoborci su na komandnim poloajima i ne ele da se bave zem-
ljoradnjom (Gaea 1984, 311). Seljatvo u Hrvatskom zagorju, tradicionalno agrar-
no prenapuenom podruju, takoer su pokazivali manje zanimanja za kolonizaciju
negoli to se isprva oekivalo, a dijelom je to bilo zbog negativnih iskustava iz pri-
janjih kolonizacija. Seljaci iz Hrvatskog zagorja, koje su tijekom Drugoga svjetskog
rata kolonizirale vlasti NDH, u porau su esto bili izloeni stigmatizaciji. Ipak, dio
tih kolonista prikljuio se narodnooslobodilakoj borbi te su u takvim sluajevima i
sluajevima gdje se kolonisti nisu ogrijeili tijekom rata priznavalo pravo na koloni-
zaciju ostvarenu u razdoblju 1941.-1945. Za kolonizaciju Vojvodine drugi dijelovi
Hrvatske se nisu razmatrali, te su se agrarni problemi tamonjeg stanovnitva tre-
bali rjeavati agrarnom reformom i unutarnjom kolonizacijom.
Interes za kolonizaciju Vojvodine gledano u cjelini bio je velik. Do kraja 1945.
pristiglo je gotovo 24.000 molbi, najvie s podruja Like, njih 6.815, zatim s Korduna
4.829, iz Dalmacije 4.533, Banovine 2.038, Hrvatskog zagorja 1.312, Gorskog kotara
1.021, Zagreba 903, Hrvatskog primorja 580 i ostalih krajeva 1.934 molbe. Od pod-
nesenog broja i najotrije uvjete zadovoljavalo je oko 12.500 molbi. Zbog razliita
interesa i broja molbi iz pojedinih dijelova Hrvatske dolo je do izmjena u planira-
nom broju kolonistikih obitelji prema regionalnom podrijetlu. Nakon revizije molbi
Lika je dobila pravo na preseljenje 2.900 obitelji, Kordun 2.200, Dalmacija 2.000,
Gorski kotar 600, Banovina 500, Hrvatsko zagorje 400, Hrvatsko primorje 300 i osta-
li okruzi 100 obitelji. Promjene u regionalnom rasporedu kolonistikih obitelji re-
flektirale su se i na nacionalni sastav kolonistikih obitelji pa on nije ostao u zami-
ljenom omjeru 5.500 (61,1%) hrvatskih i 3.500 (38,9%) srpskih obitelji (Maticka
1982, 299-300). Nakon odustajanja Slovenije od prava na naseljavanje odreenog
broja obitelji njezina prava su preraspodijeljena na druge republike pa je Hrvatska
dobila pravo na preseljenje dodatnih 600 obitelji, ukupno 9.600 obitelji.
Odlukom Agrarnog savjeta odlueno je da se kolonistike obitelji iz Hrvatske
naseljavaju u Baku, i to u naselja somborskog, apatinskog i odakog kotara. Za
mjesta naseljavanja u somborskom kotaru odreena su sela Krnjaja (danas Kljaji-
evo) za 700 obitelji, onoplja za 600, Bajmok za 350, Stanii za 1.200, Riica za
650, Kruevlje za 130, Gakovo za 370, Kolut za 500, Bezdan za 300, Baki Breg za
200 i grad Sombor za 700 obitelji. U apatinskom kotaru odreena su sela Svilojevo
za 50, Stapar za 350, Sonta za 600 i Doroslovo za 150 obitelji. U odakom kotaru za
naseljavanje iz Hrvatske bilo je odreeno selo Brestovac za 400 i Filipovo (Baki
Graac) za 250 obitelji. Prilike u mjestima naseljavanja rezultirale su estim promje-
nama u planovima pa je tako naknadno odlueno da kolonisti iz Like nasele Prigre-
vicu (350 obitelji), onoplju (500), Filipovo (500), Brestovac (800), Apatin (600),
162
Mario Bara
Sontu (150) i Doroslovo (100). Za koloniste iz Dalmacije odreena su sela Stanii
(1.330) i Riica (670), a za one s Korduna Krnjaja (850), Bezdan (200) i Prigrevica
(670). Kolonisti iz Gorskog kotara trebali su naseliti Bajmok (450 obitelji), Baki
Breg (50) i Kolut (500 obitelji) (Maticka, 1982., 301-302). Obujam i sloenost kolo-
nizacije, u nekim sluajevima i samovolja kolonista te prilike na terenu, koje nisu
uvijek odgovarale zamiljenim planovima, za rezultat su imale manja odstupanja od
predvienih planova nadlenih tijela.
Naseljavanje u Vojvodinu
Cestovna i eljeznika mrea u Jugoslaviji nakon rata bila je u loem stanju,
neke dionice nisu bile osposobljene za promet, a nedostajalo je i prijevoznih sred-
stava. Predviene su posebne prihvatne postaje gdje su se kolonisti ukrcavali kao i
one gdje su doekivani i upuivani u svoja nova naselja. U prihvatnim postajama pru-
ana je raznovrsna pomo kolonistima, od osnovne lijenike do pripreme toplih
jela. Najee su dijeljeni topla juha ili grah s rezancima. Djeca i starije osobe dobi-
vali su mlijeko i ponekad voe. Preseljenje je pomagala i vojska svojim prijevoznim
sredstvima. Morala se voditi i briga o zdravlju kolonista i sprjeavanju izbijanja zara-
za, napose pjegavog tifusa (Maticka 1990, 66).
Prvi transporti iz Hrvatske krenuli su u rujnu 1945. godine iz Like za Baki
Brestovac i Filipovo. U ta naselja kolonizirano je srpsko stanovnitvo. Ubrzo su sli-
jedili i transporti iz drugih krajeva, do kraja 1945. ukupno 28 transporta. Najvie ih
je bilo iz Like (12) i Korduna (9). Iz Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kota-
ra bila su po dva transporta i jedan iz Hrvatskog zagorja
4
(u Baranju) (Maticka 1982,
305). Prema podacima Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini krajem
1945. godine bile su u Vojvodini 4.703 kolonistike obitelji iz Hrvatske.
Veina Hrvata koji su se kolonizirali u Vojvodinu dolazila je iz Dalmacije, pribli-
no 4.000 osoba. Predstavnici Dalmatinaca iz vie naselja doli su u Stanii tijekom
listopada 1945. godine zbog organiziranja kolonizacije svojih sumjetana. U Stanii
su ih uputili predstavnici pokrajinske komisije za kolonizaciju koja je odredila gdje
e se tko naseljavati (Beljanski 1985, 110-111). Doseljavanje kolonista iz Dalmacije
vreno je najveim dijelom tijekom 1945. i 1946. godine. Putovalo se pjeice i zapre-
nim vozilima do sabirnih centara, opinskih i kotarskih, brodom do Bakra, zatim
eljeznicom od Suaka preko Zagreba do Dunava. Prijelazi preko Dunava bili su,
ovisno od transporta do transporta, preko Bogojeva ili Novog Sada (Beljanski 1985,
113). Postaja za iskrcavanje kolonista koji su putovali vlakom bila je najee Novi
Sad. Glavnina kolonista putovala je prugom Zagreb-Beograd, ali je zbog rasteree-
nja pravca dio prebacivan na podravsku prugu preko Koprivnice i Osijeka. Iz Osije-
ka se dalje putovalo vlakom prema Dalju gdje su prebacivani kamionima u Bogojevo
163
__________
4
Pod pojmom Hrvatsko zagorje u dokumentima se najee mislilo na ire podruje od onog
koje se doista na njega odnosi. Tako je u Baranju kolonizirano i dosta obitelji s podruja
Meimurja.
i dalje u mjesta predviena za njihovo naseljavanje (Maticka 1990, 66). Kolonisti su
nosili sa sobom ono najosnovnije od pokretne imovine koju su posjedovali. O putu
u Stanii iz Dalmacije svjedoi 79-godinji Ivan Musulin:
Dobro se sjeam svoga djeakog ratnog puta, a nakon toga i doseljavanja u
Baku. Ja sam iz Staevice kod Ploa. Otac Jozo je kao partizan poginuo na Sutjesci,
majka Matija je uzdravala nas sedmero djece. Najprije nas je odvelo u zbjeg u
Brindisi, poslije rata nam je reeno da idemo u Vojvodinu. Sjeam se da smo bro-
dom koji se, vjerovali ili ne, zvao Srbin ili iz Ploa do Bakra, a onda u vagonima
za stoku desetak dana do Staniia. Put s mora u ravnicu je bio uasan. Svata se tu
dogaalo. uo sam da je bilo i poroda i smrti. Doli smo u nepoznato, moja majka
kao udovica, jednako kao i sve udovice, prole su najgore. Udovicama je bilo najte-
e. Dobili su najgore kue, najmanje zemlje... Za te nesretne udovice nitko nije imao
agitirati, uiniti da prou to je mogue bolje, a ne najgore. Svi mi djeca, zajedno s
naom majkom, obraivali smo zemlju, radili na njivama, da bismo preivjeli.
(Slobodna Dalmacija, 27. IV. 2010.).
Prvi transport od oko 150 obitelji bio je predvien za naseljavanje Riice.
Transport kolonista sa podruja Obrovca, Zadra, Knina i Sinja upuen za Riicu na
proputovanju stigao je 6. XII. 1945. u Stanii. Prvi doseljenici u selu su zatekli manji
broj starosjedilaca koji su zauzeli bolje kue iseljenih Nijemaca. Te kue su morali
napustiti, osim aktivnih sudionika NOB-a koji su zadrali pravo na zauzete kue. U
isto vrijeme u naselju je boravilo oko 2.000 sezonskih poljoprivrednih radnika iz
Makedonije (uri 1960, 73). Mjetani Staniia prve naseljenike su impresionirali
srdanim doekom, darivajui ih jelima i piima. Naseljenicima se svidjelo naselje,
a saznali su i da je vee i bogatije od Riice te su odluili ostati u njemu gdje su zau-
zeli kue du eljeznike ulice u zapadnom dijelu naselja koji je bio najblii eljez-
nikoj postaji (Milunovi 1986, 172; uri 1960, 74). Nakon est tjedana prijepora s
vlastima naseljenici su bili primorani krajem 1945. godine preseliti u vie grupa za
Riicu.
5
Za razliku od Milunovia uri navodi da su kolonisti bili podrijetlom iz biv-
ih kotareva Benkovac i ibenik (uri 1960, 74). Drugi transport, odnosno prvi
koji je ostao u Staniiu, s 230 obitelji i priblino 1.500 lanova s podruja kotareva
Sinj i Split stigao je u Stanii 19. XII. 1945.
6
Trei transport preteito iz kotara Knin
164
Mario Bara
__________
5
Plan kolonizacije pokrajinske komisije u Novom Sadu s predsjednikom Dimitrijem Bajalicom
nije se mogao mijenjati te je izdano nareenje da kompozicija mora produiti za Riicu. Prema
kolonistima se pokualo pristupiti taktiki, uvjeravani su da Riica nije nita loije naselje od
Staniia, u izvjesnom smislu i bolje i ljepe naselje jer kroz njega protjee rijeka Plazovi
(Kio), ima nekoliko jezera bogatih ribom, te velike povrine pod vinogradima jer je u pita-
nju voarsko-vinogradarski kraj. Potom se pristupilo i politikim mjerama i pritiscima. Uvje-
ravani su lanovi Partije i odgovorne osobe meu kolonistima da svojim primjerom omogue
realizaciju planova kolonizacije. Na taj nain osigurano je da 30 obitelji odmah krene put
Riice zaprenim kolima, dok su im se ostale obitelji uz odbijanja i pokuaje da u Beogradu
utjeu na izmjenu plana kolonizacije pridruile nakon vie od mjesec dana (Milunovi 1986,
172-176).
6
Kolonisti sa sinjskog podruja bili su brojni. Ivan Karan, 52-godinji potomak kolonista u
Staniiu svjedoi: Moj dida Stipan Karan, zajedno sa suprugom Marijom i osmero djece
dvojicom sinova i est keri ostavili su svoje rodno Ogorje Gornje, a druga baba Matija
s 180 obitelji i priblino isto lanova kao prethodni transport stigao je u sijenju
1946. Krajem sijenja iste godine doao je i sljedei transport s oko 160 obitelji iz
raznih krajeva Dalmacije. Tijekom sijenja 1946. u Stanii je prispio dio kolonista
sa ibenskog podruja. Za naseljavanje iz nekih manjih sredina postoje sauvani
podaci. Iz Zatona je prva skupina kolonista od dvadesetak osoba krenula 13. I. 1946.
Bila su to tri brana para s 13 djece i jednom staricom. Tridesetak dana kasnije upu-
ena je druga skupina od 23 obitelji s 59 djece i dvije starije osobe. Ukupno je u dvije
skupine otilo 128 osoba, od ega su brani drugovi inili 34%, djeca 64% i starije
osobe 2% ukupno iseljenih osoba iz Zatona (www.zaton-online.com).
Naseljenici iz nekadanjeg kotara Metkovi s 150 obitelji, uglavnom hrvatskih,
inili su glavninu naseljenika u petom transportu tijekom oujka 1946. U travnju i
svibnju iste godine prispjele su i obitelji dalmatinskog podrijetla, 72 obitelji meu-
ratnih naseljenika, iz Makedonije. Rije je o uglavnom srpskim obiteljima s podru-
ja Ervenika, Paena, Mokrog Polja i drugih mjesta u kninskoj, obrovakoj i iben-
skoj okolici kojima je nakon rata priznato pravo na kolonizaciju iz Makedonije u
Vojvodinu (Milunovi 1986, 171-172; Beljanski 1985, 130). Posljednji transport s 150
obitelji pristigao je u jesen 1946. godine iz raznih krajeva Dalmacije. Oko 60 obitelji
se zadralo u Staniiu dok su ostali preselili u Sivac. I nakon posljednjeg veeg
transporta bilo je doseljavanja pojedinanih ili manjih grupa obitelji. Ukupno je
naseljeno 1.029 obitelji s 5.430 lanova.
Dolaskom na odredite kolonisti su smjeteni u zajednike prostorije na dva-
desetak dana. Prvih dana po dolasku kolonisti su dobivali hranu iz centralne kuhi-
nje mjesnog narodnog odbora koja se nalazila na Glavnoj ulici (dananja Ulica
Osloboenja). Nakon toga obiteljima su dodjeljivane pojedinane kue, a bilo je slu-
ajeva gdje je vie obitelji smjetano u jednu kuu. Ubrzo je jedna ulica u naselju
dobila naziv Dalmatinska prema regionalnom podrijetlu veine kolonista. Vanjskim
interesentima, kolonistima, dodijeljeno je 11.500 jutara obradivih povrina. Obitelji
su dobivale izmeu 6-8 do 10-14 jutara zemlje ovisno o brojnosti obitelji i eventual-
nim posebnim zaslugama u ratu lana ili lanova obitelji. Znatni broj kolonista uno-
sio je svoju zemlju u seljake radne zadruge (Beljanski 1985, 131).
Istodobno sa zavretkom naseljavanja dalmatinskih obitelji izvreno je dodjelji-
vanje zemlje mjesnim interesentima (ukupno 608 jutara). Zemlju je dobilo 100
maarskih obitelji, 69 srpskih i 7 hrvatskih (Beljanski 1985, 131). Za razliku od osta-
lih naselja u Bakoj kolonisti se nisu znaajnije grupirali prema podrijetlu krajeva iz
kojih su se naseljavali ve su od prvih dana, Primorci, Kninjani, Vrliani i dr. bili su
izmeani meu sobom (uri 1960, 74) dok su starosjedioci ostali koncentrirani
veinom u junom dijelu naselja tzv. Jamrtalu
7
. S druge strane tijekom osnivanja
seljakih radnih zadruga 1946. godine postojala je polarizacija prema regionalnom
165
__________
Musulin, udovica palog borca Joze, s dvoje djece ostavila je Vid, i svi su doli u Stanii. U
tom valu samo iz Ogorja Gornjeg dolo je oko stotinjak ljudi, znaju se i njihova prezimena:
Raa, Leskur, Kapetanovi, Juki, Karan... (Slobodna Dalmacija, 27. IV. 2010.).
7
Iz njemakog jammer tal dolini plaa, dolina bijede kako su Nijemci zvali siromaniji, nii
i podzemnim vodama izloen dio naselja.
podrijetlu kolonista. Najvei broj Hrvata bio je okupljen i vodio je zadruge Bratstvo
i Jedinstvo s predsjednikom Antom Reljom i tajnikom Antom Carevim koja je oku-
pljala koloniste iz kninskog kotara, Krka s predsjednikom Mate Dodigom i tajni-
kom Josom Marinovim koja je okupljala koloniste sa ibenskog podruja, Jadran
(Mate Baus i Ante eparovi) koja je okupljala koloniste s otoka Korule i
Napredak (Mate Bai i Franko Marinkovi) koja je okupljala koloniste s vie dal-
matinskih otoka (Beljanski 1985, 138-139). Od 867 obitelji koje su se zadrale u
Staniiu 1956. godine prema podrijetlu naseljavanja bilo je: iz nekadanjeg kotara
Sinj 242 obitelji, Benkovac 161, Knin 141, Split 111, ibenik 85, Metkovi 49,
Makarska 22, Drni 21, Imotski 18, Zadar 6, Korula 3, Vojni 3, Otoac 2, Niki 1,
Gacko 1 i Graac 1 obitelj (uri 1960, 74). Analizom ishodinih mjesta kolonista
koje je objavio Milenko Beljanski nalazimo i nekoliko obitelji s podruja Rijeke,
Ivani Grada i Dubrovnika (Beljanski 1985, 113-128), a postoje i sjeanja da ih je bilo
s otoka Braa, no oni su se ubrzo po naseljavanju veinom vratili u zaviaj (Slobodna
Dalmacija, 27. IV. 2010.).
8
Kako se dio Dalmatinaca nedugo nakon dolaska u
Vojvodinu odluio na povratak u mjesta iz kojih su doli, esto takva naselja nisu
ostala zabiljeena u dosadanjim istraivanjima.
9
Slika 1. Podruje dalmatinskih kotareva iz kojih je potjecao najvei broj hrvat-
skih kolonista u Vojvodini. (Izvor: Administrativno-teritorijalna podjela i imenik nase-
ljenih mjesta Narodne Republike Hrvatske, Zagreb, 1951.)
166
Mario Bara
__________
8
Prema osobnim saznanjima u Staniiu i danas ivi obitelj Vinka Dragievia podrijetlom s
otoka Braa.
9
Hrvatske obitelji naseljavane su u Stanii iz: Primotena, Primotena-iroke, Primotena
Burnjeg, Vezca, Dolca, Rogoznice, Sevida, Marine, Mandaline, Podorljaka, Rasline, Zatona,
Riica je naseljavana sa stanovnitvom iz sjeverne Dalmacije (Benkovac,
Kistanje, Obrovac, Zadar, ibenik, Knin, Drni) u tri transporta tijekom 1945. i 1946.
godine, a kasnije su se naseljavale manje grupe ili pojedinane obitelji. Najvei broj
obitelji, uglavnom srpskih, bio je s podruja Bukovice. Hrvatske obitelji bile su naj-
vie podrijetlom sa zadarskog i ibenskog podruja i pripadajuih im otoka
(Milunovi 1986, 178). Ako uzmemo u obzir predratnu nacionalnu strukturu dal-
matinskih kotareva moemo pretpostaviti da su veinu ukupnog broja kolonistikih
167
__________
Sitnog (zalee Primotena), Zablaa, Drage, Dubrava, Vrpoljca, Gaeleza, Goria, Vrpolja,
Danila Kraljice, Perkovia, Slivna, grada ibenika, Crnica-ibenika, Rakovog Sela, Pirovca,
Bilica, Raslina, Vodica, irja (otok irje), Prvi Luke, Prvi epurina (otok Prvi), Kaprija
(otok Kaprije) sa ireg ibenskog podruja. S trogirskog podruja dolazili su iz: Vinia,
Vrsina, Gustirne, grada Trogira, ednog i Okruga (na otoku iovu kod Trogira), Trnopolja,
Donjeg Segeta, Gornjeg Segeta, Primorskog Dolca. Sa ireg splitskog podruja dolazili su iz:
Grabovca (kod estanovca), Velikog Broanca, Vuevice, Donjeg Sela (otok olta), Prugova,
Klisa, Koruca (kod Klisa), Brtanova, Katel Starog, Katel Novog, Katel Gomilice, Katel
Lukia, rnovice, Bristivice, Podstrana, Donjeg Sitna, Solina, Dugopolja, grada Splita. S
podruja Omia i njegova zalea kolonisti su dolazili iz: Tugara, Lokve Rogoznice, Svinia,
grada Omia, Ostrvica, Blata na Cetini, Zveana, Gornjeg Dolca, elina, Smolonja, Srijana,
Slimena, Kostanja, Borka. S biokovskog i makarskog podruja dolazili su iz: Brista, Klenka,
Gradca, Zaostroga, Baina, Staevice (kod Ploa), Grnenika (danas naputeno biokovsko
selo), ivogoa, Drvenika, Puharia, Podgore, Velikog Brda, grada Makarske. Od makar-
skog primorja na jug prema dolini Neretve i Metkoviu dolazili su kolonisti iz Draevia,
Pasiine, Dobranja, Pozle Gore, Dragovija, Vida, Rupa kod Vida, Miloia i Slivna. S dubro-
vakog podruja potjecala je jedna obitelj, iz Martinovia upe Dubrovake. Znatan broj
potjecao ih je iz Dalmatinske zagore, sa ireg sinjskog podruja iz: Bitelia, Roa, Hrvaca,
Vuipolja (kod Hrvaca), Budimira (kod Trilja), avina, aporica, Podija (kod Trilja), Kru-
vara (kod Trilja), Jabuke, aporica, Vinine, Liske, Tijarica, Graba, Vedrine, Trilja, Baraa,
Pribuda, Braevia, Mua, Donjeg Mua, Crkvica kod Mua, Dicma, Gornjeg Ogorja, Donjeg
Ogorja, Raa kod Ogorja, Donjeg Osoja, Postinja, Gljeva, Ercegovaca, Vojnia Sinjskog,
Bravevog Dolca, Dabra, Zasioka, Brnaza, Suhaa, Projia zaseoka Ruda, Glavica, Sinja,
zatim iz Korita kod Knina, s podruja Vrlike iz Cetine, nadalje Bogatia, iritovaca, Baljaka iz
okolice Drnia, te Stilja, Zagrada, Ratevia, Pristega i Stankovaca kod Benkovca. Iz Imotske
krajine i bliih podruja dolazili su iz Krivog Dola, Medova Dolca, Lokviia, Arana,
Nebrievca, Podbablja, Gornjeg Podbablja, Krstatice, grada Imotskog. Sa susjednog, junijeg
vrgorakog podruja potjecali su kolonisti iz Zavojana, Kljenka, Oraha, Stilja, Miloia, Pra-
patnice, Kaa kod Vrgorca (danas u Bosni i Hercegovini na granici s Hrvatskom), Dragljena,
Dugih Njiva i Vrgorca. Manji dio kolonista dolazio je iz naselja na srednjodalmatinskim oto-
cima: Vela Luke, rnova, Blata (otok Korula), otoka Braa, grada Hvara, Zastraia, Gdinja
(otok Hvar), Podpilja, Podhumlja, grada Visa (otok Vis), zatim naselja sa zadarskih otoka:
Luke (Dugi otok), Malog Ia (otok I), Preka (otok Ugljan), Sutomiice (otok Ugljan), te
mjesta na kopnu Zemunika Donjeg i Zadra. Sa sjevernojadranskog dolazilo je nekoliko obite-
lji, iz Mladenia (Vikovo kod Rijeke), Suaka, Rijeke, te jedna iz Opatineca u kontinentalnoj
Hrvatskoj (izmeu Dugog Sela i Ivani Grada). Administrativna podjela podruja Dalmacije
se od vremena kolonizacije esto mijenjala te su opisi pripadanja naselja nekom veem sre-
ditu slijedila najveim dijelom administrativni ustroj poslijeratnih kotareva. Iskrivljeni nazivi
naselja iz monografije Milenka Beljanskog ovdje su ispravljeni prema postojeim izvorima
(Administrativno-teritorijalna podjela i imenik naseljenih mjesta Narodne Republike Hrvatske,
Zagreb, 1951.). Kako se dio stanovnitva do 1950-ih vratio u podruja iz kojih je potjecalo
neka naselja nisu ostala zabiljeena. U analizi naselja koristili smo podatke o nacionalnoj
strukturi stanovnitva iz popisa 1948. godine i digitalno izdanje Naselja i stanovnitvo Repu-
blike Hrvatske 1857.-2001., Dravni zavod za statistiku, Zagreb, 2005.
obitelji u Riici s podruja Zadra (39), ibenika (33), Preka (9) i Biograda (4) inile
hrvatske.
10
Prvi transport s 220 obitelji kolonista podrijetlom s podruja tadanjih
kotareva Benkovac i Zadar doao je u Riicu 7. XII. 1945. Drugi transport s 200 obi-
telji s podruja kotareva ibenika i Knina stigao je 18. II. 1946. Posljednji, trei tran-
sport s oko 80 obitelji s podruja Benkovca i Zadra doao je u oujku iste godine
(Milunovi 1986, 178; uri 1960, 88-89). Nakon ovih transporta zabiljeena su
naseljavanja manjih grupa i pojedinanih obitelji (Milunovi 1986, 171). Prema ne-
kim tvrdnjama kod razdiobe kua vodilo se rauna i o nacionalnosti kolonista.
Poto su u manjini naseljenici hrvatske narodnosti, oni su dobili prednost u biranju
kua (uri 1960, 7). U ovu tvrdnju sumnjamo jer nismo nigdje nailazili na slube-
ne dokumente koji bi potvrdili favoriziranje nekih grupa kolonista u raspodjeli imo-
vine prema nacionalnom kljuu. Prvenstvo su imale udovice s djecom i ratna siro-
ad, zatim ratni vojni invalidi i nositelji partizanske Spomenice i na kraju ostali
borci. Da je gornja tvrdnja Vladimira uria tona onda bi u Staniiu i Riici hrvat-
ske obitelji zauzimale najbogatije kue u sreditima naselja. Meutim, takva polari-
zacija nije postojala ve je hrvatskih i srpskih obitelji bilo u svim dijelovima naselja.
Neke hrvatske obitelji su naseljene u bogatije i vee kue, ali to je proizlazilo iz nji-
hova statusa definiranim u pravilima o prvenstvu raspodjele imovine ili vremena
naseljavanja. Kolonisti koji su se naseljavali u prvim transportima ee su dobivali
bogatije i vee kue. Na prihvatu kolonista i raspodjeli imovine radila je komisija
nacionalno mjeovita sastava (npr. u Staniiu Ante Vojkovi, Todor Klisuri, Marin
Cetini, Stevo Opai Gliin, Ilija Prosenica, Dane Matijevi, Dane Popi, Ivan
Buklija, Vlado Urli i dr., u Riici Todor miri i Martin Vujevi uz predstavnike
mjesta iz kojih su se kolonisti naseljavali) (Beljanski 1984, 113; Milunovi 1986,
176), to je sigurno dodatno utjecalo da ne dolazi do sluajeva favoriziranja neke od
nacionalnosti.
Prema prvom poslijeratnom popisu 1948. godine, u Staniiu je popisano 2.480
Hrvata od ukupno 7.741 stanovnika, a u Riici 473 od ukupno 4.159 stanovnika.
Prosjena kolonistika obitelj iz Hrvatske imala je 5,69 lanova, ili gotovo 6 osoba
u prosjeku (Stipeti 1954, 444). Broj koloniziranih Hrvata bio je prvotno vei, ali se
nakon kolonizacije dio Dalmatinaca, najee oni koji se prije nisu bavili poljodjel-
stvom, vratio u zaviaj. U tome su prednjaili Primorci i Boduli (otoani) iz neka-
danjih kotareva ibenik, Korula, kolonisti iz nekadanjeg kotara Metkovi
11
i
neto manje iz kninskog kotara.
12
Masovnog naputanja bilo je u dva navrata; u
168
Mario Bara
__________
10
U Riicu su hrvatske obitelji naseljavane iz Posedarja, Poljica, Slivnice, Sukoana, Brieva,
Prvi epurina (otok Prvi), otoka Ia, Tkona, Zatona, Zemunika, Grba (Nin), Tinja, Rtine
(Raanac), Bokanjca, Smilia (Zadar), Dubrava (ibenik), Vodica, Srime, Tribunja, Luke
(Dugi otok), Sutomiice (otok Ugljan), Stankovaca (Benkovac), Rupa (ibenik), Biine
(Skradin) itd.
11
Od 150 obitelji kolonista iz nekadanjeg kotara Metkovi, doseljenih u Stanii tijekom oujka
1946. godine, sedam godina kasnije s istog podruja u naselju je evidentirano 49 obitelji ili tek
1/3 ukupnog broja doseljenih.
12
Da je rije veinom o hrvatskim obiteljima svjedoe i podaci Vladimira uria o imenima i
prezimenima obitelji koje su se vratile u Dalmaciju. Iako ovakva polazna toka procjene ima
jesen 1947. i 1948. godine. Povratku u zaviaj doprinijeli su osim neprilagoivanja na
nove uvjete ivota, razoaranost prilikama u mjestima koloniziranja i psiholoki
uzroci nastali nakon izbijanja rezolucije informbiroa 1948., blokada granica uz nesi-
gurnost zbog graninog poloaja naselja u kojima su ivjeli kao i prisutnost znatnog
broja pripadnika neslavenskih naroda (uri 1960, 15, 74-75). Mnogima nije odgo-
varala klima, napose stanovnitvu s otoka i priobalja, veini je bila nepoznata tehni-
ka poljodjelskih radova i uzgoja kultura razliitih od onih u mediteranskom podne-
blju,
13
nedostajalo je orua za rad, mnogi su se alili na kvalitetu vode, a bila je i jaka
nostalgija za starim krajem. Tome treba dodati i injenicu kako je dio naseljenika bio
slabog zdravlja i jedva sposoban za fiziki rad na polju. Na zdravstveno stanje kolo-
nista negativno je utjecalo, osim tegobnog puta i zaraznih bolesti, izbjeglitvo broj-
nih dalmatinskih obitelji u Italiji (Bari, Brindisi) i Egiptu (El Shatt) 1944.-1945.
Njihov povratak u domovinu zapoeo je u travnju 1945. i trajao sve do 1946. godine,
dakle neposredno prije kolonizacije.
14
Klimatski kontrast doseljenom stanovnitvu
bio je posebno izraen jer je veina transporta iz Dalmacije u Vojvodinu pristigla
zimi ili u rano proljee. Neposredno po dolasku u velikom broju su se razbolijevali
od bolesti dinih putova. Ipak, Dalmatinci su se manje razbolijevali od nekih bolesti
poput tuberkuloze u odnosu na Liane i Kordunae iz susjednih sela (uri 1960,
79). esto su se vraali stari kojima je najtee padala prilagodba i bolesni. Bilo je i
nezadovoljnika koji u mjestima naseljavanja nisu naili na ono to su oekivali ili im
je obeavano. Ne treba smetnuti s uma da su doseljenici bili svjesni injenice da su
169
__________
svoje nedostatke, u ovom sluaju nemamo druge izvore iz kojih bi utvrdili tonu nacionalnu
pripadnost povratnika. Nadalje, navedena prezimena u urievu tekstu iskljuivo ili veinom
danas nalazimo u hrvatskom etnikumu pa na osnovu toga donosimo ovakvu tvrdnju. Iz
Staniia tako navodi prezimena Bobin, alov, Jurko, Grgurinovi, Cato, Devi, Stojan i dr.
(uri 1960, 15) dok Milunovi u monografiji o Riici pod povratnikim prezimenima najvie
nabraja hravstkih: Grbelja, Grubeli (s otoka Prvia), uvi (otok Korula), Ivas, Juriev,
Kursar, Miin (Vodice), Mar(c)eli, Petri (otok Ugljan), Pea (Zadar) itd. (Milunovi 1986,
221-230).
13
Zbog nepoznavanja tehnologija rada na obradi zemlje u Vojvodini i uzgoju nekih biljnih kul-
tura, vlasti su organizirale brojne teajeve koji su trebali osigurati stjecanje osnovnih znanja
iz poljodjelstva, ali i znanja o higijeni i voenju kuanstava s ciljem to bre prilagodbe uvje-
tima u novoj sredini.
14
Da bi zatitilo civilno stanovnitvo Dalmacije od maltretiranja i fizike likvidacije koja mu je
prijetila od nacistikih trupa, rukovodstvo narodnooslobodilakog pokreta donijelo je odluku
da se ono pod zatitom jedinica narodnooslobodilake vojske to prije prebaci na otoke sre-
dnje Dalmacije. Meutim, nakon nekoliko mjeseci, u sporazumu sa saveznicima, izbjeglice su
se poele sustavno prebacivati sa otoka Visa u Italiju, i to uglavnom preko luke Bari.
Prebacivanje izbjeglica je poelo 31. XII. 1943. godine. Od prebaenog izbjeglikog stanovni-
tva ostao je u Italiji manji dio, a glavnina stanovnitva bila je postepeno saveznikim brodo-
vima prevezena u Egipat, u Sinajsku pustinju, u predjelu El Shatt. Tu se nakon posljednjeg
transporta konano smjestio itav zbjeg koji je brojao oko 27.000 izbjeglica. Meu njima bilo
je izbjeglica i iz Like, uglavnom djeca. (arhinet.arhiv.hr). Prema kazivanjima Marije Bara
(roene Bonjolo 1913. u Rogoznici) i Danke Maksimovi (roene Bara 1936. u Primotenu)
bilo je dosta obitelji sa ibenskog podruja meu onim dijelom izbjeglica (oko 7.000) koji je
ostao u Italiji. Obitelji povezane s partizanskim pokretom povlaile su se zajedno s partizan-
skim jedinicama prema Visu odakle je neborako stanovnitvo brodovima prevoeno u Italiju.
naseljavani u kue nasilno istjeranih Nijemaca od kojih su neki istodobno u vrijeme
njihova naseljavanja bili zatvoreni u logorima Kruevlje i Gakovo, svega nekoliko
kilometara zrane linije od Staniia i Riice. U takvim okolnostima bila je prisutna
nelagoda, osjeali su se uljezima, jer su na tuemu (Slobodna Dalmacija, 27. IV. 2010.).
Iz Staniia se vratilo 150 obitelji, a oko 150 ih se razdijelilo, dok se iz Riice
vratilo 30-tak obitelji.
15
Neke od ovih obitelji su preselile u Slavoniju gdje im je pri-
znato pravo na kolonizaciju (uri 1960, 15). Nakon nekoliko mjeseci u Vojvodini,
ve su se odvajali kolonisti koji su se htjeli vratiti u zaviaj. S politikog stajalita to
je bilo nepoeljno pa se sprjeavalo birokratskim metodama. Konano je s povea-
vanjem vanjskopolitikih napetosti i blokade granica vei broj kolonista poeo napu-
tati kue i zemlju te se u skupinama vraati. S podruja Zatona kod ibenika do
kraja 1948. godine, svi su se kolonisti (osim jedne obitelji) vratili u Zaton i u svo-
jim vreama i zaveljajima ponijeli dio ljetine i pokretne imovine iz stanova
(www.zaton-online.com). Preostale dalmatinske obitelji odravale su bliske veze s
onima u zaviaju, a u novoj sredini odravane su prisne veze izmeu kolonista u
Staniiu i Riici pa nisu bili rijetki sluajevi sklapanja brakova izmeu stanovnitva
tih naselja. Vremenom e doi do razvijanja lokalnog patriotizma pa i antagonizma
spram drugih neovisno o nacionalnosti stanovnika tih dvaju naselja. Kasnije su
sklapani i brakovi izmeu doseljenika i starosjedilaca kao i nacionalno mjeoviti bra-
kovi bilo izmeu kolonista Hrvata i Srba ili sa starosjediocima Srbima, Hrvatima
Bunjevcima i Maarima. Prvih godina nakon kolonizacije ako su se doseljenici vjen-
avali sa starosjediocima, u pravilu su kolonisti za enu uzimali iz domicilne kue,
dok su obrnuti sluajevi bili rijetki to ukazuje na poloaj i ulogu ene (uri 1960,
17). Prirodni prirast kod kolonista bio je izrazito visok u prvim godinama nakon
naseljavanja, kod onih u Staniiu do 1952. godine preko 42 promila i u Riici do
1954. godine preko 33 promila (uri 1960, 75, 89). Od Dalmatinaca koji su ostali u
Staniiu i Riici u gospodarskom ivotu su se, prema urievim tvrdnjama, bolje
snali Primorci negoli oni podrijetlom iz Dalmatinske zagore, a u radu su se pose-
bno isticale ene (uri 1960, 25).
Osim koloniziranih hrvatskih obitelji u Riici i Staniiu bilo je i Hrvata staro-
sjedilaca. Takoer bilo ih je i u neposrednoj blizini ovih dvaju naselja na Kamar-
skim salaima gdje su inili veinu stanovnitva dok su ostali bili njemake narod-
nosti do 1945. godine.
16
U Staniiu je prema posljednjem predratnom popisu sta-
170
Mario Bara
__________
15
Podaci se odnose na razdoblje nakon popisa 1953., najkasnije do kraja 1950-ih u vrijeme kada
je Vladimir uri vrio istraivanje kolonistikih naselja.
16
Kamarski salai su nekadanje naselje salakog tipa uz granicu s Madarskom. Prualo se
juno od Kamara u smjeru Staniia, Alekse antia i Bajmoka duinom 5-6 kilometara u
pravcu zapad istok i 1-2 kilometra u dubinu jugoslavenskoga teritorija. Naselje nije bilo urba-
nistiki ureeno. Poelo se formirati nakon 1905. godine i komasacije kamarskog atara. Sa
Kamarom, Staniiem, Aleksom antiem i Bajmokom bilo je povezano zemljanim cestama
tzv. litnjim drumovima. Stanovnici su bili veinom Hrvati Bunjevci, podrijetlom iz Kamara,
te Nijemci (veinom iz Staniia) koji su nakon Drugog svjetskog rata iseljeni. Granica povu-
ena nakon Trianonskog mira odijelila je naselje od Kamara pa se najblia upa nalazila u
Staniiu. Zbog izoliranosti vjerski i drutveni ivot odvijao se u obiteljskim domovima. U vri-
novnitva 1931
17
. godine bilo 185 Hrvata Bunjevaca od ukupno 7.588 stanovnika
(Nijemci 5.582, Srbi 1.102 sa onima iz Alekse antia, Maari 686, Romi 60, idovi
40) (Beljanski 1985, 71).
18
Riica je prije Prvoga svjetskoga rata imala tek manji broj
Hrvata. Broj im je znatnije porastao tek nakon 1921. godine, napose 1930. i 1931.
godine, doseljavanjem izbjeglica i optanata iz Bajskog trokuta.
19
Dio ih se nakon
nekog vremena preselio, u znatnijem broju u Ba, te neto manje u Miievo,
Bajmok, Hajduicu
20
(u Banatu nedaleko rumunjske granice), Leme, Sombor,
Suboticu, Horgo, Zagreb, Vinkovce i Beograd. Isti smjer preseljavanja, no u ma-
njem obujmu, zabiljeen je nakon Drugoga svjetskog rata. Najee su to bile obite-
lji onih osoba iz Bajskog trokuta koje su agitirale za pripajanje Jugoslaviji jer su
poslije bili izloeni progonima maarskih vlasti. Veina ovih Hrvata koji su doselili
u Riicu i Stanii bila je podrijetlom iz Gare i Kamara.
171
__________
jeme blagdana vjernici su se na zajednike molitve okupljali na posjedu obitelji Petre gdje je
vlasnik podigao kameni kri. Osnovne gospodarske djelatnosti bile su poljodjelstvo i stoar-
stvo, dok su vinogradarstvo i voarstvo bile dopunske. Naselje je imalo svoju puku kolu
koja je djelovala na salau Nikole Petrea od rujna 1933. U travnju 1941. kola je prestala s
radom, a djeca su na nastavu odlazila u Kamar. Poslije rata obnovljena je kola s izdvojenim
odjelom koji je djelovao do 1948. godine, nakon ega se zbog smanjenja broja uenika ukida.
Prema dravnom popisu 1948., Kamarski salai su imali 36 obitelji sa 121 lanom. Teki i-
votni uvjeti i prometna izoliranost prisilile su stanovnike u poslijeratnim godinama na prese-
ljenje u oblinja naselja. Nekadanji stanovnici i njihovi potomci uglavnom ive u Staniiu,
Bajmoku, Aleksa antiu i Somboru. U kratkoj povijesti postojanja ovog naselja zabiljeena su
porodina prezimena bunjevakih Hrvata: Alaga, Gojtan, Horvat, Ipanovi, Kreki, Mato,
Miljaki, Patari, Petre, Vuji, Vujkov i Zeli (Beljanski 1978; Beljanski 1985).
17
Za odreivanje broja pripadnika neke etnike zajednice u popisima 1921. i 1931. koristili smo
materinji jezik kao najbliu objektivnu karakteristiku (etniki marker) nekog stanovnitva
(sekundarno i vjersku pripadnost), to naravno nije uvijek apsolutno odgovaralo stvarnom
stanju. U prvom popisu koji su provele vlasti Kraljevine SHS 1921. pitanje narodnosti nije bilo
postavljeno, ve samo pitanje materinjeg jezika i vjeroispovijesti. Iz provedenog popisa mogu-
e je doi samo do priblinih podataka o brojnosti pojedinih etnikih grupa. Kod kategorije
materinjeg jezika dvije najbrojnije etnike grupe u dravi, Srbi i Hrvati, u objavljenim rezul-
tatima su klasificirane zajedno (Srbi ili Hrvati). Priblino rekonstruiranje broja Hrvata i Srba
u ovom radu obavljeno je zbog toga posredno. Od kategorije pravoslavni oduzet je broj dijela
pravoslavaca (Rumunja i Rusa) koji su dominantno pravoslavne vjeroispovijesti kako bi se
dobio priblian broj Srba. Priblini broj Hrvata dobiven je oduzimanjem broja Srba (odnosno
umanjene kategorije pravoslavni) od kategorije Srbi ili Hrvati. Popis 1931. je uz pitanje mate-
rinjeg jezika i vjeroispovijesti biljeio i narodnost. Meutim, i u ovom popisu su Hrvati i Srbi
popisivani zajedno pa se njihov broj procjenjivao metodom koja je navedena i za popis 1921.
godine.
18
Prije Drugoga svjetskog rata Hrvati su inili 2,4% stanovnitva Staniia, a posjedovali su
1.600 jutara ili 7,3% ukupnih poljoprivrednih povrina u ataru (Beljanski 1985, 74). Neka od
bunjevakih prezimena koja su se u razliitim razdobljima susretala u Staniiu su: Abramo-
vi, Budimevi, Beloevi, Mandi, Horvat, Sedlak, Firanj, uni i dr. Pojedina su germani-
zirana Jurani (Juranitsch) (Beljanski 1985; Sekuli 1991).
19
Njihova obiteljska prezimena su tipina za Bunjevce iz Kamara i Gare te okce iz Santova:
Aladi, Asi, Babi, Beli, Budimac, Bundi, Cari, Dujmovi, uki, urakovi, Gugan,
Horvat, Karagi, Kreki, Kubatov, Mato, Ostrogonac, Pani (Pandi?), Rai, evarac,
ibalin, imi, vraka, vraki, Tomi i dr. (Milunovi 1986, 115-117).
20
Nakon prvog poratnog popisa 1948. godine u Hajduici je bilo 27 Hrvata.
Kolonisti iz Dalmacije naselili su se jo u Sivcu, oko 90 obitelji iz raznih kota-
reva. Prema popisu 1948. u Sivcu je bilo 362 Hrvata.
21
Banatsko selo Guduricu u bli-
zini rumunjske granice naselili su kolonisti iz dalmatinskih kotareva Trogira,
ibenika, Knina i Benkovca. Hrvata na tom podruju prije savezne kolonizacije nije
bilo pa za 129 osoba hrvatske nacionalnosti popisanih 1948. godine moemo rei da
potjeu od kolonista iz Dalmacije. U neznatnom broju naseljavane su dalmatinske
obitelji i u drugim mjestima Banata poput Kaareva
22
kod Paneva (87 Hrvata
1948.) jer je Hrvatska dobila nakon preraspodjele dio mjesta od kojih je Slovenija
odustala, a za koju je podruje kolonizacije bio predvien Banat.
Komisija je imala velikih problema sa samoinicijativnim naseljavanjem u neka
naselja i zauzimanjem kua. Prilikom diobe kua naseljenici su se nastojali grupira-
ti prema mjestima podrijetla, to je bilo primjetno u Filipovu (danas Baki Graac),
Krnjaji (danas Kljajievo). U Krnaji, u njegov jugoistoni dio, je naseljeno i neto
manji broj kolonista s podruja nekadanjih kotareva Slunja, Ogulina i Jastrebar-
skog (umberak), meu njima i oko stotinjak Hrvata (1948. godine popisano 112
Hrvata).
23
S podruja umberka i Vojnia potjecali su kolonisti u Sonti, selu koje je
imalo veinsko hrvatsko stanovnitvo. U poetku je dolazilo do napetosti izmeu
kolonista i domaeg stanovnitva, a ponegdje kao npr. u onoplji i do nacionalne
netrpeljivosti. O stereotipovima izmeu doseljenog i autohtonog stanovnitva Vladi-
mir uri je zabiljeio: Odnos izmeu doseljenika i domorodaca bio je isprva netr-
peljiv. Doseljenici su gledali na domoroce kao na bogate seljake, a sebe su smatrali
zaslunim za narodnu revoluciju. Domoroci su nerado, kritizerski i s visine, gledali
na nove doseljenike. Njihove postupke iz prvih dana nazivali su divljim, umskim.
Umesto neposredne pomoi i poverenja, dolo je do obostranog omalovaavanja i
grubog podvajanja. Interesantno je pomenuti da je u naseljima sa veim brojem
domorodakog stanovnitva proces prilagoavanja u izvesnom smislu iao tee
(uri 1960, 16). U onoplji su prvo usklaeni odnosi s mjesnim Hrvatima Bunje-
vcima (646 Hrvata 1948. godine), a potom i s Maarima (uri 1960, 17). Gotovo svi
Hrvati u onoplji bili su starosjedioci s tek neznatnim brojem koloniziranih.
24
172
Mario Bara
__________
21
Od poznatijih Hrvata dalmatinskog podrijetla iz tog naselja je sveuilini profesor Stipan Juki
roen 30. IV. 1937. godine u Biteliu kod Sinja. U vrijeme kolonizacije iz Dalmacije u
Vojvodinu 1946. godine s obitelji svog strica Ivana Jukia doselio se u Sivac (www.sivac.net).
22
Uglavnom sa sinjskog podruja (Gaea 1984, 350).
23
Neka od obiteljskih prezimena tih kolonista su: Badovinac (uri navodi Radovinac, ali vje-
rojatnije je da je u pitanju Badovinac koje se i danas susree u Jastrebarskom i okolici),
Braji, ai, enjevar, Damjanovi, Drakulin (mogue i Drakuli), Grovi, Herakovi, Je-
leni, Kovaevi, Koleti, Komaar, Kos, Krajii (vjerojatnije Krajai, oblik u kojem se pre-
zime susree na umberku), Kuljaj, Latini, Latkovi, Makar (vjerojatno Mlakar), Maleti,
Mako, Miliinovi, Obradovi, Pani (mogue Pani), Popovi, Ratkovi, Sti, Smiiklas,
Sumina, ajatovi, otari, ivkovi (uri 1960, 63). Dosta kolonista s ovog podruja pri-
padali su grkokatolikoj zajednici.
24
Neka od obiteljskih prezimena koja su esta u hrvatskom etnikumu, a nosili su ih kolonisti u
onoplji su: Bara, Butorac, ai, Jurevi, Krizmani, Vranje, Radoaj, Ronevi, Turkalj
itd. Autor je ovdje izdvojio samo ona prezimena koja se esto ili iskljuivo javljaju kod Hrvata,
to ne znai da neka od njih ne nose i pripadnici drugih naroda (npr. Bara, ai prezimena
koja su esta kod Hrvata, ali se ponekad biljee i kod Srba kao u okolici Slunja ili Radoaj u
dijelovima Like) (uri 1960, 71-72; imunovi 2008).
Planovima kolonizacije bilo je predvieno naseljavanje 1.000 obitelji kolonista u
Vojvodinu iz Gorskog kotara i to: u Bajmok 350, Baki Breg 200 i Kolut 500 obitelji.
Kasnije su se kvote za naseljavanje korigirale i za Baki Breg je smanjena na 50 obi-
telji. Prvotni plan za kolonizaciju stanovnitva iz kotara Ogulin bila je Baranja,
potom selo Kolut u Bakoj. Bajmok je prema nekim planovima trebalo naseliti vei-
nom kolonistima iz kotareva abar, Vrbovsko i Delnice, no od toga se kasnije dje-
lomino odustalo te su znatnog udjela u kolonizaciji Bajmoka dobili stanovnici
podrijetlom iz ogulinskog kraja. Veina kolonista naseljenih u Bajmok bila je srpske
narodnosti i uglavnom podrijetlom iz Drenice.
25
Ostali kolonisti su dolazili iz
Jasenaka, Dubrava, Ponikava, Brestovca, Gojaka, Tounja, Musulinskog Potoka,
Gomirja itd. (upurdija 1987, 15).
26
Hrvati su doseljavali u manjem broju u Bajmok,
tek po nekoliko obitelji, iz kotareva abar, Delnice i Vrbovsko. Prvi transport s 209
obitelji i 1122 lanova su inili najveim dijelom kolonisti iz Drenice koji su u
Bajmok stigli 20. XI. 1945. Drugi transport kolonista za Bajmok krenuo je iz
Drenica i Ogulina 14. XII. 1945., a stigao je 17. XII. 1945. Transport su sainjavale
43 obitelji sa 120 lanova iz kotara abar, 106 obitelji sa 615 lanova iz kotara Ogulin
(veinom iz Drenice), 8 obitelji sa 45 lanova iz kotara Vrbovsko i 5 obitelji s 19 la-
nova iz kotara Delnice. Trei transport stigao je u Bajmok 15. III. 1946. Prema 68
odobrenih molbi za kolonizaciju Bajmoka transport su sainjavali kolonisti iz kota-
ra Ogulin sa 48 molbi, zatim abar s 11, Delnice sa 4 i Vrbovsko s 5 molbi. Osim
navedenih transporta u Bajmok su pristizali kolonisti u manjim grupama tijekom
1946. i 1947. godine (upurdija 1987, 22-23, 34). Veliku veinu hrvatskog stanovni-
tva u Bajmoku koje je nakon kolonizacije tek neznatno poraslo inilo je starosjedi-
lako stanovnitvo.
Iz Like i Hrvatskog primorja je najvei broj Hrvata doseljen u Apatin s podru-
ja nekadanjeg kotara Gospi, oko 1.000 osoba. Dio tamonjeg hrvatskog stanov-
nitva inili su doseljenici iz okolnih okakih sela naseljenih u prijanjim desetlje-
ima, ponajvie u meuratnom razdoblju (1948. godine popisano 1.297 Hrvata).
Kolut su naselili Hrvati iz kotareva Gospi, Otoac, Brinje (1948. godine 404 Hrva-
ta), zatim Baki Brestovac kolonisti s istog podruja (1948. godine 168 Hrvata).
Kolonisti su iz svojih sela s pokretnom imovinom koju su posjedovali dolazili do
Gospia na razliite naine, pjeice, zaprenim kolima, kamionima koje je osigura-
vala vojska. Iz Gospia su kamionima prevoeni do eljeznike postaje u Josipdolu
od kuda su kretali transporti za Vojvodinu (Maticka 1990, 67). Prigrevicu sv. Ivan
(danas Prigrevica) naselili su kolonisti iz nekoliko likih kotareva te iz Gline i
173
__________
25
Naselje je u SFRJ nosilo naziv Partizanska Drenica zbog znatnog sudjelovanja stanovnitva
u partizanskim jedinicama i brojnih rtava tijekom rata. Predstavnici vlasti su kod razmatra-
nja molbi za kolonizaciju Vojvodine analizirali odnos stanovnitva, neovisno o nacionalnoj pri-
padnosti, tijekom rata prema NOB-u pa su stanovnici nekih susjednih sela poput Ponikvi zbog
pasivnosti prema antifaistikoj borbi ili s druge strane sudjelovanja dijela stanovnitva u et-
nikim jedinica bivali odbijeni (upurdija 2005, 136). Isti nain odluivanja primjenjivao se
prema hrvatskom stanovnitvu s podruja Gorskog kotara.
26
Kolonizacijom su obuhvaeni i stanovnici naselja: Popovo Selo, Munjasi, Generalski Stol,
Musulinski Potok, Gomirje, Trojvrh, Vojnovac i Kartalije (upurdija 1987, 20)
Petrinje (1948. godine 155 Hrvata). Iz kotara Perui Hrvati su se naselili u Doro-
slovo (1948. godine 153 Hrvata).
Postojalo je nezadovoljstvo od strane Hrvata u Vojvodini planovima koloniza-
cije pa su njihovi predstavnici Jerko Zlatari i (Petar?) Masli predsjednik Glavnog
narodnog odbora Vojvodine uputili pismo Narodnoj vladi Hrvatske i njezinom pot-
predsjedniku Franju Gaiju u kojem su traili da se u pitanju kolonizacije seljaka u
Vojvodinu postupi hitno i energino od strane nae vlade i odmah poalje jednog
vrsnog strunjaka u pitanjima kolonizacije sa jednim lanom vlade, koji bi se tamo
energino zaloili, da se podruje za kolonizaciju Hrvata proiri. Hrvati u Vojvodini
smatraju da je ono podruje koje je dosada odreeno premaleno, tj. da naputenih
njemakih imanja nema toliko koliko bi trebalo za Hrvate iz Vojvodine i za koloniza-
ciju onih agrarnih interesenata Hrvata, koji e preostati iza kako se namire zem-
ljom putem unutranje kolonizacije u Hrvatskoj. (Pejin 1992, 36). Franjo Gai, pot-
predsjednik Narodne vlade Hrvatske, molio je Franju Frola, ministra pravosua
DFJ i ministra za Hrvatsku u Beogradu, da se utjee na Ministarstvo za kolonizaci-
ju kako bi se podruje za kolonizaciju Hrvata proirilo i time njihovo nezadovolj-
stvo odstranilo. Upoznat s rasporedom bunjevakih i okakih naselja u Bakoj, ali
i odnosom vlasti u Kraljevini Jugoslaviji prema Bunjevcima i okcima, Gai je sma-
trao da bi kolonisti Hrvati trebali biti grupirani u kolonijama u susjedstvu tih nase-
lja. Gaea zakljuuje da se na takav nain htjelo stvoriti odreeni etniki majoritet
u navedenim bakim oblastima, na emu su se temeljile tenje poraenih drutve-
no-politikih snaga, olienih u ostacima HSS-a, o njihovom prikljuenju Hrvatskoj
(Gaea 1984, 312). Inicijativa Jerkovia i Maslia koju su podravali Franjo Gai i
Franjo Frol nije dobila podrku pri Ministarstvu za kolonizaciju. Sreten Vukosavlje-
vi, ministar za kolonizaciju Frola je obavijestio o neslaganju s inicijativom sljedeim
rijeima: Mislim da nema ni najmanje povoda sumnji da ovo Ministarstvo drukije
postupa sa borcima koji su Srbi, a drukije sa borcima koji su Hrvati. () Jedan deo
boraca iz Hrvatske, Hrvata, pokazuje tenju da se naseli sa svojim susedima Srbima
borcima iz Hrvatske. Svakome se stavlja na raspolaganje da se naseli kako eli: bilo
zajedno sa svojim susedima, bilo posebno sa Hrvatima. () Zemljite koje je preo-
staje posle naseljavanja boraca odreeno je za arondiranje imanja domaih agrarnih
interesenata. Tako je po zakonu. Ovaj posao ne spada u nadlenost Ministarstva za
kolonizaciju i agrarnu reformu Srbije. Koliko mi je poznato taj posao nije ni poeo
da se radi. Do sada nema razloga sumnjati da e se u dodeljivanju zemlje drukije
postupati s Hrvatima iz Vojvodine nego sa Srbima iz Vojvodine (Gaea 1984, 312-313).
Naseljavanje iz Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina imala je najviu kvotu za kolonizaciju koja je iznosila
12.000 obitelji. Na visinu dodijeljenih kvota utjecalo je to da je sudjelovanje bosan-
skohercegovakog seljatva u ratu bilo veliko. Za kolonizaciju su se prijavljivali vei-
nom Srbi. Nastalo je prosto jedno otimanje za odlazak u Vojvodinu. Hoe da idu i
oni koji imaju uslove i oni koji nemaju. Meu onima koji su se prijavljivali bilo je
vrlo malo Muslimana i Hrvata, oni niti se otimaju niti predaju molbe (Gaea 1984,
174
Mario Bara
299). Razloge navodne nezainteresiranosti bosanskohercegovakih Hrvata i
Muslimana za kolonizaciju Vojvodine ovdje emo pokuati barem dijelom objasniti.
U Bosni i Hercegovini u predratno vrijeme postojali su interesi seljatva, neovisno
o nacionalnom podrijetlu i Srba i Hrvata, za preseljenje u plodnije i bogatije krajeve.
Neki seljaci preseljavali su se koristei dobrovoljaki status (uglavnom srpske obi-
telji), dok ih se manji dio naseljavao kao slobodni agrarni interesenti kupujui obra-
dive povrine.
27
Ovdje moemo pretpostaviti da je kod bosanskohercegovakih
Muslimana taj interes bio neto manji zbog utjecaja islamsko-orijentalne kulture i
civilizacije. Naime, nepostojanje ili vrlo mali broj islamskih vjerskih objekata (za
koje su se koristile privatne kue) u Vojvodini te drugaija kulturna sredina mogle
su utjecati na rezerviranost prema kolonizaciji. Drugi vaan moment je bio politike
prirode i stigmatizacija dijela bosanskohercegovakog seljatva.
Promijenjene politike okolnosti nakon rata definirale su koje obitelji mogu
raunati na sudjelovanje u kolonizaciji, a koje ne. Na samom kraju rata 1945. godine
u Slavoniji se zatekao vei broj tzv. muhadira
28
iz Bosne i Hercegovine (Gaea
1984, 228). Dolazak ovih obitelji u Slavoniju bio je potaknut ratnim operacijama
izmeu njemakih i ustakih s partizanskim postrojbama. To su mahom oni koji su
se povlaili ispred nae vojske a nisu imali uslove za kolonizaciju (Gaea 1984,
311). Najvei dio muhadira se i nakon rata zadrao u Slavoniji u zaposjednutim
ispranjenim njemakim kuama. Iseljavanje bosanskohercegovakih izbjeglica bio
je preduvjet za naseljavanje drugih stanovnika. Izbjeglice su se nerado vraale u
nekadanja mjesta prebivalita. Prilikom iseljavanja izbjeglica primijetilo se da vei
broj nije dobrovoljno selio u svoj kraj, nego su ak pojedinci bjeali odreenog dana,
koji je bio predvien za utovar. Vidjelo se da su to ljudi koji su se bojali neega, tj.
svoga povratka u stari kraj. Meutim energinim mjerama a na zahtjev delegata NR
Bosne i Hercegovine u takvim se sluajevima prisilno moralo takve izbjeglice uto-
variti i otpremiti.
29
Ukupno vraenih muhadira tijekom prve polovice 1946. godi-
ne u Bosnu i Hercegovinu bilo je 4.463 obitelji s 24.563 lana. (Maticka 1987, 30-32).
Budui da su u meuratnom razdoblju bosanskohercegovaki seljaci masovno odla-
175
__________
27
U godinama pred Drugi svjetski rat objavljivani su lanci od urednitva Subotikih novina da
se na podruje dananje Vojvodine omogui kolonizacija siromanih hrvatskih seljaka iz
Bosne i Hercegovine. Tih godina u vrijeme sezonskih poslova u poljoprivredi seljaci iz Bosne
i Hercegovine sudjelovali su u sezonskim cirkulacijama prema Vojvodini, a dio ih je izraavao
elju za stalnim naseljavanjem. U kasnijem razdoblju, kako se Drugi svjetski rat primicao
kraju studenti podrijetlom iz Bake i Baranje okupili su se 17. VI. 1944. u Zagrebu kako bi
donijeli odluke o svom buduem djelovanju u zaviaju. Meu najvanijim ciljevima Odluka
hrvatske mladei Bake u Zagrebu navode se elja za povezivanjem bako-baranjskih Hrvata s
ostalim Hrvatima, omoguavanje kolonizacije Hrvata u Baku i Baranju iz ostalih hrvatskih
krajeva, nesmetan politiki, kulturni i gospodarski razvitak, suradnja sa Srbima i ostalim
narodima Bake i Baranje (Odluka 1944). Iako bez stvarnog utjecaja na kreiranje politike
naseljavanja stanovnitva na podruju Vojvodine u prijeratnoj i poslijeratnoj Jugoslaviji hrvat-
sko stanovnitvo s tog podruja iskazivalo je nedvosmislenu elju da se omogui naseljavanje
Hrvata iz drugih podruja drave u njihovu blizinu.
28
Prema arapskom pojam za izbjeglicu, useljenika ili iseljenika.
29
Kod ove divlje kolonizacije ne smije se iskljuiti i elja za prisvajanjem boljih obradivih povr-
ina te pretpostavka da e vlasti dovedene pred svren in ozakoniti takvo stanje.
zili u ravniarske krajeve zbog potrebe za radnom snagom u sezonskim poljopri-
vrednim poslovima, a neki su se i trajno naseljavali, moemo zakljuiti da je interes
za socijalnim zadovoljenjem u ravniarskim krajevima postojao kod razliitih nacio-
nalnosti seljatva Bosne i Hercegovine.
Sigurno je da su nadlene vlasti vodile rauna o odnosu tih obitelji prema NDH
i narodnooslobodilakom pokretu i provjeravale njihova imovna stanja. Postojanje
negativnog miljenja vlasti prema stanovnitvu nekih bosanskohercegovakih kra-
jeva i njihova odnosa prema NOP-u utjecalo je da se takvo stanovnitvo nije niti odlu-
ivalo u veoj mjeri podnositi molbe za kolonizaciju. Ipak, dio obitelji koje se nisu
ogrijeile o karakter narodnooslobodilakog rata je koloniziran u manjem broju u
Vojvodinu. Takoer, manjem broju obitelji hrvatskih kolonista koje su u vojvoan-
ski dio Srijema naselile vlasti NDH u razdoblju 1941-1945. priznato je pravo na kolo-
nizaciju jer su se tijekom rata pridruili NOB-u te su se mogle zadrati u kuama
koje su koristile. Podrijetlom su najee bili iz bosanskohercegovakih kotareva.
Veina ostalih kolonista i izbjeglica (Hrvata i Slovenaca) iz razdoblja NDH se iselila
krajem rata ili su protjerani povratkom srpskih dobrovoljaca na ija ih je imanja
naselila NDH.
30
Priblini broj kolonista Hrvata iz bosanskohercegovakih kotareva moemo
tek okvirno usporediti za ona naselja koja prije popisa stanovnitva 1948. godine
nisu imala hrvatskog stanovnitva ili ga je bilo u neznatnom broju. U pojedinim
istraivanjima (Gaea 1984) zabiljeena su ishodinja podruja naseljavanja, od
kojih su neka bila izrazito etniki homogena s veinskim hrvatskim stanovnitvom,
poput Ljubukog, Posuja, Litice (dananji iroki Brijeg). Tako su u neto znatni-
jem broju Hrvati iz Hercegovine naseljeni u Topalovac (njem. Kathreinfeld, danas
Ravni Topolovac) gdje je 1948. godine popisano 100 osoba hrvatske nacionalnosti
podrijetlom iz vie hercegovakih kotara. Tamo je 17. IX. 1945. pristiglo 57 obitelji
iz Stoca, zatim 20. IX. 30 obitelji iz Mostara, 2. X. 111 obitelji iz Ljubinja i 3. X. 1946.
57 obitelji iz Konjica (Gaea 1984, 300). Kolonisti podrijetlom iz hercegovakih
kotareva apljina, Mostar, Konjic te iz kotara Tuzla u Bosni naselili su Jau Tomi
gdje je 1948. godine popisano 66 Hrvata. Bezdan su naselili hercegovaki kolonisti
iz Litice, Posuja (zajedno s kolonistima iz Hrvatske, kotar Gospi) oko 400
osoba.
31
Plavnu gdje su obitavali starosjedioci Hrvati okci i inili veinu ukupnog
stanovnitva su u manjem broju naselili Hrvati podrijetlom s podruja Posuja,
176
Mario Bara
__________
30
NDH nedugo po svom osnivanju zapoinje iseljavanje i represiju nad srpskim stanovnitvom
uz konfiskaciju imovine dobrovoljaca i ostalih kolonista naseljenih nakon 1918. Takoer, pod
pritiscima se iseljavaju dravni slubenici s lanovima obitelji (uitelji, inovnici, zaposleni na
eljeznicama i dr.) koji su naseljeni u istom razdoblju. U istonom Srijemu, napose mjestima
s izrazitom njemakom veinom poput Rume njemaki vojni i civilni predstavnici izdavali su
nareenja kojima se osobama srpske nacionalnosti koje nisu bile zaviajne u Srijemu oduzi-
mala imovina. Tijekom rata u Srijemu je vladalo rivalstvo i nepovjerenje izmeu hrvatskih vla-
sti i njemakih vojnih i civilnih predstavnika to se ogledalo i u pitanjima prava prvenstva na
kolonizaciju (Pejin 1992, 8-28).
31
U Bezdanu je prema popisu stanovnitva 1921. godine bilo 139 Hrvata (uglavnom su to bili
okaki Hrvati). Do 1941. godine bilo je tek neznatnog doseljavanja Hrvata iz okolnih mjesta,
a prirodni prirast tako male populacije takoer nije znatnije utjecao na promjenu njihova
Litice i Ljubukog (1.144 Hrvata 1948.). Gajdobru, gdje je 1948. godine popisano
101 osoba hrvatske nacionalnosti, su naselili preteito srpski kolonisti. Hrvatski
kolonisti dolazili su s podruja Mostara, Ljubukog, apljine i Stoca, a dio kolonista
s toga podruja naselio se u Novu Gajdobru (1948. godine 22 Hrvata). Futog, tj. dio
naselja nekadanji Novi Futog, gdje je 1948. godine popisano 139 Hrvata, su naseli-
li kolonisti iz vie bosanskih kotareva (Bosanska Krupa, Klju, Sanski Most, Biha).
S podruja kotareva zapadne Bosne doselio se manji broj Hrvata u Baku Palanku
gdje je od prije bilo nekoliko stotina starosjedioca okakih Hrvata (1948. godine
ukupno 612 Hrvata) i u elarevo (95 Hrvata 1948. godine). Iz vie kotareva Bosne
i Hercegovine (Modria, Odak, Konjic, Prozor, Brko i dr.) kolonizirano je Bako
Novo Selo u kojem su veinu Hrvata inili okci starosjedioci (252 Hrvata 1948.
godine). Takoer, manji broj hrvatskih kolonista naselio se u Titel i okolna naselja,
ali su veinu tih Hrvata inili starosjedioci okci (1948. godine u Titelu 484
Hrvata).
32
Hrvatskih kolonista bilo je i u Srpskom Miletiu (49 Hrvata 1948. godi-
ne) s podruja Jablanice (Gaea 1984, 347-348). Za koloniste u Bakom Bregu,
naselju sa starosjedilakim veinskim hrvatskim stanovnitvom, osigurano je ezde-
setak njemakih kua. Prvi transport kolonista doao je 24. XII. 1946. s 9 obitelji i
42 lana iz bosanskohercegovakih naselja Livna, Zagoriana i Vidoa po narodno-
sti uglavnom Hrvata.
33
Drugi transport s 35 uglavnom srpskih obitelji doao je iz
Like s podruja graakog kotara u Baki Breg 25. V. 1947. (Beljanski 1976, 103-
105). Unutranjim agrarnim interesentima u Bakom Bregu, 342 obitelji, dodije-
ljeno je 1.030 jutara obradivih povrina (namireno je 325 hrvatskih, 9 srpskih i 8
maarskih obitelji), a 950 jutara dodijeljeno je vanjskim agrarnim interesentima,
odnosno kolonistima iz BiH i Hrvatske.
ei je bio sluaj da su se u Vojvodinu Hrvati iz Bosne i Hercegovine naselja-
vali disperzno u naselja koja su veinski naselili Srbi, uglavnom po jedna ili tek
nekoliko obitelji. Samoinicijativno, izvan dravne kolonizacije, naseljena su neka
mjesta poput Beke. Tijekom Drugog svjetskog rata u Beku je doselilo nekoliko
177
__________
ukupnog broja. Popisom 1948. godine evidentirano je 593 osobe hrvatske nacionalnosti pa
broj doseljenih Hrvata nakon 1945. godine ovdje procjenjujemo na 400 osoba.
32
Ivan Ivani u svojoj knjizi Bunjevci i okci u Bakoj, Baranji i Lici pisanu krajem XIX. stolje-
a o Hrvatima okcima u Titelu pie: Za Titel sam dobio pouzdane podatke: Tamo ima svega
337 okaca i to 159 mukih i 178 enskih. Poznatije su ove okake porodice u Titelu: Barto-
lovi, Markovi, Jerkov, Miki, Marinkov, Bonjak, Novak, Mrnjan, Orai, Kuera, Veaj,
Ridl, ieri, Veljko, Pavkov, Sestri, Baglama, Mari, Oaj, Danek, Vukov, Raulj, Grgi, Pre-
peli, Sunari, Imbrii, Rau, timacu (krivo zabiljeeno, ispravno timac, op. a.), Orekovi
i t. d. Interesno je, da su se neke maarske i nemake porodice (Sabo, Balog, mitmajer i t. d.)
pookile i danas se smatraju za okce. Pre 30 god. bila je u Titelu iskljuivo okaka pri-
dika, a danas je pak retko uti. Takoer, Ivani navodi i tri obitelji Bunjevaca s dvadeset la-
nova, Luli, Ustin i Romanik (Ivani 1899, 12-13).
33
Obiteljska prezimena ovih kolonista su Krito, Mihaljevi, Bradari, Toki (Beljanski krivo
navodi Tokli, op. a.), Vruini, Bandov, Konta, hrvatska prezimena esta u livanjskom kraju
i Laganin (srpsko prezime iz Gubera u blizini Livna). Sela Zagoriani i Vidoi su u vrijeme
kolonizacije i prema posljednjem popisu stanovnitva odranom u Bosni i Hercegovini 1991.
godine bila naseljena gotovo iskljuivo hrvatskim stanovnitvom.
hrvatskih obitelji iz Dalmacije i Hercegovine da bi masovnije naseljavanje nastupilo
nakon 1945. godine. Beku naseljavaju Srbi dravnom kolonizacijom s podruja
Like (Gaea 1984, 351), a Hrvati mimo dravne kolonizacije u veem valu iz iro-
kobrijekog kraja i iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, napose iz konjikog
kraja (ui 2006, 9). U nekoliko godina naselilo se vie stotina osoba pa je 1948.
godine popisano 554 Hrvata u Bekoj. Svake je godine u vrijeme sezonskih poslova
u poljoprivredi, napose u prvim poslijeratnim godinama kada je trajala kolonizacija
i nije bilo dovoljno radne snage, velik broj seljaka iz Bosne i Hercegovine (ukljuu-
jui i lanove njihovih obitelji) sudjelovao u sezonskim cirkulacijama prema Vojvo-
dini. Moe se pretpostaviti da se dio tih sezonskih radnika nakon nekog vremena
odluivao na stalno (definitivno) naseljavanje u ravniarskim krajevima. Ovdje se
moe govoriti i o lananoj migraciji gdje su migranti podrijetlom iz istih sredina ili
susjednih podruja pozivali lanove obitelji, rodbine ili lokalne zajednice u novu sre-
dinu. Taj oblik naseljavanja u bosanskohercegovakih Hrvata bio je preovladava-
jui. Osim sezonskih cirkulacija poljoprivrednog stanovnitva svake se godine u
potragu za poslom kretalo u gospodarska i agrarna sredita. Naseljavanje iz Bosne
i Hercegovine nastavljeno je sve do kasnih ezdesetih godina prolog stoljea
Useljavanje Hrvata u Vojvodinu iz drugih podruja Jugoslavije
i inozemstva od 1945. do 1948. godine
Iz Crne Gore Hrvati su doseljeni u malom broju iz Boke Kotorske (kotar Kotor
i Herceg Novi iz kojih je naseljeno ukupno 330 obitelji kolonista crnogorske, srpske
i hrvatske nacionalnosti). Iz tog podruja koloniziran je dio naseljenika u Seki
(Lovenac), Feketi i Mali Io (Gaea 1984, 317, 322). Iz svih crnogorskih kota-
reva, ukljuujui bokokotorski, naseljena je Kula gdje je 1948. godine bilo 179
Hrvata i Vrbas 398 Hrvata. U Vrbas i Kulu, kao i druge razvijenija sredita, takoer
su se u vrijeme do popisa 1948. naseljavali ekonomski migranti iz Bosne i Herce-
govine, izvan procesa savezne kolonizacije, tako da je pretpostavka autora kako
veina deklariranih Hrvata iz tog razdoblja potjee upravo od ekonomskih migran-
ta. Takoer, jedan dio deklariranih Hrvata u popisu 1948. godine mogue da je bio
bonjakog muslimanskog podrijetla. U prvom poslijeratnom popisu 1948. pitanje
narodnosti bilo je postavljeno u smislu jednakosti i slobodnog izjanjavanja koje je
bilo zajameno Ustavom svim narodnostima i narodima koje su ivjele na podruju
Jugoslavije. Osjeaj narodnosne pripadnosti je subjektivna kategorija koju su popi-
sivai biljeili prema odgovorima stanovnika. U uputama za popunjavanje popisnice
postojalo je dodatno objanjenje: Svako lice upisae koje je narodnosti, na pr.:
Srbin, Hrvat, Slovenac, Makedonac, Crnogorac, Madjar, iptar, Rumun itd. Musli-
mani e staviti: Srbin-musliman, Hrvat-musliman, musliman-neopredeljen (Mrdjen
2002, 79).
Ministarstvo za kolonizaciju razmatralo je i mogunost preseljenja gradian-
skih Hrvata u Vojvodinu, kao i Hrvata iz Maarske i Italije. Traeno je miljene 12.
X. 1945. od Ministarstva za poljoprivredu i umarstvo Narodne vlade Hrvatske koje
178
Mario Bara
je krajem studenog iste godine ocijenilo da razmatranje navedenog preseljavanja
ima poseban socijalni i politiki znaaj zbog ega je prijedlog dalje upuen na raz-
matranje Predsjednitvu vlade DFJ. Od navedenih prijedloga kasnije se odustalo.
Ostaje nepoznato koliko su na neuspjeh preseljenja pojedinih etnikih grupa Hrvata
u Jugoslaviju utjecale meunarodne politike okolnosti poput zahlaenja odnosa sa
SSSR-om, odnosno nepostojanje interesa kod Hrvata u Gradiu, dijelovima Maar-
ske i Italije na preseljenje (Gaea 1984, 331).
Iz Bajskog trokuta nakon rata je preselio dio Hrvata, najee u pogranina
podruja, ali u manjem broju negoli poslije povlaenja trianonske granice 1921.
godine. Hrvati tog podruja pokuavali su privoljeti kao i nakon Prvoga svjetskog
rata dravno rukovodstvo Jugoslavije na elu s Josipom Brozom Titom da se zau-
zme za njih u pitanjima odreivanja dravnih granica. Vanjskopolitike prilike nisu
ile u prilog njihovim eljama pa je to podruje ostalo u granicama Maarske. U sje-
vernobaka sela preseljavali su pojedinci ili obitelji iz oblinjih pograninih sela.
Vlasti DFJ nastojale su aktualizirati povratak ekonomskih emigranata iz SAD,
Kanade i Australije bilo kroz vanjsku kolonizaciju Vojvodine ili koloniziranjem ise-
ljenika u pojedinim jugoslavenskim zemljama. Iseljenici u Australiji koji su velikim
dijelom bili hrvatskog podrijetla uvjetovali su svoj povratak Ministarstvu za koloni-
zaciju zahtjevom za dodjeljivanjem posjeda od 200 do 1.000 katastarskih jutara, to
im se nije moglo udovoljiti (Gaea 1984, 330).
Unutranja kolonizacija Hrvata u Vojvodini
Istodobno s naseljavanjem Vojvodine iz jugoslavenskih zemalja zapoela je
autokolonizacija vojvoanskih kolonista u Vojvodinu, odnosno preciznije samo u
Baku i Srijem. Dio slobodne zemlje iz agrarnog fonda bio je namijenjen za koloni-
ziranje vojvoanskih boraca, zemljoradnika bezemljaa. Kolonisti iz Vojvodine su
pravno bili potpuno izjednaeni s kolonistima iz ostalih jugoslavenskih zemalja, a
prema obiljejima su bili vie unutranji kolonisti negoli vanjski. Vojvodina je u
saveznoj kolonizaciji imala specifini poloaj jer je istodobno bila podruje predvi--
eno za kolonizaciju iz ostalih podruja drave, a istodobno je i sama davala jedan
179
Nacionalna/etnika
pripadnost
Broj obitelji % Povrina u ha
Srbi 4.905 76,1 15.573
Maari 271 4,2 776
Hrvati 732 11,3 1.863
Slovaci 195 3,0 494
Rumunji 47 0,7 148
Rusini 302 4,7 793
Ostali 3 0,0 11
Ukupno 6.455 100,0 19.658
Tablica 1. Nacionalna struktura vojvoanskih kolonista (izvor: Gaea 2002, 81)
broj kolonista. Njezina kvota iznosila je 6.000 obitelji iako je za naseljavanje podne-
seno 29.000 molbi (iz Banata 10.000, Bake 10.000 i Srijema 9.000). Veinu od odo-
brene kvote, za 4.500 obitelji, dobili su srijemski borci sukladno njihovom veem
sudjelovanju u ratu. Za banatske borce odreena je kvota od 900 obitelji i za bake
600 obitelji.
Najvee probleme u provoenju kolonizacije inilo je samoinicijativno naselja-
vanje i zauzimanje naputenih kua osoba koje nisu ostvarivale uvjete za koloniza-
ciju. Poslije rata najvei dio onih koji su ostvarivali prava na kolonizaciju naselio se
u naseljima u kojima su obitavali i prije rata, a dio se srijemskih boraca preselio u
Baku. Vlasti su uglavnom ozakonjivale zateeno stanje, a samo su u izuzetnim slu-
ajevima vrile premjetanje kolonista (Gaea 1984, 327-328). Veinu kolonista
inili su Srbi koji su imali najvei udio u vojvoanskoj borakoj populaciji dok je udio
Hrvata bio priblian njihovom prijeratnom udjelu u ukupnom stanovnitvu pokrajine.
Dio zemlje iz agrarnog fonda bio je namijenjen mjesnim agrarnim interesenti-
ma. Prilikom raspodjele slijedila se predratna nacionalna struktura stanovnitva.
Takav pristup u raspodjeli agrarnog fonda nakon naseljavanja kolonista naznaio je
Sreten Vukosavljevi, ministar agrarne reforme, u svojoj prepisci s Franjom Fro-
lom, ministrom pravosua DFJ gdje je istaknuo da nema razloga sumnjati da e se
u dodeljivanju zemlje drukije postupati s Hrvatima iz Vojvodine nego sa Srbima iz
Vojvodine. (Gaea 1984, 312-313).
Tablica 2. Nacionalna struktura mjesnih agrarnih interesenata
u somborskom kotaru 1946. godine (izvor: Beljanski 1986, 4)
180
Mario Bara
Naselje Jutara
Interesenti po nacionalnosti
Srbi Hrvati Maari
Bezdan 445 12 95
Kolut 114 3 10 10
Baki Breg 1.030 9 325 8
Rastina 79 24 4
Riica 829 62 12 52
Stanii 608 69 7 100
Aleksa anti 96 20 3 8
Svetozar Mileti 1.645 6 164 285
onoplja 324 35 64
Kljajievo (Krnjaja) 73 2 15
Teleka 1.133 1 6 367
Doroslovo 600 160
Baki Monotor 1.500 496
Sombor 4.095 711 342 25
Stapar
34
Ukupno
35
12.571 905 1.417 1.189
__________
34
U izvoru nisu iskazani podaci za naselje Stapar.
35
U izvornoj tablici Milenka Beljanskog, prema iskazanim podacima, stoji krivi izraun za ukup-
ni broj jutara (12.561), te broj agrarnih interesenata Hrvata (1.405) i Maara (1.209).
*
Vidjeti objanjenje o narodnosnom izjanjavanju u popisu 1948. godine u: Mrdjen 2002, 79
Rezultati kolonizacije
Kolonisti su 1948. godine nakon provedenog popisa stanovnitva i zavrene
kolonizacije inili 14% ukupnog stanovnitva Vojvodine. Najvei broj kolonista iz
drugih podruja Jugoslavije (ne raunajui vojvoanske autokoloniste) naseljen je u
Bakoj (131.045), zatim u Banatu (80.879) i Srijemu (14.153) (ulji 1989, 112-114)
to je bilo u visokoj podudarnosti s prijeratnim brojanim rasporedom Nijemaca na
ije su posjede kolonisti najvie naseljavani.
Tablica 3. Kolonizacija obitelji iz Hrvatske u Vojvodinu
(izvor: Maticka 1982, 314)
Prema podacima Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini ukupno je
iz Hrvatske u Vojvodinu preseljeno 9.279 obitelji s 52.868 lanova. O nacionalnoj
strukturi kolonista jako je malo podataka u dostupnim izvorima i literaturi to moe
krivo voditi zakljuku da je nacionalni aspekt kolonizacije bio zanemaren. Meutim,
odreivanje republikih naseljenikih kvota i rajona naseljavanja vjerojatno je bilo
zasnovano i na politikim i nacionalnim interesima to se moe djelomino iitati
iz nekih od dokumenata. Primjerice, interes Hrvatske da grupira svoje koloniste u
blizini starosjedilakih hrvatskih naselja, zatim svake od federalnih jedinica da svoje
koloniste okupi na odreenim podrujima i sl. Uzimajui nacionalni sastav krajeva
podrijetla kolonista, usporeujui popise stanovnitva 1931. i 1948. godine u vojvo-
anskim naseljima Nikola Gaea (1984) je zakljuio da je nacionalna struktura
naseljenikog stanovnitva bila kako je prikazana u tablici.
Tablica 4. Nacionalna struktura kolonista (izvor: Gaea 1984, 347).
181
Podruje Broj obitelji Broj lanova obitelji
Banat 398 2.105
Baka 7.851 45.390
Srijem 1030 5.373
Vojvodina 9.279 52.868
Nacionalna pripadnost Broj obitelji Broj lanova obitelji %
Srbi 26.963 162.447 72,0
Crnogorci 6.696 40.176 17,8
Makedonci 2.000 12.000 5,3
Hrvati 1.189 7.134 3,2
Slovenci 460 2.091 0,9
Muslimani 308 1.848 0,8
UKUPNO 37.616 225.696 100,0
Nakon zavretka savezne kolonizacije u Vojvodini je bilo 29 naselja koja 1948.
godine nisu imala popisanog hrvatskog stanovnitva, najvie u vrakom kotaru,
njih 12.
36
Od koloniziranih hrvatskih obitelji, najvei broj bio ih je u somborskom
kotaru, napose u naseljima Staniiu i Riici. Iako su Hrvati bili zastupljeni u svim
vojvoanskim kotarevima naseljavani su disperzno, a najee je bio sluaj da je broj
naseljenih hrvatskih obitelji izvan Bake bio od jedne pa do nekoliko. Prvotni pla-
novi naseljavanja 5.500 hrvatskih obitelji s oko 33.000 lanova iz Hrvatske u Vojvo-
dinu nisu mogli biti ispunjeni iz vie razloga. Najvei broj molbi za kolonizaciju pri-
stigao je od srpskog stanovnitva iz Like, sjeverne Dalmacije, Korduna i Banovine.
S druge strane iako se oekivao vei broj zahtjeva od hrvatskih obitelji iz Dalmacije
i Primorja on nije bio tako velik, napose iz Primorja gdje je bilo procentualno dosta
boraca, isto kao i Lika (Gaea 1984, 311). Hrvatska je takoer unutar odreene joj
kvote dio svojih kolonista iz Hrvatskog zagorja i Meimurja, oko 1.000 obitelji,
usmjerila u Baranju i oko 500 obitelji u vukovarski kotar koji su bili podruje sa-
vezne kolonizacije poput Bake, Banata i vojvoanskog dijela Srijema. Nema sum-
nje da se hrvatsko rukovodstvo vodilo i injenicom da je u vrijeme prije poetka
kolonizacije formirana granica s Vojvodinom, odnosno Srbijom na Dunavu i tzv.
suhom granicom u Srijemu te je usmjerila dio hrvatskih kolonista na svoj teritorij.
Istodobno dolo je do opadanja broja Srba u dijelovima Hrvatske i Bosne i Herce-
govine koji su se iz nekih sredina masovno iselili.
Broj Hrvata u Vojvodini je 1948. godine (134.232) i pored mehanikog priljeva
od 7.000 stanovnika u kolonizaciji porastao tek neznatno u odnosu na njihov broj u
posljednjem prijeratnom popisu stanovnitva 1931. godine (133.023), za neto vie
od 1.000 osoba. Razlog tomu je u ratnom mortalitetu tijekom zadnjih godina rata
37
(tijekom cijelog razdoblja rata oko 6.000 ratnih gubitaka prema erjaviu 1992, 159),
ali i u iseljavanju iz pojedinih dijelova Srijema krajem 1944. i poetkom 1945. Ukupni
demografski gubici vojvoanskih Hrvata su zbog smanjenja nataliteta i emigracije
bili znatno vii. Samoinicijativno naseljavanje ekonomskih migranata, najvie iz Bos-
ne i Hercegovine veinom se odvijalo 1950-ih te e njihov udio u porastu broja
Hrvata u Vojvodini u prvim poratnim godinama biti neznatan. Krupne drutvene
promjene (kolektivizacija, agrarna reforma) naroito su se odrazile na bunjevake
Hrvate iji su se veliki zemljini posjedi nali na udaru agrarne reforme. Meutim,
dio dotadanje sirotinje, bezemljaa meu Hrvatima po selima prvi puta je doao u
posjed zemlje u statusu mjesnih agrarnih interesenata.
182
Mario Bara
__________
36
U kotaru alibunarskom to su bila naselja: Barice, Dubica, Janoik, Kozjak, Seleu. Kotar
begejski naselje Torda, kotar kikindski naselje Toba, kotar novokneevaki naselja Vrbica i
Jazovo, kotar novosadski naselje Svilo, kotar rumski naselja Prhovo i Siba, kotar seanjski
naselja Banatsko Vinjievo i urjan, kotar staropazovaki naselje Krnjeevci, kotar vraki
naselja Vojvodinci, Dobrieko, Kajtasovo, Malo Sredite, Mesi, Miletievo, Oreac, Parta,
Potporanj, Ritievo, Soica, Crvena Crkva, kotar zemunski naselja Karlovi i Petrovi. Isto-
vremeno bez srpskog stanovnitva, koje je inilo najvei dio kolonista, 1948. godine bilo je tek
naselje Busenje u seanjskom kotaru.
37
Od jeseni 1944. Hrvati u Vojvodini sudjeluju u zavrnim ratnim operacijama, a zabiljeeni su i
brojni sluajevi strijeljanja civila u Srijemu od strane vojnih vlasti, napose u Srijemskoj Mitro-
vici (Gvozdi-Filjak i Lonarevi 1995, 280-286).
Zakljuna razmatranja
Migracije nakon Drugoga svjetskog rata bile su motivirane ekonomskim i
neekonomskim razlozima. Valja napomenuti da su pojedini tipovi migracija meu-
sobno povezani, esto su se preklapali i prelazili jedni u druge. Preplitali su se eko-
nomski i neekonomski motivi za migriranje. Po svom karakteru poslijeratna save-
zna kolonizacija je bila unutarnja (ako promatramo tadanje granice Jugoslavije,
odnosno vanjske ako ih promatramo kroz dananji ustroj), a koristile su se za ostva-
rivanje postavljenih ekonomskih, politikih i nacionalnih ciljeva. Kolonizacija kao
sloeni drutveni proces podrazumijevala je poduzimanje niza sloenih organizacij-
skih mjera. Uspjeh je ovisio i o stvaranju normalnih ivotnih uvjeta u mjestima pri-
mitka kolonista. Osim socijalnog zbrinjavanja agrarnog stanovnitva kolonizacija je
sluila kao ideoloko-politiko uporite novim vlastima te je u konanici posluila za
promjene u nacionalnoj strukturi koloniziranih prostora, neto manje i ishodinih
podruja. Paralelno s ovim migracijama trajalo je i daljnje iseljavanje preostalog nje-
makog stanovnitva. Ubrzo je pokrenuta i reemigracija dijela kolonista neprilago-
enih geografskim i socijalnim prilikama nove sredine. Veina kolonistikih obitelji
ipak je prevladala krizu adaptacije na novu sredinu i zadrala se u Vojvodini. U
Vojvodini se nakon 1948. zadralo oko 7.000 Hrvata, uglavnom u Bakoj. Veina
kolonista i njihovih potomaka se u kasnijim desetljeima postupno vraala u svoj
zaviaj, selila u vea urbana sredita ili je iselila 1990-ih pod raznim pritiscima pa i
bombakim napadima na njihove obiteljske kue. Potomci ovih kolonista i danas u
manjem broju obitavaju u Vojvodini (Staniiu, neznatno u Riici, Somboru,
Subotici, Novom Sadu, Sivcu, Gudurici itd.).
Literatura:
Beljanski, Milenko. 1976. Baki Breg i njegovi itelji.
Beljanski, Milenko. 1978. ara, Baba Pusta, Kamarski salai, Aleksa anti.
Sombor
Beljanski, Milenko. 1985. Stanii. Senta.
Beljanski, Milenko. 1986. edrdeset godina posle agrarne reforme i kolonizacije.
Sombor.
upurdija, Branko. 1987. Subotica i okolina : etnoloka istraivanja. Novi Sad:
Matica srpska.
upurdija, Branko. 2005. Kolektivni zahtev za kolonizaciju iz sela Ponikve 1945.
godine. Zbornik Matice srpske za istoriju 74: 133-140.
uri, Vladimir. 1960. Najnovije naseljavanje Bake kolonistima iz Hrvatske.
Naselja: Baki graac, Kljajievo, onoplja, Stanii i Riica. Novi Sad: Matica
srpska.
Gaea, L. Nikola. 1984. Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948.
Novi Sad: Matica srpska.
183
Gaea, L. Nikola. 2002. O agrarnim reformama u novijoj istoriji Vojvodine.
Nastava istorije 15: 71-89.
Gvozdi-Filjak, Zlata i Lonarevi, Juraj. 1995. Srijemska kalvarija Hrvata. Zagreb:
Znanje.
Horvat, Viktor. 1942. Suvremene nutarnje seobe i kretanja Hrvata: posljedice dina-
mike drutvenih procesa. Zagreb: Hrvatska dravna tiskara.
Ivani, Ivan. 1899. Bunjevci i okci u Bakoj, Baranji i Lici: (istorija, etnografija, kul-
tura, drutvo, brojno i privredno stanje, etnike osobine). Beograd.
Maticka, Marijan. 1982. Sudjelovanje Hrvatske u saveznoj kolonizaciji 1945-1948.
godine. Zbornik Zavoda za povijesne znanosti Istraivakog centra JAZU u
Zagrebu 11: 289-322.
Maticka, Marijan. 1990. Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj od 1945. do
1948. Zagreb: kolska knjiga, Stvarnost.
Milunovi, Milorad. 1986. Riica sa okolinom: hronika. Sombor.
Mrdjen, Snjeana. 2002. Narodnost u popisima promjenljiva i nestalna kategorija,
Stanovnitvo 1-4: 77-103.
Pejin, Jovan. 1992. Kolonizacija Hrvata na srpskoj zemlji u Sremu, Slavoniji i Bara-
nji. Sremska Mitrovica: NIP Sremske novine.
Sekuli, Ante. 1991. Baki Hrvati: narodni ivot i obiaji. Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti.
Stipeti, Vladimir. 1954. Agrarna reforma i kolonizacija u FNRJ godine 1945.-1948.
Zagreb:Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
imunovi, Petar. 2008. Hrvatski prezimenik : puanstvo Republike Hrvatske na po-
etku 21. stoljea (1-3 sv.). Zagreb: Golden marketing-Tehnika knjiga.
ulji, Stanko. 1989. Narodnosna struktura Jugoslavije i tokovi promjena. Zagreb:
Ekonomski institut.
ui, Zlatko. 2006. Obiljeeno 40 godina upe Beka. Zov Srijema 50: 7-11.
Drugi izvori podataka:
Definitivni rezultati popisa stanovnitva od 31. januara 1921. god. 1932. Sarajevo.
Definitivni rezultati popisa stanovnitva od 31. marta 1931. godine. knjiga II.
Prisutno stanovnitvo po veroispovesti. 1938. Beograd.
Stanovnitvo predratne Jugoslavije po veroispovesti i materinskom jeziku po popisu
31. marta 1931. Demografska statistika, serija II. sv. 3. 1945. Beograd: Dravni
statistiki ured DFJ.
Administrativno-teritorijalna podela Srbije (Podaci prikupljeni do 31. III. 1946. godi-
ne). 1946. Beograd: Statistiki ured Narodne Republike Srbije.
Administrativno-teritorijalna podjela i imenik naseljenih mjesta Narodne Republike
Hrvatske (stanje 1. V. 1951.). 1951. Zagreb: Statistiki ured Narodne Republike
Hrvatske.
Konani rezultati popisa stanovnitva od 15. marta 1948. godine, knjiga VI, Stanov-
nitvo po rodnom kraju. 1955. Beograd: Savezni zavod za statistiku.
184
Mario Bara
Konani rezultati popisa stanovnitva od 15. marta 1948. godine, knjiga IX, Stanov-
nitvo po narodnosti. 1955. Beograd: Savezni zavod za statistiku.
Naselja i stanovnitvo Republike Hrvatske 1857.-2001., CD-ROM. 2005. Zagreb:
Dravni zavod za statistiku.
Odluka hrvatske mladei Bake u Zagrebu. 1944. Zagreb. (Fotokopija u posjedu autora).
Dalmacija u Bakoj. Da smo znali to nas eka ne bismo ni dolazili ovamo!. Slobodna
Dalmacija, 27. IV. 2010. Split.
Jugoslavenski zbjeg u Egiptu. lanak dostupan na:
http://arhinet.arhiv.hr/_Generated/Pages/Stvaratelji.PublicDetails.aspx?ItemId=7
356 (posjet 15. IX. 2010.)
http://www.sivac.net/doktorinauka.htm (posjet 20. VIII. 2010.)
http://montenegrina.net/pages/pages1/dijaspora/crnogorci_u_vojvodini_s_medo
jevic.htm (posjet 20. VIII. 2010.)
http://www.genealogienetz.de/reg/ESE/banat_k.htm (posjet 20. VIII. 2010.)
http://www.zagoricani.com/index.php?option=com_content&view=article&id=3:st
anovnitvo&Itemid=9 (posjet 28. VIII. 2010.)
http://www.kroatien-links.net/vidosi/prezimena.htm (posjet 28. VIII. 2010.)
Teror glasan, drava nema Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji o etnikom
ienju u vojvodini. Dnevnik, 19. II. 2003. Novi Sad.
185
Summary
The participation of Croats in the federal colonization of Vojvodina in the period
1945-1948
The federal colonization of Vojvodina and the participation of Croats from
Croatia, Bosnia and Herzegovina, other federal republics of that time as well as
from abroad is analyzed in the following work, based on expert literature, relevant
statistic sources and popular articles. Political, cultural, and other factors that
influenced the spatial distribution and the number of Croats in colonization are
considered. In particular chapters, the author analyzes the migration of colonists
by their regions of origin. The analysis shows that most of the Croatian colonists
were inhabited in Baka, that most of the colonists were from Dalmatia who
mainly inhabited Stanii and Riica, while the colonists from other regions were
inhabited in smaller groups and dispersively. After the federal colonization ended,
there were only 29 localities in Vojvodina with no registered Croats. However,
most of the other localities had a small number Croats. The initial plan of Croa-
tian authorities regarding the colonisation of 5,500 Croatian families with about
33,000 members from Croatia to Vojvodina could not have been achieved for a
number of reasons. Namely, the Croatian population from Croatia showed much
less interest for colonization outside the Croatian territory than the Serbian po-
pulation, as a result of which majority of colonists in Vojvodina were Serbs. The
main cause of small number of colonised Croats from Bosnia and Herzegovina
was of political nature. The stigmatization of a part of Bosnian and Herzegovi-
nian peasantry due to their passivism in a war against the national enemy
repelled many from the application for colonization. When the agrarian reform
and colonization ended, Croats, with approximately 7,000 colonists, made only a
smaller percentage of the external colonists, or 3.2% of the total number of
colonists in Vojvodina. Large arable areas were confiscated from a number of
local Croat big landowners; at the same time, considerable part of poor and land-
less Croats in villages and those being colonized gained social satisfaction and
became landowners. During the colonization, the re-emigration of a part of
colonist was initiated, particularly those from Dalmatian littoral and islands,
unaccustomed to geographic and social conditions of new surroundings. However,
most of the colonist families beat the crisis regarding the adjustment to a new envi-
ronment, and stayed in Vojvodina.
Key words: federal colonization, Vojvodina, Croats, Croatia, Dalmatia, Bosnia
and Herzegovina
186
Mario Bara
Prilog:
Izvor: (Pejin 1992, 36)
187
188
Mario Bara

Bara Kolonizacija Godisnjak2010 157 188

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Bara Kolonizacija Godisnjak2010 157 188

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji

You might also like