Fra Petar Jeleč

FRA MARIJAN ŠUNJIĆ – APOSTOLSKI VIKAR I PISAC

Ove godine se obilježava 150-ta godišnjica smrti fra Marijana Šunjića 1, naslovnog biskupa i
apostolskog vikara u Bosni. Svojim životom i djelovanjem zadužio je kako katolike tako i
pripadnike drugih konfesija koji su ga duboko poštivali, a svoju redovničku braću obvezao je na
trajnu zahvalnost.

1. Fra Marijan Šunjić – apostolski vikar

Imenovanje biskupom zateklo je fra Marijana Šunjića u Gučoj Gori „kamo je došao na
odmor i oporavak nakon iscrpljujućih kucanja na vrata austrijskih državnih dvorova i biskupskih
rezidencija tražeći financijsku potporu za gradnju crkava i škola u Bosni“. 2 Barišićefa afera
potrošila mu je također mnogo snage i živaca, a koštala ga je i zdravlja. Kako je reagirao na
vijest da je imenovan biskupom u Bosni vidimo iz pisma koje je 16. 6. 1854. uputio prijatelju J.
J. Strossmayeru: „Vijesti i knjige po našem fra Blažu, gvardijanu, prekjučer donešene, tako su
me tronule i ganule, da me je velika izvanredna vatra istu večer priklopila koja mi sliedeću noć
nie dala snu na oči. Najviše ste vi doprinijeli tome momu izabranju. Ne vidi čedni redovnik
srazmjerja megju svojim sadašnjim silama tjelesnim i duševnim i megju teškim bremenom, koje
je s tim visokim dostojanstvom skopčano. Zato sam se i dva tri puta predomišljao, da bih
renunciu učinio“.3

Veselje puka i bosanskih franjevaca zbog Šunjićeva imenovanja biskupom bilo je veliko: „Ova
vist toliko obradova srca sve bratje, lahko nije opisati. Uskliknuše bratja kano slavuji u zelenom

1
Ivo Fra Marijan Šunjić rođen je 7. I. 1798. u Bučićima. Sa trinaest godina odlazi u gučogorski samostan gdje ga
podučava fra Marijan Jakovljević. Filozofsko-teološki studij pohađa u Zagrebu i Mohaču (1814.–1824.) a
orijentalistiku u Zagrebu i Beču (1821.–1824.). Odličan je poznavatelj orijentalnih jezika, zatim grčkog, latinskog,
njemačkog, francuskog, talijanskog kao i većine slavenskih jezika. Bio je kapelan u Kupresu, župnik u
Mokronogama i Ovčarevu. Godine 1832. postaje tajnikom provincije, 1835. kustos, 1847.-1851. obnaša službu
provincijala, a od 1855. do konca života je biskup i apostolski vikar u Bosni. Umro je u bolnici u Beču 1860.,
pokopan u Gučoj Gori. Usp. A. KOVAČIĆ, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske
književnosti i kulture, Sarajevo 1991, str. 308-309.
2
L. FIŠIĆ, „Biskup fra Marijan Šunjić i njegovo vrijeme“, u: Bosna franciscana, VI/10 (1998), str. 168.
3
T. ALAUPOVIĆ, „Biskup fra Marijan Šunjić“, u: Serafinski perivoj, XXIV/12 (1910), str. 209.
lugu, kad lede zima projde jim i veselo prolitje naniđe. O. Marian rad čudnovatih umnih kreposti
s kojim ga svemogući nadari, rad tolikih krupnih zasluga za dobro opće države i rad prirodne
čednosti i dobrote, svoj dobroj bratji i narodu najmilia osoba je […]. S naimenovanjem o.
Mariana Šunjića na biskupstvo, Bosna novi život poče živiti i kano da uzkrsnu“. 4 Biskup
Strossmayer predvodio je u Đakovu sam obred biskupskog posvećenja, i time su njih dvojica
potvrdili svoje prijateljstvo i suradnju.5

Novoimenovani biskup stavlja preda se kao glavnu zadaću izgradnju crkava. Stanje koje
je zatekao bilo je vrlo teško. Kad je 1687. g. izgorio ramski samostan, u cijeloj su Bosni od
trideset i dva, koliko su ih Turci zatekli, preostala još svega tri samostana: u Fojnici, Sutjesci i
Kreševu, a i oni su nekoliko puta paljeni i nanovo podizani. Uz te tri crkve, u cijeloj Bosni
postojale su još samo dvije crkvice: u Varešu i Podmilačju kod Jajca. 6 Za izgradnju novih crkava
trebalo je ispuniti tri teška uvjeta: dobaviti carski ferman, pridobiti lokalne vlasti da pristanu na
gradnju crkve, i da se ona ne gradi na vakufskom zemljištu. Sve je to Šunjić činio više nego
uspješno tako da je za njegova biskupovanja podignuto sedamnaest novih crkava. Skupljao je
milodare po čitavoj Europi, a austrijska vlada dopustila je da to čini po cijeloj carevini.7

Radi što uspješnije gradnje i prikupljanja novca Šunjić osniva tzv. građevne kovčežiće i u
vezi s tim upućuje 1857. g. na Duhove svoju okružnicu u kojoj jasno opisuje i razrađuje sve
detalje vezane za prikupljanje i čuvanje potrebnih sredstava u spomenutim kovčežićima. Posebno
je zanimljiva i značajna uputa župnicima da svaki kovčežić treba imati dvije brave s različitim
ključevima, od kojih jedan čuva župnik, a drugi neki pošten i povjerljiv župljanin kojeg narod
bira i potvrđuje njegov mandat.8 J. Jelenić opisuje rezultate te Šunjićeve inicijative: „Ne zna se
tko s većom pripravnošću sasluša i k srcu primi ove umne odredbe dragoga biskupa Šunjića. Sve
se okrenu oko dijeljenja i sabiranja milodara; s novom se snagom nastavi podizanje crkava,
župničkih stanova, škola i samostana“.9

4
J. BALTIĆ, Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni 1754.-1882, Sarajevo 1991., str.
177-178.
5
Usp. L. FIŠIĆ, n. d., str. 168.
6
Usp. M. DŽAJA, „Prigodom 100-god. smrti fra Marijana Šunjića“, u: Dobri Pastir, X/1-4 (1960), str. 368.
7
Usp. S. MILOŠ, Od Bučića do Beča, Vitez 1994., str. 20-21.
8
Usp. J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, II., Sarajevo 1990, str. 598.
9
Isto, str. 600.
 Najteže stanje bilo je u Krajini gdje su postojale sedam župa s 12.000 vjernika, a nijedna
crkva. I rodna kuća biskupova pretvorena je u crkvu. On je, naime, svoju očevinu u Bučićima
ostavio gučogorskom samostanu uz uvjet, da mu sestru dohrane do smrti, pokopaju i za nju
izgovore gregorijanske mise.10

Kruna svih biskupovih pothvata u podizanju vjerskih objekata gradnja je gučogorske

crkve i samostana: „Fratri su u Gučoj Gori imali svoju kuću u samom selu pod brijegom, pa su tu
počeli 1852. praviti i crkvu. Mjesto je bilo vrlo nezgodno, pa je Šunjić odmah obustavio gradnju
i još iste godine kupio od travničkog muslimana Ibre Ciganovića manju parcelu na zaravanku“. 11
Biskupovanje fra Marijana Šunjića donijelo je vidna poboljšanja u životu katolika u Bosni. Na
nedjeljna i blagdanska bogoslužja ljudi više nisu išli u šume nego u crkve, gdje im kiša i snijeg
nisu padali za vrat i tako im skraćivali život, a radnim su danima slali svoju djecu u škole i tako
ih spremali za bolju budućnost.12

1. 1. Neumorni prosvjetitelj

Kao intelektualac, Šunjić je znao da snaga jednog naroda leži u njegovim duhovnim
vrijednostima. Stoga je posebnu pozornost poklanjao brizi za buduće naraštaje. Uz gradnju
crkava i samostana, podizanje škola, širenje kulture i prosvjete bile su mu glavne preokupacije.

- Škole

Stanje u školstvu bilo je više nego teško. Naime, za vrijeme turskog upravljanja Bosnom,
više od četiri stoljeća bosanskoj raji bio je onemogućen svaki pokušaj stjecanja plodova
prosvjete i kulture. Država je to priječila i gušila kako bi mogla lakše držati narod pod svojom
feudalnom vlašću.13 J. Jelenić o tom piše ovako: „Poznato je da je u bosanskoj državi od 400
godina javno podučavanje u čitanju i pisanju bilo najstrožije zabranjeno, stoga se dogodilo, da
bosanski katolik, koji je želio naučiti čitati i pisati, to je mogao samo postići u samostanima, gdje

10
Usp. M. DŽAJA, n. d., str. 369.
11
Isto.
12
L. FIŠIĆ, n. d., str. 168.
13
Usp. M. DŽAJA, n. d., str. 367.
su dušobrižnici podučavali“.14 Računa se da je do Šunjićeva vremena oko 90% katolika bilo
nepismeno.15 Šunjić je znao prepoznati pravi trenutak u kojem se može mnogo toga promijeniti
na ovom području. Njegova je velika zasluga što je pokušao popraviti tu nepovoljnu situaciju:
„On je iskoristio preokret pojavom Hatti humajuna sultana Abdul Medžida, kojim je kršćanima
dana veća sloboda u gradnji crkava i škola, pa je učinio sve da se katolički elemenat okoristi
blagodati carskog ukaza. Pomoću raznih darovnica austrijske i francuske vlade Šunjić je uspio da
za tri godine podigne u Bosni 18 škola“.16

Osposobiti jednu školu za rad bio je vrlo zahtjevan posao. Trebalo je nabaviti zemljište i
materijal za gradnju. Jelenić bilježi ovo: „Budući da u Bosni nema tiskarne nuždno je mnoge
vriedne knjige izvana nabavljati kano i uzorke za krasopis. Nuždno je da se mnogoj vriednijoj
djeci potrebita namaknu i naznači godišnja podpora“. 17 U svim školama učitelji su bili kapelani,
osim u Livnu gdje je učiteljem bio neki austrijski podanik. Zemljište za školske zgrade poklanjali
su samostani, a narod je donosio građu i pomagao koliko je mogao. Fra Marijan Šunjić je
podigao 18 škola i 17 crkava, a planirao je podići još 20 crkava i 120 škola. 18 Premda to nije broj
koji bi zadovoljavao potrebe bosanskog puka, bio je to velik napredak u tadašnjoj otomanskoj
Bosni, nakon čega su se neke stvari počele mijenjati. Dobre veze i prijateljstvo s austrijskim
ambasadorom Atanaskovićem i biskupom Strossmayerom bili su Šunjiću od velike pomoći u
njegovim nastojanjima da poboljša vjersko-prosvjetni život svojih vjernika.

- Odgoj redovničkog klera

Znajući da snaga Crkve u Bosni izvire i iz duhovnih vrijednosti čiji su nositelji bili njeni
fratri, briga oko njihove formacije zauzimala je vrlo visoko mjesto na ljestvici Šunjićevih
prioriteta. Koliku je brigu vodio Šunjić oko odgoja bosanske redovničke mladeži, može se vrlo
dobro vidjeti iz njegova izvješća Propagandi od 10. svibnja 1857: „Oduvijek nam je bila briga,
da se bosanski klerici smjeste zajedno, gdje bi mogli živjeti po svojim regulama. Prije su bili
razbacani po raznim manastirima u Italiji i Austriji. Italska klima nije prijala mnogima, a ni po

14
J. JELENIĆ, n. d., str. 326-327.
15
Usp. M. DŽAJA, n. d., str. 367.
16
Isto.
17
J. JELENIĆ, n. d., str. 327.
18
M. DŽAJA, n. d., str. 367-368.
austrijskim manastirima, osobito po Ugarskoj, nisu bili posve zadovoljni. 19 Šunjić je nastojao da
se franjevački kandidati smjeste negdje na hrvatskom tlu, gdje će biti bliži Bosni i Hercegovini.
U tim nastojanjima Šunjić je nailazio na veliko razumijevanje i pomoć kod biskupa Josipa Juraja
Strossmayera, a bosansko franjevačko starješinstvo iskazivalo mu je za to posebnu zahvalnost. 20
Šunjiću je uspjelo još 1853. da njih nekoliko smjesti u Đakovo, kod biskupa Stossmayera, koji ih
je primio „kao drage goste“.21

Sanjao je o tome da se formira sjemenište u Bosni, kako bi se pripravnici školovali u

domovini. U već spomenutom izvješću rimskoj Propagandi Šunjić je naveo i kako jednoličnosti
odgoja i redovničkoj stezi njegovog klera smeta što su klerici razbacani po raznim samostanima
Italije, Austrije i Ugarske.22 Znalo se događati da studenti koji studiraju izvan Provincije tamo i
ostanu. Bosanski franjevački kandidati su do 1857. stanovali u đakovačkom biskupskom
sjemeništu, a onda su se preselili u svoje koje je izgrađeno tik uz biskupovu palaču. 23 Glavni, a u
početku i jedini izvor uzdržavanja bosanskih klerika u Đakovu bila je zaklada Josipa II. i grofa
Nikolaja: „Kada je broj bosanskih klerika u Đakovu porastao s 13 na 33 a novo se đakovačko
sjemenište na 2000 forinti zadužilo, onda je biskup Šunjić Nj. Veličanstvo i bečko ministarstvo
prosvjete toplo molio: da se spomenuti dug isplati; da se gornja zaklada prenese u Hrvatsku i
stavi u koji novčani zavod, koji će bacati mjesto 4% 5%; da se ista zaklada poveća, osobito da joj
se pripoje nepotrošene kamate i kamate, što su padale, kada bosanski klerici nijesu mogli ići na
nauke u cesarske zemlje“.24 Šunjić je uspio od ugarske vlade dobiti 14825 forinti i pripojiti ih
zakladi cara Josipa II.25 Između biskupa Strossmayera i Šunjića vladali su srdačni prijateljski
odnosi što je utjecalo i na činjenicu da su bosanski franjevački klerici u Đakovu bili vrlo dobro
primljeni: „Otakako je redodržava Bosne Srebrene zakopana, ona nije imala zgodnijega položaja
za odgoj svojih sinova, nego li je bio onaj u Đakovu pod toplim skutovima velikoga vladike
Josipa Jurja Strossmayera. Stari ujaci Bosne Srebrene ne mogu se ni danas dosta da nahvale
sposobnosti i ljupkosti gjakovačkih profesora, dostojanstvenosti i darežljivosti velikoga

19
T. ALAUPOVIĆ, n. d., str. 207.
20
Usp. J. JELENIĆ, n. d., str. 403.
21
Usp. M. DŽAJA, n. d., str. 368.
22
Usp. Isto.
23
Usp. J. JELENIĆ, n. d., str. 403.
24
Isto, str. 405.
25
Usp. Isto.
Strossmayera i ugodnih časova, što su ih proživjeli u ubavome Gjakovu i svome sjemeništu“. 26
Smještanjem svojih kandidata u Đakovo zbog čega najveća zasluga pripada biskupu Marijanu
Šunjiću, Bosna Srebrena je dobila puno, jer njezini pripravnici nisu više bili razasuti po raznim
europskim metropolama, nego su se školovali na jednom mjestu blizu svoje domovine.

- Prijatelj siromašnih

I prije nego je postao biskupom Šunjić je veliku pozornost poklanjao sirotinji koje je tada bilo
zaista mnogo. Prilike su bile takve da je državni aparat gutao skoro sve od skromnog doprinosa
što ga je seljak pribavljao. Kao župnik u Orašju kod Travnika (1833.) susreo se s dva zla koja su
u vrijeme uzrokovala smrt stanovništva: s glađu i sa bolešću. Prethodna godina nije bila rodna
tako da je puno svijeta ostalo bez najnužnijih sredstava za život. „Fra Marijan tada, kako veli
Knežević, ne samo da navijesti da mu župljani ništa ne donose kao što su dužni donositi župniku,
nego i vlastitu svoju žitnicu otvori i sve žito koje je imao razdjeli među stradajuće, pak vidjevši
da ni ovo dosta nije, prodade više stvarih iz svoje kuće, dapače i istoga svog konja izpod sebe,
tere kupivši žita, sa otčinskim milosrdjem razdjeli stradajućima“.27

Kada je postao biskupom Šunjić se svim silama trudio oko poboljšanja socijalnog stanja svog
naroda: „Mnogi njegovi memorandumi na austrijske i francuske konzule u Bosni, na cara
austrijskog i u Rim, jasno pokazuju sve bijede i nevolje narodne (…) U tu svrhu napisao je dva
spisa na talijanskom jeziku (Primjedbe na sadašnje stanje kršćana u Bosni i Kako bi se mogla
poboljšati suviše bijedna sudbina kršćanskog svijeta u Bosni) kako bi bili pristupačniji
diplomatskim krugovima. U njima raspravlja o desetinama i drugim javnim daćama, te pitanju
odnosa kmetova prema gospodarima“.28 Šunjić je naložio župnicima da vode točne statističke
podatke o narodu po obrascu koji je sam sastavio. Tražio je da ga se redovno obavještava o
nevoljama koje pogode neki kraj, bilo da se radi o kakvoj prirodnoj pošasti ili pak o bolesti.
Kako je i pijanstvo još više otežavalo ionako težak život, založio se za osnivanje društva
trizmenosti.29 Budući da je smrtnost u Bosni bila velika, mnogo nejake djece ostajalo je bez
roditelja. Stoga je Šunjić bio nakanio u Docu pored Travnika podići sirotište koje bi vodile časne
26
Isto, str. 406.
27
L. FIŠIĆ, n. d., str. 165.
28
S. MILOŠ, n. d., str. 31.
29
Usp. Isto.
sestre iz Đakova. Budući da sam nije imao sredstava za ostvarenje ovog nauma, u kolovozu
1858. piše pismo bečkom Ministarstvu prosvjete moleći za pomoć u tom pothvatu. 30 Siromaštvo
je bilo vrlo rasprostranjeno, pa se teško se živjelo u čitavoj zemlji, uključujući i Sarajevo:
„Sarajlijama odluči priteći u pomoć sabiranjem milostinje po svoj Bosni, kojom bi se ne samo
gostoljubivome sarajevskom župniku i katoličkoj sarajevskoj općini u potpomaganju bijednih
pošlo u susret, nego bi se za bijedne i kakav gostinjac iznajmio. Za ostvarenje ovog nauma
Šunjić u okružnici od 9. siječnja 1859. apelira na ljubav svih bosanskih župnika i župljana, naloži
da se u tu svrhu po svim crkvama svakoga mjeseca barem jednoč čine kolekte, te da se o prihodu
njemu polaže račun“.31 Smrt ga je spriječila da ove svoje zamisli sprovede u djelo, no to nimalo
ne umanjuje njegove zasluge u pomaganju siromašnih i marginaliziranih ljudi. Zbog osjetljivosti
prema rubnima društva zvali su ga ocem sjerotinja.32

- Veliki diplomat

Vrijeme u kojem je Šunjić živio bilo je teško. Nad Bosnom su se plele svakojake
političke mreže i znati balansirati između različitih interesnih skupina bio je vrlo zahtjevan
posao. Brojni izvještaji koje je pisao europskim vladama, posebno austrijskoj i francuskoj, uzor
su oprezna stila tako da se ni iz jedne riječi ne bi moglo posumnjati u vjernost i odanost
carigradskom sultanu. Kao iskusni diplomat, Šunjić je znao što bi za Bosnu, a i za njega samoga
značila eventualna zavjera protiv sultana. Bilo je u Bosni ustanaka, ali su svi ugušeni u krvi a
stanje je ostajalo isto ili još gore. Znao je da ustanci nisu rješenje. Postojao je plan četvorice
bosanskih franjevaca da podignu jedan takav ustanak u tadašnjoj otomanskoj Bosni: „Tako 1840.
g. četvorica bosanskih klerika, studenata u Mađarskoj krenu iz Vesprima u Bosnu s namjerom da
bune narod, dižući ga na ustanak za oslobođenje Bosne od Turaka. Svaki od njih djelovat će u
svom rodnom kraju: Jukić fra Franjo u Krajini, Josić fra Blaž u Srednjoj Bosni, a Kovačević
vjerojatno u Zapadnoj. S ovom mladenačkom zanesenošću Baltić dođe u Orašje kod Travnika,
gdje je Šunjić bio župnik“.33
O prvom njihovom susretu Baltić pripovijeda ovako: „Ja odkrijem Šunjiću svu tajnu, ali
kad ovi čovik poče razložiti, sva moja mudra knjiga ode pod led. Među ostalim reče mi ovo: 'Na
30
Usp. J. JELENIĆ, n. d., str. 299.
31
Isto.
32
T. ALAUPOVIĆ, n. d., str. 212.
33
M. DŽAJA, n. d., str. 371.
tvoju dušu kaži mi ovo, želiš li ti iz duše tvoje narod sretan učiniti oli se gdigod napliniti novaca i
pobići ko što mlogi buntovnici učiniše?' Ja odgovori, želim iz moje duše sreću narodu i za ovo
moj život žrtvovati. 'Sad mi kaži opet po duši, imate li zadovoljna srjedstva i moć fizičnu za
učinit to?' I kad sve na teraziju uzesmo i vidismo da nikakvih dovoljnih srjedstava nejma i
uvidimo da je to nemoguće bez dovoljnih srjedstava učiniti, onda mi isti mlogo prosvjetljeni
čovik reče: 'Vidite koliko ste zabludili i zašli, narod htjeli srjetan učiniti bez sredstava na to, a
među to ga staviti na rizik i kocku velike njegove nesreće'“.34

Šunjić je pridonio rješavanju značajnih pitanja vezanih za Provinciju i Bosnu uopće, što
znači da mu političko djelovanje nije bilo strano. Inače je kao diplomat bilo samostalno, bilo kao
član neke delegacije, često odlazio u Rim, Beč i druge tadašnje europske metropole radi
rješavanja pitanja bitnih za Provinciju i Bosnu. Bio je i u Carigradu, a posebno je često bio
angažiran kod predstavnika turskih vlasti u Bosni i stranih konzulata u njoj. 35 Šunjićev
diplomatski dar dolazi do izražaja u vrijeme Barišićeve afere. Brojna pisma upućena u Rim, Beč,
i Carigrad urodila su plodom, te je Barišić na kraju uklonjen iz Bosne. Tako 1844. piše šest vrlo
važnih članaka koje je potpisao 112 fratara, a odnose se na sporove s biskupom Barišićem. Svi su
članci poslani i u Rim i u Beč i imali su velikog utjecaja na povoljan ishod po Bosnu Srebrenu. 36
Dok je boravio u Carigradu održavao je brojne žive kontakte s tamošnjim utjecajnim ljudima:
„Turska gospoda s kojom se ovog puta sreo fra Marijan Šunjić, vrlo ga je cijenila i rado s njim
razgovarala. Kad bi on u razgovoru s Ali-pašom, ministrom zdravlja počeo razgovor o teškom
stanju kršćana u Bosni, ovaj bi odgovorio da su za to krivi bosanski bezi“. 37 Uz pomoć poljskog
grofa Zomoljskog isposlovao je ferman kojim je sultan Abdul Medžid potvrdio franjevcima
ranije privilegije. Svojom spretnošću uspio je dobiti sredstva za gradnju brojnih crkava i škola.

Kroničari Šunjićeva vremena, koji su pisali o njegovim djelima, i pjesnici, koji su ga

stihovima veličali, posebno su podvlačili činjenicu da mu je upravo ova njegova diplomatska
snalažljivost i razboritost stekla ugled i simpatije među muslimanima, bez obzira na njihov

34
J. BALTIĆ, n. d., str. 98.
35
Usp. S. MILOŠ, n. d., str. 33.
36
Usp. J. BALTIĆ, n. d., str. 108.
37
S. MILOŠ, n.. d., str. 34.
društveni položaj.38 Jednom su tako znatan dio sredstava za Šunjićevo oslobađanje iz zatvora
platili dva najodličnija muslimana: Mustajbeg Babić-Hrnjo, kasniji načelnik Sarajeva iz
Gradačca, i Ali-aga Rizvanbegović, kasniji vezir hercegovački. 39 Svojim upornim zahtjevima na
Carigrad uspio je od sultana dobiti dozvolu da se pazari s nedjelje prenesu na neki drugi dan.
Naime, nedjeljni pazari pometali su kršćanima normalni odlazak na sv. misu, a dok bi misa
prošla pola pazara bi se već razišlo. Tako su trpjeli i materijalnu štetu. Turci bi za to vrijeme
pokupovali jeftino neke stvari, a kasnije kada bi došli kršćani prodavali bi ih znatno skuplje. 40
Odlukom samog sultana pazar je prebačen na obični radni dan. Nije teško zaključiti što je ovaj
Šunjićev uspjeh značio kršćanskom puku u Bosni.

- Biskupski sabor u Zagrebu

Josip Juraj Strossmayer 1860. javlja Šunjiću kako se u Zagrebu uskoro ima održati
biskupski sabor na kojem će se razmotriti glavna pitanja i problemi koji tište Crkvu na ovim
područjima. No Šunjića je u proljeće te godine prikovala uz krevet teška groznica. Koncem
travnja javlja u Đakovo da neće moći sudjelovati na tom saboru. Kad se malo pridigao iz
postelje, sastavio je dokument koji se imao pročitati na saboru, pod nazivom Napomenutje
stvarih koji bi se imale titrat na saboru biskupskom u Zagrebu. To je i zadnji spis koji je Šunjić
napisao jer je ujesen te godine preminuo u Beču. 41 U samom uvodu objašnjava kako su bosanski
katolici po vjeri, jeziku i susjedstvu „srodna bratja s'Hervatim i Slavoncim i Dalmatincim; ali po
nesreći od sve triuh odciepljeni politički, istom u ovo poslidnje vrime počeli su se tješiti s tim, da
su bratja susjedna nakon četiri stoletja višu na njih pozornost i brigu obratila i počela jim ruku
pružat za olakšat jim jaram i podignut jih iz dugotrajnog mertvila duše i tila“.42

U svojem dopisu izražava nadu da biskupi neće zaboraviti ovdašnji puk „kome moja
osamljena malovriednost posve malo oli ništa pomoći ne može glede razvitka i napritka
duhovnog i materijalnog“.43 Šunjić potom iznosi u nekoliko točaka svoje prijedloge. Na prvom

38
Usp. M. DŽAJA, n. d., str. 372.
39
Usp. Isto.
40
Usp. J. BALTIĆ, n. d., str. 184.
41
Usp. T. ALAUPOVIĆ, n. d., str. 209.
42
Isto.
43
Isto.
mjestu konstatira da u Bosni katolici čine jednu petinu stanovništva. Kako bi se brojčano stanje
povećalo predlaže da se iseljavanje ljudi iz Hrvatske, posebno Dalmacije u Ameriku, preusmjeri
na njihov dolazak u Bosnu: „A i onako našli bi u Bosni svagdi srodnu bratju i rodbinu. Ja se pak
odavna brinem nove župe podignut u mjestih zgodnih za naseljenje. Za prepričit pak kolikogod
pomor djece i rodiljah, kojih veliki dio u porodu sveršuje, trebalo bi bolje rasprostranit
uciepljenje ospicah, a osobito ženah vještih in arte obstetritia, koje bi se imale amo s pristojnom
plaćom poslat“.44 Šunjića „boli na serdcu i tuga obuzima (…) da u našoj Bosni koja je tako rekav
na pragu Rima i Beča usrid civilizacije posli toliko vjekovah još nit ima u pravom smislu školah,
nit zavoda kakva za sirote, za bolesnike opće bolnice, oli za kerstjanske djevojčice podobnih
odgajateljicah kao što su sestre milosrdne“.45 Veli da su u svemu tome pravoslavni uz pomoć
Rusije daleko nadmašili katolike. „Fale nam podobni učitelji za školah, koji bi se točno i
pravilno svedjer zabavljali s odgojenjem mladeži u školam“.46
Šunjić je imao veliku želju da se u Docu pored Travnika podigne sirotište koje bi vodile
sestre milosrdnice. Tu svoju želju otkriva biskupskom zboru u Zagrebu jer bi takvo sirotište
„prepriečilo turčenje tolikih sirotah, koje zaostavljene od roditeljah umerših ili drugom djecom
obterećenih potucaju se po turskim kućama“. 47 Upozorava i na neke ružne narodne običaje u
odijevanju, na pijanstvo koje otežava ionako već dovoljno tešku situacija kršćanskog puka. Stog
predlaže osnivanje društva trizmenosti. Na samom kraju dokumenta upućenog biskupskom
saboru u Zagrebu, Šunjić izjavljuje kako bi volio da se nađe netko tko će „naš jezik ugladit,
usvietlat i z drugim jezicim uzporedit u smislu znanstvenom“. 48 Dokument zaključuje riječima:
„I ovo je što Vašem Otčinskom i za Bosnu brižljivomu serdcu i visoko bistrom umu za sad prid
oči stavit imam“.49

2. Šunjić znanstvenik

44
Isto, str. 210.
45
Isto.
46
Isto.
47
Isto.
48
Isto.
49
Isto.
 Povijest, filozofija i problem jezika predstavljali su područje Šunjićeva intelektualnog
zanimanja. U njima se može prepoznati svestran i nemiran duh koji stalno nešto istražuje.

2. 1. Povijest

Šunjić kao znanstvenik najveći doprinos daje lingvističkoj znanosti, no napisao je i

nekoliko povijesnih i filozofskih djela: „Unatoč tome što fra Marijan Šunjić nije bio teorijski
povjesničar (barem dosad to nije utvrđeno) on je svojim odmjerenim i mirnim slikanjem,
iznošenjem konkretnih i uvjerljivih podataka o stanju u Bosni i Hercegovini svoga vremena,
posebno u Bosni, i dovođenjem svega toga u uzročno-posljedične odnose, dao i na polju povijesti
daleko više od onih koji teoretiziraju bez objektivnih činjenica“. 50 Šunjićev povijesni rad odlikuje
široki humanizam i čistoća bez puno politiziranja. Svaki izvještaj nuka čovjeka na razmišljanje i
traženje rješenja.51

Zanimljiva su tri njegova povijesna djela:

a) Augusto Austriae imperatori, regique apostolico Francisco Primo, et nobili Pannoniae genti
a provincia Bosnae Argentinae grati animi testificatio exhibita xenii adinstar recurrente anno
Domini MDCCCXXXIV. U ovom djelu prikazuje odnos Bosne Srebrene prema Habsburškoj
monarhiji zahvaljujući za pomoć u školovanju franjevačkih kandidata i izražavajući nadu da će
ona biti nastavljena.

b) De vita illustris viri Augustini Milletichii, episcopi olim Dauliensis et vicarii apostolici in
Bosna, comentarius, objavljeno u Rimu 1835. godine. Radi se o životopisu fra Augustina
Miletića, Apostolskog vikara u Bosni kojeg je Šunjić izrazito cijenio. Djelo je napisao „da se
oduži sjeni velikoga svoga dobročinitelja (…) Šunjić klasičnom latinštinom slika velike kriposti
biskupa Miletića, njegovo djelovanje na polju duhovne pastve, školstva, književništva, a nadasve
njegov harmonični odnošaj prema redu, kome je pripadao“.52

50
S. MILOŠ, n. d., str. 43.
51
Usp. Isto.
52
J. JELENIĆ, n. d., str. 481-482.
 c) Treće povijesno djelo nosi naslov Osservazioni sullo stato presente 1857./8. de' Christiani in
Bosna. Jelenić veli za njega da je to „najljepši i najobjektivniji prikaz stanja kršćana u Bosni iza
proglasa glasovitoga hathumajuna, te će s kopijama njegovih pisama, koja su njegovom
vlastitom rukom prepisana nalaze u posebnom zapisniku u Gučoj Gori, biti vazda najljepši prilog
za noviju kulturnu povijest Bosne“.53

2. 2. Filozofija

Premda je o filozofiji u užem smislu napisao samo kratku raspravu Praeludium Šunjić je
dobro poznavao filozofsku problematiku. Jako Baltić za njega kaže: „Temeljnu znanost imadiaše
koliko u bogoslovnim naucim toliko u filozofičnim“. 54 U ovom djelcu iznosi svoje suptilne
nazore o čovjeku, stvarnosti koja ga okružuje i o njegovu odnosu prema Transcedentnom:
„Razmišljajući, veli on, češće o pravim i općenitijim načelima i promatrajući čovjeka sa svim
njegovim djelovanjima i zanimanjima došao sam na to da se sva ljudska djelovanja i zanimanja
mogu svesti na tri razreda: ili na poznavanje, ili na ugledanje ili na preobrazivanje naravi ili
prirode: occupamur enim omnes circa naturam vel cognoscendam, vel imitatione exprimendam,
vel transformandam“.55 Shvaća narav u širem smislu kao sve ono što jest ili što može biti, uzeto
sa svim svojim vlastitostima i bitnim oznakama. Prema tome, ima toliko naravi koliko rodova,
vrsti i individua.56
Šunjić pravi razliku između naravi materijalnih stvari i Božje naravi: „Teoretičari i
praktični bogoslovi proučavaju Boga u Njegovoj naravi, volji, atributima i vječnim odlukama.
Filozofi s pomoću bogoslova proučavaju racijonalnu narav, vlastitosti duha, pameti, ljudske duše
te ih usavršuju i k svome cilju upravljaju“. 57 Raščlanjuje prirodu i dolazi do zaključka da postoji
toliko priroda koliko ima zasebnih jedinki. Dvije su glavne prirode: duhovna i materijalna prema
kojima je i dugi niz čovjekovih zanimanja. U metafiziku koja istražuje principe stvarnosti više
apstraktno nego konkretno, spada i teorija matematike. Čovjeka, međutim, više okupiraju
materijalne i osjetilne stvari. Zato čovjeka najviše privlače fizika, astronomija, medicina,

53
Isto, str. 483.
54
J. BALTIĆ, n. d., str. 214.
55
J. JELENIĆ, n. d., str. 467.
56
Usp. Isto.
57
Isto.
mehanika, historija, ekonomija.58 Poznavanjem ove materijalne stvarnosti otvara nam se put do
spoznaje Stvoritelja, što je zadaća svakog čovjeka: „Predmet njegova ugledanja naravi
sačinjavaju mu Božje savršenosti i sve stvari što ih je Bog stvorio. I čim se čovjek u neku stvar
bolje ugleda, tim je sličniji Stvoritelju, jer ugledajući se i on stvara (…) Tako stvaraju slikari,
kipari i pjesnici“.59

Šunjić nije ostavio drugih rezultata filozofskog istraživanja: „Ali je pomakao ontološke
granice slobode pripisujući čovjeku kao njegovu vlastitu realnost ne samo ono što on jeste nego i
ono što može biti, a ovo se dogodilo čitavo stoljeće prije nego što je Sartre mogućnosti izbora
pripisao moralnu odgovornost (…) Šunjićevo istodobno spajanje vjere u Boga i slobodu čovjeka
i moralnu čovjekovu obvezu prema onome što čini i može učiniti, njegova je univerzalna
filozofska vrijednost“.60

2. 3. Doprinos lingvistici

Općepoznata je činjenica da je Šunjić bio veliki jezikoslovac. Školovao se kod kardinala

Giuseppea Mezzofantia, najvećeg tada živućeg autoriteta na jezičnom području. Jelenić navodi
kako je Šunjić govorio trinaest jezika, gotovo sve europske a među njima turski, perzijski i
arapski te da u samostanskom arhivu postoji jedno njegovo vrlo vrijedno djelo: „Šunjić se na
filološkom polju nije samo naslagjivao u proučavanju: on je i pisao. Franjevački arhiv u Gučoj
Gori i danas ima Šunjića tursku slovnicu i rječnik. Kome su pripali njegovi prijevodi Homera, to
se ne zna“.61 Filozofi i jezikoslovci tog vremena smatrali su da je moguće na temelju latinskog ili
nekog drugog alfabeta, sastaviti jedan opći koji bi bio razumljiv svima. Posao je povjeren
Schleiermacheru: „Nu ni sam Schleiermacher ne odgovori željama filologa, geografa i historika.
Istraživanje se nastavi, a istraživaocima se pridruži i sam fra Marijan Šunjić“. 62 On 1853. u Beču
objavljuje svoje filološko djelo pod nazivom De ratione depingendi rite quaslibet voces
articulatas seu de vera orthographia cum necessariis elementis alphabeti universalis. Ovo djelo
je Šunjiću donijelo ime priznatog jezikoslovca, filologa i filozofa, čovjeka koji se usudio poći

58
Usp. Isto.
59
Isto, str. 467.-468.
60
S. MILOŠ, n. d., str. 41.-42.
61
J. JELENIĆ, n. d., str. 492.
62
Isto.
novim putom u istraživanju novih tokova misli o filozofiji jezika, književnosti i umjetnosti. 63
Djelo je naišlo na dobar prijem u stručnim krugovima o čemu svjedoči i tekst Ljudevita Gaja:
„Mi smo djelo marljivo proučili i nalazimo u njemu uobće izvanrednu dubljinu mislih i množinu
dosada neodkrivenih tajnah na najvećem čudu koje je Bog dao t.j. ustroju jezikah. Spisatelj ne
razpravlja svoj predmet samo s obzirom na spoljašnji lik i sastav jezikah, nego je strielovitim
svojim duhom proniknuo samu bitnost jezikah, a što je najvažnije imao je pisac u svojoj velikoj
zadaći pred očima poglavito svoj maternji jezik te ga s drugima polag obćenitih biljegah
sravnjiva“.64 Gaj dodaje da se konzultirao sa stručnjacima koji su pohvalili Šunjićev rad uz mali
prigovor na manjak sustavnosti: „Šunjićeva bi rasprava bila i estetičnija i znanstvenija, da je
gradivo bolje rasporegjeno i da pojedine dijelove bolji vez spaja; nu tim pojedini dijelovi od
svoje originalnosti, suptilnosti i znamenitosti ništa ne gube“.65

Šunjić je bio nakanio pronaći univerzalni fonetski pravopis. Polazna točka mu je bila rasprava o
svrsi i raznim načinima pisanja. Svrha pisma je u tome da se očuvaju saznanja fizike, povijesti i
filozofije do kojih su došli naši stari, i da se kao takva predaju potomcima kako ih oni ne bi
morali ponovno otkrivati. Na taj način događa se komunikacija između jednih i drugih. 66 Pošto je
utvrdio cilj pisanja koji je kod svih naroda isti, Šunjić dodaje kako ta vještina ne može biti
savršena. Naime, nijedno pismo nije dalo adekvatnih znakova za glasove jednog jezika. Postoje
dvije vrste pisma: slikovito u koje spadaju hijeroglifi ili jezik gluhonijemih, i pravo pismo koje
samu riječ bilježi adekvatno njenim osobinama.67 Šunjić u svome promišljanju uzima za primjer
glazbu: „Kao što su glazbenici u glazbi pronašli znakove, kojim sve zvukove, što ih bilo sami
bilo njihovi instrumenti daju, tako precizno izraze, da ih na isti način shvaćaju i Talijani i
Englezi, Francuzi i Nijemci, koji se megju sobom nijesu nikada poznavali: tako se i ovo razredno
pismo dade dotle usavršiti, da govor koji se služimo, na isti način izrazuju i Nijemci i Talijani i
Englezi i svi drugi narodi, ma da nigda nijesu čuli žive riječi onoga naroda, čije govore čitaju“.68

63
Usp. L. FIŠIĆ, n. d., str. 167.
64
J. JELENIĆ, n. d., str. 492.
65
Isto, str. 493-494.
66
Isto, str. 494.
67
Usp. Isto.
68
Isto.
Za ostvarenje tog univerzalnog pisma Šunjić postavlja pravilo: „Koliko je prostih i po sudu
izvježbanog uha različitih pa makar megju sobom vrlo sličnih zvukova, od kojih se kao od prvih
počela sastavljaju sve općenito primljene riječi jednoga jezika; zatim koliko je samoglasnih
modifikacija ili afekcija-naglasaka i količina: toliko - a ni više ni manje - treba upotrijebiti
različnih i stalnih znakova: slova, oblika, slika“.69 Šunjić predlaže da se jedan alfabet uzme kao
osnova, a broj njegovih znakova pomnožio bi se sa znacima drugih alfabeta kojih ne bi imao
ovaj osnovni. Bio bi to jedan općeniti alfabet, koji bi brojio najviše 80 slova. 70 Dakle, koliko
zvučnih glasova, toliko treba biti slova. Smatra da to nije teško napraviti. Dapače, taj posao mu
se čini puno lakšim od iznašašća sata ili tiska. 71 Šunjić na kraju rasprave govori o naglascima,
suglasnicima, samoglasnicima i njihovoj razlici. Pri tome zove „u pomoć glazbenu umjetnost,
koju su do njega svi filozofi na svoju štetu zanemarivali“.72
Iscrpnu kritiku na Šunjićev pothvat dao je 1960. g. Ivan Pudić. Međutim, objektivnost
njegova pristupa umanjuje podcjenjivanje Šunjićeva zvanja, što je tada donosilo i određene
političke poene. Tako piše: „Pun protivrečnosti, razume se, kakav je i sam Šunjić po svom
zvanju i položaju bio (...)“.73 Govori zatim o „serbsko-ilirskom jeziku“ kojim se Šunjić služio, te
da mu je uzor bio „genijalni Vuk Karadžić“. 74 Potom dodaje da „ova Šunjićeva rasprava, ustvari
vrlo površan i nenaučan rad o fonetskom pismu svih jezika, ne izlazi iz začaranog kruga. Šunjić
nije filolog, još manje lingvista. Šunjić je naučio paradigmatski, i to površno izvestan broj
jezika; on je poliglot, bolje filoglot koji ne poznaje stručno jezike“. 75 Ipak priznaje da je Šunjićev
rad vrijedan spomena i da je on „krupna ličnost za svoje vrijeme i svoju sredinu, ne samo po
fondu izobrazbe koju je, inače talentovan, postigao, već i po svojoj ulozi koju mu je crkva dala
na osnovu poverenja koje je u njega imao Štrosmajer, te je preuzeo na sebe ulogu narodnog
tribuna što je i bila tradicija bosanskih vikara“.76

Što reći o ovom Šunjićevu pokušaju? Radi se o vrlo zanimljivoj ideji koju ipak nije bilo lako
sprovesti u praksu kako je to Šunjić mislio. Nedostatak mu je u tome što se ograničio na glasove
69
Isto, str. 495.
70
Usp. Isto.
71
Usp. Isto.
72
Isto.
73
I. PUDIĆ, „Univerzalno fonetsko pismo Marijana Šunjića“, u: Radovi Naučnog društva BiH, knj. 13, Odjel
istorijsko-filoloških nauka, Sarajevo 1960., str. 194.
74
Usp. Isto.
75
Isto, str. 215.
76
Isto, str. 191.
koji postoje kod europskih naroda, a nije uzeo u obzir i narode s drugih kontinenata. Želi li se
stvoriti univerzalno fonetsko pismo, trebalo je uvažiti i tu činjenicu. U svakom slučaju, vjerujem
da će netko od naših suvremenih lingvista i filologa temeljito analizirati ovo Šunjićevo djelo (još
nitko nije) i dati stručan sud o njemu, što bi bilo od posebnog značenja za našu a i širu kulturnu
baštinu Europe.

2. 4. Narodne pjesme

Fra Marijan Šunjić se živo interesirao se za narodno stvaralaštvo, zbog čega je marljivo radio na
zapisivanju usmenog pučkog pjesništva. Neke od tih pjesama objavljene su u Bosanskom
prijatelju, a najveći dio poslije smrti u izdanju Zbora franjevačkih bogoslova "Jukić" (Narodne
junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1915; drugo izdanje 1925). U svom djelu
Prigovor iz medju dviuh vilah Slavjanke i Njemkinje proriče budućnost slavenstva na ruševinama
nijemstva. U neobjavljenoj pjesmi Gospodinu Gaju i ostalim vernim prijateljim naroda
slavjanskoga pretresa onodobnu slavensku politiku u svjetlu politike ilirskog pokreta. S fra
Martinom Nedićem opjevao je Pokret godine 1848. i 1849.

Zaključne misli

Svakom istraživaču povijesti Bosne i Hercegovine devetnaestog stoljeća fra Marijan

Šunjić nezaobilazan je lik. Vrlo dobra izobrazba, blagost i odlučnost u provođenju zacrtanih
planova crte su njegova karaktera. Iako je nakon svršenih studija mogao ostati u Beču ili Rimu,
jer je svugdje postizao odlične rezultate, vratio se u tadašnju Bosnu i Hercegovinu, opterećenu
raznim problemima. Takva teška situacija dojmila se Šunjića te je odlučio čitav svoj život
posvetiti olakšavanju tih tegoba. Poznavanje stranih jezika i sposobnost sklapanja brojnih
prijateljstava sa stranim diplomatima djelomično su mu olakšavali taj posao. Poduzeo je gradnju
brojnih crkava da bi se narod imao gdje moliti. Posebno je važan njegov pothvat oko osnivanja
škola. Bio je to mali korak koji je nagoviještao velike promjene. Zadao si je plan da izgradnju
crkava i škola nastavi po čitavoj Bosni, ali slabo zdravlje koje ga je pratilo od rane mladosti,
učinilo je svoje. Družio se s velikanima svoga vremena, ali je u isto vrijeme znao da će biti sretan
tek ako bude volio male ljude. Uostalom čitav svoj život je i poklonio tim Bio je vrlo poštovan
od pripadnika svih konfesija u tadašnjoj BiH. Tako se na sprovodu 1860. godine preko pet tisuća
ljudi, katolika i muslimana, oprostilo od fra Marijana Šunjića, a Derviš-beg Teskeredžić po
povratku sa Šunjićeva ukopa u Gučoj Gori kaže: “Žao mi je učenog biskupa Šunjića. Ja pamtim
do šeset, koji su od moje rodbine pomrli, ali viruj mi, da nikog nisam žalio ko biskupa.” A
đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer veli za Šunjića da je bio "najveći i najslavniji muž,
koga je Bosna u novije doba imala".