Bijeli Hrvati U Banskoj Hrvatskoj I Županijska Hrvatska, Ivan Mužić

Ivan Mui
Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

UDK: 94(=163.42)(497.53Dalmacija)07/08 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 1. 5. 2010. Prihvaeno: 5. 5. 2010. Ivan Mui HR, 21 000 Split iovska 2 imuzichr@yahoo.de
265
Nadi Klai u spomen
U raspravi se obrazlae da Avari nisu nikad naselili srednjovjekovnu Gacku, Krbavu i Liku. Autor posebno zakljuuje da se dio Bijelih Hrvata u ratu protiv Avara, a u saveznitvu s Francima, doseljivao iz banske Hrvatske u avarsku upanijsku Dalmaciju krajem VIII. i u prvim desetljeima IX. stoljea. Uskoro, poslije hrvatskofranakog rata u Dalmaciji, nastala je, a moda je i obnovljena velika drava iz Hrvatske kronike, i to pod hrvatskim vodstvom kralja Trpimira. Kraljevska vlast u toj dravi bivala je sve nominalnija u smislu da su hrvatski banovi postajali stvarni vladari na svojim podrujima. Kljune rijei: Stara ili Bijela Hrvatska, Bijeli Hrvati, banska Hrvatska, Avari, Dalmacija, Trpimir, Budimir
Starohrvatska prosvjeta
III. serija svezak 37/2010.
I. Uvod o spomenima Bijelih Hrvata u pisanim vrelima 1. Bijela Hrvatska i Bijeli Hrvati u De administrando imperio Raspravljanja u historiografiji o najstarijem hrvatskom identitetu ne prestaju. De administrando imperio prvo je pisano vrelo koje spominje Bijelu Hrvatsku i Bijele Hrvate. Nastajanje tog spisa datira se u doba oko sredine X. stoljea, ali se postanje nekih njegovih dijelova smjeta i u drugu polovinu IX. stoljea. U glavi XIII. DAI o Hrvatima se navodi: Turcima jesu ovi narodi susjedi: prema zapadu Frangija, prema sjeveru Peenezi, a prema jugu Velika Moravska ili drava Svetoplukova, koja je posvema unitena od tih Turaka i od njih zauzeta. Hrvati su pako prema gorama susjedni Turcima. Dio teksta o doseljenju Hrvata u glavi XXX. DAI glasi: Poklae tada sve u gradu (Avari u Solinu, primj. I. M.) i od tog doba obladae itavom zemljom Dalmacijom, i uadorie se u njoj. Samo primorski gradii ne predadoe im se, nego ostae u vlasti Rimljana, jerbo imahu izvore ivea iz mora. Videi dakle Avari da je ta zemlja prelijepa, uadorie se u njoj. Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero brae Klukas, Lonelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivi se od njih skupa sa narodom svojim, dodjoe u Dalmaciju i nadjoe ondje Avare, koji drae tu zemlju. I neko vrijeme ratujui jedni s drugima, nadjaaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile, da im se pokore. Od toga doba obladae tom zemljom Hrvati. A ima jo jednako u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se da su Avari. Ostali pako Hrvati ostadoe kod Frangije, i zovu se danas Bjelohrvati, imajui svoga vlastitoga Arhonta, a podloni su Otonu Velikomu, kralju Frangije i Saske. Oni su nekrteni, a
Najstariji hrvatski identitet pojavljuje se ex nihilo u vrelima iz IX. stoljea. Ostaje nevidljiv jo neko vrijeme u vanjskim vrelima koja ga prepoznaju kao slavenski, dok samodefinicija hrvatske elite nedvojbeno pokazuje njegovo postojanje i potrebu za njegovim iskazivanjem prema drugome. Je li postajanje Hrvatom posljedica kontinuiteta (bilo kroz kontinuitet imena nakon doseobe nove skupine, bilo kroz kontinuitet indigenih zajednica to su inkorporirale imigrante iz VII. stoljea) ili je franaka revolucija proizvela na svojoj periferiji nove politike identitete, ne moe se sada rei sa sigurnou. (Dzino 2009, str. 45.) Konstantin Porfirogenet 2003, str. 3435.
266
ulaze sa Turcima (Magjarima) u tazbine i prijateljstva. Od onih se pako Hrvata, koji dodjoe u Dalmaciju, odijeli jedna est i obladae Ilirikom i Panonijom. I ovi imahu samosvojnog arhonta, koji tek iljahu prijateljske darove arhontu Hrvatske. Bitan je smisao teksta glave XXX. DAI kako Hrvati neposredno po avarskom zauzeu i naseljenju Dalmacije dolaze iz Bijele Hrvatske sa svojim narodom u Dalmaciju i naoe ondje Avare. Hrvati, prema toj glavi, zauzimlju zemlju od Avara sami bez doputenja Bizanta, ali se ne precizira vrijeme ove doseobe. U ovoj se glavi DAI spominju Bijeli Hrvati, koji se tako nazivaju u doba kada je pisana ta glava. Dolazak Hrvata sa sjevera na Balkan spominje se u glavi XXXI. DAI i datira se u doba cara Heraklija, dakle u VII. stoljeu, a glasi: Hrvati, koji sada nastavaju strane Dalmacije, potjeu od nekrtenih Hrvata, koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske, stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slovenima, nekrtenim Srbima Po naredjenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati, pograbivi oruje i protjeravi odanle Avare, nastane se po odredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju... Velika Hrvatska, koju i Bijelom zovu, nije krtena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podie manje konjanitva i pjeadije, nego li krtena Hrvatska, jerbo ih neprekidno pljakaju Frangi, Turci (Magjari) i Peenezi. Isto nemaju ni sagena, ni kondura, niti trgovakih ladja, zato je daleko more. Od njih do mora ima puta 30 dana, a more, koje je 30 dana puta daleko, jest tako nazvano Crno more. Hrvati u Dalmaciji, prema glavi XXXI. DAI, potomci su nekrtenih Hrvata, zvanih i Bijeli Hrvati, koji su doli u Dalmaciju u doba Heraklija i potraili bizantsku zatitu. Oni su iz Dalmacije protjerali Avare i s Heraklijevim doputenjem naselili se u toj zemlji. Hrvati su u glavi XXXI. DAI nekrteni i Bijeli Hrvati, a njihova je drava megale Hrvatska. Doseljenje Hrvata, kako se navodi u ovoj glavi DAI, u doba cara Heraklija nije se moglo dogoditi s europskoga sjevera u VII. stoljeu jer su im prepreka bili Avari.
Tomai 1918, str. 7577. Tomai 1918, str. 8081, 83. Da je car zatraio pomo ne kod Sama koji mu je bio blii i uz to poznat po uspesima protiv Obara nego u dalekih Hrvata u Maloj Poljskoj i leskoj nije nimalo verovatno Kud su proli? Ako su ili preko Panonije, to bi bio najkrai i najverovatniji put, oni bi morali udariti na Obre. Kako bi oni mogli doi u Dalmaciju kao pobeditelji, a da obarska Panonija ne bude savladana? Meutim, u Panoniji, Obri su se odrali u svojoj vlasti, a
Ivan Mui
Glava XXXII. DAI nosi naslov O Srbima i zemlji, koju sada nastavaju, a dio o Hrvatima glasi: Valja znati da Srblji potjeu od nekrtenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, to su doma tamo od Turske u kraj to zovu Bojiima, gdje granii i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrtena i Bijelom prozvana. Tamo i ovi Srblji od poetka stanovahu. U glavi XL DAI (poglavlje O Kabarima i Turcima) navodi se Moravija, koju unitie Turci i nastavlja: Susjedni su pako Turkom na istonu stranu Bugari, gdje ih dijeli rijeka Istar, koga i Danubijem zovu. Prema sjeveru su Peenezi, a vie prema zapadu Franci, a prema jugu Hrvati. U historiografiji prevladava smjetaj Bijele Hrvatske iz DAI na sjeveru Europe i to posebno pozivom na stilizaciju onkraj Bagibareie u smislu da to oznauje Bavarsku. To je pokuao obrazloiti 1880. godine Franjo Raki, ali njegovo miljenje nije jednoduno prihvaeno.10 Armin Pavi je 1906. godine prvi put iznio stajalite da su Hrvati prebivali iza Bablje gore na Kupi, dakle u starom Noriku.11 Prolo je vie od jednoga stoljea poslije A. Pavia, a da ova problematika ni do danas nije uvjerljivo objanjena.12 Posebno
bili su od Sama potisnuti samo na zapadnim i severozapadnim granicama. Moda su Hrvati ili preko Samova podruja? Ali i onda bi pre trebalo oslobaati slovenska naselja u Norikumu i junoj Panoniji, pa tek onda doi do Dalmacije. (Vukanovi 1974, str. 94.) Tomai 1918, str. 83. Konstantin Porfirogenet 2003 str. 101. (N. Tomai u biljeci ovaj navod komentira samo rijeima: To su ilirski Hrvati.) U hrvatskoj se historiografiji ovaj termin identificira s Bavarskom. (Bechcicki 1986/1987, str. 254.) Prevladavanje ovoga shvaanja postoji i u drugim historiografijama. Belke Klaus i Peter Soustal u svom prijevodu spisa De admininistrando imperio ak u samom tekstu vrela izjednauju pojam Bagibareia s Bavarskom. (Klaus, Soustal 1995, str. 161.) Tu stlizaciju iz DAI prvi je tako interpretirao Paul Joseph Schaffarik 1828. godine. (afarik 1998, str. 93.) Raki 1880, str. 145181. U svezi s tadanjim tumaenjem Rakoga kako se stvarno u srednjem vijeku oznaivalo Bavarsku, usporedi na primjer: Rajnhart 2001, str. 548 549. Vidi i: Menghin 1990, str. 7374. Pavi 1906, str. 29. Pavi je 1909. godine svoje zakljuivanje precizirao ovako: U doba kada Obri otee Vizantincima Dalmaciju (610641) jedan je dio Hrvata sjedio iza Babigareje, to jest iza Babljih gora na Kupi, u Karantaniji. (Pavi 1909, str. 13.) Iz priko Babinih gora. Nije jasno na koje se gre tu misli. Postoji Babina gora, 9 km jugoistono od Ogulina. Latinisti srednjeg i novog vijeka (povodei se za Strabonom, oznaavaju sa Montes Baebii planine izmeu Kupe i Sane, ponekad i Velebit. Ako i pisac Ljetopisa na to misli, onda bi se ovim izrazom oznaavao samo

10
11
shvaanje Bijele Hrvatske, odnosno Bijelih Hrvata u DAI, iznio je Toma Mareti davne 1889. godine i obrazloio ovako: Iz onoga, kako Porfirogenit odredjuje poloaj Bijele Hrvatske, vidi se i opet njegova povrnost, jer po njegovijem naznakama leala je Bijela Hrvatska negdje u dananjoj sjeveroistonoj ekoj pokraj gornje Labe, ali i u istonoj Galiciji. On naime pie, da Bijela Hrvatska lei madarskoj zemlji na sjeveru, franakoj na istoku, bavarskoj na sjeveroistoku, ali pie i to, da na Bijelu Hrvatsku esto udaraju Peenezi, koji su u njegovo doba ivjeli u zapadnoj Rusiji na obje strane rijeke Dnjepra. Svatko e lako dokuiti, da Peenezi ne bi mogli esto napadati na Bijelu Hrvatsku, kad bi od nje bili tako rastavljeni kako je rastavljena sjeveroistona eka od Podnjeparja U ostalom lako je nai izvor navedenoj Konstantinovoj pogrjeki. Treba naime znati, da je u sjeverozapadnoj ekoj u Konstantinovo doba ivjelo eko pleme, koje se zvalo Hrvati, ali premda su se tako zvali, nijesu junoslavenskijem Hrvatima stajali ni malo blie nego ostala eka plemena. Jo se nalazilo pleme Hrvati u istonoj Galiciji ispod Karpata, ali ovi su Hrvati bili rusko pleme, i poslije im se ime izgubilo kao i drugijem ruskijem plemenima. uvi Porfirogenit, da Hrvata osim na slavenskom jugu ima takodjer u ekoj i Galiciji, pomislio je, da su eki i galiki Hrvati jedan narod i da su se od njih otcijepili juni Hrvati. Izraz: Bijeli Hrvati, Bijela Hrvatska takodjer je Konstantin krivo upotrebio, jer je to ime po svjedoanstvu staroruskoga ljetopisca Nestora negda pripadalo junoslavenskijem Hrvatima, a ne ekima ni galikima.13 Lj. Hauptmann je 1937. godine posebno upozorio na kontradiktornosti u poglavljima DAI koja spominju Bijelu Hrvatsku, i to precizirao ovako: 1) Bijela Hrvatska s one strane Bagibareje, blizu Franaka te je podlona Otonu Velikome; 2) Bijela Hrvatska s one strane Maara, blizu Franaka i Srba; 3) Bijela Hrvatska blizu Srba, Maara, Franaka i Peenega, 4) Bijela Srbija s one strane Maarske, u zemlji zvanoj Bojki, blizu Franaka i Bijele Hrvatske, a 5) Maarska granii prema jugozapadu sa Francima, prema sjeveroistoku s Peenezima, prema jugu s Veliprijelaz Hrvata iz savskog (panonskog) podruja u primorsko. Ako on ima u vidu selidbu iz zakarpatskih krajeva, onda bi to ime moralo oznaavati Karpate. Nigdje, meutim, nisam naao potvrdu da bi se Karpati nazivali tim imenom /Babine gore/. (Lavanin 2003, str. 80. Autor ove biljeke je I. G.) 13 Mareti 1889, str. 68.
267
12
268
komoravskom ili Svetopukovom zemljom a prema gorama sa Hrvatima. Kako se vidi, Konstantinov je tekst posve smuen. Jer ako ga prihvatimo, Bijela bi Hrvatska leala jedanput u ekoj, drugi put iza Karpata, a trei put ni svrdlom ni kljetima ne bismo iz njega izvukli na koji se od ovih predjela njegove rijei odnose.14 Miho Barada takoer je dokumentirao kakve su potpuno kontradiktorne zakljuke na temelju vrela DAI izvlaili istraivai o Bijeloj Hrvatskoj na sjeveru Europe i o doseobi Hrvata, pa je logino zakljuio: Zato u pitanju seobe Hrvata traiti rjeenje u samim vijestima Porfirogenita uzaludna je svaka muka i nastojanje; treba pustiti vijesti careve potpuno po strani i nastojati pronai drugdje utvrene povijesne injenice te pomou njih odreivati vrijeme, nain i put seobe Hrvata u Dinaride.15 O smislu stilizacija o bijeloj Hrvatskoj i velikoj Hrvatskoj u glavama XXX. i XXXI. DAI u historigrafiji prevladava ovo tumaenje: On (Porfirogenet) kae sasvim jasno: Velika Hrvatska koja je nazvana i Bela A kako Velika Hrvatska moe da bude istovremeno i Bijela? Preko grkih nevolja sa betom koja je u jednom dijelu Grke itana kao B a u drugom kao V. Pa je u starogrkom preovlaivao prvi a u novije vrijeme drugi izgovor. Tako je beta postala vita Dakle, isto slovo, u jednoj rijei, mijenja glasovnu vrijednost. Kada se na grki prenese slovenski pridjev Vela (velja, velika) uz Hrvatska, to daje oblik koji i nalazimo u Porfirogeneta: Belohrobatoi, i eto kako Vela (megale) Hrvatska postane i Bijela i Velika! Do ovakvih zakljuaka doli su i Raki (1880) i Skok (1927) a u novije vrijeme i njemaki slavista Kunstmann (1984). Navodei Rakoga i Skoka, bez navoenja sopstvenoga suda, zakljuujemo da ovo stanovite dijeli i prireiva Porfirogeneta Ferjani.16 Izneseno shvaanje Radoslava Rotkovia (i drugih autora u istom smislu), u konkretnom primjeru, nije tono. Oznaka megale u DAI nema znaenje prostorne veliine. To nije velika Hrvatska nego stara, prva Hrvatska iz koje su Hrvati iselili i te je pojmove do sada najpotpunije protumaio Martin Kuzmi. On je naveo 24 primjera, i od toga 22 primjera iz vrela raznih pisaca koji potvruju da megale znai stara, starija, prva. Ti primjeri, koje on navodi, dokazuju da znai stari, stara, starija, stariji, a ne veliki, velika Oznaka , u znaenju stariji, mlai mogla je nastati samo kod LatinoBizan14 Hauptmann 1937, str. 3234. 15 Barada 1952, str. 8. 16 Rotkovi 1999, str. 113114.
an, koji su grki govorili i pisali, a latinski mislili Moe se rei, da su od Bizanan potekli naslovi Karlo Veliki (742.814.) i slini, u znaenju stariji, prvi i t. d. (= oznaka vremena), a danas se to vie ne zna, pa se kod naslova veliki doista misli na veliinu.17 Imre Boba takoer navodi da pridjev megale u kontekstu Porfirogenetova pisanja ne znai velik, nego stari, stariji ili nekadanji, raniji,18 a isto zakljuuje i Martin Eggers.19 Prema tome nije toan prijevod sporne reenice u DAI: Velika Hrvatska koju i Bijelom zovu. Toan prijevod ove reenice glasi: Stara Hrvatska koju i Bijelom zovu.20 U iznesenom smislu i prigovori Luje Margetia Nadi Klai, u povodu izdanja njezine knjige Vinodol,21 posve su neutemeljeni. On pie: Misao da je prekovelebitska Liburnija ona Stara ili Vela Hrvatska o kojoj govori Konstantin Porfirogenet u glavi 31 svoga rada De administrando imeperio (DAI) teko e se moi obraniti. Car govori o Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj (dakle, ne o staroj ili veloj) uz ostalo ovako: Ona nema ni galija ni trgovakih brodova jer je daleko od mora; naime, od nje do mora putovanje traje 30 dana, a more do kojeg se dolazi nakon 30 dana zove se tamno more. (DAI 31, 8791). Tu zemlju je, mislimo, nemogue identificirati s Likom, pogotovu ako bi se ta navodno ista zemlja, banska Hrvatska obuhvaala u X. stoljeu jo i dio obale od Senja do Karlobaga, kako to autorica tvrdi.22 U glavi XXXI DAI ne govori se o Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj jer je jedino toan smisao ovoga navoda misao o Staroj ili Bijeloj Hrvatskoj, dakle nije govor ni o staroj ili veloj, nego iskljuivo o staroj ili bijeloj Hrvatskoj. Iz Klaikina pisanja o prekovelebitskoj Liburniji ili banskoj Hrvatskoj savreno je jasno da ona tu zemlju ne identificira samo s Likom. A to se tie udaljenosti te zemlje od tamnog mora oito je da se pod tim morem ne misli na Jadran. M. Kuzmi navodi primjere iz Porfirogeneta kako se u njega i svi Biogradi zovu bijeli po grai, ljepoti, istoi, i dodaje kako se u nekim drugim primjerima iz starih vrela neki stanovnici nazivaju po bojama zato jer se razlikuju po nonji.23
17 18 19 20 Kuzmi 1930, str. 203216. Boba 1986, str. 77. Eggers 1995, str. 110, 341. U njemakom izdanju DAI dovodi se u biljeci rije megalos s pojmom star (alt). Belke, Soustal 1995, str. 171. 21 Klai 1988D, str. 143. 22 Margeti 2002, str. 48. 23 Kuzmi 1930, str. 203216. Neki autori oznake po bojama pokuavaju protumaiti kao staroiranske geografske termine kojima su Hrvati po doseljenju u novu domovinu
Ivan Mui
Prema pisanim vrelima, postojala je Stara Hrvatska nazvana i Bijela Hrvatska, a nerijeena je samo problematika njezina smjetaja. 2. Bijeli Hrvati u Nestorovoj kronici i u Hrvatskoj kronici U kronici Povijest minulih ljeta, za koju se smatra da je dovrena u Kijevu najvjerojatnije 1113. godine, spominju se i Bijeli Hrvati, ali samo na balkanskom prostoru. Taj navod o Bijelim Hrvatima glasi: Po mnozh e vrmenh sli sat Slovni po Dunajevi, kd jest nin ugorska (ugarska) zemlja i blgarska. Od th Slovn razidoe se po zemlji, i prozvae se imeni svojimi, kd sdoe na kotorm mst, jako priede sdoe na rc imenom Morava, i prozvae se Moravani, a drugi esi narekoe se, a se ti e Slovni: Hrvate blij, i Srbe i Korantane... Tako razide se slovnskij jezik.24 U poetcima Nestorove Kronike navodi se da su Iliriju prvobitno nastavali Slaveni, a Hrvati se spominju u pasusu u kojemu stoji da su Slaveni takoer Bijeli Hrvati, Srbi i Horutani (Karantani). Iz toga nabrajanja mogue je zakljuiti da Hrvati ive blizu Karantanije, a to onda ne moe biti ni iza Karpata, niti u Karantaniji. Nestor govori o naseljenju Slavena s podruja Dunava na sjever. Da ne bi tko pomislio, da su se svi Slaveni iselili s podruja rijeke Dunava, Nestor iza kako je naveo iseljenje prvih dviju grupa, moravske i eke, ubacuje reenicu, u kojoj veli, da su Slaveni i Bijeli Hrvati i Srbi i Korutanci, koji su ostali na podruju rijeke Dunava. Sa zamjenicom ti on vee Slavene ove tree reenice s dunavskim Slavenima, o kojima je govorio u prvoj reenici. Slino znaenje ima i zamjenica teh na poetku druge reenice, kojom se teh Slovene, naime Moravljani i esi, veu s dunavskim Slavenima prve reenice. Da Nestor u naem navodu misli na june Bijele Hrvate, vidi se nadalje iz samoga teksta tree reenice, u kojoj on usko vee u jednu skupinu: Bijele Hrvate, Srbe i Korutance. Smisao je cijeloga konteksta, da su ta tri naroda susjedni jedan drugomu i da se nalaze jedan uz drugoga na bliskom prostoru. Hrvata i Srba bilo je i sjeverno od Moravljana i eha, ali Korutanci
oznaivali zapad i jug. (Saka 1938, str. 335.) 24 Klai 1903, str. 6. Usp. izvornik u: Tschiewskij 1969, str. 5.; Lihaev, Sverdlov 2007, str. 8. Taj Nestorov navod u srpskom prijevodu Nenada Kosovia glasi: Poslije mnogo vremena sjeli su Sloveni zu Dunav, gdje su danas Ugarska zemlja i Bugarska. Od ovih Slovena razioe se Sloveni po zemlji i nazvae se imenima svojima po mjestima gdje sjedoe. Oni koji doavi sjedoe zu rijeku po imenu Morava, i nazvae se Morava, a drugi se esi nazvae. A ovo su jo ti isti Sloveni: Bijeli Hrvati, i Srbi, i Horutani. (Povijest minulih ljeta 2003, str. 67.)
nijesu nigda stanovali sjeverno od Karpata nego samo u dananjoj Korukoj i tajerskoj. Dakle u sluaju Horutana Nestor bez sumnje govori o Slavenima juno od Dunava. Kako on usko vee Bijele Hrvate i Srbe s Horutanima u jednu zasebnu prostorno blizu skupinu, to proizlazi, da je on na ovom mjestu imao pred oima podunavske Slavene: Korutance, Bijele Hrvate i Srbe.25 U hrvatskoj historiografiji prevladava tono zakljuivanje da Nestorov ljetopis razlikuje sjeverne Horvate od junih koje se naziva Horvate bijelim.26 Postojanje Bijele Hrvatske, i to samo na Balkanu (u srednjovjekovnoj Gackoj, Krbavi i Lici), posebno potvruje Hrvatska kronika. Tibor ivkovi u odnosu na potpuno ili djelomino pobijanje Popa Dukljanina i poklanjanje vjere iskljuivo Porfirogenetu, s obrazloenjem da Dukljanin pie uglavnom na temelju narodne predaje, odgovara: U tom sluaju postavlja se pitanje a na osnovu ega pie Konstantin Porfirogenit?27 Hrvatska kronika je i zbog doba svoga nastanka jedno od najstarijih povijesnih vrela u odnosu na ostale sauvane ljetopise drugih slavenskih naroda.28 Ovo povijesno vrelo zanemaruju samo oni koji
25 Mandi, 1973, str. 77 79. 26 Raki 1880, str. 161.; L espressione: i bianchi Croati e la Bianca Croazia, Costantino ha falsamente adoperato perche questo nome, secondo lattestazione dell antico cronista russo, Nestor (il quale scrisse la sua cronaca al principio del secolo XII.) una volta apparteneva ai Croati meridionali e giammai a quei della Boemia e della Galizia. (Androvi 1903, str. 17.); Nestor nazivlje upravo june Hrvate Bijelima, dakle obratno od Konstantina. (ii 1923, str. 11.) I u novijoj ruskoj historiografiji navodi se da su u Nestorovoj kronici Bijeli Hrvati navedeni na Balkanu. Usp. Majorov, 2006, str. 28. 27 Ne treba, takoe, zaboraviti, da Porfirogenit u poglavljima od 29. do 31. nigde ne pominje Gote, koji su u ime Carstva vrili stvarnu vlast u Dalmaciji tokom prvih decenija VI veka, a to je morao da pomene u svom izlaganju o provinciji Dalmaciji (poglavlje 29 DAI), dok je ovo Dukljaninu vrlo dobro poznato Iako nedostaju sigurne injenice, Dukljaninovo izlaganje je prirodnije i iz njega se vidi da nije bilo nikakvog temeljnijeg pokrtavanja u prvim vekovima po doseljavanju. (ivkovi 2002, str. 306310.) 28 ini se, da je djelo Popa Dukljanina izvor od izvanredne vrijednosti, jer dogaaji u njemu opisani nisu u suprotnosti s bilo kojim drugim izvorima, nego se logino uklapaju u tkivo hrvatskodalmatinske povijesti. (Boba 1986, str. 96.) Stjepan Antoljak, kada spominje Korulanski kodeks iz XII. stoljea, dodaje da je meu kasnijim domaim historiografskim spisima svakako jedan od najvanijih izvora tzv. Ljetopis Popa Dukljanina, sastavljen u drugoj polovici XII. stoljea. (Antoljak 2004, str. 19.) Miroslav Kurelac tono zakljuuje kako uza sve nejasnoe, nedosljednosti, pa i razlike u sadraju
269
270
su nesposobni da ga zbog njegove teine analiziraju. Maja Mileti tono zakljuuje: Ja znam da je itav problem spisa Dukljanskog anonima vrlo sloen i zato vrlo teak za analizu. Nema valjda u naoj historiografiji nijednog tako tvrdog oraha, koji bi se dao zgristi kao ovaj. Zato on trai iznimnu i punu panju To je na najstariji povijesni sastav, koji donosi imena vladara, toponime i dogaaje, koje ne poznaje ni jedan na drugi povijesni izvor.29 Hrvatska redakcija ovoga ljetopisa opisuje zbivanja do 1089. godine i ona je mogla nastati najkasnije u posljednjem desetljeu XI. ili u prvoj polovici XII. stoljea. Opeprihvaeno je iievo uvjerljivo obrazloenje da je latinska redakcija djela nastala u drugoj polovici XII. stoljea.30 Latinska i hrvatska redakcija Sclavorum Regnum u biti se podudaraju od I. do zakljuno XXIII. glave (Hrvatska kronika). Od glave XXIV. ovoga vrela obje se redakcije bitno razlikuju. Prve dvadeset i tri glave u obje redakcije i nastavak hrvatske redakcije do njezina svretka opisuju zbivanja samo u Donjoj Dalmaciji, Bosni, Slavoniji i Istri.31
pojedinih redakcija, to djelo valja smatrati najstarijim srednjovjekovnim sistematiziranim historiografskim djelom u Hrvata. (Kurelac 1997, str. 327.) Izvor je Sclavorum Regnum veoma vaan i u shvaanju srednjovjekovnih drutvenopolitikih odnosa ak i za svjetsku historiografiju. Ja sam daleko od narodne uobraenosti, ali sam nesumnjivo na pravom putu kada tvrdim, da i svetska istorijska nauka, zbog oskudice izvora za rani Srednji vek, moe primiti iz Barskog rodoslova mnoinu poticaja za rad i svoje naune rezultate podacima iz njega potkrepiti, a slovenska istoriografija naroito. (Radoji 1935, str. 2627.) 29 Maja Mileti u pismu koje je 1. svibnja 1985. godine uputila Muhamedu Hadijahiu. M. Mileti u pismu, koje je uputila iz Rima 17. oujka 1972. godine M. Hadijahiu, u povodu jedne od vie njegovih rasprava (objavljenih na njemakom i hrvatskom) o Hrvatskoj kronici, navodi da njegov rad ispravlja staro ustaljeno miljenje podcjenjivanja i omalovaavanja Dukjaninove kronike, stvar koja nas je ve umorila. 30 Ljetopis popa Dukljanina 1928, str. 104, 180181. Usp. i Banaevi 1971, str. 268.; Perii 1991, str. 141175.; Kurelac 1997, str. 326. 31 Dio hrvatske redakcije, poevi od XXIV. glave do Zvonimirove pogibije, moe biti i naknadni dodatak. Nastavak latinske redakcije, od XXIV. glave do zavretka, prikazuje dogaaje gotovo samo u Duklji i u njoj susjednim zemljama. Pravo vrjednovanje izvora Sclavorum Regnum mogue je samo ako se ne izjednauju hrvatska i latinska redakcija niti u prve dvadeset i tri glave, iako se obje u sadraju uglavnom podudaraju. Ve je prijevod naziva mjesta i imena iz hrvatske redakcije na latinski takav da se mogu izvoditi prema hrvatskoj redakciji zakljuci esto potpuno suprotni onima koji se mogu izvoditi iz latinske redakcije. Prevodilac je sa sla-
Hrvati u obje redakcije Ljetopisa zauzimaju samo jedan, manji dio od opisanoga cjelokupnog teritorija. Svi se vladari u ovom izvoru, neovisno je li im krunu priznao papa ili Bizant, nazivaju kraljevima, to je vana injenica.32 Kraljevska titula u to doba odgovara povijesnoj stvarnosti, pa su je tako stari pisci i biljeili.33 Kralj je u ovom vrelu oznaka za vladara i ona prvobitno nije imala znaenje koje je kasnije stekla na Zapadu. U navedenom vrelu kralj vlada zajednikom dravom i on je nadreen banovima u toj dravi. Kralj zajednike drave imao je sjedite u bosanskoj banovini.34 Granica stare Bosne, kako to opisuje Dukljanin, ila je od Vranice, Vlaia i Borja planine do Drine.35
venskog na latinski prevodio i redigirao onako kako je on u drugoj polovici XII. stoljea zamiljao da odgovara stvarnosti u proteklim stoljeima. Spomen gotskih vladara kao kraljeva ne umanjuje nego upravo dokazuje vjerodostojnost vrela. Izraz rex nije ni na Zapadu imao uvijek isto znaenje. Naslov kralja (rex) nosi germanski voa Odoakar, iako je on pravno bio namjesnik rimskoga cara s naslovom patricius. Taj naslov nose i istonogotski vladari Teodorik i Alarik, iako su i oni pravno bili namjesnici bizantinskih careva. U Franakoj naslov kralja nose i vladari pojedinih dijelova franake drave, iako oni priznaju vrhovnu vlast kralja cijele Franake. (Mandi 1963, str. 183184.) Raniji latinski hroniari, poev od Jordanesa, davali su takoe titulu rex slovenskim kneevima. Ne pominjui Dukljanina, to je utvrdio za hrvatsko podruje Tadeusz Wasilewski. (Banaevi 1971, str. 5152.) Smatra se da je prvotna Bosna obuhvaala samo porjeje gornje Bosne od njezina izvora nedaleko od Sarajeva, otprilike do tjesnaca Vranduka, okruena naokolo visokim planinama, dok joj je istona granica bila na Drini, od Gorada do Zvornika. (Knezovi 1942, str. 183.) Bosna u obujmu, u kakvom se navodi u djelu DAI kao jedinstvena teritorijalna jedinica, protezala se, kako neki autori smatraju, na podruju u kojem su prije prebivali Desitijati (M. Hadijahi). Ti Desitijati, koji su nastavali istonu i srednju Bosnu poevi od Travnika prema Rogatici pa dalje, imali su sredite oko dananje Breze. (Mandi 1942, str. 133.) Mandi 1978, str. 408409. Anto Babi je granice Bosne u ovom vrelu opisao ovako: Bosna je u Dukljanskoj kronici jasnije odreen politikogeografski pojam nego u Porfirogenitovu spisu. Njezino podruje prostire se od Drine do Borove gore (a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque od montem Pini), tj. do grubo zamiljene linije razvoa izmeu dunavskih (savskih) i jadranskih pritoka,... Dok Porfirogenit na itavom teritoriju kasnije bosanske drave navodi nekoliko upa i krajeva koji s Bosnom niim nisu bili povezani tavie, nalazili se van njena podruja dotle se u Dukljanskoj kronici Bosna pojavljuje kao vea teritorijalna i politika cjelina, koja pod svojim imenom povezuje vie upa, istono i zapadno od ueg bosanskog podruja, meu njima i neke koje kod Porfirogenita nisu spomenute. Iz teksta koji se na to odnosi moglo bi se zakljuiti da su
32
33
34
35
Ivan Mui
Hrvati, koji su ivjeli u svojoj posebnoj banovini, nazvani su Bijeli Hrvati u doba kralja Budimira, za odravanja Duvanjskog sabora, koji se mogao odrati u drugoj polovini IX. stoljea (885. ili 886. godine). U hrvatskoj redakciji glave devete pria se kako je Budimir razdijelio svoje kraljevstvo na Primorje i Zagorje. I svim zemljam mejae poloi(v)e i sve naredive, to je s ovu stranu gore k moru, prozva Primorje, i rike, ke izhode iz gor od zapada sunenoga i pristaju u veliku riku Dunaj, onuj riku zvae Surbiu. I Primorje razdili na dvoje poame od mista grada ki po poganih bi razruen, ki se zove Dalma, gdi sa hodom bie, deri do mista, ko se zove Valdemin. Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, to su Dalmatini Ninji. I jo od mista Dalme do Bandalona grada, a se sada zove Dra, dotla prozva Donju (?) Dalmaciju i takoje Surbiu, a jest Zagorje. I tuj na dvoje razdilie poame od gornje strane Drine, a jest na zahod suneni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva Sas, a je Raka zemlja.36 Postojanje jedne drave, koja se opisuje u Libellus Gothorum, potvruje i Sumpetarski kartular. On sadri podatke do kraja XII. stoljea, ali je mogao biti sastavljen i nekoliko stoljea kasnije. U Sumpetarskom kartularu navodi se kraljevstvo Hrvata u kojem vladaju banovi i to u latinskom izvorniku ovako: [102.] Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regem in Croatia, quando rex sine liberis moriebatur, silicet: banus Croacie, primus; banus Bosniensis, secundus; banus Sclauonie, tertius; banus Posige, quartus; banus Podrauie, quintus; banus Albanie sestus; banus Sremi, septimus.37 Posebno je vano iievo usporeivanje Dukljaninova izvora sa Sumpetarskim kartularom. Na listu XIV. A i XIV.B toga Kartulara nalaze se, prema iiu,
te upe, tj. Uskoplje, Luka i Pljeva na zapadu i Drinska upa na istoku, bile ve oko sredine X. stoljea u sastavu Bosne. (Babi 1972, str. 6365.) 36 Mui 2001, str. 7576. 37 [102.] U kraljevstvu Hrvata u prolim vremenima bijae obiaj: bilo je sedam banova (bani) koji birahu kralja u Hrvatskoj, kada je kralj umro bez djece; naime: prvi, ban Hrvatske; drugi, ban bosanski; trei, ban Slavonije; etvrti, ban Poege; peti, ban Podravine; esti, ban Albanije; sedmi, ban Srijema... [104.] Ovo su bili banovi u Hrvatskoj od roda Hrvata, od vremena Svatopluka, sve do vremena Zvonimira, kralja Hrvata. /Isti fuerunt bani in Croatia de genere Croatorum a tempore regis Suetopelegi usque ad tempus Suenimiri regis Croatorum/. (Hrvatski prijevod Jurja Maruia u: Marui 1992., str. 52 53.)
dva pripisa, pisana goticom XIV veka.38 D. Mandi misli da je pripis unesen za prijestolnih borbi poslije smrti Ladislava IV. Kumanca (+ 1290.) pa do izbora Karla Roberta Anuvinca 1308. godine. Pisac je, prema D. Mandiu, upotrijebio veoma stari predloak iz zadnje etvrti XI. stoljea, u kojemu nije znao svaku rije tono proitati i prepisati.39 Spomen je Svetopelega u Sumpetarskom kartularu nepobitan dokaz da je autor pripisa znao samo za neku latinsku redakciju Sclavorum Regnum u kojoj se jedino to ime navodi. Razlike izmeu ta dva vrela nisu posebno bitne. Tako se, na primjer u Sclavorum Regnum, uglavnom navodi postojanje etiriju banova, a u pripisu Sumpetarskom kartularu sedam banova. Kada bi i bio sluaj da se navedena dva vrela meusobno stvarno razlikuju, to bi samo osnailo vjerodostojnost spisa Sclavorum Regnum. U oba se vrela spominje postojanje velikoga jedinstvenog kraljevstva, u kojemu Hrvati zauzimlju samo dio teritorija. To je u vezi s Hrvatima najvanija bit istoga sadraja u izvorima Sclavorum Regnum i u Sumpetarskom kartularu. Nuno je istaknuti da se u Sumpetarskom kartularu pogrjeno spominje bana Albanije, ako je autor pod Albanijom uope podrazumijevao ono to se danas pod tim pojmom shvaa i to je najvanije ako je tono prepisao izvornu rije. Teritorij svih ostalih banovina iz ovoga vrela je meusobno povezan, odnosno mogao je tvoriti zajedniku dravu, ali ni jedna od banovina na tom prostoru nije mogla graniiti s Albanijom. Neobino je vano da u Sumpetarskom kartularu sve banovine (osim dakako Albanije) obuhvaaju gotovo isti teritorij koji se opisuje kao sastavni dio velike drave u Libellus Gothorum. Radoslav Rotkovi tono zakljuuje: F. ii je u svome izdanju (1928) donio veliku mapu Dukljaninovih toponima, ali nije oznaio granice drave Da li je na tome prostoru, u srednjem vijeku, postojala jedinstvena drava, poslije pada velikog Rimskog Carstva? Kau da nije, ali za to nema dokaza; kao ni za tezu da je postojala, sem Dukljanina. Dakle, razlozi pro postoje a kontra ne.40
271
38 ii 1928, str. 51. Usp. i Novak, Skok 1952, str. 121. 39 Mandi 1963, str. 439. 40 Rotkovi 1999, str. 102. O ovoj se problematici ne moe sa sigurnou zakljuivati i zbog slabe arheoloke istraenosti. Kao pokazatelj stanja istraenosti moe posluiti podatak da iz razdoblja kasne antike, Seobe naroda i ranog srednjeg vijeka imamo jako malo arheolokih pokazatelja da je na podruju Like, Gacke i Krbave uope ivio ljudski rod. (Kolak, unji 2008, str. 211.)
272
Toma Arhiakon ne spominje Bijele Hrvate, ali Hrvate doseljene, po njemu, sredinom VI. stoljea smjeta na isti teritorij koji Hrvatska kronika naziva Bijelom Hrvatskom. Prema Tomi u zemlju nazivanu Kuretija (a poslije doseljenja Gota nazvanu Hrvatska) dolo je s europskog sjevera u doba Totile, dakle sredinom VI. stoljea, sedam ili osam (ratnikih) skupina GotoSklavina, arijanske vjere i posebnog jezika, pod gotskim vladarom. Ti Goti, koji su bili nazivani i Sclavi, nastanili su se u kontinentalnom dijelu na sjeveru Dalmacije. Doseljenici su se s vremenom, prema Salonitanskoj povijesti, stopili sa starosjediteljima u jedan narod, s jednim jezikom i s jednom vjerom primitivnim arijanstvom. Toma meu starosjediteljima ne spominje Hrvate, ali kako on njih u tekstu izjednaava s Gotima, odnosno Sklavinima, to moe znaiti kako smatra da su se Hrvati doselili s Gotima.41 U izvornoj (prvobitnoj) hrvatskoj redakciji Hrvatske kronike nema spomena o postojanju Crvene Hrvatske. 3. Odnos Avara i Hrvata prema pisanim vrelima Pojam Avari nije jasan ni u pisanim vrelima jer se u njima oni izjednauju, izmeu ostaloga, s Hunima, Maarima i Sklavinima.42 Gantscho Tzenoff je svojedobno obrazlazlagao da Priskus koji je ivio u V. stoljeu lokalizira Avare ve u to doba na Dunavu.43
41 Detaljnije u: I. Mui, Doseljenje arijanskih Gota, koji su uistinu Sklavini u rimsku Dalmaciju, a posebno na teritorij Liburnije, i njihovo suivljenje sa starosjediocima prema vrelima Tome Arhiakona. U: Mui 2007, str. 265 274.) 42 Weissgerber 2003, str. 152. 43 Wenn schon Priskus um 461463. schreibt, da die Abaren alte Donauanwohner sind, kann man nicht annehmen, da sie erst zur Zeit des Maurikius aus Asien nach Europa gekommen wren. Studiert man jedoch Simokatta genauer, so stellt man fest, da auch er die alten pannonischen Donauanwohner als Abaren schildert. Nach ihm sind die Abaren, Hunnen, die am Ister wohnten (I, 3, 2). Weiter schreibt er, da die Abaren Hunnen seien, aber von denjenigen, die es besser wissen, Turken genannt werden (I, 8, 5). Sodann bezeichnet Simokatta die Turken als die wahren und die Hunnen als die falschen Abaren. Die Hunnen, die von jeher an der Donau wohnten, bezeichnet Simokatta also als falsche Abaren; die richtigen Abaren seien die Turken, die zur Zeit des Kaisers Maurikius aus Asien nach Europa gekommen wren (VII, 712). Der Name Turken und der Titel Chagen, mit dem Simokatta den Fhrer der Abaren betitelte, veranlate die moderne Forschung zu glauben, da die Abaren in der Tat aus Asien eingewanderte Trken seien. Diese Abaren sind zuerst von Priskus erwhnt worden. (Tzenoff 1930, str. 143147.).
Danas u historiografiji prevladava zakljuivanje da su Avari turskotatarski narod mongolske rase kojoj su pripadali jo i Huni i Protobugari (Kutriguri).44 Na temelju tumaenja pisanja Teofilakta Simokatae smatra se da su Avari doselili iz Azije u Europu tijekom druge polovine VI. stoljea.45 U nazivu Avari sadran je polietniki smisao.46 Avarski kaganat bio je u drutvenom smislu heterogena cjelina podreenih naroda. Avari su bili toliko malobrojni da su u vlastitoj vojsci bili manjina, a samo avarsko ime imalo je vie sadraja.47 Na temelju vrela i antropolokih podataka moe se zakljuiti da su Avari i na Balkanu bili izmijeani s razliitim etnosima.48 Pod nazivom malobrojnih Avara skrivalo se i starosjedilako stanovnitvo koje je bilo u avarskoj slubi. To je mogue shvatiti i iz analize brojnog stanja Avara. Menander navodi da je Avara bilo oko 568. godine otprilike 20000.49 Prema svjedoenju T. Simokatae, iz 600. godine, nakon jednog avarskog poraza bilo je zarobljeno 3000 Avara, a ostalo su bili drugi barbari, meu kojima i 8000 onih koji su nazvani Sklabenoi.50 Avari su poslije osvajanja Sirmija 582. godine, organizirali i predvodili sustavno osvajanje Balkana na nain da su avarsku konjicu pratile i brojne junoslovenske mase.51 N. Klai posebno obrazlae kako se Avari ve 568. godine pojavljuju na granicama bizantskog carstva i kako kagan Bajan 596. godine poslije bizantskog preotimanja Singidunuma, prekida prije dvije godine sklopljen mir i alje svoju vojsku na Jonski zaljev (Jadran) i tada ona citira T. Simokatu, koji u prvoj polovini VII. stoljea pie o zbivanjima iz 597. godine ovako: U tom podruju nalazi se zemlja Dalmacija. Uinivi potrebna konaita barbarin stie u takozvane Vonke i, osvojivi grad pomou ratnih sprava, porui 40 tvrava. Klaika zakljuuje: Bajan je nesumnjivo tada doao i do Salone, jer je nepobitna injenica da
44 45 46 47 48 Trbuhovi, 1980, str. 127. Erdelyi 1986, str. 144. Pohl 1988, str. 216218, 221. Pohl 1988, str. 216. Veliki deo ovog stanovnitva su svakako sainjavali narodi autohtonog porekla. Jedan deo ovoga etnosa je stupao u brak sa Avarima i Avarkama i tom prilikom bio priman u zajednicu odriui se delimino ili potpuno svega to su bili odlike njihove nacionalnosti. Avari su svakako tolerisali kod zateenih naroda zadravanje hrianstva. (Trbuhovi 1980, str. 128.) 49 ii 1925, str. 215. 50 Barii, Rajkovi, Kreki, Tomi 1955, str. 123124. 51 Teritorija rimskih provincija Dalmacije i Prevalisa bila je uglavnom poteena od avarskih i slovenskih pustoenja tokom VI vijeka. (Kovaevi 1967, str. 282283.)
Ivan Mui
se Salona vie ne vraa u okvir Istonog carstva i da je ona za bizantske vladare izgubljena!... Napokon oba pisca (car Konstantin i Anonim, primj. I. M.) moraju priznati da su otad, to jest od avarskog osvajanja samo neki primorski gradii ostali pod vlau careva. Car ih i izriito nabraja. To su: Kotor, Raguza, Split, Trogir, Arba, Vekla i Opsara!52 Prevladava miljenje u literaturi da su se grad (polis) Vonke i 40 utvrenja (frurion to po Prokopiju odgovara rijei castellum) nalazili negdje u Bosni na putu izmeu Sirmija i Salone.53 Ne postoje arheoloki nalazi koji potvruju ovaj avarski pohod, a koji i prema Simokati, nije bio velik u vojnom smislu. Kada je car Heraklije vojne snage angairao u ratu protiv Perzijanaca otvorene su iroke mogunosti za osvajanje Balkana od strane Avara i za kolonizaciju Junih Slovena.54 O Dalmaciji u VII. i VIII. stoljeu ne znamo gotovo nita.55 Meutim, iz rijetkih vrela moe se zakljuivati kada je od AvaroSklavina osvojena kasnija upanijska Dalmacija. Mogue je da se prvo avarosklavinsko zauzimanje Salone i dijela Dalmacije moglo dogoditi 625. godine kako se navodi u spisu Historia Salonitana maior.56 Meutim, ivot se u Saloni nastavio i poslije toga vremena. U istonom dijelu grada Salone otkriven je depot bizantskog bronanog novca, meu kojim i novac Heraklija kovan 630./31. godine, to moe znaiti da se u Saloni ivjelo i poslije
52 Klai 1988D, str. 1314. 53 etrdeset kastela koje spominje Teofilakt Simokata na podruju Bosne sigurno su branili prilaz Jadranskom moru, odnosno dalmatinskoj metropoli Saloni. Iz drugih izvora znamo, da je iznad grada Salone postojalo vie kastela. Takav je izvor, na primer, jedan fragment nekog testamenta iz druge polovine VI. veka, napisan na papirusu, u kome testator ostavlja od svojih prihoda sa poseda na ostrvu Mljetu 100 zlatnih solida za paljenje kandila u crkvama kastela iznad Salone i za sirotinju u tim naseljima. Od nekoliko imena kastela koja se u dokumentu spominju jedino se moe identifikovati kastel Tilurium na brdu Gardun kod dananjeg Trilja na Cetini Na ruevine kasnoantikih kastela sa ostacima crkava, sa podruja Bosne i Hercegovine, panju je skrenuo jo pokojni Dimitrije Sergejevski, i to posebno na Gradinu na Glamokom polju i na Gradac kod Halapia Na podruju Bosne i Hercegovine u nekim kastelima ivot je trajao i u starijem srednjem veku Od takvih spomenuemo samo dva Gradac u Homolju u Lepenici, i Vrbljanni kod Kljua. (Nikolajevi 1978, str. 2122, 439442.) 54 Kovaevi 1967, str. 282283. 55 Ferluga 1957, str. 43. U VII i VIII veku ne nailazimo ni na jedan jedini pomen nekog vizantiskog namesnika u Dalmaciji, ni naposredan ni posredan. (Ferluga 1957, str. 61.) 56 Klai 1967, str. 3235, 91.
te godine. Do veeg propadanja grada, dakle ne i do posvemanjeg unitenja, moglo je doi poslije 630./31. godine, a prije dolaska opata Martina u nae krajeve to znai oko 630./39. godine.57 Ravenski Kozmograf u djelu Cosmographia, u popisu gradova navodi i Salonu krajem VII. stoljea.58 U literaturi se zastupa i miljenje da su Huni Kutriguri koji su zajedno s Avarima ivjeli u Panoniji do 632. godine, te godine, i to ostajui poznati pod avarskim imenom, osvajali Salonu, utemeljili prijestolnicu svoje kutrigurske drave u Dalmaciji u do tada neutvrenom i od Romana nezauzetom Ninu.59 U svakoj od mogunosti drugo osvajanje Salone moglo se dogoditi do oko 639. godine.60 Papa Ivan IV. (+642.), rodom Dalmatinac, alje opata Martina 640/641. godine, odnosno nakon prethodnog pada Salone, u Dalmaciju i Istru da od pogana, a tako su nazivani i arijanci, otkupi zarobljene krane i sakupi kosti muenika.61 Pregovori o otkupljivanju zaro57 Marovi 1991, str. 5784. 58 ivkovi 2002, str. 316. 59 Ostaje samo pitanje po kojem osnovu je narodna tradicija izvrila svoju zamenu, kad se kutrigursko ime ne pojavljuje ni u DAI i ni u jednom drugom izvoru. Blizu je pameti pomisao, da bi to moglo biti na osnovu onoga imena, koje nosi i Utigurski poglavica u Eulisiji izmeu 584 i 642 i koje ime nosi takoer i jedan od petoro Kutrigurske brae tj. na osnovu imena Krobatosa. Istina o pravom etnikom imenu Kutrigura i Utigura tj. Huna u opte nema jasnih i sigurnih podataka i Hunsko ime Bugari je skupno, a nije etniko lako (je) mogue, da je glavni deo tih istih Kutrigura, koji su 632 doli u Dalmaciju nosio ime jednoga od petoro brae, Krobatosa Tako se moe sada odgovoriti na pitanje, ko su bili oni, koje glave XXX i XXXI imaju pod imenom Hrvata. To su bili Hunski Kutriguri (Popovi 1957, str. 1139, 11431144, 1148, 1152.) U svezi s ovakovim tumaenjima dobro se sjetiti upozorenja Jovana Kovaevia: Ulogu Bugara, i to Kutrigura, u Avarskom kaganatu ne treba ni precenjivati ni potcenjivati. Pripisivanje velikog dela arheolokog materijala VII veka u Panonskoj niziji Kutrigurima, sigurno je preterano. Iz ovakvog stava proizala je tzv. pankutrigurska teorija koja nije osnovana na ozbiljnim arheolokim, a pogotovo istorijskim podacima. Isto tako, negiranje svakog prisustva protobugarskog etnikog elementa u Panonskoj niziji pod avarskom dominacijom u suprotnosti je sa istorijskim injenicama. (Kovaevi 1977, str. 145.) 60 Tomin rukopis Salonitanske povijesti ima 120 pergamentnih listova i naknadno su im priivena jo dva lista. Na prvoj stranici lista 121. navodi se podatak da je Solin razruen 639. godine. (MatijeviSokol 2002, str. 46.) 61 Taj navod iz vrela Liber Pontificalis (u hrvatskom prijevodu I. Guberine) glasi: Ivan po narodnosti Dalmatinac, od otca Venancija skolastika, vladao je godinu jednu, mjeseci devet, dana osamnaest. Taj je u svoje vrieme
273
274
bljenih krana i sakupljanju kostiju muenika nuno pretpostavljaju dobro organiziranu vlast tih pogana na zauzetom teritoriju. Ovo vano suvremeno vrelo potvruje da su sredinom VII. stoljea ondanja Dalmacija i Istra bile nastanjene. Mogue je u potpunosti se sloiti s miljenjem Denisa Alimova da hrvatska etnogeneza predstavlja postupno prerastanje vojne druine u etnopolitiku skupnost (zajednicu).62 Meutim, problem je u odgovoru na pitanje kada se to dogodilo. Dovoenje Hrvata u neposrednu vezu s avarskim etnikim elementom pobijaju pisana vrela. Otto Kronsteiner je prvi 1978. godine objavio miljenje da su prvobitni Hrvati bili konjanikonomadski vodei sloj avarskog kaganata.63 Peter tih s pravom zakljuuje kako je Kronsteinerova tvrdnja da se Hrvati gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima bez podloge u povijesnim izvorima.64 Postoje tri povijesna vrela o doseljenju Hrvata i ni u jednom se Hrvati ne dovode u uu vezu s Avarima. Salonitanska povijest i Hrvatska kronika gotovo identificiraju Hrvate s Gotima (GotoSklavini), a u dva poglavlja spisa DAI Hrvati ratuju protiv Avara.65 J. Kovaevi posebno napominje da Konstantin Porfirogenet u spisu O narodima, kada pie o osvojenju rimske provincije Dalmacije, pria samo o Avarima.66 Bit kazivanja
poslao vrlo svetog i nadasve viernog opata Martina s obiljem novaca, da po cieloj Dalmaciji i Istri odkupljuje sunje, to su ih pogani zarobili. U isto vrieme sagradi crkvu blaenim muenicima Venanciju, Anastaziju, Mavru i mnogim drugim muenicima, kojih je moi dao donieti iz Dalmacije i Istre i pohranio u spomenutoj crkvi pokraj lateranske krstionice kod Oratorija blaenog Ivana evaneliste, koju ukrasi i razliitim darovima obdari. (Guberina 1944, str. 27/28. Izvornik vidi u: Raki 1877, str. 277.) Alimov 2008, str. 104105. Kronsteiner 1978, str. 137157. P. tih navodi kako se za vrijeme koje je relevantno za ovo pitanje i u kojemu se Hrvati i Avari uope mogu pojavljivati zajedno do propasti avarske drave krajem VIII. stoljea postoji samo jedan izvor, koji spominje Hrvate i to Konstantin Porfirogenet. U tome jedinom izvoru Hrvati se doista spominju skupa s Avarima ali kao avarski neprijatelji koji su unitili njihovu vlast, pokorili ih i zavladali nad njima. To je u izravnoj suprotnosti s Kronsteinerovom tezom o Hrvatima kao avarskom socijalnom sloju. Ono to je doputala njegova etimologija, povijesni je izvor u cijelosti pobio. (tih 1995, str. 128.) Sr prie, hrvatska pobjeda nad Avarima, jednaka je dakle u XXX. i XXXI. poglavlju. (Lonar 1996, str. 124.) Tako kada ponavlja priu o padu Salone, on govori samo o Avarima: da su salonitanske strae na Dunavu zbog Avara, da su Avari boravili sa one strane Dunava,
u DAI je da su osvojenje Salone izvrili AvaroSklavini to je realno tumaiti u smislu da su to izveli Avari koji su predvodili Sklavine. Posebno je vano da se u glavama XXIX. i XXX. DAI poistovjeuju Sklavini i Avari.67 Ti Sklavini, prema DAI, nisu bili Hrvati jer se, u ovom vrelu, Hrvati opisuju posebno i samo kao neprijatelji Avara. Moe se sa sigurnou zakljuiti da se u svim postojeim pisanim vrelima (Hrvatskoj kronici, Salonitanskoj povijesti i DAI) nigdje ne identificiraju Hrvati i Avari. Ve nekoliko stoljea poznato je i identificiranje etnonima Hrvat s imenom protobugarskog vladara Kuvrata, koji je ustao protiv avarskog kagana i sprijateljio se s carem Heraklijem. Teofan ovoga vladara naziva Krovat (na grkom Krobatos, Krovatos), a Anastazije u svome latinskom prijevodu Teofana Crobatus. Nicefor pie Kuvrat (Kubratos), odnosno Kovrat (Kobratos). U izdanju Armenske geografije pie Khoubraath iz 1881, a u izdanju od 1887. godine pie Hubrat.68 Iz poistovjeivanja protobugarskog vladara s hrvatskim etnonimom neki pisci izvode dalekosene, ali nedokazane zakljuke. Meutim, bilo kakvo zakljuivanje o imenu Hrvat moe biti logino samo ako se zna kako je prvobitno glasilo ime dananjih Hrvata. Sekundarna su vrela razne isprave kao to je Trpimirova ili Muncimirova, a jedino se o tome sa sigurnou moe zakljuivati na temelju kamenih spomenika. Prvi puni spomen hrvatskog imena na kamenom spomeniku imamo iz druge polovine IX. stoljea kada se na natpisu arhitrava i zabata oltarne pregrade iz predromanike crkve na Crkvini u opotu za Branimira navodi da je dux cruatoru(m).69
62 63 64
65 66
da je romejska vojska koja je prela Dunav naila samo na decu i ene Avara. U opisu borbe Hrvata za Dalmaciju on, kao njihove neprijatelje navodi samo Avare. (J. Kovaevi, Avarski kaganat, nav. dj., str. 63. Usp. Kovaevi 1967, str. 284.) 67 Usp. Ferjani 1959, str. 1011, 27. 68 U navedenom izdanju Roberta Hewsena knjige The Geography of Ananias of irak stoji Kubrat. O problematici ovoga veoma vanog vrela usp. Hewsen 1992, str. XII+467. 69 Delonga 1996, str. 166167. Na pluteju ograde prilaznog stubita ambona u predromanikoj crkvi Samostana sv. Bartolomeja nalaze se rijei: clv dux hroator(um), koje se datiraju u drugu polovinu X. stoljea. (Delonga 1996, str. 108109.)
Ivan Mui
II. Hrvati iz banovine stare Bijele Hrvatske preosvajaju od Avara upanijsku Dalmaciju poetkom IX. stoljea Naime, poznata je injenica da je doba nazonosti Hrvata u novoj postojbini tijekom VII. i VIII. stoljea znanstveno najslabije osvijetljeni dio hrvatske povijesti, jer o tom razdoblju govore tek malobrojni i krti pisani izvori kojima su se bavili mnogi znanstvenici, ponajvie povjesniari, meutim, suglasje u tumaenju raspoloivih pisanih vrela o vremenu doseljenja Hrvata u novu postojbinu nije postignuto. To je pitanje u hrvatskoj historiografskoj literaturi ostalo jo otvorenim Treba odmah istaknuti da o naseljima Hrvata ne samo na podruju Dalmatinske Hrvatske, ve i na ostalim podrujima iz doba njihove najstarije nazonosti u novoj postojbini, nemamo gotovo nikakvih arheolokih podataka. (J. Beloevi, Starohrvatsko groblje na drijacu u Ninu. 2007, s. 23, 32) 1. Hrvatska kronika o doseljenju AvaroSklavina u susjedstvo Hrvata do oko 639. godine Kada je Totila, sredinom VI. stoljea, sa svojom vojskom rasuo Istriju i Akvileju i otiao u Italiju, njegov brat Stroil je osvojio Bosnu, doao u Dalmaciju i rasuo primorske gradove. On je tada poslao sina Sviolada da zauzme i donju zemlju i zagorsku. Stroil je s malo vojske ostao u Prilivitu, a to je u Bosanske strane. Cesarova ga je vojska tu napala, a u boju je i sam poginuo. Stroil je u Bosni, a ne u Duklji, utemeljio svoje sjedite, a nigdje se iz glava III., IV., V., VI. i VII. ne moe zakljuiti da je to sjedite za vrijeme dogaanja, koja su opisana u tim glavama, bilo premjeteno na drugi teritorij. U drugoj se glavi ovoga vrela opisuje nastanak drave pod vlau gotske dinastije,70 to je potpuno mogua povijesna realnost. Prokopije pie da je da je poslije gotskobizantskih borba, konkretno poslije povlaenja Gota, u lipnju 536. godine, bizant70 Danijel Farlati je nakon posebne analize toga vrela, a osobito dijela o Stroilu kao utemeljitelju gotske dinastije u dijelu rimske Dalmacije, zakljuio: Hoc regnum Dalmaticum a Gothis originem, a Sclavis incrementum accepit. (Dalmatinska drava je gotskog podrijetla /dalmatinsku dravu osnovae Goti/, a poveana je sa Sklavenima /Sklavi su joj dali prirast/.) Vano je i Farlatijevo shvaanje ovoga vrela da su sa Gotima doli Sklavini, a da je utemeljitelj vladarske dinastije nad Gotima i Sklavinima bio Got Stroil. (Daniele Farlati, Illyrici sacri. T. 2, Ecclesia salonitana. Venetiis, Apud Sebastianum Coleti, Venecija, 1753, str. 143149.)
ski vojskovoa Konstancijan, kad je zadobio Dalmaciju i Liburniju, privukao (pridobio) sebi sve Gote koji su obitavali u tim pokrajinama.71 Poslije zavretka gotskih ratova s Bizantom, dakle od druge polovine VI. do kraja VIII. stoljea, GotoSklavini mogli su nesmetano nastaviti (s vremenom i bez suglasnosti Bizanta) vladati tim zauzetim teritorijem.72 Vizantija je tokom VII. VIII i prve dve decenije IX veka, slabo prisutna du dalmatinske obale, dok se o tom prisustvu u unutranjosti Balkanskog poluostrva ne moe ni govoriti.73 Stroilov sin Sviolad vladao je dvanaest godina progonei krane navlastito koji u primorskih gradih pribivaju. Gotosklavinski doseljenici posebno su napadali primorska mjesta koja su bila kristijanizirana i u posebnu odnosu s Bizantom. Tako se u glavi III. ovoga vrela spominje progon krana u cijeloj dravi, a posebno u primorskim gradiima. Iz glava VI. i VII. progoni krana takoer se dogaaju po cijelom kraljevstvu (u primorskim i u zagorskim stranama). F. ii istie da je ono to se pria o progonima krana u VI. i u VII. glavi potpuno... istorijski verna i ispravna opta slika.74 I ono to hrvatska redakcija navodi o otpadu krana potpuno odgovara prilikama za seobe
71 Bartolini 1982, str. 654. Kada bi se Prokopijev grki izvornik preveo i u smislu da je Konstancijan Gote pokorio to opet potvruje da oni nisu napustili Dalmaciju i Liburniju. Mogue je da je Bizant priznal, ko so prilike to dozvolile, gotskim ostankom v Dalmaciji, Liburniji i Bosni in dr. lokalno avtonomijo pod domaimi knezi. Gotom je pripadala odslej vloga graniarjev kakor Herulom v severni Srbiji. (Kelemina 1932, str. 132). Meutim, vodei rauna o glavnim ciljevima Bizanta u to vrijeme (osiguravanje i zauzimanje Salone), o kvantiteti bizantskih snaga pod Konstancianom nedovoljnih obzirom na veliki prostor Dalmacije i Liburnije te o postojanju gotskih naselja u Dalmaciji i Liburniji, od kojih su neka i arheoloki utvrena, moe se pretpostaviti da je bizantska vlast u znatnom dijelu Dalmacije, a pogotovo u Liburniji, bila samo nominalna; Goti koji su u tim oblastima bili naseljeni ostali su i nadalje u svojim naseljima i priznali vlast Bizanta, jer su im to, po svoj prilici, nametnule neke vanjske okolnosti, a ne njihova elja. (Medini 1980, str. 406407.) 72 Poslije smrti cara Heraklija... pa sve do poetka IX. st. Bizant je bio rastakan dvorskim spletkama i unutarnjim nemirima te zabavljen novim neprijateljima: Saracenima i Bugarima tako, da nije mogao misliti na zapadni dio Balkana... Za sve vrijeme od cara Heraklija pa do konca osmoga stoljea nemamo nikakva povijesnog izvora, koji bi nam kazivao, da su Bizantinci vrili neku vlast na cijelom... prostoru od Rae do rijeke Vojue. (Mandi 1963, str. 161162.) 73 ivkovi 2002, str. 340. 74 ii 1928, str. 426.
275
276
naroda, kako ih poznajemo iz onodobnih vjerodostojnih izvora.75 Nasilno ruenje crkava u doba koja opisuje ovo vrelo i arheoloki se moe dokumentirati,76 ali izgleda da nije bilo posebno veliko. Samo je na ove gotosklavinske doseljenike mogao misliti papa Grgur Veliki kada 600. godine izraava aljenje solinskom biskupu Maksimu zbog prijetnji koje mu dolaze od Sklavina. Iz navoda u tom vrelu o napadima na primorska mjesta kao posebno bitno moe se zakljuivati da ona nisu bila u sastavu gotosklavinske drave. U treoj se glavi hrvatske redakcije vrela granice Silimirove drave ovako opisuju: I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo.77 Hrvatima je od poetka gotosklavinske drave vladao ban.78 Nasljednik Svioladov bio je sin Silimir koji je kraljevao dvadeset i jednu godinu. U doba njegova nasljednika Bladina dogodilo se doseljenje AvaroSklavina, koje se u petoj glavi Libellus Gothorum opisuje ovako: Bladin, i sin njegov, zauja gospodstvo i poa na otevo misto gospodovati redom i putom otca svoga Silimira. I Bladin kraljujui tako, imi sina i bi ime sinu njegovu Ratimir. I ta, kako ulize u znanje, poe kazati se vele ohol i mimored suprot svakomu okoran. Budui joe otac u gospodstvu, i izlize niki puk s mnotvom prez isla tja deri ispriko rike velike, ka se dii Vellija. Ki puk izvede ene i dicu i vojsku; s njimi gredihu i sobom nosahu sve imanje svoje, ki udnim zakonom hojahu. I ti obujae kraljestvo ko se zovie Seno buia, ali prvo sve mimohojahu. Poglavica njih bie mu vrimenit, koga zovihu njih jazikom Bare, a jest naim cesar, pod kim bie devet duev, ki gospodovahu i obladahu taj puk koga bie udno mnotvo. Posli obujae Sledusiu i pojdoe u Macedoniu, i nju prijae i svu zemlju Latinsku, ki se onda /za/ Rimljane drahu, a sad se zovu rni Latini, kih cesar s onimi ima mnoge rvanje. I videe da protiva njim ne moe biti, uini mir s njimi. Otaj puk tvrdo
75 Mandi 1963,str. 458. 76 Istorija Crne Gore. (Tekst J. Kovaevia), nav. dj., str. 358. 77 Moin 1950, str. 43. 78 Iz glave IX. latinske redakcije ljetopisa nedvojbeno proizlazi da je latinska rije dux na hrvatskom znaila ban (banum ordinavit, id est ducem) i zato se rije dux u odnosu na Hrvate ne moe prevoditi u znaenju knez. Hrvatska redakcija glave IX. Sclavorum Regnum konkretno dokazuje da su u Hrvata postojali i banovi i knezovi. (I zapisae asti i dohotke banom i hercegom i knezom i satnikom.) Postojanje banovina u iduim stoljeima na teritoriju Gacke, Krbave i Like, kao i Bosne jasno upuuje na nastavljanje kontinuiteta banske vlasti iz doba kada su tim krajevima zavladali Goti.
viru drae, i tako ostavie Latine u miru. I videi kralj Bladin udesa togaj puka i mnotvo veliko i razumi da jednim jazikom govore, mnogo bi vesel i tudije spremi posle i posla k njim. Ki cia jazika mnogo milostivo i s potenjem primie i u miru stae, dajui jim Bladin dohodak, kako cesar bie uinio, i utakmie se stati pod harac. Mnogo ljubeznivo ivie, toliko vee koliko vire i jazika bihu jednoga. I ne uee razsipati, da, poee initi sela i pribivalia, i napunjevati to rasuli bihu. I tvrdo uee zemlju uzdrati, ku prijali bihu.79 U hrvatskom izvorniku Libellus Gothorum ne koristi se za navedene doseljenike naziv Avari i to zato jer ni suvremenicima iz drugih vrela taj pojam nije bio jasan.80 Ako bi se vladari iz ovoga vrela poeli raunati od oko 541. godine, kada je djelovao povijesni Totila, Bladin je prema redoslijedu vladara u ovom spisu ivio mnogo prije 679. godine. Ako se, pak, poetak Stroilova vladanja i pogrjeno datira (prema Orbiniju) u (oko) 495. godinu te ako se koriste podatci iz spisa da je Sviolad vladao dvanaest godina, a Silimir dvadeset i jednu godinu, mogue je zakljuiti da je Bladin zapoeo vladati tek pri kraju VI. stoljea. Bladin je, ako se prihvati najvjerojatnije Marulievo datiranje osvajanja od strane GotoSklavina u 547. godinu, vladao mnogo vremena prije 679. godine. On je mogao zavladati u posljednjem desetljeu VI. ili tek od prvoga desetljea VII. stoljea. U hrvatskoj redakciji stoji da se za Bladinova kraljevanja pojavilo mnotvo naroda koje je krenulo od velike rijeke koja se naziva Velija.81 U latinskoj redakciji to se prevelo u smislu da se za Bladinova vladanja diglo mnotvo naroda s velike rijeke Volge po kojoj su dobili ime Vulgari. U raspravljanju
79 Mui 2001, str. 64. 80 Mislimo da je nepotrebno opredjeljivati se za i protiv Dukljanina. Niti je on pisao bajke, kako misli Mijukovi, niti je samo kompilirao ono to je naao u knjigama, kako tvrdi Banaevi, niti je sve pisao na osnovu narodne pjesme (Jagi, Jireek, Latkovi), nego je koristio sve raspoloive izvore. Upravo tako se moe objasniti da uopte ne pominje Avare (Obre), jer o njima nije imao to da proita. (Rotkovi 1999, str. 138.) 81 Reka Velika (Velikaja) protie pored Pskova, na severu Rusije. Da li je re o reci Volgi, Veliji, Velikoj ili nekoj drugoj velikoj reci, teko je utvrditi Pridolice su dole pod vostvom kagana Krisa ili vladara sa zvanjem bara, vojvode Bara Ime vojvode Bara ni zvanje bare ne moraju da se tumae bugarskim jezikom, mogu i slovenskim, na ta i ukazuje Ljetopis, jer i takozvani Bugari govore istim, slovenskim jezikom. Obar je slovenski naziv za Avare (onaj koji ivi u oboru=Avar); u ruskom jeziku barin je znailo dvorjanin, gospodin, to dgovara znaenju u hrvatskoj varijanti. Kod nas je lino ime Bar zabeleeno u poznom srednjem veku (Danii). (Jankovi 2007, str. 206.)
Ivan Mui
ove problematike bilo bi bitno predhodno utvrditi tko su bili prvobitni protobugari u etnikom smislu. Neka vrela identificiraju Bugare s Hunima i Avarima. Tako Prokopije u VI. stoljeu Bugare naziva Hunima, kao i Porfirogenet u X. stoljeu.82 U Theophanesa se mijeaju pojmovi Bugari i Avari.83 Bugari, prema usamljenom miljenju G. Tzenoffa, ne potjeu s podruja rijeke Volge, ve se pod nazivom Vulgares spominju u IV. i V. stoljeu i to s prebivalitem juno od Dunava.84 Joe Rus je 1931. godine upozorio da je u latinsku redakciju ime Vulgari interpolirano i da se radi o Avarima koji su predvodili Sklavine.85 U literaturi se istie da isti jezik kojim su govorili novi doseljenici moe biti samo slavenski, a da su Bugari tada govorili starobugarski i da nikad nisu naselili zapadni Balkan.86 Zakljuuje se na temelju analize zemljopisnih naziva u Libellus Gothorum (IVII. poglavlje) takoer se moe zakljuiti da se prianje V. glave ovoga vrela odnosi samo na Obre (Avare) i Sklavine.87 Posebno se napominje da ako je rije o Bugarima kao Slavenima i prvobitnom teritoriju bugarske drave s kraja VII. stoljea, to moe biti Bugarska najranije sredinom IX. stoljea.88 Ako se moe prevesti navod iz DAI da su se
82 Mareti 1889, str. 43. 83 Kelemina 1932, str. 121132. 84 Usp. Tzenoff 1935, str. XV + 272.; Cenov 1998, str. 51. (Gano Cenov /1875.1952./ diplomirao je povijest na Sveuilitu u Sofiji, doktorirao povijest na Sveuilitu u Berlinu i postao izmeu dva svjetska rata sveuilini profesor u Berlinu. Zbog obrane teze da su Bugari autohtoni na Balkanu napadan je za ivota, a poslije smrti posve je preuen.) 85 O doselidbi Bolgarov na dalmatinska tla tudi ne more biti govora. (Rus 1931, str. 141, 158.) 86 I ovdje je krivi prijevod sa slavenskog originala u latinskom tekstu Ljetopisa Popa Dukljanina zaveo na pogrene interpretacije kao da se radilo o dolasku Bugara (prevodilac je rijeku VelijuVeliku preveo rijeju Volga, pa jo i objasnio da su se po njoj nazvali Vulgari Da u petoj glavi nije rije o Bugarima, pokazuje i okolnost, da se Ljetopis odnosi na dalmatinsku unutranjost, za koju nije poznato da bi je Bugari ikada u prolosti naselili, odnosno nastanjivali. (M. Hadijahi, Hipoteza o tzv. Treoj slavenskoj seobi na Balkan. Kopija rukopisa u posjedu autora I. M., str. 24.) 87 Im V. Kapitel erhebt sich die Chronik zur Darstellung wirklicher Geschichte. Es wird der Einfall der Avaren (Vulgari) und die Besiedlung der adriatischen Lnder mit neuen Slaven berichtet. Der Chronist erwhnt die Eroberung Siebenbrger durch die Avaren; das Land wird im kroatischen Text mit deutschen Namen als Simburgia, Simburgiorum terra benannt. (Kelemina 1939, str. 3435.) 88 (Naumov 1989, str. 239.) Ni iz titule cagan (kagan), kojom su doseljenici, prema latinskoj redakciji vrela, zvali svoga vladara, ne moe se zakljuiti da se radi o
neki stanovnici u hrvatskoj dravi nazivali ili smatrali Avarima onda je sklavinsko mnotvo za Bladina doselilo pod avarskim vodstvom. Meutim, i u tom sluaju ostaje neodgovoreno pitanje tko su stvarno bili ti Avari. Genetika istraivanja u Hrvatskoj i Bosni definitivno su potvrdila da na tom prostoru prevladavaju geni balkanskih starosjeditelja, to znai da oni nikad nisu bili uniteni, a da doseljeno mnotvo nije bilo preveliko. Iz opisa Libellus Gothorum slijedi da su navedeni doseljenici osvojili pokrajinu Sledusiju, cijelu Macedoniju i itavu pokrajinu Latina (Rimljana). Car Konstantin je nakon mnogih neuspjenih ratova s tim doseljenicima sklopio mir. Kralj Bladin je takoer sklopio s njima mir i njegovi podanici nastavili su mirno ivjeti s novim doljacima koji bijahu s njima iste vjere i istoga jezika. Ista vira u to doba moe biti samo arijanizam kojemu su, prema Tomi Arhiakonu, pripadali i ranije u japodskom dijelu susjedne Liburnije doseljeni Hrvati.89 Iz ove glave Hrvatske kronike jasno proizlazi da su doseljenici naselili novu postojbinu bez unitenja starosjeditelja na zaposjednutim teritorijama. Kralj Bladin je pristankom na davanje dohotka priznao vrhovnitvo vodstva novih doseljenika. Kad je Bladin umro, naslijedio ga je, kako stoji u VII. glavi ovoga vrela, sin Ratimir. I umri Ratimir i ne ostavi sina na njegovu mistu. I stavi se /kraljevati/ jedan od njegova kolina /a potom drugi?/. I on umre, nebie vee kralji togaj kolina.90 F. ii pie da je nekoliko vladara u ovome vrelu od prvog Stroila pa do posljednjeg Radoslava, dakle u trideset i sedam koljena prosto jedno jedino genealoBugarima. Doseljenici u V. glavi latinske redakcije Hrvatske kronike predvoeni voom po imenu Kris, koga nazivahu svojim jezikom kagan. (Kris, quem lingua sua cagan appelabant.) F. ii je mislio da je to glosa nekog dalmatinskog Romana jo iz XIII. stoljea, ali: Teko da bi u XIII. vijeku neko glosirao orijentalnu titulu kagana, dok je ona bila vrlo dobro poznata kod pravoslavnih Slavena u XII. vijeku. Ona je kod Hazara znaila vrhovnog vladara i u takvom smislu pozajmili su je neki drugi narodi, koji su bili u vezi s Hazarima, ili su nekada spadali pod njihovu vlast. Tako car Ljudevit II. 871. godine u prepisci s carem Vasilijem Makedonskim povodom pitanja o carskoj tituli kae, da titulu hagana nose vladari Avara, Kazara i Normana. (Moin 1950, str. 45.) 89 Vana je injenica, koju navodi Germain Morin u jednom svom tekstu iz 1932. godine, kako se u VI. i VII. stoljeu u nekim ilirskim crkvenim opinama svetkovao blagdan trojice gotskih muenika: Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa. (Kelemina 1939, str. 19.) 90 Mui 2001, str. 69.
277
278
ko stablo.91 Ovo iievo miljenje nije tono u odnosu na izlaganje prvobitne hrvatske redakcije u kojoj ne postoji kontinuitet vladara iz samo jedne kraljevske dinastije. Taj se kontinuitet jedne loze prekida u VII. glavi hrvatske redakcije vrela kada su zavladala dva kralja koja nisu bila iz Ratimirova roda. Iz hrvatske redakcije ove glave proizlazi da je u drugoj polovini VII. stoljea prestala postojati vladavina dotadanje gotske dinastije koju je utemeljio Stroil. Da su do tada stvarno mogli vladati kraljevi gotskog podrijetla, potvruju i gotska imena nekih od njih (Silimir, Bladin.)92 Vano je da se iz ovoga vrela moe sa sigurnou zakljuiti kako novi avarosklavinski doseljenici nisu nikad naselili opisani prostor Bijele Hrvatske.93 Iz nastavka prianja u sljedeim glavama Hrvatske kronike proizlazi da su gotosklavinsku dinastiju zamijenili novi avarosklavinski vladari protiv kojih su Bijeli Hrvati podizali ustanke. Prema Radojievu miljenju ovom sedmom glavom svrava se uvodni deo Barskoga rodoslova,... Odeljak je, s knjievnog gledita, zaokruen na hvale vredan nain.94 Ljudmil Hauptmann zakljuuje da sa Silimirom zavrava gotski dio Ljetopisa i da poinje drugi, slavenski dio, i to dogaajima devetog vijeka (potcrtao Lj. Hauptmann).95 Vano je napomenuti da ovom glavom zavrava dio vrela u kojemu, po svemu sudei, nema umetaka od strane prepisivaa, odnosno redaktora. 96
91 ii 1928, str. 176. 92 Antun Mayer zakljuuje da su Totila i vjerojatno Silimir gotska imena, a da bi mogla biti gotska i Ostroil i Vladin (Bladin). Iz ovoga, to smo iznijeli slijedi, da su Totila i vjerojatno Silimir gotska imena (naa gornja prva kategorija), a mogla bi biti gotska i Ostroil i Vladin (druga kategorija). Stalno slovenska imena jesu Svevlad i Ratimir (trea kategorija), ali bi prvo moglo kao pozajmica u prijevodu odgovarati gotskom Theodoriku. Ime Brus: Bris bolje je ni ne uzimati u obzir. Nije dakle iskljueno, da u ovom nizu od 6 najstarijih imena 5 potjee iz nekog vrela o istonim Gotima. (Mayer 193233, str. 84.) 93 Takoer je mogue iz ovoga vrela zakljuiti da Gacku, Krbavu i Liku od sredine VI. stoljea sve do Zvonimirova kraja nikad nisu nastavali ni Srbi. 94 Radoji 1935, 9, str. 68. 95 Hauptmann 193233, str. 7879. 96 Iz sadraja je VIII. glave ljetopisa oito da se ona u jednom svom dijelu ne nastavlja na prianje prethodnih glava. Poslije smrti etiriju nepravednih kraljeva ostao je sin jednoga od njih, koji se u hrvatskom tekstu zove Satimir, a kojega u devetoj glavi ista hrvatska redakcija zove Satamir. Za njegova doba pojavljuje se Konstantin (iril) koji je poao u Kazariju propovijedati kranstvo i koji je obratio svu Bulgariju. Konstantinova misija u Kazariji zbivala se u drugoj polovici 860. i u prvoj po-
2. Avarski arheoloki nalazi i mogui avarski nazivi ne postoje u banskoj Hrvatskoj U glavi XXX. DAI jasno se navodi da se Hrvatska sastoji od 11 pojedinano navedenih upanija i banske Hrvatske, koja se sastoji od Krbave, Like i Gacke. upanijama upravljaju upani, a ban vlada banskom Hrvatskom, ali se ne moe iz ovoga vrela, kako se obiava, olako zakljuiti da su tri pokrajine (Krbava, Lika i Gacka), istodobno i tri upanije. Srednjovjekovni teritorij sjeverne Dalmacije, omeen rijekama Zrmanjom i Krkom, i onaj srednje Dalmacije omeen rijekama Krkom i Cetinom, te kninska i drnika krajina, kao i podruje Livna i Glamoa, naziva se u literaturi Dalmatinska Hrvatska, a taj je prostor u biti identian s Porfirogenetovim hrvatskim upanijama. U tu upanijsku Hrvatsku doseljivali su Hrvati kao franaki saveznici u ratu protiv Avara krajem VIII. i poetkom IX. stoljea i tek od tada se na tom prostoru nalaze i starohrvatski grobovi. Nada Klai hrvatski dravni prostor, od IX. stoljea pa nadalje, dijeli na stvarno postojea njegova dva dijela: bansku Hrvatsku i upanijsku Hrvatsku. Hrvati su s franakom pomoi zauzeli upanijsku Avariju izmeu izmeu Zrmanje, Krke, Dinare, Mosora i mora, pa je upravo u tom dijelu nekadanje avarske zemlje ili avarskog kaganata njihovo ime Hrvat postalo i sinonim za novoosnovanu dravu! Zato i car Konstantin u svoje vrijeme, oko 959, razlikuje dva hrvatska podruja: upanijsko (s pokrtenim stanovnicima) i bansko, koje je jo uvijek pogansko!97 Banska Hrvatska obuhvaala je srednjovjekovnu Gacku, Krbavu i Liku i ne postoje pisana vrela niti arheolovici 861. godine. F. ii tono istie da kod krtenja Bugara nisu stvarno uestvovali ni Konstantin ni brat mu Metodije. (ii 1928, str. 426.) Iz opisa u glavi IX. Hrvatske kronike proizlazi da se stvarno radi o zbivanjima u IX. stoljeu. 97 Klai 1988C, 21, str. 52, 56. (Sve podcrtala N. Klai.) N. Klai potpuno je zanemarila kao povijesno vrelo Hrvatsku kroniku i tako je zakljuila da je ini se i vea grupa Hrvata u drugoj polovini VI. stoljea moda pred Avarima, napustila svoja stara balkanska sjedita. (Klai 1988C, str. 61.) Hrvati su se, prema Klaikinu miljenju, iz Karantanije s Francima vratili ponovno u svoju prvobitnu domovinu. N. Klai je, u tekstovima objavljenim tijekom 1987. i 1988. godine, prihvatila Kunstmannovo miljenje o seobama od juga na Balkanu na sjever Europe tono istiui da se za pretpostavku o doseljenju slavenskih plemena iz Zakarpaa u VII. stoljeu na Balkan ne moe pronai ba nikakve dokaze. (Klai 1987, str. 9.) Na Klaiku je posebno utjecao Kunstmannov rad: Wer waren die Weisskroaten, des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? (Kunstmann 1984, str. 111122.)
Ivan Mui
loki nalazi koji bi potvrdili da su taj hrvatski prostor bilo kada naseljivali Avari.98 1. Hrvati spadaju meu narode koji Avare nazivaju Obrima. Pojedini autori pokuali su veim brojem toponima Obrov dokazati suivljenje Avara s Hrvatima. F. ii pie kako misli da na ostatke Avara ili Obara upuuju mjesna imena: Obrov, Obrova, Obrovo i Obrovac i u tom smislu nabraja: 1. Obrovac kod Nina /danas Obrovica/ u latinskim ispravama od X. do XIV. vijeka, prvi put 918., 2. Obrovac na Zrmanji javlja se tek od 1337., 3. Villa Obrovac kod Brinja danas toga sela vie nema 1476., 4. Villa Obrov kod Jezerana pod Kapelom 1476., 5. Castellum Obrovac na Uni nie Bihaa (danas vie ne postoji), oko kojega je ivjelo pleme Obrovako 1321., 6. Praedium Obrov u Pounju oko Dubice 1347., 7. Danas ima jo selo Obrovac na istoku Banjaluke. F. ii dalje navodi oko dananjeg Dugog Sela nedaleko od Zagreba possessio Obrova, jedan Obrovac u sinjskoj okolici u Dalmaciji, prebivalite Obre kod Konjica u Hercegovini i Obre kod Visokoga u Bosni.99
98 N. Klai posebno napominje da podatak iz DAI o hrvatskomaarskoj granici prema gorama moe biti samo Petrova gora koja je stoljeima bila stvarna granica izmeu Hrvatske i Slavonije Dakako da je Stara Hrvatska smetala Maarima kad su u poetku X. stoljea poeli usluno juriti kao plaenici u Italiju, i zato su je, kako smo vidjeli, pljakali. Ali Stara Hrvatska ostaje i za Maare neosvojiva zemlja. Magister P., notar kralja Bele III, tvrdi da su ugarski vojskovoe, vraajui se iz Italije, preli Kupu i Savu i zauzeli tri utvrde Zabrag, Poegu i Vukovo, pa je i taj izvjetaj novi dokaz da u Hrvatskoj, ako su je i napali, nisu mogli nita postii. Prema tome, Stara Hrvatska ostaje neosvojiva tvrava za sve susjede najmanje do sredine X. stoljea. (Klai 1988C, str. 6061. Podcrtala N. Klai.) Meutim, tu staru Hrvatsku, prema Hrvatskoj kronici, nisu naselile avarosklavinske mase, a u njoj ban autonomno vlada nad Hrvatima i u zajednikoj dravi s AvaroSklavinima. 99 ii 1925, str. 678680. J. Kovaevi dopunio je iieve primjere ovako: U rimskoj provinciji Dalmaciji i Panoniji toponima tipa Obar ima mnogo. (Obarska Mahala, Velika i Mala kod Bijeljine, Obarii zapadno od Kreeva na Neretvi, Obre ili Obri kod Visokog, Obri kod Pohuma na Neretvi, Obre kod Janje u blizini Bjeljine, Obri severozapadno od Gorada, Obrinje na reci Klini, Obrje kod Mostaha u blizini Ljubljane, Obrov kod Dubice u Pounju, Obrav kod Velike Kladue u Pounju, Obrav kod kod Rasova kod Bijelog Polja, Obrov kod Dugog Sela kod Zagreba, Obrov kod Podgrada u Istri, Obrov kod Jezerana pod Kapelom, Obrovanj, ostrvo kod Vrgade izmeu Zadra i ibenika, Obrovac kod Nina, Obrovac na Zrmanji, Obrovac juno od Bihaa na Uni, Obrovac kod Buima na Uni, Obrovac istono od Banjaluke,
iievo miljenje ubrzo se poelo pobijati.100 Pojedini autori su zakljuili da rije Obrov dolazi od slavenske rijei obrovati.101 Meutim, kada bi se i sigurno utvrdilo da svi navedeni toponimi upuuju na avarsko postanje od odlune je vanosti da je postojanje ovih toponima na prvobitnom hrvatskom teritoriju srednjovjekovne Gacke, Krbave i Like potpuno zanemarivo.
Obrovac kod Sinja, Obrovac kod Brinja, Obrovac kod Kaknja, Obrovac kod Benkovca, Obrovac kod Bosanske Krupe, Obrovac u Sarajevskom polju, Obrovac kod Vujana, Obrovo kod Oraca /kod Dubrovnika/. (Kovaevi 1977, str. 93.) 100 Izmeu ostaloga, mislio je (ii) da je postalo od imena Obara i ime varoice Obrovac na reci Zrmanji. Ali tu hipotezu ini neverovatnom akcenat rei, koja se u imenu ovog dalmatinskog mesta izgovara Obrvac, s uzlaznim dugim akcentom na drugom slogu. Mesno ime od osnove obr s dodatnim nastavkom ovac, moglo je da bude naglaeno kao jedna od ove etiri rei kojima je postanje slino i nastavak jednak: Crevac, Petrovac, Krlovac, Bnovac prema tome kako se izgovarala re Obar (to nam nije poznato). To jest, moglo je da dobije ma koji od naa etiri akcenta, ali udar glasa mogao je da bude samo na prvom slogu, kao to je kod svih slino nainjenih rei. Naprotiv, ovaj na Obrvac naglaen je kao re udvac, i kao to ova re dolazi od udov, valja da i Obrovac proishodi od rei Obrov. Obrov je dobra re naega jezika, koja znai opkop oko nekoga grada... Jo jednu potvrdu za tesnu vezu izmeu rei obrov i obrovac imamo u dva topografska imena u neposrednoj blizini Bijelog Polja, gde se, u poloaju koji je nekad bio opkopan, jedno selo zove Obrov, a brdo tik do njega Obrova. (Smodlaka, 1946, str. 4445.) Ovaj je Smodlakin rad tiskan kao poseban prilog u Vjesniku za Arheologiju i Historiju Dalmatinsku, a recenzirao ga je Mihovil Abrami. 101 M. Sui zakljuuje da je i hrvatski oblik Obrovac nastao proirenjem osnove rov s prefiksom ob i sufiksom ac. To je isto hrvatski naziv, a susreemo ga npr. s unutranje strane Dioklecijanove palae u Splitu, to je zanimljiv primjer pohrvaenja latinske nomenklature. Pored imenice obrov imamo i drugu, istoznanu obkop. To su varijante za naziv fortifikacija tipa rova i nasipa, u latinskoj terminologiji fossa i vallum, to jest jarak i nasip. Od vallum nastao je naziv za Bol (o. Bra). Dakle, sam hrvatski naziv Obrovac izravno govori da se radi o varijanti fortifikacije. (Sui 1996A, str. 30.) Te su slavenske rijei prodrle i u sferu urbanih denominacija (Split, Trogir), gdje Avara nikada nije bilo. ( Sui 1977, str. 97.) Ime Obor u nazivu Obrovca na donjoj Zrmanji ne potie od ObraAvara. Nosi ga i poljska rijeka Obra. Tipino je za zagrebaki kraj, gdje u nazivima nalazimo Obore i Opore. Opor zvao se pristav kod nagode Brukonje sa samostanom sv. Kuzme i Damjana za vinograde kod Tinja. (uk 1959, str. 13.)
279
280
2. Otto Kronsteiner pokuao je protumaiti izraze: ban, chagan, gaziz (chazizkaziz) i upan kao avarske slubene stupnjeve, koje su nazive alpski Slaveni, prema njegovu miljenju, preuzeli iz avarskog jezika to je posve neutvreno.102 Pretpostavljenu avarskohrvatsku bliskost posebno se pokualo obrazloiti postojanjem banske vlasti u Hrvata. Miljenje da hrvatski naziv ban potjee od avarskoga osobnog imena vladara Bajana poziva se na poglavlje XXX. DAI u kojemu se navodi kako meu Hrvatima u Lici, Krbavi i Gackoj vlada boanos (boan) koji se u glavi XXXI. DAI spominje kao boeanos (boean).103 Meutim, u Hrvata postoji samo naziv ban koji se u hrvatskim izvorima oduvijek tako pisao i izgovarao.104 Korijen naziva ban je indoeuropski, a u rimsku Dalmaciju najvjerojatnije su ga prenijeli Germani. Vjekoslav Klai je prvi upozorio na mogunost da hrvatska oznaka ban potjee iz jezika Gota: U gotskom jeziku imade rie bandvjan, od koje su u srednjem vieku postanule riei: bannus, bannum, francezki ban, talijanski i panjolski bando, a sve te riei oznauju izvrujuu vlast, ili pravo javnoga astnika, da pod prietnjom kazne neta zapovjedi ili zabrani. Nije li tu ime povlasti preneseno na osobu, koja ju izvruje?105 Iz sauvane hrvatske tradicije moe se zakljuiti da su Hrvati ast bana kao najvieg dostojanstvenika iza kralja preuzeli od Gota. Tako se u Korulanskom kodeksu iz XII. stoljea navodi o gotskom kralju Totili ovo: Tunc Gothi fecerunt sibi regem Tetolam qui fuerat aliis regibus banus et obsedebat undique Romanis.106 Pojam
102 tih 1995, str. 125127. 103 I O. Kronsteiner rije ban dovodi u vezu s rijeju bajan i smatra da spada u turkijske jezike (Kronsteiner 1978, str. 145.) 104 Tvrdnja da je ban postao stezanjem iz bojan protivi se i historijskim injenicama i glasovnim zakonima. Da je slavenski bojan proizaao iz mongolskoturskoga bajan, trebalo bi istom dokazati, jer moe biti i od korijena boj. Istina je dodue, da je kod nabrojenih altajskoturanskih naroda lino ime Bajan bilo dosta esto, ali u povjesnim vrelima nema nigdje ni traga kakovu svjedoanstvu, da je rije bajan kod njih oznaivala dravno ili vojniko dostojanstvo i imala isto ili barem priblino slino znaenje kao hrvatski ban. (Saka 1939, str. 393.) 105 Klai 1889, str. 26. O znaenju rijei ban usporedi i Kunstmann 1990, str. 162187. 106 Vinko Foreti, koji je prvi obradio ovo vrelo, zakljuuje: Ova reenica nalazi se u posljednja dva retka lista. Dio aliis regibus banus et obsedebat undique Romanis nalazi se u posljednjem retku. Ispod rijei banus ve na praznom prostoru pie banduus, ali rije banus nije precrtana. U izdanju kod Duchesnea i Mommsena ova reenica glasi: Tunc Gothi fecerunt sibi regem Ba-
bana asocira na postojanje gotovo iste asti u nekih germanskih naroda.107 3. P. tih misli kako je i Kronsteinerovo traenje naziva upan u avarskom rjenikom blagu... posve neutvreno.108 upani postoje u Bugarskoj, Grkoj te u eha i Poljaka.109 U gl. XXIX. DAI stoji da su Hrvati, Srbi, Zahumci, Trivunjani, Konavljani, Dukljani i Pagani imali, kao i ostali Sklabenoi, upane starjeine. Radoslav Rotkovi zakljuuje kako bi se moglo prihvatiti avarsko porijeklo rijei, upravo s obzirom na injeni-
dua, qui Totila (kod Mommsena s varijantom Totilla) nuncupabatur. Kod Duchesnea su varijante rijei Badua zabiljeene ovako: Bandua, Banduam, Vadua, Vaduam, Vaduas, Baduam. Kod Mommsena isto samo drugim redoslijedom: Badua, Vadua, Vaduam, Baduam, Vaduas, Bandua. Iako je naknadno ispod rijei banus pisac kodeksa napisao banduus, bez sumnje shvatio je on i napisao tekst ne u smislu, kao da bi banus (dotino banduus) bilo lino ime, ve mislei pod tom rijeju najvieg dravnog dostojanstvenika iza kralja, kako to bijae kod Hrvata. (V. Foreti, Korulanski kodeks XII. stoljea i vijesti iz doba hrvatske dinastije u njemu. U: Foreti 2001, str. 109110.) 107 Germanski pojam Bann ima svakako pored svjetovnog i sakralni znaaj. Vrilac mnogoboakih obreda imao je pravo i dunost odrediti zgodno vrijeme i zgodno mjesto za zborovanje. To bi se mjesto ogradilo, a unutar ograde je morao vladati najpotpuniji mir. Kao znak nazonosti zatitnog boanstva podizao se znak bandva. Zbor je dakle sluio za suenje i za saziv vojske u rat. (Dabinovi 1990, str. 124125. Usp. Gjuro Szabo, O znaenju topografskog nazivlja u junoslavenskim stranama. U: Szabo 2002, str. 101105.); Seebold 2002, str. 89. 108 Podrijetlo rijei upan iz avarskog jezika uz A. Brcknera prvotno je zastupao i P. Skok, no poslije je to navodio jo samo kao mogunost. Kad je rije o upanu, uz spomenuto, mislilo se da je izvor naziva i slavenski (F. Mikloi), praindoeuropski (V. Machek), indoeuropski (D. Dragojevi), ilirskotraanski (K. Otir) i starobalkanski (M. Budimir). (tih 1995, str. 127.) 109 upani su bili gospodari nad onim slovenskim plemenima koja su se otrgla ispod vlasti Avara i docnije dola pod vlast Srba i Hrvata. (ivkovi 2002, str. 292295.) U Dobrui (Rumunjska) pronaen je natpis na kamenu (datiran u 943. godinu) na kome se javlja upan Dimitrije. (ivkovi 2000, str. 98.) O poreklu rei postoje podeljena gledita. Smatra se da je re upan pozajmljenica iz altajskog (avarskog) jezika, koja je prihvaena u svim slovenskim jezicima na podruju avarskog kaganata, ili da potie od indoevropskog (praslovenskog) korena, od kojeg je nastala i re upa. upan se pojavljuje na irokom slovenskom prostoru, kod Zapadnih i Junih Slovena, Bugara, Ugara i Rumuna, sa razliitim znaenjem i znaajem. (irkovi, Mihalji 1999, str. 197.)
Ivan Mui
cu da te titule nema gdje nije bilo Avara.110 Meutim, toponimi koji asociraju na tu instituciju postoje na puno irem podruju nego li je ono na kojem su zajedno ivjeli Slaveni i Avari ime je avarska teorija o podrijetlu upana dovedena u pitanje.111 Ako bi nazivi upa i upan stvarno imali avarsko podrijetlo bitno je da su ti nazivi posvjedoeni samo u upanijskoj, ali ne i u banskoj Hrvatskoj. 4. Prema nekim autorima postoje arheoloki tragovi nekadanjega hunobugarskoga i protohrvatskog zajednitva.112 N. Klai je upozorila kolege arheologe da mogu, bez bojazni da pogrijee, utvrivati u hrvatskim zemljama avarsku politiku organizaciju, gdje nau: solenke, kotane predmete, drvene vedrice, ostruge, ili konjaniku113 opremu.114 Janko Beloevi navodi meu ukrasnim aplikama na groblju u drijacu i dvije bronane kalotaste aplike uz napomenu da je u grobovima s poganskim nainom pokapanja na tlu Dalmatinske Hrvatske registrirano i nekoliko primjeraka takvih aplika i da su takve ukrasne aplike i drugi kovinski predmeti karakteristini za avarsku kulturu kasnog 8. i poetka 9. stoljea.115 I Maja Petrinec napominje da najznaajnije analogije s navedenim aplikama nalazi110 Rotkovi 2000, str. 270271. 111 Smiljani 2007. 112 Iz ovog kratkog pregleda vidi se da su hrvatska groblja Dalmacije srodna starijoj Koman kulturi, donekle avarskim i bugarskim grobljima VII. stolea, te da imaju niz osobina grobalja sa prostora Velike Moravske iz IX. stolea, odnosno severozapadnih predela Panonije. Postoji sutinska povezanost sa bugarskim nainom sahranjivanja, jer se ni Hrvati u Dalmaciji ne spaljuju. Neukraene posude i one sa drkama, nisu poznate kod Slovena, ali ih ima u Koman i u Saltovskoj kulturi. Ovo ukazuje na injenicu da su Hrvati primili mnogo toga od hunobugarskih naroda, odnosno da su se doselili sa podruja gde je preovlaivala hunobugarska kultura. (Jankovi 1998, str. 134145.) . Jankovi takoer zakljuuje da povezivanje imena Hrvat sa osnivaem bugarskog hanata Kuvratom i Kuverom nije bez osnova. (Jankovi 1998, str. 142.) 113 Nada Klai je pogreila 100%. Konjanika oprema je franaka (ostruge, vedrice zapravo uture buklije), a samo konjska oprema moe biti avarska, a nje nema, kao ni avarskih pojaseva. Ako je neto avaroslovensko, ne znai da nije samo avarsko ili samo slovensko. U vaem primorju ima grobova koji su jednaki onim u Sremu ili Velikoj Moravi, te je veza nesporna, ali sumnjam da su to Avari; pre neki Sloveni koji su bili u Avarskom kaganatu u Panoniji. (. Jankovi u dopisu autoru iz Beograda dana 27. IV. 2010.) 114 Klai 1988D, str. 18. (Podcrtala N. Klai.) 115 Beloevi 2007, str. 272.
mo u okviru grobalja kasnoavarskog razdoblja na podruju Karpatske kotline, a njihove nalaze u srednjovjekovnoj Hrvatskoj ona datira u doba prvih desetljea IX. stoljea.116 J. Beloevi zakljuuje da su recipijenti od jelenjih paroaka bili relativno brojno zastupljeni u horizontu starohrvatskih grobalja s poganskim nainom pokapanja i da se oni mogu se s pravom smatrati avarskim kulturnim dobrom jer su brojno zastupljeni u avarskim grobovima ve od VII. stoljea, a najbrojniji su u njihovim grobljima VIII. stoljea na irokim podrujima Karpatske kotline.117 M. Petrinec takoer utvruje da podrijetlo ovih predmeta treba traiti u avaroslavenskom kulturnom krugu.118 J. Beloevi posebno dijeli keramiku na groblju na drijacu na dvije temeljne grupe: keramiku tipino slavenskih oblika i keramiku osobitih oblika. U drugu tipoloku grupu izdvojili smo posude osobitih oblika Ta je keramika na podruju Dalmatinske Hrvatske nastala pod utjecajem provincijalno rimske keramike autohtonog ivlja s kojim su Hrvati nakon doseljenja u ove krajeve doli u izravni doticaj Keramika sa drijaca, kao i keramika sa starohrvatskih grobalja s poganskim nainom pokapanja, specifina je po tome to su u njezinu fundusu uz slavenske oblike posuda zastupljeni i osobiti oblici koji su meu slavenskom keramikom nepoznati U raspoloivoj literaturi ipak nalazimo ue tipoloke paralele za drijaku keramiku s ruicama, a to su posude iz kasnoavarskoga groblja 8. stoljea u Pri119 Ako se prihvati Beloevievo zakljuivanje o uim tipolokim paralelama drijake keramike s ruicama posuda iz kasnoavarskoga groblja 8. stoljea u Pri i u tom sluaju je oito da su takve i sline usporedbe mogue samo s nalazima u upanijskoj Hrvatskoj. Dakle: Moe se zakljuiti kako se gotovo svi navedeni mogui avarski nalazi oituju u upanijskoj Hrvatskoj, ali ne i u banskoj Hrvatskoj. Hrvati su, prema pisanom vrelu DAI, ratovali s Avarima, a u tom smislu su potvreni i kao franaki saveznici. Pojedini arheoloki nalazi mogueg avarskog podrijetla na teritoriju banske Hrvatske (kao na primjer pojasni artefakti) mogu se logino tretirati i kao hrvatski ratni plijen. 3. Hrvati iz banske Hrvatske preosvajaju upanijsku Dalmaciju od Avara poetkom IX. stoljea Usprkos mnogobrojnim domiljanjima, nitko nije uspio dokazati da je na sjeveru Europe bilo kada posto116 Petrinec 2009, str. 148, 151, 158. 117 Beloevi 2007, str. 418, 422, 424, 458. 118 Petrinec 2009, str. 186190, 261263. 119 Beloevi 2007, str. 303308.
281
282
jala neka Bijela Hrvatska, a pogotovo ne neprekidno od sredine VII. do sredine X. stoljea. Nema potvrda da su se Hrvati na prostorima dananje eke, Poljske i Ukrajine nazivali Bijelim Hrvatima, a ako tada u tim predjelima nisu postojali Bijeli Hrvati, onda oni odatle nisu mogli ni doseliti krajem VIII. ili poetkom IX. stoljea. Posve je nekritino popularizirati pretpostavku o doseljenju Hrvata na Balkan u IX. stoljeu, a zanemariti Dukljanina i Tomu, koji neovisno jedan od drugoga i to, kako se u literaturi napominje, na temelju starijih vrela, piu da su Hrvati doselili sredinom VI. stoljea. Hrvati su se, prema Hrvatskoj kronici i Solinskoj povijesti, doselili na liburnski (konkretnije japodski) teritorij, kasnije Like120, Krbave i Gacke, najkasnije u doba Totile, dakle sredinom VI. stoljea i od tada su tu nastavili stalno prebivati. Posebnost banske Hrvatske, kako je opisana u DAI, takoer potvruje vjerodostojnost navoda Tome Arhiakona i Popa Dukljanina. O nekoj doseobi Hrvata s europskog sjevera u IX. stoljeu ne znaju nita ni franaki izvori.121 Iz sva tri pisana vrela koja navode doseobu Hrvata u rimsku Dalmaciju proizlazi veoma vaan zakljuak da se oni nisu doselili u mnogobrojnim masama, od oko i preko 300000 dua, kako je vjerovao Dominik Mandi.122 U glavi XXX. DAI spominju se Bijeli Hrvati i navodi: Jedan njihov rod, naime petero brae Klukas, Lonelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivi se od njih skupa sa narodom svojim, dodjoe u Dalmaciju. Hrvati se u Libellus Gothorum spominju samo kao dio gotske vojske. U Solinskoj povijesti stoji da je iz poljskih krajeva od onih, koji se nazivaju Lingoni, s Totilom bijae dolo sedam ili osam plemenitih rodova. Na temelju postojeih pisanih vrela, ali i prema tadanjim objektivnim (fizikim) mogunostima preseljivanja stanovnitva, mogue je samo sloiti se sa Kerubinom egviem,123 koji tono zakljuuje:
120 Marin Zaninovi izjednaava dananju Liku s nekadanjom unutranjom Japudijom. (Zaninovi 2008, str. 145.) 121 Pretpostavku da su Hrvati doselili na Balkan tek s Francima krajem VIII. i poetkom IX. stoljea zastupa samo nekoliko hrvatskih povjesniara i arheologa, a kako ona nije potkrijepljena vanim znanstvenim dokazima, s pravom se moe ustvrditi da nije opeprihvaena u hrvatskoj historiografiji. (Beloevi 2007, str. 2324.) 122 Usp. Mandi 1982, str. 20.; Mandi 1980, str. 348. 123 K. egvi (1867.1945.) bio je katoliki sveenik, diplomirani povjesniar i politiar radikalne pravake orijentacije. On je od partizana ubijen u Zagrebu 30. VI. 1945. godine zbog zastupanja teze o gotskom podrijetlu Hrvata.
Hrvati i Srbi su nametnuli samo svoje ime onima, koje su podvrgli time to se je njihovim imenom prozvala drava, koju su osnovali... Onih sedam ili osam upa ili tribusa mogli su brojiti najvie sedam ili osam hiljada glava.124 Potpuno je razumljivo da tako malen broj doseljenih Hrvata nisu morala posebno zabiljeiti franaka povijesna vrela. Guduscani,125 su pod Bornom ratovali na franakoj strani, a bili su kao dotadanji stanovnici Gacke126 i zemljopisno blii franakim osvajanjima pa ih zato franaka vrela posebno i biljee. Jezgro pod hrvatskim imenom moglo se stvarno nalaziti na teritoriju srednjovjekovne Like. Josip Modestin imenima petorice brae i dviju sestara u cara Konstantina daje svoje slavenohrvatsko tumaenje i nalazi ih ouvane i u XX. stoljeu u Lici, koja je, prema njemu, i u vrijeme cara Konstantina Porfirogeneta bila akavska bez sumnje sva kolika.127 Ta su imena ouvana u nazivima mjesta Kuklji i Lovinac (oba u gornjoj Lici podno Velebita), te Kosinj i Mo124 egvi 1928, str. 224226. K. egvi posebno obrazlae: Toma upotrebljava rije tribus. Ova znai pleme, rod, ali moe znaiti i upa, Sippe Langobarda. Treba znati, da ni Sippe ni upa ne znae izvorno teritorij, nego ljude, skupinu plemenjaka. Toma nije mogao upu prevesti inae nego tribus. Prema tomu tribus nobilium znailo bi sedam ili osam upa plemikih. (egvi 1928, str. 224225.) 125 Ako se Guduscane tretira kao natio Guduscanorum to se moe shvatiti samo u plemenskom smislu. U ranom srednjem vijeku natio (i gens) se meutim upotrebljava pri oznaavanju plemenske strukture i plemenske pripadnosti. (Grafenauer 1966, str. 7.) 126 Uz to znamo da Ajnhard nigde ne kae da su Guduskani preli na Ljudevitovu stranu, ve samo, da su na Kupi napustili Bornu i otili kui, to upuuje na neko blie podruje, a ne na neko daleko na istoku, niti pak na podruje Ljudevitove delatnosti. Jer, kad Ajnhard kae da ih je Borna opet pokorio, ne moe se ni pomisliti da je iao ak negde nadomak Timoana, ali ni na Ljudevitovo podruje, jer bi to izazvalo novi sukob sa Ljudevitom to bi Ajnhard svakako zabeleio kao uspeh franakog saveznika u borbi protiv njihovog estokog protivnika Ljudevita. Po svemu sudei Borna nije bio knez nekih Guduskana izmeu Branievaca i Timoana, a jo manje je mogao biti knez Timoana. Guduskani nisu mogli otii kui negde ak u Podunavlje niti bi bilo jednostavno da Borna usred sukoba sa Ljudevitom ide ak na istok da bi Guduskane opet pokorio. Sve se to moralo deavati u zapadnoj Dalmaciji. (Novakovi 1985, str. 55. R. Novakovi je dao najpotpuniji prikaz sve postojee literature o Guduscanima do 1985. godine. Usp. R. Novakovi 1985, str. 2279.) 127 Modestin 1928, str. 288296. Ivan Popovi istie da su Lika i Krbava bile isto akavske jo do XIVXV veka. (Popovi 1955, str. 87.)
Ivan Mui
hlji kod Peruia (oba u donjoj Lici). Pored imena etiri brata: Kuklji, Lovinac, Mohlji i Kosinj, u likim se imenima ozivaju i imena dviju sestara: Tuga i Buga.... Tuga, ogleda se u imenu plemena Tugomiria ili Tugomeria, koje je nastavalo u podgorskoj upi... to se prostirala, sa upskim gradom Bagom u sredini, u Podgorju Velebita s morske strane, od Stinice kod Jablanca do rijeke Koprive (Zrmanje) kod Obrovca... Ime druge sestre,... Buga, oziva se u imenu hrvatskoga plemena Buana (bug+janin) takoer u Lici, oko Peruia... I sestra Buga, kao predstavnica jednoga hrvatskog plemena, jest Hrvatica, samo to je vjerojatnije, da je ime Buga postalo prema imenu Buani negoli obratno... U pariskom, najranijem i najboljem, rukopisu (br. 2009) imena sestara su naglaena..., to dobro pristaje akavskom kraju, kojemu imena pripadaju. Tako sam za 6 imena u cara Konstantina naao paralele u Lici, pa sam potpunim pravom zakljuio, da je Lika domovina 1000godinje careve prie o doseljenju Hrvata... Car Konstantin priu nije izmislio, ve ju je po neijem kazivanju ili pismenom izvjetaju zabiljeio... Skok mi prebacuje pretvaranje Konstantinovih linih imena u mjesna. A koja od tih mjesnih imena nisu moda postala od linih zar ne Kukljii, Mohljii, Lovinac, Tugomirii? Uostalom ja nisam kriv, to je njihova suzvunost potpuna, pa drim i dokazujem, da stoje meu sobom u vezi. Ta je veza nastala na jedan od ova dva mogua naina: ili su lika imena postala po eljadi, ili su po likim imenima izmiljena imena eljadi, koju je car Konstantin postavio na elo hrvatske povijesti. Veza meu imenima svakako postoji, a sporedno je pitanje, kako je veza postala... Car Konstantin VII. znao je za Liku ; ime je ... pisao prema hrvatskom lokativu... Taj je kraj, stara Liburnija, ve na poetku hrvatske povijesti bio vrlo znatan, do Dalmacije drugi cjeloviti dio prvobitne dalmatinske Hrvatske... Lika imena, u kojima se ozivaju imena brae i sestara na poetku hrvatske povijesti, idu meu najranija u Lici; javljaju se odmah u vrijeme, kad je u 14. i 15. stoljeu svjetlost historije jae obasjala Liku.128 J. Modestin je takoer naglasio i ovo: Da carem piscem douvana imena brae odgovaraju upravo mjesnim imenima, s kojima sam ih ja identifi128 J. Modestin zakljuuje da je tih sedam hrvatskih plemena, raunajui za svako pleme tri i pol tisue ljudi koliko je po Klaiu krajem XV. stoljea brojilo jako pleme Mogorovia, moglo imati u svemu oko 24500 ljudi, od toga 5000 ratnika. (Modestin 1928, str. 288296.) J. Modestin svoje tumaenje ove problematike objavio je prvi put u Boinom prilogu /Weihnachts Beilage/ zagrebakog Agramer Tagblatt dne 23. prosinca 1911. godine. (Modestin 1911, str. 294.)
kovao, to se razabira i iz geografikoga smjetaja mjesta, koji se posve slae s redom imena brae: Kukl(j)i i Lovin(j)ac nalaze se nablizu (razdaleko samo 13 km. napreac mjereno) u gornjoj Lici podno Velebita, gdje je najgolemiji (V. Malovan, Vagan, Sv. Brdo), Kosinj(ac) i Mohl(j)i (kod Peruia) opet su nablizu u donjoj Lici... Zavrujem da je pria o dolasku Hrvata u novu domovinu pod vodstvom petorice brae i dviju sestara etimologiki mit, i da je toj prii kolijevka naa staroslavna Lika.129 Da egvievi i Modestinovi izrauni o broju prvobitnih nositelja hrvatskog imena nisu nestvarni upuivali su i zanemarivani antropoloki nalazi iz druge polovice XX. stoljea, a koje su u potpunosti potvrdili rezultati genetikih istraivanja iz prvog desetljea XXI. stoljea. Dananji hrvatski narod nastao je samo na Balkanu stapanjem malobrojnih doseljenika sjeverno od Dunava s mnogobrojnijim zateenim stanovnitvom, kojemu je nametnut hrvatski naziv. Haplogrupa I (Eu7) znaajka je paleolitikih Europljana, a ona je najuestalija meu Hrvatima, posebno onima u Bosni i Hercegovini. Ivan Juri je utvrdio da haplogrupe I (Eu7+Eu8), koju on naziva hrvatskom, imaju najvie Hrvati 50%, a zatim Bonjaci 48,20%. Haplogrupe R1a (Eu19), koju I. Juri naziva slavenskom najvie imaju Slovenci 37,18%, zatim Hrvati 22,34%, pa Bonjaci 15,30%. Postalo je nedvojbeno da je Hrvatima daleko najvei broj predaka autohton i nazoan na ovim prostorima od paleolitika Genetika slinost izmeu Hrvata i Bonjaka je izuzetno velika, i nedvojbeno je da Hrvati s nijednim drugim narodom nisu toliko genetiki slinog podrijetla.130 Prema rezultatima nekih ranijih istraivanja broj doseljenih Slavena na teritorij
129 Modestin 1912, str. 608. Petar Skok je Modestinovo tumaenje rijei Lovinac i Kosinj odbacio kao neznanstveno. (Skok 1927, 34, str. 189.) Kada mu je Modestin odgovorio u citiranom tekstu 1928. godine P. Skok je jo kategorinije ostao pri svojemu miljenju. (Skok 1928, str. 173174.) O Modestinovu osvrtu na iia usp. Modestin 1926A, str. 9 14. Vidi i: Modestin 1926B, str. 115117. U historiografiji je pod utjecajem Skoka i iia ostalo donekle prijeporno Modestinovo tumaenje o samo dva naziva /Lovinac i Kosinj/, ali se u novije doba i ono poinje neto vie prihvaati. Usp. Vukanovi 1974, str. 97. 130 Ivan Juri, Podrijetlo Hrvata. Navodi su preuzeti iz rukopisa monografije u pripremi za tisak. Zahvaljujem sveu. prof. I. Juriu na koritenju zakljuaka njegovih viegodinjih istraivanja genetikog podrijetla Hrvata. On se, osim objavljene literature o ovoj problematici, sluio i rezultatima vlastitog projekta analize uzoraka, koji je proveo preko Geographic projecta (SAD).
283
284
Izradio Josip Modestin dananje Hrvatske i Bosne kree se oko 30%.131

131 Ergiebiger ist die Auswertung der YHaplotypen. Die Untersuchung mehrerer kroatischer Gruppen ergab verhltnismig hohe Anteile von Haplotypen der Haplogruppe 3 (Haplogruppe R1a nach der neuren Nomenklatur), die ihren Schwerpunkt mit 50 bis 69% in Osteuropa hat. 34% der Kroaten, 35% der Mazedonier und 10 bis 12% der Griechen weisen diese Haplogruppe auf, die in Westeuropa nur mit 46% vertreten ist. Es ist naheliegend, in ihr den genetischen Niederschlag der slawischen Einwanderung zu vermuten. Die alte europische YHaplogruppe 2 (HG I /Buchstabe/ nach neuerer Nomenklatur) hat in Dinarischen Gebirge ihren europischen Schwerpunkt und zeigt die entgegengesetzte Verteilung wie HG 3. Bei den Kroaten gehren
Bijela ili Stara Hrvatska, prema zakljuivanju Nade Klai, nije se nalazila na dalekom sjeveru, nego u naim dinarskim planinama.132 Klaika je (i to tek u svom radu objavljenom posmrtno za 1988. godinu) locirala pradomovinu Hrvata izmeu Velebita i Gvozda.133 Nemogue je pobiti Klaikino temeljno
ihr 49% der Haplotypen an. Sie drfte hhere Anteile der vorslawischen illyrischen Bevlkerung anzeigen. Die hchsten Werte hat die Haplogruppe 2 im sdlichen und stlichen Kroatien und in BosnienHerzegowina. (Vonderach 2008, str. 365.) 132 Klai 1987, str. 9. 133 Hrvati su odatle, prema Klaikinu miljenju, pred Ava-
Ivan Mui
polazite: Naime, ako su Hrvati u Maloj Poljskoj u X. stoljeu to, naravno, ne znai da su ondje i u VII. stoljeu Jer, prvo nemamo pojma gdje su Bijeli Hrvati za koje car i anonim tvrde da su preci dalmatinskih Hrvata u VII. st. boravili.134 Hrvati su, prema glavi XXX. DAI, stanovali u to vreme s one strane Bagibarije, gde su sada Belohrvati.135 Rijei u to vrijeme odnose se na doba avarskosklavinskog zauzimanja Solina, to znai na prvu polovinu VII. stoljea, a rije sada odnosi se na doba kada je spis nastajao. Hrvati su se odvojili od matine zemlje i sa svojim narodom doli u Dalmaciju koju su oslobodili od Avara, odnosno osvojili je za sebe. Dalmacija se u DAI shvaa u antikom kontekstu kada se govori o zbivanjima u antiko doba koja se jednom u glavi XXX. DAI navode kao davna vremena. Kada se u ovom spisu uz Hrvate spominju Turci u glavama XXX. i XXXI. DAI i ako se pod tim Turcima podrazumijevaju Maari koji su se doselili u IX. stoljeu, onda nije mogue ni pretpostaviti da je tada pojam Dalmacije u DAI shvaen u antikom kontekstu.136 Dalmacija se ve od sredine VI. stoljea ne moe shvaati kao prostor od Draa i Jadrana do Posavine.137 I prema franakim vrelima iz prvih desetljea IX. stoljea u to doba postojali su posebni teritoriji: Liburnija i Dalmacija.138 Liburnija, koju i
rima ili s njima, otili u drugoj polovici VI. stoljea u Karantaniju, a onda su se ti Hrvati iz Karantanije kao franaki saveznici doselili u Dalmaciju od 821. do 822. godine. (Klai 1988C, str. 61 62.) Doseljenje iz Karantanije, kako to navodi N. Klai, nije bilo mogue. (Usp. u: Mui 2007, str. 254255.) Meutim, to ne znai da je pogrjeno i Klaikino zakljuivanje (objavljeno malo prije smrti 2. VIII. 1988. godine) kako je tek najnovija historiografija, pomno razraujui anonimov izvjetaj u DAI, uspjela dokazati da ni Vela ili Bijela Hrvatska, a ni njezina susjeda Bijela Srbija nisu bili na sjeveru nego na jugu. (Klai 1988A, str. 59. Rijei u navodu podcrtala N. Klai.) 134 Klai 1988, str. 6162. 135 Ferjani 1959, str. 30. 136 O shvaanju pojma Dalmacije u DAI usp. i: Lonar 1990, str. 391400. 137 Da se Dalmacija u Porfirogenetovo doba ne moe uzeti u starom prostranstvu sve do istarskih gora, mogli bi suditi po tome, kako Prokopije /pisac VI. stoljea/ oznauje mee Dalmacije. On veli, da se ona prostire od prevalske zemlje oko Skadra pa do zapadne /tj. rimske/ zemlje. Iza toga da dolazi Liburnija, pa Istra i Mletaka. /De bello Gothico, lib. I. cap. 15. ed. Bonn. XVII. 80. i Kos br. 43. str. 5./ Liburnija se dakle ne ubraja u Dalmaciju, a to je bila zemlja u dananjem hrvatskom primorju /sa zaleem/... (Gruber 1909, str. 42.) 138 Liburnia je ona zemlje uz iztonu obalu jadranskoga mora, u kojoj je grad Trsat leao; dalje na jug Liburniji
franaki izvori otro dijele od Dalmacije, tada je vjerojatno sezala do rijeke Krke i nesumnjivo je obuhvaala i teritorij nekadanjih Japoda.139 Bilo bi besmisleno i pretpostaviti da bizantski autor ili redaktor DAI, bez obzira tko on bio, ne zna opepoznate injenice. Mora se logino zakljuiti da pisac glave XXX. DAI, kada spominje Dalmaciju, zna da taj pojam nije oduvijek isti zbog povijesnih promjena tijekom proteklih stoljea do vremena kada nastaje ovo poglavlje. Ako bi se hrvatsko doseljenje, kako je opisano u glavi XXX. DAI, datiralo u prvu polovinu VII. stoljea, bilo bi nemogue objasniti nastavak teksta: Izvestan broj godina i Hrvati u Dalmaciji pokoravahu se Francima, kao i ranije u svojoj zemlji.140 Iz ove bi se stilizacije moglo zakljuiti da su se Hrvati po doseljenju u Dalmaciju u prvoj polovini VII. stoljea nastavili pokoravati Francima, a da su im se tako pokoravali i u pradomovini prije doseljenja, to takoer znai u prvoj polovini VII. stoljea. Ovo je nemogue jer u VII. stoljeu franaka vlast nije postojala u Dalmaciji. Ako je jezgra ovoga navoda vjerodostojna, onda se ona moe odnositi samo na poetak IX. stoljea jer su se samo tada Hrvati u Dalmaciji mogli pokoravati Francima. Oito je opisani dolazak petero brae i dviju sestara sa svojim narodom u Dalmaciju bio povezan s Francima, odnosno s franakoavarskim ratom, to znai da se navedena doseoba Hrvata u upanijsku Dalmaciju
slijedila je Dalmacija... Liburnija, koja je i davnu Japidiju obuhvaala, doticala se je dolnje Panonije na sjeveristoku Gacku dijeli Gvozd od pritoka Kupe; ovdje dakle imala je tei granica izmedju Bornine i Ljudevitove kneevine, izmedju dolnje Panonije i Dalmacije. (Raki 1881, str. 108109.) Ivo Guberina tono obrazlae: Oni (izvori) nam vele, da je bizantinski car Lav V. Armenac 817. g. poslao franakome caru Ludoviku svoje poslanstvo, na elu s Niciforom, da s njim razpravi o granicama Dalmatinaca, Romana i Slavena /de finibus Dalmatorum, Romanorum et Slavorum, Raki, Doc. str. 317/. Ovdje se lue granice Dalmatinaca, Romana i Slavena. Romani su stanovnici gradova /tako ih zove grki pisac Porfirogenet/, a za Slavene znamo, to su. Pita se: koji su to Dalmatinci? Izvor od 813. g. istie, da je Karlu Velikome pripala Liburnija i Dalmacija, osim primorskih gradova /Raki, Doc. str. 315/. Kako se u uem / sudskom/ znaenju Dalmacija protezala od ua Krke do ua Neretve, to se ovdje Dalmatinci imaju razumjeti stanovnici ovoga podruja. Dalmatinci su stanovnici podruja od Krke do Neretve, Romani stanovnici gradova, a Slaveni stanovnici Liburnije (Guberina 1944, str. 58. Detaljnije u: Mui 2007, 146 153, 175 180.) 139 Sui 1975, str. 114115. M. Sui posebno istie da je Liburnija u doba Borne teritorij izvan Dalmacije. Usp. M. Sui 1955, str. 287. 140 Ferjani 1959, str. 32.
285
286
mogla dogoditi krajem VIII. ili prvih godina IX. stoljea. Franci su zauzeli Istru 787. godine, a poslije toga su nastojali proiriti svoju vlast i dalje uz istonojadransku obalu i njezino zalee. Franci ve 803. godine dre itavu teritoriju izmeu mora, Rae, Vrbasa i Cetine.141 Bijeli Hrvati iz banske Hrvatske, poznati u Hrvatskoj kronici i po samostalnom dizanju ustanaka protiv sredinje vlasti, sigurno su jedva doekali da u saveznitvu s Francima obrauju s avarskom prevlau. Iz ivotopisa Ursa Confessora moe se zakljuiti da su Dalmati(ni), kojima vlada samostalni rex u neovisnoj dravi avaroslavenske upanijske Dalmacije poslije poetnog ratovanja pristali na mir uz priznanje franakog vrhovnitva.142 Doseljeni Hrvati u upanijsku Dalmaciju bili su malobrojniji u odnosu na zateeno stanovnitvo sastavljeno od starosjeditelja i AvaroSklavina u kojih je prevladao dotadanji pokrajinski naziv Dalmati(ni) i koji su nastavili uz Hrvate ivjeti uglavnom u svojim dotadanjim obitavalitima. Tako u IX. stoljeu imamo u Hrvatskoj Dalmati(ne), Hrvate i u primorskim mjestima Romane (Latine). Meutim, ime Hrvat pojavljuje se u domaim spomenicima do XV veka samo u mnoini i u znaenju ili Hrvatska, hrvatska zemlja, ili stanovnitvo Hrvatske (u nekim izvorima izraz v Hrvatih znai po svoj prilici i posebno ime za ire zalee Zadra).143 Pobuna i potpuno oslobaanje Hrvata od Franaka i mogue samostalno traenje krtenja u Rimu moglo se dogoditi u prvoj polovini IX. stoljea samo u upanijskoj Dalmaciji jer su Hrvati u banskoj Hrvatskoj (Lici, Krbavi i Gackoj) bili i u doba pisanja glave XXXI. DAI, dakle sredinom X. stoljea, pogani. Iz opisa kako je zemlja Hrvata podijeljena na 11 upanija i navoda kako njihov ban dri pod vlau Krbavu, Liku i Gacku moe se zakljuiti postojanje politike posebnosti banske Hrvatske, a ona je upravo shvatljiva kao dotadanja postojbina Bijelih Hrvata.144 Hrvati su u glavi XXXI. DAI nekrteni i Bijeli Hrvati, a njihova je drava stara (megale), prvobitna Hrvatska iz koje se dio Hrvata iselio. U upanijskom dijelu novonastale jedinstvene drave Hrvatske nastavili su
141 Ferjani 1995, str. 15. 142 Usp. Buli 1910, str. 4550. Usp. i: Duan S. Popovi, itije Ursa konfesora i Hronologija Ursa konfesora u: Popovi 1957, str. 495534. 143 Grafenauer 1966, str. 10. 144 Mogue je da su neki drugi Hrvati sjeverno od Dunava mogli biti podinjeni u drugoj polovini X. stoljea njemakom caru Otonu I. (936.973.), koji se okrunio za cara 962., a umro 973. godine, ali ne postoji ni jedno pisano vrelo da su se oni nazivali Bijeli Hrvati.
ivjeti preostali Avari koji su se takvima osjeali i u prvoj polovici X. stoljea, kako se moe zakljuiti iz glave XXX. DAI.145 U glavi XXX. DAI opisuje se doseoba Hrvata u Dalmaciju samo pod imenom Hrvati, a posebno se napominje da se sada ili danas, dakle u doba pisanja ovoga poglavlja (u drugoj polovini IX. ili oko sredine X. stoljea), Hrvati koji ostadoe u Bijeloj Hrvatskoj nazivaju Bijeli Hrvati. Hrvati su se i u Dukljaninovoj banskoj Hrvatskoj nazivali od poetka samo Hrvati, a Bijelim Hrvatima nazvao ih je, prema Dukljaninu, kralj Budimir u drugoj polovini IX. stoljea. Zato je shvatljivo, iz oba citirana vrela, zato se Hrvati doseljuju iz banske Hrvatske krajem VIII. i poetkom IX. stoljea u upanijski dio Dalmacije samo pod hrvatskim imenom, a ne nazivaju se Bijeli Hrvati. U glavi XXX. DAI pria se o hrvatskofranakom ratu, ali on govori o Hrvatima u Dalmaciji, a ne u Panoniji.146 To se moglo dogoditi tijekom tridesetih godina IX. stoljea kada je vladao Mojslav za ijega su vladanja Hrvati pobijedili Franke i zauvijek se oslobodili njihova vrhovnitva. 4. O Hrvatima u Trpimirovoj i Budimirovoj dravi Uskoro poslije hrvatskofranakog rata nastala je, a moglo bi se kazati i da je mogue obnovljena, nekadanja velika drava iz Hrvatske kronike, i to pod hrvatskim vodstvom kralja Trpimira.147 Hrvatska kronika, nakon prekida opisa dogaanja iz sredine VII. stolje145 N. Tomai je taj navod preveo, vjerojatno ne najtonije, ovako: A ima jo jednako u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se, da su Avari. (Tomai 1918, str. 76.) B. Ferjani tu reenicu iz gl. XXX. DAI prevodi u istom smislu: A u Hrvatskoj jo uvek ima avarskih potomaka i po njima se vidi da su Avari. (Ferjani 1959, str. 31.) N. Tomai uz ovaj svoj prijevod dodaje napomenu da car ovdje hoe rei, da se jo danas poznaje na njima avarski tip. On dalje dodaje da, po njegovu miljenju, Konstantin Grot to neispravno prevodi u smislu da se oni priznaju za Avare, a Laskin jo neispravnije: i priznajutsja Avarami. (Tomai 1918, str. 76.) Klaus Belke i Peter Soustal to prevode ovako: und in Kroatien (Chrobatia) gibt es noch welche von den Awaren und sie werden als solche anerkannt. (Belke, Soustal 1995, str. 162.) 146 Klai 1990, str. 25. 147 Iz natpisa pro duce Trepim (ero) na ulomku lijeve strane zabata u crkvi benediktinskog cenobija u Riinicama (Solin) moe se zakljuiti da je Trpimir zapoeo vladavinu kao ban. U edadskom etveroevanelju, pisanom uncijalom V.VI. stoljea, uneseni su upisi uglavnom iz IX. stoljea i u njemu se spominje Trpimir kao dominus.
Ivan Mui
a, nastavlja se u devetoj glavi kazivanjem o zbivanjima iz druge polovine IX. stoljea i to je razlog da se u njoj ne spominje Trpimir. Da je upravo kralj Trpimir suvereno vladao u velikoj dravi potvruje i vaan suvremeni izvor. Trpimir se u Gottschalkovu vrelu naziva kralj Sklavina (rex Sclavorum).148 Gottschalk je ivio na kraljevskom dvoru (najvjerojatnije od 845. do kraja 847. godine) i on je dobro znao da Trpimir nije samo kralj Hrvata i zato ga tono naziva kraljem Sklavina. Sklavinima su tada nazivani i Hrvati, ali i svi raniji gotosklavinski, a kasnije i avarosklavinski doseljenici na teritorij rimske Dalmacije, koji su se s vremenom stopili sa starosjediteljima i nastanjivali Trpimirov regnum.149 Dio Gottschalkova vrela glasi: Tako se dakle za Boga govori Botvo i Boanstvo. Isto tako Dalmatini (homines Dalmatini), kao i Latini uza sve to to su podloni grkom carstvu, po svoj veoma dugoj zemlji Dalmaciji nazivaju zajednikim nazivom: kralj i car, kraljevstvo i carstvo. Kau naime: Bili smo pred kraljevstvom i Stali smo pred carstvo i Tako nam je reklo kraljevstvo. Ali ne misli, da to oni govore s omalovaavanjem.150 N. Klai tono interpretira navedeni Gottschalkov navod: Trpimir se ponaa kao pravi mali istoni dinast. Jednostavno ne doputa da ga njegovi ljudi nazivaju po imenu, nego on svoju vladarsku vlast personificira! Ponaa se dakle kao i bizantski car i po svoj prilici trai takoer od svojih ljudi da pred njim padnu niice.151 Titulu rex Trpimiru nije dao papa, ali je ona vrjednija od one koju je papa dao Zvonimiru.152
148 Titula rex u bizantskom tituliranju ne postoji i u bizantskigrki jezik prenesena je iz latinskoga. U bizantskoj literaturi postoji bazileus, a to je bizantski car, a tek kasnije franaki, pa bugarski i srpski car. Papinska vrela neke junoslavenske vladare nazivaju kraljevima, dok su oni u Bizantu smatrani arhontima. Tako papinske poslanice upotrebljavaju od VI. stoljea naslov rex i za vladare koji nisu bili okrunjeni. Pape u IX. stoljeu bugarskom knezu Borisu daju titulu rex, a u Bizantu ga zovu arhont. 149 Imenom regnum obiavahu i drugi hercezi (franako njemaki) nazivati svoje drave, kada bi htjeli pokazati da vladaju samostalno. Iz toga se dakle vidi, da Trpimir nije bio odvisan ni od istonoga (bizantinskog) ni od zapadnoga (franakog) carstav rimskoga. Zato i u povelji istie, da vlada milou Bojom. (Horvat 1924, str. 34.) 150 Lambot 1945, str. 208. (Gottschalkov tekst donio sam prema prijevodu I. Guberine.) 151 Klai 1988B, str. 87. 152 Suprotno starim romantiarskim tumaenjima, titula rex i diadema ili kruna koja uz nju ide, nisu izraz suverenosti ve potinjenosti onome ko je dodeljuje, znak ukljuivanja u njegov hijerarhijski sistem. Ali, to istovre-
Od franakohrvatskog zaposjedanja upanijske Dalmacije poetkom IX. stoljea pa do u doba hrvatske Trpimirove vladavine trajalo je pokrtavanje dijela doseljenih Hrvata i mnogobrojnih zateenih stanovnika na tom teritoriju, ali prema navodima Hrvatske kronike moglo bi se zakljuiti da to nije teklo bez vjerskih sukoba. U gl. XXXI. DAI opisuje se vojna snaga velike drave u doba kralja Trpimira: Poslije mnogo godina (nakon krtenja Hrvata, primj. F. ii), u doba vladara Trpimira, oca vladara Kresimira, iz Francije, koja se nalazi izmeu Hrvatske i Venecije, doe neki ovjek po imenu Martin Krtena Hrvatska moe na noge podii konjanitva do 60.000, a pjeadije do 100.000 i sagena do 80, a kondura do 100. I sagene imaju po 40 ljudi, a kondure po 20 ljudi, a manje kondure po 10 momaka. Veliku tu mo i mnoinu naroda imaae Hrvatska sve do arhonta Kresimira. Poto pak ovaj umrije, a sin njegov Miroslav vladavi etiri godine od ruke bana Pribine pogibe, kad u zemlji nastade raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjanitva i pjeadije i sagena i kondura, to ih imaahu Hrvati. Sada oni imadu 30 sagena, **kondura veih i manjih i **konjanika i **pjeaka.153 Na bizantskom dvoru morala se paljivo pratiti ratna spremnost susjednih drava, pa ipak se u literaturi izraava sumnja u ovaj navod iz DAI.154 Postojanje velike kopnene i pomorske sile bilo je mogue samo u dravi prostorno mnogo veoj od banske Hrvatske. Kada se u vrelima spominje hrvatskobugarske susjedstvo i ratovanje moe se zakljuiti da je tada postojala, odvojeno od Bugarske, velika drava u kojoj
meno donosi izjednaavanje sa onima koji su u takvom odnosu prema papi ili caru, i stavljanje iznad onih koji nisu u neposrednom odnosu prema nosiocu univerzalne vlasti. (irkovi, Mihalji 1999, str. 321.) 153 ii 1914, str. 13. (F. ii je u ovom prilogu donio izvornik na grkom iz DAI i ovdje citirani prijevod na hrvatski.) F. ii posebno navodi da su ove podatke svi historici od Lucija dalje prenosili na kneza Trpimira, pa su dosljedno tome onda iza njega, a pred kneza Domagoja stavljali u niz hrvatskih vladara jo i Kresimira i Miroslava, dapae neki su grjekom jo i banu Pribini dali bar neko asovito vladarsko mjesto, premda za takovo mnijenje rijei cara Konstantina ne daju ba nikakova uporita. (ii 1914, str. 14.) iievo tumaenje protivno je savreno jasnom sadraju ovoga vrela i o tome vidi detaljno obrazloenje u: Mui 2007, str. 171173, 182187. 154 Krtena Hrvatska, kako se u DAI naziva dotadanji avarosklavinski dio nekadanje Dalmacije, ima gradove Nin, Biograd, Velica, Skradin, Livno, Stolpon, Knin, Karin, i Klavoku, ali veliina njihovih okolnih podruja nije navedena.
287
288
su bili Hrvati i da je ta drava graniila s Bugarskom. To dosta jasno potvruje navod u gl. XXXI. DAI o Hrvatima i Bugarima: Arhont Hrvatske od poetka, to jest od vlade cara Iraklija, podaniki je potinjen caru Romeja i nikada ne bee potinjen arhontu Bugarske. Ali ni Bugarin ne povede rat protiv Hrvata, izuzevi Mihajla Borisa, arhonta Bugarske, koji poe i zarati na njih i ne mogavi nita da uini, zakljui sa njima mir, obdarivi Hrvate i primivi od Hrvata darove. Meutim, ni ovi Hrvati nisu nikada Bugarima plaali danak, osim to esto davahu jedni drugima poklone prijateljstva radi.155 Da je Trpimir raspolagao velikom vojnom silom, potvruje i njegovo pobjedonosno ratovanje protiv Grka i njihova patricija (Gottschalk). Kada se u DAI navodi da je bugarski vladar Boris Mihajlo (852.889.) napao na Hrvate i da je bio prisiljen sklopiti s njima mir, to se moglo dogoditi za Trpimira ili za njegova nasljednika. U doba Trpimira nisu zabiljeene borbe Hrvata s Mleanima, to znai da se mletaki gusari nisu usuivali pustoiti istonojadransku obalu. Iz edadskog etveroevanelja proizlazi da se u najuoj Trpimirovoj pratnji nalazi ban Pribina,156 a taj podatak potvruje posebnu vanost Krbave, Gacke i Like u Trpimirovoj dravi. Kralja Trpimira, koji je vladao do oko 850. godine, a moda i koju godinu vie, naslijedio je njegov sin Kreimir, koji je kraljevao do
155 Ferjani 1959, str. 4344. 156 Na petom listu (verso) upisano je domno Tripimiro, no jo na istoj strani, ali na drugom mjestu i drugom rukom, ubiljeena je velika hrpa raznih imena germanskih i slavenskih zajedno, a meu njima i bribina terpimir. petrus. maria dragouid. Da je ono prvo zapis u spomen hrvatskoga kneza Trpimira, o tom ne moe biti sumnje, a obiljeuje ga izrijekom ono domno No da li je onaj drugi terpimir na Trpimir, a ona ostala imena Pribina, Petar, Maria i Dragovid da li pripadaju linostima, koje su stajale u nekoj vezi s knezom Trpimirom, toga niti znamo niti smijemo ustvrditi. Na dvadeset i treem listu opet je upisano jednom istom rukom :+presila.petrus filius domno trepimero Ne moe biti sumnje, da je taj Petar sin hrvatskoga kneza Trpimira U imenu bribina edadskoga jevanelja gledati potvrdu za Pribinu bana IX. vijeka, bilo bi bez temelja i dokazne snage, a to samo stim vie to znamo, da je tada ivio panonski knez Pribina. (F. ii, Genealoki prilozi, nav. dj., str. 6, 18.) ii zakljuuje da je ime bribina iz edadskog etveroevanelja isto to i Pribina. Meutim, on dalje potpuno pogrjeno obrazlae kako u Hrvata u IX. stoljeu nije postojao ban i da su Krbava, Gacka i Lika bile tri upanije. (ii 1914, str. 1718.) Hrvatska kronika potvruje postojanje hrvatskog bana u IX. stoljeu, a u DAI je potvreno postojanje samo 11 upanija i jedne banovine (Krbave, Gacke i Like).
oko 860. godine. Posljednji hrvatski kralj u IX. stoljeu, prema glavi XXXI. DAI, bio je Kreimirov sin Miroslav, kojega je ubio ban Pribina oko 863/864. godine. Miroslav je, prema glavi XXXI DAI, vladao etiri godine, to znai od oko 860. do oko 863./864. godine, kada Domagoj preuzima vlast.157 Domagoj nije bio potomak Trpimira. U jednom manuskriptu, koji je sastavljen od dvije kronike (jedna iz XV., a druga iz XVI. stoljea) navodi se Domagoja kao princa Neretljana (Domoghoi, prinze de Narentani).158 M. Sui istie da se sloenica goj, susree dva puta u osobnom imenu samo neretvanskih knezova Domagoja i Berigoja.159 Domagoj je vjerojatno kao neretvanski ban, ija je banovina bila sastavni dio velike drave prethodnih vladara, preuzeo vlast u dijelu te drave zbog ega je i nastala pobuna protiv njega. Ivan akon za 878. godinu biljei: Tih je dana Sedesklav iz Trpimirova roda, doao iz Carigrada, pomognut carskom zatitom, prigrabio banovinu Sklavina i potjerao Domagojeve sinove u progonstvo.160 Domagoj je umro godine 876. godine, a Zdeslav je krajem 878. godine protjerao iz Hrvatske Domagojeve sinove. Dakle od Domagojeve smrti 876. godine do Zdeslavova preuzimanja vlasti 878. godine moe se pretpostaviti da su vladali Domagojevi sinovi. Ni jednome od tih Domagojevih sinova nije sauvano ime. Smisao navoda Ivana akona: His diebus Sedesclavus, Tibimir ex progenie, moe znaiti da je Zdeslav prema znaenju rijei bio iz Trpimirova roda, ali nije morao biti jedan od Trpimirovih sinova, kako misli F. ii.161 Meutim, bitno je iz toga vrela da Zdeslav potjee s teritorija koji se oznaava kao banska Hrvatska. Papa Ivan VIII. godine 879. godine pie Zdeslavu: Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum.162 Zdeslavova titula comes manja je od titule arhont i princeps, iz ega se moe zakljuiti da on nije vladao cijelim nekadanjim prostorom Trpimirove drave. Zdeslav je vremenski vladao veoma kratko, i to vjerojatno od kraja 878. do poetka 879. godine.
157 Ivan akon biljei da je 864. godine ubijen dud Petar i da je izabran Urso pa nastavlja: Naime, prije reeni dud Urso urio se da povede mornaricu protiv slavenskog vladara Domagoja. Ali, im je ovaj vidio mletako mnotvo, nije se upustio u bitku i zatraio je mir. Dud se zatim, poto je primio taoce, vratio u Veneciju. (Raki 1877, str. 364. Preveo Dane Gruber.) 158 Stipii 1972, str. 128 135. 159 Sui 1996B, str. 165167. 160 Raki 1877, str. 373. 161 ii 1914, str. 89. 162 Diplomatiki zbornik 1967, str. 12.
Ivan Mui
Ivan akon izvjeuje za kraj 878. ili poetak 879. godine i ovo: U to je doba neki Slaven imenom Brenamir, umorivi Zdeslava, prisvojio njegovu banovinu.163 Branimir je, sudei po papinim pismima, vladao od 879. godine. U literaturi prevladava shvaanje da se papini navodi u pismima Branimiru o vraanju Hrvata Rimu odnose na odvraanje Hrvata od Bizanta. Ipak, kada papa pie o vraanju Hrvata Rimskoj stolici ne mogu se iskljuiti i druge mogunosti. Od vladavine Domagoja, koja je zapoela je oko 864/865. godine, Hrvatima vladaju samo banovi, a teritorij nekih od njih mogao je, sudei i prema interpretaciji nekih pisanih vrela, biti samo dio vee dravne cjeline pod kraljevskim vrhovnitvom. To je izgleda bila stvarnost posebno u doba vladavine Zdeslava i poslije za Branimira (od 879. do oko 890. godine). 164 Iz devete glave Hrvatske kronike moe se zakljuiti da su prije Budimirove vladavine u drugoj polovini IX. stoljea veliku dravu potresali i vjerski sukobi. I tada poe Kostanc ivot i udesa Isukrstova pripovidati i napuni i utvrdi kralja u viri svetoga Jedinstva i Trojstva boanstvenoga. I u svem kralj virova i krsti se sa svimi ki jo u kraljevstvu njegovu bihu nekreni I u to vrime bi uinjeno veselje veliko meu krstjani i svi oni, ki bihu u tvrjavah i u vrsih gorskih i ki tajahu se i krijahu i ne povidahu se krstjane, oitovae se, odvrg strah. I svi ki bihu progonjeni vratie se i poee slaviti ime Isusa propetoga. I tako kralj svetoga puka zapovidi svim, koji latinski govorahu da se vrate svi u mista svoja i da podiu i naprave gradove, koji po poganeh bihu rasuti i pogani. I tako iskae (Budimir) kralj svetoga puka, kako bi rasute gradove sazidal i napunio. I to mu ulize u misal, kako bi za svoga vrimena opet zemlju kako je i prvo bila napraviti; zato imae mnotvo ljudi, da, sve bie izmiano. I tako razabrati kralj odlui zemlju i ljudi, i staviti opet u prave zakone.165 Da je bit ovoga navoda istinita potvruje pismo pape Stjepana VI. splitskom nadbiskupu Teodoziju iz 887./888. godine u kojemu papa trai obnavljanje crkava (iskljuivo u smislu graevina), koje su barbarskim bijesom poruene.166 Na mogunost da se zapis o
163 Raki 1877, str. 374. 164 Usp. Mui 2007, str. 189230; Eggers 1995, str. 226, 298. 165 Mui 2001, str. 74. 166 et omnes ecclesie, que barbarorum rabie destructe sunt, assiduis precibus, ut restaurentur. (Diplomatiki zbornik 1967, str. 2122.)
poruenim crkvama odnosi na progone koje su vodili arijanci protiv drugih krana vjerojatno upuuje i navod o utvrenju kralja u viri svetoga Jedinstva i Trojstva boanstvenoga. Kralj Budimir, kojega neki autori na temelju pisanja imena u latinskoj redakciji glave IX. prepoznaju kao povijesnog Svatopluka (871894.), dijeli postojeu veliku dravu 885. ili 886. godine, to moe znaiti da je ona do tada, makar i s povremenim prekidima, postojala. U hrvatskoj redakciji navodi se da je Budimirovo kraljevstvo sastavljeno od vie rusagov i jazikov. Ima indicija, koje ne potvruju arheoloki nalazi, da je kralj Budimir stvarno postojao i da je imao sjedite u sredinjoj Bosni.167 Kraljevska vlast u tada moguoj velikoj dravi, bivala je sve nominalnija u smislu da su i hrvatski banovi postajali stvarni vladari na svojim teritorijima.168
289
167 Ime Budimir je, nadalje, karakteristino upravo za IX vijek, ali se javlja i kasnije. U ispravama koje se odnose na podruje hrvatske drave spominju se pod tim imenom upani i dostojanstvenici. Postoji, dalje, i vie lokaliteta koji su vezani za ovo ime. Ja bih ovdje elio da skrenem panju na jedan lokalitet, pri emu posebnu vanost dajem geografskom smjetaju toga lokaliteta. Rije je o velikom selu u Sarajevskom polju zvanom Butmir, poznatom prethistorijskom nalazitu (butmirska kultura). Zahvaljujui turskim katastarskim defterima iz XV vijeka, sada znamo da se u to vrijeme dananji Butmir nazivao Budimir. ( Hadijahi 1970, str. 233234.) Ivan Kukuljevi Sakcinski posebno istie kako je istina, da ime Budimira, kao kralja hrvatskog, bijae poznato ne samo njekim starijim zgodopiscem hrvatskim, nego da je i u narodu vazda ivilo, o njemu se prialo, a i danas u predavanju puka i crkve ivi, te ga narodna crkva i medju svetce uvrsti. I. Kukuljevi navodi da 17. oujka svetkuje hrvatska crkva imendan sv. Budimira. (I. Kukuljevi Sakcinski 1881, str. 3435, 52.) 168 Mutimir je banovao od oko 890. godine, ali nemamo podatka u vrelima do kada je vladao. Toma u Salonitanskoj povijesti kada spominje nadbiskupa Ivana navodi da je to bilo godine Gospodnje 914. u vrijeme Tomislava bana. (Johannes archiepiscopus fuit anno Domini nongentesimo quarto decimo tempore Tamislavi ducis. U: Toma Arhiakon 1894, str. 36.)
vrela i literatura Alimov 2008 D. J. Alimov, Pereseljenije i kreenije: K probleme formirovanija horvatskoj etninosti v Dalmaciji. Studia Slavica et Balcanica Petropolitana, broj 2(4), Sankt Peterburg 2008, 94116. Androvi 1903 G. Androvi, Appunti polemici allopuscolo del Dottore L. Gumplovicz: Le origini storiche dei Serbi e dei Croati. Spalato 1903, 28. Antoljak 2004 S. Antoljak, Hrvatska historiografija. Drugo dopunjeno izdanje. Matica hrvatska, Zagreb 2004, 906.
290
Bu 1970 S. Bu, Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX /1970, 4 /80/, 919959. Buli 1910 F. Buli (objavio), Accessiones et correctiones all Illyricum sacrum del P. D. Farlati. Di P. G. Coleti. Supplemento al Bullettino di archeol. e stor. Dalm. 1902. 1910. Spalato, 1910, 4550. Cenov 1998 Vidi: Tzenoff 1998 Coleti 1910 J. Coleti, Accessiones et correctiones all Illyricum sacrum del P.D. Farlati. Manoscripto inedito pubblicato dal Fr. Buli. Narodna tiskara, Spalato 1910, 339. Constantinus Porphyrogennitus 1989 Constantinus Porphyrogennitus. Ob upravljeniji imperijej. Nauka, Moskva 1989, 494. Constantinus Porphyrogennitus 1995 Constantinus Porphyrogennitus, Die Byzantiner und ihre Nachbarn : die De administrando imperio genannte Lehrschrift des Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos fr seinen Sohn Romanos (bersetzt, eingeleitet und erklrt von K. Belke, P. Soustal). Fassbaender, Wien 1995, 358. irkovi, Mihalji 1999 S. irkovi, R. Mihalji (priredili). Leksikon srpskog srednjeg veka. Knowledge, Beograd 1999, XI+833. uk 1959 J. uk, Banovi Belo i Bori s plemiina od Komarnice i Baboe. Opatija 1959, 24. Dabinovi 1990 A. Dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest. NZ Matice hrvatske, Zagreb 1990, 571. Delonga 1996 V. Delonga, Latinski epigrafiki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split 1996, 607. Diplomatiki zbornik 1967 Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae). Sv. I. Listine godina 7431100. Uredio: Marko Kostreni. JAZU, Zagreb 1967, 285.
Babi 192 A. Babi, Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Svjetlost, Sarajevo 1972, 325. Banaevi 1971 N. Banaevi, Letopis Popa Dukljanina i narodna predanja. Srpska knjievna zadruga, Beograd 1971, 301. Barada 1952 M. Barada, Hrvatska dijaspora i Avari. Starohrvatska prosvjeta, III serija, sv. 2, 1952, 717. Barii, Rajkovi, Kreki, Tomi 1955 F. Barii, M. Rajkovi, B. Kreki, L. Tomi, Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom I. SAN, Posebna izdanja, knjiga CCXLI, Vizantoloki institut, knjiga III. Nauno delo, Beograd 1955, XXII+328. Bartolini 1982 E. Bartolini, I barbari. Testi dei secoli IVXI (scelti, tradotti e commentati da Elio Bartolini). 2. izdanje. Longanesi, Milano 1982, 1456. Bechcicki 1989 J. Bechcicki, Wokol problematyki etnogenezy Bialej Chorwacji. Pamietnik Slowianski XXXVI/XXXVII, 1986/1987, Warszawa 1989, 247257. Belke, Stosaul 1995 K. Belke, P. Soustal (prijevod i tumaenja). Die Byzantiner und ihre Nachbarn (De admininistrando imperio). Verlag Fassbaender, Wien 1995, 358. Beloevi 2007 J. Beloevi, Starohrvatsko groblje na drijacu u Ninu. Arheoloki muzej u Zadru, Zadar 2007, 610. Boba 1986 I. Boba, Novi pogled na povijest Moravie. Crkva u svijetu, Split 1986, 166.
Ivan Mui
Dzino 2009 D. Dzino, Novi pristupi izuavanju ranog hrvatskog identiteta. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu, knjiga 41, Zagreb 2009, 3354. Eggers 1995 M. Eggers, Das Grossmhrische Reich: Realitt oder Fiktion? Anton Hiersemann, Stuttgart 1995, IX+525. Erdelyi 1986 I. Erdelyi, Slawen, Awaren, Ungarn. U: Welt der Slawen. Urania Verlag, LeipzigJenaBerlin 1986, 143160. Farlati 1753 D. Farlati, Illyrici sacri. T. 2, Ecclesia salonitana. Apud Sebastianum Coleti, Venetiis 1753. XII, 636, XLVIII. Ferjani 1959 B. Ferjani, Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom II. SAN, Posebna izdanja, knjiga CCCXXIII, Vizantoloki institut, knjiga VII. Nauno delo, Beograd 1959, XII+98. Ferjani 1996 B. Ferjani, Boidar. Dolazak Hrvata i Srba na Balkansko poluostrvo. (Osvrt na nova tumaenja). Zbornik radova Vizantolokog instituta, knj. XXXV, 1996, 117150. Ferluga 1957 J. Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji. SAN, posebna izdanja, knj. CCXCI, Vizantoloki institut, knj. 6, Nauno delo, Beograd 1957, 43. Foreti 2001 V. Foreti, Studije i rasprave iz hrvatske povijesti. Knjievni krug, Split Matica hrvatska, Dubrovnik 2001, 550. Garaanin, Kovaevi 1950 M. Garaanin, J. Kovaevi, Pregled materijalne kulture Junih Slovena u ranom srednjem veku. Prosveta, Beograd 1950, 239. Grafenauer 1966 B. Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etnike strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja. Jugoslovenski istorijski asopis, broj 12 za 1966. godinu, 536. Gruber 1944 D. Gruber, Smjetenje Hrvata u novoj postojbini poslije seobe. Hrvatsko kolo, knj. 5, Zagreb 1909, 354.
Guberina 1942 I. Guberina, Kako je Zvonimirova kruna prela na glavu madjarskog kralja. Naklada knjiare Preporod, Zagreb 1942, 101. Guberina 1944 I. Guberina, Dravna politika hrvatskih vladara. Svezak I. Nakladna knjiara Velebit, Zagreb 1944, 192. Hadijahi M. Hadijahi, Hipoteza o tzv.Treoj slavenskoj seobi na Balkan. Rukopis, str. 47. (Kopija u pisca.) Hadijahi 1970 M. Hadijahi, Pitanje vjerodostojnosti sabora na Duvanjskom polju. Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja broj VIII, knjiga 6, Sarajevo 1970, 201261. Hadijahi 2004 M. Hadijahi, Povijest Bosne u IX i X stoljeu. Preporod, Sarajevo 2004, 340. Hauptmann, 19321933 Lj. Hauptmann, J. Rus, Kralji dinastije Svevladiev. Povijesni prikaz. Nastavni vjesnik, knj. XLI za 1932/33, sv. 13, 7679. Hauptmann 1937 Lj. Hauptmann, Seobe Hrvata i Srba, Jugoslovenski istorijski asopis, /LjubljanaZagrebBeograd/, III/1937, sv. 14, 3061. Hewsen 1992 R. H. Hewsen, The Geography of Ananias of Sirak. (Introd., transl., and commentary by Robert H. Hewsen.) Ludwig Reichert, Wiesbaden 1992, XII+467. Horvat 1924 R. Horvat, Povijest Hrvatske. Knjiga I., Zagreb 1924, 448. Jankovi 1998 . Jankovi, Srpske gromile. Sveslovenski savezKnjievna re, Beograd 1998, 176. Jankovi 2007 . Jankovi, Srpsko pomorje od 7. do 10. stolea. Srpsko arheoloko drutvo, Beograd 2007, 263. Kelemina 1932 J. Kelemina, Goti na Balkanu. asopis za zgodovino in narodopisje (Maribor), XXVII, 1932, 121131.
291
Kelemina 1939 J. Kelemina, Popa Dukljanina Libellus Gothorum / IVII/.) Etnolog /Ljubljana/, sv. 12, 1939, 1535. Klai 1967 N. Klai, Historia Salonitana maior. Nauno delo, Beograd 1967, 101. Klai 1987 N. Klai, Sjever i jug u Hrvata i Srba (2). Oko (Zagreb), broj od 29. sijenja do 12. veljae 1987, 89. Klai 1988A N. Klai, Odakle smo se doselili. Hrvatska povijest: Od mita do stvarnosti (1). Start (Zagreb), br. 498. od 20. veljae 1988, 5862.
292
Kos 1906 F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku. Knj. 2. Leonova druba, Ljubljana 1906, LXXXIV+516. Kovaevi 1967 J. Kovaevi, Od doseljenja Slovena do kraja XII vijeka. U: Istorija Crne Gore. Knjiga prva. Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd 1967, 508. Kovaevi 1977 J. Kovaevi, Avarski kaganat. Srpska knjievna zadruga, Beograd 1977, 239. Kronsteiner 1978 O. Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische Gruppe? Pos. otisak iz Wiener Slavistischen Jahrbuch, XXIV/1978, 137157. Kukuljevi Sakcinski 1881 I. Kukuljevi Sakcinski, Prvovjenani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba i njihove krune. Rad JAZU, knjiga LVIII., Zagreb 1881, 152. Kunstmann 1984 H. Kunstmann, Wer waren die Weisskroaten, des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? Die Welt der Slaven (Mnchen), XXIX, 8, 1984, 111 122. Kunstmann 1990 H. Kunstmann, Bojan und Trojan. Die Welt der Slaven, XXXV/1990, 1, 62187. Kurelac 1997 M. Kurelac, Narativni izvori. U: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost. HAZU, Zagreb 1997, 321336. Kuzmi 1930 M. Kuzmi, Povijesne crtice. Bijela Hrvatska. Velika Hrvatska. Nastavni vjesnik, knj. XXXVIII, Zagreb 1930, 203216. Lambot 1945 C. Lambot, Oeuvres thologiques et grammaticales de Godescalc dOrbais. Universit catholique, Louvain 1945, XXIV + 684. Lavanin 2003 N. Lavanin, Ljetopis. (Priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i biljeke napisao dr. fra Ignacije Gavran). Synopsis, Sarajevo Zagreb 2003, 369.
Klai 1988B N. Klai, Kad je postala hrvatska drava (3). Start (Zagreb), broj 502. od 16. travnja 1988, 87. Klai 1988C N. Klai, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta. Croatica Christiana Periodica, XII/1988, 21, 4962. Klai 1988D N. Klai, Vinodol od antikih vremena do Knezova krkih i Vinodolskog zakona. Posebna izdanja Historijskih arhiva u Pazinu i Rijeci. PazinRijeka 1988, 143. Klai 1990 N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Globus, Zagreb 1990, 468. Klai 1889 V. Klai, Porieklo banske asti u Hrvata. Vjesnik kr. hrv.slav.dalm. Zem. arkiva, I, Zagreb 1889, 2126. Klai 1903 V. Klai, Slike iz slavenske povjesti. Matica hrvatska, Zagreb 1903, 177. Kolak, unji 2008 T. Kolak, D. unji, Problemi istraivanja i zatite arheolokih lokaliteta na podruju Like. U: Arheoloka istraivanja u Lici. Izdanje: Hrvatsko arheoloko drutvo u Zagrebu i Muzej Like u Gospiu, Zagreb Gospi 2008, 209214. Konstantin Porfirogenet 2003 Konstantin Porfirogenet. O upravljanju carstvom. Dom i svijet, Zagreb 2003, XVII+407.
Ivan Mui
Lihaev, Svrdlov 2007 D. S. Lihaev, M. B. Sverdlov (priredili), Povest vremenih let. III. izdanje, Nauka, SanktPeterburg 2007, 668. Lonar 1990 M. Lonar, O Porfirogenetovoj Dalmaciji. Diadora, sv. 12, Zadar 1990, 391399. Lonar 1992 M. Lonar, Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije literature. Diadora, sv. 14, Zadar 1992, 375448. Lonar 1996 M. Lonar, Porfirogenetovi Avari pripovijest i povijest. U: Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejsaa. Urednici: Jurkovi Miljenko i Tugomir Luki, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1996, 121126. Majorov 2006 A. V. Majorov, Velikaja Horvatija. Izdanje SanktPeterburkoga Univerziteta. Sankt Peterburg 2006, 208. Mandi 1963 D. Mandi, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni institut, Rim 1963, XLIII+631. Mandi 1973 D. Mandi, Crvena Hrvatska. Ziral, Chicago Rim 1973, 362. Mandi 1978 D. Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hecegovine. II. izdanje, Ziral, ChicagoRim 1978, 605. Mandi 1980 D. Mandi, Hrvati i Srbi dva stara razliita naroda. II. izdanje, Ziral, ChicagoRoma Zrich Toronto 1980, 419. Mandi 1982 D. Mandi, Etnika povijest Bosne i Hercegovine. II. izdanje, Ziral, TorontoZrichRomaChicago 1982, 706. Mandi 1942 M. Mandi, Bosna i Hercegovina u rimsko doba. U: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Napredak, Sarajevo 1942, 121137. Mareti 1889 T. Mareti, Slaveni u davnini. Matica Hrvatska, Zagreb 1889, 256.
Margeti 2002 L. Margeti, Prikazi i diskusije. Knjievni krug, Split 2002, 531. Marovi 1991 I. Marovi, O godini razorenja Salone. Kulturna batina, god. XVI, sv. 21, Split 1991, 5784. MatijeviSokol 2002 M. MatijeviSokol, Toma Arhiakon i njegovo djelo. Naklada Slap, Jastrebarsko 2002, 367. Mayer 19321933 A. Mayer, J. Rus, Kralji dinastije Svevladiev. Nastavni vjesnik, knj. XLI za 1932/33, sv. 13, 7985. Medini 1980 J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, sv. 9, Zadar 1980, 363441. Menghin 1990 W. Menghin, Frhgeschichte Bayerns. Rmer und Germanen Baiern und Schwaben Franken und Slawen. Konrad Theiss Verlag, Stuttgart 1990, 206. Modestin 1911 J. Modestin, Historischonomatologische Untersuchungen. Agramer Tagblatt, XXVI/1911, 294, 14. Modestin 1912 J. Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. VIII. za 1912, 605608. Modestin 1926A J. Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. XXXIV. za 192526, Zagreb 1926, 9 14. Modestin 1926B J. Modestin, Zastupa li Kosentzes Kasege? Nastavni vjesnik, knj. XXXIV. za 192526 godinu, Zagreb 1926, 115117. Modestin 1928 J. Modestin, Imena petorice brae i dviju sestara na poetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. XXXVI./1928, 288296. Morovi 1962 H. Morovi (priredio), Anonimna splitska kronika. Muzej grada Splita, Split 1962, 20. Moin 1950 V. Moin (priredio, napisao uvod i komentar), Ljetopis Popa Dukljanina. Matica hrvatska, Zagreb 1950, 105.
293
Mui 2001 I. Mui (priredio), Hrvatska kronika 547. 1089. IV. izdanje. Matica hrvatska Split, Split 2001, 263. Mui 2007 I. Mui, Hrvatska povijest devetoga stoljea. II. izdanje, Matica hrvatska Ogranak SplitNaklada Bokovi, Split 2007, 358. Naumov 1989 E. P. Naumov, Etnike predstave na Balkanu u epohi ranog srednjeg vijeka. (Po materijalima Ljetopisa popa Dukljanina.) Dijalog (Sarajevo), broj 12, 1989, 234 246. Nikolajevi 1978 I. Nikolajevi, Kasnoantika i srednjovekovna utvrenja u Bosni i Hercegovini. Radio Sarajevo, Trei program, VII/1978, 2122, 439444. Novak 1936 V. Novak, Sitni prilozi. Jugoslovenski istorijski asopis, /LjubljanaZagrebBeograd/, II/1936, 14, 106127. Novak, Skok 1952 V. Novak, P. Skok, Supetarski kartular. JAZU, Zagreb 1952, 314. Novakovi 1985 R. Novakovi, Baltiki Sloveni u Beogradu i Srbiji. Narodna knjiga, Beograd 1985, 180. Orbini 1985 M. Orbini, Il Regno degli Slavi (besorgt von Sima irkovi u. Peter Rehder). Sagner, Mnchen 1985, 23, 473. Pavi 1906 A. Pavi (sredio i preveo), Cara Konstantina VII. Porfirogenita De administrando imperio. Glave 2936. Tisak Kralj. zemaljske tiskare, Zagreb 1906, 87. Pavi 1909 A. Pavi (sredio i preveo), Cara Konstantina VII. Porfirogenita De administrando imperio. Glave 2936. Novo izdanje. Tisak Kralj. zemaljske tiskare, Zagreb 1909, 68. Perii 1991 E. Perii, Sclavorum regnum Grgura Barskog. Kranska sadanjost, Zagreb 1991, 370. Petrinec 2009 M. Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljea na podruju ranosrednjovjekovne hrvatske drave. Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split 2009, IX+663.
Pohl 1988 W. Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567822 n. Chr. Verlag Beck, Mnchen 1988, IX + 529. Popovi 1957 D. S. Popovi, Prilozi itanju i razumevanju raznih starina. Vlastita naklada, Beograd 1957, 1227. Popovi 1955 I. Popovi, Istorija srpskohrvatskog jezika. Matica srpska, Novi Sad 1955, 165. Povijest minulih ljeta 2003 Povijest minulih ljeta ili Nestorov ljetopis. Preveo Nenad Kosovi. I. izdanje. IKP Nikola Pai, Beograd 2003, 204. Raki 1877 F. Raki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam. Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium, Zagrabiae 1877, XXXV+ 544. Raki 1880 F. Raki, Biela Hrvatska i biela Srbija. Rad JAZU, knjiga LII, Zagreb 1880, 145181. Raki 1881 F. Raki, Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljini obseg i narod. RAD JAZU, knj. LVII, Zagreb 1881, 103149. Radoji 1935 N. Radoji, Drutveno i dravno ureenje kod Srba u ranom srednjem veku prema Barskom rodoslovu. Glasnik Skopskog naunog drutva (Skoplje), 15/1935, 9, 128. Rajnhart J. M. Rajnhart, Ko je moravski kralj Metodijevog itija. U: Slovensko srednjovekovno naslee. igoja tampa, Beograd 2001, 541553 (od ukupno 745 str). Rjenik 18871891 Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. III. dio, JAZU, Zagreb 18871891, 960. Rotkovi 1999 R. Rotkovi, Najstarija crnogorska drava Kraljevina Vojislavljevia XIXII vijeka. Izvori i legende. Print, Podgorica 1999, 462. Rotkovi 2000 R. Rotkovi, Odakle su doli preci Crnogoraca. Onomastika istraivanja. MontEdit, Podgorica 2000, 365.
294
Ivan Mui
Rus 1931 J. Rus, Kralji dinastije Svevladiev. Najstareji skupni vladarji Hrvatov in Srbov 454614. Ljubljana 1931, 207. Saka 1938 S. K. Saka, Pravo znaenje naziva bijela i crvena Hrvatska. ivot, XIX/1938, 6, str. 332338. Saka 1939 S. K. Saka, Otkuda Hrvatima Ban? ivot, XX/1939, 7, 388400. Seebold 2002 E. Seebold (priredio), Kluge Etymologisches Wrterbuch der deutschen Sprache. 24. izdanje, Walter de Gruyter, BerlinNew York 2002, LXXXIX+1023. Skok 1927 P. Skok, Kako bizantinski pisci piu slovenska mjesna i lina imena. Starohrvatska prosvjeta, Zagreb Knin, Nova serija I/1927, 34, 161196. Skok 1928 P. Skok, Malo odgovora. Starohrvatska prosvjeta. Nova serija II/1928, 12, 173174. Smiljani 2007 F. Smiljani, O poloaju i funkciji upana u hrvatskim srednjovjekovnim vrelima od 9. do 16. stoljea. Povijesni prilozi, god. 26, svezak 33, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2007, 34. Smodlaka 1946 J. Smodlaka, Imena mesta i metana na tlu Jugoslavije. Split 1946, 4445. Stipii 1972 J. Stipii, Corona Venetorum. Radovi Instituta za povijest umjetnosti Sveuilita u Zagrebu, god. I/1972, br. 1/2, 128 135. Sui 1955 M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea. Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 2, Zagreb 1955, 273297. Sui 1975 M. Sui, Nekoliko pitanja u vezi s antikim Japodima. Arheoloka problematika Like. Hrvatsko arheoloko drutvo, Split 1975, 109117. Sui 1977 M. Sui, Ocjena radnje L. Margetia: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, 8, Zagreb 1977, 89100.
Sui 1992 M. Sui, MaraforMaricusupan. U: Arheoloka istraivanja u Kninu i kninskoj krajini. Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb 1992, 153. Sui 1996A M. Sui, Zadarski i ninski mirmidonci. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 38., Zadar 1996, 30. Sui 1996B M. Sui, Nekoliko spojnica i razdjelnica izmeu Nina i Knina. Iz starije hrvatske povijesti. U: Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejsaa. Urednici: Jurkovi Miljenko i Tugomir Luki, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1996, 165171. Sui M. Sui, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Rukopis, str. 12. (Kopija u pisca I. M.) Szabo 2002 Gj. Szabo, Starosjeditelji i Hrvati. (Priredio: I. Mui). LausKupola, Split 2002, 167. afarik 1998 P. J. afarik, O poreklu Slovena po Lorencu Surovjeckom. Arhiv Vojvodine Novi Sad Slovenski institut Novi Sad, Novi Sad 1998, XVI+158. egvi 1928 K. egvi, Oko roenja Hrvatske. Po Tomi Splianinu i narodnoj pjesmi. Hrvatsko kolo za god. 1927. i 1928. Zagreb 1928, 224226. egvi 19311932 K. egvi, Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splianina. Nastavni vjesnik, knj. XL za 1931/32, 1825. ii 1914 F. ii, Genealoki prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva. Nova serija, svezak XIII. za 1913. i 1914, Zagreb 1914, 193. ii 1923 F. ii, Ime Hrvat i Srbin, i teorije o doseljenju Hrvata i Srba. U: Godinjica Nikole upia. Beograd 1923, 149. ii 1925 F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925, XVI + 735.
295
ii 1928 F. ii (uredio), Ljetopis popa Dukljanina. Srpska kraljevska akademija, Beograd 1928, X+480. tih 1995 P. tih, Novi pokuaji rjeavanja problematike Hrvata u Karantaniji. U: Neven Budak (ur.). Etnogeneza Hrvata. Nakladni zavod Matice hrvatske Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1995, 122139. Toma Arhiakon 1894 Toma Arhiakon (Thomas Archidiaconus), Historia Salonitana. Priredio: F. Raki, JAZU, Zagreb 1894, 225.
296
Tzenoff 1935 G. Tzenoff, Geschichte der Bulgaren und der anderen Sdslaven. Walter de Gruyter, Berlin Leipzig 1935, XV + 272. Tzenoff 1998 G. Tzenoff, (Cenov, Gano.) Krovatova Bulgarija. Zlaten lav, Plovdiv 1998, 250. Vonderach A. Vonderach, Anthropologie Europas. Vlker, Typen und Gene vom Neandertaler bis zur Gegenwart. Ares Verlag, Graz 2008, 365. Vukanovi 1974 T. Vukanovi, Etnogeneza Junih Slovena. Vranjski glasnik, knj. X, Vranje 1974, VIII+370. Weissgerber 2003 K. Weissgerber, Ungarns wirkliche Frhgeschichte. Mantis Verlag, Grfelfing 2003, 319. Zaninovi 2008 M. Zaninovi, Japodi, Histri, Liburni i konzul Tuditan 129. prije Krista. U: Arheoloka istraivanja u Lici. Izdanje: Hrvatsko arheoloko drutvo u Zagrebu i Muzej Like u Gospiu, ZagrebGospi 2008, 141145. ivkovi 2000 T. ivkovi, Sloveni i Romeji. Istorijski institut SANU, Beograd 2000, 203. ivkovi 2002 T. ivkovi, Juni Sloveni pod vizantijskom vlau (6001025). Istorijski institut, Beograd 2002, 512.
Tomai 1918 N. Tomai (preveo i priredio), ivot i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita. Constantini Imp. Porphyrogeniti de administrando imperio liber. Vjesnik kr. hrvatskoslavonskodalmatinskoga Zemaljskog arkiva, XX, sv. 12, Zagreb 1918, 122 (uvod); 2391 (prijevod s komentarima). Trbuhovi 1980 L. Trbuhovi, Prilog prouavanju stranih etnikih elemenata u avarskim nekropolama. Starinar, Arheoloki institut, sv. XXX. za 1979, Beograd 1980, 123129. Tschiewskij 1969 D. Tschiewskij (uvod i komentar), Die NestorChronik. Otto Harrassowitz, Wiesbaden 1969, IX+325. Tzenoff 1930 G. Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren und die Urheimat der Slaven. Eine historischphilologische Untersuchung ber die Geschichte der alten Thrakoillyrier, Skythen, Goten, Hunnen, Kelten. Walter de Gruyter, Berlin Leipzig 1930, X + 358.
Ivan Mui
Weikroaten in Banalkroatien undTeile Kroatiens, die aus Gespanschaften bestehen

Zum Andenken an Nada Klai Schlsselwrter: Alt oder Weikroatien, Weikroaten, Banalkroatien, Awaren, Dalmatien, Trpimir, Budimir In der bisherigen Literatur berwiegt die Ansicht, dass das im Werk De administrando imperio erwhnte Weikroatien in Nordeuropa liegt. Trotz zahlreicher berlegungen in dieser Hinsicht, konnte bisher nicht bewiesen werden, dass ein Weikroatien jemals im europischen Norden existierte. Insbesondere fehlt jeglicher Beweis, der seine kontinuierliche Existenz von Mitte 7. bis Mitte 10. Jahrhunderts bekrftigen knnte, aber auch Belege dafr, dass sich die Kroaten im Raum der heutigen Tschechei, Polen und der Ukraine Weikroaten nannten. Wenn demnach keine Weikroaten in diesen Gegenden existierten, so konnten sie auch nicht Ende des 8. oder Anfang des 9. Jahrhunderts nach Dalmatien siedeln. Auch in frnkischen Quellen fehlen jegliche Nachweise ber solch eine Zuwanderung der Kroaten. Diese Mglichkeit als glaubwrdig zu betrachten bedeutet zugleich andere bestehende schriftliche Quellen ber die Zuwanderung der Kroaten auf den Balkan zu ignorieren. Die Nestorchronik erwhnt die Weikroaten nur im Balkanraum. Die Kroaten siedelten, gem den Werken Libellus Gothorum und Historia Salonitana, ins liburnische Territorium der spteren Gegenden Lika, Krbava und Gacka, sptestens zur Zeit des Totila, d.h. Mitte des 6. Jahrhunderts, wo sie sich dauerhaft niederlieen. Die Kroaten selbst nannten sich anfnglich Kroaten nur in Banalkroatien des Presbyters Diocleas. Den Namen Weikroate gebrauchte Knig Budimir in der zweiten Hlfte des 9. Jahrhunderts. Thomas Archidiakon erwhnte in seinem Werk keine Weikroaten, jedoch ordnete er die seiner Meinung nach Mitte des 6. Jahrhunderts zugewanderten Kroaten in das gleiche Territorium, welches die Kroatische Chronik Weikroatien nennt. Einige Autoren versuchten die Kroaten in unmittelbare Beziehung mit awarischen ethnischen Elementen zu bringen. Die Kroaten werden aber in keiner der drei historischen Quellen ber die KroatenZuwanderung in eine engere Verbindung mit den Awaren gebracht. Sowohl Libellus Gothorum als auch Historia Salonitana setzen die Kroaten mit den Goten gleich (GotenSklavinier). In zwei Kapiteln der Schrift De administrando imperio wird der Krieg zwischen Kroaten und Awaren genannt. Aus dem dritten Kapitel der kroatischen Fassung des Libellus Gothorum geht hervor, dass whrend Bladins Herrschaft um Mitte des 7. Jahrhunderts eine geraume Anzahl von AwaroSklavinier in den benachbarten Provinzen lebte. Des Weiteren steht dort, dass Bladin mit ihnen Frieden schloss und die awarische Oberhoheit, in Vereinbarung mit der Abgabe von Tribut, anerkannte. Aus der Fortsetzung der Geschichte in den nachfolgenden Kapiteln von Libellus Gothorum lsst sich schlieen, dass die bis dahin gotischsklavinische Dynastie durch neue awaroslawische Herrscher ersetzt wurde, gegen die die Weikroaten Aufstnde aus ihrer Banschaft organisierten. Das mittelalterliche Territorium Norddalmatiens, umgrenzt durch die Flsse Zrmanja und Krka, und jenes Mitteldalmatiens, umgrenzt durch die Flsse Krka und Cetina, sowie die Gebiete von Knin und Drni und Nachbarsregionen (Livno, Glamo) werden in der Literatur als Dalmatinisches Kroatien bezeichnet. Dieses Gebiet ist im Grunde identisch mit den Gespanschaften von Porphyrogennetos. In diesem in Gespanschaften gegliederten Teil Kroatiens siedelten Kroaten als frnkische Verbndete im Krieg gegen die Awaren Ende des 8. und Anfang des 9. Jahrhunderts. Erst seit dieser Zeit gibt es in diesem Raum altkroatische Grber. Banalkroatien umfasste die mittelalterlichen Gebiete Gacka, Krbava und Lika. Es bestehen weder schriftlichen Quellen noch archologische Funde oder Toponyme, die belegen knnen, dass die Awaren jemals diese Region besiedelten. Unmittelbar nach dem kroatischfrnkischen Krieg wurde der ehemalige groe und im Libellus Gothorum genannte Staat unter kroatischer Fhrung des Knigs Trpimir wiederhergestellt. Gottschalk lebte an dessen Knigshof und wusste demnach auch, dass Trpimir nicht nur Knig der Kroaten war. Er nannte ihn richtigerweise Knig der Sklavinier. Damals wurden die Kroaten, aber auch alle frheren gotisch sklavinischen und awarosklavinischen Zuwanderer im Territorium des rmischen Dalmatiens als Skla-
297
298
vinier bezeichnet. Mit der Zeit verschmolzen sie mit den dort ansssigen Einheimischen und besiedelten das Regnum von Trpimir. Ab der frnkischkroatischen Besetzung der Gespanschaft Dalmatien zu Beginn des 9. Jahrhunderts bis in die Zeit der kroatischen Herrschaft von Trpimir dauerte die Christianisierung eines Teiles der zugewanderten Kroaten und einer Vielzahl der dort heimischen Bevlkerung, die auerhalb der Kstenstdte lebte und sich Dalma (tiner) nannte. Die Existenz eines starken Landheeres und einer groen Kriegsflotte war zur Zeit von Trpimir nur mglich in einem Staat, der weitaus grer war als Banalkroatien. Quellen bezglich der kroatischbulgarischen Beziehungen und Kriege lassen schlieen, dass ein groer Staat damals bestand, dem auch die Kroaten angehrten und der an Bulgarien grenzte. Die Tatsache, dass Trpimir ber ein groes Herr verfgte, belegen seine siegreichen Kriegszge gegen den byzantinischen Staat. Auch der bulgarische Herrscher Boris Michael
(852889) griff die Kroaten an. Er war aber schlielich gezwungen mit ihnen Frieden zu schlieen. Seit der Herrschaft von Domagoj wurden die Kroaten lediglich von Banen regiert. Das Territorium einzelner Banschaften konnte, nach der Interpretation schriftlicher Quellen zu urteilen, nur ein Teil einer greren Einheit sein, welches unter kniglicher Oberhoheit stand. Aus dem neunten Kapitel der Kroatischen Chronik kann man schlieen, dass der Staat durch groe religise Konflikte vor Budimirs Herrschaft erschttert wurde. Dies belegt auch der Brief von Papst Stephan VI. an den Spliter Erzbischof Theodosius aus dem Jahre 887/888, in dem der Papst die Wiedererrichtung der Kirchen fordert, die durch die barbarische Wut vernichtet wurden. Dem Libellus Gothorum zufolge teilte Knig Budimir den groen Staat im Jahre 885 oder 886. Die knigliche Macht in diesem mglichen groen Staat wurde immer nominaler im Sinne, dass auch die kroatischen Bane die eigentlichen Herrscher ihrer Gebiete wurden.

Bijeli Hrvati U Banskoj Hrvatskoj I Županijska Hrvatska, Ivan Mužić

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Bijeli Hrvati U Banskoj Hrvatskoj I Županijska Hrvatska, Ivan Mužić

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ivan Mui

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

Nadi Klai u spomen

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Izradio Josip Modestin dananje Hrvatske i Bosne kree se oko 30%.131

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

III. serija svezak 37/2010.

Bijeli Hrvati u banskoj Hrvatskoj i upanijska Hrvatska

Weikroaten in Banalkroatien undTeile Kroatiens, die aus Gespanschaften bestehen

III. serija svezak 37/2010.

You might also like