BEZDANUŠE 1941

...i poče da teče...

 
„Mili Bože, koliko li je ovo jutro čisto, nekako svijetlo. Koliko u njemu ima neke plave,
umilne i blage tišine. Koliko je u njemu sunce očitalo krug po beskrajnoj plavoj vaseljeni koja
je, ništa drugo, do zjenica božja i oko svevideće. Mili bože, koliko se ništa ne može dogoditi
loše u ovom trenu i koliko je sve nekako, izistinski božanstveno.“ – pomislio je pop Milan
Popović1 u ovo rano jutro, koje se oličilo u Martin Brodu kao nikada do tada. Od prije neku
noć kada su neki gromovi parali nebo, sluteći možda bezazlenu ljetnu kišu, a možda i kakvo
zlo, jerej Milan ima čudne snove. Manastirski konak treba dovršiti, crkvu treba osveštati, ono
zasijane baštice treba održavati, a on sam sa šezdeset i kusur godina, bogougodi među ovim
stjenama, pa mu se kanda i u snove uvlače neki nemiri. Sanja ovih noći da ga jaše neki đavo,
da mu se uvlače pod kožu nekakvi andraci i karakondžule. Čudan je život u pustom
manastiru, tek oživljenom po službi Božijoj, a on tek od prije neku godinu postavljen ovdje da
obitava i sveti vodicu seljacima iz okolnih sela i iz samog Martin Broda, varošice na krivudavoj
Uni, podno vodopada.
„ Mili Bože, šta mi ono bijade noćas? Kakvi su su me napali uzdasi, kakve ale opsjedale
čitavu ubogu noć? Kao da sam se rastavio i od tebe, Gospode, i od crkve tvoje, pa mi đavli u
snoviđenje hrle k'o nestvarne, a tako stvarne prikaze. Šta li mi to govori noć? Da li mi to ti,
Gospode, nešto hoćeš kasti? Da li mi to govore moje odlutane misli od svijeta i staze tvoje,
dok u ovoj nesrećnoj divljini provodim sate mirovinske? Da li sam zabludan postao, Gospode
Bože moj? – pita se otac Milan i pohita sa praga male ozidane kućice ka groblju iza crkvene
porte. Crkva manastirska je pomalo u neredu, a ipak spremna za službu. Krov prokišnjava, pa
je još prije dvije godine sakupljao novac da obznani eparhiji dalmatinskoj o učešću, nadajući
se da će mu i oni pomoći kako bi radovi, konačno, započeli. Crkva je tada imala druge
planove, eparhija probleme, a danas osim problema u crkvi ima jedan veći, jer je država u
raspadu, a NDH ojačala svoje patrole širom Hrvatske i u Bosni cijeloj. Muči popa Milana svaki
trenutak.
   Hodajući po groblju, čitajući epitafe i imena sa krstova, mašta o nekom čudu koje bi
umilostivilo vrijeme i odagnalo i njegove ružne sne i probudilo nad Evropom zdrav razum.
Tiha molitva izleće iz njegovih usta, šapuće kroz imena pokojnika sa krstova i imena
arhangela, svih svetaca, Hrista Boga, djeve Marije i svetog Nikolaja, kome je manastir
posvećen. Mučila ga je i misao gdje je njegov imenjak Milan iz hrama svetog Save u Drvaru.
Kažu seljaci da je odveden nekuda u Petrovac i da ga od tada niko nije vidio. Povezuje pop
Milan sebe sa Milanom iz Drvara. Groblje mu dušu rastače, sunce ga ogrijava i oči mu se
cakle, dok se moli za sudbinu svog drvarskog sabrata. Teškog srca nad sudbom uzdiše i iz
noći u noć se preznojava. Da li je mogao išta učiniti, da li se mogao bar raspitati? A nema s
kim i nema koga da pita. Svako danas ćuti. Juli je mjesec 1941 godine, jutro je 13-o u

1
MILAN POPOVIĆ – (1874-1941)  Jerej Srpske Pravoslavne Crkve. Odveden je 13 jula iz Martin Broda od strane
ustaša, prebačen preko Kulen vakufa za Liku u selo Lički Bušević i držan zatvoren bez hrane. Mučen je i na kraju ubijen
29 jula , te ubačen u neku od jama u Lici.
mjesecu, nedjelja. Ništa se ne dešava, samo Una žubori i pastrmka se praćaka, ne skrivajući
se od posmatrača.

***
Skoro mjesec dana ranije, 14 juni 1941, rano jutro, subota...
   Vozilo se brzo primiče gradu. Brzo silazi niz cestu krivudavim putem. Drvarska čaršija još
uvijek spava. Prohladne noći dozvoljavaju da se trava bijeli jer rosa je toliko svježa da skoro
prelazi u mraz.
   Vozilo, hitajući ka gradu, podmuklo bučno grmi. Motor prede, ali landara gomila lima
dijelova i šasije na kaldrmi iz pravca ceste, koja se spušta sa Oštrelja u unačku dolinu. Na
zavijutku jedne krivine to vozilo, kampanjola sa produžetkom kao terenac i četiri sjedeća
mjesta sa pozadinskom malom karoserijom, je stalo. Obična zelena, vojnička, italijanska
kampanjola marke „Fiat“, kakve ima Italijanska armada, koja je zaposjela jadransku obalu.
Ova kampanjola ne vozi Italijane, koji salutiraju Dučeu i pjevaju bezobrazne pjesmice lokalnim
seljankama, pa im noću ulaze u postelje i kradu jaja iz kokošinjca. Ova kampanjola vozi
dvojicu uniformisanih vojnika novoformirane države NDH. Ovaj što vozi zove se Kapetanović 2,
a ovaj do njega je njegov pretpostavljeni, ustaški poručnik Šnjarić3. Vojska ko vojska, ništa
neobično, obilazi grad u kojem ima svoju kasarnu. Moglo bi se tako reći, da nije đavo htio
drugačije. Bog sa ovim nema veze.
   Dolina je ispred njih dvojice. Zaustavljeni gledaju na gradić u kojem dominira fabrički pejsaž
sa dva dimnjaka. Okolo malog jezgra grada su tek poneka riglmanka zgrada i seoske kuće u
široj okolini. Šnjarić pali cigaretu, njemačku cigaretu. Šibica kresnu i dim zaplovi njegovim
plućima. Kapetanović preponosan na uniformu, kicoški namješta na retrovizoru svoju ustašku
kapu, a zatim poteže kragnu košulje ispod vojničkog crnog sakoa. Sija se slovo „U“ na kapi i
kragnama. Gladi dlanom preko njih, kao da ih mazi, polira ili šta već. Šnjarić neuredan u
odnosu na svog vozača i zamjenika u ovom vojničkom, reklo bi se, poslu. Šnjarić nudi
cigaretom Kapetanovića, ovaj odbija. Samo je mrdnuo glavom, nije rekao ništa. Šnjarić vraća
kutiju u raskopčanu, ustašku bluzu. Ne mari za izgled i tupo gleda u Kapetanovića koji se
pred ogledalom namješta. Otvorio je vrata kampanjole i promolio glavu vani, a zatim iskoračio
iz automobila i rekao svom vozaču:
- Čekaćemo ih ovdi!
- Aha, valja. – začuo se ovaj iz kampanjole.
   Malo potom iz auta izlazi i Kapetanović zatežući svoje odijelo i stavljajući čizmu na točak, te
je glancajući nekom maramicom. Pretpostavljeni ga gleda i daje opaske na njegov dendi stav
prema sebi i svom odijelu.
- Tebi baš triba da se glancaš. Ti si baš raspoložen od jutra ranoga pa se namištaš ka
udavača pred oltar.
- Valja, gospodine zapovjedniče, da ustaša bude čist i spreman, ka' za parade. Vojska smo mi
poglavnikova, valja se držat', ka' šta se drži pravi hrvatski sin. – odgovara ovaj kao da mu

2
KAPETANOVIĆ – ime nepoznato. Stvaran lik o kojem svjedoče brojne žrtve ubačene u jamu Risovac kod Bos. Petrovca.
Nisu poznati podaci o rođenju ni smrti, životopisu i službi. Zna se da je pripadao hercegovačkim ustašama na službi u
Prijedoru.
3
ŠNJARIĆ –  ime nepoznato. Stvaran lik o kojem svjedoče brojne žrtve ubačene u jamu Risovac kod Bos. Petrovca. Nisu
poznati podaci o rođenju ni smrti, životopisu i službi. Zna se da je pripadao hercegovačkim ustašama na službi u
Prijedoru.
neko traži zakletvu i kao da se dokaziva svom nadređenom, ne shvatajući opaske i ne mareći
što ovaj drugi više liči na razuzdanog kočijaša, a ne vojnika.
- Valja, Kapetanoviću, odraditi posa' doli. Valja se obračunat sa bagrom, e to valja, a ne
glancati čizme - reče Šnjarić.
- A, valja, nego što. Sad će vojska iza nas, a pukovnija je već sigurno u gradu napravila plan
za pretres. Doći će nam ko ovce, naše je da pečemo, a ne da se prljamo u toru s njima. –
nasmijao se Kapetanović, želeći da tu svoju izjavu učini duhovitijom. Zapovjednik se nije
nasmijao, samo ga je popreko pogledao i onda se začulo iz daljine brujanje motora. Dolazilo
je iz pravca iz kog su i oni došli, iz pravca Oštrelja.
- Evo, dolaze naši. Ulazi u auto, silazimo u Drvar. – reče Šnjarić.

 * **
 Ispred dojučerašnjeg Sokolskog doma stoji inženjer Karaman4 i puši cigaretu na muštiklu. Na
zidu zgrade piše „Ustaška pukovnija – stožer grada Drvara“. Malo dalje niz ulicu jedan vojnik
vodi kolonu građana. U crnoj uniformi i opancima na nogama, karakterističnim za Dalmatince,
sve sa bijelim prtenim čarapama, koje mu vire ispod ruba prekratkih pantalona, pa sliku
uniforme kvare, kao da hoće da kažu da ta slika odgovara dojučerašnjem seljaku, čobaninu iz
golih vrleti, više no vojniku. Uniforma nekako kruta na njemu, nestvarna, kao da ga pojela
onako mršavog, pa mu kaput visi na ramenima, a kapa sa fantomskim oznakama ustaše
pada do ušiju, koje postaju klempave i kosa ispod nje viri prilično neuredno, štrokavo. Iza
njega ide grupa građana, po nalogu ustaškog stožera idu za ustašom, a iza njih jedno šest
naoružanih ustaških bojovnika.
   Karamanu dogorjeva cigareta, gleda u sliku dovođenja stanovnika, pa gleda u ovog prvog
ustašu, upadaju mu u oči njegovi opanci i nesklad sa čarapama, njegova čitava mršava
pojava. Ispljunu cigaretu, zgazi je na trotoar, a ovaj kad htjede da digne ruku u pozdrav
poglavniku, prekide ga ing. Karaman.
- Na šta to ličiš. Gdje su ti čizme. Što taj srpski smrad ima čizme, a ti hodaš kao tovare. Brzo
skidaj ga. – Drekno je Karaman i pokazao na jednog Srbina iz grupe od 15 građana, koji su
prilazili bivšoj sokolani. One zadnje ustaše se šale međusobno, puške i drže i ne drže na
gotovs, a to bode oči Karamanu.
- Vi dolje, pozdrav domovini i poglavniku!
Svi se ućutaše i salutiraše mu. On nastavlja.
- Je l' se tako vode zarobljeni banditi? Mogu vam pobjeć' dok vi tjerate šegu. Šta je s tim
čizmama tupoglavče, skidaj mu ih, da ti ja glavu ne skinem s vrata, nu brzo! – Proderao se
Karaman i ovaj obuhvatio nogavicu pantalona od čovjeka svezanog i čupa mu čizme sa nogu.
Kada mu je, poslije nepune minute mučenja sa čizmama, ipak uspio da ih skine i ovaj ostao
bos, mjeri đon po svojim stopalima i kad je utvrdio da ipak pasuju, obuo ih je i utegao vojne,
ustaške pantalone u njih. Svoje opanke je jednostavno zafrljačio prema pravoslavnom hramu
sv. Save. Karaman zadovoljno reče:

4
MIRKO KARAMAN – (~ - 1941). Bio je inžinjer za preradu drveta u Fabrici papira Drvar između dva rata. Jedan od
rukovodioca te firme, ugledni, ali odmetnuti Hrvat koji se dodvoravao novoj NDH vlasti te su ga imenovali za ustaškog
stožernika u Drvaru. Vodio je represarije prema Jevrejima i Srbima i lično izvršavao egzekucije. Drugi dan od
izvedenog ustanka, 28 jula ubili su ga gerilci ustanici. Pružao je otpor sa zvonika pravoslavne crkve sv Save, a  kasnije
iz fabričkog pogona Celuloze gdje je pronađen skriven u odlivnim kanalima i na licu mjesta strijeljan. Svjedoči Savo O.
Trikić u izdanju knjige „III Krajiška udarna brigada.
- Tako, eto vidiš da ti sliše. Vodi bagru u salu! – ljut i zvaničan, naredi ovima iza da potjeraju
petnaestak svezanih građana u salu bivše sokolane. Ulazeći u sokolanu, odnosno ustaški
štab, nekolicina ustaša koji su napravili špalir počeše da šutiraju nogama i udaraju kundacima
pušaka ove koji ulaze. Kroz tog prvog „vrućeg zeca“ prolazi i stari Jovo koji je samo uspio da
kaže:
- Ajoj, djeco, šta radite, nećemo bježati, pušćajte nas bar od batina!
   Jedan ustaški vojnik oko tridesetak godina mu priđe, povuče ga za kragnu i vrati natrag iz
zgrade pravo pred noge inžinjeru Karamanu koji pali drugu cigaretu.
- Što je učinio? – upitao je Karaman.
- Srpsko pašče laje! – proderao se ovaj ustaša.
- Što je lajao?
- Laje poglavnika i pljuje 'rvacku. – krivokleto reče ustaša.
- Ma nijesam, dijete, ma nijesam, načelniče, oba mi oka u glavi! – pravdao se stari Jovo.
Karaman kao da ga nije čuo, već gleda u ovog ustašu, pa reče:
- Što ćemo s tobom sad? Poglavnik je milostiv, on prosti, ali Hrvatska neće prostit' onima koji
su je vjekovima nipodaštavali i gazili svojim opancima. Tko je ovog starca uopće i dovodio?
Ako se bunio, trebalo je po po kratkom nahodu!
- Uhićen na kolodvoru, ček'o vlak! – reče jedan drugi ustaša, koji upravo izlazi iz sokolane i
vraća opasač na bluzu, kojim je do prije nekoliko sekundi tukao građane u špaliru.
   Karaman izvuče pištolj iz futrole, njemački Luger, repetira i jednostavno prisloni na
sljepočnicu starcu Jovi. Prije no što je ovaj išta uspio da kaže, metak je izletio iz njega i čuo
se prasak. Starac je pao na trotoar, malo zgrčio tijelo, kao da se opire i podrhtava, a onda
ništa, samo lokvica krvi ispod glave. Kao da se radi o rutinskoj stvari iz oblasti struke kojoj je
pripadao (prije rata bio je inženjer obrade drveta i direktor drvarske fabrike papira) Karaman
reče:
- Eto, tako se to radi. Šteta za zrno, metak košta nekoliko kuna. – sabrao je Karaman utrošak
materijala i mirno odšetao unutra sokolske fiskulturne sale. Ustaše su tijelo natovarile na
jedna volovska kola, zapljenjena od jednog seljaka sa Trninić Brijega.

***
 Nedaleko od zgrade opštine, odmah ispod jedne ograde i baštice uz koju se naslanjala jedna
vešernica i ispod glavne ulice, nalazi se župni ured i mala, katolička crkvica sa ozidanim
zvonikom. Kapelica sv. Ane, ozidana od opeke, sa krečnom fasadom, bijele boje. Sa desne i
lijeve strane su dva trostruka lučna prozora i sa čela dvokrilna ulazna vrata. Obična seoska
kapelica. Uz nju je i zgradica sa kancelarijom župnika. Don Waldemar5 sjedi i popisuje
krizmene papire. Nema ih mnogo, uglavnom djeca nekih radnika željeznice i fabrike rezane

5
WALDEMAR MAKSIMILIJAN NESTOR – (1888 – 1941). Bio je katolički sveštenik u župi drvarskoj. Don Waldemar je
bio sveštenik trapističkog, franjevačkog reda. Prije drvarske službe služio je i za redovnika primljen u samostanu Marija
Zvijezda kod Banja Luke. Odustaje od manastirskog života, vjerovatno izbačen iz reda zbog nedoličnog ponašanja i
strogih redovničkih pravila te se odlučuje na lakšu službu sveštenika. U Drvaru je vršio mise, redovne aktivnosti
korizme, krštenja i drugih obreda u crkvici sv. Ane. Po dolasku ustaša biva omiljen zbog svog njemačkog porijekla.
Podržava zločine ili ih uopšte ne osuđuje. Ubijen je u Trubaru po povratku iz Knina sa jedne svečanosti na kojoj je
pokrštavao Srbe. Ubijen je na dan ustanka u vozu sa svojim ustašama. Eshumirani su mu ostaci 2004 godine.
Eshumaciju je predvodio Franjo Komarica biskup Banjalučki.
građe. Desetak ili dvadeset za ovu godinu. Župnik don Walademar inače Nijemac porijeklom,
sprema se i za svetkovinu u grad Knin povodom svečane mise na proslavi sv. Ane, koja je
zaštitnica i drvarske kapele. Ushićeno vuče linije po pohvalnicama, krizmenicama i matičnim
crkvenim formularima. Potpisuje kao da je papski vikar. Ponosan na novu vlast, iznad glave
mu slika svevidećeg poglavnika Ante Pavelića, do njega visi, uramljen, prosvetitelj Mile
Budak, sa suprotne strane dr Ante Starčević, čuven po normativima segregacije i
smjernicama koliko koga naroda mora da ima i gdje. Sveto trojstvo NDH i sakrament stoljeća
koje teče. Sve je u tonu moderne, nove države. Ram od poglavnika izgreban sa strana lajsni.
Vjerovatno je teško bilo izvaditi kralja Aleksandra, a vjerovatno je i nasilno isčupan iz tog
rama, koji sada nosi oca nacije nove Hrvatske, nezavisne od Srba i svega srpskoga. Kucanje
na vratima se začu.
- Uđite! – viknu sigurno Waldemar i ne pogledavši na vrata, zadubljen u svoje papire.
Ulazi inžinjer Karaman trljajući ruke. Opasan pištoljem, u civilnom odijelu od laganog tvida,
vrućina je tek počela da zrači sada, od podneva, a hladan ured župnikov mu prija, što ne krije.
- Kod vas je prilčito ugodno. Dojam stičem da vas prati ruka božja u ovoj sparini.
- Da. Ipak bih se sklonio malo do nekog većeg mjesta, a i ne ide mi se na lokalne proslave.
Previše ih ima i premalo znače. Složitćete se, zar ne? – rasijano će Waldemar Karamanu.
- Velečasni, kad smo kod misa i slavlja, pohvalit ću vam se da smo, što bi se pod njemački
reklo skoro došli do rješenja „serbenfrei“. Iz Petrovca su nam stigli kamioni i na kolodvor dvije
kompozicije, koje će čekat' za konačan transport buntovnih srpskih elemenata i onih za koje
se zna da su komunisti. Danas šaljemo prvu grupu ka Petrovcu. Njima neće bit' dalje od tog
putovanja. Riješeni će biti za tili čas, naredba je iz Banje Luke. Potpisao je lično stožerni
Gutić. – Iz unutrašnjeg džepa vadi papir i stavlja na sto don Waldemaru. Ovaj uzima papir i
gleda i pita:
- Što s tim, je l' vam treba nešto od mene?
- Samo potpis i novi uvod u pismohranu za ustašku stanicu, kako bi dokazali ravnateljstvu u
Banjoj Luci o uskladbi klera i države. – mirno i pragmatično reče Karaman.
- Ovdje? – pokaza na dno papira Waldemar.
- Da, da, tu, potpišite.
- Uredu, evo gotovo. Izvješće ćete dobiti po kuriru. Pošaljite nekog predveče, potrudiću se da
sastavim dopis u nekoliko primjeraka o konsolidaciji župe sa pukovnijom kao neminovnom
rješenju o deportaciji Srba. Znam o čemu treba priopćiti, ne brinite. – mirno će Waldemar, kao
da je riječ o krštenju ili korizmi koju je maločas potpisivao.
   - Heil Hitler ! – uskliknu Karaman svjestan Waldemarovog njemačkog ili bolje reći arijevskog
porijekla. Skoro je poskočio sa stolice u koju je tek bio sjeo, ispružio desnicu visoko u vazduh
i opsesivno izgovorio tu novotarsku, pozdravnu uzrečicu. Don Waldemar se malo zamisli,
pogleda ga i kao da mu istom mjerom uzvrati:
- Za dom spremni!

 * **
   Šnjarić prilazi pravoslavnom hramu Svetog Save koji se nalazi odmah kod bivšeg
Sokolskog Doma. Vrata su širom otvorena. Ustaše pored sokolane još drže u taljigama tijelo
starca Jove. Okrenut na leđa glava mu blago visi sa zadnje stranice kola i crvena linija krvi
sliva se na trotoar. Jovo gleda pravo, mirno, kao da je živ. Dvojica ustaša ga čuvaju, dok
druga grupa iz suprotnog pravca ulice dolazi i vodi još desetak stanovnika. Sabirni centar je,
naravno, sokolana. Šnjarić zakoračuje pod lukove koji odvajaju crkvu od zvonika. Vizantijska,
tek sazidana crkva, lijepa, velika, još neoslikana. Kroz otvorena vrata proviruje unutra. Ispred
oltara kleči paroh Milan Banjac6, moli se, skoro da plače. Čuje korake iza sebe. Zapovjednik
Šnjirić korača, sigurno, smjelo, s rukama na leđima, kao pobjednik kada umaršira u poraženi
grad, neku kuću i popne se na tron ili zauzme važnu kotu. Šnjarićeve čizme zvone od
teraciranu, finu coklu, unutar crkve. Spiralne stepenice od ulaza sa lijeve strane ga privukoše.
Vrati se korak natrag i krenu ka njima. Penje se spiralnim stepenicama i odlazi na galeriju
crkve. Paroh Milan tiho vodi litaniju, sebi u njedra. Razumije se samo po koja riječ. „ Gospode
Bože, Isuse Hriste, pomiluj me grešnog...slava ocu i sinu i duhu svetomu... sada u sve
vjekove vjekova... amin“. Čuje se tihi poj oca Milana.
   Na galeriji stoji Šnjarić i vadi iz džepa svoje njemačke cigarete. Šibica kresnu i zapali se
cigara. Lice mu obasja plamen i dim pokulja iz cigarete umjesto tamjan iz kandila oca Milana.
Kao đavoski kad, dim se spušta niz stubove u crkvi, dolazi do lustera u ispunjava prostor
bogomolje. Dim se spušta do klečećeg oca Milana. Osjetivši dim duvana obazra se oko sebe,
oprezno, ne prekidajući tihu molitvu. Znoj mu se sliva niz lice i suza koja sama poleti niz
obraz, iz lijevog oka, kao da jasno određuje onu svetovnu stranu, poput ikone Hrista
pantokratora. Čovjek se plaši i to je sasvim u redu, pomislio je, možda, u sebi. Glas sa
galerije se začu:
- Pope, sve što si čat'o sad si isčat'o. Vrijeme je da se krene ka istini. Dosta si mlatio u
prazno, ti tvoji đavli i vragomolje neće te izbavit'. Lijepo je i ledeno ovdi, može dobra
konjušnica bit'. Za to će se postarati moje ustaše.
   Otac Milan se pridiže, pogleda u oltar, poljubi krst na lancu oko svog vrata, priđe Hristu na
ikonostasu, poljubi ikonu i odstupi nogom korak natrag. Okrenuo se i oprezno pogledao na
galeriju. Ustaški zapovjednik raskopčava pantalone na galeriji i počinje da urinira sa balkona.
Paroh Milan nije rekao ni riječ, samo je nijemo gledao u đavola na galeriji.
   Ispred ih je čekao Kapetanović. Iz crkve su ubrzo izašli i zaputili se ka kampanjoli parkiranoj
između crkve i bivše sokolane. Kapetanović u ruci drži komad bodljikave žice. Paroh priđe, a
Kapetanović mu obmotava žicom šake. Krvnički steže žicu nekim klještima. Kamion dolazi iz
pravca opštinske zgrade, staje na glavnoj ulici kod crkve. Iz sokolane izlaze grupice po dvoje
ljudi, takođe vezanih. Ustaše ih tjeraju u karoseriju kamiona. Paroha Milana Banjca takođe
ubaciše pod ceradu. Kamion se okrnu na ulici i vrati se iz pravca odakle je došao.
- E, tako, Kapetanoviću, sve je svršeno. – reće Šnjarić i obojica uđoše u kampanjolu i
odvezoše se za kamionom.

 * **
 Kolona se kreće. Jedan kamionet je prvi i pun ustaša, jedno desetak, a u sredini kamion sa
stanovnicima Drvara i pozadi ide kampanjola sa zapovjednikom i vozačem. Silazak sa
Oštrelja je oprezan zbog krivina, makadama, vododerina i strmine, a onda su na gas nagazili
vozači ove kolone, jer ispred njih je bilo Petrovačko polje.
6
MILAN BANjAC – (1886 -1941). Bio je pravoslavni sveštenik, jerej SPC u Drvaru. Bogosloviju je završio u Prizrenu.
Rukopoložen za sveštenika u Banjoj Luci. Bio je solunski borac. Od 1918 službovao u Drvaru i nosičac je ordena Svetog
Save. Uhapsile su ga ustaše 14 juna 1941 i zajedno sa još tridesetak uglednih drvarčana ubile u Bosanskom Petrovcu i
ubacili njihova tijela u jamu kod sela Risovac. Svjedočanstvo dvojice preživjelih iz jame govori da je pop banjac najgore
mučen i da je ustaša pritom uzviknuo, dok mu je sjekao lice „Liži pope svoju pasju krv“. Ovaj zločin, kao i mnogi nad
srbima, izazvali su masovni ustanak naroda protiv NDH vlasti.
   U kamionu vezani žicom svi viđeniji Drvarčani. Sa jedne strane sjede na sećiji: tri Jevrejina -
kožar, trgovac i apotekar; pet Srba, pod sumnjom da su komunisti - otpravnik vozova, trgovac,
mesar, vlasnik omanje ergele dobrih konja, bogati selja iz Drvar Sela. Deset bogatih Srba, koji
su imali dobre poslove i stanove, sjede sa druge strane sećije kamiona: pet činovnika iz
opštine, tri trgovca, šef željezničke stanice i gimnazijski nastavnik istorije. Na patosu sjedi
sedam ljudi, takođe bogatih Srba: vlasnik podruma pića, kožarski trgovac, staklar, tri učitelja i
zubar. Na patosu sjedi i pravoslavni pop Milan. Do zadnje stranice karoserije, sa puškom u
rukama sjedi jedan ustaša i kao da drema, nezainteresovan.
   Prolazeći širokim poljem petrovačkim ovaj istoričar, kako je sjedio naspram ustaše, promoli
glavu i pogleda na polje. Dan je prekrasan, a on kao da se malo osmjehnu. Gleda ga mlad
ustaša neutralno, gotovo beživotno. U istoričaru nešto zablista, kao da napolju vidi nešto, pa
onako vezan s rukama sprijeda, bez obzira na žicu koja mu pravi plave podlive na zglobovima
i krvave linije, poče da govori:
- Petrovačko polje, znate. Ovo je Petrovačko polje. Jako zanimljivo, jer su još Rimljani znali
da ovdje imaju svoje karaule. Ovo je bila značajna raskrsnica, a to još davno primjetiše i
čuveni rimski istoričari Plinije stariji i Klaudije Ptolomej. Prije Rimljana ovdje, na ovom
bogatom i plodnom polju živjela je kultura Deura. To pleme, znate, velika je istorijska misterija,
jer se pouzdano ne zna da li se utopila i naturalizovala u ostala ilirska plemena ili su izumrli.
Jedino ilirsko pleme bez pouzdanog nalaza, da li ste znali, gospodine?
   Ustaša ga blijedo gleda, steže svoju pušku, baca pogled, povremeno, na ostale i nije mu
jasno šta ovaj bunca. Profesor istorije nastavlja da priča:
- Inače polje je pogodno za zemljoradnju. Ovdje su možda rijeke škrte, ali i pored visoke
nadmorske visine ima dosta uslova za navodnjavanje. Jedna od pogodnosti su podzemne
vode sa dosta škraplji i jama koje čuvaju kišnicu...
   Ustaša se nasmijao, prekinuo ga i onako od srca kroz keženje procjedio krezavim zubima:
- Ima jama, ima učenjače, sad ćeš vidit jednu i sam. Ćut' stoko bezrepa, tupoglavče vlaški,
neću da čujem više ni rič, čuješ li ti mene luđaku poluđali! – izderao se mladi ustaša.
   Pop Milan podiže glavu i pogleda profesora. Suze mu potekoše same, a na licu mu,  ne
vidjevši grč, oči govoriše više nego da je nešto rekao. Ostali su samo gledali ispred sebe, niko
se usudio nije da išta kaže. Profesor samo gleda ustašu i ovaj njega. Bezličan pogled sa
nekim čudnim osmjehom, poput Leonardove La Đakonde. Mirno su i bez glasa proveli
polusatno putovanje, bez povratka, kamionom, po sred Petrovačkog polja i onda je kolona
zamakla ka Risovcu, skrenuvši sa puta za Bihać i ušavši u planinski masiv.

 * **
 Svuda šuma. Sve se zeleni, rosa povečerjem pada. Suton je zamolio sunce da zakrvavi na
horizontu. Jeza se uvlači pod kožu, a neka studen kao da prožima kolonu koja se kreće. Nije
to studen od rose, hladne večeri ili kišice koja iz jednog oblačka počinje da rominja. Nije taj
oblak tako velik, ali dovoljan je da, poslednju pričest koloni uputi. Poput neba, koje i bez
opijela sa zemlje zna šta mu je činiti, poškropi kratko ljude u koloni koja se kreće, od kamiona
na putu, do poviše u šumarku gdje ih je čekala sudbina koju nisu mogli pretpostavljati, mada
su znali da nije ništa manje od najcrnjih slutnji.
   Dva po dva se kreću. Naprijed i nazad, ustaše tromo sa puškama koračaju, kao da i njima
nije drago što moraju da gaze po strmoj stazi. Kao da idu na neki nevoljni posao. Kao da bi
rađe sjedili u kakvoj krčmi no što moraju izvršavati, poglavnikovu, novu, povijesnu naredbu.
Puške su objesili o crne kapute. One se klate o njihova šugava ramena, skoro da će otpasti
sa kaiša, nemarno zveckaju o opasače, šnale ili kakvu fišekliju. Niko u koloni ne vidi
nespremnost ustaša, niko se ne usuđiva da digne glavu. Samo pop nešto u njedra moli. Moli
još od kada je izašao iz hrama, ništa ne razabirajući. Kao da je čitava kolona samo jedna
mantra, usamsarena nekom čudnom promisli. Promisao je možda najbolje izušćena od
trgovca u koloni „Samo da se sve ovo završi“. – tiho prozbori, a niko ga nije ni čuo. Dalje
hodaju ka jednoj škraplji među stijenama. Dolaze nad jamu i tu ih čeka niko drugi nego
Šnjarić sa Kapetanovićem i još trojicom ustaša koji drže alat. Malj, noževi i dvije puške na
gotovs. Kao da su iznenađeni dolaskom kolone, razapinju nogama, repetiraju, koče mišićima
kao da se spremaju za trčanje ili kakvu disciplinu poput bacanja kamena sa ramena i čekaju
prvog. Tišina. Muk zuji u osinjem gnijezdu pored jame.
   Nema prozivke, prvi prilazi sapet žicom. Trgovac. Prvi ustaša ga udari u koljena. Kleknuo je
i onda malj dobio u potiljak. Nije se čuo glasom. Samo tijelo je poletjelo ka jami, inercija. Tup
udarac o stijene, kotrljanje, plazanje i još jedan dalek, dubok i tup udarac i ništa, opet muk.
Drugi i treći isto. Četvrti ne upade, zajauka na obodu jame. jedan ustaš uze pušku i opali
metak u tijelo. Nogom ga skorlja u okno i opet pad, plazanje i udarac u dno. Peti, šesti, ne
broji se više.
   Negdje na pola kolone prilazi jedan sapeti bodljikavom žicom. Strgnu žicu sa ruke, nakako,
ko zna kako. Ustaša primjeti i opali puškom u trenutku dok je ovaj već zgrabio njegovu kragnu
i povukao ga za sobom. Obojica padaju u vrisku. Ustaša zapomaga i zajedno upadaju u jamu.
Uskomešaše se ustaše. Zapovjednik Šnjarić puca u jamu, mahinalno, luđački, dere se na
Kapetanovića:
- Majku ti tvoju, vidiš li. Brzo, daj konopac!
   A konopca, naravno, nije bilo jer nije ni planiran u ovom krvavom piru.  Iz jame se samo čulo
krkljanje jednog i uzvik drugog. „Eto vam ustaše, oj ustaše, zadavljen vam je drug!“
Kapetanović izvuče revolver, uredno namašćen, gotovo neupotebljen i stade da puca po
ostatku ljudi iznad jame. Dvojica se sropoštaše u jamu sami. Šnjarić ga zaustavi i reče:
- Prestani budalo! Gotov je. Ove polako, gledaj, u jebem ti gospu i Isusa mrtvoga, u jebem ti
sjeme pasje! – dere se i na sebe i na sve ostale i hvata za glavu. Ustaše se pribraše i skinuše
svoje puške u tom momentu. Preostala grupica kleči. Neki su ranjeni od metaka iz
Kapetanovićevog revolvera.
   Šnjarić kao da bira. Lete mu oči po ostatku ljudi i zagleda se u popa Milana.
- Ti, gavrane crni! – reče uzbuđen i znojan Šnjarić. – Ti dođi kopile srpsko vragovjerno!
Izvukao je nož sa opasača i jednim zahvatom preko uha odjekao popu ušnu školjku. Paroh
Milan samo se strese, uzdrhta i ni riječ ne reče. Krv poteče niz njegov vrat. Isti nož, Šnjarić,
zabi mu u lijevo oko i okrenu ga u oštrici za sto osamdeset stepeni. Oko ispade ispred popa.
Zatim drugo oko. Pop klonu, leže pored jame. Ovaj, sav u nekom, đavoskom, osvetničkom
transu, zakorači preko njega i stade da ga komada. Odječe mu i drugo uho, zareza bradu,
nos, izreza mu lice i desetak puta ga probode u prsa pa reče:
- Liži, pope, tvoju pasju krv!
   Pop Milan je, sav unakažen, samo ležao i još je disao na usta, drhtao i tresao se. Šnjarić ga
je probadao dok se ovaj nije smirio. Obrati se ustašama:
- Ovako da ih ubijate, ovako, a ne da ih molite. Ovako da ih trijebite!
Diže se sa popa koji je prestao da ropće, krklja i onda ga jednostavno ubaci u jamu te stavi
drugi šaržer u pištolj i poče da puca u otvor jame. Skoro isto, manijakalno, isprazni čitav
šaržer.
   Nebo postade krvavije, nad granjem okolnog, hrastovog luga, zatreperi munja i obasja lica u
sumraku. Smračilo se dovoljno da se završi ono što se započelo, pa sve još dugo nije trajalo.
Tridesetak ljudi je našlo svoj smiraj u Risovačkoj jami ovog popodneva, mjeseca juna,
četrnaestog, godine gospodnje 1941. Prije bi se reklo proklete godine za čitavu planetu, jer to
nebo, krvavo, nije samo nebo iznad polja petrovačkog, već iznad Balkana, Evrope i iznad ove
užarene i bezumne planete, koja ima plan da započne neku novu agendu, protivu Boga i u
inat života, ljudi, čovječanstva.

***
 Razmišlja pop Milan, dok hoda među krstovima, razmišlja i ne diže glavu. Ruke mu na
leđima, starački, onako kao čobanin dok čuva ovce. Bdije i on nad sudbinama onih ovčica,
koje se upokojiše, bdije i ne libi se da uzdahne po koji put. Una žubori, Martin Brod se budi,
miris sijena se širi sa pašnjaka i sve je tako bezbrižno u ovo julsko jutro, 13 datuma, a dana
utorka, godine 1941.
   Došao je do crkvenih vrata. Otvorio ih je i ušao unutra. Sa desne strane, poljubi ikonu
svetog Nikolaja, nastavi ka oltaru i isto onako kao što je hodao po groblju, sa rukama na
leđuma, stade da razgleda freske po zidovima. A freske oštećene od buna i ustanaka, od
bašibozluka i harangi, od haranja i Turaka i poturica. Od vremena sve boje su počele da
blijede, samo plave nijanse kao da nebo otvaraju, postojane su i nekako zrače. Čudno popu
Milanu ovo, čudno, jer se sunce kroz prozore probi, iznenada, kad je ušao. Zrake osvjetliše
samo plavetilo kolorita, pa sav brod crkve bi obasjan nekim zrakom plavičastim, kao da je,
nešto ili neko, mastilom obojio stakla prozorska.
   Boje se razlivaju. Boje prolaze svuda, ikonostas, kroz oči Isusa i zrače u očima Milanovim.
Svuda je prisutna neka čudna optička varka. Ili to nije varka, to je možda jedina istina. Pop
Milan Popović pomisli u sebi, opet ga ponesoše valovi u bujici misli.
    „ Mili, Bože, kakva radost nebeska. Kao da se igraju anđeli sa mojom dušom, kao da se
raduju. Zašto snage nemam da ovo doživim radosno? Kao da su se sve plašnje stićile u meni
pa mi ovo svijetlo, ovo plavetilo, nije javom svezano no nekim šarenim snom, nekim
predskazanjem. Mili, bogo moj, kakva je ovo magla u crkvi? Kakav je ovo plavičasti pamuk u
koji zaranja moje tijelo? Šta se ovo oko mene poti i zašto je tako blago, a zašto sam ja ovako
nemiran i tugom obuzet? “ – Milan zavapi u sebi duboka i čudna pitanja. Odgovor je stigao
brzo.
   Vjetar je počeo da duva. Vrata manastirske crkvice sv. Nikolaj u Martin Brodu se zalupiše.
Kao da, iznenada, postade mračno. Sve boje nestadoše i zamjeni je tu božanstvenost ona
ista magla jutarnja i oblaci pamučno bijeli, koji nad Unom šibaju kroz klanac. Vrata crkve se
naglo otvoriše. Figura čovjeka se kao silueta pojavila. Jednom čizmom je rakoračio preko
praga i ušao u predvorje sa svjećama. Figura krenu ka postolju gdje su gorjele nekolike
svijeće. Nadvio je glavu i usne u kojima je bila njemačka cigareta. Pripalio je o plamen svijeće
i ispravio se. Crkvom se zatalasa plavičasti đavolji dim umjesto kandila. Dim iz cigarete
zapovjednika Šnjarića. Đavo je stigao da ordinira, ponovo da jaše konjanik smrti. Milan se
prekrstio i pogledao u nikolajevsku ikonu. Vrata se zatvoriše od vjetra. Mrak i urlik vuka u
planini, u sred bijela jutra.
  * **
 Rano jutro 27 jul 1941 godine, nedjelja.
   Spava dolina Unca. Grad spava, rijeka žubori, nema magle, nema ni rose na okolnim
pašnjacima, po brdima se ne čuje ništa. Kao da su ptice otišle ili to i životinje slute nešto u
vazduhu.
 6: 35. Drvarska skretnica kod mosta na Uncu.
   Razdanjuje se i iznad brine, brda podno Klekovače, prvi sjaj skrivenog sunca zrači i
obasjava šumu. Dolje na ulici se primiče jedna figura željezničkoj stanici. Skretničar ulazi u
kućicu u kojoj je induktorski telefon. Uzima rukom slušalicu, a drugom okreće vergl telefona.
Smirenim glasom govori:
- Spojite me sa 64-12 Lička Kaldrma. - čuje se šuštanje, jedan piskav zvuk teleprinterski i
signal zvona sa druge strane žice.  Napolju, izvan skretničarske kućice kod šina za
prestrojavanje vagona, ispred mosta na Uncu stoji vojnik u uniformi, domobranske satnije.
Domobrani su česta pojava kod važnih objekata i imaju zadatak da budu straža novoj vlasti u
gradu. Šeta se domobran gore dolje, niz obalu rijeke, gleda na most, pa na kućicu skretnice,
pa niz šine ka gradu gdje u daljini dominiraju dva dimnjaka koja počinju da ispuštaju gust bijeli
dim. Počinje još jedan radni dan, ništa neobično. Iz skretnice izlazi željezničar. Stavlja u usta
cigaretu i prilazi domobranu. Progovara:
- Stražar, je l' imaš šibicu?
- Ne pušim cigarete. – progovara ovaj.
- A šta pušiš onda, šušanj, lišće ili više voliš čaj da piješ?
- Pijem čaj. – nada se domobran da će ga ovaj ponuditi lončićem čaja kakav su željezničari
dobijali od šefa stanice do nekoć. Nada se da ga ovaj posjećuje zbog kakve časti, jer su to
znali da rade željezničari. Već šest sati domobran stoji na svom mjestu, a čitav sat je do
smjene.
- A čime onda da pripalim ovo govno, majku mu jebem. – okreće se oko sebe željezničar, kao
da traži po zemlji i pružnom tucanom kamenu kakav kremen ili šibicu koju bi neko trebao da
izgubi. Djeluje opušten i spontan. Domobran se blago smješi gestovima željezničara i načinu
na koji je držao cigaretu sa palcem i kažiprstom kao da drži kakvo pinceto.
- A šta si zaboravija u stanici, nije priko svita, odi pa donesi i pripali. – mudro će njemu
domobran.
- Ma otiša' bi' ja, no čekam poziv za staničnu smjenu, danas sam dežurni pa ne znam
raspored, a i vlak treba stići. Jesu tebi rekli da stiže vlak iz Kaldrme sa putnicima iz Knina,
treba mi nešto stići? – upita željezničar i nastavi da cipelom struže po pijesku.
- Ne znam ti ja kad idu vlakovi, ja sam ti požarni. Kaki si mi ti željezničar kad ne znaš di ti ide
posa'? – prekorno će domobran ovome.
- A i to što kažeš, kakav sam kad me prebacuju đe stignu pa nikad na jednom mjestu nisam.
Čas tam'ti, čas vam'ti, ko da sam neki potkrpanko pa sa mnom mlataraju kako stignu i kako
ko stigne.
- Mora da si dobar kad te varakaju sa premištanjem. Nu, imaš čaja, da podilimo, ubi me ova
zadnja ura. Ki da sam na iglama, ne staje mi se o'di više. – upita domobranski stražar vidjevši
da ga ovaj neće ponuditi ničim.
- A, nema ni toga, vi'š da sam i ja kukav ka i ti.
- A, vidi se moj kolodvorniče, kako se ne bi vidilo. Nu, što tebe interesira taj vlak, da ti ne stiže
nešta ili triba da ti stigne kakva ženska?
- Ma ja to zbog službe, treba mi za posa'. – nezainteresovano će željezničar ovome.
- A posa' ka posa', čekaj i doć' će. Da šibica ne stiže za cigarete? Koliko stojiš, moga si otić po
tu šibicu do glavnog perona, nije ti daleko. – domobran mu reče odmjeravajući njegove, već
nestrpljive, živčane, pokrete.
 6:30. Lička Kaldrma, stanica.
   Za to vrijeme u Ličkoj Kaldrmi gotovo u minut tačan dolazi na posao jedan željezničar da
službu preuzme kao dispečer na maloj željezničkoj skretničkoj stanici. Vozovi za Drvar i
presjedanje onih vozova koji idu iz Knina u kompoziciju vagona. Tamno plava uniforma je na
njemu, bez oznaka, jer svi su imali naredbu da skinu oznake Jugoslavije. Obrad 7 dolazi iz
pravca Dolova, trubarskog zaseoka ispod Ličke Kaldrme. Obrad Babić ide kao i svako jutro,
lojalno se izjasnivši novoj Italijanskoj vlasti u Dalmaciji. Ulazi u malu staničnu zgradu sa dvije
prostorije podjeljenoj. Jedna je čekaonica sa nastrašnicom i jednosmjernim peronom ispred,a
u pozadini zgradice je telefonska i signalna soba. prolazi kroz čekaonicu i ulazi u sobu. Jedan
Italijan sjedi sa svojom puškom, pored vrata, uz peć i ljuštri jabuku. Obraća mu se klimajući
glavom i osmjehujući se Obradu:
- Obrad, buongiorno. Come stai questa mattina? (Dobro jutro Obrade. Kako si jutros)
- Matina matina, moj majmune...matina, da da. – Obrad odgovara ovome i smije mu se
jednako. Ovaj kako ne razumije opet pita:
- Quello che dici? Non conosco la vostra lingua, la mia Obrad!  (Šta reče? Ne znam ja vaš
jezik, moj Obrade)
- La mia, jeste, la mia, moj bilmeze 'talijanski, ušćuperni. – Obrad mu odbrusi, sve kroz
osmjeh, a  ovaj se nasmija od srca onako i opet zapristade da ga pita jer je čuo da ovaj
pominje Italiju:
- Che cosa significa...Italiano...uscuperani, Che uscuperani? ( Šta znači to ...Italijano
...ušćuperni)
- Nije uscuperani, nego ušćuperni. To ti dođe kao kršan, lijep, a majmun kao osobina čo'eka,
to ti dođe kao kompliment, jel ti mene razumiješ budaletino govnarska!...ma kome ja pričam. –
malo povišenim tonom Obrad se oglasi i skoro unese u lice Italijanu, ali sve sa osmjehom te
iz torbe izvadi slaninu nudeći ga. Ovaj odmahuje rukom, mršteći se na slaninu umotanu
novine, onako masne. Izvadi Obrad i glavicu luka pa mu nudi:
- Na, ij...ije (jedi) smrduljak crnomanjasti od onog govnarskog patuljka što dreči sa govornice
po sred rimskog kupleraja pokraj Vatikana. – Misli Obrad na Musolinija i začkava ovog koji
blage veze nema da ga ovaj nagrđuje sve gore. Italijan se samo smješka i viče:
- Non ho fame, Obrad. (Nisam gladan, Obrade).
7
OBRAD BABIĆ – (1902 – 1978). Bio je željezničar, jedan od rijetkih pismenih seljana Trubara. Jedan od
potomaka Goluba Babića, krajiškog vojvode i harambaše. Ustanak je počeo kada je on javio telefonom, sa
Ličke Kaldrme, da ide voz pun ustaša. Zahvaljujući ovoj informaciji kao i njegovom daljem angažmanu u
ilegali odbijani su uspješno napadi Italijana i ustaša na Drvar. Izjasnio se 1941 za kralja i otadžbinu i umalo
nije stradao od komunista zbog te izjave. Vođen je nad jamu od strane partizana Milutina Morače, ali ga je
spasio rođak Božo Babić, koji je bio partizan i komunista. 1943 bježi preko Italije, koja je tada kapitulirala i
postala saveznik. Živio je i radio u Engleskoj. Umro je u Londonu 1978.
   Obrad otpakova slaninu, uze nož koričnjak i stade da sjecka male komade i trpa u usta, guli
luk i grize ga. Italijan se i dalje smješka i čisti cijev puške, spolja, nekom krpicom. Dok
Italijanski vojnik glanca pušku, Obrad Babić otvorio prozor i osluškuje zvuk spolja. Ne čuje se
ništa još. U tom momentu zvono staničnog telefona ga trgnu. Javlja se:
- Stanica Lička Kaldrma, izvol'te!
- Drvar ovdje, skretnica most. Da li krompir dolazi. Ovdje je kuhinja spremna? – glas se javlja
- Krompir još nije stigao, kad bude utovar odmah vas zovem! – Obrad reče i veza se prekinu.
Vraćajući slušalicu na centralu, okrenu se ka Italijanu i upita ga gestikulirajući više rukama:
- Kada stiže voz...što kasni jutroske? Voz kapiš, ...voz ka tuuu tuuu...iz Knina voz međede, jel
znaš... tu tuuu! – a, italijan kao da shvati odjednom šta Obrad priča reče:
-  Ahaa! treno è in arrivo...voz doći, mia Obrad. In ritardo per la partenza, ma arriva a dieci
minuti (Aha, doći će voz, ali kasni zbog polaska. Dolazi za deset minuta) – shvativši da Obrad
nije najbolje razumio pa uze papir i olovku sa stola i napisa broj deset i pored broja „min“.
Obrad shvatajući poruku Italijana, odahnu na stolici i nastavi da sječe slaninu na novinama i
zagrize luk.
   Prošlo je deset minuta, možda i dvadeset. Voz je kasnio malo više. Skoro će sedam, a
trebao je biti na Kaldrmi u 6:40. Sedam je sati i čuje se voz, hukće parnjača iz pravca Knina.
Stigla je u minut do sedam. U toku je presjedanje putnika. Obrad ne vidi neke naročite putnike
civile, sve vojska. Prepoznaje uniforme. Ne usuđuje se da izađe napolje, ali ga niko i ne traži.
Uskotračni ćiro, koji je nijemo stajao noćas, sa tri vagona u kompoziciji na kolosjeku ispustio
je paru. Morao je da izađe ispred vrata, ali ga niko ne primjeti. Obrad je ćutke povukao
polugu, koja spaja krak sa prugom i uputio kompoziciju ka Drvaru. Brzo uđe unutra i zatvori
vrata. Italijan zagrize drugu jabuku i nudi Obrada. Ovaj kroz osmjeh odrečno:
- Idi u božju mater ušćuperni.
  Mašinovođa je čitavu noć održavao laganu vatru i napon pare u cilindrima. On je i spavao u
jednom od vagona. Ustaše prelaze u ćiru koji kreće za Drvar. Obrad gleda, žmarci ga prolaze
tijelom, svi naoružani do zuba, a imaju nove uniforme, što je značilo samo jedno. Dolazi legija
smrti, ista ona koja je zulum po Hercegovini pravila prije mjesec dana. Red je na Drvar i ovaj
dio Krajine. Ulaze ustaše, voz kreće Obrad ih broji dok prolaze vagoni kraj zgrade, skriven iza
prozora. Strahuje da jedan od njih i ne pogleda ka stanici, moglo bi svašta da bude, mada im
neki mali skretničar nije u cilju. Imaju oni veća posla u Drvaru, ako uopšte dođu. Izbrojao je,
Obrad, jedan omanji vod ustaša i jednog sveštenika katoličkog, sa naočarama, koji je ušao u
prvi vagon koji je bio klase A. Dva vagona su bila B klasa i sa drvenim sjedištima. Bilo je tu još
nekih lica koje, do tada Obrad, nije primjećivao na Kaldrmi. „Vjerovatno neki ustaški civilni
činovnici“, prođe kroz njega pomisao i uhvati se za slušalicu jednom a induktor drugom
rukom. Javlja:
- Alo Bobara..stanica Bobara, čujemo se Bobara. Za pola sata vam stiže voće iz Knina,
javljam Drvaru za krompir. – spješno je javio Obrad prvoj stanici iznad Trubara kod zaseoka
Vagan. Vrti induktor, prebaciva na gradsku liniju i traži spoj sa glavnom centralom kako bi
javio Drvaru.
7:00. Drvarska skretnica kod mosta na Uncu.
- Veliš kolodvorniče da nisi ženjen? – upita domobran željezničara kod skretničke kućice.
- A, nijesam. Nije to za mene, ja imam žena svuda. Gdje dođem meni žena u krilu sjedi, a šta
će onda meni jedna. – odgovori željezničar.
- Ti si ka neki žigolo, neki đava veliki kad te žene toliko ljube. Ili ti mene vragolaš, da ne
kažem podjebavaš. Jel ti šunjavi, kolodvorniče, maloprije nisi ima' ni šibicu, a sad već žene te
vole, čudno mi to.
- Jes vala čudno, i ja kažem, ni šibice nemam ali vatra me 'oće. - kroz smjeh izgovara
željezničar.
- A onda me podjebavaš, jel tako, kolodvorniče. A koji si ti po vjeri?
- Jel ja? – nastavlja da se smije, glasnije, kao da je neku šalu čuo.
- Da ti, a koji bi drugi. Viđaš li ti, kolodvorniče, nekog drugog sem nas dva ovdi? Šta se
smiješ, ka da nisi svoj. Jel ja tebe nasmijavam?
- Ma nije, ja volim s ljudima ljudevno porazgovarati, pa i kad se podjebavamo. – nastavlja da
se smije, a u tom momentu ga prekinu zvono sa telefonske jedinice na skretnici. Zastadoše
obojica, pogledaše ka kućici. Željezničar krenu ka njoj. Otvori vrata, uđe, diže slušalicu. Glas
sa druge strane žice kaže:
- Drvar, jel se čujemo Drvar. Jel to lokal 15 – 33?
- Jeste! – prodera se željezničar.
- Voz sa krompirom neće stići. Krompir će biti istovaren u Vaganu...sa srećom.
- Razumio.- odgovori željezničar i spusti slušalicu. Gleda kroz prljav prozor od prašine i
karabitnih isparenja iz lampi. Ispod šinjela, iza leđa izvuče pištolj, „TT“ iz 1933 godine,
Sovjetski. Izvuče šaržer iz njega, provjeri da li je sve u redu, vrati ga nečujno u mehanizam.
Repetirao je tiho, da se ne čuje natezanje opruge i zveket zatvarača. Izašao je sa lijevom
rukom na leđima i stao uza zid skretničke kućice. U ustima mu je bila cigareta, pogledao je
domobrana koji ne odustaje od pitanja:
- Jel to vlak dolazi? Ne reče mi koje si ti pasmine? Jel me čuješ ti smrade, šta me tako
gledaš?
- Ko je smrad kopile pavelićevo!? – uzviknu željezničar.
- Ma šta ti meni kopile... – nije ni dovršio rečenicu, a ni uspio skinuti pušku sa ramena, lijeva
ruka željezničara je već opalila u njegova prsa. zatim još jednom, pa još jednom, u čelo.
Domobran je pao, na obali Unca, pokošen sa tri metka iz Tetejca. Željezničar se odmaknu od
kućice, priđe mu, drmnu ga nogom. Domobran je imao zbunjen pogled. Širom otvorenih očiju
je gledao, kao da je živ, a usta poluotvorena. Krv niz lice ga obliva, iz čela izvire u damarima
dok još srce pumpa, a kad je stalo očne zjene mu se se proširiše i sve stade u domobrana.
Željezničar skinu kapu i reče:
- E, da ti kažem koje sam pasmine. Komunista sam ja, šteta što ne čuješ više. Aj zdravo.
   U daljini se čuo nekoliko uzvika, zatim pucnji. Ustanak je počeo. Željezničareva tri metka u
prsa domobranu su bila znak da je javljeno kako je voz u Trubaru zaustavljen, ustaše
pobijene i obračun u dolini, sa ostatkom legije, može da počne.

***
 Lokomotiva se probija kroz maglovito podbrđe Bobare. Spojevi šina zveketom odzvanjaju u
okolini. Jedna mala telefonska kućica, kontrola vode sa cisternom u zaseoku Vagan na izlazu
iz Trubara primila je poruku o dolasku voza. Slušalica je odsječena od kabla, na patosu je
govornice. Jutro, 27 jula, sati je 7.30. Voz se primiče Vaganu. Čuje se kočenje, para šišti,
signal 55 „pozor“ upućen je iz lokomotive. Niko ne reaguje iz telefonske kućice niti sa
vodoopskrbne, kameno-betonske cisterne koja sa desne strane stoji, odmah do prvih kuća
zaseoka. Voz usporava kao do sada, po protokolu. Iz voza izlazi mašinovođa. Odlazi do
kontrolnog punkta. Ne zatiče nikoga i gleda unutar kućice. Primjetio je slušalicu na podu.
Podiže je i gleda, okreće, obrće. Odmahnuo je glavom i izašao napolje. Okreće se oko sebe,
gleda ima li koga. Utvrđuje da nema nikoga, te sam namješta zeleno signalno svijetlo na
malom akumulatorskom semaforu. Svijetlo radi i on ulazi u lokomotivu. Čuje se huktanje sa
proklizavanjem točkova. Kada je točak zahvatio šinu, lokomotiva se trznu i krenu naprijed,
pravac Drvara.
   U vagonu prve klase, kupe broj 3 sjedi župnik Waldemar, u rukama drži novine koje čita još
iz Knina. Raskrilio ih je i vidi se velikim slovima natpis „HRVATSKI NAROD broj 154, tisak 18
VII. 1941“. Namjestio je svoje naočare da ispod naslova „Obnova privrede“ iščitava sitan tekst
i izjavu ministra udružbe Lovre Sušića koji zvonko propagira nove teorije oporavka. Sa
pažnjom Waldemar iščitava; „...nastupom novoga života hrvatskoga naroda u ustaškoj
Hrvatskoj prestaje zauvijek razdoblje žido-masonskog izrabljivanja“.8 Tekst prati slika ministra,
hrvatski vezeni ukras na rubu stranice i još mnogo rečenica koje podvučenim i podebljenim
slovima uzdvajaju bitne novotarije u privrednom životu, naravno ističući čistotu nacije, rada,
gospodarskih grana i progresa koji je vezan jedino za nestanak ostalih, osim sudbine i Hrvata.
   Lokomotiva uskotračnog gaza sa tri vagona zamiče iza krivine i penje se obroncima ka
sljedećoj stanici na Hrnjadima. Čuje se neka pjesma iz trećeg vagona sa uniformisanim
ljudima. Ustaše pjevaju, neko je otvorio i flašu rakije. U drugom vagonu im se priključuje
društvo. Sećije se tresu od klackanja točkova od šine. Puške i neki rančevi, sledovanja i razne
torbe stoje po strani, na priglavnim naslonjačima obješene. kao da se radi o lovcima ili kakvim
avanturistima. Sve opušteno, kao bez komande. Vojska kao vojska, osim namjene koja
zastrašuje. Pjesma takođe zastrašuje, kako koga. Ustvari pjesma je posvećena bezuslovnoj
pobjedi i činu istrjebljenja.
„Šta se ono na Dinari sjaji
moga ćaće slovo U na glavi.
Koliko j' na njoj vr'ova i grba
tol'ko ima da pokoljem Srba“
   Pjevali su svoju krvavu pjesmicu, vesele ustaše. Pjevali su i Bobara je odzvanjala. U
vagonu se osjećao miris znoja, rakije, luka i duvana. Smrad je postao nepodnošljiv i oni koji
nisu pušili spuštali prozorsko staklo da dođu do vazduha. Jedan ustaša tako spusti staklo i na
strmoj strani brda, pored pruge, ugleda čovjeka kako stoji naslonjen na neki štap. Malo bolje
pogleda u štap i zaključi da to nije štap nego puška. Povikao je:
- Vid' vanka, ka da neki čovik s puškom, vid' boga ti!
- A, di ti je ? – odrečno reče ovaj drugi i nagnu se kroz prozor. Napolju, na tom mjestu nije bilo
više nikoga. Gledao je i prvi, ali nije bilo zaista nikoga.
- Tebi se pričinjavaju svakakve puške, de zatvori tog vraga! – dobaci mu treći i nastavi da
8
„Funkcija protužidovske propagande zagrebačkih novina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od travnja do srpnja
1941. godine“.   BOŠKO ZUCKERMAN ITKOVIĆ - Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, Zadar, Republika
Hrvatska. ( prim. aut. - citat iz lista „Hrvatski Narod“ od datuma 18. 7. 1941. Izjava u originalu, ministarstvo
gospodarstva na čelu sa Lovrom Sušićem.)
pjeva neku pjesmu, prigodnu za uho njihovog poglavnika.
   Prozor su zatvorili, ubrzo je razlika u temperaturi navukla maglu na stakla. Pjesma se
nastavila širiti etrom, baš kao i mirisi izlučevina i rakije. Opušteno su doručkovali masnu
slaninu, bijeli luk i zalivali rakijom lozovačom iz dalmatinskih podruma. Waldemar je čitao
svoje novine u prvoj klasi, slušao pjesmice ustaša iz stražnjih vagona i spremao se za
popodnevnu misu koju treba da održi u župnoj crkvi drvarskoj. Problem sa zagušljivosti nije
imao, ali se pridiže i otvori prozor. Kako je spustio staklo tako promoli glavu kroz otvor da
osjeti vjetar. Pogled mu stade na jednoj figuri skraja puta, zatim još jednoj iznad nje. Dva
čovjeka su stajala iznad pruge. Držali su oružje u rukama. Don Waldemar istrča iz kupea u
hodnik vagona, pogleda kroz prozor sa druge strane na nizbrdicu. I niz stranu, ka selu
Trubaru stajali su neki ljudi, gledali u kompoziciju sa oružjem. Iznanada je kompozicija stala.
Voz je zaustavljen. Iznenada se prekide i pjesma ustaša. Na jedan momenat kao da nikog
nema u vagonima. Waldemar se vrati u kupe, sjede na svoje mjesto i prekrsti se, sa pet prsta
lagano pređe preko čela, lijevo pa desno pa na grudi zaustavi pesnicu i stegnu šakom svoj
krst od tisovog drveta na okovratnoj brojanici.
   Voz stoji, ustaše se ne čuju. Kao da prolaze minuti, ustvari tek nekoliko sekundi. Iz trećeg
vagona se promoljava jedna puščana cijev, a zatim pucanj koji nije iz nje. Pucanj je odjeknuo
sa brda i prvog ustašu pogodio pravo u čelo. Paljba nastade sa svih strana. Pucnjava je
trajala nepun minut. Jauci iz vagona se začuše. Ustaše jauču, baš jednako glasno kako du do
maloprije pjevale.
- Istupite iz voza...! – začuo se glas iz šume.
- Brzo izađite, nemoj da pucamo još, biće vas još krvavih! – ponovila se bezuslovna
komanda.
   Nije bilo potrebno tri puta da se kaže, jedan po jedan izlaze i staju ispred vagona. Ranjeni
jauču unutra i dalje. Izlazeći hitro iz šumaraka, sakupi se oko voza dosta naoružanog svijeta,
mahom Trubarani, Cvjetnićani i ostali dobrovoljci iz okolnih sela. Waldemar poslednji izlazi iz
kompozicije i kreće prema ustanicima. Govori:
- Braćo, mir s vama. Koje vas nosi dobro k nama, zašto zaustavljate vlak?
  Iz gomile svijeta koji je počeo da kune, pljuje i viče na ustaše probi se stasit, brkat čovjek. Po
izgledu se vidi da je prevalio pedeset godina.
- Fratre, šta ti radiš sa ustašama. Je l' kao i u Kninu krećeš da poškropiš ove krvnike i
preobratiš nam đecu? 'O'š da pališ i po Drvaru i Paveliću očistiš od Srba grad, da aminuješ
sve zlo koje ovi tvoji čine?
- Čovječe, pucate po regularnoj vojsci države Hrvatske! – kao da je povisio glas Waldemar.
- E sad ćeš da vidiš šta je regularna vojska i đe će ta tvoja da ode. Goni ovo! – uzviknuo je
brko svojim vojnicima. Ustaše pobacaše svoje puške, iznesoše ranjenike po komandi i u
koloni jedan po jedan krenuše natrag ka Trubaru. Na krivini, ispred Vagana, ne skrenuše u
selo već uzastranu u brdo ka jedom klancu. Tridesetak ustaša sa Waldemarom i još par civila,
činovnika ili redovnika katoličke crkve kreću se na put bez povratka. U tom pravcu bila je jama
Golubnjača.
   Trubarani koji su ostali u selu samo su čuli rafalne pucnje koji su trajali nekoliko minuta i
ništa više. Dan je počeo mirno, a voz toga jutra nije stigao u Drvar.

 * **
 Ponedjeljak 28 juli 1941.
   Iz šuma i okolnih sela čula se pjesma. Grad je bio slobodan. Kolone ustanika, masa
građana, raznih ljudi zajedno su slavili uspješno izveden bunt protiv ustaške vlasti. U sokolani
krvavi zidovi, tragovi žestoke jučerašnje borbe. Mašine u fabrici ŠIPAD stale, ne čuje se ništa.
U krugu te firme nekoliko leševa ispred vatrogasnog doma. U ulici Kolonija jedan zapaljen
automobil. Niz glavnu ulicu samo narod koji se već organizuje da čisti grad od borbi. Neki već
na taljigama vuku leševe ustaša i domobrana. Na malom mostu, u sred grada, kod ulaza u
fabriku celuloza, zabranjen pristup svima. Nešto se još događa. Ne čuju se pucnji, ali jedna
manja četa vršlja po pogonu, zove nekog, al taj neko se ne odaziva.
- Mirko Karaman nek izađe, nećemo mu ništa, nek se preda i neće stradati!
   Glasa, a ni traga nije bilo od Karamana koji je do prije nekoliko sati pružao otpor sa raznih
lokacija po gradu. Nosio je teški mitraljez i dejstvovao po ustanicima koji su nadirali iz raznih
pravaca. Vješto je izbjegavao susret i sa leđa udarao pokosivši par ljudi na ulici. Čak je i sa
zvonika crkve sv. Save pucao na ulicu. Kako je nestao, niko ne zna. Tvornica papira je
poslednje mjesto koje mu je bilo utočište. Pretresena je čitava fabrika i nije ni trag pronađen
od njega. Na mostu rječice Drvare stoji grupa gerilaca koja je pretraživala fabriku, drži stražu,
dok druga grupa još traga i pretresa zgrade i pogone.
Utorak 29 juli 1941.
    Kanali za otpuštanje izbjeljivača i kaolina, pokriveni daskama koji su načinjeni od pružnih
pragova. Jedna gerilac prilazi i udara nogom o daščani pokrov nad kanalima.
- Šta je unutra? – upitao je drugog koji je s njim u grupi.
- Nemam pojma, reče mi komandir da je zaviriv'o unutra, da nema ništa.
- Kako, kad je daska navučena, pa nije valjda vraćao natrag u čitavoj jučašnjoj preši!? –
intrigantno će prvi.
- A da mi otvorimo, da provjerimo?
- Može, daj pajser, eno ga tamo!
   Daska po daska je odlazila sa metalne platforme ugrađene u betonski temelj. Svjetlo je
obasjavalo unutrašnjost i pred zadnje četiri daske obasjalo čovjeka koji je čučao na dnu
kanala. Prije bi se reklo da je đavo ili kakva spodoba u ritama garava od kolomasti, šmira i
pepela kaolina, samo oči na njemu svijetlo zelene govorile su o Mirku Karamanu. Skidoše, u
isti mah, puške sa ramena i uperiše u njega. Jedan otrča da obavjesti komandira o
pronalasku spodobe na dnu kanala. Karaman, otvorenih usta, vapi iz kanala dubokim,
promuklim glasom: „Vode, malo vode, molim vas“.
   Ono što je dobio bila je vatra iz pušaka svih gerilaca koji su pritekli da vide pronađenog
ustaškog satnika i inžinjera ove ugašene fabrike. Tako je ustanak završen zvanično i
posljednja žrtva pronašla je svoju rupu, jamu, grobnicu. U konačnom činu, po zasluzi stigla je
kazna nekoga, ne po pripadnosti jednom narodu ili vjeri.
 ŽDERNJAČA 1942-43
1942 godina, Bosanska Krajina, Trubar, Vaskrs.
Ka selu Trubar se kreće kolona partizana, kreće se s jutrom o Vaskrsu. Neko teško vrijeme,
kao da će tmina i dan optočiti svojom tamom. Kao da svanuti neće. Kolona se kreće iz Drvara
sigurno. U jednom šumarku na Bobari spaja se sa drugom kolonom. Konspirativno se
došaptavaju. Osjeća se neka težina u priči, sve kao da liči na izmaglice u bajkovitim i
nestvarnim dijelovima poglavlja, jednog teškog ruskog klasika, vaspostavljenog na pozornici
Boljšoj teatra. Tako jadno izgledaju partizani, bez uniformi, mnogi bradati, neuredni, vašljivi,
mokri od rose u ovom čudnom jutru. Žal za oko posmatrača, ili ushićenost kada se gledaju,
poput glumaca koji idu iz minute u minutu u novi momenat, dajući snažnu priču, prenoseći
sve u jednom djelu, scenariju, ulozi.
   Teško je zamisliti ono što je lično u čovjeku bilo, u čovjeku koji gazi ovim jutrom, kao lovac
kada traga za srnom kojoj ni trag ne vidi. Poput psa koji njuši i nazire samo obrise mirisa u
udaljenom selu. Kao da se tamjan probija kroz jutro, Vaskršnje jutro pogane godine, gladne
kolone, izgubljene grupe ljudi. Još jedna grupica sa drugog puta se pridruži koloni. Jedan
vojnik maše rukama drugovima da priđu i ubrzo strčaše tri vojnika mađu ostale. Kolona je tim
postala još veća. Sa obronaka Bobare iz pravca Drvara slaze, spuštaju se još neki niz
strminu, krčevinu, niz livadu zvanu Igralište pa pravac kućama iz kojih se širio miris dima sa
ognjišta. Ka kućama se spušta krivudava staza, kamenita. Uglačano kamenje i rosa ispod
čizama i opanaka klizi, neki posrću. Puške spadaju sa ramena, a šinjeli bivše jugoslovenske
vojske, na nekima, raskopčavaju se sami, opasači sa fišeklijama zveckaju o čuturice prazne.
Karabine i po koji njemački šmajser, zapljenjen nedavno ili nasleđen od mrtvog druga koji ga
je dobio ustaničkim učešćem na raspodjeli, visi na prsima nekih, dok neki nemaju ni pištolj.
Goloruka i slabonaoružana mala četa se primiče selu, srmom jarugom od Igrališta. Što se
više približavaju selu to su sve brži, zadihaniji, neizvjesniji i uplašeniji. Jedan među njima,
komandir, podiže ruku, zaustavlja kolonu.
   Na tridesetak metara od prve kuće, iz luga vire glave, dah iz usta, krupno disanje i para
izlaze uz muk. Ograda i kuća sa strevom, štalom pokraj nje i nikog okolo. Puške uperene u
tom pravcu. Komandir skida šinjel i ostaje u bijeloj košulji. Hladno je, ali kreće ka kući, mirno
poput seljaka sa ispaše stoke. Ostali skriveni čekaju u hrastovom lugu. Prilazi bezčujno,
lagano, mirno. Brkovi mu sakupili rosu, inje na obrvama. Rano proljeće i dugo noćno hodanje
je smočilo njegove nogavice. Ponaša se kao da prilazi sopstvenoj kući. Ruke na leđima kao
da dolazi od ovaca, poput čobanina ili komšije koji ide na jutrenje. Otvara strugu na ogradi,
zagužvanu nekom žicom, ulazi i zatvara je za sobom. Popeo se na trem kućarka, prišao
vratima i pokucao. Nakon nekog vremena čuje se hod, škripanje vrata i vrata se otvoriše.
- Dobro ti jutro domaćine. – prozbori komandir.
- O, dobro jutro, dobro mi došao, mislim dobro svano 'vako rano o Vaskrsu dobri čovječe. –
uzvrati starac, pomalo i uplašen, nesiguran, ne skidajući pogled, zakovan za oči stranca,
kožunom ogrnut.
   Topao talas vazduga zapahnuo je komandira pa kao da preko ramena domačina starca
proviruje unutra tražeći još nekog ili gledajući u predsoblje gdje je visila jedna sačmarica kod
lavora za umivanje. Komandir reče:
- Kako se zoveš starino, ima li koga kod tebe?
- Ja sam Todor, eto ima baba moja i snaja, unuče i tri šćeri. Samo je baba budna, valja se
prigotoviti što se ima, a praznik je moj dobri čovječe. No, koje dobro vako na vaskrs, treba li ti
štogod? Jesi gladan?
- Imaš muških u kući stari? – odrečno upita komandir.
- Nemam vala, svi su u vojsci, bog dao da se vrate živi.
- A đe u vojsci, u kojoj? – komandir će malo oštrije.
- Pa u našoj, među našijem ustanicima, zna se ljudino moja draga. – Todor odsječe pa malo
zastade i priupita – A što ti to mene pitaš, de, majkane uđi unutra pa se z'grij, skvasio si se,
vidim, kanda si dugo 'odao štokud.
- Ima li mjesta za još ljudi ovđe, nisam sam?
- Ma ima, ima. Kad je tako, vi uđite. – vidi Todor s vrata da se još neko privlači kući, otvara
kapiju, a  komandir se okrenu i reče:
- Milanče, reci ostalima da se smjeste pod strevu i zovi Slavka sa komandirima da uđu!
- Razumijem! – odgovara ovaj.
   Komandir je sačekao ostale da mu se pridruže, a starac je ušao u kuću ostavivši vrata
otvorena za iznenadne goste. Kad su ostali prišli vratima zajedno, skoro oprezno uđoše u
prostoriju u kojoj je na centru sobe stajao podložen šporet i rora pružena do tavanice usijala
se izvlačeći dim, i grijući prostor pročelne sobe. Sa lijeve i desne strane su drvena vrata
ofarbana zelenom bojom sa staklom na koje su razapete male vezene zavjesice sa ružinim
motivima. Starac izvuče flašu rakije, začepljenu kuruzovim klipom. Otvori je i sipa u čašice
svojim posjetiocima.
- De, majko, valja se na današnji dan, de sipajte sami poslije sebi. Aj uzdravlje mi došli i bolje
još da se sljedećeg vaskrsa sretnemo, u zdravlju i veselju. – Reče Todor i nazdravi prvi.
   Čašica kruži, među četvoricom komandira partizanskih. Ni jedan od njih nije ništa rekao,
samo su se zgledali i iskapili sadržaj čašice, po redu. Poslije zdravice sjedoše na hoklice kod
stola zadnja trojica. Ovaj prvi ostade da stoji i starac Todor privuče jedan tronožac te sjede
kod šporeta, otvori vratašca, poče da žara vatru i reče im:
- No, ljudi moji, niste rekli oklen idete, kojim dobrom. De mi reci junače kako se zoveš? –
obrati se ponovo prvom partizanskom komandiru.
- Idemo stari iz Drvara, iz okoline Drvara. U grad ne možemo, u Mliništima nam je komanda i
vrhovni štab, hodamo okolo ko poluđali i tražimo one koji su nas izdali. Mi smo partizani. Moje
ime, stari, tebi neće ništa značiti.
- A dobro, de, dijete moje, nije nagonica, ne zanima mene ime kad se i ne poznamo, a došli
pa došli, evo vrata su vam otvorena, okrijepite se, poj'i te nešto, ima danas preteklo od zime,
za Vaskrsa čuvali. Sad će i baba i snaja da ustane pa ćemo narezati slanine i pršuta. –
opušteno Todor reče svojim gostima.
   Ova trojica se zgledaše, ne govore ništa. Jedan uzeo neko blokče i počeo je da zapisuje.
Drugi do njega mu tiho diktira; „Kuća na ulasku čista, starac i žene, djeca, stoka u štali, jedna
lovačka puška u kući, nema muških glava, bar za sada nemamo na uvid koliko je u selu
sposobnih muškaraca, Trubar pretresti, spojiti se prvim odredom na izlazu ka Lici. sačekati
dalje uputstvo, pronaći Iliju po odluci štaba...izvršiti odmah naređenje...“ Komandir opet obuče
svoj šinjel, zakopča opasač, kao da se pretvara u islednika, poče da ispituje starca:
- Gdje ti je sin?
- Reko li ti, u vojsci.
- Kojoj, kad je otišao, gdje se nalazi?
- Došli po njega prošlo ljeto, priš'o našima, otiš'o prema Drvaru i znam da je bio kod onog
komandanta vašeg ko i svi ustanici. Samo jednom mi je dolazio kući. Ja koliko znam i sad je u
šumama neđe, nijesu mi javili ništa loše za njega, valjda je dobro. – skrušeno će Todor.
- Nisam te pitao za njegovo zdravlje. Koji komandant je njegov?
- Pa Mane9 komandant.
- Rokvić?
- E taj, ljudino moja. Ja znam da su ga oni novačili, a sad đe je, ne znam. Bilo je to jula prošle
godine, znaš i sam, sigurno si bio među njima.
- Bio jesam i ostao sam, ali Mane nije, a ako je tvoj sin sa Manom Rokvićem, neće mu biti
dobro. Znaš li gdje je pop Ilija10 ?
- Sinko, ne znam. Valjda služi gospodu danas. – reče Todor.
   Baš tada iz sobe izađe njegova žena, kosa raspletenih, sijedih, uplaši se pa stavi ruku
preko usta kao da sama sebe sprečava da ne govori. Todor to primjeti pa je presječe u
naumu da išta kaže ili da ne bi vrisnula:
- Mileva, dobro je. Ovo su naši vojnici, traže nešto popa Iliju.
- I kažeš u crkvi bi mogao biti? – nastavlja komandir ne obazirući se na ženu.
- Jutrenje je, mogao bi.
- Dobro ajde, Milanče, nek krene okolnim putem prema Džidovini, jedna grupa, a ti povedi
drugu ka kućama u zaseoku malo dalje, tu je Ilijina kuća, bolje znaš selo od mene. – reče
komandir pa priupita, točeći rakiju u čašicu, starca Todora, još jednu stvar:
- A, 'talijani, kad su zadnji put ov'da vršljali?
- Ma, prođu oni, ne diraju nikog. Uzmu kokoš kakvu, da im i narod, da ne diraju. A neće oni,
9
MANE ROKVIĆ – (~ - 1944) Rođen je u Koluniću – Bos Petrovac. Bio je jedan od ustanika protiv okupatora i učesnik
oslobađanja Drvara 27 jula 1941 godine. Pripadnik odreda Javorje kojim je komandovao Slavko Rodić, a  kasnije zbog
neslaganja sa politikom koju je partija imala, preuzimanja vođstva od strane komunista i deklarisanja Milutina Morače kao
glavnog ustaničkog vođe, odlazi u četnike pod Đujićev barjak. Kontroverzna ličnost i teška za obraditi biografski. Zna se
pouzdano da je sarađivao sa Italijanskim jedinicama i jedan je od komandanata „MVAC“ (Milizia Volontaria Anti
Comunista) ili „Dobrovoljačka antikomunistička milicija“ koja je direktno bila pod Italijanskom kontrolom. Mane Rokvić čini
niz zločina nad Hrvatskim stanovništvom, nezadovoljan i bijesan na ustanike koji su prišli komunističkim partizanima. Ne
vole ga ni četnički komandanti i intelektualci te Mladen Žujović apeluje kod Draže Mihajlovića da se Rokvić raščinuje.
Išao je toliko daleko da je i od ustaša dobijao novac za borbu protiv komunista. Ubijen je 1944 u okolini Knina.
10
ILIJA RODIĆ – (1900 – 1942) Bio je paroh crkve u selu Trubar. Za vrijeme ustanka pomagao je ustanike i kao
pravoslavni pop opredjelio se za stranu popa Đujića i dinarskih četnika. Smatra se da je pod pretnjom Mane
Rokvića morao jednu grupu Italijana prevesti preko Like u Bosnu pa sve do Trubara koja je napala Drvar
poslije ustanka. Milutin Morača, čuvši šta se desilo, potaknut razdorom među ustanicima i ne priklanjanjem
komunistima mnogih ustanika izdaje niz naredbi među kojima je i likvidacija popa Ilije Rokvića. Nekoliko
mjeseci su partizani pripremali zasjedu za popa Rokvića i na Vaskrs 1942 je uhvaćen i po kratkom postupku
ubijen i ubačen u jednu od jama kod Trubara. Neki ljudi svjedoče da je pop ilija čitavu sedmicu dana bio živ u
jami, da nije strijeljan nego živ nedoklan, ječao iz jame dok nije izdahnuo. Kolateralna žrtva zločina onih koji
nisu imali preča posla nego da se svete ljudima u ime ideologije. Pop Ilija Rokvić je tako postao jedan od
grijehova ustanika podijeljenih na dva ideološka tabora.
nijesu oni loši, mislim nijesu nikom zla nanjeli. Nije njima interes zla da prave, ustaše su fala
bogu daleko sada, a ni Švaba nema. – iskreno reče Todor.
- Jel, neće oni, oni su dobri, a i kokoši im dajete. Neku ovcu im ispečete, onako kao i popina
Ilija što je nama sa leđa dao baruta iz talijanske puške, pa opleli po nama, za mal' nas sve ne
pobiše ti tvoji, dobri, 'talijani, što ih kokoškama 'ranite.
- Nijesam ja mislio da su dobri, dijete, već da ne čine zala kakvih. Vojska ko vojska, ne diraš
je, ne dira te.
- Je l'? E pa dobro! Moli se bogu, onda, kako bi živog sina dočekao. Moli se bogu da je na
pravoj strani, međ' pravom vojskom. Idemo drugovi! – uzviknu komandir dvojici koja su ostala,
trgnu još jednu rakiju i krenuše da izlaze. Iz predsoblja uzeše lovačku pušku i odnesoše je sa
sobom, bez objašnjena i pitanja.
Dan drugi o prazniku Vaskrsenju Gospodnjem 1942.
U kući Ilije Rodića svijeća. Ona ista svijeća koju je koristio više puta kada nekog pokojnika
opelom umiva i kada vrši zadnji pričest rabu božjem. Uzeo ju je u ruku i zapaljena svijeća u
ruci popa Ilije poče da pucketa plamenom, da se izvija i nekako čudno izgara, plamen igra i
šišti kao da ima fosfora u vosku. Stavlja je na sto, a svijeća se smiri. Jutro je, svi ćute u sobi.
Na sećiji mu sjede, komandiri nekih odelenja iz „Pete krajiške“, a i ispred kuće naoružani ljudi,
stražari koji čuvaju stražu od italijanskih i drugih vojski koje bi mogle svakog časa uletiti u
nesigurni Trubar. Slika teška za shvatiti, poprilično napeta. Svi čekaju neki čudan pokret iz te
kuće.
    Pop se okrenuo ka istočnom zidu u svojoj kući, prekrstio, i počeo da drži moleban. U sobi
niko ne razumije šta on priča sebi u bradu, gotovo nečujno. Crni komandir sa graorastim
očima odmahnu rukom, pridiže se sa sećije i okrenu ka kolegi sa plavim očima i reče:
- Ovo neće do sutra, vodi ga...vodi ga ko boga te molim da ne slušam ove mantre i
mandragole!
   Ovaj ustade, zgrabi popa pod mišku i krenuše prema vratima. Pop je i dalje čitao molitvu
kojoj niko nije razaznao riječi. Možda je i u njemu sve teklo stihijski, nesvjesno pa i oni opanci
koje je nagulio mahinalno na svom pragu nisu izdržali ni do kapije, ostadoše izuveni poslije
par koraka, a pop potjeran ispred pušaka, usput povezan terkijom, ide i polagano, skoro
nečujno, sebi opijeva moleban. Pop Ilija ide ispred njih, a za njim idu, uz put ka šumi, nekoliko
vojnika, komandir sa graorastim očima i komesar partizanskog odreda sa torbicom u kojoj su
nekakvi papiri. U toj koloni ide i Krsto11 sa njima, i pjevuši neku pjesmicu veseljačku pa onda
zapitkuje komesara:
- A druže komesare, jel ova popina svjesna đe ide...aaa?
- Ne interesuje mene to, ja radim svoju dužnost.
11
KRSTO (prezime i podaci o rođenju poznati autoru) Krvnik i ubica popa Ilije Rodića. Osoba koja je u
partizanima bila prišipetlja i dežurno smetalo. Jedan od onih koji su se isticali po surovosti, a kasnije, po
oslobođenju, su njihove „podvige“ skrivali od javnosti i njih ucjenjivali da ćute. Krsto je jedan takav lik koji je po
završetku rata zaposlen, izgrađena mu kuća, oženjen i ubačen u sistem pod drugim karakteristikama. Bio je i
dalje seoska luda. Važio je za šaljivdžiju i vodio je dnevnik o smješnim dogodovštinama  stanovnika svog sela.
Pijan u željezničkom restoranu na uho jednom željezničaru je ispričao svoju najveću tajnu, kako je ubio Popa
Iliju Rodića!
- A jel bi moga' ja da ovu popinu surduknem niz jamu, mislim ja se nudim, ko velim vama je
nezgodno, učen ste čo'ek, a meni nešto dođe da ga prekoljem, smrdljivu mu jebem bekinju.
- Ja ništa ne znam, pitaj komandira.
Krsto sa začelja kolone potrča ka sredini i kod nekih vojnika sve sa komandirem. Stade uz
rame komandira, kao u mimohodu na nekoj sahrani pa prošaputa mu kao da se ustručava, sa
osmjehom kao da bezazleno moli neku uslugu:
- Komandire, ja bi ako može da presudim popini?
- Šta ti to treba.
- Onako, došlo mi nešto.
- Biće izvršeno po pravdi ono što mora, neću cirkus da pravim oko toga. – odsjeće komandir
sa graorastim očima.
   Krsto se više nakrivi i prozbori mu, gledajući ga u oči sve hodajući, kao da ga pretiče pa
unatraške posrće preko kamenitog, kolskog puta:
- Komandire, taj Trubaranin i oni njegovi askeri iz sela su na svakom seoskom saboru čakije
izvlačili. To je prije rata bio pokolj na svakom zboru. Kod nas su u selo dolazili da pojebu
svako žemsko i iščakijaju ko im stane na put. Mene su dvojica Trubarana pretukla
trijes'devete o maloj gospojini na vašaru kod crkve, samo jer'bo sam im o oči kaza' da se
klone moji cura iz sela. Skočiše i sasuše mi šamare i zgaziše me u blato niže šatora. Posra'
sam tad i propiša' i mljeko materino. Pa bi ja ..ako more...
- Mene ne interesuje tvoje lično. Partija nije lična stvar! – odsječe i prekide ga komandir i
dodade - ...a ako imaš nešto s njima, to si, možda, zaslužio, a to razračunavaj poslije rata.
Sada idemo po zakonu, jesi li me čuo Krstane? Šta mene briga ko je koga iščakija'
trijes'devete!
    Krsto se prikloni sa strane, obori pogled, skinu trorogu kapu bez zvijezde i pogleda je
sprijeda. Hodajući spored konandira on se pribra da još kaže jedno:
- A meni drugarica Rahela nije napravila zvijezdu na kapi, a što joj ne reče komandire?
- Napravi je sam, nisu ti ruke sapete da ni izrezati čoju ne znaš. Ne znaš zvjezdu prišiti, a ubio
bi popa.
   Krsto otrča natrag do komesara koji je nešto prebirao po svojim papirima i zaostajao
desetak metara iza kolone koja je već uveliko izlazila iz sela. Gledao je u komesara,
prekrštenih ruku na leđa, gledao njega pa zavirivao u papire koje je ovaj listao, spored njim
hodeći.
- Šta gledaš Krsto? – upita ga komesar.
- Ma gledam ja 'nako. Šćeo sam da te priupitam nešto, 'nako, ako bi imao ti meni da daš
pušku, mislim raspišeš tu na papir kakvu pusulu, pa da je zadužim u Drvaru, kad se vrnemo,
a?
- Kad odluči komandant da te uzme pod komandu, onda će i puke, štogod, da ti dadne. U
Drvar ne možemo, tamo je sada opasno. na ljeto, ako bude sreće formiraćemo nove odrede,
pa ti vidi, a i u Drvar ćemo opet ući. – objašnjava mu komesar.
- Ali popina je kriva za to, što mi sada zvjeramo po šumama. Noge su mi se otegle 'odajući od
Crvljivice preko Bereka pa dovde. Šta sam džaba prelazio kad ni ovog strijeljati ne mogu, ako
nijesam u odred primljen. Druže komesare, da bar mi ovaj nož zavedi u te svoje ćitape, pa da
mu glavu odsječem, 'oćeš li...daj molim te? – euforično trgnu iz džepa nož, neki lovački,
osrednje dužine oštrice, povijen i oštar ko britva.
- Ne budali, budalo budalasta. Bjež' tamo i ne pričaj svašta, glave će te koštati jezičina jednog
dana. – odbrusi komesar Krsti i odgurnu ga od sebe te požuri da stigne kolonu.

 * **
 Niže jedne stijene, a povrh nekadašnje krčevine, davno zatravnjene, zarasle u kukrikov grm i
u blizini zatrpane bunarine koja zjapi polu-prazna, blatnjava, sa žabokrečinom na sred lokvice
u sredini, gdje se daždevnjaci još jedino mogu pred kišu da vide, postoji jama malog grla, a
velike dubine. Tu na tom mjestu kolona je stala. Komesar i komandir uspostaviše red među
streljačkim strojem. Kao da se spremaju za kakvu svečanost, postrojiše vojno odjeljene od
desetak strelaca i popa Iliju ispred njih uz onu stijenu. Čak mu i ruke odvezaše, mantiju mu
dadoše da ogrne, papir mu donese komesar da vidi. Sve izgleda kao da će im pop Ilija govor
kakav da održi. Tišina je jedino bila sablasna. Jutro je već odmicalo i razdanjivalo se uveliko.
Obećavao je dan, čak i cvrkut ptica je nagovještavao sunce. Sve je izgledalo kao da neće
ništa loše da se dogodi, ali pop Ilija je držao u svojim rukama svoiju smrtnu presudu „U ime
naroda“.
   Komesar je prišao Iliji, uzeo mu papir iz ruke, sklonio se sa desne strane između streljačkog
stroja i stradalnika i počeo da iščitava onako kako stoji na papiru:
U ime naroda,
a po odluci Vrhovnog Štaba, predlogu komande pete divizije te pravosnažnom odlukom suda
narodnog, oslobodilačkog fronta slobodne Jugoslavije, osumnjičeni Ilija Rodić, pravoslavni
sveštenik iz sela Trubar i matičar mjesne zajednice, smatra se da je:
1.  Izvršio izdaju svoje otadžbine sarađujući sa Italijanskim okupatorom
2. Pomagajući fašističkog okupatora i domaće izdajnike, pružajući im usluge u svom domu i
odavajući položaj narodnih gerilaca.
3. Učestvovao u odvraćanju stanovnika Trubara od narodne borbe i zavojevao mir sa
okuparorom te javno pozivao narod da se pridružuje borbi protiv komunista, a u sprezi sa
odmetnicima domaćih izdajnika i Italijanske regimente koja ih je naoružavala.
Te se, po ovim navedenim tačkama, Ilija Rodić, ovdje prisutni, smatra
KRIV
i osuđuje po kratkom postupku narodnog suda
NA SMRT STRIJELJANJEM
Kazna će se izvršiti odmah, po isčitavanju presude okrivljenom.
komandant Milutin Morača
Pošto je pročitao tekst, dao je očima znak komandiru da pristupi daljoj radnji. Čulo se samo
jedno veliko ništa. I prtice su utihnule, nebo kao da je stalo, nesvjesno se namakavši jedan
bijeli oblačak koji suncu ne da da gleda strijeljanje. Komandir pogleda u nebo kao da očekuje
kišu. Pop Ilija je samo gledao ispred sebe u oči jednog vojnika koji je bio na desetak koraka
ispred stijene uz koju je prislonjen on. Vojnik je smicao pogled pa ga vraćao. Ovaj je i dalje
gledao u njega, nesvjesno, nevažno, prazno i bez molitve, bez potrebe za bilo kakvim
izrazom lica. Lice popa Ilije je izgledalo kao neka fotografija sa starog pasoša, onako
bezlično, beztreptajno, beskrajno mirno i nepomično. Ustvari on je samo jedan minut stajao
tako, možda desetak sekundi, možda jedan običan trenutak, ali to je vojniku igledalo kao
čitavi sat. Čekao je naredbu od komandira voda.
   Komandir povrati pogled sa neba na streljačko odjeljenje, pa onda na stradalnika Iliju
Rodića. Kao da je želio da dobije na vremenu, kao da nije htio izvršavati bilo šta, a kamoli
strijeljanje. Ustvari, kao da je tražio razlog da to ne izvrši, pa i tada reče:
- Ilija kaži, imaš li šta da rečeš na ovu presudu? Ima li ti šta tu nejasno i da nije tako?
   Poslije jedne kratke pauze, od sekund, dva, tri, koliko je potrebno da se sastavi prosta
rečenica, koja bi odgovorila na ovako složeno pitanje, a ne bi bila paušalno, tek tako rečena,
Ilija je tiho progovorio:
- Da kažem pred svršen čin, a šta da kažem, nisam prav pred vama, po vama, a šta bi se
vama i pravdao, ima kome ću, jer mu i dolazim skoro.
- Ilija imaš li šta zadnje da poželiš, cigaru ili šta drugo?
- Ja, na danas, kad kandilo paliti nisam mog'a, tog đavoljeg kada nijesam nikad ni poželio, pa
ni danas mi nešto ne prija. – okrenu pogled u vojnika ispred sebe, a ovaj obori glavu.
   Komandir pogleda u stroj, taman htjede da izrekne naredbu da se puške uzmu s ramena, ali
Krsto koji je stajao ispod stare bunarine povika:
- Udri psa majku mu crnu, udri Trubarane, čakijaše, đujićevce!
- Ćuti budalo, da i ti ne bi poslije došao na red. – povika komandir na njega.
   Komanda brzo proradi. Puške se repetiraše i ne prođe ni nekoliko sekundi od prve  do
poslednje za ispaljenje kad puške opališe. Vojnik koji je gledao u popa sklopljenih očiju je
ispalio metak iz svog karabina koji je preletio preko popive glave i zabio se u stijenu. Ostali su
ili bili ćorci ili su okrznuli Iliju i samo oborili na zemlju. Komanmdir misli da je sve gotovo pa
komanduje oružje k nozi, a onda jauk začu od palog Ilije. Zbunjen, unezvjereno se drmnu
šakom u čelo, nervozan što već nije završio ovaj nemio posao. Prišao je Iliji i izvadio pištolj,
uperio mu u glavu. Ilija ga gleda pravo u oči i zapomaga, grguće, kuka izrešetan po debelom
mesu nogama i trbuhu. Ni jedan metak ga nije pogodio u grudi. Komandir ga gleda, ne vjeruje
očima. Pogledi su se sreli i onda prasak sa zatvorenim očima. Metak je ušao na usta u izašao
na potiljak. Komandir otvorivši oči susreo se sa situacijom koju nije mogao da sanja. Pop Ilija
je krkljao i jače zapomagao bljujući krv. Rukom ga uhvati za nogavicu i povika:
- Dovrši me, dovrši!!!
Nije mogao da ga više gleda, izgubio je živce. Ruka drhteći stavlja pištolj u korice. Odgurnu
nogom popa, izvuče se iz njegova stiska. Vojska okreće glavu, Komesar htjede nešto da
kaže, no ne može, samo Krsto stoji po strani i cereka se. Komandir ga pogleda i bijesno reče,
naredi Krsti:
- Ti, dolazi ovamo! Brzo!!! Budale nesposobne! – odbrusi ostalima.
   Izvuče pištolj i baci mu ga pred noge pa opet naredi:
- Pucaj krvniče, kad već hoćeš da streljaš, evo ti pa pucaj!
Krsto uze pištolj sa kamenjara. Pogleda komandira pa pištolj i onda reče:
- Ne treba mi, imam ja za popinu suda kakvog sam mu i obeć'o, kad vi nijeste u stanju, ja
jesam, jer sa krmećom stokom treba oštro, kao ova oštrica! – uzviknuvši Krsto izvuče brzo
nož koji je dugo i na tenane, belegijom, oštren.
   Svi su se odaljili i okrenuli. Komesar prebira po papirima, uzima cigaretu iz torbe i nervozno
je pripaljuje, a komandir začeplja uši šakama, streljačko odjeljenje se izmiče i krišom
pokušava da salazi putem prema zidu krčevine. Pop zapomaže, a Krsto sjedi na njemu i
govori:
- Sad ću ja tebi, smrade Đujićev da pokažem kako se brije!
Čupao mu je bradu i sjekao lice: Sve je to trajalo toliko dugo da je cigareta u ruci komesara
dogorila do pola, a onda je, komesar rekao:
- Daj druže, završavaj ovaj pir, il ga skidaj s njega ili mu reci da ga ubije!
   Komandir je prišao i snažno, udario čuzmom Krstu u leđa. Ovaj spade sa popa, oznojen,
unezvjeren u zanosu krvavog pira, ne shvatajući šta ga je udarilo, brecnu se, ustade i pogleda
komandira. Ništa ne govoreći kao da se osvjestio iz neke samsare, gleda svoj rukorad.
Iznenada je, Krsto, potrčao niz put, nije stajao dok je trčao. Zamakao je daleko. Prizor je
ostao strašan. Jezik je iščupao Iliji i svo lice mu rasjekao nožem. Komandir ga je, sam, svalio
u jamu koja je bila ispod stijene. Čulo se kotrljanje, tup udarac i onda ništa, tajac. Komandir
kao da je odahnuo. Obrisao je znoj sa čela i krenuo za vojskom natrag ka krčevini. Minutu
vremena nije prošlo kako su se odaljili od ovog strašnog mjesta, a iz jame se začuo strašan
vrisak, uzdasi i jauci popa Ilije Rodića.
   Ti zvuci su se čuli sedam dana, dok pop nije izdahnuo. Krvavi Vaskrs 1942 uzeo je danak u
krvi. Brat brata je ubio prvi put, zarad vlasti, ideologije i ličnih obračuna ničim opravdanih i
izazvanih.
1943 godina, tri dana nakon kapitulacije Italije, 11 septembar, rano izjutra.
- Obrade! Ehej, Obrade, eda li te kući, Obrade! – vikao je zadihani Mitar ispred kuće Obrada
Babića.
   Prozor se otvorio, na prozoru Marija, Obradova žena, sapliće kose u punđu i odsječno,
ljutito ovome odgovara:
- Šta si zap'o da ga zoveš, viđaš li da ni zvijezda nije granula!
- Aman Marijica, nek se diže i nek se pakuje, eto ih! – do daha ne može da dođe Mitar,
dlanovima se naslonio na koljena, očigledno da je pretrčao jedan velik dio puta od Vagana do
Babića zaseoka. Znoj mu, i pored jutarnje svježine, poizbijao sa bijele košulje i čelo se sija pa
curi niz obrve, lice i bradu. Na ustima žvale, a jezik mu suv pa glas dubok, gotovo neljudski,
nestvaran.
- Ma koga eto, nesrećo? – Marija uzviknu.
- Partizanija, oni idu. Čuo sam ih kako razgovaraju sa Todorom dakinim u Vaganu, traže
Obrada. Pitaju, jel na službi danas. Ovaj im nije rek'o ništa. Ja sve čuo iz štale, sakrio se i kad
sam preko livade poč'o da trčim nijesam sta' dok nijesam dotrč'a ovamo.
- Ko dolazi Mitre? – Obrad se pojavi na prozoru i dade znak Mariji da se skloni u kuću, pa
skopčavajući dugmad na košulji ispromašiva rupe te ponovo stade da raskopčava.
- Obrade, bježi, samo što nijesu. Kivni su na tebe, znaš i sam!
- Ama, čovječe, šta oni imaju sa mnom? Koga sam ja to potkaza', izda', samo sam pomoga',
nijesam nikog prevario, a kamoli ubio.
- Nije ni pop Ilija, pa mu se za trag ne zna. Bježi! – Zavapi Mitar.
   U Babića kući nastade pometnja. Djeca se probudiše, kmeče, Marija galami na njih, a
Obrad na sebe navlači pantalone, torba je na krevetu, neki veš, sitnice, dokumenti i jedna
željeznička lampa na podu iz koje curi petrolej. Obrad polupi nekom krpom petrolej, u žurbi
promrmlja nešto, opsova i Boga i državu i ženu te izađe ispred kuće da baci krpu. Mitar stoji
pred vratima i gleda ga. Obrad ga pozva:
- Šta stojiš tu, uđi.
- Kasno, zakasnio sam.
- Šta bulazniš, đe si zakasnio? – nerazumjevši Obrad riječi Mitra, slika na kapiji mu pojasni
situaciju.
   Na kapiji stoji vojnik sa šinjelom, trorogom kapom sa velikom, prišivenom zvijezdom
sprijeda. Na rukavima neke crvene prišivene trake, činovi bez epoleta, sa jednom torbicom
koja mu visi do ispod opasača. Rukama namješta opasač na kojem je zadjenut pištolj, bez
futrole. Stajao je mirno, naslonivši se na drveni stub koji drži prošće tarabe, jeo je jabuku
ubranu u Obradovoj avliji.
- Kojim dobrom vojniče? – Pitao je Obrad. Mitar se skloni po strani, sjede na stepenice i
nastavi da otpuhnjuje, savija glavu, bježeći od pogleda vojnika.
- Nisam ja vojnik, ja sam komandir voda.
- Aha. Dobro gospodine komandire, aj uđi...uđi i ti Mitre! – gostoprimljivo će Obrad.
- Nisam ni gospodin moj Obrade, prošlo je vrijeme gospode. – mirno uzvrati komandir.
- Pa dobro, kako god, de uđi. – ponovi Obrad.
- Ta, ne bih ulazio. Ako kako može da ti pođeš sa mnom? – okrenuo se komandir, pogledao u
šumarak iznad kuće Obradove i dao znak nekom. Tri vojnika su sašla sa puškama u rukama.
Nisu ih držali na gotovs, samo su ih nosili, opušteno, ali oprezno, sve gledajući u kuću i ispred
kuće na domaćina.
- A, dobro ljudi, da se spremim kad je tako. A, kuda me vodite?
- Sve će ti se kazati, aj polazi. – promrmlja komandir.
   Mitar ustade, izmače se iza kuće pa uhvati stranu iznad kuće i ponovo poče da trči.
Komandir je primjetio da ovaj nestade nekud, ali nije reagovao niti izdavao ikakvo naređenje
vojnicima. Prosto je došao do ćoška kuće, pogledao iza i primjetio da Mitra na vidokrugu
nema. Promrmljao je:
- Jeb'o mu pas mater, da bi li mu jeb'o.
   Obrad je izašao iz kuće, pogledao da Mitra nema na stepenicama, okrenuo se ka vratima
gdje je Marija plakala i držala najmlađe dijete, sina. Histerično zavapi sa praga:
- Ljudi, vide djece, puna kuća, ako ga u vojsku ćerate, pa bolje me osudili nijeste, ako šta
činite nečasno š'njime, pa i mene vodite, samo djece ne dirajte, bog vam dao šta vam
sleduje.
- Ćuti kad sam rekao! – prodera se Obrad.
   Komandir i vojnici ni riječ ne prozboriše, samo četvrti vojnik koji je čuvao stražu niže kuće,
priključi im se i dovede neko kljuse koje nema sedlo već sa samar. Narediše Obradu da se
propne i sjedne na taj samar, te povedoše kljuse sa Obradom, svezano nekim konopcem.
Marija je ostala, ridajući na pragu, sa djetetom u naručju.

 * **
Dva sata kasnije, a na udaljenosti, oko sat vremena pješačenja iz sela.
Jedna mala stijena iznad krčevine, lug sa desne strane, hrastovi lug i bunar koji nema vodu.
Ostali su tragovi puščanih zrna na stijeni od prošli put. Jama neprimjetno zija sa lijeve strane
od stijene. Njen otvor je uzak, a dubina velika. Sablasno mami svaki plijen, neprimjetna
bezdanuša, ždernjača. Putem, ispod krčevine, čuju se koraci, požurivanje jednog vojnika nad
životinjom, šibanje konja koji se uspinje sa svojim tovarom. Konj posrće na kamenju, jedno
magare iza konja ide, zastajkuje, ali sigurno korača, natovareno sa municijskom kutijom i
nekim torbama od konopljinog tkanja.
   Obrad na konju sad već ubrzano diše, kao da on nosi konja na leđima, a taj konj, jogunasto
paripče, kao da predosjeća da ne nosi na leđima svojim mladoženju na svadbu već
stradalnika na pogubljenje, pa rže, posrće, zakreće glavom, breca se i češe o svaki grm, kao
da želi da zbaci sa samara Obrada.
   Na malom platou, gdje se nalazi ova strašna destinacija, zaustavi se kolona. Na deset
metara od jame i stijene pred kojom je živ nedoklan, skončao u grotlu bezdana, pop Ilija, slazi
sa konja još jedan mještanin sela Trubar. Nevezanog ga gurnu u leđa, kundakom, jedan
patrizanski vojnik. Obrad se okrenu i pogleda ga sa prijekorom u očima. Ovaj se ne povuče
već ga još snažnije odgurnu i potjera prema stijeni. U koloni, iza prilaze i postrojavaju se ljudi.
Nezgrapno obučeni, nekako raspareni, u ritama. Samo šivene, čojine kape, sa zvijezdom
petokrakom koja se crveni kao krv, odaju njihovu pripadnost i vjeru. U rukama im puške,
karabine. Neki sa magarca skidaju municijsko sanduče, vade iz njega fišeklije, iz fišeklija
metke i redom ubacuju u karabinske magacine. Provjeravaju cijevi, zatvarače sklapaju i staju
u red, proizvoljno bez komande. Komandiri stoje po strani, šomuću, tavore međusobno, vade
nekakve papire iz torbe i dopisuju nešto na njih. Zagledaju Obrada koji ih posmatra i obraća
im se:
- Šta vam nije jasno, jel imate vi dokaze što me gonite ovđe? Šta atorite međuse, kakva je
ovo vojska bez povoda pred mene stala? – ljut i podočnjaka nadulih, zakrvavljenih kapilara na
beonjačama rekao je komandi.
   Istupi jkomandir voda i krenu ka njemu, mirno noseći papir otkucan na pisaćoj mašini. Stao
je pred Obrada i otpuhnuo, savijene glave u njedra ispod raskopčane bluze. Miris znoja se
raširi vazduhom. Tek što se sunce promolilo kroz grane, miris dođe do stradalnika. On okrenu
glavu da ne udiše smrad ustajale bluze komandira, isparenja iz njegove robe i dah koji ga
zapahnu kada mu se unese u lice i reče:
- Viđaš li ti ovo? – mahao je papirima ispred obradovih očiju.
- Šta treba da viđam, to je sve laž. Ja nijesam izdajnik. Nikad nisam ni bio. Pomag'o sam vam
vazda kad ste to tražili i svima koji su bili u nekoj nevolji. Šta od mene sad 'oćete? Šta sam
vam ja kriv?
- Kriv si jer si se dao četnicima, jer si njihova sluga, jer si sarađivao sa okupatorom i u službi
si njihove željeznice! – uzviknuo je komandir.
- Znali ne bi da kreću ustaše da nisam ja rek'o vašem čo'eku. Da ja nisam javio, da vam
nisam otvorio front i da se tako nismo oslobodili gadova, moj junače. Eh, moj junače što se
junačiš nad onim koji se ne brani puškom no činjenjem dijela koje ti govorim. Šta sam mog'a?
Kaži mi šta sam ja još mog'a?
- Mog'a si da budeš naš, al ti je draže bilo da šverciješ rakiju sa đujićevcima i na kaldrmi piješ
sa Italijanima. E, pa sad su i oni u bijeg se dali. Pola ih je sad na našoj strani, moj Obrade.
Javiše da je Italija sad saveznik, a ti si bio s njima kad su bili okupator.
- Jes vala, okupator pa sad saveznik, mnogo ste mi pametni i mnogo ste mi učeni kad
čovjeka 'oćete pod stroj, koji vam je drž'o odstupnicu i sve govorio šta se radi na Kaldrmi.
- Govorio si ti, Obrade, dok ti je valjalo, a kad te onaj izrod obrlatio i dao ti para okupatorskih,
nijesi se puno bunio, đavolu si počo da sliužiš. E, moj Obrade. Čitaj, evo ti napismeno! –
drekno je komandir na posljetku.
   Na papiru je slovo koje nekog odnosi u vječnost. Na papiru su zapisane teške riječi, ali
negdje daleko, visoko iznad svega toga, iznad te slike sanjaju ptice slobodu. Orao preleće u
tom času nad jamom, preleće i gubi se daleko od vrhova Bobare.
Pred kamenom cisternom u Vaganu, koja je napajala lokomotive i koja sad stoji više prazna
nego puna, sat ranije dotrčao je zadihan i oznojen Mitar. Tu, na ulazu u željezničku, malu
stražaru sa jednom polugom, skretnice, za odlaganje vagona sa vodom koji je redovno
dolazio da dopunjava stanicu, uleće unezvjeren i traži, zapomaga:
- Braćo, Srbi, braćo. Odvedoše Obrada naši!
   Dežurni čovjek, partizan koji je ovdje postavljen ulaskom partizana u selo Trubar, gleda ga
zbunjeno.
- Ko odvede, šta, ma koga?
- Zovi Božu. Znaš li đe je Božo sad trenutno.
- Koji Božo, bog te ne ubiće da bi te ubiće. Šta pričaš benetino stara? – izdera se ovaj
partizan.
- Božu Babića, vašeg komandira iz Trubarskog odreda. Zovi, jer mu odvedoše Drvarčani
brata. Odvedoše ga, 'oće... boga mi moga, 'oće ga pogubiti, ako već nijesu! – gubeći dah reče
Mitar.
Ovaj se dohvati telefona i poče okretati induktor da ga spoji sa centralom. Okretao je uzalud,
negdje je žica već presječena od ko zna koga. Možda nisu još ni spojili od onomad kada su
oni sami presjekli žice prema Drvaru, a pomoćna veza slabo funkcioniše. Drvar je od marta
1943 slobodna teritorija, ali sa Tubarom je veza jako teško uspostavljana, a ovo jutro je
trebala biti konačno uspostavljena, jer su patrole ušle u Trubar, sa namjerom. Niko ne čuje
njegovo okretanje induktora. Nikome ne zvoni električni napon telefona.
- Okreći, šta čekaš, jače okreći!- uzvikuje Mitar.
- Okrećem, al nema nikog, šta s' navalio stara budalo. Čekaj! – okrenuo je još par puta i onda
se začulo dizanje slušalice, grebanje i jedan grub glas sa druge strane, kao iz bureta, slab i
isprekidan; „Drvarska komanda, načelnik štaba, izvolite!“
   Jutro je već odmicalo, a kolona prema ždernjači, koja je pozobala popa Iliju, je bila blizu
strašne jame na obroncima Bobare.

 * **
 Obrad je pročitao svoju optužnicu i presudu na njoj. Po kratkom postupku je glasilo u naznaci
za izvršenje. Ruke su mu klonule i papir je ispao ispred njega, odlepršao do zatravnjenog
grotla u jamu. Jedan dašak vjetra ga odmah svali u grotlo jame. Komandir uzvuknu:
- Šta to bacaš, nesrećniče. Komesare, imaš li kopiju? – zagleda u grotlo i šeta oko jame
komandir, kao da traži nešto vrijedno. Hvata ga panika, napregao je sva čula, i sagnuo se nad
jamu, pokušavajući da dokuči rukama papir, ali je on već nestao u dubini, negdje prema dnu
na kojem od prošle godine leže kosti popa Ilije Rodića.
- Imam! - odgovori ovaj i izvadi iz fascikle još jedan primjerak iste presude.
   Komandir ustade od rupe, otrese zemlju i mrve od trave sa pantalona, priđe Obradu do
stijene, dohvati lijevom rukom papir koji mu pruža komesar te mu ponovo podnese pod nos,
unosivši se u lice svom optuženiku:
- Ne valja ti to Obrade, ne valja ništa. Ništa nisi shvatio, ništa se kod tebe ne bi promjenilo.
- Šta treba da se promjeni? Da sam htio da izdam nekog, ja bi davno guzicu izvukao ili
ratovao dolje kod Knina sa Đujićem. Ja nisam vojnik, ja sam samo seljak. – mirno, ne braneći
se od daha komandirovog, koji je bazdio na luk i rakiju.
- A znao si da pišeš kojekakve govorancije na seoskim slavama. Ižinjavaš kojekakve zdravice
pod šatorima, zazivaš i nagovaraš ljude da se ne hvataju puške. Sramotiš, moj Obrade, i
svoju rodbinu koja je, koliko znam, sa nama u bitkama, u partiji, u borbi za slobodu, Obrade
nesrećniče. Sričeš mudrolije i vodiš kavgu po čitavom drvarskom ataru. Znaju te samo po
mudroliji, nadmetanju u brbljanju. Evo, sada opet brbljaš!
- Ništa ja ne brbljam. Ja sam samo pisao, ljudima po Trubaru, molbe, žalbe, neke im stvari
čitao iz novina, služio ljudima za pismenjaka, jer je svijet većinom nepismen ođe. Šta sam
kriv, ako sam i rek'o da ne puca ko na Švabu, dok su prolazili ovuda. Pa da se zapucalo na
Švabe odavde, sravnali bi selo, poklali bi svu nejač, ustaše bi nam na vrat natovarili. – Obrad
utzvrati.
- Ljepo bogme, ljepo si ti čuv'o mir, al ne sačuva svoju glavu, čini mi se.
- To zavisi od tebe. Ja da sam na tvom mjestu ...
- Ali nisi na mom mjestu, jer da jesi, predo bi me Mani Rokviću, da me taj kolje, a onda bi ti
opet važio za mirnog mudrova koji ne zna ništa, i pravi se lud! – presjekao ga je komandir.
- Ne bi' !
- A, da šta bi.
- Ne bi te ni 'apsio. – odgovori Obrad.
- No me odma strelj'o na kućnom pragu, 'nako u naletu ko i svaki četnik ili ustaša.
- Đe četnik i ustaša idu zajedno pod skute, moj komandire. Ja bi', da sam ratnik, tebe ostavio
na miru. Nisu isto Srbin k'o žrtva i đavoski dželat ko ustaša, 'rvatina.
- Aha, sad ne idu, a Mane tvoj je već u nekoj krčmi u Kninu đe ždere talijansku pitu i loče
ustašku lozovaču i ne gadi se na pare Pavelićove kad je riječ o borbi protiv komunista. –
činjenično prepričava sadržaj optužnice Obradove.
- Kakve ja imam veze sa Manom Rokvićem. On je ni u rodu rod ni pomoz' Bog meni, a nisam
tog, vraga, nikad ni poznava'. Moraš mi vjerovati. To što piše, greška je velika i moga' je samo
da napiše neko ko mene mrzi. Ja znam da mene baš Drvarčani ne mirišu, zbog nekih stvari,
ali da sam izdajnik, nijesam.
- Jesi li ti, ovdje prisutni Obrad Babić, koji je još tri'es'devete reka', u Zaglavici o svetom Iliji na
zboru da će sve ovo biti Njemačka, a da rat samo što nije poč'o i uzbunjiva narod? Jesi li ti
taj!? – čita sa optužnice komandir dijelove i tumači  ih prostim jezikom, povisivši ton,
okrenuvši se ka vojnicima, da svi čuju.
- Ja jesam taj, ali nisam taj koji uzbunjuje. Šta je bilo tri'es'devete, znaš i sam. Đavo je pokuco
na vrata Evrope, a kao da ti nisi znao da će Hitler nas napasti, ako mu se pruži prilika. Ja sam
samo rek'a sporad priče, 'nako ljudima za stolom, nisam drž'o govor, nisam agitov'o za Hitlera
već za kneza Pavla. Reka sam ja tad da je bolje Pavlu da se ubije no da ide u Berlin na
poklonjenje onom đavolu. Reka sam ja, i čit'o novine  koje su pisale o Poljskoj koja je
kapitulirala. Ja sam samo prenosio šta...
- Ti si samo lajo i navrać'o đavola na narod, uzbunjivo i strašio ljude, laj'o protiv partije.
Naziv'o si nas većim đavolom od Hitlera, a druga Staljina si tad nazvao brkatom, sibirskom
svinjom, pokazujući sliku iz novina i smijao si se sa svojim Trubaranima izazivajući
Zaglavičane, od kojih su mnogi već bili u partiji. Jel to istina, Obrade Babiću? – nastavlja da
ga prekida komandir.
- Jesam. Reko sam da mi Staljin nije drag, jer je tada sklopio pakt sa Hitlerom. Ja sam se
nadao da će bar Rusija stati protiv...
- Ma koga ti, zajebavaš govno jedno. Kakav pakt. Pa ko se bori protiv Hitlera, ako ne Staljin i
Sovjetski Savez? Ko ti to puni glavu, i kome ti ođe držiš govore. Šta si ti, šta se tebe tiče
politika?
- Tako je pisalo u novinama. Mene se ne tiče, ja sam samo ljudima čitao. Ja jedini pismen za
stolom pa, ko velim, da pročitam šta se pisalo tada.
- I pogrešno si čit'o. Namjerno si lag'o da Staljin i Hitler šuruju?
- Nisam lag'o ništa. Tad je tako bilo. Staljin je...
   Snažno je komandir udario obrada u bradu. Dva donja zuba su mu izletila iz glave odmah.
Krv je počela niz bradu da se saliva. Obrad ispljunu ispred sebe ostatke zuba, pljuvačku i krv.
Rukom se uhvati za vilicu. Nije mogao odmah da zatvori usta, a lice mu dobi bolnu grimasu.
- Govno jedno trubarsko, ti si ođe doš'a da sereš o politici. Ti si mi doš'a da jedeš govna na
druga Staljina. E, ako te interesuje baš, ja sam bio za tim stolom i sve sam te čuo.
- Ne znam ja tebe, čovječe! – Obrad nastavlja da ispljuvava krv.
   Komandir mu još tri četiri šamara udari u glavu, sve jednom pa drugom rukom, najsnažnije
ispravljenom pesnicom udara po sljepočnicama Obrada. Čuju se tupi prasci dlana o glavu i
obraze.
- Znaš, znaš, mudroseronjo!
- Možda sam te i upozn'o, ali obično bitange zaboravljam, pa sam tako i tebe. – mirno reče
Obrad, svjestan da mu više nema nazad.
   Pljušti serija šamara još jednom. Obrad se ne buni, ne brani, samo stoji i prima udarce.
Malo posrće pa se vraća, ispravlja, a ovaj udara, već slabijim intezitetom. Sve ukupno
petnaestak puta ga je udario, a onda se uhvatio za desni dlan, od bola i trnavica, udarajući
Obrada, bijesan.
- Biće tebi jasno sve, Obrade, kad odeš za svojim popom na dno prožderuše ove! – u lice mu
sasipa namjeru i pokaziva rukom na jamu spored stijene.
- Jasno je meni sad ko je sastavlj'o tu popišanu osudu. Nisam ja kriv Staljinu i borbi, no tebi iz
ličnih razloga. Znam ja tebe, ti li si onaj jarac, onaj nakinđureni pjevac što si se tukao sa
momcima iz Trubara, pa te dočekali...
- Marš u pičku materinu , govnaru! – nastavlja i bolnim dlanom da ga šamara, a i nogama ga
udari u prepone, pa u međunožje.
   Obrad se sagnuo, zajaukao, sklupčao se nad jamom. Ispružen pored jame, licem gledajući
nad dubinu ponora, primajući udarce od đona komandirove čizme, zavapi ka grotlu,
najsnažnije dreknu u ponor bezdanuše:
- Ilija! Ilija kume, moli se Bogu za mene, moli te kuma Obre tvoj!
- Jebo ti mater i tvoj Bog i kum Ilija. Jebem vam milu majku trubaransku... – gazeći ga i
šutirajući pridružuje se i Krste koji nije mogao odoliti da gleda komandira kako sam udara
Obrada.
- Sad ćeš ti za kumom pa se moli šnjime! – reče i izvuče nož Krste. Oštrica bljesnu na
jutarnjem suncu.
   Komandir ga povuče za kragnu, zvjerski ga ispravi, a Krste podnese nož pod Obradov vrat.
- Da ga namah, druže komandiru, prekoljem, 'o'š namah da mu jabučicu izvadim!
- Stani, budalo, stani. – prošaputa komandir ovome na uvo, držeći Obrada za kragne, a
drugom rukom odgurnuši Krstu i glasnije reče. – ...Sad ćemo ga po papiru strijeljati, pa mu ti
onda sjeci šta 'o'š.
   Vojnici koji su se bili raspištoljili, posjedali po kamenju ili na kakvu granu u šumarku, dobiše
naredbu da se postroje:
- Vojnici mirno! Poravnaj! Pušku skini! Na gotovs! ...
   Ispod krčevine, oko nekoliko stotina metara daleko niz put, čuje se nečiji glas; „Ehej,
ljudi...braćo, gdje...“ Komandir se na trenutak okrenu, pođe ka kamenjaru ispod platoa. Stade
da oslušne, ne čuje se ništa, sve se utišalo. Vraća se i komanduje:
- Dakle, na gotovs! Nišani!...
„Ljudi eheeej! Ljudi braćo, gdje ste, gdje je put!“ – sada se jasno kao dan čuo uzvik čovjeka
koji se brzo i bezglavo probijao kroz žbunje, sve lomeći suvarke. Već su mogli da čuju
šuštanje i pucanje grana pod njegovim nogama. Činilo se da ne štedi sebe pri uspinjanju i ne
pazi gdje staje, a očito je put promašio. Komandir dade znak, streljačkom vodu, da vojnici
spuste cijevi karabina. Za tri minute čovjek izleti na put ispod krčevine i poče da se penje,
trčeći, ka ždernjači. Kad je izašao i ugledao komandira, petnaestak vojnika, partizana, stroj od
sedam spremnih za izvršenje kazne, otečenog u licu i krvavog Obrada, Krstu kako oštri
belegijom svoj lovački nož, zapovika:
- Ajoj ljudi, telegram...stanite, stanite ko boga vas molim. Stiglo iz Drvara na vaganjsku štaciju,
kod skretničara. Reče mi da hitno nosim do Babića kuće. Dolje mi rekoše...- daje u ruke
komandiru,a  ovaj ga prekinu.
- Dobro, dobro, daj da vidim šta je toliko važno.
   Zastao je na čas, tridesetak sekundi je nastao tajac. Borac koji je došao sa telegramom
jedva dolazi sebi. Jedan drug mu daje svoju čuturicu vode, ovaj pije i počinje da ripa od
kašlja.
- E, jebem ti sjeme, da bi li ti jebem krv majčinu, usranu. Vidi ovo Boro! – obrati se komesaru.
Ovaj uze u ruke telegramski formular, preostao od ustaške vlasti, ali izgled i jezik novo-
hrvstskog, pavelićevog smisla korišten u ispisivanju šeme telegrama. Na formularu piše hitna
naredba iz drvarske komande;
 - Ravnateljstvo za poštu, brzojav i brzoglas -
BRZOJAVKA
Ako će neko od drugova strijeljati i vršiti represije nad mojom rodbinom, voditi svoju ličnu
politiku preko partijske odgovornosti, ja Božo Babić sutra idem u četnike i sa mnom potpisuje
taj odlazak veći dio trubarske jedinice... STOP
...pridružuju se ovom ultimatumu i sva sela zapadne granice, a to znači da Drvar neće imati
odstupnicu. Ako neko nepravedno ubija braću Srbe, bez suda i bez dokaza, onda ova borba
mora biti uzaludna. sa nadom da ćete se urazumiti pozdravljam vas SMRT FAŠIZMU
komandir odreda iz Trubara, pri jedinici Javorje
- Božo Babić -
   U tom času Obrad ne odahnu već u drhtajima klonu. Kao da oni osjećaji, spremnost da se
mre i sve sopstvene otpisanosti i pozdravi od života, prestaše da djeluju. Klonuo je i osjetio
snažne bolove u leđima, slabinama, glavi, rikama. Čitavo tijelo ga poče strašno boljeti. Čuo je
i krv koja struji kroz organizam, u ušima zaglušujući, piskavi zvuk, bubnjeve od srca, damare
koji su mu stvorili migrenu nesnosne jačine. Uhvati se za glavu i slupčavši tijelo ispod stijene,
čučnuo i odišući u bolovima, jauknu iz sve snage. Jedan patrizan, iz streljačkog odjeljenja, mu
priđe i ispred njega baci cigaretu. Ništa nije rekao, samo je ispustio cigaretu i otišao prema
krčevini, shvativši da više nema šta tu da traži.
   Svi su se počeli pakovati. Na konjski samar je sjeo komesar, magarca su neki natovarili sa
onim što su skinuli s njega. Municija više nikom nije bila potrebna. Komandir priđe i pljunu na
Obrada. On to nije ni osjetio, nije čuo ni jednu riječ, nije mu više ništa bitno. Samo Krsti je bilo
bitno da kaže:
- Naći ću ja tebe, Obrade, kožu ću ti odrati, ja ti velim! – reče i ode za ostalima niz put.
   Svi se skloniše, nestadoše u jutarnjem svanuću. Dan je zakoračio, podne se bližilo, a Obrad
je sjedio kraj jame i dozivao popa Iliju, maštajući o nekoj dalekoj zemlji ili nebesima u kojima
bi moglo drugačije da se živi ili bar sanja sloboda bez krvi. Otišao je od jame negdje
predveče. Samo je noćio kod kuće i zaputio se ka savezničkoj teritoriji, nekuda prema
Jadranskom moru. Bila je jesen na pragu 1943 godine. Vraćao se više nije, do sada kada se
obelodanjuje jedna priča više.

KRAJ