Sveučilište u Zadru

Odjel za povijest
Diplomski sveučilišni studij povijesti (jednopredmetni)

Dejan Seretinek

Migracije stanovništva Dalmacije od

1860. do 1918.
Diplomski rad

Zadar, 2017.
 Sveučilište u Zadru
Odjel za povijest
Diplomski sveučilišni studij povijesti (jednopredmetni)

Migracije stanovništva Dalmacije od 1860. do 1918.

Diplomski rad

Student/ica: Mentor/ica:
Dejan Seretinek izv. prof. dr. sc. Ante Bralić

Zadar,2017.
 Izjava o akademskoj čestitosti

Ja,Dejan Seretinek, ovime izjavljujem da je moj diplomski rad pod naslovom

Migracije stanovništva Dalmacije od 1860. do 1918. rezultat mojega vlastitog rada, da se
temelji na mojim istraživanjima te da se oslanja na izvore i radove navedene u bilješkama i
popisu literature. Ni jedan dio mojega rada nije napisan na nedopušten način, odnosno nije
prepisan iz necitiranih radova i ne krši bilo čija autorska prava.

Izjavljujem da ni jedan dio ovoga rada nije iskorišten u kojem drugom radu pri bilo
kojoj drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj, obrazovnoj ili inoj ustanovi.

Sadržaj mojega rada u potpunosti odgovara sadržaju obranjenoga i nakon obrane

uređenoga rada.

Zadar, 21. veljača 2017.

Sadržaj
Uvod..................................................................................................................................... 6
Dalmacija od od 1797. do 1860. .......................................................................................... 8
Prva austrijska uprava i francuska uprava ....................................................................... 8
Dalmacija za Druge austrijske uprave............................................................................. 8
Povijest Dalmacije 1860 - 1914. .......................................................................................... 9
Narodna stranka i autonomaši ......................................................................................... 9
Stranka prava u Dalmaciji i politika "novog kursa" ...................................................... 10
Gospodarsko stanje u Dalmaciji 1860. – 1918. ................................................................. 11
Oskudica i glad u Dalmaciji .......................................................................................... 12
Položaj Dalmacije u politici Austro Ugarske ............................................................... 14
Demografske promjene i depopulacija.......................................................................... 19
Stanovništvo Dalmacije ................................................................................................ 22
Zadnji austrijski popis stanovništva u Dalmaciji 1910. ................................................ 24
Broj iseljenih kroz zadnja tri desetljeća: prema migracijskom saldu ............................ 24
Vinska klauzula ............................................................................................................. 25
Migracije stanovništva Dalmacije 1860. do 1918. ............................................................ 28
Iseljenička politika ........................................................................................................ 34
Iseljeništvo iz Dalmacije u Južnoj Americi ....................................................................... 37
Dalmatinski iseljenici u Argentini ................................................................................. 39
Dalmatinski iseljenici u Čileu ....................................................................................... 41
Iseljenički tisak u Čileu ............................................................................................. 41
Dalmatinski iseljenici u ostalim zemljama Južne Amerike........................................... 43
Brazil ......................................................................................................................... 43
Peruu .......................................................................................................................... 43
Bolivija ...................................................................................................................... 45
Venecuela ................................................................................................................... 45
Stanovništvo Dalmacije u Sjevernoj Americi .................................................................... 46
Povijest naseljavanja Hrvata u Sjevernoj Americi ........................................................ 46
Iseljavanje u Kaliforniju ................................................................................................ 51
Iseljavanje u Louisiannu ............................................................................................... 52
Iseljavanje u Pennsylvaniju ........................................................................................... 52
Iseljavanje u Ohio ......................................................................................................... 53

4
 Iseljavanje u Kansas i Missouri..................................................................................... 53
Dalmatinski iseljenici u ostalim američkim državama ................................................. 53
Dalmatinski iseljenici u Kanadi .................................................................................... 54
Dalmatinski iseljenici u Australiji...................................................................................... 54
Dalmatinsko iseljeništvo u Novom Zelandu ...................................................................... 56
Dalmatinsko iseljeništvo na Jugu Afrike ........................................................................... 57
Zaključak ........................................................................................................................... 59

5
 Uvod

Iseljeništvo je poprilično zastupljena tematika u hrvatskoj historiografiji. Općenito

se smatra da su većinom razlozi iseljavanja bili zbog gospodarskog stanja, a u puno
manjem omjeru zbog političke situacije iako su ta dva segmenta često usko povezana što se
može potvrditi brojnim povijesnim primjerima. Globalno gledajući Hrvati su jedan od
naroda sa najvećim brojem iseljenika. Dovoljan je podatak kojeg iznosi Ljubomir Antić na
početku svoje knjige Hrvati i Amerika da približno svaki treći Hrvat živi izvan domovine.
Iseljavanje iz Hrvatske poprimilo je masovnija obilježja pojavom širenja Osmanskog
carstva na hrvatske zemlje kao i susjedne zemlje. Postojale su u tom razdoblju i iseljavanja
u prekomorske zemlje, a autori knjige Iseljena Hrvatska Čizmić, Sopta i Šakić smatraju da
se do prve polovice 19. stoljeća iselilo 13 000 ljudi. Ipak masovno iseljavanje se pojavilo u
razdoblju od 1880. do početka Prvog svjetskog rata kada se prema literaturi iselilo od 350
000 do 500 000 ljudi iz područja današnje Hrvatske. Točan broj je teško i pretpostaviti, a
pogotovo ga utvrditi, ali u svakom slučaju radi se o masovnom društvenom fenomenu koji
me je potakao pri izboru teme za diplomski rad. O masovnosti iseljavanja možda najbolje
govori podatak na koji sam naišao u radu Branimira Banovića da od približno dva milijuna
nekadašnjih jugoslavenskih iseljenika i njihovih potomaka, koliko ih živi u inozemstvu,
njih četrdeset posto potječe iz Hrvatske. Razlog zašto sam odabrao ovu temu je isključivo
zbog afiniteta prema društvenoj povijesti, zbog kontinuiteta problematike iseljavanja u
hrvatskoj historiografiji i postojanost tog problema u hrvatskom društvu danas. Danas je
jedan od glavnih problema moderne Hrvatske velik broj iseljenika koji premašuje broj
rođene djece po godini, a velik dio iseljene populacije odluči se ne vratiti u svoju
domovinu osim možda povremeno. Razlozi su i opet kao u prošlosti najviše ekonomske
naravi, međutim, razlika je što nije više toliko naglašena migracija u prekooceanske
zemlje već se danas većina Hrvata iseljava u Njemačku, Austriju, Irsku i u manjem omjeru
u ostale europske zemlje poput Švicarske, Švedske, Nizozemske itd. Prostor koje obuhvaća
moj diplomski rad je Kraljevina Dalmacija koja je u tom razdoblju bila pod austrijskom
upravom. Državna tvorevina se nazivala Habsburška Monarhije sve do 1868. kada se
nakon Austro - Ugarske nagodbe počela nazivati Austro - Ugarska. Razdoblje koje
obuhvaća je od 1860. do 1918. U diplomskom radu će biti dosta demografskih podataka o

6
broju iseljenika i o depopulaciji i demografskom kretanju stanovništva Kraljevine
Dalmacije. Podatci dosta variraju bez obzira na nemogućnost točnog utvrđivanja tih
podataka riječ je o masovnom društvenom fenomenu koji je zahvatio čitavu Europu u tom
razdoblju. Područja gdje su bile najučestalije migracije su bile Sjeverna i Južna Amerika.
Knjige Iseljena Hrvatska autora Čizmić, Sopta i Vranješ, Hrvati izvan domovine Većeslava
Holjevca, Hrvati i Amerika Ljubomira Antića i ostali. O demografskim podatcima o
iseljavanju i kretanju stanovništva koristio sam knjige autora: Jakov Gelo, Demografske
promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine, Temeljne značajke demografskog razvoja
Hrvatske, Kratka povijest hrvatskog puta u stvarnu demografsku provaliju Manfreda
Makale, Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji itd. Knjige i radovi koje sam koristio, a
bavile su se razlozima iseljavanje te gospodarskim pitanjima su: Branimir Banović,
Emigracijska politika Austro - Ugarske i iseljavanje iz Hrvatske u razdoblju 1867. – 1914.,
Dinko Foretić Ekonomske i društvene prilike u Dalmaciji, O ekonomskim prilikama u
Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća do prvog svjetskog rata., Tereza Ganza - Aras
Dalmacija u austro - ugarskoj vanjskoj i unutrašnjoj politici početkom 20. stoljeća. Od
izvora sam koristio novine : Hrvatska kruna: glavno glasilo Stranke prava u Dalmaciji,
Narodni list, Smotra Dalmatinska, objavljene izbore Spisi hrvatskog Sabora te koristio
teme vezane za iseljeništvo. Cilj diplomskog rada je na temelju svih obrađenih podataka
putem literature i izvora spoznaje sintetizirati te obrazložiti uzroke i posljedice iseljavanja,
objasniti kako se to odrazilo na društvo i kakve su bile povijesne okolnosti u kojima se to
odvijalo. Budući da postoji brojna literatura koja se bavi iseljavanjem i demografijom u
hrvatskoj povijesti diplomski rad je obuhvatio desetak knjiga i preko trideset znanstvenih
radova te brojne članke koje sam pronašao na internetu.

7
 Dalmacija od 1797. do 1860.
Prva austrijska uprava i francuska uprava

Mirom u Campoformiju 1797. između Francuske i Austrije došao je kraj mletačkoj

vlasti u Dalmaciji. Prema odredbi mira u Campoformiju (17. listopada 1797.) Austrija
dobiva grad Veneciju, Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku. Podmaršal Matija Rukavina
predvodio je austrijsku vojsku te zauzevši Dalmaciju imenovan je vojnim upraviteljem. U
bitci kod Austerlitza 2. prosinca 1805. Napoleonova vojska porazila je vojsku Svetog
Rimskog Carstva na čelu s Franjom II. njemačko - rimskim carem i vojsku Ruskog Carstva
na čelu sa Aleksandrom I. (bitka tri cara). Nakon jednog od najvećih Napoleonovih
pobjeda Austrija je bila prisiljena potpisati Požunski mir 26. prosinca 1805 kojim je
izgubila sve posjede koje je stekla Mirom u Campoformiju. Tako su Istra, Dalmacija,
Venecija i Boka kotorska pripojeni Kraljevini Italiji koju je osnovao Napoleon 1805 1.
Dubrovnik se 27. svibnja 1806. bez otpora predao francuskim postrojbama. Dalmacija i
Istra su ostale u sastavu Kraljevine Italije do 1809. godine kad su osnovane Ilirske
provincije koje su obuhvaćale područja Istre i Dalmacije 2. Temeljno obilježje francuske
uprave bilo je provođenje građanskih zakona te organizacija uprave, sudstva i izvršno
upravnih organa 3. Nakon bitke kod Leipziga 1815. Habsburgovci su definitivno preuzeli
vlast nad Ilirskim pokrajinama (u Dalmaciji su još od kraja 1813.) 4.
Dalmacija za Druge austrijske uprave
Kraljevina Dalmacija prvotno je bila dio Kraljevine Ilirije. Od 1817. službeno se
naziva Kraljevina Dalmacija sa središtem u Zadru. Službeni jezik je bio talijanski. Na čelu
pokrajinske uprave stajao je guverner koji je obavljao i vojnu i civilnu vlast do 1902.
godine nakon čega se te dvije funkcije odvajaju. Uz guvernera, kasnije namjesnika postoji
Zemaljska vlada kao najviši organ pokrajinsko - činovničke uprave koja od 1852. dobiva
naziv Namjesništvo. Od 1815. Kraljevina Dalmacija je podijeljena na zadarski, splitski,
dubrovački i kotorski okrug. Od 1823. dijeli se na četiri okruga (Zadar, Split, Dubrovnik i

1
Novak, 2004, 201.
2
Isto, 2004, 203.
3
Ivković, 1991 - 1992, 32.
4
Novak, 2004. 227.

8
Kotor), okruzi se dijele na kotareve, a kotari na općine 5. Nakon uspostave Druge austrijske
uprave vlast u Dalmacija je bila podvrgnuta centralističkoj vlasti u Beču pod vodstvom
Matternicha. Zbog takve vlasti općine nisu imale nikakvu autonomiju. Nastojanja za
sjedinjenjem su se pojačale tokom 1848. godine. Nakon smjene Matternicha, proglašenja
ustava i ostalih reformi novi car Franjo Josip I za gubernatora Dalmacije postavlja Josipa
Jelačića. Nakon neuspjelog Oktroiranog ustava iz 1849. uvodi se Bachov apsolutizam za
vrijeme kojeg se punih deset godina nije raspravljalo o ujedinjenju sa Hrvatskom 6.

Povijest Dalmacije 1860. - 1914.

Narodna stranka i autonomaši

Na pojačanom Carinskom vijeću 1860. bilo je između ostalog i riječ o sjedinjenju

Dalmacije s Hrvatskom. Nakon carske diplome određeno je da će se uspostaviti ustavnost.
Carskim patentom od 26. veljače 1861. godine Dalmacija dobiva Sabor sa središtem u
Zadru čije zastupnike šalje u Carevinsko vijeće u Beč. Ferdo Čulinović prvi je istaknuo da
se položaj Dalmacije isticao zbog toga što su za njega vrijedila dva zakona koja su
međusobno bila suprotna. Naime, prema austrijskom zakonu smatrala se austrijskom
pokrajinom, a prema hrvatsko - ugarskom državnom pravu hrvatskom pokrajinom 7. U tom
razdoblju autonomaški pokret je dominirao u Dalmaciji. Autonomaši 8 su u svom političkom
programu bili protiv sjedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Članovi
Autonomaške stranke su bili društvena elita koja je dominirala političkom scenom u
Dalmaciji budući da su pobijedili na izborima za Dalmatinski sabor 1861., 1864., i 1867.
Autonomaši su bili dominantni u dalmatinskoj politici sve do 1870. kada su na izborima za
Dalmatinski sabor pobijedili narodnjaci. U narednom razdoblju doprinos Narodne stranke
doveo je do sve većeg slabljenja autonomaša što se primjerice očitovalo u broju stanovnika
koji su navodili talijanski jezik kao govorni jezik. Ipak, utjecaj autonomaša je i dalje bio

5
Ivković, 1991. - 1992, 35
6
Isto, 1991. - 1992., 33.
7
Isto, 1991 - 1992, 34.
8
Autonomaši su bili politička grupacija koja je djelovala u Dalmaciji u 19. stoljeću i dijelom u 20.
stoljeću. Zalagali su se za javnu uporabu talijanskog jezika i autonomiju Dalmacije kao svoje matične
zemlje. Dakle riječ je o političkom pokretu elite koja se protivila ujedinjenju Dalmacije sa Banskom
Hrvatskom. Prema Vrandečiću cenzorski i kurijalni način glasovanja je omogućio vladavinu
autonomaša u tom razdoblju u Dalmaciji unatoč potpori od narodnjaka iz Banske Hrvatske pod
vodstvom Josipa Juraja Strossmayera. Autonomaši su pobijedili narodnjake na izborima za
Dalmatinski sabor 1861., 1864., i 1867. (Vrandečić, 2002, 82.)

9
snažan u Trogiru, Zadru i Splitu najviše zaslugama splitskog gradonačelnika Antonia
Bajamontija. Odlukom bečke vlade u ožujku 1880. hrvatski jezik postaje postupno službeni
u svim srednjim školama od iduće školske godine 9. Nakon tog zakona jedino je Zadarska
gimnazija koristila talijanski kao nastavni jezik 10.
Stranka prava u Dalmaciji i politika "novog kursa"

Dalmacija je u tom razdoblju bila izrazito poljoprivredna zemlja sa zaostalim

gospodarstvom baziranim na vinogradarstvu i maslinarstvu kao vodećim privredama, te
brodogradnji i ribarstvu kao jednim od manje zastupljenih privreda. Dalmacija je posebno
bila pogođena trgovačkim ugovorom između Kraljevine Italije i Austro - Ugarske o uvozu
jeftinog talijanskog vina poznatog pod nazivom vinska klauzula iz 1891. godine. O vinskoj
klauzuli posvetit ću posebno poglavlje. Tereza Ganza - Aras smatra da Narodna stranka u
zadnjem desetljeću 19. stoljeća gubi na značaju upravo zbog nemogućnosti sprječavanja
trgovačkih ugovora između Monarhije i Kraljevine Italije 11.

Razlozi nastanka politike "novog kursa" imaju poveznice sa iseljavanjem iz

Dalmacije krajem XIX. stoljeća što je i jedna od ključnih tema ovog diplomskog rada. Niz
nesretnih okolnosti koje su zadesile stanovništvo Dalmacije (vinska klauzula, propast
brodogradnje i filoksera koja je uslijedila 1894. godine) stvorili su veliko nepodržavanja
austrijske politike i gubitak povjerenja u samu Narodnu stranku koja je dotad bila vodeća
stranka u Dalmaciji. Autonomaši koji su i dalje imali dosta pristaša i nakon Viške bitke u
Splitu, Zadru i Trogiru, nakon 1882. su izgubili utjecaj te su se jedino zadržali u Zadru gdje
je vladala talijanska elita. Utjecaj autonomaša se i zadržao toliko zbog talijanskog
stanovništva u Dalmaciji od kojih su mnogi bili bogati sloj građanstva. Narod se okrenuo
Stranci prava čiji su glavni predstavnici bili Ante Trumbić i Frano Supilo. Oni su zagovarali
liberalno pravaštvo smatrajući da Hrvatska treba biti izvan Monarhije, a te su stavove
zastupali u listu Crvena Hrvatska 12. Pored toga, novine su bile usmjerene protiv srpskih
pretenzija prema Dalmaciji i suradnji sa autonomašima. Autorica navodi prijetnju u vidu

9
Goldstein, 2007, 269.
10
Vrandečić, 2002, 87.
11
Ganza - Aras, 1992, 65.
12
Isto, 1992, 67.

10
prodiranja njemačkih tj. austrijskih nacionalnih ideja na Jug što povezuje sa konceptom
poznatim pod nazivom Drang nacht osten (Prodiranje na istok).

Gospodarsko stanje u Dalmaciji 1860. – 1918.

Najvažnije razdoblje u stvaranju industrijske osnove i prelaska na tržišne oblike

proizvodnje predstavljaju 60-te godine devetnaestog stoljeća. Najvažnija gospodarska grana
u kojoj se događa taj proces bila je tekstilna industrija, međutim konkurencija
onemogućava stvaranje naše tekstilne industrije. Otvaraju se šećerane i mlinovi, ali ubrzo
zaostaju u proizvodnji zbog konkurencije i to mađarske i češke. Važna gospodarska grana u
Hrvatskoj bila je i brodogradnja. Također je bila vezana uz drvnu industriju jer je Hrvatska
proizvodila drvene brodove sve do 20. stoljeća. Od 50-ih pa sve do sloma na bečkoj burzi
1873. industrija u Hrvatskoj ima pozitivan razvitak kada dolazi do stagnacije. Pored
vinogradarstva najvažnija grana privrede bilo maslinarstvo jer je prostor za uzgoj maslina
iznosio oko 50.000 hektara 13. Bečki vladajući vrhovi nisu pokazivali interes da
potpomognu razvoj Dalmacije.
Tablica 1.
Radno stanovništvo prema granama djelatnosti u Kraljevini Dalmaciji (u
postotcima)

GRANE DJELATNOSTI: 1880.g. 1890. g. 1900. g.

Poljoprivreda, šumarstvo i 82,71 86,12 83,77

ribarstvo
Rudarstvo, industrija i zanatstvo 4,81 4,58 5,18
Trgovina, saobraćaj i bankarstvo 3,77 4,08 4,16
Činovništvo, vojna lica, slobodna
8,71 5,22 6,89
zanimanja i dr.
*Tablica preuzeta iz članka Ive Perića. „Vinska klauzula“ u pretposljednjem
trgovinskom ugovoru između Austro – Ugarske i Italije i njene posljedice u Dalmaciji, Rad
JAZU, Zagreb, knj. 375, str. 258.

13
Ganza - Aras, 1992, 39.

11
 Od svih pokrajina Habsburške Monarhije u Dalmaciji je poljoprivreda imala najveći
udio u cjelokupnom gospodarstvu. Tri godine nakon vinske klauzule pojavila se i
filoksera 14. Ona se prema literaturi prvo pojavila u Francuskoj. U razdoblju od 1860. do
1863. zahvatila je francuske vinograde. Potom se proširila na vinograde od Portugala do
Njemačke. Dalmaciju u tom razdoblju nije zahvatila. To razdoblje je obilježilo je ogromni
izvoz dalmatinskog vina u Francuskoj. U članku piše da u razdoblju od 1875. do 1892.
godine godišnje od izvezenih 800 tisuća hektolitara vina uglavnom iz Splita, od čega je čak
700 000 izvezeno u Francusku. To razdoblje označava veliki rast u izvozu vina zbog
nesretnih okolnosti u Francuskoj koja je do tada bila najveći izvoznik vina, a taj status je
povratila nakon što su vinogradari riješili problem oko filoksere. Početkom 90-ih već
obnavljaju se talijanski i francuski vinogradi tako da prestaje veliki izvoz vina iz
Dalmacije. Uskoro su uslijedile velike neprilike za vinogradarstvo u Dalmaciji jer pored
vinske klauzule pojavila se i filoksera. Do kraja 1904. filoksera je zahvatila kotareve Zadar,
Benkovac, Šibenik i Knin 15. Do 1910. filoksera je zahvatila tri petine vinograda srednje i
sjeverne Dalmaciji. Don Ivo Prodan u govoru na trećoj sjednici Dalmatinskog sabora
govori o gospodarskom stanju u Dalmaciji i problemima koji su uvjetovali često iseljavanje
u Sjevernu i Južnu Ameriku. U radu piše da Jedan od najtežih gospodarskih problema na
početku 20. stoljeća u Dalmaciji bio je kako obnoviti bolešću uništene vinograde i tako bar
donekle zaustaviti prekomjerno iseljavanje dalmatinskog pučanstva 16. Don Ivo Prodan
predložio je da Sabor da nalog Zemaljskom odboru neka podigne zajam od 300 000 kruna
za obnovu vinograda zaraženih filokserom i za uzgoj gotovih loza na američkoj podlozi
koje bi se prodavale vinogradarima uz cijene nabave te za gojenje tih loza, koje bi se
besplatno dijelile siromašnim vinogradarima.
Oskudica i glad u Dalmaciji

U govoru Josipa Smodlake u bečkom Parlamentu 1910. iznosi se da se Austrija

odnosi prema Dalmaciji kao prema egzotičnoj zemlji u koju ne treba ulagati sredstva.
Položaj dalmatinskih seljaka uspoređuje sa položajem sjevernoameričkih Indijanaca u

14
Ganza Aras, 1992, 105.
15
Perić, 1978, 291.
16
Marjan, 2000, 401.

12
rezervatima. 17 Prema tome Smodlaka smatra da je stanovništvo Dalmacije predstavljalo
marginalizirano stanovništvo. U znanstvenom radu Foretić iznosi podatke o stanovništvu
Dalmacije i zanimanjima ljudi, poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu te općim napomenama
o poljoprivredi. Ni kvaliteta zemlje, a ni klimatski uvjeti ne pogoduju kulturi zemlje, a ni
klimatski uvjeti ne pogoduju kulturi žitarica, a upravo je njima bilo zasijano više od
polovine obradivih površina pokrajine. Dalje iznosi tabelu prema kojoj se vidi da su šume i
pašnjaci obuhvatili najveći dio površine Dalmacije 18. Seljak se nalazio u kmetskim ili
polukmetskim odnosima prema gospodaru zemlje kako piše u literaturi. Dr. Josip Smodlaka
je jedan od istaknutijih političara koji su u razdoblju od kraja devetnaestog stoljeća pa do
kraja Austro - Ugarske nastojali uvjeriti Parlament u Beču da pruži pomoć Dalmaciji. U
citatu njegovog govora iz 1910. piše da kada se u Parlamentu bude raspravljalo o uvozu
žita da će svi Dalmatinski zastupnici glasovati za uvoz bez carine. Upozorava na nedostatak
industrije, cesta, komunikacija pa i škola u Dalmaciji. Smodlaka ističe: Mi nemamo ni
prave pučke prosvjete. Preko 300 dalmatinskih sela nemaju ni jedne jedine pučke škole 19. U
zaključku Foretić iznosi da je Dalmacija do raspada Austro – Ugarske bila jedna od
najzaostalijih pokrajina te da su bile velike razlike u standardu između primorske Dalmacije
i Dalmatinske zagore. U primorskoj Dalmaciji standard je bio viši ali okvirno je Kraljevina
Dalmacija bila jedna od najsiromašnijih pokrajina u Austriji.
Dalmaciji je bila isključivo poljoprivredna zemlji čiji je urod žitarica bio konstantno
najniži 20. Problem je bio i u nedostatku žita i drugih živežnih namirnica. Dobar primjer iz
kojeg se može steći uvid kakvo je bilo stanje je izvještaj vladina savjetnika Giambattiste
Rinaa, u kojem on skreće pozornost bečkoj vladi na očajno stanje pokrajine i veliku nevolju
tamošnjeg stanovništva. Dalje komesar Steffano piše prilikom novačenja za vojsku kako su
mladići u Dalmaciji poprilično neishranjeni 21. Dalje u radu piše u kojim godinama u prvoj
polovici devetnaestog stoljeća je bila oskudica živežnih namirnica. Kakvo je bilo stanje
pokazuje slijedeća tablica koja prikazuje podatke iz 1829. godine 22.

17
Foretić, 1969a, 5.
18
Isto, 1969a, 14.
19
Isto, 1969a, 40.
20
Peričić, 1980, 2
21
Isto, 1980, 3.
22
Isto, 1980, 7.

13
 Tablica 2.
Popis stanovništva i broja ljudi kojemu je trebala pomoć u zadarskom okrugu

Pretura Broj stanovnika Broj onih kojima je trebala

pomoć
Zadar 35 341 21 697
Obrovac 10 393 10 166
Skradin 9 198 8 107
Šibenik 21 159 5 920
Drniš 14 581 2 000
Knin 23 448 22 604
Pag 7 772 -
* Tablica preuzeta iz članka Šime Peričića Oskudica i glad u Dalmaciji u XIX i
početkom XX stoljeća, Radovi, Radovi Instituta za hrvatsku povijest vol. 13, str. 7.

Obad navodi da pored opće nerazvijenosti o kojoj je Foretić pisao problem je bio i u
prirodnom priraštaju stanovništva koji nije išao sukladno sa mogućnošću zapošljavanja23.
To se odnosi na nagli porast stanovništva i opadanjem mortaliteta. Budući da se većina
stanovništva (82 do 86% ovisno o razdoblju prema Periću) bavila poljoprivredom živeći na
seoskim imanjima pojavio se problem nemogućnosti uzdržavanja brojnog stanovništva što
je također bio jedan od razloga velikog iseljavanja.
Položaj Dalmacije u politici Austro - Ugarske
Autor Boris Banović smatra da je politika Austrije prema Dalmacija poticala
iseljavanje velikog broja ljudi iz Dalmacije u tom razdoblju sve do početka 20. stoljeća
kada je zakonskim odredbama regulirano iseljavanja. Razlog takve politike je dovođenje
broja slavenskog i rumunjskog stanovništva u Monarhiji u ravnoteži sa njemačkim i
mađarskim. Budući da tako snažnu tvrdnju ne argumentira nikakvim izvorima riječ je o
nagađanju. Provođenje ravnoteže između slavenskog i ostalog stanovništva teško je mogla
biti politika kojoj je vodstvo Austro - Ugarske težilo čisto zbog vjerojatnosti da se to ostvari

23
Obad, 1967/77, 176.

14
budući da je riječ o ogromnim razlikama u stanovništvu. Naime to se moglo ostvariti jedino
ako bi Austro - Ugarska izgubila brojne pokrajine naseljene većinom slavenskim
stanovništvom. Ipak veoma je moguće da je veliko iseljavanje slavenskog stanovništva koje
se događalo u razdoblju koje obuhvaća diplomski rad odgovaralo Austriji jer je imala
koristi od toga . Novac koji je zarađen u inozemstvu spašavao je Austro - Ugarsku od
financijske propasti. Razdoblje koje zahvaća diplomski rad je doba procesa nacionalne
integracije, panslavizma te jačanje nacionalne svijesti. Austro - Ugarska nije provodila
iseljeničku politiku što potvrđuje brojna literatura ali prema autoru njeno vodstvo je
smatralo da im veliko iseljavanje odgovara zbog velikog broja slavenskog i rumunjskog
stanovništva među iseljenicima 24. Od formiranja Monarhije 1867. točnije Austro - Ugarske
nije postojala emigracijska politika ni zakon što se odnosilo naravno i na razdoblje prije
1867. U Austro - Ugarskoj je prema podacima iz godine 1910. na 676 615 km² živjelo 51
390 223 stanovnika, od čega je na njemački dio populacije otpadala tek jedna šestina, a na
Mađare oko jedna petina ukupnog stanovništva 25. Budući da je postojala drastična razlika
između germanskog i mađarskog stanovništva s jedne strane i slavenskog s druge strane,
teorije o poticanju iseljavanja zbog razloga koje sam već naveo nisu bile moguće. Antić
navodi zanimljiv podatak da je Austrija 1913. godine imala deficit u iznosu od 850 milijuna
kruna te da do bankrota nije došlo. Razlog vidi u novcu koji su iseljenici zaradili u
inozemstvu. Iznosi podatak da je 1903. samo od iseljenika zaradila 67 milijuna kruna koji
se do raspada Austro - Ugarske višestruko povećao 26. Piše da je korist od iseljenika i novca
koji su zaradili svojim radom imao i Zadružni Savez i ljudi koji su ostali u domovini budući
da ako su bili članovi obitelji iseljenika redovito im se novčano pomagalo 27. Može se
zaključiti da je iseljeništvo i za stanovništvo Dalmacije i za Austriju imala kratkoročne
koristi ali štetne dalekosežne posljedice. O tome će biti više riječi u poglavlju posvećenom
depopulaciji i njenim trajnim posljedicama na društvo.

Kakva je bila politika Austrije prema Dalmaciji? Život je bio izuzetno težak i
stanovništvo je bilo bez posla i neishranjeno. Iako je riječ o primorskom kraju Austrija je za
prekomorski promet isključivo iskorištavala Veneciju (dok je bila pod njenom upravom

24
Banović, 1987, 314.
25
Isto, 1987, 313.
26
Antić, 1991, 15.
27
Isto, 1991, 17.

15
dakle do 1866.) i Trst dok su luke u Dalmaciji bile zapuštene. Trst je ujedno bio i
gospodarsko središte čitavog priobalnog područja uz Jadransko more tako da grane
gospodarstva koje su bile zastupljene u Dalmaciji nisu dolazile do izražaja 28. Brodogradnja
u Dalmaciji je praktički propala nakon što su se počeli proizvoditi brodovi na parni pogon u
Monarhiji. Tršćanska kompanija Lloyd i Ugarsko – hrvatsko parobrodarsko društvo sa
središtem u Rijeci je preuzela čitav kapital za sebe budući da su brodovi na parni pogon
dolazili u Trst odakle se roba prenosila dalje. Dalmacija je bila i dosta loše prometno
povezana budući da nije bila željezničkom prugom povezana sa ostatkom Monarhije 29.
Narednih godina gospodarstvo Dalmacije je dodatno urušeno pojavom filoksere, pojavile
su se masovne migracije, a literatura navodi da se kroz četiri desetljeća (1869. – 1910.)
iselilo oko 75 000 ljudi 30. U godinama uoči Prvog svjetskog rata iselilo se još 32 000 ljudi.
Banović piše da se u prekooceanske zemlje iselilo oko 92 000 ljudi što se može smatrati
zbog nedostatka statističke dokumentacije minimumom 31.
U Cislajtaniji Dalmacija je bila jedna od 15 pokrajina dok je Hrvatska sa
Slavonijom bila zajedno s Ugarskom i s Erdeljom u sklopu Translajtanije. Bosna i
Hercegovina koja je zauzeta 1878., a anektirana 1908. imala je poseban status 32.
Tablica 3.
Stanje u Monarhiji prema popisu stanovništva 31. prosinca 1910. godine
Zemlja Glavni grad (broj Površina u km2 Stanovništvo
stanovnika)
Češka (Bohemija) Prag (224 000) 51 948 6 769 000
Dalmacija Zadar (14 000) 12 833 646 000
Galicija Lavov (206 000) 78 493 8 025 000
Donja Austrija Beč (2 031 000 19 822 3 532 000
Gornja Austrija Linz (71 000) 11 981 853 000
Bukovina Černovci (87 000) 10 442 800 000
Koruška Klagenfurt (29 000) 10 327 396 000

28
Banović, 1987, 315.
29
Isto, 1987, 318.
30
Isto, 1987. 320.
31
Isto, 1987, 322.
32
Zöllner - Schüssel, 1997, 65.

16
 Kranjska Ljubljana (47 000) 9 955 526 000
Salzburg Salzburg (36 000) 7 153 215 000
Austrijska Šleska Opava (31 000) 5 147 757 000
Štajerska Graz (152 000) 22 222 2 622 000
Moravska Brno (126 000) 22 222 2 622 000
Tirol Innsbruck (53 000) 26 683 946 000
Austrijsko primorje Trst (161 000) 7 969 895 000
Vorarlberg Bregenz (9 000) 2 601 145 000
*Tablica preuzeta iz popisa stanovništva od 31. prosinca 1910. godine, objavljenog
u geografskom atlasu za austrijske srednje škole izdanom u Beču 1911. godine. Izvorni
naziv: Geographischer Atlas zur Vaterlandskunde an der österreichischen Mittelschulen. K.
u. k. Hof-Kartographische Anstalt G. Freytag & Berndt, Beč 1911. str. 38.
Iz tablice se može vidjeti da je pokrajina sa najvećim brojem stanovnika bila
Galicija. To je bila zemljopisna regija u istočnom dijelu srednje Europe, smještena između
današnje središnje Ukrajine i istočne Poljske. Dakle, u toj regiji je većinski bilo poljsko i
ukrajinsko stanovništvo, a njemačkog ili mađarskog stanovništva vjerojatno je bilo veoma
malo i to su vjerojatno bili određeni viši državni funkcionari koji su poslani da žive i rade
na tom području s određenim ciljem. Druge višemilijunske pokrajine su bile Češka
(Bohemija) sa 6 769 000 ljudi, Moravska i Štajerska te Donja Austrija sa Bečom koja je
dakle jedina višemilijunska pokrajina gdje je bilo većinom njemačko stanovništvo. Sam
Beč je imao 2 031 000 ljudi. U Ugarskoj je živjelo 18 265 000 ljudi a u Hrvatskoj sa
Slavonijom 2 622 000 ljudi te je Rijeka s okolicom imala 48 800 ljudi. Dakle, kada se
usporedi broj stanovništva po pokrajinama može se zaključiti da teško da se u Cislajtaniji
mogla postići ravnoteža između njemačkog i slavenskog stanovništva a pogotovo da broj
njemačkog stanovništva premaši broj slavenskog stanovništva bez gubitka određenih
pokrajina. Na zadnje dvije stranice knjige Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji autora
Manfreda Makale nalaze se tortni grafikoni (eng. pie chart) na kojima se prikazuje
stanovništvo u Austriji (Cislajtaniji) prema službenom jeziku i državljanstvu 33.

33
Makale, 1912, 23.

17
 Tablica 4.
Postotak stanovništva u Austriji (Cislajtaniji) 31. prosinca 1910. godine

Njemački Češki Poljski Rumunjs Slovenski Hrvatski Talijanski Mađarski

ki ili srpski
35,58 % 23,02% 17.77% 13.56 % 4,48 % 2.80 % 2,75% 0,04 %

*Tablica i tortni graf su preuzeti iz knjige Manfreda Makale Zadnji popis pučanstva
u Dalmaciji, 1912, str. 30.
Sama Ugarska je obuhvaćala područja današnje Mađarske i više regija koja
obuhvaćaju nekadašnju Čehoslovačku, zatim Rumunjsku (Transilvanija i rumunjski dio
Banata), Srbiju (Vojvodina, Bačka, srpski dio Banata i srpski dio Srijema). Dakle, Austro -
Ugarska kao državna tvorevina teško da je mogla egzistirati bez obzira na tijek Prvog
svjetskog rata čijim se krajem i raspala zajedno s Osmanskim Carstvom i Ruskim carstvom,
koje se raspalo nakon Oktobarske revolucije još 1917. Jednostavno, stanovništva većine
pokrajina nisu željele biti u sklopu te državne tvorevine i po mom mišljenju već od početka
snažnih nacionalnih programa ta je državna tvorevina osuđena na propast.
Moguće je da je upravo zbog političkih razloga Dalmacija ostala izolirana od
Hrvatske i Slavnije, a zbog Trsta koji je bio glavna luka Austro - Ugarske te otvaranja
Sueskog kanala 1869. njezin položaj na Jadranskom moru je ostao neiskorišten te se
poljoprivreda zadržala kao glavna grana gospodarstva unatoč potencijalu u razvoju trgovine

18
i industrije 34. Iz toga se može zaključiti da je politika i administracija Austrije bila velikim
dijelom kriva za gospodarsko stanje u Dalmaciji.
Demografske promjene i depopulacija

Na pitanje što je depopulacija, odgovor je jednostavan. Depopulacija je smanjenje

broja stanovnika. Međutim, uzroci smanjenja broja stanovnika mogu biti brojni tj. utjecati
brojnim faktorima koje Gelo dijeli na : vanjske faktore, demografske faktore, ekonomske,
političke i ostale faktore i napominje da uvijek postoji specifičnost svakog depopulacijskog
područja 35. Ipak, depopulacija ne mora zavisti samo o jednom faktoru budući da su ti
faktori često povezani, a upravo iseljavanje iz hrvatskih zemalja u tom razdoblju može se
tumačiti na razne načine. Vanjski faktori označavaju ratove, epidemije, prirodne katastrofe,
dakle, mogu se iznenadno pojaviti i utjecati na demografsko kretanje. Ostali demografski
faktori često su povezani kao fenomen nedovoljnog rađanja djece ili ekonomska i politička
slika koja uvjetuje depopulaciju. U konačnosti migriranje samo po sebi stvara depopulaciju,
a migriranje proizlazi iz ovih faktora. Kao što su razlozi iseljavanja iz Hrvatske u razdoblju
ranog novog vijeka bila česta zbog prodora Osmanlija tako je u razdoblju koje obuhvaća
diplomski rad, a o kojem dijelom i autor piše su: gospodarsko stanje u hrvatskim zemljama
te politika Austro Ugarske. Premda se općenito smatra da su iseljavanja stanovništva bila
gospodarski uvjetovana zbog velike količine agrarnog viška. Kako to tumači Obad, a
pozivajući se na izdavačku djelatnost iseljenika u inozemstvu može se lako zaključiti da je i
nepodržavanje politike Austro - Ugarske uvjetovalo njihovo iseljavanje 36. Iseljenici su bili
evidentirani kao Austrijanci. Literatura navodi da su statistike vodile evidenciju o broju
iseljenika prema zemlji koju su napustili, a ne prema nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti.
Prema tome Hrvati su bili vođeni kao Austrijanci. Prema Gelu više od 80% stanovništva
(ovisno o razdoblju) su bili seljaci koje je najviše zahvatilo loše gospodarsko stanje u
Dalmaciji. Gelo se slaže sa većinom autora da je vinska klauzula uvelike uvjetovala teško
gospodarsko stanje u Dalmaciji koje je natjeralo brojno stanovništvo na iseljavanje 37. O
uzrocima depopulacije razmatraju se odnosi između društva i pojedinca. Gelo smatra
proučavajući dvjestogodišnje razdoblje demografskih kretanja u današnjoj Hrvatskoj da je
34
Gelo, 2003, 81.
35
Isto, 1987, 18.
36
Antić, 1988, 427.
37
Gelo, 1987, 26.

19
veoma malo područja i zemalja koje su imale tako značajan gubitak u stanovništvu zbog
nepovoljnih migracijskih tokova 38. Primjerice u razdoblju 1869. - 1900. u Dalmaciji gubitak
stanovništva u Južnom hrvatskom primorju bilježi Korčula (23,5% ) i Dubrovnik (20%). U
razdoblju od 1900. do 1910. po naglom gubitku stanovništva ističu se : Korenica,
Vrbovsko, Hvar, Brač i Dubrovnik 39. Kada se uzmu u obzir svi podatci o iseljavanju
primjerice podatak iz preglednog rada Ivice Nejašmića da se u razdoblju 1900. - 2001. s
područja Republike Hrvatske iselilo oko 2, 3 milijuna osoba te Banovićev podatak da je od
svih iseljenika koji su pripadali Južnim Slavenima njih 40 % iz Hrvatske uistinu se može
smatrati da su Hrvati jedni od naroda na svijetu sa najvećim brojem iseljenika pogotovo
ako se usporedi broj iseljenika i broj ljudi koji živi u Hrvatskoj u kojoj je jedan od aktualnih
problema depopulacija zbog brojnih iseljavanja. Danas se smatra da je Hrvata u inozemstvu
otprilike koliko ih i živi u Hrvatskoj. To je diskutabilno pogotovo ako se postavi pitanje je
li Hrvat osoba koja govori hrvatski i smatra se Hrvatom ili je dovoljno da ima hrvatske
korijene. Samim time teško je i točno zabilježiti broj iseljenika. Nakon više generacija
iseljenika gubi se doticaj sa materinjim jezikom. U određenim obiteljima jezik se očuvao
zato što se i nastoji njegovom očuvanju, a postoje i škole koje su za to zadužene jer su
osnovane od iseljeničkih udruga. Ipak među velikom broju iseljenika jezik se gubi budući
da se ne koristi u svakodnevnom govori niti se svojevoljno uči i onda se postavlja pitanje
izjašnjava li se ta osoba kao Hrvat ili Amerikanac primjerice ili se samo smatra da ima
hrvatske korijene. Mnogi iseljenici i ne znaju da imaju primjerice hrvatske korijene.
Nejašmić smatra da će u Hrvatskoj 2031. živjeti oko 3 680 750 stanovnika što govori da je
to sigurno jedan od aktualnijih problema moderne Hrvatske 40. O tome je pisao u članku
Kamo ide Hrvatska ? Buduće demografske promjene i njihova kretanja kojeg sam našao u
Zborniku sažetaka znanstvenog skupa Demografija u Hrvatskoj. Smatra da će se do 2031.
Hrvatska po broju stanovnika vratiti na stanje iz 1928., a demografsko izumiranje kako ga
naziva, će biti glavno obilježje stanovništva. To će se veoma loše odraziti između ostalog i
na školstvo i u snažno depopulacijskim mjestima će se zatvarati škole 41. On predstavlja
pojam migracijski saldo. Naime, kao što je već poznato da se točno ne mogu izračunati

38
Gelo, 1987,40.
39
Isto, 1987, 49.
40
Nejašmić, 2012, 11.
41
2031. škole će imati 11. 000 razreda manje http://www.vecernji.hr/hrvatska/2031-skole-ce-imati-
11000-razreda-manje-942659 (posjećeno 20. 10. 2016.)

20
migracijski tokovi analitičari kako to objašnjava Nejašmić koji i sam koristi tu metodu u
svom radu, istražuju ukupno kretanje stanovništva i promjenu između dva popisa
stanovništva 42. Tom metodom se koristio i Obad u svom radu.
Ako usporedimo depopulaciju u razdoblju koje obuhvaća diplomski rad i danas
jasno je da moraju biti veoma bitni razlozi koji tjeraju toliko velik broj ljudi da se iseljava.
Bila riječ o privremenom iseljavanju ili trajnom želja za ostvarivanje egzistencijalnih
potreba i osamostaljenjem tjeraju čovjeka za poslovnim odnosom kojeg ne može uvijek
ostvariti u svojoj domovini s obzirom na okolnosti. Depopulacija je ozbiljni problem u
društvu čije se posljedice ocrtavaju u svim društvenim djelatnostima, a pri njegovom
rješavanju uvijek se prvo treba zapitati što je zajedničko svim ljudima koji su se iseljavali u
tom razdoblju. Budući da je riječ o iseljavanju iz Dalmacije u drugoj polovici 19. stoljeća i
početku 20. stoljeća zajedničko tom stanovništvu je to da su većinom seljaci koji su se
bavili poljoprivredom, vinogradarstvom, ribarstvom i srodnim djelatnostima te zbog
stvaranja agrarnih viškova i povećanja stanovništva nisu mogli ostvariti kroz rad sredstva
za svoje egzistencijalne potrebe što ih je natjeralo na iseljavanje. Naravno da su se iseljavali
i drugi slojevi ljudi poput primjerice umjetnika koji su nastojali postići uspjeh u
Sjedinjenim Američkim Državama. Poduzetnici koji su svoje poslovno djelovanje nastojali
proširiti na druga područja su se također iseljavali ali kad govorimo o Dalmaciji u tom
razdoblju gdje je više od 80 % stanovništva radilo u primarnim djelatnostima jasno je da
među tim ljudima nije bilo mnogo bogatijih ljudi. Tako da u promatranju tih društvenih
procesa sa jedne strane je riječ o rastu stanovništva što je tipično za razdoblje 19. stoljeća
ali opet sa druge strane i velikog opadanja stanovništva zbog brojnih migracija.

Stanovništvo Dalmacije

U tablici su podatci kroz prvu polovinu 19. Stoljeća, dakle, kroz razdoblje koje ne
zahvaća diplomski rad ali zbog poznavanja povijesnih prilika i okolnosti 1860. detaljno
sam izložio o Dalmaciji u tom razdoblju.

42
Nejašmić, 2014, 407.

21
 Tablica 5.
Stanovništvo Kraljevine Dalmacije od 1809 - 1857.
1809. 1818. 1825. 1830. 1840. 1850. 1857.
329 000 297 912 326 739 338 599 390 381 393 715 415 628
* Tablica preuzeta iz knjige Šime Peričića Gospodarska povijest Dalmacije od 18.
do 20. stoljeća, Matica hrvatska, str. 71.
Pregled stanovništva Dalmacije tijekom devetnaestog stoljeća.

Tablica iz članka Stjepe Obada prikazuje ukupno stanovništvo Dalmacije i prirast u

odnosu na prethodno stanovništvo. On pored gospodarskog stanja navodi i neprirodan
prirast stanovništva koji nije tekao u skladu sa mogućnošću zaposlenja. To je uvjetovalo
stvaranjem prenapučenosti i prezaduženosti dalmatinskog sela koje je i uvjetovalo
iseljavanje. Smatra da je jačanje kapitalizma u razvijenim zemljama potaklo takozvani
"agrarni višak", što se odnosi i na stanovništvo u Dalmaciji, da se preseli u Ameriku čije je
širenje industrije zahtijevalo velike količine radne snage 43.

Tablica 6.
Rast stanovništva
Godina Ukupno stanovnika Više stanovnika
1813. 294 858 -
1831. 344 311 49 453
1857. 416 144 71 833
1869. 442 796 26 652
1880. 476 101 33 305
1900. 593 784 117 683
*Tablica preuzeta iz članka Stjepe Obada Uzroci iseljavanja iz Dalmacije u
devetnaestom stoljeću str. 177.

43
Obad, 1967/77, 177.

22
 Tablica 7.
Nacionalni sastav u Kraljevini Dalmaciji
1851. 1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910.

Hrvati 76.5% 77,8%

371 565
318 500
96,2%
83,8% 95,2 % 96,2%
378 676 384 180 565 300 610 649
Srbi 16,5%
77.500
18,5% 78.714

Talijani 3,5% 5% 12% 5,7% 2,6% 2,8%

13 701 20 000 55 020 27 305 15.305

Nijemci 0,5%
3 081
Ostali Albanci
944
Židovi
394
* Tablica preuzeta iz knjige Piotr Eberhardt: Ethnic Groups and Population
Changes in Twentieth - century Central - Eastern Europe: History, Data, and Analysis,
2003., str. 343.
Na tablici nedostaju podatci o broju stanovnika 1890. godine kao što i nedostaju
brojevi o ostalim manjinama u razdoblju od 1857. do 1900. 1851. godine u Kraljevini
Dalmaciji živjelo je 393 715 ljudi. Godine 1910. u Dalmaciji je sve skupa živjelo 634 835
ljudi. Razlika je u 241 120 ljudi

23
 Zadnji austrijski popis stanovništva u Dalmaciji 1910.

Knjiga Posljednji popis stanovništva u Dalmaciji je prva opsežna knjiga o popisu

pučanstva za 1910. godinu. Knjiga donosi razne podatke o gibanju stanovništva. Za potrebe
diplomskog rada prenio sam par tablica iz knjige. Iako se ti podatci vode kao službeni oni
to nisu glede stanovništva Dalmacije. Naime više puta sam naišao na podatke o netočnosti
podataka vezanih za iseljavanje iz Dalmacije budući da se veoma veliki broj iseljenika
iselio ilegalno. Ivan Čizmić iznosi kombinirajući više izvora podataka da se iz Hrvatske u
razdoblju od 1889. do 1913. iselilo oko pola milijuna ljudi. U svom znanstvenom radu O
iseljavanju Hrvatske u razdoblju 1880. do 1914. iznosi i tablicu koju ću kasnije u radu
iznijeti ali prema njegovim procjenama iz Dalmacije se u tom razdoblju iselilo više od 110
000 ljudi, a iz čitave Hrvatske od 300 000 do 500 000 ljudi. Podatci uistinu variraju tako da
ih treba uzeti sa rezervom 44.

Tablica 8.
Broj iseljenih kroz zadnja tri desetljeća: prema migracijskom saldu

Kotari Broj iseljenih osoba (-) i doseljenih (+)

1881. – 1890. 1891. – 1900. 1901. – 1910.
Benkovac - 2 169 - 1 689 - 2 432
Dubrovnik - 1 699 + 473 - 2 880
Hvar - 1 095 - 1 911 - 3 777
Imotski - 1 422 - 1 009 - 1.155
Knin - 2 028 - 1882 - 3 553
Korčula - 729 - 1 159 - 1 362
Kotor - 603 - 200 +548
Makarska - 20 - 1 456 - 1 773
Metković + 92 - 394 - 895
Sinj - 1 617 - 916 - 3 227
Split - 1 850 - 2 322 - 2 974
Supetar - 4 023
Šibenik -1 402 + 804 - 117
Zadar +697 -838 - 4 194
Skupa - 13 845 - 12 499 - 31 814
* Tablica preuzeta iz knjige Manfreda Makale Posljednji popis stanovništva
u Dalmaciji str. 23.

44
Makale, 1912, 20.

24
 Vinska klauzula
Dalmatinska vina su se najviše prodavala u Austro – Ugarskoj. Foretić navodi da se
nisu puno proizvodila ni izvozila do pedesetih godina devetnaestog stoljeća čime se
zapostavilo maslinarstvo koje je dotad bila među snažnijim gospodarska granama. Tih
godina bolest nazvana Oidium Tuckery napala je vinograde u oblasti Venecije i u
Lombardiji što je uvjetovalo potrebu za vinima iz Dalmacije 45. Nakon tog događaja
dalmatinsko vino se počelo izvoziti u ogromnim količinama i prodavati po visokim
cijenama. Talijanski vinogradari su s vremenom uspjeli oduprijeti toj bolest prskajući svoje
vinograde sumporom. Bolest se ubrzo proširila i na područje Dalmacije ali tadašnji
vinogradari su je uspješno suzbili koristeći iste metode kao i vinogradari u Italiji 46. Nakon
što su se zbog bolesti vinove loze diljem Italije ostvarile mogućnosti za rast vinogradarstva
u Dalmaciji putem uvoza i postavljanja visokih cijena 1868. došlo je do sličnog slučaja
kada je francuske vinograde pogodila filoksera. Nakon Francuske proširila se od Portugala
do Njemačke te je zahvatila i Mađarsku koja je unutar Monarhije postala najveći potrošač
dalmatinskog vina. Foretić navodi da su francuski trgovci uvidjeli da bi se miješanjem
dalmatinskih i francuskih vina moglo dobiti vino koje je slično njihovim bordoškim vinima
što je i uvjetovalo velik uvoz crnog dalmatinskog vina. Prema literaturi narednih godina iz
Dalmacije se izvozilo 700 000 hektolitara vina samo za francusko tržište od 800 000
hektolitara koliko se u prosjeku izvozilo od 1875. - 1892.
Trgovinski i brodarski ugovor između Austro – Ugarske i Italije sklopljen je 7.
prosinca 1887. godine. Odredbama tog ugovora Italija je dobila niz povlastica od kojih su
neke išle na štetu Dalmacije. Perić navodi da se odredbama ugovora i to "samo za trajanje
ugovora" dozvoljava stanovnicima Italije i Austro - Ugarske da mogu ribariti uzduž obale u
Jadranskom moru 47. Ne treba govoriti kako se to negativno očitovalo na ribare i ribarske
udruge u Dalmaciji koji su živjeli od toga i velik dio stanovništva se bavio ribarstvom.
Talijani su odredbama tog ugovora osiguraju i povlašteni izvoz svoga vina u Austro –
Ugarsku. Uz niske carinske pristojbe Kraljevini Italiji je bilo dopušteno izvoziti vina na
područja tadašnje Austro - Ugarske što je potisnulo proizvodnju vina u Dalmaciji 48.

45
Foretić, 1969, 15.
46
Perić, 1978. 260.
47
Isto, 1978, 261.
48
Ganza Aras, 1992, 75.

25
Zadarski Narodni list je upozoravao kakve bi rigorozne posljedice to moglo imati za
Dalmaciju. Sa druge strane francusko tržište se zatvorilo za dalmatinska vina budući da su
nove carinske pristojbe bile visoke. Zbog toga je Trgovačko - obrtnička komora uputila je
ozbiljno obrazloženje Ministarstvu trgovine u Beču 49. Na trgovački ugovor između Austro
– Ugarske i Italije Trgovačka komora je predlagala da se povisi carina za uvoz primjerice
da se za uvoz talijanskog ulja carina povisi od 2,40 na 3,80 fiorina po hektolitru 50.
Novi Trgovački i brodarski ugovor između Austro - Ugarske i Italije sklopljen je u
Rimu 6. prosinca 1891. godine. Poslije izmjene ratifikacije tog ugovora on je stupio na
snagu 1. veljače 1892. godine i trebao je trajati do 31. prosinca 1903. godine. Carina na
uvoz talijanskog vina iznosila je 3 forinte. Ta klauzula se prenijela iz prethodnog
trgovačkog ugovora koji je donesen 1887. godine 51. Jeftinija talijanska vina predstavljali su
opasnu konkurenciju vinogradarima u Dalmaciji. Budući da je Italija bila član Središnjih
sila kojima su pripadale još Njemačka i Austro - Ugarska protiv Carske Rusije te Francuske
i Velike Britanije trgovačkim ugovorima i povlasticama se nastojalo održati Italiju kao
saveznika. Vjerojatno zbog toga su carinske pristojbe Francuskoj bile visoke. Autor Ivo
Perić navodi taj razlog kao glavni za sklapanje vinske klauzule 6. prosinca 1891. Između
Austro - Ugarske i Italije. Vina su se potom uvozila po veoma niskoj cijeni: 3, 20 forinta po
hektolitru. Odluke Trgovačkog ugovora između Austro – Ugarske i Italije polučila su niz
nezadovoljstva što se izrazito očitovalo u tadašnjem novinarstvu. Perić navodi da je u
razdoblju od kraja kolovoza 1892. do prosinca 1904. dalmatinskoj privredi je nanesena
šteta u iznosu od 156 000 000 kruna 52. Naravno u skladu sa teškim gospodarskim stanjem u
kojem se Dalmacija nalazila uslijedile su masovne migracije u prekooceanske zemlje kao
snažno nezadovoljstvo prema vladi Austro – Ugarske. Sva prethodna razmišljanja o
zapostavljenosti Dalmacije od strane Austro – Ugarske došle su do izražaja nakon sklapanja
Ugovora. Brojna su nastojanja članova Dalmatinskog Sabora da se spasi privreda u
Dalmaciji nakon odredaba Ugovora. Zastupnik Gajo Bulat podnio je 10. ožujka prijedlog
kojim bi se on skupa sa sedam zastupnika angažirali da se barem promijene odredbe

49
Perić, 1978, 262.
50
Isto 1978, 263.
51
Isto, 1978, 264.
52
Isto, 1978, 266.

26
Ugovora u korist Dalmacije, da se barem smanji šteta koja joj je tim Ugovorom nanesena 53.
Iako je u prijedlozima Saborskog odbora sedmorice bilo i govora o ribarstvu i pomorstvu,
ipak je u njima osnovna pažnja bila posvećena zaštiti vina kao glavnog dalmatinskog
proizvoda za tržište, odnosno zaštiti austro – ugarskog vinskog tržišta u interesu domaćih
proizvođača vina 54. Vlada je bila spremna pomoći Dalmaciji isključivo u zahtjevima koji su
tražili najmanje sredstava. Primjer je osnivanje Društva za promicanje narodno –
gospodarskih interesa kraljevine Dalmacije. Cilj udruge je bio unapređenje dalmatinskih
gospodarskih interesa. Udruga je dobila pokroviteljstvo kod Franje Ferdinanda ali unatoč
tome nije bilo uspjeha u njihovoj namjeri 55. Na sjednici Dalmatinskog sabora 6. ožujka
1899. g. zastupnik Ante Trumbić je rekao ono što se više puta ponavljalo na sjednicama.
Smatra da je Dalmacija iako najzanemarenija u gospodarskom pogledu, bila „žrtvovana
radi državnih interesa pri sklapanju pomorsko trgovačkog ugovora sa Italijom" 56. O tome
koliko se malo vina proizvodilo i izvozilo nakon vinske klauzule najbolje govori podatak da
je Italija neko vrijeme proizvodila najviše vina od svih zemalja na svijetu. Francuska je
proizvela 4 907 608 hektolitara vina 1899. godine. Italija je s proizvodnjom bila druga na
svijetu sa proizvedenih 3 180 000 hektolitara, Španjolska treća s proizvedenih 2 350 000,
a Dalmacija je proizvela samo 922 176 hektolitra vina 57. Napominjem, da je te godine kada
se u Francuskoj pojavila filoksera (od 1868.) Dalmacija izvezla oko 700 000 hektolitara
vina godišnje samo u Francusku što najbolje potvrđuje kako je ta odredba uništila
konkurentnost dalmatinskog vina, a samim time i posao domaćim proizvođačima vina. Kao
što sam već prije naveo iz Dalmacije se u razdoblju od 1875. do 1892. izvozilo oko 800 000
hektolitara vina uglavnom iz Splita.
Ipak, u idućim pregovorima između Austro – Ugarske i Italije nije obnovljena
vinska klauzula. Nakon dugih i teških pregovora od strane Trgovačko – obrtničke komore
da se odstupi od bilo kakvih povlastica Italiji na carinski izvoz donesena je vladina naredba
prema kojoj se trgovinski i brodarski ugovor između Austro – Ugarske i Italije sklopljen 6.
prosinca 1891 ostao privremeno i dalje na snazi izuzevši vinske klauzule 58. Od 1905.

53
Perić, 1978, 268.
54
Ganza Aras, 1992, 76
55
Perić, 1992, 78.
56
Isto, 1978, 280.
57
Isto, 1978, 283.
58
Isto, 1978, 290.

27
godine utvrđene su u Austro – Ugarskoj nove visoke carine za uvoz stranih vina koje su
štitile domaću vinsku produkciju. Ipak zbog filoksere koja je uništavala od 1894.
dalmatinske vinograde vinogradarstvo je već bilo poprilično uništeno. U tom razdoblju su
se obnovili vinogradi u Francuskoj te je ona prestala uvoziti vina i opet je postala zemlja sa
najvećim izvozom vina u Europi i svijetu, Mađarska je najviše počela uvoziti vina iz Italije
u čemu je imala veliku korist nakon što je prestala izvoziti vina u Francuskoj, a izvoz vina
u Dalmaciji je propadao. Nesretni niz događaja započet sa Trgovačkim ugovorom iz 1891.
prekinuo je nagli rasti izvoza vina iz Dalmacije, a filoksera koja se pojavila nakon tri
godine dodatno je ukopala tu granu gospodarstva koja je trebala biti najveći gospodarski
oslonac Dalmacije u tom razdoblju. Gubitkom konkurentnosti na tržištu zbog jeftinih
talijanskih vina koja su se uvozila uz malu carinsku pristojbu Dalmacija više nije izvozila
vina u Francuskoj jer je Austro - Ugarska povećala carinu za tu zemlju. U tom razdoblju je i
Kraljevina Italija ograničila svoje tržište Francuskoj zbog otvaranja tržišta Austro -
Ugarskoj koja se očitovala kroz taj Trgovački ugovor. Iako se od 1905. godine ponovno
uvoze strana vina uz visoke carine filoksera je već dosta uništila vinogradarstvo te se u
konačnosti već velik broj ljudi iselio premda je iseljavanje bilo redovito i u prethodnom
razdoblju ali se u razdoblju početkom 20. stoljeća još više pojačalo.

Migracije stanovništva Dalmacije 1860. do 1918.

Na početku samog uvoda o iseljavanju napomenuo bi da je uistinu problem govoriti

o točnosti podataka u vezi broja iseljavanja budući da se nisu vodili statistički podatci o
iseljavanju iz zemalja pod čijom su se upravom nalazili krajevi današnje Republike
Hrvatske pa i Dalmacije samim time u slučaju ovog diplomskog rada riječ je o Austro –
Ugarskoj. Smatra se da je masovnije iseljavanje iz Dalmacije započeto 1880. godine, a od
1890. - 1910. došlo je do vrhunca 59. Dovoljan podatak je da Sjedinjene Američke Države
gdje se najviše iseljavalo tadašnje stanovništvo Europe, nisu vodile evidenciju o iseljavanju
do 1899. godine. Za jedan od izvora navodi časopis Iseljenički muzej u Zagrebu, broj
19/1940, koji iznosi podatke na temelju popisa stanovništva. U njemu je naišao na podatak
da su se s obalnog i otočkog područja Hrvatske do Prvog svjetskog rata iselilo 350 000

59
Holjevac, 1967, 30.

28
iseljenika, što je u ono vrijeme činilo gotovo trećinu stanovništva 60. Glede Dalmacije
Holjevac navodi podatke da se od 1880. do 1890. Iselilo 13 845 ljudi, zatim od 1890. do
1900. 12 490 ljudi, a od 1900. do 1910. 31 840 ljudi. Prema tim podatcima od 1880. do
1910 iselilo se 58 175 ljudi 61. Stanovništvo Dalmacije u razdoblju 1860. do 1914. najviše je
migriralo u Sjevernu i Južnu Ameriku. Manji broj ljudi je migrirao u Južnu Afriku i u
Australiju te Novi Zeland. O iseljavanju u Europu u tom razdoblju ima stvarno jako malo
podataka. Međutim, u čitavoj Europi to razdoblje je obilježeno iseljavanjem u Sjevernu i
Južnu Ameriku zbog mogućnosti koje su pružale države na tim kontinentima. Južna
Amerika je predstavljala idealnu destinaciju za iseljavanje brojnim ljudima iz Dalmacije i
upravo u razdoblju od 1890. do 1918. Najviše je ljudi naselilo Argentinu, Peru, Čile, a u
manjem broju Urugvaj, Venezuelu i Brazil. Države Južne Amerike sve su površinom bile
višestruko veće od današnje Hrvatske i imale su veliku potražnju za novom radnom snagom
zbog čega se i doseljavalo dosta ljudi iz Italije, Austro – Ugarske, Njemačke i ostalih
europskih zemalja. Kao i danas bilo je mnogo stranih ulagača i poduzetnika koji su
nastojali ostvariti svoj financijski potencijal u stranim državama što ih je i natjeralo na
preseljenje. Podataka o doseljavanju ima mnogo, a u određenim dijelovima knjiga pojedini
autori ulaze u detalje o pojedinim osobama i njihovom djelovanju. U tisku u Dalmaciji
(splitski Narodni list i šibenski Hrvatska riječ) redovito su se pojavljivala pisma ljudi iz
Južne Amerike. Opće se smatra da je u prvom desetljeću XX. stoljeća već bilo oko pola
milijuna Hrvata u Sjevernoj i Južnoj Americi. Problem je bio i sa registrom iseljenika
budući da je Dalmacija bila u sklopu Cislajtanije koja nije vodila registar iseljenika. Sa
druge strane uglavnom se vodila u registrima evidencija o državnoj tvorevini iz koje su
iseljenici došli tako da je u slučaju Dalmacije to bila Austrija. Po tome vidimo koliko je
problematično baviti se točnim brojčanim podatcima u tom razdoblju. Ako se iselilo pola
milijuna Hrvata u obe Amerike, a čitava Hrvatska je tada imala više od 3 milijuna ljudi ali
ne puno više budući da je prema tablici koju sam iznio u prethodnom poglavlju Dalmacija
prema popisu iz 1910. imala 646 000 ljudi, a Hrvatska sa Slavonijom 2 626 000 ljudi zbroj
bi iznosio 3 272 000 ljudi, dakle, riječ je o masovnim iseljavanjima zbog gospodarskog ili
političkog stanja u matičnoj državi. Prema podatcima 90% iseljenika u Južnoj Americi iz

60
Holjevac, 1967, 33.
61
Isto, 1967. 40.

29
 južnoslavenskih zemalja su upravo bili iz Dalmacije dok je primjerice u Čileu čak 90%
ljudi sa otoka Brača 62. Ipak čitajući brojnu literaturu primijetio sam da i o brojnim
iseljenicima nisu navedeni podatci odakle su se doselili, međutim, zbog zanimljivosti i
važnosti podataka nisam se obazirao na to jesu li se iselili iz Dalmacije ili Banske Hrvatske,
pa ni samim time treba li ga onda iznijeti ili ne, budući da se svaki podatak može
obrazložiti na brojne načine, a za argumentaciju određene teze jednaka se pravila
impliciraju za Hrvate i iz Dalmacije i iz Hrvatske sa Slavonijom tj. Banske Hrvatske.
Iseljavanje iz ostalog dijela Hrvatske započinje u većem broju između 1880. i 1890. i to
najviše iz županija Modruško – riječke i Zagrebačke, te kotareva Karlovca i Jaske. 63
Iseljavanje su mogli prouzročiti i ratovi u kojima je u tom razdoblju sudjelovala Austro –
Ugarska budući da je vjerojatno određen broj ljudi nastojao izbjeći novačenje za vojsku. To
je prvo bio rat između Austro Ugarske i Kraljevine Italije te Francuske koja je pomagala
Italiji, zatim rat između Austro – Ugarske i Prusije u kojem je također sudjelovala
Kraljevina Italija na strani Prusije. Kolera je uslijedila 1871. tako da je razlika u iseljavanju
iz ostalog dijela Hrvatske i Dalmacije u tome što je kroz čitavo stoljeće bilo iseljavanja iz
Dalmacije dok je iz ostatka Hrvatske to postalo intenzivno nakon 1880. godine i 1890.
godine 64. Kao što sam već pisao o iseljavanju prije 1860. izrazito loše gospodarsko stanje
pogotovo na području Dalmatinske zagore uzrokovalo je iseljavanje prema Banovini
Hrvatskoj što nije slučaj u razdoblju od kraja 19. stoljeća do 1918. godine.

Tablica 9.
Razlika između prirodnog i stvarnog porasta stanovništva Hrvatske

Prema prirodnom porastu Prema prirodnom

bio je stvarni porast porastu bio je
Godina Prirodni prirast stvarni porast

U aposolutnim u% U apsolutnim u % U apsolutnim U %

*
Hrvatska i 1880 - 1890. 274 002 15,5 293 911 15,5 + 19 909 + 1,0
Slavonija 1891 - 1900. 229 495 214 356 9,8 - 15 139 + 0,7
1901 - 1910 10,5 201 778 8,5 - 123 083 - 5,0
324 861 13,5

62
Antić, 1991, 12.
63
Isto, 1991, 28.
64
Čizmić, 1974-75, 28.

30
 **
Dalmacija 1880 - 1890. 65 170 13,7 51 325 10,8 - 13,845 - 2,9
1891 - 1900. 78 857 14,9 66 358 12,6 - 12 499 - 2,3
1901 - 1910. 83 696 14,1 51 882 8,7 - 31 814 - 5,4

*** Istra 1900 - 1910. 53 392 15,5 58 516 17,0 + 5124 +1,5
Izvor
* M. Kreser, Gustoća i žiteljstva Kraljevine Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1917, 109.
** M. Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939, str. 145.
*** J. Lakatoš, Narodna statistika, Zagreb 1914, str. 9.
*Tablica preuzeta iz članka Ivana Čizmića O iseljavanju Hrvatske u razdoblju 1880. -
1914str. 33.
Tablica prikazuje kako se iseljavanje odrazilo na stanovništvo Hrvatske. Stvarni
porast stanovništva dogodio se jedino u razdoblju od 1880. - 1890. godine zbog velikog
doseljavanja stranaca u Hrvatsku. Dakle, jasno je da se u razdoblju od 1901. do 1910.
zabilježeno najviše iseljavanja iz Dalmacije kada se stanovništvo smanjilo za 31 814 ljudi
dok je u Hrvatskoj i Slavoniji zabilježeno da se iselilo čak 123 083 ljudi. Broj iseljenih iz
Dalmacije moguće da je bio veći budući da se velik broj ljudi iselio ilegalno 65. Piše da su
svi društveni i javni radnici koji su pratili procese iseljavanja imali drugačije procjene koje
su se razlikovale od službenih statistika 66. Nevezano za broj jasno je da je iseljavanje u tom
razdoblju poprimilo masovan karakter i zbog toga je cilj diplomskog rada odrediti uzročno
- posljedične veze sa tim istraživanjem koje se nalaze u gospodarskom stanju, društvenim
prilikama ali i političkoj situaciji. Prevladava mišljenja da je gospodarsko stanje,
neimaština i loši životni uvjeti uvjetovali masovno iseljavanje ali i gospodarsko stanje
uvjetuje politika tako u potpunosti stoji izjava zastupnika Hrvatskom saboru Ante
Pinterovića u vezi politike koja je tjerala ljude na iseljavanje. Govoreći o iseljavanju rekao
je "To zlo mora da leži u nama samima jer nema sumnje da ne bi ljudi bježali iz domovine,
da im je dobro u njoj. Kriva je tome dosadanja uprava, a donekle i naša inteligencija, koja
nije htjela da narod poučava i da ga odvraća od iseljavanja 67.
Tablica 10.
Iseljavanje iz Hrvatske 1890 – 1910.

1890. 1900. 1910. 1890 –

1910.

65
Antić, 1991, 15.
66
Čizmić, 1974 - 1975, 32.
67
Isto, 1974 - 1975, 33.

31
 Hrvatska i 24 913 36 650 150 233 211 796
Slavonija
Dalmacija 13 845 12 499 31 814 58 158
Istra 15 000 40 000
Hrvatska 38 758 49 149 197 047 309 954
Ukupno
*Tablica preuzeta iz članka Ivana Čizmića O iseljavanju Hrvatske u razdoblju 1880.
- 1914 str. 35.

O uzrocima i posljedicama iseljavanja, kada ono poprima masovni karakter, dosta se

raspravljalo u Dalmaciji. O tome kako je iseljeništvo društveni fenomen koji proizlazi iz
brojnih čimbenika koji mogu biti, povijesni, geografski, ekološki i drugi govori izvorni rad
Utjecaj migracija na populacijsku strukturu srednjodalmatinskih otoka autorice Sanje
Špoljar - Vržina iz Instituta za antropologiju u Zagrebu. Ona svoje istraživanje objašnjava
kao antropološko istraživanje biološke i kulturne diferencijacije izoliranih seoskih
populacija Istočnog jadrana. Koristila je migracijske podatke iz župnih knjiga na otocima
Hvaru, Braču i Korčuli te poluotoku Pelješcu. Testirala je na četiri vremenska perioda od
koje prvo 1851. - 1891. te drugo od 1892. - 1913. obuhvaća vremensko razdoblje
diplomskog rada. Treći period obuhvaća razdoblje od 1914. do 1940. a četvrti nakon 1940.
godine. Njezino istraživanje je usmjereno na endogamiju 68 na pojedinim otocima i kako se
migriranje očitovalo u tom razdoblju. U konačnosti zaključuje da je na
srednjodalmatinskim otocima bila intenzivnije migriranje ženskog spola u odnosu na muški
spol dok je poluotok Pelješac iznimka i tu je bilo učestalije migriranje muškog spola. To je
uvjetovalo na otocima genetičku zatvorenost sve do četvrtog razdoblja istraživanja koje je
razdoblje nakon Drugog svjetskog rata 69. Iz njenog rada može se zaključiti kako se
iseljavanje može odraziti na određene mikroevolucijske trendove endogamiju ili
egzogamiju. Zaključuje da su na poluotoku Pelješcu u usporedbi sa Hvarom, Bračom i
Korčulom većinom se iseljavala muška populacija suprotno od navedenih otoka. Na

68
Endogamija je pojava uspostavljanja spolnih (i bračnih) odnosa unutar neke društvene grupe. U
prvim razdobljima ljudske povijesti endogamija je bila opća praksa, osobito u braku krvnog srodstva u
prvim materinjskim rodovima. Endogamija može biti okomita i vodoravna. Okomita endogamija
označava uspostavljanje spolnih odnosa između predaka i potomaka, a vodoravna endogamija
označava takve odnose između pripadnika iste generacije, uključujući i rođenu braću i sestre.
Odbacivanje promiskuiteta zapravo je dokrajčenje okomite endogamije. (Robbins, Joel
(2004). Becoming Sinners: Christianity and Moral Torment in a Papua New Guinea Society.
University of California Press. str. 191–192.
69
Špoljar- Vržina, 1994, 406.

32
Korčuli je iseljavanje ženskog stanovništva sve do 1914. godine uvjetovalo i povećavanje
endogamije. Ujedno kako se i iseljavanje po spolu može odraziti na te trendove. U
konačnosti kako ne treba iseljavanje promatrati samo kroz brojke budući da brojke nikad ne
mogu biti točne zbog povijesnih okolnosti i djelatnosti društava koja su se time bavila ali i
same politike iseljavanja koja nije bila postojana u Dalmaciji iako se kroz literaturu pisalo o
službenim podatcima.
Početak 20. stoljeća vezan za migracijski tok poznat po nazivu Velike migracije koje
su zahvatile 55 do 65 milijuna Europljana u razdoblju od 1820. do 1930. tako da se može
zaključiti da se hrvatsko stanovništvo masovno priključilo tom procesu malo kasnije od
većine europskih naroda 70. Taj proces masovnog iseljavanja u prekomorske zemlje
prekinuo je Prvi svjetski rat što i pokazuju podatci iz rada Katice Jurčević o iseljavanju u
Sjedinjene Američke Države. Smoljan u svojoj knjizi Hrvatska dijaspora piše da se od
1900. i 1919. svake godine iz hrvatskih zemalja iselilo oko 40 tisuća ljudi, što je moguće do
izbijanja Prvog svjetskog rata ali kasnije ne što potvrđuju mnogi podatci da je masovno
iseljavanja prekinulo upravo izbijanje Prvog svjetskog rata 71. Ipak iseljavanja tokom Prvog
svjetskog rata su mogla biti i veća nego što prikazuje literatura jer se pretpostavljam
određen dio ljudi iselio ilegalno što je bio slučaj u prethodnom razdoblju ali je razlika što je
tijekom Rata bilo strogo zabranjeno iseljavanje i otkup imovine u inozemstvu. Svejedno
iseljavanje je unatoč tome bilo moguće. Premda su ostali u Kraljevini SHS stari problemi u
vidu agrarne prenaseljenosti i slabog gospodarskog rasta iseljavanja su se drastično
smanjilo jer 1921. SAD pod snažnim utjecajem konzervativnih političkih struja donose
restriktivne mjere u iseljeničkoj politici 72. Ograničava se iseljavanje i taj trend se u
Sjedinjenim Američkim Državama održava i danas. Međutim nakon 1921. iz Dalmacije se
iseljavanje dosta pojačalo u Australiji koja se pokazala kao najprivlačnija zemlja za ljude iz
Dalmacije zbog klime i mora zbog bavljenja ribarstvom i vinogradarstvom. U Australiji
danas navodno živi više od 250 000 Hrvata, a masovnije su se počeli naseljavati nakon
Prvog svjetskog rata vjerojatno zbog toga što su Sjedinjene Američke Države počele
provoditi politiku ograničavanja emigranata, a pored toga početkom dvadesetih godina ih je
i zahvatila gospodarska kriza koja se pojavila diljem Europe.

70
Nejašmić, 2014, 410.
71
Smoljan, 1997, 10.
72
Nejašmić, 2014, 411.

33
 Iseljenička politika

U Austro – Ugarskoj iseljeničke politike nije bilo, a Antić navodi da su neki zakoni
išli ususret iseljavanju odnosno pretvaranju privremenih imigranata u stalne. U Narodnom
listu piše da su se ljudi često iseljavali da bi izbjegli vojni rok te se ne bi vratili zato što su
bile predviđene stroge kazne kad bi se vratili u Austro - Ugarsku. Juraj Biankini tražio je
od Carevinskog Vijeća da se podijeli kraljevsko pomilovanje iseljenicima kojima nije
slobodan povratak radi vojničkih prekršaja 73. Nepostojanost zakona prema iseljenicima je
stvorio za iseljenike opasnost od izrabljivanja što je dodatno povećalo negodovanje
iseljenika prema Austro – Ugarskoj. Smatra se da je i strah od izbijanja rata između
Kraljevine Srbije i Austro - Ugarske natjerao brojno stanovništvo da se iseli. Prema
literaturi iz Galicije i Bukovine godišnje se iseljavalo oko 120 000 ljudi. Naime, zbog
nepostojanja iseljeničke politike sa druge strane veoma je otežan boravak u inozemstvu
iseljenicima iz Austro - Ugarske budući da nije postojalo državno tijelo koje bi zastupalo
njihove interese i pratilo njihov rad već su se iseljenici uglavnom sami snalazili te su se
držali u zajednicama te su osnivali kulturno - umjetničke udruge te su se bavili izdavanjem
novina. Upravo iseljenički tisak je bio iznimno bitan za informiranost o društvenim i
političkim prilikama u domovini kao i za očuvanje jezika, kulture i nacionalne svijesti
među iseljenicima. Iako izbijanje Prvog svjetskog rata stanovnici Dalmacije nisu sigurno
mogli predvidjeti, među vodećim vrhom Austro - Ugarske povremeno je bilo sve jasnije da
bi moglo doći do rata. Vlasti su konačno uvidjele problem u raspoloživosti ljudi za
regrutiranje u slučaju izbijanja rata. Ministar rata general Krobatin 11. svibnja 1914.
zahtijevao je u parlamentu da sve vlasti moraju sa svim mogućim sredstvima pobijati
nezakonito iseljavanje 74. Austrijska vlada podnijela je Carevinskom vijeću u Beču novi
zakon o iseljavanju prema kojem je zabranjeno iseljavanje s ciljem rada za poljoprivrednike
ili otkup zemlje u prekomorskim krajevima. Dozvoljeno je iseljavanje u trajanju od samo
jedne godine što vlada može opozvati 75. Zbog tog zakona se veoma mali broj ljudi
iseljavao tokom Prvog svjetskog rata što i potvrđuju registri iz Sjedinjenih Američkih
Država u tom razdoblju.

73
Antić, 1991, 18.
74
Isto, 1991, 20.
75
Isto, 1991, 23.

34
 Masovno iseljavanje iz Austro - Ugarske gdje su prednjačili Poljaci, Slovaci i Hrvati
nametnulo je državnoj administraciji potrebu stvaranja iseljeničke službe. U Hrvatskoj i
Slavoniji policijski nadzor je evidentirao iseljavanje. Služba je konačno uređena 1891.
godine. i 1910. godine podnesen za Saboru prijedlog Zakona o iseljavanju kojom su
uređene odredbe o zaštiti iseljenika, te o ograničavanju iseljavanju u određenim
slučajevima 76. Ipak ta zakonska osnova nikada nije postala zakonom zbog toga što su
Mađari osporavali Hrvatsko iseljeničko zakonodavstvo i time vlastitu iseljeničku politiku
zbog straha da bi se politička emigracija mogla povezati s političkom opozicijom.
Povijesne okolnosti su se pokazale da je upravo političko tijelo emigranata na čelu sa
Franom Supilom, Ante Trumbićom i Ivanom Meštrovićem osnovalo Jugoslavenski odbor
koji se zalagao za državno ujedinjenje jugoslavenskih zemalja. Odbor je osnovan 30.
svibnja 1915. u Parizu s Trumbićem kao predsjednikom te središtem u Londonu i uredima u
Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu. Djelovanje Odbora bilo je usmjereno rušenju
Monarhije kao i protivljenja Londonskom Ugovoru točnije pretenzijama Italije nad
istočnom obalom Jadrana 77. Antić navodi da su se iseljenici u Južnoj Americi koji su
većinom bili iz Dalmacije, Primorja i Istre bili podijeljeni u dvije skupine koje su se
razlikovale po prihvaćanju postojanja Austro - Ugarske i Hrvatske koja je u sklopu te
državne tvorevine, dakle, kako on navodi bili su austrijski ili hrvatski ideološki nastrojeni.
U Austriji se iseljenička služba nalazila u djelokrugu policije, a u Ugarskoj je donesen
iseljenički zakon tek 1909. godine 78.
Pokušajem kvantifikacije bavilo se više autora, pored Antića, Ivica Nejašmić izdao
je izvorni znanstveni rad pod nazivom Iseljavanje iz Hrvatske u Europske i prekomorske
zemlje od sredine 19. stoljeća do 1981. godine - pokušaj kvantifikacije. U sažetku on navodi
da se u tom razdoblju iz Hrvatske iselilo oko 1 150 000 osoba što znači 8 850 godišnje 79. U
razdoblju koje obuhvaća diplomski rad izvori podataka o broju iseljenika su: Službene
statistike Austro - Ugarske, registri parobrodarskih kompanija i procjene tadašnje
inteligencije koja varira. Međutim, upravo ti podatci koji se predstavljaju kao službeni
variraju od autora do autora budući da je bilo dosta, a prema određenim autorima čak i

76
Čizmić, 1974 - 1975, 41.
77
Goldstein, 2007, 316.
78
Jurčević, 2010, 67.
79
Nejašmić, 1990, 511.

35
pretežito ilegalne imigracije koja se ne može evidentirati. Iseljenja se uglavnom dijele na
privremena i trajna. Ako iseljenici nisu prodali svoju imovinu pri iseljavanju onda se to
iseljavanje vodilo kao privremeno. Bila je riječ i o čestim privremenim iseljavanjima kada
bi se odselio samo jedan član obitelji budući da literatura navodi da su najčešći iseljenici
bili oženjeni ili neoženjeni muškarci, a obitelji su se iseljavale u manjem omjeru.
U Kraljevini Hrvatskoj i Slavniji podatke o iseljavanju prikupljao je i obrađivao
Zemaljski statistički ured u Zagrebu i to od 1899. godine. Za razliku od Kraljevine
Hrvatske i Slavonije u Dalmaciji i Istri nije bilo posebnog statističkog praćenja iseljavanja
iako u literaturi se određeni podatci vode kao "službeni podatci" primjerice Posljednji popis
stanovništva Kraljevine Dalmacije autora Manfreada Makale 80. Njegovi podatci o
iseljavanju 58 158 osoba iz Dalmacije u razdoblju od 1890. do 1910. se vode kao "službeni
podatci" iako oni to nisu i spominje se da je velikim dijelom iseljavanje iz Dalmacije
obavljalo ilegalno. Podatci o broju iseljenih u Sjedinjenim Američkim Državama, a
pogotovo zemljama Južne Amerike mogu značiti da je možda bio i puno veći broj
iseljenika ali zbog tadašnjih povijesnih okolnosti i načina vođenja evidencije o iseljenicima
to ostaje na pretpostavkama. U usporedbi sa ostalim hrvatskim krajevima masovnije
iseljavanje je počelo ranije u Dalmaciji (u šezdesetim godinama 20. stoljeća), a postojalo je
i u prvoj polovici 19. stoljeća iseljavanje u Hrvatsku i Slavoniju iz Dalmacije. Premda
popisi stanovništva pokazuju tranziciju tj. rast populacije autori smatraju da je porast
stanovništva postojao ali da je zbog prekomorske emigracije bio dosta slab u odnosu na
demografska kretanja u razvijenijim gradovima krajem 19. st. i početkom 20. st. U tom
razdoblju otoci Brač i Hvar bilježe smanjenje broja stanovnika u razdoblju 1900. - 1910. Po
Milanu Komandiću iselilo se iz Dalmacije od 1857. do 1900. ukupno 57 599 osoba. Dinko
Foretić navodi da je od 1900. do 1914. emigriralo iz Dalmacije do 6% stanovništva što bi
kako Nejašmić piše bilo 39 000 osoba. Zbrojem tih podataka smatram da je u razdoblju
koje obuhvaća diplomski rad iz Dalmacije iselilo se u prekomorske zemlje više od 100.000
stanovnika 81.

80
Nejašmić, 1990, 513.
81
Isto, 1990, 514.

36
 Iseljeništvo iz Dalmacije u Južnoj Americi

Do Prvog svjetskog rata Hrvati u najvećem broju naselili u Argentinu, Čile, Boliviju i
Peru. To su bili uglavnom iseljenici iz Dalmacije južno od Omiša uključujući pripadajuće
otoke. Piše da se iselilo između 25 000 i 50 000 ljudi. Iseljavale su se pretežno muške
osobe mlađe dobi. Očekivano, različito su prolazili ljudi koji su se doseljavali budući da je
drugačiji bio životni standard na područjima koja su naseljavali. Hrvati su tokom
naseljavanja petnaestak kolonija razvili različite oblike društvenog okupljanja – utemeljili
su četrdesetak društva i pokrenuli 14 novina 82. Osim pojedinih slučajeva rijetkost je bila da
ti iseljenici nisu potjecali iz područja južno od Omiša do Dubrovnika. Okvirno u Argentinu
se doselio velik broj Hvarana, Čile je naselila velika grupa Bračana, a u Peruu je bilo
najviše ljudi iz Dubrovnika 83. Bilo je i doseljenika iz Hrvatskog primorja i iz kontinentalne
Hrvatske ali u puno manjem broju. Od 60ih godina 19. stoljeća počeli su se i proizvoditi
parni brodovi. Dok je jedrenjak do Amerike putovao 42 dana, parnom brodu je trebalo 12
dana. Hrvati koji su putovali primjerice iz Genove do Buenos Airesa došli bi za 20 dana, a
najviše se putovalo iz Trsta 84. Hrvati koji su se doseljavali bavili su se uglavnom sličnim
zanimanjima. Kroz literaturu se spominju iznimka ljudi koji su napredovali kroz život i
time ostvarili bolji društveni ugled. Iseljenici su najčešće živjeli u zajedništvu što potvrđuje
sudjelovanje u svečanim mimohodima povodom obljetnica oslobođenja kolonija. U brojnoj
literaturi spominje se snažan osjećaj zajedništva koji je prevladao 1903. godine kada je
masovno podržan narodni antimađarski pokret u Hrvatskoj. Zbog toga se 1903. smatrala
godinom „preporoda južnoameričkih Hrvata“ 85. Najvažnije kolonije su bile u: Buenos
Airesu, Rosariju i Acebalu u Argentini, Antofagasti, Punta Arenasu, Poorveniru, Iquiqueu i
Valpraisu u Čileu; Callou i Cerro de Pascu u Peruu te u Oruru, Uyuniju i Potosiju u
Boliviji 86. Banskom naredbom od 12. prosinca 1898. br. 6085 određeno je da se moraju
prikupljati podaci o iseljavanju i iz Banske Hrvatske. Međutim Hrvati su se vodili prema
zemlji iseljenja, a ne pokrajini tako da su se u registrima držali među iseljenicima iz
Austrije i iseljenicima iz Ugarske. Antić navodi podatak da se 1908. godine u Argentinu

82
Antić, 1988, 413.
83
Isto, 1988, 413.
84
Antić, 1991 25.
85
Antić, 1988, 415.
86
Isto, 1988, 418.

37
doselilo 303 112 osoba iz 15 zemalja. Od južnoslavenskih zemalja spominje se Srbija i
Crna Gora ali nema Hrvatske pa iseljenike iz nje treba tražiti među 2 551 imigranata iz
Austrije, odnosno 934 iz Ugarske 87. Podatci o točnom broju iseljenika u Južnoj Americi
variraju od autora do autora. Spominje se da je nakon Prvog svjetskog rata bilo 50 000 ljudi
dok Josip Lakatoš govori da je boravilo između 60 i 90 tisuća ljudi gotovo isključivo iz
Dalmacije, Istre i Primorja 88. Bilo 50 000 ili čak 90 000 iseljenika riječ je o velikim
valovima migracija. Zadarski Narodni list u broju 1. siječnja 1913. piisao je U nas koji
godinama šaljemo na hiljade svojih sinova u daleki svijet da tamo traže sebi zarade i
kruha, ne vodi se nikakva točna statistika o broju iseljenika, ni o mjestima kamo se sele; a
da bi se pak vodilo računa o njihovom životu u stranom svijetu, da bi se tko brigao, da ih
uputi kamo bi se imali iseliti jednom kad već hoće da ostave staru domovinu, o tome pak
nema ni govora“ 89.
Prva luka na južnoameričkom kontinentu u koju su pristajali iseljenici bio je Buenos
Aires. Mnogi su ondje ostajali, a ostali su uglavnom slijedili tri smjera: u argentinsku
unutrašnjost, pomorskim putem na tihooceansku obalu Južne Amerike ili do istog cilja
kopnenim putem preko Anda. Prethodno smo opisali tegobe pomorskog putovanja. Stupanj
povezanosti naših ljudi bio je različit od kolonije do kolonije, kao i u pojedinim
razdobljima. U početku doseljavanja veze su se svodile na osobne kontakte, a prva
okupljanja odvijala su se u dućanima pojedinih iseljenika. Već 70-ih godina naši iseljenici
osnivaju svoja prva društva. U daljem razvitku osnivaju se druge ustanove poput škola,
banaka, a gotovo svaka kolonija ima i svoj dio na mjesnome groblju. Sve te države u
Južnoj Americi su se u prvoj polovici 19. st. oslobodile kolonijalnog odnosa od
španjolskog i portugalskog carstva. Po obliku državnog uređenja bile su republike s time da
su prolazile razne oblike nestabilnih vlasti do kojih je došlo državnim udarima. Dio naših
iseljenika našao se i na području ratnog sukoba kad su se potkraj 80-ih godina 19. stoljeća
zaratili Čile, Peru i Bolivija. Društveno uređenje u tim državama bilo je kapitalističko sa
značajkama kakve su na početku te društveno - ekonomske formacije. Našim je
iseljenicima to odgovaralo jer su se mogli gotovo ravnopravno uključiti u tržišno
nadmetanje, u čemu su neki i uspjeli.

87
Antić, 1988, 419.
88
Isto, 1988, 420.
89
Narodni list, 1. 1. 1913.

38
 Dalmatinski iseljenici u Argentini
O iseljeništvu u Argentinu ima najviše podataka budući da je i najveći broj Hrvata u
Južnoj Americi migrirao upravo u tu veliku zemlju. Površinom druga u Južnoj Americi (2
780 400 kvadratnih kilometara) Argentina je imala sve predispozicije za primanje velikog
broja ljudi. Nakon osamostaljenja 1816. od Španjolske i proglašenja ustava 1853. tražio se
velik broj radnika te se poticalo useljavanje. Statistike o useljavanju počele su se voditi
1857. godine 90. Prvi Hrvati su počeli naseljavati Argentinu sredinom 18. stoljeća 91. Prvi
poznati Hrvat u Argentini prema istraživanju bio je Ivan Šimun Buratović poznat u
Argentini pod imenom Mayor Buratovich. Rođen je u Vrbnju na Hvaru. Između 1860. i
1865. kao građevinski poduzetnik izveo je više javnih građevinskih radova u kojima je
zapošljavao hrvatske iseljenike. Prvi je u Argentini trasirao mrežu telefonskih linija Buenos
Aires - Rosario - Cordoba - Bahia Blanca. Poslije se bavio stočarstvom te je bio među
prvim proizvođačima argentinske vune namijenjene izvozu. Jedna željeznička postaja u
blizini grada Bahia Blanca, nazvana je njegovim imenom Estacion mayor Buratovich, kao i
trg Plaza Buratovich u Rosariju 92. O našim radnicima na izgradnji pruge pisao je Narodni
list 31. srpnja 1889, prenoseći pismo jednog mjernika iz lista Neue freie Presse. Radilo se
na pruzi koja će preko Kordiljera spojiti Buenos Aires s čileanskom lukom Valparaiso.
Perinić je pisao o znamenitim Hrvatima u Argentini pa piše u svom članku o Nikoli
i Mihi Mihanoviću, Ivanu Vučetiću, Ivanu Benigaru koji su se iselili u Argentinu u
razdoblju koje obuhvaća diplomski rad. Braća Mihanović bavili su se prijevozom brodova i
bili su veoma moćni i utjecajni u toj djelatnosti u Argentini. Autor iznosi podatak da je
1909. godine Miho Mihanović postao vlasnik devet prekooceanskih brodova i dvadesetak
manjih brodova te je pomagao ranim radničkim organizacijama u Hrvatskoj i dao je
sagraditi Dom kulture u svom rodnom mjestu Doli kod Dubrovnika 93. Još zanimljiviji je
podatak o Ivanu Vučetiću (rođen na Hvaru 1858. došao u Argentinu 1884.) koji je radio u
Buenos Airesu u policiji. Prema literaturi on je razvio daktiloskopiju koju danas
upotrebljavaju policije u cijelom svijetu za identifikaciju osobe pomoću otiska prsta 94.

90
Antić, 1991, 34.
91
Perinić, 1998, 277.
92
Antić, 1991, 36.
93
Perinić, 1998, 278.
94
Isto, 1998, 278.

39
 Hrvati su se u Argentini grupirali u dvije socijalno – ekonomske skupine. Prva je u
Buenos Airesu, a druga u argentinskoj unutrašnjosti. Značajka je iseljenika u Buenos
Airesu da se bave gradskim zanimanjima, dok su u unutrašnjosti uglavnom angažirani u
poljoprivredi. Bio je i velik broj iseljenika koji su radili na izgradnji željezničkih pruga
širom Argentine. U Buenos Airesu angažirani su uglavnom u pomorskoj privredi, bilo kao
mornari na brodovima bilo kao lučki radnici. Ostali su radili kao građevinski radnici 95.
Glede društvenog okupljanja hrvatskih iseljenika Miće Mičić je kao predstavnik
Jugoslavenskog odbora u Londonu došao organizirati jugoslavenski iseljenički pokret u
Južnoj Americi. Mičić je stigao u Buenos Aires u rujnu godine 1915. gdje se zadržao
nekoliko mjeseci. Javlja da je Jugoslavena u Argenitini oko 30 000 od kojih od prilike u
Buenos Airesu 10 000 ljudi. U Hrvatskom iseljeničkom zborniku objavljenom 2005. godine
u članku Život u Cordobi u dijelu teksta pod naslovom "Argentina - zemlja useljenika "
autora Cristiana Šprljana piše da prema njegovim istraživanjima danas u Argentini živi čak
130 000 Hrvata 96.

Dalmatinski iseljenici u Čileu

U Čile se Hrvati počeli useljavati početkom 70-ih godina 19. stoljeća i to najprije na
otok Ognjenu zemlju, privučeni „zlatnom groznicom“. Samo nešto kasnije naše ljude
nailazimo i u sjevernom Čileu. Na tim krajnjim polovima zemlje nastat će kasnije i dvije
naše najznačajnije kolonije: Punta Arenas i Antofagasta. Tamo su stizali pretežno sa
srednjodalmatinskih otoka (osobito Brača) i iz dubrovačkog kraja. Za Hrvate u Čileu
značajno je da žive u kolonijama utemeljenim u gradovima. To uvjetuje njihovu
profesionalnu orijentaciju koja je tipična za gradska naselja. Tamo se bave većinom
trgovinom i obrtom. Ekonomski položaj iseljenika u tim godinama u republikama na
Pacifiku: Čile, Bolivija i Peru izvrstan je, a u Čileu može se reći da je zavidan. Iseljeništvo
u Čile može se razdijeliti u dvije grupe: južna (Punta Arenas) i sjeverna grupa. U gradu i
luci Punta Arenas bave se trgovinom i brodarstvom te stočarstvom 97. Marina Perić navodi
da su se Hrvati u razdoblju od 1890. do početka Prvoga svjetskog rata najviše naseljavali u

95
Šprljan, 2005, 87.
96
Perić, 2005, 87.
97
Antić, 1991, 59.

40
Magellanesu, oko Punta Arenasa i na salitrenim poljima u pokrajinama Antofagasta i
Tarapaca. S vremenom su grupe iseljenika rasle i sukladno s tim udruge i tisak 98. Iseljenici
su bili najviše iz Dalmacije. Iseljeničke novine bilu su ključni faktor u očuvanju
nacionalnog i etničkog identiteta. Nacionalno, iseljenici su se smatrali Hrvatima i bili su
protuaustrijski nastrojeni, a postojala je i proaustrijska manjina.

Iseljenički tisak u Čileu

O ovoj temi obradio sam pregledni rad Marine Perić Političke promjene u Hrvatskoj
i hrvatski iseljenički tisak u Čileu. Slijedeća tablica je iz njenog rada. Zove se Pregled
hrvatskog iseljeničkog tiska u Čileu od 1902. godine do danas. U tablici sam napisao samo
novine koje su izlazile u godinama koje obuhvaća diplomski rad, a u radu se nalazi u tablici
još 15 novina koje su izlaze sve do danas. Posljednja na popisu Useljavanje u Magallanes
je počela izlaziti 1986. godine 99.
Tablica 11.
Pregled hrvatskog iseljeničkog tiska u Čileu od 1902. do danas
Naziv novina Mjesto Godina izdavanja
Sloboda Antofagasta, Stantiago 1902. - 1906. 1918.
Male novine Punta Arenas 1905. - 1906. 1989.
Domovina Punta Arenas 1908. - 1910.
1913. - 1915.
Novo Doba Punta Arenas 1910. - 1911.
Dom Punta Arenas 1911. - 1912.
Iz pustoši Punta Arenas 1911.
Pokret Antofagasta 1914. - 1916.
Jugoslavenska Domovina Punta Arenas 1916. - 1921.
Jugoslavija Antofagasta 1916. - 1917.
Valparaiso
Jugoslovenska država Antofagasta 1916. - 1917.

98
Perić, 2005, 70.
99
Isto, 2005, 71.

41
 *Tablica preuzeta iz članka Hrvati u Čileu- neka obilježja suvremenoga
etničkog/nacionalnog identiteta autorice Marine Perić str. 71.

Izdavanje novina nailazilo je na velike probleme pogotovo na početku zbog

određenih faktora. Novine su se financirale same, a naklada je bila mala. Uz to velik broj
iseljenika je bio nepismen tako da su bila česta društvena okupljanja i govori. Iz naziva
novina vidi se da se zagovara jugoslavenska ideja što i potvrđuju novine koje su izlazile za
vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata (Jugoslavija i Jugoslavenska država). Tekstovi u
novinama su razvrstani u tri kategorije: tekstovi vezani uz događaje u hrvatskoj iseljeničkoj
zajednici, uz zemlju iseljenja te uz druge zemlje 100. Najbolji primjer su prve novine koje su
počele izlaziti u Antofagasti, a nazivale su se Sloboda. Autorica članka navodi da je
Sloboda zamišljena da slijedi politički program Ante Starčevića i Bogovića. Taj program bi
se mogao okarakterizirati kao pravaški međutim nije jasno kako program ujedno slijedi i
program Bogovića ako se odnosi na Mirka Bogovića koji je bio unionist. Dalje, u članku
nije razjašnjeno na kojeg Bogovića se odnosi, a sinteza političkih programa tih dviju osoba
nije bila moguća. Autorica navodi da je cilj novina pisati o gospodarskim i političkim
prilikama u domovini te o vijestima iz svijeta. Navodi više stalnih rubrika: Naši dopisi
osobiti, Političke stvari, Zadnje vijesti iz domovine, Uvodnici itd. Moguće da je riječ o
pogrešci ali je iz konteksta jasno da je riječ o standardnim iseljeničkim novinama koje su
služile da iseljenici budu obaviješteni o vijestima iz domovine, vijestima iz svijeta kao i da
se informiraju o događanjima u Čileu. Članci u novinama su uglavnom bili posvećeni
gospodarskom i političkom stanju u Hrvatskoj 101.
Autorica je analizirala novine Domovina. Iznijela je tablicu o broju tekstova o
određenoj temi koja je bila aktivna u Hrvatskoj te je članke podijelila u tablici ocijenivši ih
pozitivnim ili negativnim prema autorovom stavu o temi o kojoj piše. Primjerice stav
prema Položaju Hrvata u Austrijskoj Monarhiji smatra se negativan prema tekstu kao i
politika Austrije. Nacionalni identitet i nepostojanost škole također se smatra negativnim.
Pozitivan je stav prema ujedinjenju Srba i Hrvata, prema Balkanskim ratovima, vojsci
Kraljevine Srbije, Ivanu Meštroviću i njegovom radu te u konačnosti organizaciji

100
Perić, 2005, 73.
101
Isto, 2005, 75.

42
iseljenika. Prema tome može se zaključiti da ideološki novine podupiru Kraljevinu Srbiju,
ideju ujedinjenja sa Srbima, a protive se politici Austrije i položaju Hrvata u Austro -
Ugarskoj. Novine su počele izlaziti nakon Politike "novog kursa" ali ideološki se veoma
poklapaju zbog podupiranja ujedinjenja sa Srbima i protivljenja Austriji točnije njenoj
politici 102. U Čileu se dosta održala i kultura među hrvatskim iseljenicima. Primjerice
viteška igra koja potječe iz Korčule "Moreška" koju su prenijeli Mletci od 14. stoljeća te se
počela organizirati kroz Dalmaciju, a jedino se očuvala na Korčuli do danas se također
organizira i pleše u Čileu kao i u Boliviji i Kaliforniji.

Dalmatinski iseljenici u ostalim zemljama Južne Amerike

Brazil

O iseljavanju u Brazil ima najmanje podataka iako ta najveća zemlja u Južnoj

Americi i danas peta zemlja po broju stanovnika u svijetu je poticala useljavanje. Nakon
osamostaljenja od Portugala 1822. godine tražilo se goleme količine radne snage za rad u
rudnicima, poljoprivredi i ribarstvu gdje je i najveći broj iseljenika radio. Postoje podatci o
par iseljenika u Rio de Janeiru. Literatura spominje poznatog ljekarnika Tita Sudača iz Sao
Paola 103.
Peruu

Hrvatskih iseljenika bilo je i u Peruu, pogotovo u gradovima Callao, Lima, Cerro de

Pasco i Huaraz. U Callou je možda najstarija hrvatska naseobina u Južnoj Americi prema
Antiću. Istaknuti Peruanci hrvatskog podrijetla bio je Juan Bielovucic. Njegov otac Juan
Miguel Bielovucic bio je Dalmatinac s Pelješca. Majka mu se zvala Adriana Cavalie,
Peruanska kći francuskog konzula u Calaou 104. Značajan je zato što je 1911. preletio
udaljenost od Lime do Ancona čime je postao prvi nacionalni pilot koji je letio zračnim
prostorom Južne Amerike. German Stiglich bio je pomorac, kartograf i povjesničar.
Značajan je jer je ucrtao granice između Perua i Bolivije. Napisao je i Priručnik za
topništvo nakon što je otputovavši u Englesku dobio zadatak proučiti brodove Almirante
Grau i Colonel Bolgnesi te ih dovesti u Peruu. Bio je neko vrijeme kapetan čak tri broda, a

102
Perić, 2005, 78.
103
Holjevac, 1967, 22.
104
Hrvati u Peruu http://hsk.hr/2011/02/07/hrvati-u-peruu/ (posjećeno 28.10. 2016).

43
njegova izdavačka djelatnost je od velikog značaja za peruansko pomorstvo 105. O Urugvaju
i Paragvaju ima jako malo podataka o iseljavanju u tom razdoblju. Paragvaj se počeo
naseljavati u sedmom desetljeću 19. stoljeća
Bolivija

Prvi su Hrvati došli u Boliviju oko 1880. godine iz Čilea. O životnim uvjetima u
Boliviji piše da su se veoma teško prilagođavali na životne uvjete budući da je riječ o
zemlji koja ima golemu površinu, a relativno malen broj ljudi i lošu prometnu povezanost
tako da su kroz obalu putovali uglavnom pješice. Bolivija je golema zemlja koja ima
površinu gotovo deset puta veću od Hrvatske ali iznimno slabu naseljenost. Izvori spominju
da je prvi doseljenik o kojem postoje podatci na Boliviji bio Ivan Ivanović iz Sutivana na
Braču. On je na jedrenjaku prešao Magellanov prolaz i iskrcao se u Antofagasti odakle je
1885. prešao u Boliviju. Njega su slijedili mnogi zemljaci najviše iz Brača i Hvara.
Hrvatske naseobine koje su se naknadno formirale u Boliviji su bile u Oruru, Cochabambi,
La Pazu i Santa Cruzu. Prva značajnija poduzeća čiji su vlasnici bili Bračani, Hvarani ili
primorci su nastala u Cochabamvi 106.
Paragvaj
O iseljenicima u Paragvaju u knjizi Iseljena Hrvatska piše da je tokom Prvog
svjetskog rata u Republici živjelo oko 400 iseljenika te da nisu više dolazili zbog čestih
"revolucija" točnije nesigurnog stanja u državi 107.
Urugvaj
Prvi doseljenici u Urugvaju spominju se u drugoj polovici 18. stoljeća. I tada su
postojala trajna iseljavanja jer literatura spominje pomorce koji su napuštali mletačke i
španjolske brodove te su nastavili život u Južnoj Americi. Spominje se oporuka Šimuna
Matulića koji navodi da je rođen u Postirama na Braču. Najuspješniji Hrvat u Urugvaju
Filip Lukšić iz Sutivana na Braču osnovao je 1837. poduzeće koje se razvilo u najpoznatije
poduzeće za spašavanje brodova na južnom Atlantiku. Brojnije iseljavanje u Urugvaj

105
Kostelac De Anda, 1998, 313.
106
Ćizmić, Sopta i Šakić, 2005, 182.
107
Isto, 2005, 184.

44
započinje nakon 1880. godine kada se doseljavaju Dalmatinci, literatura spominje samo
nekoliko desetaka iseljenika 108.

Venecuela

O iseljavanju u Venecuelu piše da se tisuće ljudi iselilo u gradove Caracas, Valencij i

Maracaibu. Središte društvenog života je "Hrvatsko - venecuelanska središnjica". Literatura
piše o 1906. godini kada se u Venezuelu doselio Josip Maurović koji je podigao tvornicu
papira. Kasnije je značajan jer je osnovao svoju tvrtku "Carrieri Maurovich" i prvi počeo
uvoziti elektromotore, automobile i razne strojeve. Spominje se Maracaiba kao mjesto gdje
žive potomci hrvatske obitelji Perić 109.

Stanovništvo Dalmacije u Sjevernoj Americi

Povijest naseljavanja Hrvata u Sjevernoj Americi

Prema izvorima spominju se braća Mato i Dominik Konkeđević kao prvi Hrvati na
tlu Sjeverne Amerike. Spominju se dubrovački trgovci i trgovačke naseobine. Dubrovačka
republika je i među prvim zemljama koje su priznale Sjedinjene Američke Države 1783.
godine. Antić navodi da se za Ameriku najviše izvozilo: drvo, rakija, ulje, sapun, voštane
svijeće, bademi, papir za pisanje i sir, a iz Amerike kava, šećer, kakao i žitarice. Brojni su
problemi na koje su nailazili pomorci prilikom putovanja za Ameriku. Pored čestih pobuna
na brodovima ili morskim bolestima česti su bili i brodolomi. Sve do kraja devetnaestog
stoljeća koristili su se jedrenjaci. Prema izvorima brodovima na parni pogon je trebalo oko
20 dana da prijeđe Atlantski ocean. Masovnije naseljavanje Sjeverne i Južne Amerike
dogodilo se osamdesetih godina devetnaestog stoljeća kao što sam već napisao, a u većini
Europe taj proces je nastao već dvadesetih godina devetnaestog stoljeća 110. Antić smatra da
se od 1820. do 1890. godine iz Europe iselilo preko dvadeset milijuna ljudi 111. Najpoznatiji
brodolom bio je na brodu "Titanic" koji je isplovio iz Southamptona i trebao je završiti
putovanje u New Yorku. 1912. u noći između 14. i 15. travnja 1912. Prema literaturi

108
Čizmić, Sopta i Šakić, 2005, 184.
109
Isto, 2005, 185.
110
Isto, 2005, 33.
111
Antić, 2002. 145.

45
između 1455 putnika i 903 člana posada bilo je tridesetak hrvatskih iseljenika i desetak
ložača. Antić navodi da je posada na prvom brodu koji je došao na mjesto nesreće
"Carphatia" bila sastavljena većino od hrvatskih pomoraca iz Istre i Hrvatskog Primorja 112.
Iseljeništvo je tijekom 1880-ih godina poprimilo masovan karakter, a pretpostavlja se da se
u tom razdoblju iselilo oko 74 000 ljudi iz Hrvatske većinom iz Istre i Dalmacije te Bosne i
Hercegovine 113. Hrvati koji su se naseljavali nakon 1900. do 1914. godine uglavnom su se
naseljavali privremeno što nije bio slučaj sa iseljenicima od 1880. do 1900. Ipak iseljavanje
iz Austro - Ugarske se pojačavalo u razdoblju uoči Prvog svjetskog rata što i potvrđuju
različiti podatci iz brojne literature. Katica Jurčević navodi da se od 1905. - 1907. u SAD
iselilo približno 68 000 Hrvata. Sami podatci iseljavanja od parobrodarskih agencija i
iseljeničkih društava su dosta nepouzdani i dosta variraju. U razdoblju od 1899. - 1923. u
Sjedinjene Američke Države se iselilo 481 useljenika iz Hrvatske i Slavonije i oko 51 000
Hrvata iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine 114. Podatci koje je iznijela Katica Jurčević
govore da se puno veći broj ljudi doselio iz kontinentalne Hrvatske s time da sam naišao na
moguću pogrešku kod naziva iseljenika. Naime, ona navodi da je su Hrvati i Slovenci, a ne
Slavonci, zajedno vođeni kao skupina iseljenika te Dalmatinci, Bosanci i Hercegovci kao
druga skupina iseljenika iz hrvatskih zemalja.
O iseljavanju Hrvata u Sjedinjene Američke Države ima daleko najviše podataka i
kretanje tih ljudi je najbolje evidentirano te su podatci od tim ljudima najdetaljniji. Ipak
budući da je tema o kretanju stanovništva tadašnje Kraljevine Dalmacije postoji bitna
razlika u usporedbi sa migracijama u Južnu Ameriku u tom razdoblju. Naime, u Sjedinjene
Američke Države su se iseljavali stanovnici iz svih hrvatskih zemalja dok je u Južnoj
Americi bio najveći broj iz Dalmacije što treba uzeti u obzir pri proučavanju tih podataka o
iseljavanju. Holjevac piše da su Hrvati rasprostranjeni po čitavom području Sjedinjenih
Američkih Država od Atlantika do Pacifika, od Meksičkog zaljeva do Velikih jezera, a
njihove najveće skupine su koncentrirane u velikim gradovima kao što su Pittsburgh,
Chicago, Detroit, Cleveland, St. Louis, Los Angeles, San Francisco, San Pedro, New York,
Milwaukee itd. U Sjedinjenim Američkim Državama od 3. listopada 1882. Donesen je
zakon o imigraciji. Tim zakonom onemogućen je dolazak inozemnim kažnjenicima,

112
Antić, 2002, 156.
113
Jurčević, 2010, 48.
114
Antić, 2002, 146.

46
luđacima, i ostalim bolesnicima a i siromašnim osobama, koje bi mogle biti na teret
države 115.
Nagli kapitalistički rast je uvjetovao da se mnoštvo stanovništva iz Europe preseli u
Sjedinjene Američke Države u drugoj polovici 19. stoljeća. Razvoj prometa i širenje tržišta
omogućilo je povećanje potražnje za radnom snagom u Sjedinjenim Američkim Državama.
Budući da velik broj stanovništva u Dalmaciji nije moglo ostvariti egzistenciju baveći se
uglavnom poljoprivredom ili vinogradarstvom (postala je tzv. agrarni višak) svoju
egzistenciju su nastojali ostvariti u inozemstvu a Sjedinjene Američke države su im
predstavljale kao i većini tadašnje Europe zemlju gdje se može najviše zaraditi te ostvariti
najkvalitetniji život.
Brojčani podatci o iseljavanju i povratku
Uzevši u obzir nemogućnost iznošenja točnog broja podataka Josip Lakatoš u knjizi:
Narodna statistika, Zagreb 1914. pokušao je obraditi podatke o broju iseljenika. Ivan
Mladineo izradio je tabelarni pregled za sve iseljenike jugoslavenskih naroda 116.
Tablica 13.
Procijenjeni broj iseljenika iz jugoslavenskih naroda 1914. godine
Pennsylvania 172 000
Ohio 102 000
Illinois 80 000
Michigan 44 000
New York 35 000
Minesota 30 000
California 30 000
Indiana 25 000
Wisconsin 25 000
New Yersey 17 000
Colorado 15 000
Montana 15 000
Cansas 14 000
Missouri 13 000
W. Virginia 12 000
Washington 10 000
*Tablica preuzeta iz knjige Hrvati izvan domovine str. 70.

115
Holjevac, 1967, 66.
116
Isto, 1967. 70.

47
 Holjevac upozorava o problemu vođenja evidencije broja iseljenih ljudi. Podatci
prikazuju sveukupan broj jugoslavenskih iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama
prema saveznim državama 1914. godine. Kao što sam naveo u uvodu prema Banoviću
četrdeset posto od svih jugoslavenskih iseljenika u inozemstvu su upravo bili iz Hrvatske
tako da je vjerojatno bio iznimno velik udio Hrvata među tim iseljenicima možda i najveći
iako se podatci odnose na jugoslavenske narode.

Katica Jurčević u svojoj knjizi o Migraciji hrvatskih iseljenika i akulturaciji u SAD-

u iznosi službene podatke o iseljavanju u Sjedinjene Američke Države 117.
Tablica 14.
Useljavanje u SAD iz svih hrvatskih zemalja, prema službenoj "rasnoj" pripadnosti
koja je vođena u američkim statistikama; za razdoblje od 1899. do 1923. g.
Godina Hrvati i "Slovenci" Dalmatinci, Bosanci i
(Slavonci) Hercegovci
1899. 8 632 367
1900. 17 184 675
1901. 17 928 732
1902. 30 233 1 004
1903. 32 907 1 736
1904. 21 242 2 036
1905. 35 104 2 639
1906. 44 271 4 568
1907. 47 826 7 393
1908. 20 472 3 747
1909. 20 181 1 888
1910. 39 562 4 911
1911. 18 982 4 400
1912. 24 366 3 672
1913. 42 499 4 520

117
Jurčević, 2010, 56.

48
 1914. 37 284 5 149
1915. 1 942 305
1916. 791 114
1917. 305 94
1918. 33 15
*Tablica preuzeta iz knjige Stari kraj i novi svijet. Migracije hrvatskih iseljenika i
akulturacija u SAD-u 1880. – 1940, str. 60.

Nisam naišao na obrazloženje zašto se u tablicama vodi naziv Hrvati i Slovenci u

jednom stupcu, a ne Hrvati i Slavonci budući da su uz drugom stupcu podatci za
naseljavanje Sjedinjenih Američkih Država iz Dalmacije te Bosne i Hercegovine čime bi
označavalo podjelu hrvatskih zemalja u dvije skupine. Zašto naziv Slovenci što je potpuno
drugi etnitet i njihovo zbrajanje sa Hrvatima u američkim statistikama u vezi doseljavanja
ostaje nepoznanica ali moguće da je jednostavno riječ o pogrešci, jer se vjerojatno radi o
Slavoncima.
Prema ovim podatcima je jasno da je iseljeništvo u Sjedinjene Američke Države
bilo masovnije iz kontinentalne Hrvatske s time da za prethodno razdoblje dakle od 1880.
godine autorica piše da su većinom iseljenici bili iz Dalmacije. Zbog toga proučavanje
iseljeništva na području Sjedinjenih Američkih Država iz Dalmacije je teže u usporedbi sa
iseljavanjem u Južnu Ameriku gdje je iseljenika iz kontinentalne Hrvatske bilo puno manje.
Prema ovim podatcima iseljavanje iz Dalmacije pa i kontinentalne Hrvatske (Hrvatske i
Slavonije) bilo je najintenzivnije prije početka Prvog svjetskog rata, a tokom rata je bilo
znatno manje vjerojatno zbog odredaba protiv iseljenja budući da su trebali vojnici za
regrutaciju koja se također nastojala i izbjeći čestim iseljavanjem uoči rata. Nakon rata
iseljavanje se ponovno povećava ali ne u tolikoj mjeri budući da Sjedinjene Države pogađa
velika ekonomska kriza početkom dvadesetih godina tako da se iseljavanje više usmjerava
prema Australiji o čemu je i pisao Banović.
U slijedećoj tablici su Službeni statistički podaci o iseljavanju iz Dalmacije u
razdoblju od 1880. do 1910 118.

118
Jurčević, 2010. 61.

49
 Tablica 15.
Službeni statistički podatci o iseljavanju iz Dalmacije u Sjedinjene Američke
Države
Godina Broj iseljenika
1880. - 1890. 13 845
1891. - 1900. 12 490
1901. - 1910. 31 840
Ukupno 58 175
*Tablica preuzeta iz knjige Stari kraj i novi svijet. Migracije hrvatskih iseljenika i
akulturacija u SAD-u 1880. – 1940, str. 62

Dalje u tablici nalaze se podatci o iseljavanju iz pojedinih dalmatinskih kotareva, za

razdoblje od 1900. do 1910 119.
Tablica 16.
Podatci o iseljavanju iz Dalmacije u Sjedinjene Američke Države po kotarima
Kotar Broj iseljenika
Zadar 4 194
Supetar 4 023
Hvar 3 777
Knin 3 553
Sinj 2 227
Split 2 974
Dubrovnik 2 880
Benkovac 2 432
Makarska 1 773
Korčula 1 362
Imotski 1 155
Metković 895
Šibenik 117
Ukupno 32 362

119
Jurčević, 2010, 63.

50
 *Tablica preuzeta iz knjige Stari kraj i novi svijet. Migracije hrvatskih iseljenika i
akulturacija u SAD-u 1880. – 1940, str. 64.

Iseljavanje u Kaliforniju

U San Franciscu je 1857. godine osnovano društvo pod nazivom Slavonic Illyric
Mutual and Benevolent Society. 1874. podižu vlastitu zgradu društva te su imali vlastito
groblje. Iseljenici iz Dalmacije u Kaliforniji bavili su se pretežito svojim izvornim
zanimanjem a to je bilo ribarstvo. Čizmić, Sopta i Šakić smatraju da su svojim djelovanjem
imali iznimnog utjecaja na razvoj ribarstva u Kaliforniji. U San Pedru su imali najviše
brodova i najveći broj ljudi te su se najviše isticali po količini proizvodnje. Najveće
ribarsko poduzeće ljudi u San Pedru bilo je French Sardine Company koje je osnovao
Martin Bogdanović, iseljenik sa otoka Visa. 120.
Iseljavanje u Louisiannu
Hrvati su stizali u New Orleans početkom devetnaestog stoljeća. Mnogi mornari
koji su radili na austrijskim brodovima su odlučili ostati u New Orleansu. Postupno se
povećavao broj ljudi tokom stoljeća a ono po čemu se ističu je da su Hrvati u Luisiani
započeli uzgoj luisianske kamenice. Prvi koji se spominje da je imao svoje uzgajalište je
bio Luka Jurišić iz Duba na Pelješcu 1860. godine. Danas je to unosan posao koji
zapošljava tisuće ljudi i donosi veliki profit 121. Godine 1874. osniva se potporno društvo
pod nazivom Slovinsko društvo od dobročinstva koje je brojalo nekoliko stotina članova 122.

Iseljavanje u Pennsylvaniju
Većina Hrvata koji danas žive u Sjedinjenim Američkim prošla je kroz Pittsburgh i
njegovu industrijsku okolicu. Tu su najprije počeli osnivati svoje potporne i kulturne
organizacije. Pittsburgh je kolijevka Hrvatske bratske zajednice i mnogih drugih slavenskih
organizacija i ustanova. Iz Pittsburgha se s našim naseobinama širila društvena i kulturna
aktivnost u okolna industrijska i rudarska mjesta 123. Gotovo je u svakomu mjestu države
Pennsylvanije bilo većih ili manjih hrvatskih naseobina. Zahvaljujući činjenici da je u

120
Ćizmić, Sopta i Šakić, 2005, 40.
121
Isto, 2005, 41.
122
Isto, 2005. 42.
123
Holjevac, 1967, 43.

51
Pittsburghu bila osnovana 1894. Hrvatska narodna zajednica, kao i naglom industrijskom
razvoju Pennsylvanije, broj Hrvata ubrzano je rastao. Pittsburgh postaje centar mnogih
kulturnih, športskih i političkih aktivnosti, a te svoje karakteristike sačuvao je sve do naših
dana. Danas u državi Pennnyslvaniji živi oko 200 000 Hrvata, a najveći broj ih je
koncentriran upravo u Pittsburghu. Pittsburgh je danas najveći hrvatski grad u Americi u
kojemu djeluje veliki broj pjevačkih i kulturnih društava 124.

Iseljavanje u Ohio
Prvi Hrvati u Ohiju su naseljavali Cleveland oko 1887. godine. Radili su u
tvornicama, na željeznici, u rudnicima, kamenolomima te u trgovini i obrtima. Kao što je u
mnogim drugim područjima bio slučaj većinom su radili kao nekvalificirana radna snaga ali
određeni broj njih su ipak uspjeli napredovati. Velik broj Hrvata je radio i u električnoj
industriji. U studenom 1902. Hrvati u Clevelandu, osnovali su župu Sv. Pavla. Prvi župnik
bio je vlč. Milan Šutlić, kojega je onamo poslao nadbiskup zagrebački. Nova crkva u
Istočnoj 40. ulici završena je na Uskrs 1904. Na poticaj vlč. Nikole Grškovića izgrađene ja
1909. nova škola 125.
Iseljavanje u Kansas i Missouri
U jugozapadne krajeve SAD-a prvi Hrvati su došli 1888., godine uključujući i
Kansas. Uglavnom su se zapošljavali u klaonicama i tvornicama. Autori pišu da su se
pretežno naseljavali zapadno od Armour Packing Co. i uz ulicu James gdje su skupa sa
ostalim iseljenicima gradili jednostavne kolibe od dasaka. Te improvizirane kolibe literatura
spominje pod nazivom Patch. Nakon poplave 1903. godine Hrvati su se iselili iz tog
područja te naseljavaju istočni obranak brdašca Wajandotte 126.

Dalmatinski iseljenici u ostalim američkim državama

Hrvati naseljavaju St. Louis oko 1862. godine. Bili su mornari koji su doplovili do
New Orleansa. Danas u St. Louisu živi oko 5 000 Hrvata 127. Prvi grad koji je velika većina
Hrvata vidjela u Americi bio je New York. Ipak veoma mali broj njih se zadržao u tom

124
Holjevac, 1967, 43.
125
Isto, 1967, 49.
126
Isto, 1967, 51.
127
Isto, 1967, 53.

52
gradu. Budući da su uglavnom radili u proizvodnji željeza, rudarskim ili poljoprivrednim
poslovima naseljavali su područja gdje je bilo dosta posla iz tih djelatnost zbog čega se i
nisu toliko zadržavali u New Yorku koji je urbanizirani centar. Autor piše da su se tek
nakon Prvog svjetskog rata prije ograničenja useljavanja više naseljavali u New Yorku.
Kasnije se velik broj ljudi zaposlio u trgovini, a određeni broj je napredovao te su osnivali
svoja poduzeća. New York je uz to privlačio i intelektualce te umjetnike 128.
U Alabami se spominju Hrvati kao radnici u industriji i poljoprivredi. Najviše se
spominju u razdoblju nakon Građanskog rata. Spominju se Hrvati i u New Mexicu, Velikim
Jezerima i mnogim drugim gradovima. Danas u njima živi oko par tisuća Hrvata. U
Teksasu su prvi Hrvati bili Dubrovčani. Radili su u industriji pamuka. U Midvalleu i
Montani danas žive desetci tisuća Hrvata, njihovi preci su se najviše bavili rudarstvom 129.

Dalmatinski iseljenici u Kanadi

U razdoblju od 1880. do 1914. kada se najviše Hrvata iseljavalo u Sjevernu i Južnu

Ameriku u Kanadu se nije doselio znatan broj. Hrvati koji su se iselili u Kanadu bili su iz
SAD-a i to najviše iz San Francisca i Kalifornije. Spominju se Hrvati koji su sudjelovali u
polovici 19. stoljeća u potrazi za nalazištima zlata u Fraser Rivieri. Spominju se brodovi sa
hrvatskom posadom Iviž i Vacosorović te kapetani Baranović i Nenović 130
. Nakon što je
Rusija 1867. godine prodala Americi Aljasku hrvatski trgovci krznom su djelovali na tom
području. Postojale su i hrvatske ribarske naseobine (Među stanovnicima se spominju Mate
i Dominik Busanić, Ate Kožulić, Toma Vicević, Marko Busanić, Ante Vidulić i drugi) 131.
Godine 1885. otvara se transkanadska željeznička pruga između Montreala i Vancuvera što
je i ojačalo razvoj trgovine ribom.

Dalmatinski iseljenici u Australiji

Australija je golema zemlja površine preko 7 000 000 četvornih kilometara. Ipak
naseljena je većinom na obalnom dijelu ali od 20 milijuna ljudi, Hrvata je prema podatcima

128
Holjevac, 1967, 54.
129
Ćizmić, Sopta i Šakić, 2005 60.
130
Holjevac, 1967, 127.
131
Čizmić, Sopta i Šakić,2005, 73.

53
danas oko 74. 000 132 tako da je Australija među najpoznatijim zemljama po broju iseljenih
Hrvata. Čizmić, Sopta i Šakić smatraju da danas živi oko 250 000 Hrvata u Australiji ali
kao što sam već pisao tolika razlika u brojevima nastaje zbog problema poimanja tko bi se
smatrao Hrvatom budući da je sam jezik jedno od ključnih obilježja narodne pripadnosti.
Diskutabilno je ako osoba ima hrvatske korijene zbog predaka koji su se doselili u
određenom razdoblju, a ne poznaje svoj jezik i kulturu može li se za nju smatrati da ima
hrvatsku narodnu pripadnost. To je jedan od razloga zašto je teško pratiti broj iseljenika u
određenoj državi ali broj sam po sebi samo pojačava poimanje masovnosti tog podatka.
Bila riječ o 74 000 iseljenika ili čak 250 000 riječ je o ogromnoj skupini uzevši u obzir
državu koja ima relativno malen broj ljudi poput Hrvatske. Primjerice proučavajući etničke
grupe Australije primijetio sam da je malo etničkih grupa koje broje veći broj od Hrvata u
Australiji, a riječ je o ljudima iz čitavog svijeta. Prema članku o Etničkim grupama
Australije Hrvati sa oko 74 000 ljudi su među brojnijim grupama. Primjerice od manjina
najbrojniji su: Britanci (1 337 000), Talijani (372 000) Grci (277 000) , Kantonski Kinezi
(237 000) Mandarinski Kinezi (127 000), Nijemci (123 000) te Sirijsko - libanonski Arapi
(75 000). Prema članku, poslije Sirijsko- libanonskih Arapa, po brojnosti etničkih grupa u
Australiji nalaze se Hrvati sa 74 000 što je velika brojka kad se uzme u obzir broj
stanovništva u Hrvatskoj. Budući da u knjizi Iseljena Hrvatska nema podataka o broju
ostalih manjina u Australiji, a Hrvata je navodno 250 000, nije bilo moguće napraviti
usporedbu. Osobno imam rodbinu koja živi u Sydneyu te se odselila sa brojnim ljudima iz
Korčule za vrijeme SFRJ kada su teški gospodarski uvjeti i nezadovoljstvo građana
tadašnjim režimom i životnim standardom potaknuli ljude na iseljavanje. S obzirom da je
riječ o zemlji koja je iznimno udaljena od Hrvatske brojni iseljenici iz Australije vraćali bi
se u Hrvatsku te su ostali u kontaktu sa svojom rodbinom što znam iz brojnih slučajeva.
Početak tog naseljavanja smatra se sredina devetnaestog stoljeća. Prvi iseljenici su
težili privremenom boravku zbog mogućnosti dobre zarade. Proces naseljavanja Australije
događao se kako ga Holjevac naziva lančanom reakcijom. Dakle, velike grupe bi slijedile
manju grupu nakon što bi dotična ostvarila određenu dobit u Australiji. Tako navodi primjer
Korčule iz koje se ogroman broj iseljenika doselio u to razdoblje i svi su radili u rudarstvu
te su redovito mijenjali prebivalište zbog posla. Ćizmić, Sopta i Šakić pišu o doseljenicima

132
Etničke grupe Australije - https://joshuaproject.net/countries/AS (posjećeno 13. 10. 2016.)

54
koji su radili u iskapanju zlata. Naišao sam na zanimljiv podatak da je 1872. godine M.
Lusich u Victoriji, saveznoj državici na jugoistoku Australije registrirao rudnik pod imenom
Nova Dalmacija. Naseljavalo se najviše u razdoblju od sredine 19. stoljeća do kraja kada se
prema literaturi zbog krize u Australiji smanjila emigracija da bi se pojačala početkom XX.
stoljeća. Velik je broj iseljenika bio i iz makarskog primorja. Uzrok tog lančanog
iseljavanja je poziv rodbine i prijatelja, a da je u tom razdoblju najviše iseljenika bilo iz
Makarske pokazuje podatak da je u ukupnoj emigraciji iz Hrvatske imala udio od 30% a
potom slijede otoci Korčula, Hvar, Vis i Prvić. Navodi selo Vrgorac odakle se iselilo čak 40
% stanovništva u tom razdoblju 133. U razdoblju prije Prvog svjetskog rata većina
doseljenika je bila iz obalnih područja, Dalmacije, Istre i Primorja dok su se kasnije
naseljavali u velikom broju Hrvati iz Slavonije, Like, Korduna, Hrvatskog zagorja te Bosne
i Hercegovine 134.
Banović u svom radu Potisni i privlačni faktori u iseljavanju iz Hrvatske u
Australiju od konca 19. stoljeća do recentnog vremena piše da su klimatski uvjeti na
obalama Zapadne Australije pogodna za ribolov i vinogradarstvo zbog čega su to područje
najviše naseljavali ljudi iz Dalmacije.. Navodi Perth kao najveći centar rane imigracije i
okolicu te Fremantle koji je bio u to vrijeme jedina emigracijska luka 135. Razdoblje od kraja
19. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata doba najintenzivnijih iseljavanja zbog toga što je
u Australiji 1924. donesene pod pritiskom konzervativnih političara restriktivne mjere
protiv useljavanja u zemlju poznate pod nazivom "Amending Immigration Act" 136. Tim su
se zakonom uvele godišnje kvote useljavanja s time da su doseljenici iz zemalja engleskog
govornog područja bili iznimke i danas je najveći broj Engleza u Australiji. Godišnje kvote
su se najviše odnosile na doseljenike iz mediteranskih, balkanskih i azijskih zemalja. Ipak
ako usporedimo podatke o današnjem broju Hrvata u Australiji jasno je da je njihov broj
(75 000 ili čak 250 000) uistinu velik ako se usporedi sveukupno stanovništvo Hrvatske.
Ipak u međuratnom razdoblju Australija je prema stupnju ekonomske privlačnosti bila
najprivlačnija zemlja.

133
Banović, 1990, 11.
134
Ćizmić, Sopta i Šakić, 2005, 95.
135
Banović, 1990, 10.
136
Isto, 1990, 12.

55
 Dalmatinsko iseljeništvo u Novom Zelandu
Hrvati su se prema literaturi pojavili na Novom Zelandu 1838, prema Holjevcu, a
naišao sam i na podatak da su se naselili 1858. godine 137. Manje ili veće skupine su dolazile
s otoka Hvara, Brača i Vise te iz Makarskog primorja te Hrvatskog primorja. Prema
Holjevcu do početka Prvog svjetskog rata doselilo se 3 000 ljudi. Nakon Prvog svjetskog
rata iseljavanje se pojačalo zbog ograničavanja iseljavanja u Sjedinjene Američke Države.
Masovnije iseljavanje u Novi Zeland povezano je s iskopavanjem kauri gume. Kauri guma
je fosilizirana smola istoimenog stabla, kopala se na Sjevernom otoku Novog Zelanda
krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bila je glavna sirovina u proizvodnji premaza i politura
za zaštitu namještaja, a izvozila se u Europu i SAD. Hrvati su bili i među začetnicima
industrije vina u Novom Zelandu. Naišao sam na podatke i o izdavačkoj djelatnosti
iseljenika u Novom Zelandu. Prvi hrvatski list zvao se Bratska sloga a pokrenuo ga je
1899. godine Anton Bulat rodom iz Sučurja na Hvaru 138 . Iste godine tiskan je list Danica
poslije toga Napredak, zatim Glas istine pa Hrvatska truba i Hrvatsko glasilo.

Dalmatinsko iseljeništvo na Jugu Afrike

Prvi Hrvati na Jugu Afrike radili su oko gradnje željezničke pruge od današnjeg
Maputa (Delagoa Bay) do Pretorije te na pruzi prema nekadašnjoj Rodeziji. Ipak presudni
događaj koji je uvjetovao masovnom doseljavanju Hrvata je bilo otkriće dijamanta u Cape
Townu 1866. godine 139. Godine 1875. provodi se popis stanovništva u koloniji Cape pema
kojem se vidi da ima stotinjak stanovnika iz Hrvatske koji se u evidenciji vode pod
nazivima da su iz Austrije, iz Mađarske i iz Italije ali se po njihovim imenima vidi njihova
narodnost. To je jedan od problema koji su se vodili pri točnom proučavanju broja
iseljenika budući da je uvijek postojala mogućnost germanizacije, talijanizacije ili
mađarizacije imena. Tako su Hrvati iz Dalmacije, Istre i Bosne i Hercegovine u to doba bili
službeno smatrani Austrijancima, a iz kontinentalne Hrvatske i Primorja Mađarima. U
knjizi pišu podatci o rudarima koji su život izgubili u rudnicima što govori o uvjetima u
kojima se radilo kao što i u knjizi Iseljena Hrvatska piše za rudare koji su radili u

137
Novi Zeland slavi obljetnicu doseljavanja Hrvata
http://gorila.jutarnji.hr/vijestigorila/galerije/svijet/novi_zeland_slavi_obljetnicu_doseljavanja_hrvata/
(posjećeno 23. 10. 2016).
138
Ćizmić, Sopta i Šakić, 2005, 224.
139
Stanković, 1980. 38.

56
rudnicima Pennysylvanije najčešće u okolici Pittsbourgha. Najviše se spominju rudari iz
Dalmacije točnije iz Žuljane na Pelješcu 140. U arhivima u Cape Townu se mogu naći
podatci o popisu putnika koji su dolazili u Južnu Afriku. Znatniji broj Hrvata naseljava
godine 1880. a najviše je bilo ljudi iz Hvara, Brača, Konavala, Korčule, Pelješca, Visa te iz
gradova Splita, Zadra, Šibenika, Makarske, Dubrovnika, Kotora, Budve, Herceg Novog i
Podgore. Primorci i Istrani dolazili su iz Rijeke, Hreljina, Crikvenice, Malog i Velikog
Lošinja, Cresa, Pule i tako dalje. Hrvati su između tri tisuće stranih dragovoljaca iz Europe
i SAD-a borili na strani Afrikanera (Bura) u Burskom ratu 141. Godine 1890. desetak Hrvata
iz Dalmacije (spominje se da je skupinu predvodio jedan doseljenik iz Slanog kraj
Dubrovnika) se naselilo u Kimberleyu gdje su radili u rudnicima dijamanata. Piše o
uvjetima tokom rada u rudnicima u okolici Johannesburga gdje su većinom Hrvati i radili.
Uvjeti su bili doista loši i dosta je rudara umiralo u takvim uvjetima. Spominje da su rudari
najviše bili s poluotoka Pelješca, zatim Neretljani i stanovnici sa južne strane Biokova142.
Spominje i iseljenike s otoka Visa, Brača, Korčule i iz Makarske koji su u skupinama od
stotinu ljudi naseljivali Transvaal gdje su također radili u rudnicima koji su bili bogati
zlatom, bakrom, azbestom platinom i ostalim rudama. Spominje mjesto Copperbeltu u
sjevernoj Rodeziji gdje su iseljenici osnovali svoje naselje kao i organizaciju "Savez
rudara".

140
Stanković, 1980. 246.
141
Isto, 1980, 360.
142
Holjevac, 1967. 260.

57
 Zaključak

Iseljavanje iz Hrvatske uvijek će biti aktualna tema budući da je to problem koji je

još uvijek prisutan u sadašnjosti a uzroci imaju određene sličnosti sa prošlim zbivanjima
zato što je, između ostalog, povijest sama po sebi puna cikličnih događanja te će uvijek biti
kontinuiteta i sličnosti sa prošlim događanjima. Budući da se smatra da je Hrvatska jedna
od zemalja sa najvećim brojem iseljenika o ovoj problematici postoji iznimno opsežna
literatura i izvori.
Proučavajući ovu brojnu literaturu shvatio sam da postoje temeljna polazišta od
kojih se svi autori slažu. Brojevi variraju ali u konačnosti mogu zaključiti da se iz
Dalmacije u razdoblju koje pokriva diplomski rad dakle od 1860. godine do 1918. godine
iselilo preko 100 000 ljudi. Koliko god su brojevi bitni za utvrđivanje određenih stajališta
zbog povijesnih okolnosti teško da će se ikad moći utvrditi točan broj osoba koje su se
iselile u tom razdoblju zbog više faktora. Primjerice nije postojala iseljenička politika u
Kraljevini Dalmaciji od strane Austrije sve dok je donesena naredba generala Krobatina u
svibnju 1914. kojom se zabranilo iseljavanje na duže vrijeme i otkup imovine u
inozemstvu. Ne samo to, nego njena politika je i uvjetovala toliko masovna iseljavanja,
toliko siromaštvo i neimaštinu u Dalmaciji. Zbog toga se mnogo iseljenika iselilo na
ilegalan način tako da točan broj ne mogu zabilježiti ni tadašnji registri Austro - Ugarske
kao ni registri useljeničkih zemalja. Zapostavljanje Dalmacije je uvjetovalo iseljavanje, a
činjenica oko koje se svi autori slažu je vinska klauzula kojom se zbog očuvanja
savezničkih odnosa sa Kraljevinom Italijom omogućilo uvoz talijanskih vina uz niske
carinske cijene dok je vinogradarstvo u Dalmaciji koje je bilo temeljna gospodarska
djelatnost sve više propadalo. Trgovački ugovor s Italijom je između ostalog i omogućio
njenim ribarima da slobodno hvataju ribu na Jadranskoj obali što se također loše očitovalo
na ribarstvo u Dalmaciji ali ipak vinogradarstvo je bilo temeljna gospodarska djelatnost na
čijim je klimavim nogama egzistiralo brojno stanovništvo opterećeno siromaštvom.
Dalmatinsko vinogradarstvo je bilježilo uspjehe u svojoj proizvodnji u razdoblju prije
Trgovačkog ugovora. Najveće uspjehe je bilježila nakon što je bolest vinove loze zahvatila
Francusku koja je bila najveći proizvođač vina na svijetu u tom razdoblju. Nakon toga
hektolitri vina su poslani iz Dalmacije za Francusku. Nažalost, nakon što je prestala ta

58
bolest vinove loze u Francuskoj ona se proširila te je zahvatila Dalmaciju 1894. godine.
Kako može takav nesretni splet povijesnih okolnosti i gospodarskih prilika utjecati na takvo
brojno iseljavanje najbolje objašnjava kakve su bile društvene prilike u tadašnjoj Kraljevini
Dalmaciji. To je bila gotovo poljoprivredna zemlja. Navodi se i podatak da se oko 80 %
stanovništva (ovisno o razdoblju) bavilo poljoprivredom dakle riječ je o seljacima nad
kojima su postavljeni razni tereti nakon ukidanja kmetstva u obliku kolonatskih odnosa.
Razdoblje druge polovice 19. stoljeća obilježeno je pored industrijskih revolucija i naglim
rastom stanovništva što se u Dalmaciji veoma loše očitovalo na životni standard, kako
navodi Obad u svom radu. Budući da je mortalitet pao i stanovništvo je naglo počelo rasti
zarada od poljoprivrede na kojoj je sve teže seljak mogao egzistirati nakon određenog
vremena je eskalirala do te mjere da su ljudi zbog egzistencijalnih razloga bili prisiljeni na
iseljavanje. Nije bila riječ samo o zaradi od poljoprivrede već i za zaposlenjem sve većeg
broja ljudi koji su tražili posao. Nejašmić govori o razdoblju Velike migracije koji je
zahvatio čitavu Europu i iselio 55-65 milijuna ljudi i to najviše u Sjevernu i Južnu Ameriku
tako da su se slični procesi odvijali diljem Europe. Sjedinjene Američke Države su postali
utočište za brojno radništvo od kojih su se mnogi iselili bez razmišljanja o povratku te su
pri iseljavanju prodali svoju imovinu. Naravno postojao je i dio koji stanovništva koji se
privremeno iselio. Snažan razvoj kapitalističkih odnosa i ekspanzija Sjedinjenih Američkih
Država diljem kontinenta stvarala je potrebu za radnom snagom. Nije se samo iseljavalo
siromašno stanovništvo nego i bogato s ciljem ulaganja i širenja svojih poslova. U literaturi
čak piše da je iseljavanje bio trend jer je Amerika privlačila razne ljude koji su se
naseljavali sa različitim ciljevima. Većina stanovnika koja se odselila je prilikom iseljavanja
tražila svoje sunarodnjake te su po mogućnosti radili za njih. Određeni broj njih je i
pokrenuo svoje poslove, neki su poslali i bogati obrtnici. Čitajući literaturu naišao sam na
podatke o brojnim Hrvatima koji su uspjeli u svojim poslovima i pokrenuli djelatnosti koje
su obavljali u Dalmaciji poput vinogradarstva u Novom Zelandu ili Čileu, Australiji,
ribarstva u Argentini ili Kaliforniji. O iseljenicima pišu uistinu razni zanimljivi podatci koji
se općenito razlikuju ali uglavnom se polazi od činjenice da je iseljenicima bilo iznimno
teško u početku. Budući da nije postojala iseljenička politika u Austro-Ugarskoj nije
postojalo ni državno tijelo koje je vodilo brigu o problemu iseljavanja kao ni o samim
iseljenicima. Podatci o radnicima u rudnicima u okolici Pittsbourgha ili u okolici

59
Capetowna gdje su mnogi umirali i obolijevali od rudarskih bolesti govore koliko je bilo
teško. Par autora smatra da je Austro - Ugarska poticala iseljavanje zbog velike razlike
broja između slavenskog stanovništva koje se većinom iseljavala te germanskog i
mađarskog stanovništva. Budući da ne postoji izvor koji bi potvrdio tako snažnu teoriju ona
može ostati samo na pretpostavkama. U Austro - Ugarskoj je jedna šestina stanovništva bilo
njemačko, a jedna petina ugarsko, dok su se najviše iseljavali ljudi iz Poljske, Slovačke i
Hrvatske tako da smatram da je bilo nemoguće postići ravnotežu u stanovništvu između
germanskog i mađarskog sa jedne strane i slavenskog sa druge strane osim gubitkom
određenih pokrajina unutar države. Možda se moglo poticati iseljavanje velikog udjela
stanovništva ali zbog drastične razlike to je bilo uistinu nemoguće ostvariti. Razlika između
Banske Hrvatske i Slavonije koja je bila u razdoblju koje obuhvaća diplomski rad u sklopu
Translajtanije i Dalmacije koja je bila u sklopu Cislajtanije je što se krajem 19. stoljeća
vodila evidencija o iseljenima u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji, koju je prije vodila policija,
dok u Dalmaciji to nije bio slučaj. U Banskoj Hrvatskoj je zato bio problem što je
mađarizacija negirala hrvatsku nacionalnost što se odrazilo na iseljeničku politiku premda
je bilo određene evidencije iseljenika. Iako literatura iznosi određene podatke o broju
stanovništva ili iseljavanju često se navodi da su se ljudi dosta ilegalno iseljavali. Postoje
pretpostavke o broju iseljenih tako što su se uspoređivali podatci iz svakog popisa
stanovništva uzevši u obzir broj rođenih i broj umrlih. Iseljenički tisak najbolje potvrđuje
koliko se narod protivio politici koju je vodila Austro - Ugarska kao i izvori poput
Narodnog lista ili govora Dalmatinskih zastupnika poput Prodanovog govora u Saboru.
Vođenjem takve politike iseljenici su se morali dodatno snalaziti u zemljama u koje su se
preselili ali budući da je to bio masovni pokret uvijek su se naseljavali u većim grupama i
nisu bili zapostavljeni. O tome svjedoče brojni podatci o iseljenicima u Južnoj Americi gdje
su se ljudi većinom zapošljavali na imanjima sunarodnjaka, što znači da je iseljavanje bio
dug proces u povijesti hrvatskih zemalja koji je postao najmasovniji u razdoblju od 1880. -
1914. Izbijanjem Prvog svjetskog rata iseljavanje se zabranjuje i strogo ograničava, a
kasnije Sjedinjene Američke Države provode strožu kontrolu primanja iseljenika. Međutim,
to nije zaustavilo iseljavanje budući da se u kasnijem razdoblju Australija pokazala kao
najatraktivnija zemlja za iseljavanje. Australija je od 1924. također ograničila broj

60
iseljenika iz sredozemnih, balkanskih i azijskih zemalja, a kako ograničenje nije bilo za
englesko stanovništvo ono je i danas najbrojnija manjina.
Društvena povijest sama po sebi se ne zasniva toliko na događajima koliko na
proučavanje određenih društvenih procesa. O iseljavanju iz Dalmacije u razdoblju koje
obuhvaća diplomski rad potrebno je krenuti od društvenih i gospodarskih okolnosti koje se
događale na određenom prostoru. Politika i gospodarstvo su veoma često povezane i
proučavajući povijesne događaje i procese to je u mnogo slučajeva potvrđeno. Čitanjem sve
brojnije literature koja problematiku sagledava iz više kutova čovjek dobiva širu sliku
prostora i vremena kao dimenzija u proučavanju povijesti. Povijest je splet uzročno
posljedičnih veza tako da se nemogućnost Narodnjaka da osiguraju interese Dalmacije je
uvjetovalo jačanju Pravaštva u Dalmaciji. Politika novog kursa koju su provodili Ante
Trumbić i Frano Supilo dijelom je i nastala zbog neuspjeha Narodnjaka da odgovore
Austriju od sklapanja trgovačkih ugovora sa Italijom. Tereza Ganza Aras piše o vinskoj
klauzuli koja je potakla ljude da pronađu rješenje protiv austrijske politike koja se pokazala
u sklapanju odnosa sa ugarskim političarima koji su se također protivili vinskoj klauzuli i
trgovačkom ugovoru sa Italijom predvođeni Nezavisnom strankom na čelu s Ferencom
Kossuthom. Sklopili su se i savezi sa Srpskom strankom i Talijanskom strankom točnije
Autonomašima. Te povijesne činjenice govore o važnosti tih događaja međutim nije bila
samo riječ o trgovačkom ugovoru. Riječ je o čitavom procesu germanizacije koji se pojavio
kao opasnost Dalmaciji. Tereza Ganza Aras piše o nacionalističkom programu poznatom
pod nazivom Drang Nach Osten (Prodiranje na istok) koji se može obrazložiti u vidu
okupacije Bosne i Hercegovine i germanizacije u Dalmaciji koje je zagovarao Ernest
Handel. U tom razdoblju počeli su se i proizvoditi brodovi na parni pogon tako da je i
izgradnja jedrenjaka u Dalmaciji propadala. Ipak, najviše se krivi politika Austrije koja je
zapuštala gospodarske potencijale Dalmacije što primjerice potvrđuje da je Trst bio glavna
luka čitave državne tvorevine dok su luke u Dalmaciji bile zapostavljene, što potvrđuje
literatura. Nacionalni programi protiv kojih se Austro - Ugarska borila tokom 19. stoljeća
izdavačkom djelatnošću su našli odjeka u iseljeničkom tisku. Iseljenički tisak se pokazao
kao najvažnija poveznica s domovinom tiskajući članke o događanjima u hrvatskim
prostorima. U konačnosti samo postojanje tiska je jedan od temelja uspostavljanja
nacionalne ideje kao i njenog očuvanja.

61
 Iseljeništvo kao društveni fenomen je veliki skup uzročno - posljedičnih veza
obilježen brojnim događajima koji su odraz povijesne zbilje. Svi ti događaji su povezani u
jednu cjelinu koju povjesničar ne može u potpunosti spoznati budući da je konačna istina u
povijesti uvijek stvar perspektive ali proučavanjem više literature, izvora i podataka može
naći povezanost određenih događaja sa iseljavanjem. Gospodarska slika Dalmacije o kojoj
sam mnogo pisao je bila takva da su ljudi naglim rastom stanovništva bili u toliko lošem
stanju da je nezaposlenost i neimaština bila toliko visoka da su iseljavanjem nastojali riješiti
svoje probleme. Smatra se da su najčešći razlozi iseljavanja vanjskim faktorima koji se
pojave iznenada kao primjerice ratovi o čemu piše Nejašmić. U ovom slučaju to je bila
vinska klauzula kao i demografski faktori što se očituje kroz nagli rast stanovništva koji
nije nikako odgovarao siromašnoj Dalmaciji, gotovo isključivo poljoprivrednoj zemlji.
Ekonomski i ostali faktori depopulacije Dalmacije su veoma povezani političkim
okolnostima dok sa druge strane opet gospodarski uvjeti najviše tjeraju čovjeka da se odseli
u potrazi za kvalitetnijim životom. Ipak, budući da je riječ o problematici koja je postojana
i u današnjoj Hrvatskoj sadašnjosti, povijesno istraživanje da bi bilo kvalitetnije mora
shvatiti određeni kontinuitet u povijesnim zbivanjima. Razlozi iseljavanja se nisu mijenjali
kroz povijest. Često je bila riječ o neslaganju sa političkim vođenjem domovine kao i zbog
vlastitog nezadovoljstva koje se očituje u egzistencijalnim potrebama. Potraga za poslom
tjera ljude više stoljeća na iseljavanje, a brojevi tu ne znače mnogo osim da pokažu koliko
je to društveno kretanje bilo masovno. Danas se u Hrvatskoj javnosti mnogo govori i
doista je velik problem nezaposlenost što ljude tjera u inozemstvo ali više nije riječ o
iseljavanju u Sjedinjene Američke države zbog toga što nije toliko lako iseliti se zbog
njihove politike prema iseljenicima, koju provodi još od 1921. niti u Južnu Ameriku zbog
stanja u tim državama, već se danas Hrvati najviše iseljavaju u Njemačku potom Irsku,
Austriju, Skandinavske zemlje i Australiju, između ostalog i zbog povezanosti sa brojnom
rodbinom. Iseljavanja u Sjedinjene Američke Države su i dalje prisutna i česta zbog velike
zajednice koje tamo žive, međutim, ljudi se koliko sam upoznat, ipak, više iseljavaju
privremeno. I dalje je razlog iseljavanja potraga za poslom te nezadovoljstvo načinom
kojim se vodi država zbog političkog stanja. Tako da su gospodarstvo i politika uvijek

62
isprepleteni u društvu budući da jedno potiče drugo što različito djeluje na ljude. Iseljavanje
je u konačnosti rezultat tog utjecaja, utjecaja politike i gospodarstva.

63
 Sažetak

Diplomski rad se bavi povijesnom analizom iseljavanja iz Kraljevine Dalmacije u

razdoblju od 1860. do 1918. U tu povijesnu analizu spada proučavanje društvenih i
gospodarskih prilika u tom razdoblju da bi se moglo što kvalitetnije utvrditi razlozi zbog
kojih se u tom razdoblju iselilo više od 100 000 stanovnika u prekooceanske zemlje na
Sjevernoj Americi, Južnoj Americi te u Australiju, Novi Zeland i Jug Afrike. Točan broj
iseljenika nije moguće utvrditi jer podatci iz literature poprilično variraju između ostalog
što nije postojala emigracijska politika unutar Austro - Ugarske administracije koja je
vodila točnu evidenciju o broju iseljenih. Sa druge strane brojni autori navode da se velik
dio ljudi iz Dalmacije iseljavao ilegalno. Dosta diplomskog rada je posvećeno gospodarstvu
Dalmacije te vinskoj klauzuli, propašću brodogradnje i filokseri koji su obilježili početak
devedesetih godina devetnaestog stoljeća. Upravo vinsku klauzulu brojni autori smatraju
presudnim faktorom koji je uvjetovao da brojno stanovništvo Dalmacije nastoji zadovoljiti
svoje egzistencijalne potrebe u potrazi za poslom u prekooceanske zemlje. U radu je dosta
zastupljena problematika same politike Austro - Ugarske prema Kraljevini Dalmaciji u tom
razdoblju. Rad sadrži dosta demografskih podataka da bi se bolje argumentirala masovnost
iseljavanja kao društvenog fenomena koji nije samo zahvatio područja današnje Hrvatske u
tom razdoblju već i čitave Europe i naziva se u historiografiji Velike migracije (1820. -
1930.).

64
 Summary
Migration of the population of Dalmatia from 1860 to 1918

Diploma thesis deals with the historical analysis of emigration from the Kingdom
of Dalmatia in the period from 1860 to 1918. In that historical analysis is research of social
and economic conditions at that time that could be the best possible to determine the
reasons why in this period moved more than 100 000 residents in overseas countries to
North America, South America and in Australia, New Zealand and South Africa. The exact
number of emigrants cannot be determined because the data in the literature vary widely
among other things that there was no emigration policy within the Austro - Hungarian
administration that led to an accurate record of the number of emigrants. On the other hand,
numerous authors suggest that a large part of the people from Dalmatia deported illegally.
Enough of thesis is devoted to the economy of Dalmatia and wine clause, the collapse of
the shipbuilding and phylloxera, which marked the beginning of the nineties of the
nineteenth century. Just wine clause numerous authors consider crucial factor that has
caused the large population that Dalmatia is trying to meet their basic needs in looking for
work in overseas countries. In this thesis one of the most important topics is the policy of
Austro - Hungarian Kingdom towards migrations from Kingdom of Dalmatia in certain
period all towards the beginning of the First World War. Through the War migration was
officially banned. The work contains a lot of demographic data to better argued mass
emigration as a social phenomenon that is not only affecting the area of today's Croatian
during this period, but also throughout Europe and called in the historiography the period of
Great Migrations (1820-1930).

65
 Izvori

Hrvatska kruna: glavno glasilo Stranke prava u Dalmaciji. Odgovorni urednik Ivo Prodan.
Znanstvena knjižnica Zadar.

Narodni list 1869. serijska publikacija . Urednik Juraj Biankini. Znanstvena knjižnica
Zadar.

Narodni list 1900. serijska publikacija. Odgovorni urednik Peter Rubinić. Nacionalna i
sveučilišna knjižnica – Zagreb.

Literatura
2031. škole će imati 11. 000 razreda manje http://www.vecernji.hr/hrvatska/2031-skole-ce-
imati-11000-razreda-manje-942659 (posjećeno 20. 10. 2016.)

ANTIĆ, Ljubomir, 1984. Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi do Prvog
svjetskog rata, Radovi zavoda za hrvatsku povijest (1984) 17(1) 121-159.

ANTIĆ, Ljubomir, 1985a. Prilog istraživanju austrijske iseljeničke politike i zakonodavstva

kao činilac masovnog iseljavanja iz Dalmacije pred Prvi svjetski rat, Zadarska revija,
Zadar, 2-3,str. 242 – 254.

ANTIĆ, LJUBOMIR, 1985b. Odnos javnosti prema iseljavanju iz Dalmacije od 80- ih

godina 19. Stoljeća do prvog svjetskog rata, Historijski zbornik, god. 38, str. 191 – 208.
Zagreb.

ANTIĆ, Ljubomir, 1987. Pregled hrvatskog iseljeničkog novinstva u Južnoj Americi do

Prvog svjetskog rata, Radovi za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu br. 20.

ANTIĆ, Ljubomir, 1988. Osnovne značajke hrvatskog iseljeništva u Španjolskoj Južnoj

Americi do Prvog svjetskog rata. Migracijske teme 4. (1988) 413 – 437.

66
ANTIĆ, Ljubomir, 1991. Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Institut za migracije i
narodnosti, Zagreb.

ANTIĆ, Ljubomir, 2002. Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada: Hrvatska matica
iseljenika, Zagreb.

BANOVIĆ, Branimir, 1987 Emigracijska politika Austro – Ugarske i iseljavanje iz

Hrvatske u razdoblju 1867 – 1914, Migracijske teme, Zagreb, br. 3-4, str. 313 – 323.

BANOVIĆ, Branimir, 1990. Potisni i privlačni faktori u iseljavanju iz Hrvatske u Australiju

od konca 19. stoljeća do recentnog vremena, Migracijske teme Zagreb, Vol 6. No. 1.
Svibanj 1990. str. 7-17.

ČIZMIĆ, Ivan, SOPTA Marin, ŠAKIĆ Vlado, 2005. Iseljena Hrvatska, Golden marketing-
Tehnička knjiga, Zagreb.

DIKLIĆ, Marjan, 2000. Don Ivo Prodan u Dalmatinskom saboru, izvorni znanstveni rad.
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar.

EBERHARDT, Piotr: Ethnic Groups and Population Changes in Twentieth - century

Central - Eastern Europe: History, Data, and Analysis, 2003

Etničke grupe Australije -

https://joshuaproject.net/countries/AS (posjećeno 13. 10. 2016.)

FORETIĆ, DINKO, 1969a. Ekonomske i društvene prilike u Dalmaciji, Hrvatski narodni

preporod u Dalmaciji i Istri, Matica hrvatska, Zagreb.

67
FORETIĆ, Dinko, 1969b. O ekonomskim prilikama u Dalmaciji u drugoj polovici XIX.
stoljeća do prvog svjetskog rata, u: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri – Zbornik,
Zagreb, Matica hrvatska, str. 9 – 45.

GANZA – ARAS, Tereza, 1981. Dalmacija u austro-ugarskog vanjskoj i unutrašnjoj politici

početkom 20. stoljeća, Radovi Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Zadru, Zadar, sv. 27-
28, str. 309-342, Zadar.

GANZA – ARAS, 1992. Tereza. Politika „novog kursa“ dalmatinskih pravaša oko Supila i
Trumbića, Matica Hrvatska, Split.

GELO, Jakov 1987.; “Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine”,

Globus Zagreb

GELO, Jakov, 2002. “Kratka povijest hrvatskog puta u stvarnu demografsku provaliju”, u
knjizi Hrvatska demografska i demostrateška drama, Zagreb: Antun Gustav Matoš d.d.
Samobor i Udruga “11. siječanj 1972.”, Zagreb

GELO, Jakov. Demografske promjene u Hrvatskoj kao osnova Nacionalne obiteljske

politike, poglavlje u knjizi Nacionalna obiteljska politika, Zagreb, Državni zavod za zaštitu
obitelji, materinstva i mladeži, 2003.

GELO, Jakov, 2005. Temeljne značajke demografskog razvoja Hrvatske (bilanca 20.
stoljeća) (u suautorstvu s A. Akrap i I. Čipin), Zagreb, Ministarstvo obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnost.

Geographischer Atlas zur Vaterlandskunde an der österreichischen Mittelschulen. K. u. k.

Hof-Kartographische Anstalt G. Freytag & Berndt, Beč 1911.

GOLDSTEIN, Ivo ur. 2007. Povijest 21 Hrvatska povijest, Biblioteka Jutarnjeg lista,
Zagreb

68
Hrvati u Peruu http://hsk.hr/2011/02/07/hrvati-u-peruu/ (posjećeno 26. 10. 2016.)

HOLJEVAC, Većeslav. Hrvati izvan domovine, Matica hrvatska, Zagreb 1967.

IVKOVIĆ, Frane, 1991. Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme Druge austrijske

vladavine 1814 - 1918. Pregledani članak Historijski arhiv Zadar, Zadar.

JURČEVIĆ, Katica. Stari kraj i novi svijet. Migracije hrvatskih iseljenika i akulturacija u
SAD-u 1880. – 1940. Grafički zavod Hrvatske,
Zagreb, 2010.

KARAMAN, Igor, Hrvatska na pragu modernizacije, 1750 - 1918, Naklada Ljevak, 2000.

KOSTELAC DE ANDA Jasna, 1998. Znameniti Peruanci hrvatskog podrijetla, Budućnost

iseljene Hrvatske, urednici: Vlado Šakić, Josip Jurčević, Marin Sopta, Institut društvenih
znanosti Ivo Pilar, Zagreb 1998., str. 311-315.

LAJIĆ, Ivan, 2010. Migracije i regionalni razvoj Hrvatske. Institut za migracije i

narodnosti, Zagreb

LATKOVIĆ, Radovan, Hrvatska izdavačka djelatnost u Argentini, Budućnost iseljene

Hrvatske, urednici: Vlado Šakić, Josip Jurčević, Marin Sopta, Institut društvenih znanosti
Ivo Pilar, Zagreb 1998.,125-135.

LAZAREVIĆ, Ivana i VEKARIĆ, Nenad, 2008. Stanovništvo Blata na Kročuli (1870. –

1880.) : Početak demografske tranzicije, Anali zavoda za povijesne znanosti Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, No 47. lipanj, 2008.

MAKALE, Manfred, 1912. Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji, Beč, Adria.

69
NEJAŠMIĆ, Ivica, 1990. Iseljavanje iz Hrvatske u evropske i prekomorske zemlje od
sredine 19. stoljeća do 1981. godine: pokušaj kvantifikacije, Migracijske teme: časopis za
istraživanja migracija i narodnosti gl. ur. Milan Mesić, god 6, br. 4, str. 511 – 527. Zagreb,
Institut za migracije i narodnosti.

NEJAŠMIĆ, Ivica, 1991. Depopulacija istočnojadranskih otoka i izumiranje kao moguća

demografska perspektiva, Migracijske teme: časopis za istraživanje migracija i narodnosti
gl. ur. Emil Herščak, (1991), god 7., br. 1., str. 77 – 99, Zagreb , Institut za migracije i
narodnosti.

NEJAŠMIĆ, IVICA, 2014. Iseljavanje iz Hrvatske od 1900. do 2001.: demografske

posljedice stoljetnog procesa, Migracijske i etničke teme, godina 30, prosinac 2014, broj 3,
405 - 435 str.

Novi Zeland slavi obljetnicu doseljavanja Hrvata

http://gorila.jutarnji.hr/vijestigorila/galerije/svijet/novi_zeland_slavi_obljetnicu_doseljavan
ja_hrvata/ (posjećeno 23. 10. 2016.)

OBAD, Stjepo, 1976 – 77. Uzroci iseljavanja iz Dalmacije u devetnaestom stoljeću, Radovi
Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadar, br. 16 (7), str. 175 – 182.

PERIČIĆ Šime, Gospodarska povijest Dalmacije od 18. do 20. stoljeća, Matica hrvatska,
1998.

PERIČIĆ, Šime, 1980. Oskudica i glad u Dalmaciji u XIX i početkom XX stoljeća, Radovi,
Radovi Isnstituta za hrvatsku povijest, vol. 13, str. 1 – 32, Zagreb.

PERIČIĆ, Šime, 1985. Prilog poznavanju gospodarskih prilika otoka Šolte u 19. st.,
Geografski glasnik, Zagreb, br. 47, str. 105 – 120.

70
PERIČIĆ, ŠIME, 2006. Povijest Dalmacije od 1797. do 1860., Matica hrvatska Zadar,
Zadar, 2006.

PERIČIĆ, Šime et alii, 2011. Prošlost Zadra IV: Zadar za austrijske uprave, gl. ur. Šime
Batović, Matica Hrvatska – Ogranak u Zadru.

PERIĆ, Ivo, 1978. „Vinska klauzaula“ u pretposljednjem trgovinskom ugovoru između

Austro – Ugarske i Italije i njene posljedice u Dalmaciji, Rad JAZU, Zagreb, knj. 375, str.
257 – 296.

PERIĆ, Ivo, 1987. Ustrojstvo i poslovanje Dalmatinskog zemljišno – veresijskog zavoda

(1898 . 1924.), Izvorni znanstveni rad, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog
fakulteta, Zagreb.

PERIĆ, Ivo. Iz prepiske Melka, Pera i Ivanke Čingrija (1883. – 1918.), Radovi Zavoda za
povijesne znanost JAZU, Arhivski vijesnik, broj. 32, str. 127 – 158, Dubrovnik, 1988.

PERIĆ, Ivo, 1992. Odnos Dalmatinskog sabora prema problemu iseljavanja, Dubrovnik:
časopis za književnost i znanost, Ivana Burđelez odgovorna urednica. N. s. 3, str. 84 – 93,
Dubrovnik.

PERIĆ, Marina, Aspekti integracije i adaptacije hrvatskih iseljenika u Čileu. Migracijeske i

etničke teme, 2004, 20, 2-3: 243-258.

PERIĆ, Marina, Političke promjene u Hrvatskoj i hrvatski iseljenički tisak u Čileu.

Migracijske i etničke teme, 2005, 21(1), 69-89.

PERIĆ, Marina, Hrvati u Čileu- neka obilježja suvremenoga etničkog/nacionalnog

identiteta. Društvena istraživanja, 2006, 15(6), 1195-1220.

71
PERINIĆ, Ljeposlav, Hrvati u Argentini, Budućnost iseljene Hrvatske, urednici: Vlado
Šakić, Josip Jurčević, Marin Sopta, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb 1998.,
275-286.
PROKIĆ, Dragana, 1974. Sociološki aspekti lokacije industrije u seoskim područjima,
Sociologija sela, Zagreb, br. 43, str – 23.

Pošast zvana filoksera http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20050629/feljton01.asp (posjećeno

17. 10. 2016.)

ROBBINS, Joel. Becoming Sinners: Christianity and Moral Torment in a Papua New
Guinea Society. University of California Press. str. 191–192, 2004.

SMOLJAN, Ivo, Hrvatska dijaspora, Horizont Press, Zagreb 1997.

STANKOVIĆ, Vladimir, 1980. Hrvati na jugu Afrike (1757-1997), Nakladni zavod Matice
hrvatske, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb.

STIPETIĆ, Vladimir, Transformacija poljoprivrednih gospodarstava i kreditiranje ruralnih

sredstava, Sociologija sela 43, 2005 167 (1) : str. 61 – 81.

ŠIDAK, Jaroslav, Mirjana GROSS, 1968. Povijest hrvatskog naroda g. 1860-1914, Školska
knjiga Zagreb.

ŠPRLJAN, Cristian. Život u Cordobi, Hrvatski iseljenički zbornik 2005. Hrvatska matica
iseljenika, 2004.

ŠPOLJAR, Vržina – SANJA, Marina, 1994. Utjecaj migracija na populacijsku strukturu

srednjodalmatinskih otoka, Društvena istraživanja – časopis za opća društvena pitanja,
glavna i odgovorna urednica Maja Štambuk, 4/5 str. 397 – 410.

72
VEKARIĆ, Nenad, 1992. Demografski uzroci iseljavanja s dubrovačkog područja u
Ameriku u 19. i početkom 20. stoljeća, Dubrovnik – časopis za književnost i znanost, odg.
ur. Ivana Burđelez. N. s. 3, str. 97 – 102, Dubrovnik.

VRANDEČIĆ, Josip, 2002. Dalmatinski autonomaški pokretu u 19. st, Zagreb

VRANDEČIĆ, Josip, Nacionalne ideologije u Dalmaciji u 19. stoljeću.

http://hadrijanopolis.yolasite.com/resources/7015.pdf (posjećeno 18.1. 2017)

Prošlost Zadra - Knjiga IV - Zadar za austrijske uprave, 2011. napisali: Šime Peričić,
Marija Stagličić, Antun Travirka, Zvjezdana Rados, Glorija Rabac Čondrić. Matica
Hrvatska - Ogranak u Zadru.

ZӦLLNER, Erich i T SCHUSSEL, Therese, 1997 Povijest Austrije, Zagreb

73