Vrijeme antike razdoblje je, izmeđustalog, intezivnog

promišljanja o jeziku, njegovom podrijetlu, uporabi i vezi

između jezika i misli. Najpametniji ljudi toga vremena mahom
su bili filozofi koji su jezične elemente definirali po logičkim
kriterijima umjesto po jezičnim. U to vrijeme se i prvi put
spominje riječ gramatičar.
Grčke filozofe, u to vrijeme, mučilo je pitanje kako su stvari
dobivale ime i u kakvom su odnosu riječi i stvari. Objašnjavali su
to na način da su smatrali da postoji duboka povezanost između
imena i stvari, dakle da stvar dobiva ime koje joj najbolje
odgovora po njenoj biti. Platon prvi razlikuje imenicu od glagola
dok njegov ucenik, Aristotel, nadodaje slog, veznik, i rečenicu.
Također prvi govore o retorici kao vješzini uvjeravanja. Na
ovakva razmišljanja nastavljaju se i Rimljani koji su oveli
promjenjive i nepromjenjive riječi. Rimski priručnici o gramatici
koristili su se kao udžbenici u srednjem vijeku i renesansi 10
stoljeća kasnije.
Skoro 3000 godina poslje znanost o jeziku se promentula
kao jedna od najvećih znanosti u svijetu, a put ka tomu su
upravo utabala antička promišljanja o jeziku.