VELEUČILIŠTE VERN'

ODNOSI S JAVNOŠĆU I STUDIJ MEDIJA

SEMINARSKI RAD

Retorička sredstva prvog sučeljavanja Hillary Clinton i Donalda J.

Trumpa – komparativna analiza

Kolegij: Akademsko pisanje

Studentica: Tena Korotaj

Predavačica: Marija Slijepčević, univ.spec.oec.

Nastavna grupa: OJ1 A1

Zagreb, 21.prosinca 2017.

1
SADRŽAJ

1. UVOD

2. KRATKI POVIJESNI PREGLED ANTIČKE RETORIKE

2.1. Antička Grčka

2.2. Stari Rim

3. RETORIKA I SUVREMENA POLITIKA NA PRIMJERU AMERIČKIH

PREDSJEDNIČKIH IZBORA 2016.

3.1. Retorika u suvremenom političkom životu

3.2. Kratke biografije kandidata

3.3. Retorička analiza prvog sučeljavanja Hillary Clinton i Donalda J.Trumpa

3.2.1. Verbalni aspekti

3.2.2. Neverbalni aspekti

4. ZAKLJUČAK

POPIS LITERATURE
PRILOZI

2
SAŽETAK

UVOD

,,How to do things with words'' J.L.Austina zbirka je predavanja dotičnog britanskog lingvista
u kojoj se pragmatički bavi opisivanjem i seciranjem govornog čina. Sam naslov zbirke
upućuje na činjenicu da stvari doista činimo riječima, odnosno da je riječima moguće
uvjeravati te manipulirati. Retorika ili umijeće govora jedna je od disciplina koja, iako danas
negativno konotirana, svoju primjenu pronalazi u svakoj vrsti diskursa, pogotovo onog
javnog. Tako ćemo često čuti da su poneki političari vješti retoričari, implicirajući da
suvereno vladaju riječima u svrhu postizanja cilja. Prema definiciji Hrvatskog jezičnog
portala, retorika je praznorječje te se, kako pokazuje Hrvatski jezični korpus, pojavljuje u
sintagmama poput sentimentalistička retorika, apstraktna retorika, klaunska retorika,
hušačka retorika, slatkorječiva retorika i sl.1 Po Boothu (prema Beker, M. 1997., str.6) se
,,retoričnost našeg doba sastoji u sveprisutnosti agresivnog reklamiranja svega i svačega i
političke propagande, kojima smo izloženi na svakom koraku.''

Cilj ovog rada bio je komparativno analizirati retorička sredstva korištena u prvoj
predsjedničkoj debati 2016. godine između demokratske kandidatkinje Hillary Clinton i
republikanca Donalda J. Trumpa te utvrditi koja se najčešće pojavljuju ovisno o kandidatu.
Također, fokus će biti i na govoru tijela, gestama, mimikama kandidata te općenitoj
pojavnosti. Za teorijski dio rada korištena je strana i domaća znanstvena literatura iz područja
retorike, politologije te primijenjene lingvistike. Za istraživački dio rada korištena je analiza
transkripta prve debate koju je objavio Washington post te se cjelovita debata nalazi u prilogu
na kraju rada. Rad započinje kratkim povijesnim pregledom antičke retorike s fokusom na
Grčku i Rim. Nadalje, raspravit će se o ulozi retorike u političkom životu, prikazati kratke
biografije političkih kandidata te retorički analizirati verbalni i neverbalni aspekti njihovih
govora. U zaključku se nalazi sažetak analize te relevantna saznanja.

1
http://riznica.ihjj.hr/philocgi-bin/showrest_?conc.6.1.9763.0.413.Cijelihr

3
KRATKI POVIJESNI PREGLED ANTIČKE RETORIKE

Antička Grčka i Stari Rim smatraju se kolijevkom razvitka retoričke discipline. U ovom
poglavlju ukratko su opisane najvažnije značajke, predstavnici i uporaba retorike kako bi se
lakše mogla povući paralela između onoga čemu je retorika služila nekoć i danas.

Antička Grčka

Beker (1997) ističe važnost retorike u Periklovo doba, odnosno u doba grčke demokracije
(sredina 5.st.pr.Kr.). Za građane je bilo važno da su sposobni braniti se pred ostalim
građanima i sudom, a za političare skupljanje poena u smislu naklonosti građana u svojim
kampanjama. Za svakog obrazovanog Atenjanina retorika je bila poput čitanja i pisanja.
Postojala su dva osnovna pravca u antičkoj retorici: uvjeravanje bez obzira na istinitost iskaza
te istina kao cilj i ideal. Sljedbenici prvog pravca bili su sofisti, među kojima je Protagora bio
najpoznatiji, dok se drugom pravcu priklonio Platon uz Sokrata, a zlatnu sredinu zauzeo je
Aristotel koji je želio ujediniti sofiste i Platona. Sofisti su označavali učene ljude, od kojih su
najznačajniji bili Protagora i Gorgija. Za njih je čovjek mjera svih stvari te ističu važnost
skepse i relativizma. Također, tvrdili su da je moguće bilo što dokazati ili bilo koga u bilo što
uvjeriti ako je čovjek dovoljno vješt u svom načinu govora. Kako bi to postigli, koristili su
kompleksne jezične figure i upečatljive izraze kako bi očarali slušatelje. Njihov najveći
protivnik bio je Platon koji ih je kritizirao zbog kontradikcija u izlaganjima, neiskrenosti i
pretvaranja. U svom djelu ,,Gorgija'', u kojem se odvija rasprava Sokrata i Kalikla, navodi
da ,,retorika podilazi, laska slušateljstvu, a ne čini ga boljim. Retorika je, tvrdi Sokrat, poput
kuharstva koje želi pripraviti što ukusniju hranu, bez obzira na to hoće li ona koristiti ili
škoditi organizmu.'' (Beker, 1997., str.13) Ono što je Sokrat u dijalogu htio reći upravo je to
da je za retoriku bitan način prezentacije i ostvarenje cilja bez obzira na posljedični učinak na
govornika. Sokrat je sve vrste djelatnosti podijelio u dvije kategorije: one koje se bave
umjetnošću i koje koriste duši te one koje služe samo uživanju duše. Retoriku je, kao i
pjesništvo i tragediju, svrstao u potonju kategoriju. No, spomenuo je da postoji i ona vrsta
retorike koja može poboljšati građane. U svom dijalogu ,,Fedar'' navodi dijelove govora, a to
su uvod, pripovijedanje, svjedočanstvo, dokazi, vjerojatnosti, potvrđivanje te natpotvrđivanje.
Tvrdi da je glavni cilj retorike uvjeravanje slušatelja neovisno o istinitosti iskaza te zbog toga
navodi i opasnost od manipuliranja javnim mnijenjem.
Platonov učenik Aristotel sastavio je prvi retorički udžbenik jednostavnog naziva ,,Retorika''.
Metode uvjeravanja dijeli u dvije kategorije: tehničke i atehničke. Atehničkima smatra dokaze
koji postoje od ranije i koje nismo sami pronašli, kao npr. ranija priznanja, pisani ugovori i sl.
Također, uvjerljivost se prema njemu postiže ugledom, odnosno čvrstim karakterom
govornika, raspoloženjem te samim govorom. Postoje i tri vrste govora, a to su politički i
savjetodavni, sudski i epideiktički (pohvala ili pokuda koga ili čega). Posebno ističe važnost
uporabe metafore kako bi govor bio zavodljiv, neobičan te privukao pažnju publike. Metafore
dijeli u četiri kategorije: ,,prijenos naziva s roda na vrstu, s vrste na rod s jedne vrste na drugu
te putem analogije,, (Beker, 1997., str.23). Za razliku od Aristotela, mnogi današnji kognitivni
lingvisti poput Lakoffa i Johnsona navode da su metafore jezični mehanizam svakodnevnog
govora, odnosno da ih koristimo kako bi pomoću nečeg konkretnog objasnili apstraktni
pojam. Uzmimo za primjer metaforu ,,Potrošio si mi svo vrijeme.'' gdje je vidljivo da se
pojam vremena promatra kroz prizmu novca, tj. apstraktan pojam ,,vrijeme'' izjednačujemo s
konkretnim pojmom ,,novac''.

Stari Rim

Većina literature koja se bavila retorikom u Rimu bila je isključivo pragmatične naravi,
uglavnom o pravilima o dobrom i ispravnom sastavljanju govora. U moru suhoparne literature
Marko Tulije Ciceron ipak se uspio izdvojiti. Ciceronovo djelo ,,De Oratore'' stalo je u obranu
retorike od filozofske kritike te je isticao da je ,,govornik (kao sastavljač) sličan pjesniku, a
kao izvođač blizak glumcu.'' (Beker, 1997., str.39) Bio je toliko utjecajan da se razdoblje
njegova djelovanja nazivalo Ciceronovim dobom. Aktivno se bavio politikom te razotkrio
Katalininu urotu. Za vrijeme vladavine Oktavijana bio je osuđen na smrt i pogubljen. ,,De
Oratore'' didaktička je rasprava u tri knjige pisana u obliku dijaloga. Tema je dobar govornik,
a sudionici rasprave su Kras, Antonije i Scevola. Ističe važnost primjerene gestikulacije,
mimike i intonacije te duhovitosti i digresija. Učinak dobrog govorništva je pružanje
zadovoljstva, poučavanje i mogućnost da slušatelja gane. U svom posljednjem djelu,
,,Orator'', ističe važnost stila i ritma. Navodi kako dobar govornik mora biti vješt u sva tri stila
(jednostavni, srednji i uzvišeni) te mora biti odličan i u tehničkoj strani izvedbe (pronalaženje
teme, raspored, dikcija, pamćenje, izvedba). Kao i Aristotel, naglašava važnost prenesenih
riječi, odnosno metafora. Tvrdi da će nam ,,metafora prije svega poslužiti kako bi dojam
stvari na koju se odnosi, učinila življim te zatim kako bi sažeto prikazala cjelinu neke radnje
ili namjere. Upotreba metafore znak je autorove sposobnosti da se umjesto očitog služi

2
nečime što je udaljeno, a čar je metafore u tome što je slušatelj upućen u drugi pravac, a da se
pri tome ipak nije izgubio.'' (Beker, 1997., str.48)

Još je i sam Ciceron govorio o propadanju govorništva, a na njega se nadovezao i Kvintilijan.

Kritizirao je udžbenike za koje je tvrdio da su suhoparni, a da govornici imaju iskvaren ukus.
Njegovo najpoznatije djelo je ,,Institutio oratoria.'' U njemu navodi važnost školovanja
govornika od rođenja do zrelosti. Ističe važnost učenja stranih jezika, gramatike i
književnosti. Također kao i njegov prethodnik Ciceron naglašava važnost stila te navodi tri
odlike, a to su jasnoća, pravilnost i ljepota. Za njega dobar stil i dikcija znače jasnoću izraza te
izbjegavanje uporabe arhaizama i regionalizama. Riječi dijeli na tri vrste, a to su vlastite,
novokovanice te metaforične. Za metaforu tvrdi da je najobičnija i najljepša figura riječi te
uvodi definiciju ,,skraćene poredbe''. Navodi četiri kategorije kao i Aristotel, iako ponešto
različite, a to su ,,promjena od neživog na živo, od živog na neživo, od neživog na neživo te
od živog na živo.'' (Beker, 1997., str.62). Od ostalih figura ističe antonomaziju, onomatopeju,
katakrezu, epitet, alegoriju, ironiju te hiperbolu. Govori i o fizičkim aspektima govora, a to su
glas, pokret, modulacija i držanje.

RETORIKA I SUVREMENA POLITIKA NA PRIMJERU AMERIČKIH

PREDSJEDNIČKIH IZBORA 2016.

Podrobnom analizom kandidata američkih predsjedničkih izbora 2016. te njihove prve debate
prikazana je uloga retorike u suvremenom političkom životu. Analizirat će se uporaba
retoričkih sredstava te procijeniti koliki su kandidati vješti retoričari ili čak i demagozi te
koliko je Platon bio u pravu kada je govorio o opasnostima retorike.

Retorika u suvremenom političkom životu