FILOZOFSKI FAKULTET ZAGREB

Odsjek za povijest

Ilustrativnost romana „Ime Ruže“

Umberta Eca za popularne i stručne rasprave o
kršćanskom srednjovjekovlju

Student: Andrej Olujić

Profesor: dr. sc. Trpimir Vedriš
Kolegij: Odabrana pitanja iz povijesti kršćanstva u srednjem vijeku
Datum predaje: 22.02.2018

1
SADRŽAJ

1. UVOD I „O PISCU“ ...................................................................... 3 .

2. POSTMODERNIZAM .................................................................... 5.

3. IME RUŽE ....................................................................................... 7.

4. ZAKLJUČAK ............................................................................... 13.

5.BIBLIOGRAFIJA ............................................................................ 15

2
1. UVOD

Ovaj ocjenski rad nastao je u sklopu seminara na diplomskom kolegiju

„Odabrana pitanja iz povijesti kršćanstva u srednjem vijeku“. Kako samo ime dijelom
nagovještava, riječ je o učenju o najrecentnijim akademskim spoznajama o
srednjovjekovlju (i par kasnijih stoljeća) kao protuteži popularnim stereotipima (koji
nastaju kao međuodnos masovne kulture i umjetnosti, i ne-akademske publicistike).
Nakon raznih filmova i beletristika koje su imale elemente žanrovskih „ljubića“, do
manjih i većih pseudoznanstvenih teorija urote sada imamo jednu knjigu koja je od
akademskih stručnjaka ocjenjena kao primjer „dobre beletristike“, ali i knjige koja
postmodernistički zaigrano objedinjuje elemente gore navedenih pojava koje se
uglavnom negativno percipiraju od strane akademske zajednice. Knjiga se može
iskoristiti za vrlo raznovrsne rasprave na bezbrojne teme koje se obrađuju u društveno
humanističkoj problematici. Po tom je pitanju ova knjiga jedna od najbogatijih
gledajući od svih onih koje su u rangu njezine velike popularnost. Ovaj rad nije
koncipiran kao linearno prepričavanje ili detaljiziranje romana već da na temelju
odabranih naglasaka analiziram njegovu narav i značaj.

Ilustrativnost romana „Ime Ruže“

Umberta Eca za popularne i stručne rasprave o kršćanskom srednjovjekovlju
Umberto Eco je rođen u Alessandriji 1932. a umire 2016. Akademski je
svojim radom u središtu zbivanja sredinom i krajem prošloga stoljeća kada se (više
spontano nego programatski) artikulira stilsko-filozofsko i umjetničko razdoblje koje
po mnogima traje i još danas, a staro je par desetljeća. Strujanja kod različitih pisaca u
20. stoljeću je teško i sa par naziva naznačiti no možemo reći da je to prijelaz iz prvo
poražene moderne, i kasnije strukturalizma, u njihove „post-„ oblike. Dok je ovaj
potonji („postmodernizam“) danas poznatiji naziv koji može obuhvaćati i znanstveno
pisanje (u humanistici, ne kao stil pisanja već kao način razmišljanja o problematici) i
ono umjetničko (u beletristici). Navedena područja su obuhvaćena i kada
promišljamo o Ekovom životnom spisateljskom opusu, i njegovoj najpoznatijoj knjizi,
koja izlazi okrugle 1980. 70-e i 80-e godine su desetljeća stručnih revizionističkih
spoznaja o nekim kontroverzama srednjeg vijeka pa je zgodno što je ova knjiga točno
na središtu tih desetljeća smještana, što i nije totalna slučajnost.

3
 Opus ovoga autora nije samo plodonosan već i vrlo renesansno raznovrstan
(navedimo samo najopćenitije; akademski radovi, popularna znanost, beletristika i
rasprave, i sve to u povremenom preklapanju). Možda je bolje jednostavno navesti
njegova stručna zvanja (i nazive kada ga oslove u novinama). On je semiotičar,
medijevist, povjesničar književnosti, bavio se pitanjima estetike, komunikologije i
drugim široko rečeno filozofskim temama poput neograničenosti tumačenja ali i
mogućnosti spoznaje.
Ekovo područje rada i zanimanja, njegov životopis i neke popratne trivije
korisni su podaci za analizu njegovog prvog i zapravo najpoznatijeg beletrističkog
rada, pa ih je primjereno kao uvod i navesti. Eco je, recimo za primjer, najširoj
javnosti (hrvatskoj, preko popularnih portala kao index.hr) poznat kao autor članka o
fenomenu fašizma u kojem se vidi isti precizni ali i pitko napisani pristup problematici
kakav će ga krasiti i u Imenu ruže kada piše o kršćanskim podjelama. Članak je izašao
pod više naziva i iako nas jedan od njih („Kako prepoznati fašizam“1) prvoloptaški
mami na zaključak da je riječ o iznošenju jednostavnih formula za prepoznavanje
kodova, pročitani tekst daje uvid u njegov senzibilitet za heterogenost i bogatstvo
fenomena analiziranih stavljanjem znakova u kontekst (semiotika). To i njegova
vještost za prezentiranje heterogenosti također su vidljivi u njegovom opisu unutar-
vjerskih i „državno“-vjerskih podjela i dinamika srednjovjekovlja u romanu kojim se
ovaj seminar bavi.

Na hrvatski su također prevedena i njegova pisma rasprava sa ne-ateističkim

intelektualcem (dok kod Eca imamo tipičnu situaciju izjašnjavanja labavim oznakama
ateista i agnostika, koji također mijenjaju svoj označavalački kapital kroz desetljeća, u
međuodnosu sa neraskidivim utjecajem talijanskog kulturološkog katoličanstva). U tim
raspravama recimo imamo problematiku (ne)sekularnosti znaka križa na državnim
mjestima. Samo Ime Ruže je bogato raspravama od izravnih dijaloga do monologa i
posrednih implicitnih rasprava a jedno od postmodernih shvaćanja historiografije (koje
je ušlo i u stručan ne-ideološki povjesničarski mainstream) je ono o historiji kao
raspravi koja će se vječno voditi, pa pošto je sam fikcijski roman/rukopis Ime ruže
potencijalni historiografski i izvor i možebitno historiografsko djelo kada bi bilo
stvarno u drugom kontekstu. Onda vidimo razne meta razine kojih se možemo dotaći

1
http://www.nybooks.com/articles/1995/06/22/ur-fascism/ (pristupljeno: 21.2.2018)

4
 (No ukoliko to i ne napravimo, one nam brzo ilustriraju modernost i samosvjesnost
ovoga djela.)

2. POSTMODERNIZAM

Iz razloga što je sve što će sada biti navedeno u međuodnosu, zapravo je vrlo
teško posložiti koherentan uvod o Ecovom znanstvenom opusu, vremenu u kojem je
djelovao i na kojeg je relativno značajno utjecao te o vrsti knjige koju je napisao. A još
više nego što je navedeno u međuodnosu (gledano kada želimo posložiti
historiografski narativ) ono je vrijednosno ravnopravno kada želimo dati vremenski
kontekst za uspjeh romana, ono što bi se popularno najreduciranije nazvalo
postmodernistički.

Riječ postmodernizam se vraća u visoki mainstream slučajno baš oko Ekove

smrti, riječ se dovodi u negativni kontekst zbog njegovog navodnog ekstremno
relativizirajućeg potencijala na misao u raznim područjima. U našem seminarskom
kontekstu (koji nije mainstream) postmodernizam se donekle s pravom optužuje kao
motor nestručnog demoniziranja srednjovjekovlja, posebice u kontekstu tadašnjeg
kršćanstva. No ovdje moramo imati na umu da su i apologeti i optužitelji svjesni
apsolutne neraskidivosti onoga što danas zovemo religijom i onoga što zovemo
povijesnom epohom. Sama ta neraskidivost je i dobro polazište za opis duha toga doba
kako to radi Eco u svom romanu, ali i za manipulacije tom zamućenosti kako to obje
strane rade. Postmodernizam ne označava toliko relativiziranje koliko zapravo
stavljanje apsolutno svega u vrlo precizan kontekst i međuodnos, bez (tradicijskog)
fetišiziranja (bogatstvo namjena i vrsta starih ali i današnjih publikacija, knjiga) te
pokušava analizirati implicitne skrivene moći i privilegije koje se iza svega napisanog
nalaze (bilo da je riječ o privilegiju na znanje (ne u smislu plaćanja školarina već
javnog legitimiziranja onoga što smatramo znanjem2), povezanosti akademije sa
državno-nacionalnim idealima, te uloga popularne kulture u ne-stručnim mišljenjima o
recimo povijesti. Za ovo zadnje Ekov roman je opet prigodan jer je riječ o vrlo

2
Brian Mchale. Constructing Postmodernism. (London ; New York: Routledge, 2002.) 147. (Dalje: Mchale)

5
 popularnoj i prodavanoj knjizi koja ima izvanjski oblik detektivske priče (premda je
mnogo više od toga).
Na navedenom kolegiju smo imali kao primjer akademskim konsenzusom ocijenjenim
loše poučne umjetnosti razne filmove i knjige koje iz nikakvih pravih izvora izmišljaju
anakronu znanstvenost kasnoantičkih filozofkinja ili rijedak (unikatan) spol Petrovih
nasljednika. Za navedene smatram da je prije riječ o neetičkom shvaćanju umjetničke
slobode nego postmodernizmu (iako on može biti nesvjestan, posredavajući) te o
američkom spiritualističkom aktivističkom pisanju u dva desetljeća nakon publikacije
Ekovog prvijenca, nego o programatskom feminizmu koji bi se lakše mogao povezati
sa Lijevim (marksističkim ili bar građansko-liberalnim) idejama pa samim time sa
postmodernizmom europskih (ali i američkih autora) sredinom stoljeća i njihovim
češćim ideološkim predznakom. Naizgled je ironično što je danas jedna od rijetkih
lijevih optužbi protiv postmodernizma ona da ga nacionalisti rabe (pa samim time i
manjim dijelom religiozni, odnosno kršćani, tim više što je ovdje riječ o recentnoj
ruskoj vanjskoj politici) za različita relativiziranja sagledavanja stvarnosti, dok je
drugim (ali i istim) kršćanskim apologetima (ako prihvatimo da je taj naziv legitiman i
za akademske i ne-akademske publiciste) srednjovjekovlje područje obrane njihove
(privatne ili javne) religije od negativnih stereotipa (od čega je sam naziv epohe
ponekad pogrda).
Već duže znanstveno o srednjovjekovlju ne pišu samo profesionalni
povjesničari-medijevisti, već i mnogi drugi iz srodnih humanističkih zanimanja. Za to
razdoblje postoji disproporcionalno zanimanje ne-povjesničara iz humanistike
(semiotičari, filozofi, autori specijalizirani za kulturu drugih jezika poput frankofonista
ili općenito romansku kulturu). No dok antropologe ili filozofe ne zanimaju svi detalji
epoha koje „slučajno“ obrađuju, stručne čitatelje medijevističkih izvora zanimaju
često sva područja tadašnje povijesti. To je zato što je po mnogima (tako tvrdi sam
Eco3) srednji vijek geneza mnogih današnjih pojava i problema. Znanstvenici
nacionalisti (ali i jezikoslovci) će se radije baviti 19.st (koje se tada jako bavilo
srednjim vijekom, djelomice za potrebe nacionalizama), dok će se filozofi baviti
antičkom epohom (premda donekle više Grčkom nego Rimom), pa onda će preći na
ranonovovjekovlje itd. Ipak je historiografija znanost koja pruža možda najveću

3
Milivoj Solar. Suvremena svjetska književnost. (Zagreb: Školska knjiga, 1997.) 229. (Dalje:
Solar)

6
 tematsku raznolikost i fluidnost pri odabiru problematike pisanja. Kao što se
historiografija bavi svime, tako se i za roman Ime Ruže prigodno kaže da je „roman o
svemu“.

3. IME RUŽE

Knjiga priča fikcijski narativ o misterioznim dešavanjima u jednom

talijanskom samostanu u vremenu u kojem se srednjovjekovlje bližilo svojim kasnijim
fazama. Iako knjiga ima okvir (i donekle strukturu) popularnog detektivskog romana
(gdje je zaplet zagonetka a rasplet otkrivanje krivca i misterije) ona je prepuna
najrazličitijih tema aktualnih tada a i danas. Bogata je tematikom i opremom izdanja.
Ime ruže nije samo tekst, kao velika većina popularnije beletristike, već je napisan u
prvome licu od strane izmišljenog redovnika, ali u formi pronađenoga rukopisa, što
doduše nije ništa novo u ovakvim vrstama „povijesnih“ knjiga, ali je sam uvod
zanimljiv u kojem neimenovani (ne potpisuje se kao Eco) pronalazač rukopisa zapravo
tipično postmoderno simbolički („namigujući“ čitatelju) kaže kako nema više
optimizma umjetničkog (donekle pretencioznog) stila moderne (koje je vjerovalo da
može utjecati na budućnost) koje je još bilo prisutno kada je on pronašao rukopis. U
samo malo godina nakon optimizma, eksplozija i implozija generacije studentski
aktivne krajem 60-ih došlo je do postmodernističkog razdoblja u kojem se pristupa da
je bolje uživati u rukopisu kao takvom, samo za potrebe uživanja u čitanju. Time Eco
preko prvog lika u svojem romanu, pronalazača rukopisa, sažima jednu od donekle
kontradiktornih obilježja spontanosti postmoderne.

Osim toga predgovor je (kao i roman u cijelosti) koristan za obrazovanje

laičkih čitatelja o karakteristikama takvih rukopisa i njihovoj samoj povijesti, u
kontekstu historiografske znanosti. Rukopis je više puta prepisivan i prepravljan pa
svako stoljeće prepisivanje u pravim rukopisima kakvim je ovaj izmišljeni inspiriran
daje nove meta razine (ako imamo više sačuvanih verzija, što ovdje razumljivo nije
prezentirano jer to su očita i pozitivna ograničenja beletristike). Naravno da su onda i
stilovi rukopisa različiti (učimo kako tada nije postojalo današnje poimanje zaštite

7
individualnosti autora i transparentnost verzija). Sam autor predgovora već uočava
fikcijske anakroničnosti i nećka se u kojem stilu da to sve objavi (učimo malo o
publicistici u ovakvoj vrsti teksta). Svađa se sa drugim povjesničarima u stvarnim
današnjim slavnim tiskovinama poput Guardiana i čak daje fusnote na izmišljene
članke njegovom talijanskom pandanu.
Ako je Ime ruže izvršilo veliki utjecaj na nove povijesne romane, oni su ipak često
nedostojne kopije koje ne će imati ovakve predgovore i općenito ovakvu opremu u
maniri znanstvenog aparata historiografskih knjiga. Roman sadrži detaljnu mapu
samostana i labirintske knjižnice i sama ta činjenica govori o vještini pisanja i
detaljnosti fikcijskoga svijeta (worldbuiling). To i omogućuje snalaženje u priči i
pokazuje autorovo duboko znanje o tematici. Samo bolja tzv. trivijalna djela (pošto je
ovo također i detektivski roman) imaju takvu opremu. Knjiga sadrži i obiman popis i
sadržaj poglavlja, ali transkribiran iz fikcijskog rukopisa a ne moderno ustrojen.
Njegov ustroj prati samostanska pravila pa su poglavlja podijeljena na dane a dani na
samostanske vremenske odrednice. Svaka ta odrednica (ne na kraju knjige već i
tijekom čitanja) nam sažima u dvije rečenice sadržaj poglavlja i time nam otkriva
radnju ( i tzv. „plot twistove“ ) i često uništava napetost, no često i anticipira. Takav je
postupak pseudo-realističnosti duboko postmodernistički i ne bi mu bilo mjesta u
populističkom detektivskom romanu, no ovdje nas uči kako su stvarni izvori često
izgledali, oni izvori na kojima se često temelji historiografija. (Isto tako pisac rukopisa
najavljuje kada će umrijeti treća žrtva čime se gubi poanta žanrovskog djela gotičke
detektivske drame ali je nešto što bi bilo realistično kao spis srednjovjekovnog pisca u
samostanu.)
Ova obimna knjiga također sadrži i prijevod važnih latinskih izreka na kraju
cijele priče, pošto ih realistično ostavlja neprevedenima tijekom teksta pokazuje nam
važnost latinskog u tome dobu i njegovu nadmoć (prevedene su samo one važnije
latinske izreke, ne i sve). Ali i naznačuje kompleksniji pogled na jezike i prijevode kao
takve. Poznat je Ekov citat da je prevođenje „umijeće upropaštavanja“. Prevođenje je i
simbolički i faktički ilustrativno za samu Ekovu akademsku teoriju o tekstovima, sve
su knjige nanovo pričanje starih knjiga i koje zato moraju biti stavljene u točan
kontekst i međuzavisnost koju je često zahvalno pratiti i dokumentirati. Knjige ne treba
u ovom smislu fetišizirati i pretjerano ih uzdizati jer su njihova ograničenja brojnija
nego što se do sada mislilo. Također se i na prevođenje gledalo previše optimistički

8
 stoga što mnogi ljudi nemaju spoznaju koliko je tu riječ o prevođenju čitavih kultura a
ne samo lingvističko umjetničkih odjeljaka. Neki jezici su za određene potrebe i
kontekste višestruko moćniji od drugih. Pošto se Eco bavio teorijom komunikacija, i u
povijesti i u današnjoj pop kulturi, jasno je zašto su to bile njegove preokupacije.
Hrvatski prijevod je vrlo hvaljen i napravila ga je u vrlo mladim srednjim dvadesetim
godinama Morana Čale, nedugo nakon originala, prevoditeljica je i magistrirala na
temu romana. Prijevod je korišten u svim narednim izdanjima kod drugih izdavačkih
kuća.

Ali ipak u samom Ekovom stilu pisanja nema arhaičnosti toga doba što je
razumljivo za postmoderni roman koji je samosvjestan svoga konteksta i ograničenosti.
To nije jedino što je svjesno nerealistično. Postmoderna priznaje svoje uzore i Eco
direktnim kopiranjem izgleda glavnog Adsonovog suputnika odaje hommage autoru
najpoznatijeg fikcijskog detektiva, Sherlocku Holmsu, ali i također rano nagovještava
svjesno igranje sa okvirom detektivske trivijalne priče. Kasnije u više navrata radi isto
referiranje kopiranjem na Conana Doylea koji bi manje upućeniji čitatelj mogao krivo
nazvati plagijatom, a zapravo se radi o trivijalnim dijelovima teksta koje nemaju
veliku umjetničku vrijednost (i koje je toliko ustaljeno da svi odmah prepoznaju4) pa
se ti dijelovi kopiraju da se postmodernistički razbije magija fikcijskoga svijeta. Isto
kao što je lik knjižničara i zadnjeg u nizu negativaca kopija Borgesa kao autora koji po
mnogo čemu prednjači Eku.
Iako nas u izmišljeni svijet uvlači detaljnim mapama, mislim da se djelo ne
oslanja na beletristički dobro opisanu atmosferu i psihološku karakterizaciju likova
(jer prati pseudo- arhaičnost rukopisa), već se oslanja na pamtljive dijaloge rasprava i
likove kao simbole tadašnjih problematika. No isto tako taj filmski napeti detektivski
ritam i realistična dramaturgija anakroni su za bilo koji rukopis prije 20 stoljeća pa je
sa spajanjem naizgled nespojivog gotsko (horror)-detektivskog žanra i samostanskih
srednjovjekovnih memoara Eco nas naučio još jednom originalnom obilježju
postmodernizma.

4
Tako namjerno prepisiva i od spisateljice popularnih vampirskih romana Ann Radcliffe. Vidi Tomo Virk. Izleti
preko grenice. Rasprave o europskoj i latinoameričkoj prozi. Prevela Ksenija Premur. (Zagreb; Ljubljana: Naklada
Lara ; Znanstvena založba Filozofske fakultete, 2016.) 145.
(Dalje: Virk)

9
 Mnogo je zanimljivih i inovativnih tehnika upotrijebljeno u knjizi. Osim što
knjiga svojim bogatstvom referenci nije ono što smatramo zapravo realističnim i
povijesno točnim, prisutne su i reference na puno modernije autore poput
Wittgensteina5. Postmoderna se ne trudi precizno oponašati nekakvu moguću
autentičnost pisanja povijesnog dijela iako je Ekovo shvaćanje ambijenta i duha
vremena višestruko bolje nego kod mnogih koji paze na kronološke detalje.
Ako bi netko čitao samo dio sinopsisa ili samo neke dijelove knjige mogao bi
pomisliti da je ovo tipično trivijalno djelo koje mistificira stare zabranjene i izgubljene
knjige, uklete samostane, ritualna ubojstva za potrebe kozmičkih razrješenja (ubojstva
po biblijskoj knjizi „Otkrivenje“) i simboliku geometrije i brojeva… dok je Eco
ustvari autor koji je svjestan privlačnog potencijala tih pojava i na neki ih način blago
satirizira u već navedenom stilu, ne kao grubu jednostavnu satiru, već kao logični
rasplet postmodernističkog pisanja. 6
Dok se dobar dio današnje povijesne beletristike i teorija urote bave vrlo
(tektonskim) pretencioznim „otkrivanjem“ „rješavanjem“ i povezivanjem kršćanskog
srednjovjekovlja, Eco postmodernistički ubacuje razne rasprave, citate i reference da
prenese duh i atmosferu tog doba (vidljivo njemu samom kroz mnoge primarne izvore
koje je konzumirao) a ne kao gotovo matematičke misterije. To ne znači da su te
rasprave ubačene parodijski, već simbolika brojeva i arhitekture i geometrije mapa
samostana i labirinta odražava znanje o prošlosti a ne nekakvo moderno new-age
okultističko dešifriranje misticističkih „skrivenih poruka“ pa čak do granice
nadnaravnog. (Otkrivanja tajni kršćanskih kodova). Sam naziv knjige Ime ruže je
takav (populistički i jednostavan) jer Eco kaže da je izabrao ružu jer je ona toliko kroz
povijest bogata simbolikom da danas znači sve i ništa
Pošto se dosta današnjih javnih kontroverzi oko srednjovjekovlja usko veže uz
rasprave oko ateizma, možemo pogledati kakav bi značaj ova knjiga imala za te
rasprave (Pogotovo zato što je nastala u doba kada te rasprave nisu bile toliko žestoke
i nije postojala anti-ateistička reakcija). Iako je Eco tijekom studija napustio
katoličanstvo, on ne nastupa kao tipičan predstavnik (čak i stručno obrazovanog )
sekularista. Naravno da u tom dobu nema govora o otvorenom ateizmu, ali Eco
empatično i detaljno prikazuje koje su sve heterogene motivacije za različite oblike
kršćanske religioznosti toga doba (npr. utjecaj lokalnih talijanskih svetaca koji

5
Mchale 152.
6
Mchale 150.

10
 dobivaju puno veći značaj od kanonskih crkvenih osoba). Onda iz usta svojih likova
objašnjava zašto je dolazilo do različitih shizmatičkih pokreta, sama činjenica koliko
ih detaljno opisuje podučava laičkog čitatelja o bogatstvu i međudržavnim dodirima
intelektualaca toga doba koja nam prikazuje srednjovjekovlje puno otvorenijim nego
što ga kao niz autonomnih enklava ponekad zamišljamo. Shizme ne prikazuje samo
kao jednostavnu pravocrtnu borbu sa katoličkom Središnjicom već prikazuje kako su
novi pokreti često mijenjali mainstream i da je tu postojala puno kompleksnija
dinamika odnosa nego što jednostavne teorije urota i demoniziranje navodnog
apsolutnog hijerarhijskog monopola prikazuju. Sam roman je smješten kontekst ne
samo unutar-kršćanskih, već i velikih državno-crkvenih sukoba i prijepora 14. i ranijih
stoljeća, kada se monopoli moći polaku ustaljuju u urbanim sredinama, roman nam
prikazuje kako ne možemo gledati današnjim mjerilima na naoko jasnu distinkciju
između državnog i crkvenog, prikazuje nam to kroz društveni i filozofski sukob u
brojnim raspravama koje likovi vode. Raspravlja se o filozofskim kategorijama kao i
danas. Preko tih rasprava nam ukazuje na oprez u diferenciranju onoga što je teološko,
filozofsko i znanstveno.7 Pomoću takvih rasprava onda možemo razumjeti i fluidnost
u našem shvaćanju državno-crkvenih institucionalnih odnosa za to doba. Djelo je jako
enciklopedistički po svim tim pitanjima. Prikazano je zašto je bilo važno pozivati se na
autoritete u raspravama i kako su rasprave općenito tekle. Mnoge je vjerojatno
iznenadio iznimni ali i relativni prostor slobode koji su tadašnji intelektualci mogli
imati. Kroz likove koji su simboli pojava Eco možda pokazuje kako su institucionalne
rasprave unutar i između svjetovnih i crkvenih autoriteta tada tekle. Vode se brojne
rasprave oko legitimnosti i značaju smijeha te o Isusovom siromaštvu, takve su sve
rasprave nimalo trivijalne jer su davale i intelektualnu municiju u tadašnjim sukobima
između Crkvenih institucija i nekih redovničkih odreda, kako je i prikazano u knjizi. U
raspravama oko primjerice siromaštva autor se trudi empatično prikazati pozicije
obaju strana putem dijaloških rasprava. Oko carsko papinskih rasprava Vilim kaže
„Svi su bili u pravu i svi su bili u krivu.“
Iako se 1980. može činiti kao nedavno, ovaj je roman već odnedavno
punokrvni klasik i dio povijesti jer je izvršio značajan utjecaj na uspješne i često manje
uspješne romane toga tipa. Stoga je ovo još jedna meta razina koja zakomplicira
njegovu analizu. Ovo je postmodernističko kanonsko djelo na razini kao slavne

7
Solar 230.

11
historiografske knjige (monografije) koje postaju toliko opće mjesto da postaju
priručnici studentima i široj publici i time dobivaju pseudo- beletristički prizvuk (i
često ne samo zbog stila pisanja). Za naš je kontekst to važno jer takve knjige u
popularnom mišljenju dolaze u istu ravan sa recimo filmovima (čije scenarije i
nadahnjuju) kao prva referenca za neki povijesni događaj (primjer bi bili (do
donedavno) križarski ratovi Stevena Runcimana).

Kao što su ubojstva i strave u žanrovskim radovima podsvjesni ili svjesni

simbolički označitelji dosadnijih i ne-nadnaravnih svakodnevnih socijalnih sukoba i
anksioznosti, tako i u ovome romanu spektakularna ubojstva odražavaju hipertrofirane
teološke i međuredovničke sukobe. Rješavanje takvih ubojstava u detektivskim
romanima vraća društvo natrag u pravilni poredak dok to u ovom romanu nije slučaj
jer on završava pesimističkim filozofskim zaključkom kako nema pravog reda u
svijetu koji će nam pružiti formulaičnu spoznaju i mogućnost različitih istina (kako to
anti-vatikanski pisci publicistika ezoteričnih teorija urota misle da se alternativnim
čitanjem može iščitati) . Te kako se moramo osloboditi fanatične strasti o mogućnosti
spoznaje svih istina koje će biti povezane u smislene linearne narative .

Takav zaključak simbolički označuje i stav postmoderne oko limita

historiografije kao znanosti koja želi obuhvatiti sveukupnost prošlosti kako bi ju mi
razumjeli i koristili (npr. suzdržanost oko pitanja „Zašto je srednji vijek završio, što je
to značilo, itd.“.) Vilim je razriješio slučaj sasvim slučajno iako se tako nije činilo
(postmodernističko zavaravanje čitatelja da je ovo još jedna klasična priča) i iza
zločina nije stajao nekakav veliki plan već su se oni slučajno zaredali. Sam je Vilim,
iako je ovdje predstavljen kao majstor predmoderno-znanstvene racionalnosti počeo
vjerovati u narativ o apokalipsi u samostanu i upao u tu zamku. U filmskoj adaptaciji
Vilim je tipično holivudskom dedukcijom razlučio stvari no unatoč toj zamjerci film
barem možemo promatrati kao određenu polazišnu točku za sagledavanje romana isto
kao što roman možemo tako promatrati kao početak za detaljnije bavljenje mnogim
temama medijevistike. Film ima gotovo najzanimljiviji (za nas) trenutak u svojoj
prvoj sekundi kada kažu da je scenarij za film manuskript koji je napisan preko starog
Adsovog manuskripta nama poznatijeg kao roman Ime Ruže. Nova postmoderna
razina i zgodno priznanje ograničenosti njihovog kraćeg umjetničkog formata.

12
 U žanrovskom trivijalnom djelu bi se vrednovala zabavnost i originalnost
raspleta pa su mnogi ostali razočarani otrovanom knjigom, ali ona i simbolički
označava Ekova stajališta o moći i razornosti knjiga kao stroja za proizvodnju
tumačenja te u kontekstu straha zadnjeg antagonista od koncepta smijeha.

Da i ovako hvaljena djela imaju svoju ograničenost pokazuje i važan dio knjige sa
inkvizicijom, jednom od najkontroverznijih točaka srednjovjekovnog kršćanstva. Iako za
razliku od filma u knjizi nema prizora mučenja i rasplet sudbina inkvizitora je promijenjen,
Ekovo uzimanje stvarnog inkvizitora Bernarda Guia kao fikcijskog lika u njegovom
narativu učvrstilo je vrlo negativne predodžbe o njemu kao tipičnom inkvizitoru kakvog
poznaje popularno mišljenje iako je on u stvarnosti imao jednoznamenkasti broj smrtnih
presuda i bio je drugačijeg karaktera. U filmu je prikazan značajno gore. Ipak, njegovi su
dijalozi u knjizi uzeti iz njegovog priručnika za ispitivanje koji su nam ostavili odličan
prilog ne samo za inkviziciju nego i za svakodnevni život.

4. ZAKLJUČAK

Tema koja se implicitno provlači kroz mnoga djela obrađena na kolegiju je veliko
nepovjerenje u institucije, konkretno hijerarhiju onoga što će se kasnije zvati Katolička crkva.
U djelima se rjeđe sa ateističkih pozicija napadaju institucije već se želi pokazati
spiritualistički i feministički potencijal koji je kršćanstvo navodno mogle imati. Riječ je o
staroj naivnoj idealističkoj predodžbi da su ideje moralne ali da ih određene institucije iskvare.
Kao što je već bilo rečeno, kod Eka nema takvih jednostavnih stavova. Roman će uskoro
dobiti i novu adaptaciju u formi popularnih britanskih tv mini-serija pa je za nadati se da će
tako približiti javnosti bogatiji pogled na srednjovjekovlje.

Prije povjesničara glavni stručnjaci koji će analizirati ovo djelo bit će teoretičari i
kritičari književnosti. No upravo ovakvi romani dokazuju koliko je nekad ono što danas
smatramo historiografskim djelima bilo pisano tako da je danas što pogodnije za analizu
književnim kritičarima što je djelo starije, premda se to može reći i za historiografiju kasnog
18. pa i 19. i 20. stoljeća koja je jako vrednovala talent stila u pisanju. I na toj razini je ovaj
roman poseban, jer nas podsjeća kao fikcijski povijesni izvor na takva djela iz minulih
stoljeća.

13
 Umberta Eca bi se moglo nazvati velikim fetišistom knjiga koji je shvaćao i njihova
ograničenja ali i potencijal u onim naizgled najbezveznijim ako ih se stavi u pravim kontekst.
Tako je do pred kraj života kupovao svu literaturu sa teorijama urote iako nije sve (ili većinu)
čitao. Pred televizijskim kamerama je objašnjavao kako se knjige mogu i neposredno
apsorbirati jer ovisno o redu čitanja moguće je da deset novih kupljenih knjiga sadrži
isprepletene ideje koja ima i davno nepročitana stara knjiga koja stoji na polici, jer kako kaže i
ilustrira u ovom romanu, sve su knjige knjige o drugim knjigama i sl. Kao tipičan
postmodernist (polu)provocirao je da Bibliju čita za zabavu a talijanski hiperprodukcijski
horror strip za ozbiljno razmišljanje.

Kao zaključak možemo reći da je ovo primjer univerzalno i stručno afirmiranog

iskoraka akademika u pop kulturalne i beletrističke vode što je uvijek potencijalan ali i opasan
potez za širenje terena rasprave o raznoj problematici. (Recimo u drugom kontekstu je
teoretičar književnosti za okladu napisao generičku srcedrapateljnu ljubavnu priču i uspio u
naumu.) Veliki „bestseller“ „za plažu“ uspjeh romana bio je poprilično iznenađujući8.
Roman je relativno vrlo popularan i u hrvatskom kontekstu, ironično je da je ovakvo djelo
koje se smatra vrlo lektirski edukativnom pop kulturom u novijem hrvatskom reprintu izašlo
kao prvi broj prve edicije kiosk knjiga uz jedne od najtiražnijih dnevnih novina 2004. godine
protiv čega su bili mnogi jer su smatrali da će polako uništiti nakladništvo, i to je Ekova
knjiga kao prvi broj edicije bila besplatna uz dnevne novine i maksimalno je brzo razgrabljena
sa kioska.

Eco uspjeh svoje prve knjige nije nikada ponovio iako je pisao i dalje sa istim ciljem
imajući zapravo originalne ideje. Problem sa ovakvim djelima je što su uspjeh i čitanost
nepredvidljivi dok stručne publikacije ne postupaju po toj logici. Možda je i riječ o
legitimnom podvaljivanju publici nečega više pod egidom nekog detektivskog romana. Po
mnogima je ovaj roman utjecao na kasnije uglavnom inferiorne nove povijesne romane koje
se diče istraženošću i detaljima ali su također i brzo skrenuli u trivijalne ljubavne romane ili
vatikanske teorije urote koji zapravo vjeruju ono što su fikcijski likovi u njegovim romanima
vjerovali. Ironično je (ili je zapravo sasvim postmodernistički logičko) da će Eco pokušati
kasnije djelovati protiv loše popularne povijesne publicistike a te su teorije urote nadahnute
uspjehom njegovog djela.

8
Virk 144.

14
 Eco se u svojem akademskom radu kao i njegovi kolege intenzivno i bavi pop
kulturom i najkonzumiranijom „niskom“ umjetnošću jer smatraju da sve što široke mase
apsorbiraju je vrijedno analize (kao i visoka umjetnost) jer nam govori o društvu. Otuda
vjerojatno i struktura samog romana kao most između te dvije tradicije. Ilustrirao bih kvalitetu
romana tako da on svojim bogatstvom i unikatnosti može služiti kao vrlo dobar uvod u
povijest, kulturu ali i u historiografsku znanost srednjoškolskoj i pred-studentskoj populaciji.

BIBLIOGRAFIJA

Eco, Umberto. Ime ruže. Zagreb: Jutarnji list, 2004.

Mchale, Brian. Constructing Postmodernism. London ; New York: Routledge, 2002.

Solar, Milivoj. Suvremena svjetska književnost. Zagreb: Školska knjiga, 1997.

Virk, Tomo. Izleti preko grenice. Rasprave o europskoj i latinoameričkoj prozi. Prevela
Ksenija Premur. Zagreb; Ljubljana: Naklada Lara ; Znanstvena založba Filozofske fakultete,
2016.

15