POSTMODERNA I LINGVISTIKI OBRAT

POSTMODERNISTIKI TEORETIARI

Postmoderna kultura poinje 50-tih godina u SAD pobunom "popa" protiv elitne kulture u
knjievnosti, 60-tih se iri na arhitekturu, 70-tih se pojavljuje u radovima francuskih filozofa,
a neto kasnije i u Njemakoj, u historiji "svakodnevice".
Prema najpoznatijem teoretiaru postmoderne Lyotardu, ne postoji jedna nego samo
konkurentne istine.
Ve je Max Weber na svoj nain modernu shvaao kao golem proces unitavanja, slino s
dananjim iskustvom atomske energije, unitavanjem okolia, tradicije i sl.
Postmodernistiki pristup pokuava "dekonstruirati" profesionalnu historiju kojoj je zadaa da
preko izvora trai obavijesti o povijesnoj zbilji.

Ferdinand de Saussure (1857-1913), vicarac koji se bavi strukturalnom lingvistikom, a koji

je prethodio postmodernistikom lavinom koja je usmjerena na amerika sveuilita od
francuskih lingvista, antropologa i filozofa.
1916. izilo je njegovo posmrtno djelo o osnovama ope lingvistike s koncepcijom o jeziku
kao zatvorenu autonomnu sustavu sintaktike strukture koji se temelji na odnosu oznaitelja i
oznaenoga. Navedeno djelo ima sredinje mjesto u nastanku strukturalizma, odnosno uenja
da strukture odreuju ovjeka, a ne on njih.

Claude Levi-Strauss, antropolog koji ini vaan korak u razvoju strukturalizma. U naizgled
razliitim mitovima vidi varijacije odreenoga broja temeljnih tema, tj. univerzalnih struktura
na koje se svodi svaki mit. On analizira dijelove mita koji slino glasovnim jedinicama jezika
imaju znaenje samo onda kada su na odreen nain povezani. Za njega nije dvojbena samo
naracija nego i historiografija kao kronoloka (dijakronika) reprezentacija dogaanja. Dri da
nema kriterija za sreivanje obavijesti o povijesnim dogaajima te da postoji onoliko
kronologija koliko je kultura.

Lingvistika bi bila strukturalni obrazac za razraivanje "gramatike" odnosa elemenata neke

knjievne, antropoloke i psiholoke mree, te se tako eli postii sustavno znanje.

Roland Barthes (1915-1980), znameniti lingvist, daje tipino miljenje o historijskom

"diskursu". Dri da su konstitutivne crte historije iskljuivo poetska imaginacija i da hvalisavo
razmetanje historiografije objektivnou ima ideoloku funkciju.

Michel Foucault (1926-1986), francuski filozof, nadahnjuje se "antimetodom" Friedricha

Nietzschea i miljenjem Martina Heideggera iz njegovih kasnih radova. Reakcija na
Foucaultovo djelo u pojedinim historiografijama je vrlo razliita. Najrairenija je u SAD-u, pa
je njegovo pisanje i (anti)metodski prihvatljivo. Francuski povjesniari su ga 60-tih godina
ignorirali, pa je recepcija poela tek 70-tih godina, preuzimanjem njegovih velikih tematskih
izazova, od ludosti i tamnice do spolnosti. Foucalt kasnije kritizira "historiju mentaliteta" jer
svoja ispitivanja ne temelje toliko na duhovnom ivotu koliko na drutvenim fenomenima.
Njegovo prvo djelo "Historija ludosti u klasino doba" iz 1961. odnosi se na razdoblje 16-18
st. u kojem pie o ludosti kao medicinskoj kategoriji.
U knjizi "Roenje klinike" (1964) pie o novom pristupu bolesnom tijelu i tijelu uope, a u
"Rijeima i stvarima" (1966) zanima ga "arheologija humanistikih znanosti". "Arheologiju
znanja" izdaje 1969. te u nastupnom predavanju na College de France 1970. upoznaje s
djelom "Red diskursa". 1975. izdaje djelo "Nadzirati i kazniti", te naposljetku objavljuje tri
sveska pod naslovom "Historija seksualnosti".

Jacques Deride, francuski filozof, profesor na Yaleu, iznosi tezu o nemogunosti bilo kakve
znanosti o knjievnosti. Njegove su tvrdnje svojevrsna kombinacija filozofije i bavljenja
knjievnou te znatno utjeu na shvaanje o knjievnosti kao obuhvatnoj kategoriji svega
napisanoga. Deridanska je dekonstrukcija posluila i feministikoj historiografiji u nastojanju
da otkrije unutranju proturjenost tradicionalnih opravdanja muke dominacije u
historijskim, filozofskim, psihoanalitikim ili knjievnim "diskursima".

LINGVISTIKI OBRAT U SJEDINJENIM DRAVAMA

"Lingvistiki obrat" znai da ljudska spoznaja ne izvire iz zbilje nego da je iskljuivo jezik
uvjet svake spoznaje.
U intelektualnoj historiji SAD raireno je miljenje, to ga je prva formulirala strukturalna
lingvistika, da jezik nije izraz date zbilje nego sam konstituira vlastitu zbilju. Pod utjecajem
strukturalne lingvistike prevladala je nakon II. svjetskog rata u literarnoj teoriji "nova kritika",
koja je odbacila interes za biografski, drutveni, povijesni i moralni aspekt knjievnosti te
"impresionistiki esteticizam" kritike i okrenula se iskljuivo unutranjoj analizi tekstova na
temelju odnosa rijei.
Dio povjesniara i povjesniarki, pogotovo u SAD-u problemom vidi odnos historiografije i
knjievnosti, pobija sva postignua "drutvenoznanstvene" historije, odustaje od istraivanja
povijesne zbilje, brie razlike izmeu historiografije i knjievnosti, a rui i granice izmeu
pojedinih disciplina uope.

Geertz brie razliku izmeu teksta i konteksta, odnosno simbola i zbilje. S druge strane,
negiranje razlike izmeu teksta i konteksta dovodi u sumnju i kritiku izvora kao
svjedoanstava o odreenoj zbilji, na emu se dosad temeljilo opravdanje znanstvenosti
historije.

Razvoj historije od 18. st. do naih dana moe se shvatiti kao proces poznanstvenjenja
naputanjem historije kao knjievne vrste, kao prekid s uvjerenjem da je to grana knjievnosti
u tradiciji antike retorike. U drugoj polovici 19. st. uvrstilo se miljenje da je pripovijedanje
oblik prikazivanja povijesnih injenica istraenih na temelju kritike izvora (Droysen).

Carl Hempel, neopozitivistiki filozof, pokuao je svesti historijsko objanjenje na

nekolicinu modela znanstvenoga objanjenja, a zatim je kritika nastojala pokazati
nedostatnost tih modela s obzirom na praksu.

Arthur Danto, formulira potkraj 60-tih godina alternativu Hempelovu modelu, tj.
interpretaciju historiografije kao naracije. Njegovo miljenje da je pripovijedanje zapravo
sredstvo spoznaje i oblik objanjenja podupiru, uz filozofe i literarne kritiare, i neki
povjesniari. Dantou smatra da se diskontinuirani vremenski slijed dogaaja moe prezentirati
kao povezanost dogaaja pripovijedanjem kojim se pojedini dogaaji dovode u vezu s
cjelinom.

Hayden White i Dominick La Capra povjesniari su koji intelektualnoj historiji ele otvoriti
nove dimenzije na temelju literarne teorije. White razrauje sugestije Northropa Fryea i

2
Foucaulta, a La Capra one Derride i ruskoga literarnoga kritiara Mihaila Bahtina, u smislu
poststrukturalizma.
White i La Capra slau se u osnovnome uvjerenju da narativne strukture uvjetuju
historiografiju i razumijevanje zbilje uope, zbog ega historiografija ne ovisi o kritici izvora
nego o literarnoj teoriji i poetikim postupcima.

O Whiteovim se tezama ve 20 godina ustro diskutira. Prema njemu, historiografija i

knjievnost ne mogu se razdvojiti, jer su obje oblici duhovnoga odnosa prema zbilji. Kae da
je pristup povjesniara zbilji "poetski in" i da se naposljetku historiografski tekst ne razlikuje
od fikcije. U svojoj znamenitoj knjizi "Metahistorija" eli nai "dubinske jezine strukture
historijske imaginacije" te istie "metahistorijsku", tj. estetsku razinu i odreuje karakter
pripovijesti, strategiju objanjenja i stil autora.
Za Whitea postoje tri metahistorijske narativne strategije kojima se postie "privid
objanjenja":
1. To su 4 mogua naina zapleta romanca, komedija, tragedija i satira;
2. To su 4 mogue argumentacije formativizam, organicizam, mehanicizam i
kontekstualizam;
3. Te 4 mogua ideoloka pristupa anarhistiki, konzervativni, radikalni i liberalni.

Te teze razrauje na primjerima etiriju povjesniara (Michelet, Tocqueville, Ranke,

Burckhardt) i etiri filozofa (Hegel, Marx, Nietzsche i Croce).

Najozbiljnija kritika Whiteovih teza odnosi se na njegovo odbijanje da historiju prizna kao
spoznaju drugaiju od one u fikciji.
Najistaknutiji pobornik literalno-teoretske intelektualne historije je Dominik La Capra koji se
s deridanskoga gledita estoko suprotstavlja dosadanjim oblicima intelektualne historije kao
i Whiteovim tezama.
Peter Burke kae kako sve vie povjesniara zna da njihova djela ne odraavaju "to se doista
dogodilo" nego interpretiraju dogaaje iz odreenoga kuta te da zato tradicionalno
pripovijedanje nije pogodno za takav nain prikazivanja.

Paul Ricoeur, francuski filozof, ima vano mjesto u diskusiji o historijskom pripovijedanju.
On misli da povijesni dogaaji imaju narativnu strukturu i da se stoga povjesniarevo
pripovijedanje o njima moe prihvatiti kao objanjenje. Istie vanost poetskoga ina u
historiografiji, ali ne brie granicu izmeu historiografije i fikcije.

Jacques Le Goff, govori o krizi "nove" historije i rairenoj manipulaciji uspomenom, ali je
uvjeren da je znanje o povijesnom kretanju u vremenu mogue. Dri da se znanstvenom
historijom moe spoznati povijesna zbilja, to potkrepljuje prikazom vanih pojava iz
nastajanja historije kao znanja o prolosti kojim se postupno stvara profesionalna historija.

Tri amerike povjesniarke, sveuiline profesorice Joyce Appleby, Lynn Hunt i Margaret
Jacob, pripadnice su generacije iz 1968. godine. One su praktiarke "nove" kulturne historije
(feministikoga smjera), a zauzimaju se za istinu o historiji. Protive se, svoenju historijskoga
znanja na tekstove bez prave veze sa zbiljskom prolou. Historija se, prema njima, bitno
razlikuje od fikcije, jer eli znati to se dogodilo u prolosti.
Autorice upozoravaju na postmodernistiko odbijanje bilo kakva znanja o prolosti
argumentom da se uvijek iznova piu nove i drugaije historije odreenih povijesnih pojava.
One inzistiraju na znanstvenim metodama, uvjerene kako teze drutvenih znanosti o

3
strukturama, procesima i povezanim sustavima uzronosti ostaju vano orue u istraivanju
povijesnih drutava i djelovanja.

Christopher Lloyd, dri da su drutvene znanosti, ukljuujui i historiju, danas u stanju

metodoloke i teoretske konfuzije u ruhu pluralizma. U knjizi o strukturama povijesti predlae
kako da se poboljaju osnovni koncepti i oblici objanjavanja porijekla i prirode zbiljskih
struktura i njihovih preobrazbi. Protivnik je historiografije "zdravoga razuma", tj. one
tradicionalne, koja ne eli uti ni za kakvu teoriju. On formulira odreene prijedloge za
metodologiju historije socijalnih struktura, tj. institucionalizirane discipline ekonomske i
drutvene historije, historijske politike ekonomije i sociologije, koja mora imati drugaiju
metodologiju od dogaajne historije.

ULAZAK ENA U POVIJEST

U previranjima od 60-tih godina do naih dana vano i buno mjesto zauzima "historija ena".
U SAD-u ni jedno podruje historijskoga istraivanja ne raste takvom brzinom i ne nastaje
toliki broj radova kao u "historiji ena". U zapadnim zemljama odravaju se brojni skupovi o
historiji ena.
S naglim rastom broja studentica na sveuilitima i ena u intelektualnim zanimanjima rastu i
intenzitet i znaaj borbenosti akademski obrazovanih autorica koje se bave "enskim
studijama" i velikim dijelom dre se feministicama.
Pojam "feminizam" odnosi se na nastojanje da se ukloni diskriminacija ena u razliitim
ivotnim podrujima.
"Feministika znanost" je prije svega kritiko ispitivanje metoda i teorija koje obdravaju
neravnopravnost spolova, te eli potaknuti promjene ondje gdje znanstveno miljenje
pokazuje "patrijarhalne" crte.

Vidljivost ena u povijesti u poetku se svodilo samo na dodavanje "znamenitih ena"

"znamenitim muevima" ili na biografije njihovih supruga, majki ili keri. U 80-tim
godinama "historija ena" prerasta u "historiju spolova".
Stariji historiograf Tukidid pripovijeda da je Periklo drao govor pred udovicama koje su
izgubile mueve u peloponeskome ratu. Plutarh je "znamenitim muevima" stavio uz bok
"vrline ena". Rimljani su na jednak nain odavali poast umrlim mukarcima i enama.

U srednjem vijeku i renesansi nastale su itave zbirke takvih "ivota".

ene posebno u Francuskoj i Italiji, pisale su kronike iz povijesti pojedinih obitelji te vjerskog
ivota, a ostavile su i memoare, pogotovo o ivotu na vladarskim dvorovima. Opatice su
pisale kronike svojih samostana ili hagiografije.
Olympe de Gouges predlae Narodnoj skuptini 1791. "Izjavu o pravima ene i graanke",
koja nije prihvaena.
Mary Wollstonecraft, engleskinja koja 1792. izdaje spis o mehanizmu potlaenosti ena.
Optuba da su u dosadanjoj historiografiji samo ene spol, dok su mukarci "ljudi", ojaala
je nakon znamenite knjige Simone de Beauvoir o "drugom spolu".
U Francuskoj historiografskoj predaji ene su prisutne od srednjega vijeka do razdoblja
romantike. U doba francuske Tree republike, s razvojem "znanstvene" historiografije u 70-
tim godinama ene velikom brzinom nestaju iz historijskih djela. Biografije "velikih ena"
preivjele su samo kao beletristika.
Profesionalizacija historije uzrokovala je u V. Britaniji, Francuskoj i SAD-u izbacivanje ene
iz povijesti i iz historiografije.

4
ene postaju "vidljive" irenjem socijalne i antropoloke historije.
Historija ena dobila je glavne poticaje iz previranja 1968. u SAD-u te velikih promjena u
drutvenoj atmosferi vezanih uz vijetnamski rat.
Nastaju interdisciplinarne Women's Studies uz sudjelovanje etnologije i psihologije, socijalne
psihologije, sociologije, politologije i medicine, povijesno orijentiranih zbog toga jer im treba
povijesno opravdanje. Women's Studies ispituju to su sve mukarci u znanosti pridonijeli
kako bi se uvrstila mo uope, a posebno odrali "patrijarhalni" odnosi.

Za stav povjesniara prema historiji ena moe posluiti primjer predstavnika "historijske
drutvene znanosti" Jrgena Kocke, koji 1979. izbaen s jednog skupa o historiji ena, te
izjavljuje da znanstveni pristup mora ovisiti o kvalifikaciji i interesu istraivaa, a ne o
kriteriju spola, nacionalnoga porijekla, religije ili politikoga uvjerenja.
Godine 1990. Kocka zajedno s Ute Frevert i Karen Hausen, najpoznatije njem. autorice
radova iz historije spolova, vode sekciju s temom "klase i spol u 19. stoljeu". To je prvi put
odran skup koji se bavi povijeu ena.
Historija ena, nastala je najprije u SAD-u, kao istraivanje poloaja, djelatnosti ili iskustava
ena u pojedinim povijesnim razdobljima, u gradovima i selima, u obitelji, crkvi, na radnome
mjestu i u svakodnevici.
Zato se sredinom 70-tih godina pojavila historija spolova. Pojam "spol" ima dvostruko
znaenje, kao bioloka i kao socijalna kategorija.
Dosadanja se historiografija radnikog pokreta optuuje da nije obratila dovoljno panje
poloaju radnica.
Najvanije djelo "Povijest ena na Zapadu", od antike do 20. st., nastalo uz sudjelovanje vie
od 70 autorica i autora iz razliitih zemalja u okruju zanimanja francuske historije za
istraivanje obitelji, mentaliteta, svakodnevice i marginalnih skupina.

RUSKO SOVJETSKA HISTORIOGRAFIJA

Vasilij Tatiev (1686-1750), sudionik reformi cara Petra I., poinje pisati o ruskoj povijesti s
politikim ciljem, te prvi predlae njenu periodizaciju kakva najbolje odgovara politikom
idealu apsolutne monarhije i interesima plemstva.

Nikolaj Karamzin (1766-1826), svojom "Historijom ruske drave" (12 svezaka 1816-1829)
utjee na plemiku historiografiju i kulturnu atmosferu uope. Njegova koncepcija postaje
slubeno tumaenje ruske povijesti iza kojeg stoji dravna vlast.

Ruska historiografija doivljava u 19. st. uspon u skladu s usavravanjem tehnike istraivanja
na temelju kritike izvora, s otvaranjem arhiva i drugih ustanova, pri emu je posebno vana
nastava historije na sveuilitima. U ruskoj historiografiji nalazimo uglavnom sve smjerove
politikoga i kulturnoga ivota: slubeni, plemiki, slavenofilski, graansko-liberalni,
radikalnodemokratski, narodnjaki i marksistiki.

Plemika historiografija u prvoj polovici 19. st. grana se na slavenofilsku i slubenu. Njezin je
glavni predstavnik Mihail Pogodin (1800-1875), uzdiui samodravlje, pravoslavlje i rusku
narodnost, on eli istaknuti da Rusiju ne oekuju promjene koje su se dogodile u Europi
nakon 1848.
Slavenofilska historiografija zastupa shvaanje o rascjepu izmeu drave i naroda, ali
odobrava samodravlje.

5
Mistiku "Istoka", grku kulturu, Bizant i pravoslavlje suprotstavljaju racionalnoj i
proraunatoj rimskoj kulturi i katolicizmu.
Profesionalna historiografija istrauje dravno ureenje, zakonodavstvo i stalee, a neki se
povjesniari bave i ekonomskim pitanjima. Pod Hegelovim utjecajem dravi pripisuju glavnu
ulogu u povijesti, tvrdei da je njezino znaenje najvee u Rusiji, gdje je drava stvorila
narod, stalee i drutvo okupljajui grupe koje su lutale ruskim prostranstvom.

Sergej Solovjov (1820-1879), najpoznatiji predstavnik dravne kole i najbolji ruski

povjesniar 19. st. Prvi svezak svoje "Historije Rusije od najstarijih vremena" objavio je
1851., a djelo je do kraja njegova ivota doseglo 29 svezaka.

Vasilij Kljuevski (1841-1911), bavi se drutvenim strukturama te ekonomskim i kulturnim

pitanjima, pokuavajui primijeniti gledita tadanje pozitivistike sociologije. Svoj vrhunski
domet dosee "Kursom ruske povijesti" i predavanjima na Moskovskom sveuilitu.

Pavel Miljukov (1859-1943), prvak Konstitucionalno-demokratske stranke. Osnovne razlike

izmeu Rusije i Zapadne Europe, on vidi u tome to se ruska drava pojavila kasnije nego na
Zapadu, pa je zato imala vodeu ulogu u drutvenom kretanju.

Evgenij Tarle (1875-1955), prvi liberalni povjesniar koji nakon Jauresa istrauje poloaj
radnike klase za francuske revolucije.

Georgij Plehanov (1856-1918), svojom polemikom protiv iluzija "narodnjika" da Rusija ne

mora krenuti kapitalistikim putem, otvara vrata marksizmu u Rusiji. Plehanov prouava
odreene povijesne pojave kako bi opravdao socijalistiki pokret i njegov program. Svojim
spisom "K pitanju o ulozi linosti u povijesti" (1898) znatno utjee na historijske
interpretacije dogmatskoga marksizma. Prema njemu, moni pojedinci mogu utjecati na
sudbinu drutva, ali u potpunosti ovise o organizaciji drutva i odnosu drutvenih snaga.

Vladimir Ilji Lenjin (1870-1923), nastoji objasniti vane pojave ruske povijesti kao
opravdanje svoje politike prakse. U opreci s miljenjem da u Rusiji nije postojao feudalizam,
nastoji prikazati njegove ope crte, a posebno klasnu borbu seljaka i zemljoposjednika do
reforme 1861. Bavi se i "razvojem kapitalizma u Rusiji".

Razvoj sovjetske historiografije moemo podijeliti u 4 faze:

1.doba od 1917. do sredine 20-tih godina obuhvaa stvaranje marksistike sovjetske

historiografije,
2.od sredine 20-tih do sredine 30-tih obiljeeno usponom i raznolikom problematikom,
3.od poetka 30-tih kada ve pada Staljinova sjena, te od sredine 30-tih do 1956. mogua je
jedino staljinistika historiografija i
4. nakon 1956 od 20. kongresa Komunistike partije Sovjetskog saveza, poinje doba
"destaljinizacije", ali historiografija i dalje ostaje u okvirima Centralnog komiteta.

Mihail Pokrovski (1868-1932), Lenjinov suborac, organizira historijske istraivake i

pedagoke djelatnosti (1918-1922), te na elu komunistike akademije brine za teoretske
rasprave, izdavanje kolektivnih radova i istraivake planove, te organizira Drutvo
povjesniara marksista. Objavljuje knjigu "Pregled ruske povijesti". "kola" Pokrovskog, u
opreci je sa Staljinovim potrebama. Staljinova intervencija poinje 1931. pismom "O nekim
pitanjima historije boljevizma". Rije je o poetku "kulta linosti", koji konaan oblik dobiva

6
u "Kratkom kursu historije SKP(b)" iz 1938. Sve to zavrava rasputanjem ustanova i
"istkom" povjesniara. Posebno se slavi car Ivan Grozni (1533-1584).
Ta je historiografija davala rezultate u podrujima koja nisu vezana uz Staljina kao povijest
staroga i srednjega vijeka na sovjetskom prostoru i Zapadne Europe do prvoga svjetskog rata.
Tri godine nakon Staljinove smrti 20. kongres KPSS (1956) poinje "destaljinizaciju" na
drutvenom, kulturnom i znanstvenom podruju.
Proglaava se povratak uenju Marxa, Engelsa i Lenjina, a na dnevni red dolazi pitanje
drutvenih znanosti koje su dotad drale nepotrebnima i "buroaskima". Ve u vrijeme 21.
kongresa 1959. stvorene su bolje pretpostavke za djelatnost povjesniara otvaranjem arhiva,
izdavanjem grae, reorganizacijom znanstvenih ustanova i pojavom novih asopisa. Sva su ta
kretanja i dalje pod nadzorom Centralnog komiteta, a "marksistiko-lenjinistiki" predloak
ostaje glavni temelj sovjetske historiografije.