Sveučilište J.J.

Strossmayera u Osijeku

Odjel za kulturologiju – Medijska kultura

_________________________________________________

Muška moderna
Ženska postmoderna
 SEMINARSKI RAD

Mentor : prof.dr.sc.Ivana Žužul

Kolegij: Svjetska književnost

Studentica : Renata Piškorjanac

Smjer : Medijska kultura, 2.godina, izvanredni

Osijek, siječanj 2012.

ii
Sadržaj
UVOD
5. IZVORI POSTMODERNOG
1. ZAČETAK PARADIGME ZNANJA
2. SUPROTSTAVLJANJE
6. KRONOTOP KULTURNOG
3. MODERNO I PRIJELOMA
POSTMODERNO U ZNANJU
7. BOGATSTVO IMAGINACIJE
4. PUT U POSTMODERNI
OBRAT 8. „ČVRSTI TEMELJI MUŠKOG
SUBJEKTA“

9. PITANJE IDENTITETA

ZAKLJUČAK

POPIS LITERATURE
MUŠKA MODERNA VS. ŽENSKA POSTMODERNA

1
P R I L A G O Đ A V A N J E D I Z A J N A

Uvod

T
ko određuje kako će se zvati vrijeme u kojemu sada živimo, tko je oblikovao naše
kulturno pamćenje na određene trenutke u povijesti? Tko je proglasio vrijednima
pamćenja određena djela, njihove autore? Jesu li njihova postignuća, koja danas
čitamo, koja gledamo, o kojima slušamo – kompromisi ili vrhunci njihovih talenata?

Pokušat ćemo vratiti vrijeme i shvatiti jesu li i književnost – koja se smatra slobodom,
umjetnošću, darom uspjeli staviti u kalupe, da ne pobjegne kontroli društvenih moćnika koji su
svijet krojili po sebi. To nećemo učiniti mrtvom periodizacijom – proučavanjem pojmova,
disertacija, korpusa nacionalne i svjetske književnosti, poznavanjem točnih vremenskih granica
oko određenih epoha. To smo radili u srednjoj školi.

Ovim seminarom oživjet ćemo cjelokupan kulturni okvir, i baš kako mi hodamo ulicama grada,
tako ćemo s kulturom prošetati stoljećima u kojima je bila. Vrijeme moderne će biti muško, a
postmoderne žensko.

Zašto?

Moderna kultura nastala je u nizu ratova, osvajanja, revolucija, od Francuske revolucije do

rušenja Berlinskoga zida. To je bio način širenja velikih ideja, racionalnosti, općega dobra. Ona
je rodila poznate filozofe i književnike, kao što su Descartes, Locke, Berkeley, Voltaire,
Rousseu, Kant, Hegel, naš Ruđer Bošković. Sve redom autore koji su željeli promijeniti svijet
nakon života u srednjovjekovnom mraku i idiličnom, pretjeranom romantizmu. Stavili su razum
i logiku na prvo mjesto, objektivno i racionalno promatrajući svijet oko sebe. Željeli su istaknuti
vjeru u „svjetlost uma“, odbacujući dogmatske autoritete, sve predrasude i tradicije neutemeljene
na umu.

Način takvoga razmišljanja, naravno da je pokrenuo lavinu kontradiktornosti. Vrijeme moderne,

ne samo što je uvjetovalo nastanak postmoderne, nego se nije moglo držati ni svojih
svjetonazora, u svome vremenu.
MUŠKA MODERNA VS. ŽENSKA POSTMODERNA

Naglašavajući razum i razboritost, s jedne strane, moderna je, s druge strane, stvorila ljude, koji
su bili primjer svemu osim „modernističkim zakonima“.

U vremenu moderne živjeli su dendiji, boemi, flaneuri, geniji…Sve redom ljudi, prividnoga,
modernističkog načina života - slobodni, hrabri, promišljeni, a s druge strane preziratelji društva
i aristokracije vremena u kojemu su živjeli, muškarci prevrtljivih karaktera, slabi i podložni
porocima, sa životom na marginama – simboli svega onoga u što moderna nije vjerovala, što je
pripisivala nekom drugom vremenu (postmoderni), nekim slabijim ljudima (ženama), nekim
drugim obilježjima, neprihvatljivim za modernu (kaosu, dionizijstvu, umjetnosti, slabosti,
slučaju…).

Time dolazimo do spoznaje, posebno zahvaljujući feminističkom pokretu 70-ih godina

prošloga stoljeća, kako je ustvari, za vrijeme moderne došlo do prevlasti muškaraca nad
funkcijom društva. Muškarci su bili pokretači društva, politike, umjetnosti, književnosti. Oni su
odredili što je opće dobro. Binarne opreke moderne kulture, sa strogom hijerarhijom - gdje
vrijednost uvijek pripada prvome članu, dobivaju spolna obilježja. Muškarci su preuzeli prvi
član, koji je predstavljen jedinom i univerzalnom istinom.

Takvim načinom vrednovanja kulture, određivanja rodnih obilježja, došli smo muške
moderne i ženske postmoderne. Postoji li jedina i apsolutna istina, treba li se birati između dviju
krajnosti života, umjetnosti i književnosti, spoznat ćemo u tekstu koji slijedi.

3
 Začetak paradigme

Jedan od značajnih predstavnika postmoderne, Jean-Francios Lyotard, prvi je

ukazao na bitne razlike modernog i postmodernog znanja. Postmoderno znanje
promatrao je kao oblik estetske igre, bez velikih ideja, zasnovano na malim
pripovijestima; smatrao ga je paralogičnim sa zaključkom da nema apsolutne istine.
Moderno znanje za njega je logično, puno narativnih projekata i teoretskih priča
temeljenih na velikim idejama i vjeri u apsolutnu istinitost.
Thomas Kuhn je središtem moderne znanosti i kulture smatrao totalnost, odnosno
mišljenje i izražavanje u cjelini, s nositeljem toga znanja – monološkim subjektom,
koji svoja uvjerenja, ukoliko druge ne uspije uvjeriti u njih, ostvaruje ratovima,
revolucijama, osvajanjima. Takvi su primjeri Tito, Hitlera, Napoleon…
Paradigma se, tim stavovima, javlja u postmoderni, koja svoja znanja i kulturu temelji
na pluralnosti, odnosno mišljenjima i izražavanjem u razlikama. Postmoderna je, za
razliku od moderne mekša, opuštenija, nivelacijska, a postmodernistički subjekt
dijalogičan, ne inzistira na općeprihvatljivim istinama i „orwelovski“ je nastrojen.
Kao primjer tim tvrdnjama Oraić –Tolić navodi Baudrillardovu tezu o savršenom
zločinu u kojemu su mediji ubojice zbilje, a etike – kapital, gdje je stvarnost „ono
čemu je moguće dati istovjetnu reprodukciju.“ 1 te da živimo u „'estetskoj' halucinaciji
stvarnosti“2

1
Baudrillard, Jean: Simulacija i zbilja, Naklada Jesenki i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 2001., str. 104

2
Ibidem 1

4
Suprotstavljanje

Smatra se da je moderna znanost iznikla na temelju Hegelove filozofije apsolutnog

duha, koji je istinsko znanje promatrao kao cjelovito, esencijalno, logično i dijalektično.
Svojom je teorijom probudio druge autore u stvaranju novoga znanja (postmoderne).
Njegovim najvećim suparnikom, i predstavnikom postmoderne, smatra se Nitzsche, koji
svojom „vedrom znanošću“ tvrdi da nema totalne istine jer je i laž njezin dio, da cjelovito
znanje ne postoji – nego se sastoji od estetskih fragmenata. Druga kritika Hegelovoj teoriji
iznesena je Dijalektikom prosvjetiteljstva, Maxa Horkheimera i Theodora Adorna, koja
kaže da je Hegelova apsolutnost progutana u sintezi. Dok treća kritika obračunava s
cijelom zapadnom metafizikom, od Platona pa nadalje.

Filozofijom '70-ih i '80-ih proglašava se kraj logocentrizma, ontoteologije,

subjekta, kraj moderne i početak postmoderne.

Dakle, te moderne znanosti, iznikle na ruševinama Hegelova sustava, utemeljene na

objektu, totalnosti i esencijalnosti, se održavaju do Thomasa Kuhna. On je djelom
Struktura znanstvenih revolucija naznačio da znanstvene paradigme nisu objektivne istine
nego pragmatične konstrukcije. Time rješava pitanja koja postavlja zbilja, provjerava
znanstvenu istinu dijalogom s drugim subjektima, vodi nas od esencijalizma ka
konstruktivizmu:

moderno postmoderno

objekt subjekt

logocentrizam paralogija

dijalektika igra

tekst kontekst

cjelina dijelovi

5
 istost razlika

Moderno i postmoderno u znanju

Moderno književno znanje temelji se na četirima idejama: promatra povijest u

linearnom napretku – kao smjenu epoha po načelu inverzije (realizam mijenja
romantizam, renesansa mijenja srednjovjekovlje…), prihvaća autonomiju književnih
djela, koristi se imanentnim pristupom i teži za cjelinom uvida.
Postmoderno književno znanje gleda povijest kao mrežoliko gibanje, odnosno
funkcionalno kretanje s prekidima (diskontinuitetima); teži dinamici unutar većih
sustava i otvorenosti prema različitim kombinacijama. Ono što je u moderni cjelovito,
sustavno i funkcionalno; to je u postmoderni konstruirano, imaginarno, proizvedeno.

„Moderna je književna znanost bila dijete paradigme linearnosti, autonomije,

imanentizma i totalnosti. Željela je dosegnuti smisao djela i obuhvatiti njegov cjeloviti
razvoj, promatrala je književnost kao autonoman niz i, napokon, njezin je autor, veliki
književni znanstvenik, vjerovao u povlašteni status svoga predmeta i povlaštenu
poziciju svoga znanja.
Postmoderne su teorije djeca paradigme pluralnosti i nesigurne internetske mreže koja
u jednom času može proizvesti apsolutnu komunikaciju, povezati nas s cijelim
svijetom, a u drugom pasti do civilizacijskoga mraka…“3

1969. Hans Robert Jauss, u svojemu djelu Promjena paradigme u književnoj znanosti,
ističe neke paradigme u moderni. Imitaciju smatra karakterističnom za književnu
umjetnost od renesanse do klasicizma. Historizam smatra razdobljem od romantike do
pozitivizma, gdje književnost i kulturu vezuje uz pojedinca. Estetski formalizam i
imanentizam dodjeljuje ruskom formalizmu, strukturalizmu, književnoj teoriji
20.stoljeća, od Diltheya do kraja 60-ih, a teorijom recepcije, koja je njegova
paradigma, čitatelja uvodi u obzor književne komunikacije.

3
Oraić Tolić, Dubravka: Muška moderna i ženska postmoderna – rođenje virtualne kulture, Naklada Ljevak
d.o.o., Zagreb, 2005., str.37

6
Zadaćom književnog znanja smatra shvaćanje i opisivanje tih paradigmi. Književnost
je u ovom slučaju Apsolut.
Što se tiče modernoga znanja o književnosti, historizam 19.stoljeća je glavnom
humanističkom disciplinom smatrao povijest književnosti. Tada je cvalo
prosvjetiteljstvo, romantizam, realizma; cvala je duša naroda. (Balzac - Ljudska
komedija)
Imanentizam 20.stoljeća temelji na Kantovoj ideji autonomne umjetnosti – i u
književnosti. Time omogućava konstituciju moderne književne znanosti kao zasebne
discipline.
Moderna književna znanost sada prepoznaje mjesta čudesnih tvorbi u mrežolikom
gibanju povijesti.

Put u postmoderni obrat

Do promjena kulturne paradigme, u zapadnoj kulturi, dolazi 60-ih i 70-ih godina

prošloga stoljeća. Nastupa vrijeme traperica, emancipacije, minica i pilula. Negdje 1970-ih
godina na hrvatskoj se književnoj sceni pojavljuje generacija fantastičara na čelu sa
Pavičićem, Tribusonom i Barbierijem. U katoličkoj crkvi se ukida tema tabua, a
Amerikanac C. Jenks, rušenjem St. Louis-kog betonskog sluma, utvrđuje datum početka
postmoderne : 15.7.1972., u 15,32 h. Kako je do toga došlo, prikazano je vremenskim
slijedom :

1. moderna kultura (ili u širem smislu, megamoderna) obuhvaća razdoblje od

Francuske revolucije 1789. do pada Berlinskog zida 1989.

2. modernizam karakterizira nastanak inovacijske poetike, s Baudelaireom na čelu

(kraj 60 –ih)

3. moderna u užem smislu obuhvaća prijelom 19. i 20.stoljeća, uključujući

impresionizam, simbolizam, neoromantizam, secesiju, hrvatsku i bečku modernu

7
4. avangarda (1910. – 1935.) se smatra vrhuncem i krajem umjetnosti modernizma

5. postmoderna I. obuhvaća vrijeme između smrti moderne kulture 1968. (Studentska

revolucija) i pokopa pod ruševinama Berlinskog zida 1989.

6. postmoderna II. nastaje nakon 90-ih godina 20.stoljeća

Neke od osoba i događaja koji su zaslužni za promjene kulturne paradigme ( 60-ih i 70-ih)
jesu Peter Bürger u povijesnoj avangardi 1974., Aleksandr Flacker u stilskoj formaciji
avangarde 1976.; zatim sama samokritika moderne kulture – kritika spoju
tradicionalizma, radikalnog progresivizma i konzervativnih svjetonazora. Kritičari kao
primjer navode Balzaca koji svojom književnošću vrlo vješto kopira zbilju, ali se boji
fotografiranja s objašnjenjem kako će mu kamera skinuti stvarne čestice s lica.

Opipljivi prijelaz iz moderne u postmodernu istinski ne postoji, nema apsolutno ničega

novoga jer nema kronološkog kraja, sve su to samo igre metaforama.

Vrste modernoga znanja

U središtu moderne kulture nalazio se pojedinac vođen Descartesovim:

„Mislim, dakle jesam“ načelom. On je bio racionalistički subjekt, muškog roda s
ciljem emancipacije pojedinca, društva i umjetnosti.
Razlikujemo dvije vrste modernoga znanja utemeljenih na Hegelovom totalizacijskom
znanju i Kantovom spoznajnom kriticizmu. Subjekt totalizacijskog znanja, smatran je
jakim središtem moderne kulture i svega onoga s čime je povezujemo: prirodnim
znanostima, ideologijama, društvenim institucijama, podizanjem revolucija.
Kantov kritički subjekt smatran je slabijom stranom moderne kulture, zbog čega ga se
stavljalo na njezine rubove. Svoje spoznaje i znanja temeljio je na modernoj

8
umjetnosti, psihologiji, modi, dijelovima svakodnevice, odstupanju od normi. Takvim
subjektom započinje prevrat u nešto novo, drugačije.

Izvori postmodernoga znanja

Kao izvore postmodernog znanja, autorica Muške moderne i ženske

postmoderne, Dubravka Oraić Tolić, navodi autore rođene u moderni, a čija su
mišljenja temelji postmoderne kulture.
Prvi takav je Friedrich Nitzsche sa svojom filozofijom života, volje za moći i
nadčovjeka. Njegove teorije postale su instrument nacizma, kao tamne strane, te
instrument subkulture (u obliku strip junaka Supermana), kao svijetle strane njegove
filozofije.
Sigmund Freud, iako je modernist po viđenju žene, kao bića zavidnoga muškarcu, je
otkrićem podsvijesti udario u srž modernog racionalističkog subjekta i cijele moderne
kulture zasnovane na logosu.
Ferdinanda de Saussurea, oca moderne lingvistike i semiotike, smatramo jednim od
pokretača postmodernog znanja, zbog njegovoga viđenja jezičnog znaka. Dok je u
moderni, jezični znak stajao u sklopu nekog sustava (npr. slovo „k“ je određujuća
razlika u odnosu: krava – trava); postmoderna naglašava razlike između znakova i
konstruiranosti značenja (domaća krava – „sveta krava“).
Mihail Bahtin je svojim viđenjem dijaloga postavio temelje kulturnome prijelomu 60-
ih i 70-ih godina 20.stoljeća. Svoje postmoderno lice temeljio je na nepravednom
odnosu prema poeziji. Prozu je smatrao demokratskom, dijaloškom, orijentiranom
čitatelju, a poeziju autoritativnom, monološkom, orijentiranom samo prema autoru,
pjesničkom Ja.

Bahtinovo tumačenje dijaloga zasnovano na dvoglasnoj i višeglasnoj riječi, koje u

tom kontekstu postaju kategorija univerzalna za sve, danas je ušao u opću upotrebu.
Pa se tako govori o: dijalogu kultura, dijalogu u saboru; EU poziva na dijalog…

Walter Benjamin, avangardni mislilac i književni kritičar, 'dolazi u modu' 80-ih

godina prošloga stoljeća sa svoja tri eseja o:

9
1. flaneuru, kao postmodernom simbolu raspršenog subjekta, šetaču bez cilja. Za
postmoderne mislioce je nomadistički subjekt, nestabilni identitet u globalnom
prostoru i mrežolikom vremenu.

2. Esejom Umjetnik kao proizvođač, Benjamin definira umjetnika kao majstora svog
zanata koji poznaje tehnologiju posla. Benjamin mu negira autorsku genijalnost
isticanjem tvrdnje kako genij ne postoji, nego da postoji samo originalan stvaralac.
Savjetuje primjenu tekstualnih inovacija koje su danas i postale dijelom naše
stvarnosti – novine, flimovi, reklame.
3. Esej Umjetničko djelo u doba svoje tehničke reproduktivnosti upozorava na gubitak
aure umjetnosti, njezine originalnosti, neponovljivosti, jer je upravo pojava novih
medija omogućila tehničku reprodukciju – samim time i gubitak izvornosti. Ali je
donijela veliki plus – otvorila je umjetnost široj publici.
Književnost, tom pojavom, prestaje biti romantičarski percipirana, gubi elitizam,
povlašteni status namijenjen bogatim pojedincima, postaje ravnopravni dio kulture
upućena medijima i publici.

Razdoblje postmoderne možemo i figurativno razdijeliti na 2 faze:

1. od kraja 60-ih do kraja 80-ih godina 20.stoljeća; to je razdoblje koje je bilo

obilježeno radikalnim spoznajnim skepticizmom, odbijanjem svake spoznaje, te
kritikom logocentrizmu, sustavu, smislu i istini. Ne možemo ne spomenuti i beskrajne
retorike o krajevima (smrtnologiji): povijesti, ideologija, čovjeka, subjekta,
humanizma…

U toj dekonstrukciji rađa se postmoderna poričući krajeve i istražujući nemogućnosti

značenja.

2. od kraja 80-ih (veliki nastup u 90-im); teoretičari ga smatraju vremenom žena u

mišljenju i znanju. Njegovo glavno obilježje jest konstruktivizam. Postavlja se pitanje
kako je nešto napravljeno, što sve može biti napravljeno. Snovi i naizgled najluđi
koncepti se ostvaruju.

10
Pitanjem – gdje su granice kreativne moći – napokon se dogodio i prijelaz u
21.stoljeće – stoljeće globalne kulture.

Kronotop kulturnog prijeloma

Institucije moderne kulture, znamo, su se razvijale i nastajale u revolucijama.

„Revolucije su u modernoj kulturi ono što je u postmoderni terorizam – oblik nasilja
za rješavanje društvenih protuslovlja.“4
Francuska revolucija 1789. je začetnica modernog tipa nasilja i rješavanja kolektivnih
obrata bez obzira na cijenu.
Revolucija 1848. obilježava stvaranja novih država. Hrvatska je također dobila svoju
državu i željela pomoći Mađarima da uguše svoju nacionalu revoluciju. Međutim, za
„nagradu“ su pali pod Bachov apsolutizam, a za taj i mnoge druge, krive povijesne
korake se iskupljivala godinama.
Listopadska revolucija 1917. je pokušala realizirati Marxovu besklasnu utopiju, a to
se vrijeme smatralo zlatnom dobi moderne kulture.
Studentska revolucija 1968. bila je ponovni pokušaj ostvarenja Marxove utopije, a
uništila je samu sebe.
Pad Berlinskog zida 1989. smatra se krajem modernih revolucija, pokopom moderne
kulture i početkom teške, političke, prijelazne postmoderne.
Pariški svibanj 1968. je središte kulturnog prijeloma. Dolazi do obrata modernog u
postmoderno - na raznim mjestima, u različitim teorijama; s epicentrom ondje gdje se
moderna i rodila i umrla – u Francuskoj.

Bogatstvo imaginacije

4
Oraić Tolić, Dubravka: Muška moderna i ženska postmoderna – rođenje virtualne kulture, Naklada Ljevak
d.o.o., Zagreb, 2005., str.60

11
 Feministički pokret, 70-ih godina 20. stoljeća došao je do zaključka kako je
književnost – muška. Otkriva se spolna asimetrija, odnosno dominacija muških
perspektiva i isključenje ili tragičan kraj ženskih subjekata u područjima kulture.

Kao primjer tog zaključka navodi se primjer Tolstojeve Ane Karenjine, koja izvršava
samoubojstvo bacanjem pod vlak, te Šimunovićeve Duge, u kojoj se djevojčica Srna
izlaže smrtnoj opasnosti ne bi li prošla ispod duge i postala muškarac.
Temelj istraživanja feminističkih pokreta bilo je djelo Silvije Bovenschen,
Imaginirana ženstvenost (1979.). U njemu autorica otkriva muške slike o ženama i
pronalazi žene, zaboravljene u povijesti književnosti i umjetnosti.
Hrvatski primjer razotkrivanja bilo je djelo Dunje Detoni Dujmić, Ljepša polovica
književnosti (1998.), koje, unatoč svim pohvalama, nije dobilo institucionalno
priznanje, a ta nepravda je bila dokaz čvrstoće spolnih stereotipa, i u intelektualnim
krugovima.
Osvještavanjem feminizma, odnosno nedostatka feminizma, u književnosti,
postavlja se pitanje ima li kultura rod?
Gledajući kroz povijesni kontekst, je li moderna muška i hoće li postmoderna biti
ženska?
Na primjeru Kiklopa, našeg Ranka Marinkovića možemo vidjeti kolika se igra s
riječima može diktirati povijest: historija (povijest) – histerija (sugerira kako je riječ
vezana uz žene jer na grčkom histeria = maternica). Ili kako bi to rekao Von Braun –
„Dosta historije, budimo historični.“5
Prosvjetiteljstvo se, na temelju Društvenog ugovora, zalagalo za slobodu i jednakost
svih. Međutim, njegovi tvorci su bili muškarci; a žene su isključene iz osnovnih ideja
– time i iz moderne.
Mogu se navesti primjeri stereotipa:
Descartes definira dvije tvari: „res cogitas“ i „res extensa“. Misleća tvar je bio
muškarac, a žena…?

5
Oraić Tolić, Dubravka: Muška moderna i ženska postmoderna – rođenje virtualne kulture, Naklada
Ljevak d.o.o., Zagreb, 2005., str.67

12
Rousseau je smatrao kako je ženama mjesto u kući, Hegel ih je smatrao nesposobnima
za univerzalno, a Goethe i Schiller su podcjenjivali njihove autorske sposobnosti,
veličajući ih samo kao pjesničke muze.

Binarne opreke

Binarne opreke u moderni, dobivaju spolna obilježja, a s obzirom da su strogo

hijerarhizirane, vrijednost uvijek
muški rod ženski rod
pripada prvom članu. Prva opreka postaje
jedina i opće valjana kultura priroda istina. Naravno, nju su
racionalnost iracionalnost
preuzeli muškarci. Iz logos mit
tog pravila iščitavamo
cijeli, paradoksalni um bezumlje zaključak između dva
pojam slika
vremena:
intelektualnost emocionalnost
apstraktno konkretno
kozmos kaos
opće pojedinačno
duh tijelo
cjelina dio
totalnost fragmentarnost
subjekt objekt
original kopija
znanost umjetnost
proza poezija
djelo tekst
etika estetika
nužnost slučaj
zapad istok
crta krug
moć nemoć
javno privatno
sloboda identitet
svijet dom
Mars Venera
nebo zemlja
13
vatra voda
sunce mjesec
svjetlo sjena
 MODERNA POSTMODERNA

„Čvrsti temelji modernog muškog subjekta“

Moderna kultura, koliko god njezini protagonisti bili mudri, je bila mudrija.
Iznutra je potkopavala čvrste temelje, izgrađene na apsolutnom muškom subjektu.
Upoznat ćemo se sa najpoznatijim likovima toga vremena, (ne tako modernističkim)
muškim subjektima:

Genij se smatra osnivačem estetskog modernizma. Međutim, krasile su ga ženske

mentalne crte: intuicija, mašta, inspiracija, iracionalnost.

Dendi od modernističkog odskače svojim životnim stilom. Njegovim ženskim obilježjima

smatrani su pomodarsko odijevanje, cinična aristokratska konverzacija, besciljnost i nerad.
Kao savršeni primjer nalazimo u Baudelairovim Cvjetovima zla.

Boem, u ciganskom životu punom ekscesa i bijede, se smatrao snažnim muškim

subjektom moderne kulture, međutim u načinu življenja posjedovao je simbolične ženske
crte: život na margini društva (poput žena), javni - muški prostor (kavane) je pretvorio u
svoj privatni (a privatno simbolički pripada ženama). Takvi su i naši Tin Ujević, Josip
Sever, Maestro iz Kiklopa Ranka Marinkovića.

14
Flaneura, kao besciljnog šetača prolazima i ulicama velegrada, već smo spomenuli.
Prolazi, kojima šeće, nisu samo javni (muški) prostori, nego i privatni (ženski) prostori -
radno mjesto ondašnjih nečasnih žena. Flaneurov identitet nije cjelovit, čvrst - muški, nego
je fragmentalan, fluidan – ženski. U našoj se književnosti kao primjer flaneura navodi
A.G.Matoš.

Nitzscheov nadčovjek, muškarac nad muškarcima, želio je prevladati „čovjeka“, ali sa

ženskim rodnim crtama - iracionalno, kaotično, ludo, amoralno.
Što je njegov cilj? Ako prevladamo umnoga čovjeka put nas onda vodi u bezumlje?
Tamnu stranu te filozofije smo upoznali: Hitlera. Svijetla strana je utopijska:
Superman.

Musilovog „mogućnosnog čovjeka“ (Ulricha) ili još gore - čovjeka bez svojstava,
karakterizira nesposobnost donošenja ikakvih odluka i nezauzimanje čvrstih stajališta.
On je muškarac s djevojački nježnom dušom.

Pitanje identiteta

Spoznajom degradiranosti, u odnosu na muškarce, i traženjem jednakosti s

muškarcima, dolazi u pitanje gubitak ženskog identiteta. Problemi su slijedeći:

Biološki, jer je nemoguće konstruirati identitet žene, bez biologije kao njezine odrednice.

Terminološki – ako se oduzmu spolna obilježja feminističkim terminima (ženski studiji,

feministička kritika…), doći će i do isključivanja pojma žene iz shvaćanja ljudskog roda;
čovjek će biti = muškarac.

Sociološki problem dobiva rasne, klasne, vjerske… kategorije. Ženski se identitet ne može
univerzalizirati ( u npr. bjelkinju, katolkinju, srednjega staleža).

Pojam subjekta je pojam ženskog identiteta, posebne ženske biti – majčinstva.

15
Zaključak

Ovim posljednjim, kao žena, stavila bih 'točku na i'. Poanta književnosti, nije u
tome kojemu razdoblju pripada, nego kako je i je li uspjela utjecati na pojedinca i društvo.
Svako je razdoblje u sebi nosilo određene pouke, a način gledanja, u ovome slučaju,
moderne i postmoderne kao muške i ženske samo je jedan od načina da lakše shvatimo
cijeli vremenski kontekst u kojemu je neko djelo nastalo, da kroz književnost pokušamo
dokučiti zbilju - i obrnuto.

Hoćemo li se kroz život boriti kao Don Quijote, živjeti avanturistički kao Robinson
Crusoe, težiti savršenstvu poput Rousseauova Emilea, kalkulirati život na način kako to
radi Stendhalov Julien Sorel… izbor je na nama. Jedina je istina da od svoje biti – pravoga
identiteta ne možemo pobjeći. Možda će nam književnost pomoći da lakše spoznamo
sebe, da lakše razumijemo druge, da upoznamo kulturu u kojoj živimo i kulture koje
postoje.

16
Izraelski narod je svoj identitet sačuvao pod motom: „Čuvaj i pamti!“6, a Lauren Konte je,
sve te književnike, pjesnike, glumce i izvođače koji su pomogli u očuvanju prošlosti,
nazvao čuvarima zajedničkoga sjećanja. Svaka knjiga koju otvorimo, pročitamo,
promislimo… svidjela se ona nama ili ne… nadograđuje nas. Na dobar ili loš način? Ja bih
rekla, onako kako si dopustimo.

Popis literature:

1. Baudrillard, Jean: Simulacija i zbilja, Naklada Jesenki i Turk,

Hrvatsko sociološko društvo, 2001.

2. Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra: Kultura pamćenja i historija,

Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2006

3. Kalin, Boris: Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa,

Školska knjiga, d.d., Zagreb, 1999.

4. Oraić Tolić, Dubravka: Muška moderna i ženska postmoderna –

rođenje virtualne kulture,
Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2005.

6
Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra: Kultura pamćenja i historija, Golden marketing-Tehnička knjiga,
Zagreb, 2006., str.48

17