Uvodni dio

Pripovijetka „Svadba“ objavljena je prvi put 1936.godine. Radnja je smještena u poslijeratno

doba, stoga je sasvim očekivan mračan ambijent same pripovijetke. Napisana je na jedan,
izrazito naturalistički način, kakav je Andrić često koristio pisajući, naročito pripovijetke. Uz to
imamo mnogo simbolike između ambijenta pripovijetke i same njene radnje. Ova pripovijetka
bogata je sa mnogo tema, iako nije pretjerano obimna. Njene tematike su u suštini i razlog mog
odabira baš ovog djela.

Radnja:

Na početku imamo prikaz jednog malog mjesta i same atmosfere tog mjesta, sve je u mračnom
raspoloženju, napuštene ulice bez stoke, bez ljudi, na crkvi se ne čuje zvono, ljudi su se
promijenili, kao i godišnja doba. Zatim imamo opis Aprovizacije, tj. središta kasabe.
Aprovizacija je ustanova za opskrbu hrane za sve siromašne stanovnike nekog mjesta i ona je
bila na čitavom području BiH u poslijeratnom periodu. Za sve ljude koji su dolazili pred
Aprovizaciju i tražili svoj mali dio, za njih ona je značila jedno novo sveto mjesto, zamijenila je i
crkvu i džamiju, to je mjesto nade za njih koja ih održava i koju slave, pogtovo kada bi stigao
voz sa brašnom i kukuruzom. Skandali pred njom su obična svakodnevnica, a u djelu se
spominje žena koja pokušava da ostavi dijete jer za njega nema brašna ili pijanac koji ulazi u
raspravu s činovnikom, ali tu su se svakako dešavaju i neki smiješni trenuci. To je borba u
takvom vremenu za pukim preživljavanjem i egzistencijom i imamo čovjeka koji je na ivici
sukoba sa samim sobom ali i sistemom u kojem živi. Ovo navodim kako bih prikazala taj
naturalistički dio pripovjetke,koji je, po mom mišljenju bitan. Radnja se prebacuje na svadbu
Huse Kokošara, prikazuje nam se njegov karakter i lik i njegova raskošna svadba. Ovdje imamo
kontrast u kojem se izražava ta razlika u društvu, gdje je neko bogat i imućan dok je neko
siromašan i živi i nada se za bolje sutra. Ovakvih primjera ima dosta i kod Andrića, ali ih
svakako možemo naći i u drugim mnogobrojim djelima, gdje su čak razlike mnogo izraženije u
odnosu na ovu pripovijetku. Huso se razvodi od žene, koja je bila starija od njega i ženi se
novom i mlađom ženom iz razloga jer je sada drugi čovjek i postao je bogat. On i njegova bivša
žena Mejra dolaze u sukob na svadbi, ona ne prihvata to i želi da se vrati. Na kraju ona pokuša
da izvrši samoubistvo skokom u rijeku ali i to joj je bilo bezuspješno. Završetak priče je ispraćen
njenim ismijavanjem na svadbi i scenom gdje je Huso opisan kao neko više biće, koje nadzire
sve ostale.
 „U prvim ratnim godinama besnelo se, progonilo, stradalo, svetilo, pevalo, rasipalo, bunilo, i
sad je svemu došao kraj. Prazno, crno i gluvo, kao posle gra̋da, vatre ili strašne terevenke. Svet,
kao probuđen iz ružnog sna na ružniju javu, ide na prstima, dušu uvukao u se a oči oborio.
Uostalom, većina građana je ili rasuta po svetu ili leži na groblju. Tako se oni koji su još tu imaju
da stide ili boje najviše odsutnih, a to je lakše.“

Glavni dio:

Glavni dio pripovijetke ću predstaviti kroz teme, odnosno samu analizu tih tema i ukupnog djela.
Većina tema u djelu je dotaknuta površinski, pripovjedač nije komentarisao likove niti događaje,
niti je ikoga favorizirao, tako da na osnovu same objektivnosti u djelu, imamo upravo takvu sliku
o društvu i općenito, društvenim pojavama.

Pa tako možemo prvestveno govoriti o:

temi rata, odnosno poslijeratne traume – je ovdje prikazan kao pozadina događaja koji se
trebaju desiti, imamo dakle promjenu ljudi i vremena, vidi se jedno mrtvilo koje je suštinski,
metafora poslijeratne traume i iskustva. Ljudi su osiromašeni, baš kao i vjerske ustanove, baš kao
i godišnja doba, pa primjećujemo i jednu vrstu liričnosti u prvom djelu pripovijetke, kroz
sinesteziju u djelu. Taj prikaz prirode u rasulu, je prikaz beznadnog čovjeka koji je ostao sam na
svijetu, sveden na to da preživi svaki dan. Samo dramatično traženje hljeba, je jedan
naturalistički prikaz animalne potrebe koja nadjačava svaku savjest i svaku ljubaznost, koja nije
nimalo prisutna u djelu. Ovo možemo povezati i sa „Provincijom u pozadini“ od Kikića, koji je
čak i više i surovije prikazao taj dio, pa samim tim i ovo djelo nazivamo socijalno angažiranim.
Vidimo modernistički tip pisanja, sveobuhvatnu bol koja vlada cijelom jednom kasabom, i
rezultat je upravo ta poslijeratna trauma ljudi, koji su u vječitom strahu za vlastito bivstvovanje.
Možemo reći da iako stanje ljudi danas nije ovako kritično, da je ovo društvo idalje pod uticajem
traume, pogotovo stariji, jer se ovdje ljudi idalje boje za vlastiti opstanak, ali više u smislu
opstanka kao Nacije, nego Individue.

Stereotipni prikaz Roma- Huso Kokošar je prikazan kao tipični Rom kakvim se i danas ova
grupa ljudi smatra – on je dakle raskalašen, razmeće se parama kada ih ima, kada ne, na prevaru
pokušava da ih dobije što više, ne poznaje za ljubav, već je izjednačava sa potrebom, pa kada mu
se pruži prilika, dobija mlađu ženu. Ali kada to prikažemo tim redom, postaje neshvatljivo zašto
je ovakav tip čovjeka morao biti Rom, kada je ljudima u prirodi da pored dobrote budu i loši, i
samim tim, možemo zamisliti i čovjeka druge nacije, da čini sve što čini i Huso Kokošar. U
jednom dijelu, jedan čovjek koji drži dućan naziva Husu firaunom. To je naziv za roma, koji je
snalažljiv i čija je sudbina uvijek neizvjesna, danas ima, sutra nema. Taj čovjek se teško miri sa
svojom sudbinom jer je izgubio veliki dio svog imetka u ratu, ali i s tim da sad gleda Husu
kokošara koji se brzinom svjetlosti izdigao na veći status u društvu. Dakle, prikazan je stereotip
koji idalje ovdje vlada, možda i opravdano, jer su ti ljudi ipak malo drugačiji po temperamentu,
možda pretjerano opušteni da bismo to lahko prihvatili. Međutim, mi smo danas svjedoci
činjenice da se mnogo Roma danas i školuje, i radi, i živi sasvim normalno, ali ni oni nisu
prihvaćeni u društvu kako bi trebalo da bude, te i idalje vlada skeptičnost kada su u pitanju oni,
ili bilo kakav njihov trud u društvu.

Prikaz žena- Žene su također prikazane dosta stereotipno, imamo dakle tri žene koje možemo u
ovom kontekstu analizirati. Naravno, to je prvo Mejra, koja je prikazana kao prilično histerična
žena, žena koja pravi scene, moli za ljubav, i traži na neki način pažnju, možda bismo čak mogli
uzeti u obzir da nije slučajno poželjela muža nazad, baš u momentu raskošne svadbe, i možemo
reći da joj eventualno prija mužev status u društvu i njegovo bogatstvo, obzirom da je ovdje
društvo prilično rigorozno prema ženi koja je uz bogatog muškarca, i veže često ovo dvoje kao
da je to ženi primarno. Mejra je dakle neurotična žena, ne zna da kontroliše emocije, ne zna da
razgovara, već pravi skandale, kojima pokušava emotivno da manipuliše muža kako bi joj se
vratio. Uz to, Mejra nema samopoštovanja, i pristala bi i na to da bude druga, i tu je iznesen još
jedan stereotip o tome kako je žena slaba ukoliko nije emotivno ostvarena, i često želi nešto tek
kada to i izgubi. Također, ona je prikazana i kao žena nerotkinja, što je također za naše društvo
neprihvatljivo, dolazi do odbacivanja i smanjuje joj se njena vrijednost kao ljudskog bića. Njen
pokušaj samoubistva, ismijan je do granice ironije i pretvoren u zabavu, jer čak i da je lažiran,
potrebno je skrenuti pažnju na psihičko stanje takvoj osobi, a vidimo da zapravo niko iz društva
to ne čini. Prikaz žene vidimo i kroz novu ženu Huse, predstavljena je tipično patrijarhalno, ona
pasivno prihvata situaciju, rođacima je bila na teretu, i ona se lahko miri sa sudbinom i sa
patrijahatom koji joj nameće udaju koja podrazumijeva samo financijsku sigurnost. Prikazana je
kao indijsko božanstvo, u smislu da je nepomična i da sluša šta joj se govori, kao i da nijemo
posmatra sve oko sebe i da ne čini ništa. I treći prikaz žene je također negativan, i istovremeno
možda najtužniji, a to je žena prikazana na početku, koja ne dobija dovoljno brašna za dijete,
pokušava ga ostaviti ali u trenutku dubokog beznađa, ona zatim pravi skandal, bijesni na
činovnike, i ona je dakle histerično prikazana, ali je ona, uz to, žrtva sistema koji je za mnoge bio
poguban.

„Sve je ućutalo u sujevernom strahu. Činovnik je poražen, pognuo glavu pod nezasluženom
kletvom. Najposle, ženu umiruju, prskajući je hladnom vodom i tešeći dobrim rečima bez smisla
i značenja. Vraćaju joj dete i sa njim kilo brašna. Ona sve prima smireno i pokorno. Još
podrhtava i ne gleda nikoga u oči. Tako odlazi, stišćući na grudi dete i brašno, a svet je odmah
zaboravlja i otpočinje ponovo svoje svađe i šale i guranje ka vratima iza kojih je hrana.“

Zaključak:

Na samo prvo čitanje jasno je da se radi o jednom socijalno angažovanom djelu, koji najviše
tematizira marginalizirane grupe ljudi i njihovo psihološko stanje. Andrić je kao pisac kvalitetno
obrađivao ovakve teme, i naše društvo čini veliku grešku što se više ne posvećuje ovakvim
njegovim djelima, obzirom da historijska djela ne umije čitati bez nacionalne pozadine i
idealiziranja i mržnje na osnovu nacija. Dopada mi se jer je izabrao marginaliziranog Roma, pa i
to što ga pripovjedač i sam donekle marginalizira dajući mu negativne crte ličnosti, jer je priča
zapravo prikaz realnosti ovog perioda. Djelo možemo čitati kritički, osvrtajući se na postupke
likova, one koje možemo osuditi i razumjeti, ali također, ovo djelo nudi i jedan psihološki okvir
razumijevanja muško-ženskih odnosa i postupaka, pa se tako do kraja ironiziraju muške potrebe i
ženska neuračunljivost. Ironija djelu daje posebnu crtu jer bi ovakvi slijedovi događaja i u
stvarnosti bivali ironični, brak u kojem nema ljubavi žena pokušava da spasi, muškarac sticajem
bogatstva želi da ima sve, i slično. Također su interesantne suprotnosti koje Andrić nudi, pa u
prvom djelu priče vidimo borbu za komad hljeba, dok u drugom dijelu vidimo ogromnu
rasakalašenost u smislu hrane i slavlja. Na taj način vidimo i dvije strane priče u svemu, to da je
u svakom vremenu bilo ljudi koji su imali materijalna sredstva i onih koji nisu, te da nam je to
gotovo uvijek prikazano direktno povezano sa mjerom poštenja kojeg određena osoba ima.

„Ispod doksata sjedi Huso na jednom buretu, kao na prestolu, i sve nadgleda i upravlja.
Razdragane zvanice, Cigani i drugi siromasi i besposlenjaci, gledaju u njega sada sa još većim
poštovanjem, gotovo pobožno, kao u više biće koje živi kako hoće i radi šta hoće, koje ne samo
što može da kupi sve njih iz temelja, izlazi kad mu je volja iz hapsa, i drma čaršijom, nego
zapoveda, evo, i vodi i samoubicama, ničim se ne da zbuniti i sve zna i predviđa bez kolebanja i
pogreške. Trepčući gledaju u njega kao višu silu kojoj nema kraja ni mere. Aprovizacija je
zatvorena, svet se razišao. Čaršija zamrla u prvom mraku, bez ljudi i svjetlosti. Sja samo Husina
avlija i u njoj kolo tutnji i bubnjevi ječe, a zurna izvija uvek istu melodiju koja se neprestano i
uzaludno propinje u visinu.“