Slobodan Novak, Mirisi, zlato i tamjan

- radnja romana događa se na pustom otoku, u hladnoj i staroj kući; cijela radnja posredno se vrti oko
jednog lika, dok sporedne, ostale likove upoznajemo samo djelomično kada nas glavni lik s njima
upozna kroz razgovor o njima; on ih opisuje ironično, ali živo i velikim brojem pojedinosti
- pripovjedač teksta je glavni lik, ali sam čitatelj mora sam doći do njega slažući postepeno priču koja je
sačinjena od mnogo sitnih detalja
- vrijeme radnje: razdoblje Božića i Nove godine 1960-ih godina

Nemec o romanu „ljudske situacije“

- egzistencijalizam je znatno utjecao i na hrvatske romansijere

- pojava fašizma i staljinizma te Dugi svjetski rat inicirali su nove tematske preokupacije; raspad svih
humanih vrijednosti vodio je preispitivanju čovjekove pozicije u svijetu i društvu
- nasuprot socrealističkim normativnim zahtjevima i mimetičkoj romanesknoj praksi koja se iscrpljivala
u društvenoj reprezentaciji i deskripciji izvanjskog svijeta, egzistencijalistički tip romana zaokupljen
je analitikom postojanja, čovjekovom moralnom, metafizičkom i duhovnom dramom
- pod utjecajem Sartrea i Camusa i s generacijom „krugovaša“ i novom duhovnom klimom 60-ih godina
javlja se niz romana „ljudske situacije“ koji su nastali na tragu egzistencijalističke filozofije
- egzistencijalistički roman na scenu dovodi otuđene, apatične i nesretne ljude, opterećene osjećajima
krivnje, kajanja, straha i tjeskobe; između njih i okoline zjapi tragičan nesporazum: prema njima je
svijet neprijateljski, a oni osjećaju da su iz svijeta isključeni; zato ulogu protagonista najčešće
preuzimaju društveni autsajderi, defetisti i antiheroji opsjednuti unutarnjom prazninom, grižnjom
savjesti, moralnim dvojbama, problemom samorealizacije; u središtu interesa su njihovi promjenjivi
unutrašnji doživljaji, sugestivna proživljavanja kriznih situacija, preobrazbe psihičkih stanja, dinamika
misli, plodni nemir; roman „ljudske situacije“ protokolira strast koja muči dušu spajajući tako
filozofiju, religiju i znanost – roman Novaka(1968) je reprezentativno ostvarenje toga proznog modela
- pisano u prvom licu i zbivanje se prelama kroz prizmu ispovjednog subjekta; njegovi su monolozi
putovanja kroz sebe i svoje košmare, a obilježeni su interakcijom misli, osjećaja i uspomena
- fabula je prividno vrlo jednostavna: Mali, umirovljeni intelektualac, ratni invalid srednjih godina, živi
povučeno sa ženom Dragom u ruševnoj patricijskoj kući na neimenovanom otoku (vjerojatno Rabu)
gdje zajedno već deset godina njeguju prastaru i senilnu Madonu, nekadašnju vlasnicu polovice otoka;
Mali je razočarani intelektualac i komunist kome su društvena praska i sveopća hipokrizija slomili
ideale u vjeru u „bolje sutra“, a boravak na otoku odabrao je kao dobrovoljnu izolaciju, odnosno kao
slobodnu prisilu; za nepokretnu Madonu vezan je kompliciranim odnosom koji se postupno mijenja,
ali se može nazvati neobičnom, upravo grotesknom mješavinom altruizma i mazohizma
- već naslovna biblijska referenca upućuje na to da će se roman temeljiti na dvoplanskom zbivanju, na
miješanju sakralnog i profanog, doslovnog i alegorijskog; gotovo svaka situacija koja se zbiva na
„realnom“ planu dobiva i svoj simbolički odjek; i pojedini se likovi pojavljuju kao reprezentanti
određenih simboličkih funkcija – Mali je rezignirani humanist i moralist koji ispašta grijehe i zablude
prošlosti pročišćujući se od ideološke zatucanosti, naivne vjere, bezbožništva i lijevog dogmatizma
- u glavnom liku, koji je ujedno i pripovjedač, sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je
prihvatila utopijski revolucionarni projekt, pokušala srušiti tradiciju i Povijest, a zatim, u stvorenom
„novom svijetu“, doživjela bolno otrježnjenje, razočaranje i slom iluzija – zato je za Maloga život u
atmosferi truleži, smrada i umiranja istodobno i iskupljenje i otrježnjenje: živeći svjesno „život s
greškama“, dvoreći Madonu – on prinosi svoju neobičnu žrtvu i u tom smislu pronalazi smisao svoga
zatočeništva i svoje egzistencije – to je sada njegova pokora, križ koji mora stoički nositi; njegovanje
Madone postaje njegov osobni odabir i konačna svrha boravka na otoku
- pravi je „junak“ djela zapravo Ideologija koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu
egzistenciju; u romanu je posrijedi sukob dvaju ideologija: ideologije Katoličke crkve i doktrinarnog
komunizma/marksizma; tako je i glavni lik zapravo dualist, autentični vjernik dviju vjera, dakle
utjelovljenje kontradikcije i paradoksa; u njegovu je djetinjstvu religija imala važnu ulogu, a i na
njegovu sadašnjost ona djeluje nekom dubinskom opterećenošću; potom ju je zamijenio komunizam,
s njime i ateizam, ali ispovjedni je subjekt ostao prema oba sustava u ambivalentnom odnosu; bez
mogućnosti njihova prevladavanja
- na kraju doživljava njihov potpuni rasap, što je i uzrokom njegove izgubljenosti, unutrašnjih konflikata,
grižnje savjesti, pa i shizofrenih situacija; „roman antiideologije“, o „porazu ideologijskog u čovjeku“
- i sama figura Madone dobro povezuje dvije suprotstavljene ideologije; ako je Mali „invalid
budućnosti“, ona je „invalid prošlosti“; već samo njezino ime, ironično izokrenuto, koristi religiozne
simboličke potencijale; nekad je bila predsjednica kongregacije Marijinih djevica koja je svake godine
na blagdan Sveta tri kralja izabrala dijete koje će, obučeno u anđela, krstiti vodu; i Mali je jednom
odigrao tu ulogu; s druge strane, Madona je i simbol staroga društva i njegovih vrijednosti koje je nova
ideologija preko noći bezdušno pomela; ona je antropomorfizirana prošlost, „ostatak povijesti“ i onaj
omraženi „klasni neprijatelj“ protiv koga su se borili komunisti; Madona se javlja kao glas tradicije
- u pozadini romana djeluje još nekoliko likova; mucava i maloumna Erminija, koja na svoj način izriče
oštru kritiku komunizma; liječnik kao tipičan predstavnik društva opsjednuta samo materijalnim
vrijednostima i zlatom te Draga, životna suputnica Maloga na putu traženja utjehe, spasa, čistoće i mira
- kršćanska simbolika ispunjava roman i nadograđuje ga nizom značenja; radnja se zbiva između
Badnjega dana i Sveta tri kralja na prijelazu iz 1965. u 1966. godinu i odvija se dobrim dijelom u znaku
običaja i rituala vezanih za najveće kršćanske blagdane; međutim, ti su vjerski blagdani „ironična
kalendarska parafraza pripovjedačeve intimne povijesti“; vrijeme priče obuhvaća razdoblje između
dvaju pražnjenja Madoninih crijeva; blagdan Sveta tri kralja, posvećen mudracima koji su po predaju
donijeli Isusu zlato, tamjan i smirnu, usjekao se Malome u pamćenje još iz djetinjstva kada je, u ulozi
anđela, sudjelovao u obredu „za krstit vodu“ koji je organizirala upravo Madona; no u realnoj sferi taj
je dan obilježen grotesknim ritualom: čišćenjem Madonina izmeta; umjesto mirte i zlata, posvuda se
širi samo smrad, fekalije, siromaštvo i askeza; jedino je tamjan prisutan, i to na samome kraju kada
dolazi svećenik okaditi kuću, od smrada i raspadanja
- Mali živi u znaku čistilišne kazne; život u purgatoriju simbolično je čišćenje od ideoloških mistifikacija
i starih zabluda kao bi se došlo do katarze, smirenja emocija i pomirenja suprotnosti, ovdje u vidu
potpune rezignacije; nade u bolju budućnost nema, idealni su srušeni, sve su vrijednosti promijenile
predznak, svaki je otpor uzaludan, spone s vanjskim svijetom su popucale, očaj je potpun – ostala je
još samo nemilosrdna, razorna (auto)ironija kao crna energija inteligentnog bića; kraj iluzije početak
je ironije i radikalne skepse; u jednom trenutku (nakon Dragina povratka iz Zagreba) dolazi do prvog
ironijskog obrata: u ispovjednom se subjektu javlja spoznaja da upravo njegovanje Madone daje
njegovu životu nekakav smisao, razlog, puninu
- Ironija je sveprisutna figura; ona je logična reakcija autorefleksivne svijesti na raspad svih vrijednosti
i na sveopću trulež; zahvaljujući ironiji, kružna je igra dovedena do kraja, jer ironija nas čuva od
skučenosti i iskrivljavanja svojstvenih nepomirljivom patosu i od netrpeljivosti svojstvene fanatizmu
- Radnja se odvija u znaku cikličnosti; životni ritam Malog i Drage obilježen je Madoninim
„ekstrementalnim kalendarom“ (pražnjenjem crijeva svakih osamnaest dana), a on se u vremenu priče
poklapa s Božićnim ciklusom „crkvene godine“
- cikličnosti radnje odgovara simetrična kompozicija; 14 poglavlja pravi pravilne omjere i na razini priče
i na razini diskursa; početak i kraj obilježeni su istim događajem (pražnjenjem crijeva); prave fabularne
progresije u strogom smislu nema: roman je temelji na „jednoličnoj dinamici kruženja“; zato je i
odabran kraj bez epiloga, zapravo kraj kao novi početak: …U raju smo. I to je sada vječnost. (str. 247)

- Draga i Mali čiste Madoni Markantunovoj crijeva; prah odnose svete rijeke (str. 15); Madona se gubi
i zove Dragu imenom svoga umrloga brata, Piere (str. 19)
- susjeda Erminija (str. 20); odlaze kod njega po vodu od kada su zapustili svoj bunar; govori da će
Madona umrijeti još prije Božića (str. 21); Madoni treba neko vrijeme da prepozna ljude oko sebe; viče
kako je sve ovdje njezino, kuća je njezina do temelja i moli anđele da izgnaju vješticu (Erminiju) iz
kuće; sve su joj uzeli pobunjenici pa joj šalju još i stare vještice da joj ukradu godine (str. 23)
- sjeća se te konfiskacije od prije dvadeset godina, a inače joj duh luta po predjelima mladosti (str. 24)
- MALI SE OPIRE TRENUTNOM STANJU; prosinac; Mali razmišlja kako bi sve moglo biti drugačije;
sada bi bili u Zagrebu sa Sin i Kćeri, kartali na kuhinjskom stolu, Ali ne. Ja sam ratni vojni mirnodopski
civilni invalid; ona tamo stara je invalid konfiskacije, nacionalizacije… – historijski invalid! (str. 26)
- Draga putuje u Zagreb za Božić, a Mali se brine kako će sam paziti na Madonu (str. 28)
- DRAGA ODLAZI; u ponoć je Draga otplovila; Mali sam; nema ni Šveđanki koje su mu dolazile noću
u postelju nepozvane (str. 30); tijelo traži svoje, a Draga je umorna jer je Madonina ropkinja (str. 31)
- on će sada biti njegovateljica; nije svaka smrt za žaljenje (str. 31)
- razmišlja kako će Draga u Zagrebu objašnjavati da ne paze na Madonu radi nasljedstva već iz
sentimentalne obveze prema napuštenoj osobi koja je malog zadužila u djetinjstvu (str. 32-33)
- Madona je žedna; sklupčana kao fetus (str. 34)

- Erminija; Mali govori Madoni da je Draga otišla jer joj je umro otac (str. 40)
- MALI BRINE O MADONI; Madona je odbijala smrt, ali je bolest preuveličavala, tražila je pažnju;
nije prihvaćala pomoć Maloga jer je navikla na Dragu; Tako su otpočele moje konklave; moja služba
Madoni i moje samovanje s njom počelo je u znaku neprijateljstva. (str. 43)
- PITANJE SMISLA; Mali: Stojim kao koludrica u samostanskom vrtu, i mjesto da hranim bijele kokoši
gaćanke, ja njegujem jedno posve bizarno stvorenje; mjesto da milujem bijelu ružu ili sanjam Lucije.;
Kao što nježno dodirujem bijelu ovu bijelu ružu, tako bih i nju pazio kad bi to imalo smisla. Kada bih
znao čemu. Kad mi bi ti rekao dokle.; žali što nije dalje; Znao bih otamo vidjeti sebe ovdje, reći što
sam i zašto bio i po kojoj zakonitosti postupao; kakvo sam dobro učinio, kome koristio i koliko sebi
naškodio.; DRAGA JE JEDNOSTAVNIJA od njega; Ona će danas sve zlo zaboraviti u tren. Sjedeći
u kuhinji prebirat će prste (…) i reći majci, ocu, sinu, kćeri, sebi i možda u mislima meni: „To je pitanje
dana i može se izdržati; a kako mi živite vi?!“ (str. 45)

- O GRADU I O SMISLU; Mali razmišlja o gradu; u gradu je dobro, Ali nije stvar ni u tome. Tko više
od mene voli Otok!; samo da ne mora ovdje sjediti i paziti stalno, kada bi imao malo vremena za sebe;
on ne traži puno; Ali ne opet ovako. Ne opet da budem ništica za jednu mumiju… za jedan preparat.
(…) Da me poziva prije nego joj se išta i prohtije… (str. 46-47)
- odmara jedino kada se Madona zaputi u svoje predjele i razgovara sama sa sobom (str. 49); umjesto da
je vojnik, on je osuđen slušati Madonu i njezine zahtjeve (str. 50)

- Madona se ljuti, ali je zaboravila zašto; Badnjak; stari Tunina stariji od svega na Otoku (str. 55)
- DJETINJSTVO; TUNINA; Mali se sjeća djetinjstva i Badnjaka u Stričevoj kući (str. 58)
- O PROMJENAMA I ISTINI; sada je stari Tunina sjedio u Madoninoj sobi, a ima iste one platnene
opanke koje je imao i kada je dolazio Stricu: I nemoguće je vjerovati da se svijet mogao imalo izmijeniti
kroz ratove i nesreće, kroz krvi i potrese, kad se od svih nevremena i šijuna nije raspala jedna seljačka
maja…; Možda samo svijet polako stari i dotrajava najprirodnije, pa mijenja svoju odjeću, a mi vidimo
drame u mikrokozmosu svoga jednodnevnoga života, da bismo opravdali svoj umor i svoje odlaženje,
i da bismo umjetno stvorili predodžbu o svojoj važnosti. Nisu li za ovaj svijet naše istine tako malo
značajne kao što je za Tuninu njegova maja i njegovi opanci… (str. 60)
- Tunina ne zna svoje godište, ali je najstariji na Otoku (str. 62)
- mala djevica donosi izglačano Madonino rublje (str. 66)
- Madona i Mali o Hanibalu Luciću (str. 68-69)

- MADONINA RASPOLOŽENJA I NEODREĐENOST; Mali razmišlja o Madoni sa sjekirom u ruci;

to ga razmišljanje podsjeća na Fjodora Mihajloviča (str. 74); Madona često mijenja raspoloženja; jučer
je htjela jedino Dragu, a danas njega prisvaja; boji se da će joj on postati neophodan; Ona nije
određena, nije ni tako izuzetna da bih se mogao prema njoj odrediti kao prema sudbinskoj nevolji. (str.
75-76); on je jedina zakonitost u njihovu odnosu (str. 76)
- ODNOS PREMA MADONI; ne voli ju, ali nije ni ravnodušan; vjerojatno je sućut (str. 76)
- ŽELJA ZA SAMOĆOM; Madona pjeva božićne brojalice (str. 79); Erminija je s Madonom; Mali želi
samoću, bijeg; odlazi se ispovijedati Moru (str. 81)
- Mali govori Madoni da je bio na općini (str. 84); ona je htjela čuti kako stoje stvari oko njezina imanja;
Mali laže i govori da su mu rekli da će stvar uskoro biti riješena (str. 87)
- gospođa sa crnom lasicom oko vrata i njezin suprug, drug od katastra (str. 87-88)
- ZLA MISAO; u njemu se začela zla misao; sluti da će se nešto zbiti; razmišlja kako će jedan dan doći
Madoni i lagati da su vratili svo njezino imanje (pola otoka) (str. 92)
- MADONA ŽIVI KROZ MALOG: I možda sam, naprotiv, upravo ja dokaz njezina postojanja. Jer zar
ona inače postoji, ako ne kroz mene? Ja svakodnevno priznajem njeno postojanje. (…) Kroz moje
postupke potvrđuju se njezine želje, ostvaruju njene riječi. (str. 97)
- Madona se sjeća Maloga kao anđela (str. 100)
- Stričeva sestra Icita; priča o tom kako je Mali glumio anđela (str. 100-108); sve ih je bio obuzeo stah
da će umrijeti nakon toga kao i drugi prije njega (str. 109); opis krštenja; izgledao je sam sebi kao
žensko; Madona je bila predsjednica; iznenadilo ga je što je ostao živ (str. 120)
- sjeća se kako su tada svi bili oko njega; a sada se pita: Kako je nestao sjaj iz ove sobe, iz ove bogate
kuće, kamo odbjeglo nebo, gdje moja radost što sam živ?! (…) ja sam ovdje prikovan kao da pripadam
sav i zauvijek tome jedinom predenju. I blagdan je prošao. (str. 121)

- SAVJEST (str. 122); Brekalo, magistar farmacije mu piše da ostavi Madonu i vrati se u Zagreb; Mali
ju ne može ostaviti: Ne mogu je ostaviti zbog sebe, ne zbog nje. (…) Ali godi mi ovo gađenje, potrebno
mi je. Da se iskupim pred sobom, pred svojom mladošću. (…) Obojica smo invalidi (…) samo ti to
nećeš da vidiš, ili si prevaren, ili čak misliš da si prevario ti. (str. 129)
- O GLUPOSTI; tek je sada sve iskusio, i sada zna da je i sam glupan i da je zato u lancima i u karanteni;
Jer glupost nije defekt – ona je bolest. Bolest neizlječiva ako je urođena. (…) Zato glupost ne valja
praštati, pa ni sebi. Glupost je pandemična, i od nje nisu pošteđene ni akademije znanosti. (str. 131)
- DOKTOR; Madonine rane od ležanja; raspada se (str. 133); dolazi Doktor; odlaze na tavan (str. 138)

- razmišlja o maloj (str. 144); prijeti Erminiji da će ju zaklati, prikazala ga je pred Doktorom kao ubojicu
(str. 149-150); Mali razmišlja o kući koja bi mogla biti napuštena od svih (str. 151-152)
- dolazi mala djevica (str. 154); govori joj da treba biti žena prije nego se zaredi, a ona bježi (str. 157)

- svi kao da nepovratno odlaze, ali se Doktor vraća po bakrene zdjele; Doktor govori o eutanaziji; to bi
dobro došlo i njemu i Malom jer bi je se Mali riješio, a Doktor bi dobio posuđe (str. 165)
- Mali odlazi Linu i Olgi na kartanje (str. 173)

- Mali se zeza s Madonom i govori da su joj vratili sve što joj je bilo otuđeno; Madona se pravi da ga ne
čuje i Mali se pita čuje li ga ona i je li s njim jedno ravnopravno biće i uplaši se: Pitam se: bojim li se
ja to da sam kraj sebe odjednom otkrio ljudski razum, i da će naši odnosi, o kojima sam samo slutio
dosad, postati obostrani i dublji i da će moje potajne želje za uništenjem jednog parazita postati istinski
zločin nad čovjekom. Da će biološko-medicinski fenomen postati moralno pitanje. (184-185)
- mala djevica dolazi Malomu (str. 190); Mali i djevica (str. 190-194)

- govori Doktoru da pridaje preveliku važnost njihovim usputnim razgovorima (str. 201); Doktor mu
govori da on nema ništa za izgubiti ako ga kani ucjenjivati (str. 203); oni su braća Južni Slaveni; ali
Doktor govori da je alergičan na braću južni i krvnu, jer je on kozmopolit; Mali shvaća da Doktor
pripada drugom svijetu (str. 205)

- DRAGA; (str. 215) i govori da je u zagrebu sve drukčije, da je to sada drugi svijet (str. 219)
- DRAGIN PLAČ; osjeti njezinu slomljenu dušu; govori mu da je odjednom shvatila sve ono što je on
već znao: da nemaju gore što tražiti jer tamo nema ništa što bi ih moglo učiniti sretnima (str. 231)
- MADONA IM DAJE SMISAO; MADONA JE PROŠLOST: Dok ona živi, dotle ću osjećati
neposredno da smo nešto učinili, da smo u nešto uložili svoju mladost… Onda, neka živi Madona, zar
ne?! Neka traje, da se njome bavim! Nekad vegetira ta prošlost kad je tako neopasna i bijedna naspram
zala što smo ih sami stvorili. (str. 233); sve je bilo lakše izdržati dok je bilo nade u povratak (str. 134)

- sada su Mali i Draga osjećali isto; Madona se oglašava dubokim glasom: Stao sam drhtati histerično;
osjećao sam da ću zdvojno zaridati ili pomjeriti umom. Tko nam se to ruga?! (str. 240)
- čišćenje crijeva (str. 245); don Vikica dolazi okaditi kuću i govori im da su lijepi kao dva anđela; U
raju smo. I sada je vječnost. (str. 249)