Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

- roman pripada modernoj prozi koja se u europskoj književnosti javila u 1. polovici 20. st.
- naglasak nije na fabuli već se radnja premješta u čovjekovu svijest (defabulativni roman)
- ništa se ne događa, a sve se analizira, pa je prisutno biološko, doživljajno, kozmičko vrijeme, a ne
događajno; nema vremenskog linearno sukcesivnog izlaganja, već postoje asocijativni lanci
- Desnica pripada razdoblju Druge moderne (1952-1963) koja obilježava pluralizam stilova i ideja
- monološko-asocijativni roman; umjesto fabule pripovjedač iznosi psihičke sadržaje; u takvom romanu
prevladavaju razmišljanja i predodžbe
- roman-esej; iznose se tvrdnje i zaključci (sastavni dijelovi eseja)
- roman struje svijesti; svijest Ivana Galeba kao najvažnija tema
- meditativno-ispovjedna proza, psihoanalitička autoanaliza
- može se obrađivati i unutar egzistencijalističke poetike, jer tematizira granične egzistencijalne situacije
straha, zebnje, osamljenosti, praznine, smrti, uzaludnog nastojanja, pitanje odnosa egzistencije i
umjetnosti i njihova smisla, i uopće filozofirajućeg i misaono postavljena subjekta prema društvu i
suvremenosti, ali još više prema temeljnim pitanjima smisla postojanja i opravdanja života kao takvog,
to jest u prvom redu etičkim temeljima života i postupaka
- sinkretička forma romana – spoj je naracije, eseja, impresije, kontemplacije, meditacije, digresija,
učenik diskusija, umjetničke, poetičke i estetičke naravi
- 73 poglavlja; prvi put objavljen 1957. s podnaslovom Igre proljeća i smrti
- vrijeme u romanu: od proljeća 1936. do proljeća 1937.; Galeb provodi godinu dana u bolnici na
liječenju i to je objektivno pripovjedačko vrijeme i u koje su smješteni bolničarka, Radivoj i general;
unutar tog vremena Ivan se prisjeća prošlosti i stvara subjektivno doživljeno vrijeme; prisjeća se
djetinjstva, dječaštva, odrastanja; tom vremenu pripadaju likovi: Bućko, Ivan, Petar, Mate, djed, majka,
učitelj violine, fra Anđelo; iz iznesenoga, čitatelj može rekonstruirati život glavnog lika, budući da
nema klasičnog zapleta ni radnje
- pripovjedač – ulogu pripovjedača preuzima Ivan Galeb
- fabula – postoji ka sredstvo oblikovanja romana (dvije operacija Ivana, izlazak iz bolnice); ipak, u
romanu pretežu eseji; problematiku izlaže sam pripovjedač ili neki drugi lik
- pripovjedna tehnika – unutarnji monolog
- motivi – u romanu se međusobno prožimaju; motiv sunca prevladava u prvoj glavi i zatvara roman u
posljednjoj glavi; motiv mraka asocira na strah, nelagodu, neosjetljivost, smrt; motiv pejzaža, Galeb
ima poseban odnos prema raslinju; motiv patnje prisutan je u svim glavama; motiv slobode, pisac
poručuje Budi ono što jesi. (str. 140); motiv ljudskog lica; motiv umjetnosti provodi se kroz cijeli
roman, Desnica meditira i raspravlja o glazbi, teatru, književnosti; umjetnost je za njega bila kozmos
u malom; umjetničko djelo je jedan kozmos cjelokupan i završen, izvan granica rasnih, klasnih,
religijskih i bilo kakvih drugih.; … svi se mi umjetnošću liječimo od života... (str. 256)
- idejno-tematska razina romana: tekst je višeznačan i tematski krugovi se međusobno isprepleću; pisac
govori o ljepoti, ljubavi, djetinjstvu, religiji, vjeri, čovjeku kao mitskom biću, krivici, srahu, filozofiji,
poeziji, teatru, knjigama, otuđenju, kompleksnosti ljudske prirode, želji za besmrtnošću, svijesti o
postojanju, samoći, patnji, smrti; dominantne riječi su proljeće i smrt, početak i završetak života
- Galeb se pita: Kako dokinuti smrt, kako je prevladati?, a njegov je tekst odgovor – umjetnošću
(glazbom); umjetničko djelo vrijedni točno onoliko koliko poetskog sadrži u sebi
- proljeća Desnica poistovjećuje s djetinjstvom; na kraju romana: Još jedno proljeće! S proljeća u nama
uskrsavaju sva naša minula proljeća. Čovjek vjeruje da je proljeće, to djetinjstvo zraka, za nj zauvijek
umrlo, a ono se, s novim strujanjem sokova pod zimskom otvrdlom korom, ponovo razbudi i glasa.
- u romanu ima anglizama, germanizama, galicizama, romanizama i internacionalizama
- osnovni ton kojima je prožet roman je pesimističan; ipak, konačne poruke koje nudi roman su
optimistične; pisac se kao čovjek i kao umjetnik zalaže da čovjek izađe iz uskih okvira jednostranog
posmatranja života i … nađe punoću svoje ličnosti i ispunjenje svog života.
- Desnica je roman pisao više od dvadeset godina te je on suma Desničina i idejnom, i tematskom i
estetskom razinom, a ujedno i sinteza književnih postupaka
1., 2., 3., 4., 5., 6.

- Galeb u bolnici; završena je operacija; polako se oporavlja; promatra ljude kroz prozor i prisjeća se
kako je to volio raditi u djetinjstvu, od kojega je prošlo već gotovo pedeset godina (str. 12)
- KUĆA; opisuje kuću u kojoj je odrastao; kamena dvokatnica s balkonom i gvozdenim kukama; pred
kućom je mala čistina s četiri kržljava bagrema; stan u kući podijeljen uzdužno dugim hodnikom koji
je predstavljao razmeđe između dvaju carstava, gdje su se ukrštavali svjetlost i sjena (str. 13); prostorije
prema moru bile su svijetle, poplavljene suncem i na toj strani kuće slijevao se kućni život; lijeva strana
bila je sumračna, sjenovita i u tim sobama većinu svog vremena provodile su tetke
- HODNIK – PODIJELJENOST; u tom hodniku Galeb je proveo većinu svoga djetinjstva; prema
njegovim sumnjama od tamo mu je u životu ostala vječita dvojnost; sve je u životu dijelio na zonu
svjetlosti i zonu sumraka; ta podijeljenost je sada njegov način promatranja stvari; u toj naizmjeničnosti
se sastoji život: Ja čak mislim da se u toj igri naizmjeničnosti i sastoji život, da ta izmjena obasjanosti
i zasjenica i jest arza i teza našeg živoga daha, sistola i dijastola našeg živog srca. (str. 15)
- DJED I BAKA; u prizemlju kuće nalazila se djedova pomorska agencija; DJED (str. 16): snažan,
zdrave prirode, energičan poslovni čovjek, nimalo sentimentalan, a čista suprotnost bila mu je BAKA:
krhka i bolećiva, slabo otporna na život (str. 17); Galeb navodi kako je zahvalan i takvoj baki jer ima
osjećaj da bi bez njenih slabosti, koje je naslijedio i on, prošao kroz život zazidanih ušiju i s
neprobojnom opnom na očima (str. 18); taj zaključak navodi na razmišljanje o ljubavi koju bi svatko
trebao osjećati prema sebi; pretpostavljati nekakvo drugo, dočaravano “ja” svome istinskome, značilo
bi pretpostavljati uobraženo realnome, a to nije stvarno; ljudi vole i svoje krize i lomove (str. 19)
- IGRA MIŠA; kad na paviljonu preko puta otvore ili zatvore jedan prozor, u Galebovoj sobi se na
trenutak vidi odbljesak sunca, što ga podsjeti na jednu svjetlosnu igru iz djetinjstva; prepričava kako
je, igrajući se, zarobio u ogledalu zračicu sunca, odrazio ju je s male površine stakalca negdje vani; ta
svjetlost tako bi pridavala pokret ukočenim predmetima (str. 20-21)
- OTAC (str. 22); oca nije upamtio, osim iz pričanja koja je o njemu iz djetinjstva upamtio i možda još
više iz prešućivanja; iz brojnih fotografija koje ja pronašao u albumu, satkao je njegov lik i zato ima
osjećaj da ga je u životu poznavao; otac mu je zadao mnogo jada u djetinjstvu; OPIS: pomorac, mlad,
lijep čovjek, s odrazom tužne ležernosti u očima; plovio je nekoliko godina kao zapovjednik na
jedrenjaku Margarita i zaglavio na moru dok je Ivan još bio u povojima; bilo je mnogo govorkanja oko
razloga njegove smrti, ali Ivan je smatrao da je najvjerojatnija priča da je obolio od zapetljaja crijeva i
umro; kasnije se daje naslutiti da je otac našao novu ženu, da živi u Južnoj Americi i ima novu obitelj;
pripovjedač smatra kako da takvi ljudi ne bi trebali imati djece; ipak ga ne mrzi; možda ga čak pomalo
i voli, ali onim nezainteresiranim osjećajem, kojim volimo u suštini indiferentne stvari
- MAJKA (str. 25): potjecala iz nešto boljih pučkih redova; njezin je otac imao mlin za buhač i uživao
glas mirna i čestita čovjeka; zapazio je majku i zaljubio se u nju, začeo Ivana pa odlutao morima; nije
se vratio, a majka je ostala zaljubljena; tiha žena, skriva svoje osjećaje, strpljiva; umrla je naglo od
upale pluća, a njezina je smrt ostavila dubok trag praznine u Ivanu

7., 8., 9., 10., 11., 12.

- kućni se život odvijao u blagovaonici; obitelj se tu okupljala nakon svakog obroka, a tetke bi uvijek
dolazile posljednje; OPIS TETKI; na svijet gledaju istim očima; nema osjećaja prema njima
- salon se rijetko otvarao; Ivan iznosi svoje saznanje kako svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo
naše duševne patnje; nije podnosio taj salon, u njega bi se sklanjao bi mu zbog nečega postalo
neizdrživo u kući; u blagovaonici je gotovo čitav dan vrijeme provodio pripovjedačev boležljivi
STRIC, koji je bio nekoliko godina mlađi od njegova oca; većinu vremena provodio bi promatrajući
dolazak parobroda; malo po malo je gubio vlast nad kretnjama tijela i na kraju umro
- vraća se u sadašnjost i komentira vrijeme; nova prisjećanja na djetinjstvo; često se u djetinjstvu
zamišljao kao drvo i činilo bi mu se kako točno osjeća ono što osjeća drvo, samo što ono nije toga
svjesno i ne zna to izraziti; ponekad bi želio biti samo drvo kako bi živio njegovim duboko čulnim
životom; razmišlja o tome kako u životu potpuno zaboravimo na pejzaž, potpuno izgubimo vezu sa
stablima, s prirodom oko nas i zanima nas samo čovjek, ali u starosti opet osvijestimo prirodu (str. 38)
- sljedeće jutro u sobu je ušao mladi doktor i dva bolničara kako bi iznijeli drugi krevet; saznajemo da
je Ivan glazbenik i da je u bolnici završio nakon nesretnog slučaja koji se dogodio na izletu, gdje je
ozlijedio ruku; time si je upropastio daljnju karijeru glazbenika, upravo kad je stajao na pragu slave
- prošlu noć je, ležeći u mraku, proveo nastojeći se prisjetiti slikarije blagovaonice iz djetinjstva; u njoj
su se okupljali djedovi prijatelji i suradnici iz općine; Ivan je bio uvijek prisutan
- prisjeća se žene koja mu je prvo bila DOJILJA, a nakon toga je i dalje ostala u njihovoj kući, postala
mu dadilja i najmilije društvo, prisjeća se jednog dana, kad ga je odvela u sobu u kući koja je uvijek
bila zaključana jer je pripadala bakinom mrtvom bratu; u sobi je bio nedovršen portret dječaka; Ivan je
upitao ima li koga u sobi, a ona mu je u šali rekla da je tu Bućko koji od tada postaje Ivanov prijatelj

13., 14., 15., 16., 17., 18.

- pred spavanje mu je najviše radila mašta; osjetio bi nemir koji bi se javio na pragu svijesti, kao
nagovještaj jedne kataklizme; bio bi obuzet slutnjom da negdje van našeg uskog kruga postoji jedan
drugi prostor, teče drugo vrijeme i tamo bi se bez njega događala svakakva zbivanja; taj osjećaj da
postoji drugi prostor i drugo vrijeme, u njemu bi stvarala neki mučan nesrazmjer, bolnu podvojenost
bića; tad se javila potreba za sveprisutnošću, želja za bivanjem u samom središtu događaja
- SMRT I DJETINJSTVO; djetetu se smrt priviđa kao nemogućnost, kao čisti besmisao jer je osjećanje
vlastitog bića u djetetu tako jako, da stvara osjećaj neuništivosti; djetinje “ja” ne podnosi negacije;
pomisao prestanka je tada jedno nespojiva s osjećajem postojanja jer je njegova suština upravo u tom
vidu neuništivosti i osjećaju vječnosti; prema djetetu smrt je samo za druge i ako umre netko drugi,
umrla je samo jedna jedinka, a ako umremo mi, to je sasvim drugačije jer u čitavom Svemiru postoji
samo jedno “ja” (str. 58); Djetinjstvo – pregršt besmrtnosti! (str. 59)
- VIOLINA; UMJETNOST; kada bi vrijeme bilo oblačno lunjao bi po tavanu; tavan je bio ispunjen
sanducima starih prepiska, odjeće, istrošenih predmeta, kojih se iz sentimentalizma nikada nisu riješili;
objašnjava to osjećajem da čovjek ubrzo počne sumnjati u realnu opstojnost svog osjećaja, ako je ne
dokazuju materijalni predmeti koji ga u sebi otjelovljuju; u tom se potkrovlju na neki način rodila
Galebova umjetnost; našao je staru dječju violinu koja je pripadala bakinom mrtvom bratu; vjeruje da
tek neuspjeh zaokružuje naš život, pa je tako i njegova ozljeda ruke bio samilostan događaj jer je tad
već bio dopro do krajnjih granica svojih mogućnosti; u svemu treba ići do to samog konca, odnosno
do samog neuspjeha kako bismo došli do konačne spoznaje (str. 65)
- NEDJELJA; vrijeme je posjeta u bolnici; Ivan je siguran da njemu nitko neće doći u posjetu, tek će tu
i tamo neki posjetitelj pokucati na vrata jer su pogriješili sobu; razmišlja o nedjelji i govori kako ona
ima neki svoj posebni, specifični karakter koji se osjeća i razaznaje u svemu; nedjelja se može osjetiti
u zraku i nedjeljom je sunce više sunce; prisjeća se mladića Egidia koji je svirao trombon i došao u
njihovo mjesto u opernoj sezoni, ali se zaljubio u jednu djevojku i ostao
- LJEPOTA; bolničarka koja se inače brine oko Ivana je otišla zbog smrtnog slučaja u obitelji; zamijenila
ju je bolničarka iz susjednog paviljona; lijepa, lijepa, sitne, krhke građe; njezino držanje ga navodi na
razmišljanje o ljepoti te dolazi do zaključka kako je ljepota ljepote upravo u njenoj nesvjesnoj
samosvijesti, instinktivni ponos na svoje biće i nejasan osjećaj vrijednosti koji dopire iznutra; tu ljepotu
naziva ljepotom višeg reda; postoji i serijska ljepota, koja je potekla jednostavno iz dobrog soja i nije
mogla biti drugačija; postoji i krhka, labilna ljepota, puna strepnje, u kojoj nešto vječito upozorava na
čudo njenog postanka; takve ljepote je i pripovjedačeva nova bolničarka
- kako biva stariji, sve se više prisjeća svog djetinjstva; elipsa se sužuje i svodi prema svome kraju, a
pritom se život vraća na početke, nastupa ništa; kakvo je to ništa što ga očekuje?; oduvijek zna kako bi
želio umrijeti u sunčanom danu jer ga najviše kod smrti plaši mrak koji nastupa; prisjeća se s godina
kada je njime haralo samoljublje, a sad su mu se svi važni i presudni događaji života čine šuplji i mrtvi

19., 20., 21., 22., 23., 24.

- SMRT; probdio je duge noći u bolnici, u kontemplaciji smrti; smrt je nešto što nas prožima i ispunjava;
sve naše misli ratu iz nje; treba mobilizirati sve ljudske snage na mržnju protiv smrti i prestati
doživljavati čak i umiranja; jedino je smrt i realna jer je ona jedino što nam se u životu stvarno događa.;
svi ljudski napori zapravo su vidovi borbe protiv smrti, pokušaji obmane i nijekanja (str. 90)
- RELIGIJA; religija je jedino područje gdje su se ljudi potpuno predavali, do zadnje misli. u naručje
fantaziji i iracionalnome bez susprezanja, s punom ozbiljnošću i s punim uvjerenjem u presudnu
važnost svog posla; vjeruje kako ima mnogo bogato raznolikih bogova za sve ukuse; bog je jedan oblik
borbe protiv smrti, pokušaj čovjekove samoobmane
- nikad nije vjerovao u realnost realnoga jer je to nesumnjivo morala biti konstitucionalna greška; smatra
kako mu je još od djetinjstva ostala ta nesposobnost da razluči između istine i laži, između onoga što
se stvarno događa i onoga što se samo zamišlja; pita se nije li ono što se samo misli i doživljava, često
po nas presudnije od onoga što nam se događa u svijetu vanjskih, objektivnih činjenica
- o čovjeku koji se ozbiljno zabrinuo za svoje zdravlje; činilo mu se da mu ispod rebara svakim danom
raste nabuhlina; omršavio je i propao; zamisao o samoubojstvu; za izvršenje ideje odabrao je jedan
balkon, te se, nakon dugog premišljanja, bacio; nakon obdukcije doktori su utvrdili da nije imao rak
- zgoda iz djetinjstva; na školskom izletu u brdima, zaglavilo je nesretnim slučajem jedno dijete; nadvilo
se nad jamu, palo unutra i udarilo o kamen te umrlo; izlet je prekinut i nitko nije pričao o tome; tom
pričom, Ivan se nadovezuje na ranije poglavlje, gdje opisuje kako dječakova majka nije znala što se
dogodilo i svi su se snabdijevali kako ona vedro hoda gradom, kao da se ništa nije dogodilo; zaključuje
kako tu nije važno što se dogodilo, važno je naprosto zna li majka tu činjenicu ili ne
- FILOZOFIRANJE; KONTRADIKTORNOST; slabost mu je od djetinjstva bila sklonost filozofiranju;
pročitao je do sad napisano i prasnuo u smijeh; gotovo uvijek točno zna što misli i vjeruje, ali da li to
što misli i vjeruje doista misli i vjeruje, nikad nije mogao razlučiti; panično zazire od toga da mu netko
ne dobaci kako je kontradiktoran samom sebi; taj strah vjerojatno osjeća zato što uistinu jest
nedosljedan; smatra kako se dvije suprotne istine nipošto ne isključuju

25., 26., 27., 28., 29., 30.

- LITERATURA; bolničarka mu donosi knjige da skrati vrijeme; htio bi napisati knjigu bez sadržaja,
knjigu u kojoj se ništa ne bi događalo; pričao bi u toj knjizi što god bi mu palo na pamet i povjeravao
čitatelju sve što bi mu prošlo mislima i dušom; želi pronaći nekakvu formu u kojoj će slobodno moći
pisati što god hoće; smatra kako je čovječanstvo već dovoljno odraslo i da mu se ne bi trebalo fabulirati;
osnovni je nedostatak novije literature što je nedovoljno intelektualistička
- KAZALIŠNA DRUŽINA; ZAVRŠETAK DJETINJSTVA; dolazi u Ivanov grad u kanu jesen; vraćala
se s turneje po Jonskim otocima, gdje je doživjela niz neuspjeha i nedaća; kazališni voditelj ih je
napustio, tako da su sada ostali napušteni na obali; održali su nekoliko bezvoljnih predstava; zimu
provode u mjestu, a dobivaju kromnu pomoć općine kada su ostali bez novca; odluče otputovati, a dan
prije prirede mještanima predstavu; kratko vrijeme nakon te predstave, umrla je Galebova majka;
uskoro je Ivan napustio dom i otišao školovati se u grad; time završava njegovo djetinjstvo
- pravi planove što sve treba učiniti kada izađe iz bolnice; nova ga bolničarka posjećuje svaki dan i priča
o novostima iz mjesta; opisuje katedralu i znamenitosti, a Ivan je upravo pred tom katedralom proveo
dječačke godine te se upušta u sanjarenje; u razgovoru s bolničarkom, pokušao je doznati što se
dogodilo s njegovim učiteljem violine, kojeg cijenio, iako nije uvijek bio najbolji pedagog
- PRIJATELJI; prijateljstvo s dječakom Petrom kojega su svi iz poruge zvali Glavonja (str. 137); Ivan
je odbijao to činiti jer je uvijek osjećao netrpeljivost prema bilo čemu što sliči na psihičko nasilje;
vjeruje kako čovjek treba uvijek biti ono što je; čak i u njegovoj slabosti postoji neka njoj svojstvena
snaga, koja je ponekad jača od snage jakih
- sadašnjost, bolnica; prekorava se jer je ponovo zalutao; u djetinjstvu su ga korili zbog neprestanih
digresija (str. 141); no, Galebu se činilo da baš u tim digresijama leži sama suština onoga što je htio
reći; tijekom odrastanja, družio se s Matom, Ivanom i Petrom; do mature njih četvorica su ostali
prijatelji; Mato je bio autoritet, iako su njegove ideje uglavnom bile sasvim obične, manje složene nego
ideje ostalih; prijateljstvo s Ivanom bilo je posebno, imali su slične ukuse i zajedničke interese; ostaci
te veze i prijateljstva ostali su u Ivanu još dugo nakon što ih je život razdvojio
- jednom, u predvečerje, lutajući gradom s Ivanom, naišao je Galeb na čovjeka koji je držao maramicu
na očima; kad ju je skinuo, primijetili su da je čovjek veoma ružan i da plače; nazvali su ga Slinkom i
dugo razmišljali o razlogu njegovih suza; vrlo često su se tako igrali nagađanja
31., 32., 33., 34., 35., 36.

- pita se po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo; Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van
naše vlasti. (str. 150); nekad pamtimo nevažne stvari, a one važne i presudne vrijeme izbriše; probudi
ga kikot nečijeg smijeha i vrati ga u prošlost; rana jesen i zvuk starog klavira u blagovaonici koji je
svirala baka; prisjeća se da je posljednji put vidio djeda na njegovom sprovodu
- MLADOST; razdoblje kojega se ne voli prisjećati (str. 158); kao ni praznika nakon prve godine
akademije muzičkog studija u Italiji; posljednje ljeto koje je proveo kod kuće i to u društvu Alde; nakon
odlaska, pisao je Aldi i najavljivao povratak za božićne praznike, iako ni u sam to nije vjerovao; nakon
bakine iznenadne smrti, prekinula se i posljednja sentimentalna veza s tim mjesto i kućom (str. 163)
- promišlja o tome kako zapažamo pojave koje se nameću našem oku i našoj pažnji, spontano i
automatski, pa onda razmišljamo o njima; pritom nas nešto navodi da odmah zapaženo i pomišljeno
sebi formuliramo najpreciznijim riječima; pored onoga “ja” koje pati, smjesta se javi ono “ja” koje tu
patnju okrutno zapaža i hladno zarezuje
- sunce; prekida pisanje i promatra obitelj koja nekome dolazi u posjet; ostatak poglavlja zamišlja
moguću interakciju bolesnika i njegovih posjetitelja
- PISANJE; listao je bilješke i nasmijao se sam sebi; imao je namjeru ispričati nešto kao “moj život” ili
“moje djetinjstvo”, a odlutao je u maštanja, meditacije i moraliziranje; prije je imao poteškoća u pisanju
jer je imao osjećaj kako riječ uvijek iznevjeri misao; dugo je bio uvjeren kako je jednostavno nevješt
u pisanju; vjeruje da je osnovni poticaj na pisanje težnja za oslobođenjem; sklonost za pisanje zna se
javiti kao popratna pojava date životne dobi
- prisjeća se odlazaka u vinograde koji su bili udaljeni sedam ili osam kilometara od njihova mjesta;
odlasci u vinograde (str. 178); sad je kuća oronula i zapuštena; odlazi do fra Anđela (str. 183)

37., 38., 39., 40., 41., 42.

- O BOGU; prisjeća se razgovora s fra Anđelom o Bogu; na Galebovo pitanje postoji li Bog, fra Anđel
odgovara pitanjem postoji li njegov Bućko; Galeb odgovara kako postoji u njegovim mislima, kao
jedan sadržaj njegove svijesti, a fra Anđel odgovara kako Bog postoji upravo tako, kao jedan sadržaj
njegove svijesti.; unatoč govoru i uvjeravanju fra Anđela, Ivan vjeruje kako je stari bog mrtav i kako
ništa nije uspjelo da ga efikasno zamijeni; fra Anđelo vjeruje kako će Bog živjeti sve dok ljudi budu
imali potrebu vjerovanja, a ta je potreba u čovjeku osnovna i neiskorjenjiva (str. 193); O STALNOSTI:
uvijek mu je bilo nejasno kako ljudi vjeruju u jednu stvar čitav život (str. 190)
- O KONTRADIKCIJI; fra Anđelo i Ivan raspravljaju o kontradikciji kao temeljnom zakonu ljudske
psihe; fra Anđelu nije jasno kako Ivan može živjeti pun kontradikcija, ali on smatra da je to ono što
čini čovjeka; što je više kontradikcija, to je čovjek cjelokupniji; Živu čovjeku nije potrebna neka
suvislost, neka dosljednost, pa da bi bio realan i za život sposoban.; …tek kontradikcija je ono što liku
pridaje krepčinu i reljef.; Kontradiktornost je jedan o temeljnih zakona ljudske psihe, i ko to nije
shvatio, nije shvatio ama baš ništa o čovjeku!...; istine su prevrtljive i nestalne; Ali što mi je nepojmljivo
i tuđe, to je ta dosljednost, ta istrajnost u jednom vjerovanju, ta statičnost zanosa. (str. 199); Ivan je
kontradiktoran, i čak i u tome ima kontradiktornosti jer se pita zašto se zapravo stalno mijenja i zašto
ne može naći smirenje; stalnim promjenama protiv smrti: Dok sam u neprekidnom kretanju, dok sam
u vječitom nemir, imam iluziju da smrt ne može da stavi ruku na moje rame. (str. 200)
- sinoć kasno nastala je u sobi do njegove bolesničke sobe mala užurbanost; pacijent je umro; taj ga
događaj navodi da se zapita da li po bolnicama bolesnici doista umiru u sobama u kojima boluju i zar
je samo bajka ono što slušao o prostorijama koje su postojale naročito za tu svrhu; “soba za umiranje”
- O SMRTI; shvaća kako se uhvatio u grijehu samodopadnosti i govorio o smrti bez strahopoštovanja;
čim čovjeku slika smrti pred očima izgubi nešto od svoje oštrine, on se odmah uobrazi i krene
razmišljati o smrti duhovito i familijarno
- znalo dogoditi da se poslije mnogo godina susretne sa starim prijateljima iz gimnazije, s kojima se
nakon završetka gimnazije nije ni vidio; neki od njih činili su mu se kao da su već mrtvaci i bilo bi mu
ih žao: Boljela me njihova smirenost. Većinom su bili dobro uščuvani; nisu mi izgledali stari: izgledali
su mi mrtvaci.; oni misle da su sretni: Nema na svijetu tužnije stvari od tužne sreće! (str. 214) ali
susretao bi i one koji su imali ustrajnosti i ostvarili svoje ambicije; promatrao bi ih i samo vidio znakove
starenja; svi oni imali su životne ozbiljnosti, nešto što njemu nedostaje
- neko vrijeme radio je kao nastavnik muzike u srednjoj školi, u mjestu gdje je stanovao njegov prijatelj
iz djetinjstva, Ivan (str. 220); prijatelj ga je dočekao srdačno, ali ne onoliko koliko je pripovjedač
očekivao; odustao je od studiranja filozofije i sad radi kao ljekarnik; popodneva bi provodio kod njega
u apoteci i razgovarali bi ponajviše o literaturi; susreće i drugog prijatelja iz djetinjstva, Matu te s njim
raspravlja kako se Ivan promijenio jer nije uspio u svojim ambicijama; morao se pomiriti s običnom
farmaceutikom, a to ga je mučilo i učinilo zlovoljnim; međusobna različitost dovodi Ivana Galeba i
prijatelja Ivana do manjih neslaganja

43., 44., 45., 46., 47., 48.

- među njima je nastupilo neko nepovjerenje; odnos im se pogoršao i Ivan Galeb se pita ima li uopće
smisla zaoštravati odnose s nekadašnjim prijateljem, kad je njihovo druženje ionako privremeno
- O PREPARIRANOSTI; razgovara s Matom o pogoršanju njegova odnosa s Ivanom; iznosi tezu kako
je Ivanu potrebno da mu drugi zavide, kako bi sebe uvjerio u svoju dobrobit; ali zapravo on zavidi
drugima; iznenadio se koliko se u Mati skrivaju osobine psihologa i analizatora (str. 234); čovjek
provede čitav život praveći od sebe nešto što nije (str. 238)
- u bolnici je jedan general; to nije bilo koji general, već General Gvozdena Šaka, koji je bio odlikovan
pet puta te tako postao živi monument; došao je u bolnicu jer je osjetio bolove u trbuhu; Ivanu je
odgođen pregled zbog toga pa je odlučio pročitati nekoliko knjiga koje mu je donio mladi doktor
- O UMJETNOSTI I KATZALIŠTU; nailazi na osmrtnicu poznatog umjetnika, glumca kojega je
upoznao u Parizu; učinilo mu se da taj glumac u dubini duše ne voli svoj poziv, ali zaključuje da će
između umjetnika i njegove umjetnosti kad-tad doći do loma i razilaska (str. 246); razmišlja o vrsti
ljudi za koje je dodir s javnošću i izdignutost nad gomilom životna potreba; iznosi svoje poglede na
kazalište i uvjerenje kako istinski velika djela dramske poezije ne bi trebalo prikazivati, jer su ona sama
po sebi cjelokupna (str. 251); umjetnost proizlazi iz sujete (str. 254)
- O SMRTI; general ima rak; nisu mu rekli koliko je stanje loše; generalu će vjerojatno neko vrijeme
biti dobro i onda će mu se stanje naglo pogoršati; njegova smrt neće biti herojska, već privatna, smrt
kao podnošenje: Nećeš ti poginuti, nego ćeš naprosto biti poginut! (str. 266)
- PROTIV VLASTI; izražava svoju netrpeljivost prema svemu što označava i simbolizira vlast;
pokušava pronaći suosjećanje prema generalu; i on je čovjek, ali ga zanima zašto ljudi te vrste postaju
ljudi tek na kraju karijere, života; Zašto je nužno da ih prethodno nevolja ogoli do gole kosti, da s njih
termitski skine, oglođe, rastoči sve, pa da bi nam bilo dano da u njima prepoznamo i saosjetimo
čovjeka, na koncu – čovjeka? (str. 268)

49., 50., 51., 52., 53., 54.

- O ROMANIMA; jedno je čitavo popodne prosjedio u kavani, s paranoidnim muškarcem koji mu je u

potankosti prepričao sadržaj fantastičnog romana koji namjerava napisati; u tom romanu ljudi će
pronaći lijek za besmrtnost koji će se zvati Athanatik; obrat je u tome što zemlja nije na sebi mogla
podnijeti broj ljudi koji se vrtoglavo množio, tako da se nije mogla tražiti demokratizacija Athanatika;
zato su ljudi zahtijevali potpunu zabranu tog lijeka za smrt; čovječanstvo traži romane koji govore o
njihovoj boli: Ljudi danas traže što goliju konkretizaciju svog zla i svog pakla… (str. 283)
- prisjeća se svoje žene Dolores i kćerke Maje; Dolores je pristala ostati kod svojih roditelja kad su
nastupila teža vremena; živjeli su neko vrijeme odvojeni i zatim je Dolores naslijedila vilu u
primorskom gradiću; Ivan je tada pomislio kako bi to moglo biti vrijeme kada će se skrasiti i ponašati
kao oženjen muškarac, ali jednog poslijepodneva sve im je uništeno u požaru
- otišli su kod Petra Glavonje u Zelenik koji ih je nešto ranije pozvao u goste; tri mjeseca kasnije, sve je
to bilo iza njega; opet je otputovao, a uskoro poslije toga došao je i konačni raskid s Dolores.
- ona ga je u nekoliko navrata pokušala opravdati, govoreći da nije on kriv za njihov raskid, nego njegova
priroda, ali Ivan to ne prihvaća; nije kriva njegova nestalna ćud jer je ta priroda on sam; Time sam se
spasavao bar od laži. Imao sam uvijek pravu fobiju laži, bar svjesne laži. (str. 304); smatra da ako
čovjek nije dovoljno jak da ne griješi, mora biti dovoljno jak da svoju krivicu uočava i priznaje; vijest
o njezinoj smrti stigla mu je kao oslobođenje jer tako završava i njegova krivica; Ima nešto u ljudskome
redu stvari, neki nagon ili neka fatalnost, što nas goni da u našim krivicama idemo do kraja. (str. 305)
- O STAROSTI; razmišlja o svom fizičkom izgledu; iznenadi se kad umjesto šesnaestogodišnjaka, u
ogledalu ugleda već starog čovjeka; smatra da svaki čovjek im optimalnu dob koja najbolje odgovara
njegovoj prirodi i temperamentu, a on je po tome šesnaestogodišnjak (str. 307); Starenju ima mjesta
samo u danom sistemu relacija i odnosa. Van takvog sistema, starenje ne postoji. (str. 208)
- moli bolničaru da mi donese violinu; doktor tumači to kao dobar znak jer dobiva volju za život

55., 56., 57., 58., 59., 60.

- bolesnik mora imati volju da ozdravi (str. 314); uvijek je imao mnogo želja, ali baš ni jedne volje; ima
sve osim ambicije volje jer su mu slasti ostvarenja volje bile sasvim nepoznate; to mu je bilo nešto što
pripada u red stvari njegova djeda
- prepričava jedan slučaj iz novina, o čovjeku koji je jednog dana izašao iz kuće i nikad se nije vratio;
dokaza je premalo i nitko ne može dokučiti što se točno dogodilo; pomoću nekoliko poznatih činjenica
pokušava riješiti slučaj i stvara priču o nestanku čovjeka
- u bolnici ima dječak od kojih osam ili devet godina; izgubio je vid u eksploziji prskalice, koju su
napravili od stare ručne bombe; bombu iz rata su djeca pronašla u nekom jarku; dječak je ipak stalno
bio prilično veseo; bolničarka ga je jednom dovela u Ivanovu sobu; on mu je pokazao svoju violinu i
nakon toga se veselio svakom njegovom dolasku; pomislio je kako bi ga mogao podučiti počecima
sviranja violine, ako obojica ostanu u bolnici na duže vrijeme
- JEDNOSTAVNOST RADOSTI; nikad se nije stidio jednostavnosti njegovih radosti; često im je uzrok
bio upravo ništavan; Da bi se čovjek radovao, da bi se radovao u pravom, čistom smislu te riječi, treba
da za jedan časak opet postane dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. (str. 331); smatra kako
je stid od jednostavnosti i strah od banalnosti težak nedostatak ljudi; ljudi se strahovito boje osjećanja
i to je jedna zanemarena ljudska sposobnost, zbog čega su ljudi otuđeni jedni od drugih (str. 333)
- prisjeća se pijanistice Erne, s kojom je prijateljevao neko vrijeme; bila je s njim kad je započelo njegovo
opadanje u polju umjetnosti, pa je na sebe preuzela ulogu menadžera, a neko vrijeme i bolničarke;
prošle su dvije godine i tad mu je njena žrtva već postajala teška i zato se od nje počeo otuđivati; cijeli
život se od nečega oslobađao, tako postaje cjelokupniji (str. 340)
- O KOMPLICIRANJU I TIŠINI; doktor predloži Ivanu da probaju novi lijekom; razgovor o moći
izražavanja; doktor kaže da intelektualci i umjetnici poput Ivana često kompliciraju vlastito stanje
nekim subjektivnim svjesnim i nesvjesnim trenutcima (str. 343); Ivan govori kako je to samo jedan
način doživljavanja svijeta; o potrebi tišine: Uništimo, dakle, Verbum! Jer tek je on dao mogućnost za
krivotvorenje, za laž. Vrhovna mudrost života, prema tome, leži valjda u šutnji… (str. 346)

61., 62., 63., 64., 65., 66.

- približava se obljetnica smrti Ivanove kćeri, Maje; Majina bolest nastupila je odjednom, s
uznemiravajućim znakovima; prekinuo je njene studije klavira i rasprodao ostatke porodičnog nakita;
po bolnicama su zajedno provodili vrijeme, sve do njene smrti; Maja je htjela napustiti bolnicu pa su
se zaputili u Italiju, gdje je i umrla potkraj proljeća (str. 352)
- neko vrijeme putovao je našim krajevima i Italijom
- NOSTALGIJA; uhvatila ga je nostalgija za njegovim mjestom i kućom; Nostalgija za mjestima tek je
opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim ja u njemu.
(str. 355); to je bio posljednji Ivanov boravak u zavičaju; na kraju je ipak požalio što je popustio
nostalgiji jer taj posjet nije zadovoljio onu potrebu, samo ju je razočarao; i mrtve stvari umiru (str. 358)
- O PROŠLOSTI; svijet je prepun uspomena i kako je on zapravo preopterećen prošlošću; Treba se
otresti povijesti, treba pokopati prošlost. (…) Golema prošlost zna katkad da proždre i sutrašnjicu, kao
gladna kuja mladunčad. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti. (str. 360)
- O USAMLJENOSTI I SAMOĆI; poseban interes za drveće; ono je uspravno i superiorno; njemu
postoji neka nepotkupljiva ispravnost i naivnost koja se ničim ne da izopačiti; važnost samoće jer se u
besprekidnom društvu istapa naša ličnost: Da bismo saznali našu intimnu misao, da bismo načuli naš
vlastiti glas, potreban je dnevni čas usamljenosti.; U svome najprisnijem i najbitnijem, čovjek je uvijek
sam. Nosimo oko sebe svoju samoću, kao svoju atmosferu. (str. 364.)
- neko vrijeme dijeli sobu s mladićem koji je uhićen u nekakvim demonstracijama; ozlijede je zadobio
na policiji; mladić je šutljiv i nepovjerljiv; njegova osornost i podrugljivost mu zasmeta
67., 68., 69., 70., 71., 72., 73.

- mladić se zove Radivoj i student je agronomije; Ivan bi htio prisnije porazgovarati s njim i smeta mu
što mu se ponekad učini da Radivoj ne vidi čovjeka u njemu; Ivanu nije jasno zašto je mladić toliko
bijesan i nije siguran kako bi mu pristupio
- ipred vrata sobe čuju se koraci policajca koji čuva Radivoja; on će uskoro ponovo u zatvor; mladiću je
porasla vrućica i Ivan razmišlja o tome hoće li mladić izdržati još jedno takvo preslušavanje u
policijskom podrumu; sve više mu smetaju koraci policajaca ispred sobe
- ponovno je sam u sobi; možda će opet morati na operaciju; bolničarka mu govori da je Radivoj uhapšen
na prijavu nekog apotekara iz njegovog mjesta, jer mu njegov otac nije htio prodati komad zemlje za
perivoj; saznaje da je riječ o njegovu prijatelju Ivanu, koji je htio napraviti svoj perivoj suptropske
vegetacije u Lučikama
- O SAMOĆI; sam je, već nekoliko dana nema sunca; nitko ga ne posjećuje; prepričava posjete u kojima
ljudi umirućem pričaju o ravnodušnim stvarima koje ga više ne zanimaju ili ga zamaraju novostima,
pritom zaobilazeći bolnu točku; naposljetku bolesnik uvijek ostane sam u sobi, sam u svijetu,
nezaštićen pred noći koja nadolazi; Ivanu je drago što ga nitko ne posjećuje jer nam u takvim
trenutcima i najbliži postaju tuđi
- doktor najavljuje da sutra ima novu operaciju; prenosi mu tužnu vijest da je Radivoj mrtav
- Ivan po narkozom (str. 384); poglavlje opisano iz vizure osobe nije posve svjesna stvari koje se
događaju oko nje; na trenutke Ivan posumnja postoji li uopće; O ŽIVOTU I TRAJANJU: Nije život
ono što se želi. (…) Želi se samo trajanje. I to ne baš vlastito trajanje, nego trajanje uopće, trajanje
kao takvo. (str. 388); O ŽIVOTU: Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem
nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja pregnuća i svoja klonuća (…). Sve je
bilo moje: i radost i bol, opsjena i razočaranje. (str. 391)
- O ŽURBI; pušten je iz bolnice te se uputio u grad; putem se pita zašto svi ti ljudi toliko žure: …čemu
toliko žure? (…) … naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka
sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. (str. 394); ponekad mu se čitava povijest čovjeka na
zemlji priviđa kao povijest utrke s vremenom; sjeda na klupu i osjeća mir, isprepletenu s radošću,
bolom i preplavljenosti suncem: Na koncu svoju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom,
s ljudima, sa životom – sa samim sobom. (…) Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost,
preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega? Ne znam, osjećam samo
da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom – i preplavljenost – suncem. (str. 399)