MODERNA PROZA

 prethodnik: moderne proze i modernog romana 20.st. jest FJODOR M. Dostojevski svojim romanom Zločin i
kazna (začetnik različitih oblika modernog romana. Fabula je sekundarna, ona služi kako bi se dovelo junaka u
različite situacije i kroz psihološku karakterizaciju ušlo u njegovu psihu)
 začetnik: put prema modernoj prozi označio je francuski književnik Marcel Proust svojim romanesknim
ciklusom U traganju za izgubljenim vremenom.

Proust afirmira:
 tip proze temeljen na impresionizmu – impresionističko oblikovanje vremena, prostora i likova,
reproduciranje čovjekove svijesti
 stvara posebnu vrstu monološko-asocijativnog romana (psihološko-filozofska raščlamba sjećanja i
uspomena)
 monološko asocijativni roman
 monološko- asocijativni roman ima dva oblika: roman struje svijesti i roman esej
 Proust ulazi u svijet podsvijesti, i za to rabi specifičan izričaj: Proustove rečenice nikad ne prekidaju
tijek asocijacije- razvija tehniku solilokvija
 Proust preuzima takozvano psihološko vrijeme, ono vrijeme koje nam je potrebno da se sjetimo
Obilježja moderne proze

 obilježja suprotna realističkoj prozi;

 težište se premješta s događaja na lik – teži se što potpunije otkriti unutrašnjost čovjeka, njegov misleni i
osjećajni svijet;
 reproducira se čovjekova svijest – događajno izuzetno bogato;
 tehnike pripovijedanja jesu: unutarnji monolog (solilokvij), pripovjedni monolog, struja svijesti;
 vrijeme je subjektivno(psihološko):
- subjektivno vrijeme osobnog iskustva
- vrijeme moderne priče je kratko i obuhvaća nekoliko sati, jedan ili više dana
 defabulativnost:
- fabula slabi ili se potpuno prekida, a događaji se povezuju asocijacijama ili razmišljanjima glavnog lika
- radnja nema uzročno-posljedičnoga slijeda, nego ovisi o subjektivnom proživljavanju lika,
 teme:
- traganje za životnim smislom
- promišljanje vlastitog identiteta, pitanja o svijetu u kojem živi i njegovom smislu,
 likovi – junak gubi jedinstvo ličnosti:
- likovi nisu junaci, promatraju svijet oko sebe,
- oni slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima koje se pretvaraju u sjećanja, snove,
uspomene, opise, promašaje vlastitog identiteta
- zbog svoje osjetljive svijesti česti glavni junaci moderne proze jesu umjetnici
 pripovjedač postaje jedan od lica u djelu- nepouzdan, subjektivan; pripovijeda u 1. licu jednine
 jezik – može se odrediti kao metajezik – jezik filozofije, simbola.

METAJEZIK je jezik koji služi objektivnom pojašnjenju i iskazivanju tvrdnji o samom jeziku (npr. gramatika jezika,
semantika i leksikologija). U književno-umjetničkom svijetu, metajezik jednog književnog djela upućuje na vlastito,
unutarnje značenje, simbolizam ili alegoričnost, bilo da se govori o likovima, radnji ili psihološkoj motiviranosti (poetika
književnog djela).
TIPOVI MODERNE PROZE I NJEZINI PREDSTAVNICI
1. ROMAN STRUJE SVIJESTI
- napušta fabulu i uvodi pripovjedača u 1. licu jednine koji monologizira vlastiti unutarnji svijet
- predstavnici: Virginia Woolf- Gospođa Dolloway (1925.), James Joyce - Uliks (1922.) - engleska književnost;
William Faukne - Krik i bijes (1929.) - američka književnost

2. ROMAN IDEJA
- roman treba osloboditi podčinjenosti stvarnosti, u roman treba ući sve
- predstavnik: Andre Gide: Krivotvoritelji novca(1925.) - francuska književnost

3. Posebno mjesto zauzimaju prozna djela FRANZA KAFKE: Proces (1914.), Dvorac(1922.), Preobražaj (1916.) –
njemačka književnost
- njegovu prozu karakteriziraju: hermetičnost; struktura paradoksa (iznenađujuće koje nikoga ne iznenađuje);
fikcionalna stvarnost (poremećena, defektna, alogična), svijest o krizi kulture – otuđenost
- preteča egzistencijalnog romana

4. FILOZOFSKI ROMAN
- filozofija pretočena u književno djelo
 egzistencijalizam- Jean Paul Sartre: Mučnina(1938.)
 filozofija apsurda i djelomično egzistencijalizam – Alber Camus(1942.), Kuga(1947.)
 znanstveno – filozofska problematika - Thomas Mann: Smrt u Veneciji (1912.), Čarobna gora(1924.),
Doktor Faust
 Meša Selimović: Derviš i smrt (filozofski roman, psihološka drama)

5. KNJIŽEVNOST IZGUBLJENE GENERACIJE

- realističko-naturalistička i brutalna vizija stvarnosti
- predstavnici: Ernest Hemingway: I sunce se ponovo rađa(1926.), Imati i nemati (1937.), Komu zvono zvoni
(1940.); John Dos Passos: Manhattan Transfer (1935.) - američka književnost

6. MAGIČNI REALIZAM - proza u kojoj se kombiniraju elementi realističke proze, fantastike i posebne vrste alegorije –
obnova pripovijedanja
- predstavnici - njemačka, ruska i latinoamerička književnost: Gunter Grass - Limeni bubanj(1959.); Mihail
Bulgakov – Majstor i Margarita (1966.); Gabriel Garcia Marquez - Sto godina samoće (1967.), Irfan Horozović
– Talhe, Dževad Karahasan – Istočni divan i Šahrijahov prsten, Danilo Kiš – Grobnica za Borisa Davidoviča
SAVREMENA POEZIJA

Karakteristike četiri tipa pjesništva

Tradicionalno: Tipično tradicionalna poezija je napisano fiksnim stihom, prati stroga pravila ritma, sloga rime i
tematike.

Moderno: Tipično moderna poezija prožeta je dikcijom i ritmom; međutim, ona se uspostavlja ne metričkim
sredstvima već simbolizmom i alegorijskim slikama.

Postmoderno: Postmoderna poezija naglašava ulogu pjesnika, ulogu čitatelja i ističe kulturno mjesto na kojem se
pjesma čita; na pjesmu se gleda kao na kulturni artefakt, umjetninu i rukotvorinu.

Savremeno:

Karakteristike savremene poezije

 Savremena poezija često se piše u slobodnom stihu (bez rime i bez specifičnog metričkog ritma; ritam se
uspostavlja na drugi način, upotrebom stilskih figura, oneobičavanjem jezičkog izraza koji podsjeća na prozu i
svestranom upotrebom tema)
 Čitateljima je jezik ove poezije blizak i mogu se povezati s razgovornim jezikom koji samo na prvi pogled
djeluje veoma običan
 Kratka je i sugestivna, uzemljena u predodžbama koje pjesnik nastoji prenijeti
 Pjesnik krasi pjesmu pjesničkim slikama, provocirajući sva čitateljeva čula
 Poziva čitatelja da protumači pjesmu bez da viče sa krovova pravo značenje pjesme; ovakva poezija nije
didaktična, već upozorava, goni na promišljanje
 Duboko je utemeljena na realizmu, objektivnosti, istini i individualnosti
 Teme su veoma široke i sveobuhvatne

Slobodni stih je pojam kojim se opisuju različiti stilovi poezije koji se ne pridržavaju tradicionalnih ograničenja u ritmici,
metrici i organizaciji poetskog teksta. Ovo je stih koji nije vezan drugim stihovima rimom i brojem slogova, već se
nerijetko postiže efekt slomljenog ili nedovršenog stiha, poetske misli prekinute krajem jednog i nastavljene početkom
drugog stiha. U slobodnom stihu krše se čak i osnovna interpunkcijska i pravopisna pravila.
Modernu poeziju teško je definirati jer je to tvorevina koja se gradi dok je takoreći „u letu“, ali postoje neke temeljne
karakteristike savremene poezije koje je razlikuju od tradicionalne poezije.
Savremena poezija pisana je jezikom dostupnim zajedničkom čitatelju. Suvremena poezija sugerira ideje, bez da
pretjerano navodi ideje. Savremena poezija kratka je u usporedbi s tradicionalnom poezijom. Savremena poezija
poziva čitatelja da dovrši izjave, ponudi zaključke i izvadi smisao. Značenje savremene pjesme postoji više u umu
čitatelja nego u pristupu pjesnikovom umu.
Na ovaj način čitatelj podsvjesno postaje integralni dio pjesme.

Jedan od aspekata u kojem se ova vrsta poezije mijenja je njena stilistička struktura. Kao i u ostalim aspektima, nameće
se apsolutna sloboda umjetnika. Dok se tradicionalno poštovala vrlo racionalna unutarnja struktura, savremenici
počinju eksperimentirati.
Na taj se način pjesnički pristup određenoj temi je bez zabrana i nije obavezan kronološki red onoga što se predstavlja
u pjesmi. Sve je prepušteno mašti autora, iako je istina da to čitatelju stvara veće poteškoće u razumijevanju teksta.
Ta sloboda ne znači da savremena poezija ne pridaje značaj formi. Naprotiv, prividni nedostatak smisla u savremenoj
poeziji nastoji zapravo postići učinak na čitatelja, navesti ga da svemu razmisli na nov način, iz perspektive drugog i
drugačijeg.