I.

ROMANTIZAM

1.Stanko Vraz, poezija

2.Dimitrija Demeter, Teuta, Grobničko polje

Teuta, kratak sadržaj

Vuk i Radoš pričaju o Teuti; Teuta je ilirska kraljica, otac ju je odgojio kao muško jer joj je
majka umrla rano, a posljednja želja oca Argona bila je da se Teuta uda za kralja. Ona to sama
nije željela, ali obećaje da će ispuniti očevu želju.

Cvjeta i Smilja razgovaraju, Cvjeta priča o Milivoju u kojeg je zaljubljena, a tada nailaze na
ranjenog Milivoja i Cvjeta ga grli i ljubi. Nailazi Teuta i vidjela je to i naljutila se. Za nju je to
izgledalo kao da se žena ponižava, nije mogla shvatiti kako se žena može tako ponašati. Htjela je
ubiti Milivoja, ali kada je vidjela koliko je Cvjeti stalo do njega samo ih je potjerala oboje.
Radovan (otac Cvjete) hvali Milivoja i hoće ga za zeta. Dmitar Hvaranin zaljubi se u Teutu i
priča o tome svome prijatelju, a tada se začuje trublja koja je bila znak da je netko u opasnosti.
Teuta se borila s medvjedom, a Dmitar dolazi i spašava je. Za nagradu, kada ga je ona pitala što
želi, traži njenu rukavicu, ustvari da mu bude žena. Kaže mu da će se oženiti kada on postane
kralj iliski. Teuti se svidio Dmitar. Dmitar s Rimljanima objavljuje rat. Kralj ilirski Argon je
umro. Narod želi Pineza za kralja, sina Argona od prve žene. Teuta mora bježati jer narod ne želi
njenu vladavinu. Ona pobjegne u planinu i naiđe na jednu kuću. Vrata joj otovri Milivoje. Prime
je, a ona kada vidi kako su Cvjeta i Milivoje sretni shvati kako je njen život isprazan. Dmitar
kreće za Teutom, podsjeća je na obećanje jer je sada kralj ilirski. Teuta pokazuje osjećaje prvi put
i moli ga d araskine pakt s Rimljanima.

Triteuta, majka Pineza, prva žena Argona, priča sinu kako je bila seljanka koju ej vidio kralj i
oženio je. U dvoru je bila tužna jer nije dobivala ljubav i pažnju i rodila je tri kćeri i sve su umrle.
Kralj je htio sina i ona ga napon rodi, ali kako je bila sva iscrpljenja i poružnila kralj je potjera, a
ona povede sa sobom sina. Pinez nakon što čuje tu priču hoće ubiti Teutu, udruži se s Ilirima.
Teuta rodi sina Dmitru, sluga Dmitrov dolazi i govori da je umro, a Teuta odlazi i uduši se u
moru.

Grobničko polje, kratak sadržaj

Grobničko polje je spjev, lirsko-epska pjesma.

I.pjevanje: Pisac opisuje grobničko polje kao pustoš nakon bitke, ali ipak mu je ono drago jer su
tu Hrvati pobjedili Tatare.

II. pjevanje: Gomila nevezane slike o ratnom dobu, loše slike, protjeran Bela IV., opisuje Tatare
kao zvijeri i koljače.

1
III.pjevanje: Mongli trebaju zimi preć Dravu, ali ne mogu. Zapovjednik hrvatske vojske Dragoš
hrabri svoje ljude.

IV.pjevanje: Opis Tatarskog tabora. Opisuje ih naturalistički. Oni su u šatorima, mrkih kica, s
kopljima, divljaci, okrutni...

V.pjevanje: Batukan (tatarski vođa) ispred šatora i Tatarkinje ljepotice koje plešu oko njega en
uspijevaju ga oraspoložiti.

VI. Krdžalija (sluga Batu-kana) Batu Kan pita gdje je tijelo Bele IV. On hoće njegovu glavu i
nemiran je dok je ne dobije. Krdžali kaže da nije našao Belu. Kan bjesni. Prijeti Beli da će ga
naći.

VII. Hrvati se mole Bogu jer znaju da su Tartari brojniji. Iz crkve kreću u boj.

VIII. Hrvati pobjeđuju Tartare. Krvnici doživili poraz, bježe.

IX. Opisuje opet poraz Tatara.

X. Pisac govori kako je Kan u djetinjstvu dobio od Slavena ožiljak od biča.

XI: Veselje Hrvata, plemići Frankopani, Šubići, Karlovići potpomagali su vojsku. Opisuje Hrvate
kao dobroćudne ljude.

XII: Pjesma budnica: Prosto zrakom ptica leti... Hrvati su ušli u brobu zbog obrane .

XIII: Kraj rata, pobjeda svjetla nad timnom. Nad poljem svanulo sunce. Opisuje Belu IX. I
donose mu Kana mrtvog.

Nakon zadnejg pjevanja vraća se u sadašnjost i prisjeća se bitke i obraća se današnjim Hrvatima,
pita gjde ste sada vitezovi, gdje ste iščezli? Od vitezova samo sjena...

3.Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića

Bilješka o piscu: Ivan Mažuranić se rodio 1814 god. u Novom Vinodolskom. Bio je istaknuti
hrvatski političar, a 1873.g izabran je za hrvatskog bana. Bio je prvi hrvatski ban pučanin i
upravljao je Hrvatskom 7 godina. Umro je 1890.g Ivan Mažuranić je napisao spjev Nenadović
Rado, ljubavnu pjesmu Javor i tamnjanika i programsku pjesmu Vjekovi Ilirije. Također je
dopunio Osmana Ivana Gundulića XIV. i XV. pjevanjem. Najznačajnije Mažuranićevo djelo je
Smrt Smail-age Čengića. Ono predstavlja najviši domet Mažuranićevog pjesničkog stvaranja i
ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.

Kratak sadržaj:

2
Agovanje: Smail-aga Čengić, turski ratnik imao je puno robova, Crnogoraca. Ubijanje nevinih i
bespomoćnih bilo mu je zabavno pa je jednog dana odlučio ubiti skupinu mladića. Starac Durak
molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Ubio je mladiće, a starcu je odredio smrt vješanjem
naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tijela ubijenih, Smail-aga se divio
svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.

Noćnik: Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se
odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age jer je želio osvetiti
oca.

Četa: Skupila mala četa u Cetinju. To su bili oni kojima je bilo dosta aginih zlodjela pa su
odlučili sukobiti se s agom. Stari svećenik ih je blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i
sveta stvar jer brane svoju rodnu grudi i svoj narod.

Harač: Zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na
Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio je kao zarobljenike. Jednog dana
aga je za vrijeme jedne igre svom vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjehivanja
među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru i znenada je
hrabra četa napala Turke. Zatečeni Turci nisu pružili jak otpor. Hajduk Mirko puškom je ubio
zlog Smail-agu Čengića. Novica je dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.

Kob: Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je
zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema
više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi
Čengiću.

4.Ivan Kukuljević Sakcinski, Juran i Sofija

5.Petar Preradović, poezija

O piscu:

Petar Preradović, pjesnik (Grabrovnica kraj Bjelovara, 1818 – Fahrafeld, Austija, 1872). Potječe
iz krajiške vojničke obitelji pravoslavne vjere. Pučku je školu polazio u Đurđevcu i Grubišnome
Polju, a nakon očeve smrti 1829. odlazi u Bjelovar na vojno učilište. Školovao se na elitnoj
vojnoj akademiji u Bečkom Novome Mjestu, gdje je stekao vrsnu vojnu naobrazbu koja mu je
omogućila iznimnu vojnu karijeru i generalski čin. U drugoj godini školovanja prelazi na
katoličanstvo. Prve je stihove, zadaću na temu požara u Bečkome Novome Mjestu, napisao je
1834. Der Brand von Neustadt na njemačkome, dok je hrvatski jezik posve zapostavio i gotovo
zaboravio. Nacionalni osjećaj u njemu budu nastavnik Tomaš Burian, češki preporoditelj, koji
nastoji pitomce slavenskoga podrijetla odgajati u duhu nacionalne romantike i sveslavenske
uzajamnosti. Završivši akademiju kao prvi u rangu, odabire 33. pukovniju, koja se tada nalazila u

3
Milanu, gdje dolazi i I. Kukuljević Sakcinski i oduševljava ga za hrvatski jezik i književnosti. Na
njegov nagovor prevodi na njemački prvo pjevanje Gundulićeva Osmana i tako zapravo iznova
uči hrvatski. Prva objavljena pjesma 1841., iako napisana na njemačkome, nadahnuta je
domaćom tradicijom. U Dalmaciju je premješten 1843.i u prvom broju zadarske Zore
dalmatinske (1844) objavljuje prve hrvatske stihove, prigodnu pjesmu Zora puca, a dvije godine
kasnije i prvu zbirku Prvenci (Zadar, 1846). Dopisuje se sa S. Vrazom koji ga, prigodom posjeta
Zagrebu 1847. predstavlja vodećim ljudima hrvatske kulture i književnosti. Služio je kao vojnik u
Italiji, sudjelovao u bitkama 1848. Karijeru nastavlja 1849. u Zagrebu kao podnačelnik u
Bojnome odsjeku i pobočniku bana J. Jelačića, a tu mu 1851. izlazi i druga zbirka Nove pjesme.
Sudjeluje u talijanskom ratu 1859. i 1866. Nakon sinovljeve, kćerine i suprugine smrti (1855),
povlači se u sebe.

U doba udovištva, pod utjecajem H. Heinea i N. Lenaua, piše Lina Lieder (obj. 1897), njemačke
pjesme posvećene Zagrepčanki Karolins Schauff. Uz potporu druge supruge Čehinje Eme
Regner, priklanja se spiritizmu, nauku prema kojem duh mrtvih može preko posrednika
komunicirati sa živima, i s francuskoga prevodi knjigu A. Cardeca Spiritizam na prostor razložen.
Teško je obolio od vodene bolesti 1870. Liječio se u Mariabrunnu i Fahrafeldu, gdje je i umro.
Pokopan je u Beču, a 1879. njegovi su posmrtni ostati preneseni u Zagreb. Preradović ulazi u
hrvatsku književnosti kao već formiran njemački pjesnik pod Byronovim utjecajem i u nju unosi
romantičarsku zrelost, istančanosti i versifikatorsku raznovrsnost. Uz S. Vraza i I. Mažuranića, on
je najistaknutiji hrvatski romanik. Tražeći prikladan izraz, stihove je često najprije pisao na
njemačkome, zatim ih prevodio ne hrvatski i dotjerivao uz pomoć prijatelja. Svoje pjesme prema
tematskom kriteriju podijelio je na rodoljubne (rodoljupke), ljubavne (ljubovke) i one s općim
temama (različne), dok je mnogobrojne prepjeve s češkog, poljskog, njemačkoga, engleskoga i
talijanskoga nazvao tuđinkama. Bio je posrednik između hrvatskih vrijednosti ( kult narodnog
jezika, motiva i povijesti i općih mjesta europskoga romantizma (ljubav prema ženi, melankolija,
bol, biblijske teme, Orijent). Zagovornik sveslavsnstva i slavenskoga mesijanizma. Prvu
popularnost stječe domoljubnom lirikom, kojom – preko motiva povratka izvornosti jezika,
materinskog izraza i domotužja – osvaja onodobnu hrvatsku publiku ( Zora puca, Putnik, Djed i
unuk, Dvije ptice, Na Grobniku, Rodu o jeziku, Jezik roda moga i dr.) U ljubavnoj lirici
(Žalostinke, Kasno!, Mrtva ljubav) razvija u okviru romantičarske sjete gotovo kao neopetrarkist,
ideju ljubavi kao tajnovite sile, iskoristivši pritom motiv umrle ili izgubljene ljubavi, također

4
opće mjesto europskoga romantizma. Na tragu njemačke popijevke (Lied), okušao se i u lakšoj,
urbanoj, ljubavnoj poeziji (Miruj, miruj, srce moje), posebice prikladnoj za uglazbljivanje i do
romantizma popularnoj tek nižim oblima književne kulture (npr. djevojački spomenari). Među
Preradovićevim pjesmama na opće teme izdvajaju se motivi ljudske sudbine, vjere u smrti,
kojima prema europskim standardima širi obzor hrvatskoga romantičarskog pjesništva (Smrt,
Slavljenje Boga). Pisao je sonete, ode, himne, elegije, balade, romance, koračnice, epigrame, a
ispjevao je i ciklus nadgrobnica Milim pokojnikom, u kojem se nalaze stihovi posvećeni A.
Nemčiću, S. Vrazu, V. Lisinskome i dr. U sveslavenskome je nadahnuću zamislio i dramsku
poemu Kraljević Marko, operu u četiri čina Vladimir i Kosara te „nedopjevane“ poesme
Pustinjak I Lopudska sirotica.

Okušao se i u složenijim epskim oblicima. Njegov je nedovršeni religiozno – filozofski spjev u

slobodnim ritmima Prvi ljudi (Leptir, 1862), u kojem – pod utjecajem gnostičkih spoznaja i F. G.
Klopstocka (Mesija 1748-73) – temeljenim pitanjima vjere i čovjekova odnosa prema Bogu i
ljudske sudbine pristupa s nedogmatskoga stajališta vjerujućega srca, prvi moderni hrvatski
primjeri žanra koji će doživjeti procvat u djelima B. Livadića (Jeremija, 1893), A. Tresića
Pavičića (Uranion, 1903) i V. Nadzora (Ahasver, 1945). Napisao je i kraći autobiografski tekst
Crtice moga života ( 1856. obj. 1890), raspravu Jezik južnoslavenski (Zora dalmatinska, 1844), a
hrvatsku je kulturu zadužio i prepjevom znamenitih epizoda o nesretnim ljubavnicima Francesci i
Paolu i o smrti kneza Ugolina iz Danteove Božanstvene komedije.

Poeziju Petra Preradovića dijelimo u tri faze. Prva faza obuhvaća pjesništvo pisano na
njemačkom jeziku od 1834. do 1843. godine, a priključuje joj se i njemački ciklus Lina-
Lieder (1850. – 51.). Riječ je o tipičnom romantičkom pjesništvu prožetom bezgraničnom
ljubavlju, svjetskim bolom, subjektivizmom i individualizmom.

U drugoj fazi, od 1843. do 1851. godine, Preradović se okreće domoljubnoj tematici. Njegova
zbirka Pervenci (1846.) dobiva vrlo dobru kritiku iz pera Stanka Vraza. U trećoj fazi Preradović
piše epske pjesme i spjevove u kojima prevladavaju spiritizam i mistika, a dominantna je ideja
sudbine. Ta tematika prevladava u njegovu spjevu Prvi ljudi (1862.), a temelji se na ravnoteži
tjelesnog i duhovnog. Uz Vraza, smatra se jednim od najvećih lirika hrvatskog romantizma.
Preradovićevo stvaralaštvo možemo dijelit po tematici, pisao je Domoljubne pjesme ( Jezik roda
mog, Rodu o jeziku, Zora puca, bit će dana i Pozdrav domovini.) Ljubavne pjesme ( Mrtva

5
ljubav, Početak i Pitanje.) Misaone pjesme (Ljudsko srce, Mujezin, Smrt). Neka od
Preradovićevih djela: Pervenci, Nove pjesme, Proslov k svečanom otvorenju Narodnoga kazališta
Brzotiskom dra. Ljudevita Gaja., Prvi ljudi, Pustinjak.

Putnik

Pjesma govori kako je čovjek izvan domovine kao putnik bez smještaja, lutalica. Pjesnik je u
tuđini, nedostaje mu domovina, što potvrđuje stihom „Bože mili, kud sam zašo! Noć me stigla u
tuđini.“ Govori kako je život u tuđini mukotrpan, majka ne prima tuđe sinove. U pjesmi se
spominje majka, pri tome pjesnik misli na svoju majku, zato što ga je ona ispratila na vojnu
akademiju,a govorila mu je da ne ide u tuđinu, pjesnik još majkom može zvati domovinu
(alegorija). U pjesmi je izražena bol, patnja, razočarenje, pjesnik se veseli povratku domovini.
Tema: poziv na povratak domovini. Kompozicija: stih osmerac, vezani su, 20 strofa od pet
stihova, rima abccb. Rod i vrsta: lirski, refleksivna lirika.

Rodu o jeziku

Pjesnik slavi jezik, ističe značenje hrvatskog jezika kao temelj nacionalnog identiteta.
Domoljubna pjesma, oda- pjesma koja je posvećena nekoj osobi ili nečemu prema čemu se osjeća
određena privrženost, ljubav, poštovanje. Pjesnik govori da u životu poštujemo druge oko nas, ali
da sebe ne činimo manje važnim zbog toga, da se ponosimo onime što imamo, a to vidimo u stihu
„Tuđ tuđini,tebi tvoj doliči.Tuđi poštuj,a svojem se diči.“ Također, kaže da živimo onako kakvi
smo u duši,da se ne sramimo onoga što jesmo i da umremo onakvi kakvi smo se i rodili, što
vidimo u stihu „Ljub' si rode,jezik iznad svega, u njem živi,umiraj za njega.“ Tema pjesme je
ljubav prema materinjem jeziku.

Pjesnikove misli i spoznaje o jeziku -''Po njemu te svijet poznaje živa.''-''Ljubi si ga rode iznad
svega.''-''Tuđi poštuj,a svojem se diči.''-''U njem ti žalost top.''

Stihove u kojima uočavam osjećaje: Osjećaj nacionalne pripadnosti i osobnosti-''Zato uvijek k

njemu teži''-''Ljub' si rode ,jezik iznad svega, U njem živi ,umiraj za njega!''

Preradović se služi aforizmima:Svaka zvijezda svojim svjetlom sijeva,Svaka ptica svojim glasom
spijeva.Od Stambula grada do Kotara,
Od Crnoga do Jadranskoga mora.

6
Jezik roda moga

U pjesmi pjesnik govori o jeziku, ponosan je na svoj jezik, slavi ga. Lirska rodoljubna pjesma.
Jezik roda moga je budnica, što znači da budi hrvatsku nacionalnu svijest.

=>Usporedba pjesama „Rodu o jeziku“ i „Jezik roda mog“

Obje pjesme su ode o jeziku, Preradović zanosno pjeva o jeziku zbog utjecaja narodnog
preporoda, pogotovo jer je neko vrijeme zaboravio materinji jezik i pisao pjesme na njemačkom
jeziku. Materinji jezik je važan za svaki narod jer je poseban i unikatan u svijetu. Treba ga učiti i
nikada zamjenjivati tuđim riječima.

Zora puca, bit će dana: Pjesma je iz prve faze Preradovićevog stvaralaštva, za tu fazu značajna
je domoljubna tematika, domoljubne pjesme sam Preradović zove „rodoljupkama“. Pjesma je
objavljena 1. siječnja 1844.godine u Zori dalmatinskoj urednika Ante Kuzmanića, Preradović je
naučio hrvatski prevodeći Osmana na njemački. Pjesma je vesela i optimistična. U pjesmi se
ponavljaju stihovi „Zora puca bit će dana i ponoć prođe.“ U tim stihovima javlja se kontrast
dan-noć, a taj kontrast istaknut je jer dolazi jutro, buđenje. Time se želi potaknuti buđenje
nacionalne svijesti. Zadnja strofa je drugačija od drugih jer počinje „Zora puca bit će dana“, a
završava stihom „Blaga tvoja- evo dana“ što znači da se iščekivalo buđenje i na kraju je konačno
došao dan, što znači da se nacionalna svijest probudila. Važno je istaknuti da je Petar Preradović
isticao ideju jedinstva Slavena, a to u pjesmi potvrđuju sljedeći stihovi: „Od istoka k sinjem
moru, sjajna vila slavskog roda“, pjesma je važna i po tome što sadrži elemente narodne poezije,
a to potvrđuju stihovi iz pjesme „ Možda djedove gusle, žice, sjajna vila“. Tema: nagovještaj
preporoda. Kompozicija: Pet sestina, stih osmerac, rima abcbdd. Rod i vrsta: lirska, domoljubna
lirika

Ljudsko srce

Pjesma je veoma zanimljiva i poučna, svi se možemo prepoznati u njoj, pjesma govori kako su
ljudi nezahvalni, ništa im nije po volji. Govori kako je ljudima malo potrebno da bi bili sretni.
No, njihove želje su nezasitne, pjesnik kritizira ljude. Ističe prolaznost života, ističe da je život
prekratak kako bismo trebali biti zahvalni što smo uopće došli na ovaj svijet, te ističe da smo svi
takvi, da je to naša slabost koja traje od rođenja do smrti, govori u prvom licu množine, te se u

7
trećoj strofi javlja zamjenica mi, a on kaže „našem žiću“, po tome zaključujem da pjesnik sebe
također smatra običnim smrtnikom. Kontrast u pjesmi koji možemo uočiti život- smrt, kolijevka-
grob. Motiv koji se u pjesmi javlja- motiv prolaznosti života, a to vidimo po stihu „našem žiću
odveć kratko doba“. Tema: ljudska čeznutljiva narav. Kompozicija: lirski deseterac, dvije katrene
i dvije tercine (forma soneta), rima abab. Rod i vrsta: lirski, refleksivna lirika.

Mrtva ljubav

U pjesmi pjesnik oplakuje svoju ljubav, traži mjesto gdje će se sahraniti. Pjesmu možemo
povezati s pjesnikovim životom, Preradović je bio inspiriran smrću svoje prve žene Paule-
Pavice, to ga je vrlo pogodilo. Lirski subjekt iskazuje nemir, bol i nespokoj. U trećoj strofi
pjesnik govori o blagohlepnim ljudima, time kritizira ljudsku pohlepu i materijalizam. Kontrasti u
pjesmi: vječno- prolazno, nebesko- zemaljsko. Pjesma započinje pjesnikovom patnjom zbog
ljubavi, ne zna gdje će je pokopati, u sljedeća tri stiha govori o mogućim mjestima gdje bi mogao
pokopati ljubav, no ni jedno mjesto nije dovoljno vrijedno, uvijek pronalazi neki argument,
ujedno to je i zajedničko u ta tri stiha. U zadnjem stihu pjesnik tvrdi da se njegova ljubav treba
uzdići. „More ne, zemlja ne- već zvjezdano nebo“ zavrijedila je biti na nebu, zavrijedila je više
od zemaljskog života, da vječno sjaji, kao zvijezda, a simbolika preobrazbe u zvijezdu znači da
postane vječna, zvijezda znači život, da započne život koji nije mukotrpan kao zemaljski, život
koji je vječan, nebeski život. Tema: prekogrobna ljubav.Kompozicija: lirski deseterac, pet
katrena, rima abab.Rod i vrsta: lirska, ljubavna.Motivi: bajronovski motiv mrtve ljubavi i
metafizičnost smrti

6.Matija Mažuranić, Pogled u Bosnu

7.Antun Nemčić, Kvas bez kruha

II. ŠENOINO DOBA

August Šenoa: Zlatarevo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Novele

Bilješka o piscu

August Šenoa je najznajčajniji, najutjecajniji i najčitaniji hrvatski književnik 19-og stoljeća. Iako
je umro mlad, bio je popularan i rado čitan novinar, cijenjen pjesnik, izvrstan pripovijedač,

8
prevoditelj, humanist i hrvatski domoljub. Rođen je 14. Studenoga 1837. u Vlaškoj ulici u
Zagrebu. Majka mu je umrla kad mu je bilo samo osam godina, pa je svu brigu o njemu preuzeo
otac. U Beču se želio upisati na Orijentalnu akademiju i posvetiti se diplomatskoj službi, ali nije
bio primljen, najvjerovatnije zbog staleškog podrijetla, pa je upisao Pravoslovnu akademiju i
apslovirao pravo, ali su mu glavne okupacije bile novinarstvo i književnost. U časopisu ''Pozor''
pokreće podlistak ''Praški listići'', koji će biti preteća njegovih znamenitih Zagrebulja. Sve češće
objavljuje pjesme pod svojim imenom, ali i potpisane pseudonimom.

1866. u Zagrebu dobiva posao kazališnog kritičara, a dvije godine kasnije se oženio Slavicom pl.
Ištvanić, koja mu je rodila petero djece, od kojih su samo dva sina preživjela, Milan i Branko.

Kako sve više radi, postaje dramaturgom, gradskim bilježnikom i gradskim sekretarom. 1877. je
izabran za potpredsjednika Matice Hrvatske. Intezivno je proučavao povijesnu i arhivsku građu,
osobite iz zagrebačke prošlosti, pa tako nastaju romani: Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke,
Seljačka buna, Diogenes i najopsežniji, Kletva. Također je napisao i niz pripovijesti iz
suvremenog života (Prijan Lovro, Barun Ivica, Ilijina oporuka, Karanfil s pjesnikova groba,
Kanarinčeva ljubovca), te nekoliko romana (Mladi gospodin, Prosjak Luka, Vladimir, Branka) i
velik broj povijestica. Po stilskim značajkama Šenoa je između realizma i romantizma.
Najrealističniji je bio u pripovijestima i romanima iz suvremenog života, gdje je oslikavao
mnoštvo likova iz različitih slojeva: seljake, građane i malograđane. Kad god je imao vremena,
Šenoa je putovao, posljednih godina ponajviše, a zbog brojnih obaveza, nije puno ni brinuo o
svom zdravlju, pa je 1981. dopao u postelju. Dok je bio bolestan, posjetili su ga brojni uglednici.
Umro je 12. Prosinca tijekom diktiranja, a posljednja zapisana rijec bila je Hrvat.

Sadržaj, Zlatarevo zlato

Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa Đure

Draškovića I. nizahu se oko župne crkve Sv. Marka oniske daščare gdje su kramari i piljarice
obzirnim građanima plemenitoga varoša na »grčkih goricah« tržile lojanica, ulja, pogača i druge
sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac. U tim daščarama poznata je bila Magda
»paprenjarka«. Poznavali su je i stari i mladi. Magda je bila vrlo čudnovata. Mršava kao kao
svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast nos, a na vrhu nosa dlakavu bradavicu. Bila je jako
pobožna, uvijek s krunicom u ruci i moleći se. Sve novce koje bi zaradila, ostavljala je u sanduku

9
u čarap, za pokoj duši, kako bi govorila. Magda je bila krsna kuma Dori, jedinici zlatara Petra
Krupića. Kako mu je umrla žena, Magda je ujedno Dori bila kao druga majka, brinula je o njoj
stalno. Dora je bila prelijepa mlada djevojka, ''zlatareva mudrijašica'', kako su je nazivali, bistra,
ali dobroga srca. Kada bi prolazila, svim momcima su se oči otimale za njom, a sve majke su je
htjele za nevjestu. Tako je jednog dana Grga Čokolin, poznati brijač u tom kraju, odlučio otići
kod zlatara da zaprosi Doru, ali mu nije uspjelo jer je Magda ispričala zlataru kakav je on zaista,
da je kockaš i razbijač i da nije za nju. Kad je Grga čuo za to, odluči se osvetiti Magdi. Slavni je
magistar dao bubnjem svima i svakomu na znanje da piljarice unaprijed ne smiju prodavati
lojanica manje nego deset na funtu, a za svaku lojanicu uzviše da će platiti ugarsku forintu. Grga
je znao da je Magda imala otprije jedanaest lojnica i odluči je nasamariti, a nakon toga je tužio
pred sudom i ona je morala platiti kaznu. No, on opet nije bio zadovoljan. Odlučio se osvetiti i
Dori. U daljnjem dijelu knjige pojavljuje se mladi Pavle Gregorijanac. Mladiću jedva bijaše
dvadeset godina. Lice blijeđano, plemenito, kosa odugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo
visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnim trepavicama dvije žive zvijezde da ih nije mutila neka
sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od nebrige i sjete. On dolazi na skup na Kaptolski trg
gdje je narod želio spaliti nekog Filipovića koji je od katolika postao musliman. Tamo je bila i
Dora sa kumom Magdom, koja je gledala taj strašni prizor. Narod je provalio u Filipovićev dvor i
razbijao, lomio i palio sve Filipovićevo. I u jednom trenutku je od lomače je kresnuo ogranak na
konja, pa se masa razbježala. U svoj toj gužvi Dora je pala, ali spasio ju je mladi Gregorijanec i
vratio ocu. Taj trenutak je bio sudbonosan za njih, jer su se odmah zaljubili jedno u drugo.
Dora je nakon toga dugo bila bolesna ali nakon lijekova i odlaska na selo, ozdravila je. Jedne
noći, Pavao joj dođe u posjetu priznajući da je zaljubljen u nju. To je vidio Čokolin pa se odlučio
osvetiti. Išao je to jutro preko Markova trga, sretne Freyovku Šafranićku, i slaže im da je uhvatio
Doru s Gregorijacem da ljubuje, a da Magda sve to mirno gleda. Nakon toga, ode do njegovog
oca Stjepka, i sve mu to ispriča, na sto je ovaj poludio i naredio Pavlu da mora zaboraviti na
Doru, jer je ona cura bez imena, a on iz plemićke obitelji. Pavao mu je pokušavao objasniti da on
voli Doru, no on ga nije htio slušati, nego mu je naredio da istog trena krene kod Klare, lijepe
udovice i gospodarice grada samoborskoga, zbog nekih računa, navodno. Pavao, ne sluteći očeve
namjere, posluša ga. Dok je Pavao išao udovici Klari, u Dorinoj kući je sjedio stari zlatar s
društvom, kad se pojavio Grga Čokolin sa kramarom Šafranićem s namjerom da oklevetaju Doru
da je ljubovala s Pavlom dok joj oca nije bilo. Krupić je povjerovao u tu priču, rekavši joj da je

10
izrod i da mu ne smije više na oči. Ona se klela majčinim grobom da to nije istina, ali otac naredi
Arbanasu, koji je isto tu bio, da je povede sa sobom u Lomnicu da bude sluškinja, i da se u
Zagreb ne smije više nikad vratiti od sramote koju mu je nanijela. Došavši kod Klare, Pavao joj
reče da je došao izmiriti račune koje ona i njegov otac imaju, ali ona, proračunata, ipak ga je
uspjela nagovoriti da ostane na večeri. Kad je shvatio da ga samo pokušava zavesti, Putem je sreo
Jerka, koji mu je ispričao što se desilo s Dorom dok je on bio kod Klare. Također mu je i rekao da
je vidio da brijač Čokolin nosi pismo Klari. Pavao je napokon shvatio očeve namjere. Jerko obeća
pomoći Pavlu da spasi Doru, ali mu je bilo čudno kako to da mu želi pomoći, i kako je odjednom
progovorio, jer su svi mislili da je Jerko nijem. On mu reče da je on njegov brat, ali je njegova
majka bila kmetskog roda, pa je on morao šutjeti o tome da ga nebi ubili. Dogovoriše se oni za tri
dana, kad Dora krene s Arbanasom u Lomnicu, da će je Pavao vratiti natrag ocu. Tako i bi. Dorin
otac, Krupić je sjedio tužan jednog jutra razmišljajući o Dori kako mu fali. U tom trenutku dođe
kod njega njego prijatelj Blaž Štakor, koji mu je rekao da nije trebao onako osuditi Doru i otjerati
ju prije nego što ispita što je tu bilo. Na njegov nagovor je pozvao Magdu koja je ispričala pravu
istinu, da je te noći Pavao došao da je pita za zdravlje i da kaže da mu je mila i draga, i da ona
nije ništa zgrješila. Tad se pojavi Dora sa Pavlom. Izljubila se s ocem i molila ga da je primi
narag, na što je on pristao.
''Nečeš dijete, od mene nećeš! Ta šta bi ja starac bez tebe?''.Pavao je otišao ocu Stjepku te mu je
rekao kako zna za sve što je naumio učiniti i da nije uspio, da je Dora spašena. Ljutit Stjepko
uzeo je pušku i pucajući je promašio svog sina. U sobu je uletjela Pavlova majka Marta koja
govori Stjepku kako ona isto zna sve što je godinama radio. On ju je u naletu bijesa primio za
vrat i tresao dok nije pala mrtva. Pavao je uzeo tijelo svoje mrtve majke i rekao ocu kako
zauvijek odlazi. Pavao je otišao do Dore te nakon toga odlazi. Stjepko Gregorijanec je u
međuvremenu postao podban te se posvađao sa Zagrepčanima. Zagrepčani su zatvorili Kamena
vrata preko noći te postavili Petra Krupića da pred vratima čuva ključeve. Stjepko je došao sa
svojim istomišljenicima sa bakljama i kad mu je Petar otvorio vrata ovi su nasrnuli na njega. Kad
se pojavila Dora te su željeli ubiti i nju. Zagrebačka vojska spasila je Petra i Doru te otjerala
Stjepka Gregorijanca. Ban je platio Gregorijancu za pola Medvedgrada, a udovici Klari
Grubarovoj poručio je da mu preda svoj dio. U međuvremenu do nje stiže Grga Čokolin (koji je
potajno radio za nju) te govori kako je Pavao zatražio od Petra Krupića ruku njegove kćeri te
kako je ovaj pristao. Klara je izvan sebe od bijesa. Pokušala je oružjem obraniti svoj dom no nije

11
joj uspjelo, banova vojska bila je jača. Na kraju se udala za bana te se zaklela kako će se osvetiti
Pavlu i Dori. Jednog dana, Dora je ostala sama u kući jer je otac morao otići braniti grad. Došao
joj je na vrata jedan vojnik, rekavši da ga se ne boji, da mu samo da vode. Ona, naivno, posluša i
doda mu vodu. U trenutku nepažnje, on je stavio otrov u vodu i nagovorio ju da malo popije. Ona
odmah izdahnu, a maskirani vojnik pobježe. Dok je Dora ležala u sanduku u crkvi sv. Ivana,
priđe joj Klara sretna misleći da joj je sad slobodan put do Pavla, ali nije vidjela da je on tu stajao
i da je čuo kako se smije. Ona mu je priznala kako da ju je ona dala otrovati u dogovoru s Grgom
Čokolinom. Grga Čokolin je završio ubijen, Miloš ga ubio, a Klara je poludjela. Na koncu
knjige, Pavao dolazi kod bolesnog oca, zajedno s Jerkom, i otac ih moli za opros. Pavao je
poginuo 1604. Godine u borbi protiv Turaka i time nesta imena Gregorijančeva.

ČUVAJ SE SENJSKE RUKE, sadržaj

U kasnu jesen oko Senja je nastala jaka bura te je izgledalo da će se sve srušiti. Od sjajnih kapi
kiše nisu se mogli vidjeti ni mletačke ormarice koje inače i za vrijeme bure vrebaju na uskočke
barke. “U gradu Vrbniku, štono se nad morem bjelasa na otoku Krku baš naproti
frankopanskomu kaštelu Novomu, stajaše za prozorom zadnje kuće djevojka jaka, snažna
Duma.“ Imala je tek 16 godina, ali joj se na licu pokazivalo junaštvo. Roditelji su joj umrli te je
ona naslijedila kuću u kojoj je živjela sa tetom Martom. Teta joj je savjetovala da se uda za
mletačkog gospodina, koji se dogovorio sa njihovim kumom Nikom da dođe prostiti djevojku.
Duma to nije željela ni pomisliti. Osjećala je bijes i govorila da će reći mletačkom plemiću
Vitorriju da traži mladu negdje drugdje. Teta ju je molila da pristane, ali Duma to ti nije željela ni
čuti. Kada je Vittorio došao prositi Dumu u njihovu kuću, ona mu je odgovorila da se nikad neće
udati za njega. On je tad postao bijesan u ljut te rekao da će mu ona htjela to ili ne postati
ženom ili ljubavnicom. Za vrijeme toga razgovora Duma je kroz prozor ugledala usred burnih
talasa barku. Naglo je izjurila iz kuće, a Vittorio i njegovi ljudi za njom. Kada je stigla na rt obale
morske, Vittorio je mislio da će ju uhvatiti, no tad se pojavila barka i grdna ljudina u njoj. On je
uzeo Dumu, koja ga je čekala, stavio je u barku i krenuo natrag. Vittorio je sav u čudu gledao i
govorio da ostavi djevojku, ali čovjek iz barke mu je rekao da je nikad ne bi ostavio te ga je ranio.

U proljeće 1600.divno sunce je sjalo, ali u Senju je sve bilo mrko i neveselo. U senjskoj luci
stajale su samo dvije-tri lađice, dok su Mletački brodovi bili dominantni. Besposleni mornari su
se skupili po ulicama, te zabrinutim pogledima gledali četu oružanih Uskoka. Žene su molile,
mahale rukama te se križale. U jednoj uličici, u sivoj, uskoj kući, bijaše gostionica kojoj je
gospodar bio „crni Niko“. U gostionici su se nalazili vojvoda Pavle Milovčić, Pero Radaković,
gazda Niko i senjski vojnici. Razgovarali su o Mlecima, kako je general Giustinijan odrubio
sedamnaest njihovih glava pa stavio u Veneciju na trg. Bojali su se za sudbinu svoga grada. Za

12
vrijeme razgovora došao im je vojvoda Juriša Orlović i rekao im da se smire, te da je došao
biskup Antun iz Rijeke sa dobrim vijestima. Dok je vojvoda Juriša mirio svoje junake u starom
dvoru se odvijao živahan razgovor. Izabranom biskupu senjskom Antunu de Dominisu, sinu
hrvatske zemlje, a talijanske majke dođe u posjetu Danilo Barbo. On mu je ispričao svu situaciju
o Uskocima, kako su gladni i bijesni te molio ga za pomoć. Biskup mu je odgovorio da nije ni
Republika mirna jer im Turci prijete da će im potopiti sve brodove u Jadransko more, ako ne
istrijebe senjske gusare, ali da će on pokušati završiti posao te vratiti mir i spokoj u kršćanske
vlade. U taj čas se ču štropot i žamor. To su bili zlovoljni Uskoci da vide kakve novosti nosi
Danilo. Biskup mu je rekao da dođu u dvije ure u kaštel te da će ondje o svemu razgovarati.
Kada je Danilo otišao, biskupu je došao službenik visokog Vijeća Mlečića Antonio koji je glumio
fratra te pokušao dobiti informacije o budućim naumima Uskoka. Tu se se dogovorili da će
biskup koji je glumio da je za Uskoke, reći na sastanku da je sve laž što se priča među Uskocima i
to da ih Mleci žele istjerati iz Senja, a i da su galije Republike zatvorile senjski tjesnac. Također
mu je rekao da je Juriša Orlović oteo zaručnicu sekretara generala Paskvaliga te ju skrio u kuću
kneza Martina Posedarića. Na sastanak su došli Senjani: Carski komesar Andrija de Baunoch,
biskup de Dominis, kapetan Danilo Barbo, Vuk Hreljanović, gradski notar Jerolim Srebrnjak te
vojvode Juriša Orlović, Pavle Milovčić, Miša Radić, Gašo Stipanović i Ive Vlatković. Kada je
krenuo sastanak, mletačka ormanica i arbanasi su oteli uskočku lađicu te puškama ju prevalili. U
njoj su bili starci, žene i djeca. Tad je uskočka četa pošla za biskupom u kaštel i dobili su
dopuštenje dea smiju ploviti brodom od Baga do Istre, ali bez oružja, sani za svoju potrebu i
trgovinu. Pod fratarskim samostanom je knez Posedarić upozorio kapetana Danila za mir
sklopljen s Mlečićima.

Biskup Marko Antun de Dominis odlazi u Veneciju te posjećuje rođaka Labiena Veluta,
mletačkog senatora. Otkriva mu svoje namjere, a najteža mu je osvojiti Uskoke, jer su pravi
junaci. Zato je otišao u „lavlje Ždrijelo“ te postao senjskim biskupom da bi istražio. Kada su se
ispričali, otišli su u sjajnu dvoranu. Tu su se nalazili odvažni gosti, među kojima gospodarica
Anđelina Vetu i Marijeta, žena Marina Quirinija. Marijeta je tajno Rossiju rekla da Rabat dođe u
Senj, a Antonio učini svojim pobočnikom. Kada je Antonio išao prema kući, susreo ga je Cipriano
te prisilio da mu ispriča što se zbilo na zabavi.

„Nedaleko od samostana sv. Pavla pustinjaka do gradskih zidina stajaše u Senju kuća uska,
visoka, od siva kamena, a nad vratima kuće u kamen uklesan grb knezova Posedarića, starinom
Dalmatinaca iz Posedarja, sada senjske vlastele. U prvom spratu stanovaše knez Martin
Posedarić, udovac, sa kćerkom Klarom, u drugom pako spratu u skromnoj sobici majka mu
gospa Lucija Posedarićka, starica slijepa, od osamdeset i pet godina.“ Ona je samo molila krunicu
za svoga sina Niku koji je nestao prije dvadesetak godina. Svaki mu se dan nadala da će se vratiti
iako su svi po selu pričali da su ga kod Malte ubili tuniski gusari. Jednog dana poslije podne došli
su joj sin Martin, njegova kćer Klara i njezin zaručnik Jure Daničić. Došli su da im baka da svoj

13
blagoslov. Kada ih je opipala prstima rekla im je da osjeća da se vole te ih blagoslovila i poželjela
mnogo zdravlja i sreće. Zatim je dala Klari veliki zlatni križ obložen rubinom, koji je naslijedila od
svoje majke kad se trebala udati. Na odlasku kući Jure Daničić je sreo Jurišu Orlovića . Juriša mu
je čestitao na ženidbi te ispričao kako je on svoju Dumu spasio od krvnika Brnka Arapčevića i
nekog Mlečića, te je oženio. Za vrijeme Božića u senjskom fratarskom samostanu kod gvardijana
Viktora bijaše se skupili junaci Senjani. Razgovarali su kako da pobijede Mlečiće te o sumnji u
senjskog biskupa. Svi su od njih pričali svoje priče i razloge zašto mrze Mletke. Za vrijeme
razgovora na vratima se pojavio Cipriano Guidi – patar koji se dignu pred licem Svetoga Oca
dignu da obrani junake. Uskoke protiv paklene Venecije. On im je rekao da ih je biskup Mark
Antun izdao Mlečiću te da im se sprema zlo i protjera iz Senja. Tad se junaci naglo ustaše te se
zakleše na vječnu obranu svoga doma od nevolje i od propasti. U siječnju 1601.na Rijeci bijaše
sve živo. Ulice staroga grada bile su pune šarene vojske te su stalno dolazile nove čete. Tu su
pripremali Mleci svoje vojnike za napad na Uskoke. Došao je i biskup de Dominis te se s Josipom
Rabatom dogovarao o napadu. Zatim je biskup s poručnikom Capogrossom otišao u hram
čudotvorne Majke Božje Trsatske nad Rijekom.tu su još razgovarali o Mlecima i kad je Antonio
pošao natrag u Trsat, u šumi ga je susreo Cipriano Guidi. Zaprijetio mu je da kaže sve o
namjerama Mletačkim. Antonio mu je sve ispričao te je zato dobio vrećicu novca. Zatim je Guidi
otišao na vrh trsatskog brda i naišao na biskupa senjskog. Tu mu je govorio i preklinjao ga da
zaustavi Mlečane da napadnu Senj. Biskup ga je odbio i bio je ustrajan u svom naumu.

„Istu noć vidjelo se kako otac Ciprijan na konju juri od Rijeke prema Ljubljani. Bilo mu je, kako se
je činilo vrlo prešno. Na rastanku od Trsta reče pred vratima nekomu fratru: -Brate Jerolime!
Pazi dobro na sve što se na Rijeci radi; pa opaziš li da se Rabata diže na Senj, ti pohiti dan prije
onamo i predaj gvardijanu Viktoru pismo što ti dadoh.“ Kada se probudio, otac Jerolim čuo je
buku, viku i psovke užurbanih časnika koji su mašući golom sabljom krenuli na Senj. Sav
prestravljen, Jerolim je krenuo na put u Senj da preda pismo gvardijanu Viktoru. Na putu je
jedva uspio pobjeći Mlecima, ali u velikom zaletu vjetar mu je odnio šešir u kojem je bilo pismo.
Kada je rekao Senjanima što ih čeka, knez Posedarić je odmah zapovjedio kako će izgledati
obrana. Rekao je da će 300 ljudi ostati u gradu i to stari i manje dobri vojnici, a 600 junaka na
čelu s vojvodama Orlovićem, Stipanovićem i Radićem izaći iz grada i čekati na planinama što će
biti. Juriša Orlović se na pragu svoje kuće opraštao od žene Dume. On ju je tješio da ne plače
iako je i njemu kapala krv iz živog srca. 29.siječnja 1601. Mleci su ušli u Senj. Na galijama su
pjevali smrt Senjanima, a knez Posedarić gledajući ih s prozora, pusti suzu i zapita se gdje je
sloboda junačkog zavičaja. Mutni dani su se nadvili nad Senjom. Mleci pretraživaše uskočke kuće
te skupiše sve blago. Pred kaštelom stajaše tri vješala gdje su vješali Uskoke, a jadne žene i
starice naricaše za njima. Kapetan Danilo Barbo je išao u posjetu Rabatu te ga preklinjao da
zaustavi vojnike i ostave na miru bijedni narod koji je pošten i vrijedan, te je napustio sobu.

14
Zatim je četa otišla po gvardijana i još dvadeset Dalmatinaca te ih odvukla silom u barku, a ostali
narod među kojima i kneza Posedarića rastjeraše sabljom i kundakom. U kući Posedarićevoj kod
prozora stajaše Klarica i njezin zaručnik Đuro Daničić. Klara je bila tužna i govorila kako nemaju
sreće sa zarukama. Đuro ju je tješio, a u međuvremenu je došao Klarin otac – knez Posedarić.
Pričao im je novosti o jadu u kaštelima te da su odveli gvardijana. U sred razgovora u posjet im
je došao poručnik Capogrosso te rekao knezu da ga zove Rabata na dogovor. Knez je žurno ustao
i pošao za poručnikom unatoč Klarinoj molbi da ostane. Kada je prošlo nekoliko sati, Klara je
poslala zaručnika da vidi što se događa. Kada je Đure otišao u kaštel, vidio je da su objesili glavu
vojvode Marka Marglitića i kneza Martina Posedarića. Krv mu pođe u glavu, oči mu se zamute te
se rukama uhvati za glavu. Nije mogao otići Klari i reći joj tu tragediju već je otišao ocu kanoniku
Tvrdiševiću te rekao da on ode reći Klari. U jutro su došli u kneževu kuću i tu su već bili Barbo,
Hreljanović i patricij Homolić. Klara je nepomično ležala dok nije ugledala Đuru i molila ga da joj
kaže da je otac živ. Kada je vidjela da Đure šuti, ponovno je vrisnula i poželjela smrt. Zatim joj je
došla slijepa baka Lucija i kada je čula da joj je i drugi sin stradao, pala na koljena. Zatim je rekla
kanoniku i Đuri da je odvedu Rabati. Oni su je odveli k njemu, a ona mu je rekla da je došla po
sina. Kada joj je on odgovorio da ga je objesio, vrisnula je i rekla mu da će doći na sud Božji te
odgovarati za svoje grijehe. Zatim je generalu došao Borisavljević i donio pismo generala
Lenkovića. U tom pismu pisalo je da ne dira kneza Posedarića, ali kasno.

Poručnik Capogrosso i Vittorio Barbaro su otišli do pijanice Bogdanića te ga potkupili da pokuša

Jurišu vratiti u grad. Duma je sjedila u sobi i molila Boga za pomoć. Tad joj je došla susjeda reći
da ide zlo na nju jer je u gradu Mlečić Vittorio. Ona je tad problijedjela i kleknula sklopljenih
ruku. U taj čas na vratima se pojavio njezin muž Juriša. Zatim joj je došlo pismo u kojem su je
upozorili da Rabata zna da je Juriša kod nje. Ona ga je skrila niz ljestve u pivnicu ispod badnja.
Kada je došla četa po Jurišu, nisu ga mogli naći iako su pretražili cijelu kuću. Nastavili su dalje s
ostalim kućama po moru. Kada se Juriša ustao dočekao ga je Bogdanić, kojega je on svezao i
odnio na gradski zid. Dok je sunce sjalo, Uskoci su bili u crkvi te se opraštali od svog slavnog
mjesta. Morali su napustiti Senj. Svi su bili tužni i razočarani. Barbo je posjetio Klaru i Dumu da
se oprosti od njih. Kapetan Barbo i redovnik Cipriano Guidi su otišli nadvojvotkinji, majci
nadvojvode Ferdinanda te odnijeli pisma koje je Rabat dobivao od biskupa Dominisa i generala
Paskvaliga. Kada je nadvojvotkinja pročitala, bila je izvan sebe i rekla da će se osvetiti Rabatu i
povratiti čast Hrvata. Također je došla i Klara te joj ispričala svoju tužnu sudbinu. Nadvojvotkinja
i njezin sin Ferdinand su odlučili spasiti Hrvate od Turaka. Uskoci su bili u spilji. Odjednom se
pojavio Ive na vratima. On im je govorio o nepoštenju, jadu i pogibelji njihovog naroda te rekao
da za sve tuži Rabata i da mu odrube glavu. S njim su se složili i ostali Uskoci. Zadnjeg dana
godine 1601. poručnik Capogrosso je otišao u posjetu Rabatu i tražio otpust. Odjednom su čuli
neku buku. Kada su pogledali kroz prozor, vidjeli su da Uskoci ulaze u grad. Juriša Orlović je
došao kod Rabate, a on ga je zarobio. Ostali Uskoci su na trgu se dogovarali i napadali
lumbardaše. Kada su ih dobili i oslobodili Jurišu, pošli su u ured Rabate. Tu su ga ustrijelili sa

15
deset pušaka. Zatim su tražili Capogrossa i kada su ga našli u dimnjaku, ubili ga. Tad su vidjeli da
je bio član vijeća desetorice. Uskoci su još htjeli biskupa da ugrabe, ali on je već bio napustio
mjesto. Dume je sretna što napokon može večerati sa svojim Jurišom bez straha od krvnika. U
godini mira i spokoja, brak sklopiše Đure i Klara. Svi su bili sretni, samo im je nedostajao Klarin
otac Martin koga Mleci ubiše. Mladenci su stali ispred njegove slike, te se Đure zakleo i pred
njim da će mu vječno ljubiti i braniti kćer. Dana 21.prosinca 1614. Skupi se na trgu Piazza de fiori
u Rimu silni svijet te na lomači spališe izdajicu biskupa Dominisa. „Sine hrvatski! I u tvome srcu
gori Božji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti do groba svetu starinsku
pjesmu: Čuvaj se senjske ruke!“

Novele:

BRANKA, Kratak sadržaj

Branka Kunović živi s bakom u kućici blizu Petrove crkve u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Nije joj
bilo više od sedamnaest godina. Bila je ona gradska djevojka, ali ne kao ostale blijeda i drhtava
već jedra i rumena, glatke crne kose i vrlo sjajnih, pametnih očiju. Jednog dana dok je plela
papuče u posjet joj dolazi prijateljica Hermina. Iako su bile najbolje prijateljice veoma su se
razlikovale. Dok Hermina sanjari o mladićima i udaji, Brankine su ambicije drugačije. Završila je
učiteljsku školu i želi biti korisna svome narodu domovini te smatra da svakoj Hrvatici ideal
mora biti raditi za dobro svoga naroda. Njezin život nije bio nimalo lagan. Majka i otac nisu
živjeli u sretnom braku. Očev nesolidan život uzrokovao je preranu majčinu smrt pa otac, mučen
grižnjom savjesti, odlazi u svijet. Poginuo je u Američkom građanskom ratu tako da je Branka
odrastala uz svoju baku. Branka nije marila za to ni da ode iz Zagreba samo da radi ono što voli
pa bilo gdje. Dok je jednu večer šetala s Herminom pridružuje im se i mladi gospodin Marić. On
je također bio učitelj, ali je prezirao to zanimanje pa je postao činovnik i špijun. Bio je jedna od
onih osoba koja je uvijek odana onima koji su na vlasti. Branka mu se veoma sviđala no on nije
nimalo. Mrzila takve osobe kao što je on. Kad je Branka te večeri došla kući baka joj je dala neke
papire. Dobila je odgovor na zamolbu za mjesto učiteljice. Međutim, bila je odbijena. Nije to
shvaćala jer je imala sve najbolje ocjene pa postaje veoma očajna. No, sljedećeg jutra odlučuje da
se neće prestati boriti. U posjet joj dolazi Marić te nudi da se uda za njega. Branka to naravno
odbija pa se on odlučuje osvetiti. Za svako sljedeće mjesto za koje je Branka molila da je prime
on je svojim spletkama i lažima to onemogućio. No, kad je Marić kao špijun morao otići iz grada
Branka uz pomoć Herminina oca i zahvaljujući svojoj upornosti uspijeva dobiti posao učiteljice

16
u mjestu koje se nazivalo Jalševo. Unatoč Hermininim nagovaranjima da ne ide tamo, da ostane u
Zagrebu Branka je odlučna i prihvaća posao. Kad je krenula na put Branka je obećala baki da će i
nju dovesti čim se smjesti. Sretna i puna volje za životom i rado odlazi u nepoznato selo. No, već
na samom putu doživljava nove probleme i neugodnosti. Prijevoz koji ju je dočekao da je odveze
do Jalševa bila su otvorena zaprežna kola na kojima se morala voziti po dubokom snijegu i
hladnoći. Kad napokon stiže u školu doživljava novo razočarenje. Dočekuje je domaći učitelj
Šilić i njegova neuredna žena koji su odmah pokazali neprijateljsko raspoloženje i nimalo
ljubaznosti. Stan koji ju je trebao čekati bio je neuredan i pretvoren u mjesto za kokoši i svinje.
Branka je bila zaprepaštena. Još kad je vidjela da su njezine stvari koje je ranije poslala da je
čekaju kad dođe bačene u blato ispred škole odmah odlazi. Dolazi u mjesnu krčmu gdje napokon
nailazi na ljubaznost od strane gospođe mesarice Hrvatice. Ona joj ponudi toplu večeru i čistu
sobu. Sve ovo je Branka pisala u pismu koje je poslala svojoj prijateljici Hermini i još mnogo
toga. Branka sljedećeg dana upoznaje načelnika općine i njegovu ženu. Oni su bili veoma dobri
ljudi pozvali su Branku da dođe k njima živjeti dok joj se ne sredi stan. Načelnik nije znao ništa o
prljavim poslovima Šilića, a i bilježnika Šandora Mišocija. On nastoji mještane držati u neznanju
kako bi iz njih mogao izvlačiti što veću korist. I on kao i učitelj postaje Brankin neprijatelj jer se
ona sa svojim idejama ne uklapa u njihove planove. Međutim, Branka je imala još jednog
saveznika. To je bio seoski župnik koji postaje Brankin veliki prijatelj i savjetnik. Branka cijelo
vrijeme otkako je došla u Jalševo ima samo jedan cilj, da oplemeni djecu znanjem i pokaže im
pravi put. Ispočetka se ne obazire na Šilićeva podmetanja ni na tračeve koje širi njegova žena.
Mještani uviđaju da je nova učiteljica unijela živost među djecu. Djeca su veselja, urednija i rado
idu u školu. Uz pomoć načelnika obnovljena je škola i Brankin stan pa ona na proljeće dovodi
svoju baku u Jalševo. Jednog dana Branka odlazi sa župnikom i načelnikovom ženom u posjet
starom gradu kojeg posjeduje grof Belizar koji inače živi u Beču. Njegova sudbina je bila da bude
daleko od Hrvatske. Majka ga je cijeli život odgajala da ne bude Hrvat te otuđivala od domovine.
On u Jalševo dođe samo ponekad da provjeri svoje imanje. Tako je župnik ispričao priču o grofu.
Branki nije bilo jasno kako može biti tako daleko od domovine. Šilić i bilježnik ne prestaju
stvarati probleme mladoj učiteljici. Šilić dovodi svog rođaka novinara po karakteru slična Mariću
koji piše u novinama članak o neobičnom radu jalševačke učiteljice. Branku teško pogađaju te
klevete. Protiv nje se podnose i lažne prijave školskim vlastima u Zagrebu pa je mještani počinju
gledati s negodovanjem. Branka je očajna, ali stari župnik je hrabri da ustraje u svome radu.

17
U Jalševo dolazi grof Belizar. Iz jednog razgovora sa župnikom grof je poželio upoznati tu mladu
učiteljicu koju župnik toliko hvali. Prvi put je ugledao Branku u šumi kad je krenuo u lov. Ona je
na jednom proplanku sjedila s djecom i pjevala pjesme te ih podučava o njihovoj domovini i
prirodi. Duboko ga se dojmila mlada djevojka. U međuvremenu župnik nabavlja dolaze protiv
Šilića i njegova rođaka. Kad ispriča grofu kakva se nepravda nanosi Branki grof mu obećava da
će s njim boriti dok Branku ne oslobode optužbi. Na kraju školske godine u školu se održavaju
ispiti te dolazi komisija da provjeri rad učitelja te koliko su učenici naučili. Taj dan došao je i
grof. Brankini učenici su oduševili sve članove komisije dok su Šilićevi bili neuredni i imali loše
znanje. To je bila velika Brankina pobjeda. Svi su shvatili kakva je ona učiteljica i da je jako
dobra osoba. Sve spletke protiv nje su razotkrivene i uskoro dobiva pismo iz Zagreba. U tom
pismu Branki je ponuđen posao učiteljice u Zagrebu. No, Branka tu ponudu odbija te odluči ostati
u Jalševu koje joj je veoma priraslo srcu. Jedan dan u posjet joj dolazi Marić. On opet prosi
Branku, a ona ga otjera davši mu do znanja da je prezrela njegove mutne posjete.

Grof priznaje župniku da je odlučio ostati u Jalševu jer ima dobar razlog, ali mu ne želi otkriti
koji. Župnik uspijeva saznati tužnu grofovu priču. Dok je bio u Beču bio je zaručen jednom
djevojkom po imenu Laura za koju je mislio da je prekrasna, čiste duše i nevina. Bio je ludo
zaljubljen u nju. Kasnije saznaje da ona ima nezakonitog sina s nepoznatim čovjekom. To je bilo
jedno veliko razočarenje za njega. Grof jedan dan organizira zabavu na svom imanju na koju su
bili pozvani sve mještani, a među njima i Branka. Taj dan grof koristi priliku i nudi Branki brak.
To je za nju bilo pravo iznenađenje jer nije mogla vjerovati da bi jedan grof i plemić htio nju
običnu učiteljicu za ženu. Branka ga odbija. No, grof je uporan. Župnik također nagovara Branku
na taj brak jer zna da grof veoma voli Branku, a i ona njega. Kad je Branka konačno shvatila da
će jedino biti sretna ako se uda za grofa ona pristaje i postaje njegovom ženom. Na vjenčanje
dolazi i Hermina koja joj je bila kuma. Tu upoznaje susjednog vlastelina i postaje njegovom
ženom. Jalševo postaje sretno i blaženo mjesto otkako su Branka i Belizar upravljali njim.

August Šenoa- Do tri puta Bog pomaže (novela)

Gospođa Jela Breberić je bila žena koja nije marila za modu, vanjski izgled, nego za ljudske
vrline. Kći je jedinca gospodina Belića, sa dvadeset godina se udala za podbilježnika Đuru
Breberića. Podbilježnik je postao podžupan grada Zagreba, u njihovom životu sve je bilo
skladno, ali nisu imali djece. Zbog toga se gospođa Jela zavjetovala Gospi, i za manje od godinu
dana rodila dvije prekrasne blizanke Tinu i Minu.

18
Počeo je rat, a Breberić je bio sve zamišljeniji i ogorčeniji, sve je bilo pod njemačkom vlasti,
novine, pa i knjige, sada, za Zagreb ga jedino veže obrazovanje svojih kćeri, koje je bolje u
Zagrebu. Silno je želio otići u dvorac Brezovac, koji mu je ostavio pokojni punac. To se brzo i
ostvarilo kada je saznao da tadašnje vlasti brane sadnju duhana na privatnim posjedima, a Đuro je
bio poznati duhandžija. Tako je cijela obitelj kočijom otputovala u Brezovac. Do Brezovca vodi
put kojeg prate jablanovi, ispred njega rastu ruže i najljepše šareno cvijeće između kojih stoji
stari drveni zdenac. Okružen je hambarima, štalama, vrtovima, svinjacima i kokošinjcima. Kao
što je okolo dvorca bilo lijepo, tako ni unutrašnjost nije bilo potrebno mijenjati, krasile su je slike,
staro pokućstvo, stari orahovi ormari, zastori i stolice.

Tako su se lijepo smjestili Đuro i Jela sa svojim blizankama daleko od „ruke tuđinske“. Jela je
često pozivala goste u svoj dom, čestite Hrvate, kako bi možda i pronašla zetove za svoje kćeri
koje su već bile spremne za muža. Nisu osobito marili za bogatstvo, jer su prilično svega imali u
izobilju.

Nekada bi im u kuću znao navratiti i pokoji njemački činovnik, koji ne bi bio rado viđen gost.

Jedan od njih je i Hugo Sperber Edler von Pfeninghorst iz Tirola. Hugova namjera je bila oženiti
bogatu Hrvaticu, pa su ga ondašnje djevojke prozvale „tirolski svat“. U Brezovac je dolazio pod
izlikom da je čuo kako seljaci sade protuzakonito duhan. Tako je počeo hodati oko Breberićevih
blizanki. Jednog dana pokucao je na vrata, i od Đure prosio ruku jedne od njegovih kćeriju. Đuro
je bilo razuman čovjek, koji nije dao da mu kćeri bez ljubavi stupe u brak, a kamo li još uz to za
Njemca. Njegove kćeri su zaručene već bile za Hrvate, Mina za odvjetnika Jablanića, a Tina za
trgovca iz Petrinje. Tina i Mina su se udale u istom danu i bila je to prava Brezovačka svadba.

Došlo je već vrijeme branja grožđa, u Brezovcu se skupila sva rodbina i prijatelji Đure i Jele. Po
prvi puta nakon udaje dolaze i blizanke, tako su stigle i udovica Belićeva i 12-godišnja kćer
Zlatka. Zlatja je bila jako pametno, znatiželjno, mudro i milo dijete. Već se zagledala u dječaka
Milivoja koji je ljetovao u Brezovcu kod rodbine. Nije imao majku, otac mu je bio zaposlen, pa je
Milivoj odrastao u internatu. Zlatki se odmah Milivoj dopao, iako je bila mala, te je skinula sa
ruke prsten koji joj je dala pokojna tetka. Kome se taj prsten da, za toga si vezana čitav život,
govorila je tetka.

Vrijeme je prolazilo, stari Breberić je umro, a Jela se tješila kćerima i unučićima. I Zlatka je
narasla u lijepu djevojku, i samo je čekala kada će stići pismo od voljenog Milivoja. Milivoj je
studirao pravo u Beču, radio je kao učitelj da bi imao džeparac, jer mu je otac sav imetak
prepisao na maćehu. Milivoj je bio i gladan i žedan, ali po njega dolazi njegov prijatelj Milan koji
ga vodi natrag doma u Hrvatsku. Milan i Milivoj dolaze na zabavu na kojoj je bila i Zlatka,
Milivoj nije imao novaca, pa odbija Zlatku, te ona misli da je on ne voli, susret završava svađom.
Zlatku majka tješi i govori da ga zaboravi napokon.

Milivojeva maćeha je pobjegla sa ljubavnikom, te je njegov otac vratio sve bogatstvo njemu.
Milivoj je na balu pod maskama saznao od Zlatkine prijateljice da će se sa Zlatkom vidjeti za 3

19
mjeseca, tako je i bilo, staroj Jeli je bio imendan, pa su svi bio pozvani u Brezovac, među njima i
Zlatka. Zlatka je ugledala Milivoja i pala mu u zagrljaj.

Novela: Prijan Lovro, Kratki sadržaj:

August Šeona boravio je na seoskom imanju svog prijatelja, gdje se upoznao s mladom udovicom
s kojom se upušta u razgovor o književnosti: mlada udovica mu govori da rado čita no pretežito
na njemačkom i francuskom jeziku jer je hrvatska literatura monotona. August joj ispriča priču o
svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri. Lovro je rođen u mnogobrojnoj siromašnoj
obitelji, ali se već rano istaknuo svojom inteligencijom i puno obećavao. Siromašnom je dječaku
vrhunac životnog uspjeha, bez obzira na želje i darovitost, bilo svećenstvo. Duhovnost i učenost
crne halje respektirali su Lovrini roditelji, gledajući u njoj prije svega mogućnost da njihovo
dijete proživi život manje tegoban od njih. Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna priroda
teško podnosila stroge zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećao zarobljen i sputavan, ali to je
nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinu ljubav odgovorila je blagim prijekorom iako ga je
voljela, ali to nije mogla priznati jer je on bio svećenik. Očaj koji je Lovro proživio dovodi ga do
spoznaje da je bolje da bude dobar svjetovnjak nego loš svećenik. Tako se Lovro vraća kući,
razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da se zaposli kao privatni učitelj grofova sina. Posao mu
nalazi kanonik. Lovro se dobro slagao s grofom i intenzivno učio. Na jednoj zabavi susreće
Malvinu, sada udatu, ona mu priznaje ljubav no on ju odbija. Nakon završetka s poučavanjem
mladog grofa Lovro je želio nastaviti svoje školovanje no nije dobio stipendiju, te slomljen
brojnim porazima oboli. Lovrin je otac slomljen sinovljevom boli odlučio založiti sve što su imali
da bi platio sinu školovanje. Tako se Lovro nalazi na studiju jezikoslovlja. Rado je učio jer je
gorio od želje za znanjem. U to vrijeme je u stanu sa Šenoom i Žigecom, i kad mu se konačno
život sredio otac mu zapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je ženidba bogatom djevojkom.
Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepota i još sumnjivija materijalna
situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru. Na nagovor Šenoe u razgovoru s budućim tastom
doznaje da ona nema novca. Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času se činilo da se i Lovri
osmjehnula sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije koji doznavši za Lovrine
probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednici koja nema nikoga. Zajedno otputuju na more
gdje je Lovro i upoznao Anđeliju o kojoj mu je svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao
ženu svog života i zaljubio se u nju, kao i ona u njega. Njezin stric doznaje da je Lovro siromah i
da se želi oženiti Anđelijom zbog njezinog novca te zabranjuje vjenčanje. Lovro je istinski volio
Anđeliju, no znao je da u to nikoga više ne može uvjeriti. Dolazi kod Anđelije govoreći joj da ne
može više tako, te si oduzima život prerezavši si grkljan britvom. Tako se daroviti seoski mladić
pretvara u očajnog, ogorčenjem otrovanom čovjeka.

III. REALIZAM

1.Ante Kovačić, U registraturi

20
Bilješka o piscu

Ante Kovačić (1854.-1889.) rođen je u Oplazniku. Maturirao je u sjemeništu i nastavio studij

prava u Zagrebu. Radio je u tuđim advokatskim kancelarijama u Zagrebu i Karlovcu do 1887.,
kada je doktorirao i otvorio vlastitu odvjetničku pisarnicu u Glini. Bio je pristaša Stranke prava i
Ideja Ante Starčevića. Bio je novinar, feljtonist i književnik. Djela: Baruničina ljubav, Fiškal, U
registraturi, Izabrane pjesme, itd.

Kratak sadržaj

Ivica Kičmanović bio je bistro dijete seoskog mužikaša Jožice zvanog Zgubidan. Zbog Ivičine
bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što
uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, Žorža, koji radi kao sluga kod
bogatog Illusrissimusa i on primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je
lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije
preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog
seljaka). Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura
u koju se Ivica odmah zaljubi. Ona je nakon očeve smrti ozavršila u siromašnoj radničkoj obitelji
u kojoj je otac pijanac, a sin grubijan Ferkonja. Dok je bježala od Ferkonje u šumi se sakrila kod
babe Hude i provela tamo nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena
otkrije njihovu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma i on se vraća kući.

Mecena je na samrti, a Laura požuri njegovu smrt i truje ga. Mecenina kuća gori u požaru, a
Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi
dokaze da je zapravo Mecenina kći, plod silovanja seljakinje Dorice. Ivica tako odlučuje nastaviti
školovanje Laurinim novcem, ali raskida s Laurom jer saznaje da je u vezi s Kanonikovim sinom
Mihom. U Ivicu je pak zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u
ruke svodnici, a Ivica je spašava. Laura i Miha posvađaju se kada ona otkrije Ferkonju kao
njegovog priajtelja. Ubije Mihu s Ferkonjom te stvara odmetničku družinu i krene u bijeg. Želi
započeti novi život s Ivicom u inozemstvu i ubije Ferkonju. Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom,
a Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost. Kanonik i Ivičini roditelji ubijeni su,
Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon mučenja jer joj Laura odreže grudi. Nakon toga
Laura je ubrzo uhvaćena, osuđena je, smaknuta. Krajem života Ivica se odaje alkoholu, te u
trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu u kojoj je radio.

2.Eugen Kumičić, Olga i Lina

3.Josip Kozarac, Novele

Josip Kozarac (Vinkovci, 1858. - Koprivnica 1906.), hrvatski je prozaist - novelist,

romanopisac, pjesnik, pisac pripovjetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od
najpoznatijih hrvatskih šumara. Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često

21
i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem i danas ne bismo mogli
zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu
seljaka u to vrijeme. Kozarac je pisao realna i racionalna djela koja su se u većini slučajeva
temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Često je
prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pjesnik prirode jer je od svih bio
najviše vezan za nju. To se najviše primjećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima,
gdje ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dijete kada je većinu svoga
vremena provodio u prirodi. Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče
seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao
jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te
je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.

Djela: Zmija, Priče djeda Nike, Moj djed, Biser-Kata, Slavonska šuma, Mrtvi kapitali, Među
svjetlom i tminom, Tena, Dom i svijet, Mira Kodolićeva, Oprava

Tena, kratak sadržaj

U 16-oj godini već je bila previsoka za svoju dob, pa su je često zadirkivali. Imala je mrko lice pa
se teško kome sviđala ali moglo se vidjeti da ima pravilne i lijepe crte lica, iako mršavog. Kada bi
se zarumenila isticala se ta ljepota, a kada bi promrzla izgledala je bolesno. Mati joj je bila
bolesna pa je jedva čekala da Terezija navrši 18. I da se uda, makar drugi dan nakon svadbe
umrla. To je htjela jer se bojala što će biti s njom ako ostane sama s ocem. Jerko Pavletić bio je
lijenčina i mrgud, a za društvo bi i kapu svoju zapio kao i mnogi Slavonci. Sve poslove radila je
žena, a on je samo čuvao svinje. U 17. Godini Tena se pretvorila u pravu ljepoticu. Imala je
mnogo udvarača, a mati ju je čuvala. Mnogi su je prosili ali njoj je svaki bio isti pa joj je majka
odabrala Jozu Matijevića, uglednog i imućnog, a Tena niti se radovala niti bunila. Ubrzo nakon
toga mati joj umre. Tena nije plakala. Bila je takve naravi, a i laknulo joj je. U to vrijeme dođoše
vojnici u njeno mjesto. Jaroslav Beraneka zaljubi se u Tenu i ona u njega. On je morao u Bosnu
ali obećao je da će se vratiti i oženiti je i ostati s njom. Jozo se oženio drugom te jeseni. U njihov
kraj dođe bogati i ljepuškasti trgovac Leon i zagleda se u Tenu. Zvao je djevojke na svoje zabave
ali Tena niej dolazila pa joj posla poklon. I otac je stade nagovarati da ode. Kada je ipak otišla
kod njega svidio joj se raskošan život iako ne i Leon. Ipak je ostala s njime i nosila najljepše
haljine te zime. Živjeli su raskalašeno. Leon je gledao plesačice , a Tenu svirač, ciganin Đorđe.
Njoj je on bio kao i Leon jer više nije znala što je ljubavi i samo je htjela da joj se dive i bila bi
svačija samo da je taj netko bogat. Jedne noći Đorđe je pratio Tenu od Leona svirajući, a sutra je
već njegova žena došla kod Leona i žalila se kako je njen muž proveo noć sa Tenom i htjela je da
mu proda svoju kćer ali on nije htio. On se pomirio s Tenom, no ubrzo ga poslaše u
Podravinu.Ona se prepala za svoju budućnost, a on joj reče da se uda, a ona njemu da kada se
vrati da će se sastajati bila udana ili ne. Nakon tri dana već mu je pisala ljubavna pisma i da čezne
za njim. Jerko je bio ljut na Tenu jer je izgubio posao koji mu je Leon namjestio. Tena svoju
dosadu odluči riješiti ljubavnikom. Odluči da će joj Đorđe novac davati jer je bio lud za njom, a
da će je Jure hraniti, a zauzvrat će im biti ljubavnica iako su obojica oženjeni. I tako je i bilo.

22
Ivka, Jurina žena nije se bunila što Jure ima ljubavnicu (jer većina muževa je ima) pa se Tena
hranila kod njih, a Đorđe i Jure dobro su se slagali. Jedino je ciganki Maruški, Đorđinoj ženi to
smetalo. No, ubrzo počne se i ona s Tenom družiti. U tome Tena nije vidila ništa sumnjivo i
svako druženje bilo je dobrodošlo sve do k su se svi divili njenoj ljepoti. I Ivka i Maruška bile su
trudne. Ivka je rodila dijete ali ubrzo je umrlo, a Jurina želja za Tenom ugasne.

Maruška jednog dana pokloni Teni maramu, poklon iz Bosne. Tena oboli od kozica. Ivka ju je
njegovala. I Jure i Đorđe pobjegoše od nje. Maruška joj više niej dolazila i pjevala je kako joj se
osvetila. Jure zavoli svoju ženu kad ju je vidio kako se zaoblila psolije poroda. Đorđe je
obožavao sina jer nije znao da nije njegov. Maruška je prevarila i njega i Tenu. Jerko je sve
rasprodao. Kako su tada kuće kupovali Česi on svoju proda vojniku bez desne ruke, koji je htio
baš tu kuću. Na prozoru je vidio Tenu i pomislio kako ga neće htjeti bez ruke i da joj zato nije
pisao. Kada se ugledaše, ona njega bez ruke, a on nju poružnjelu od bolesti sjetiše se svoje
ljubavi i prestanu gledati očima,a počnu gledati srcem. Ponovo se zavoliše, popraviše kuću i
počnu ponovo obrađivati zapuštene njive i polja.

4.Vjenceslav Novak, Novele, Posljednji Stipančići

O piscu:

Novak, Vjenceslav (Senj, 1859 – Zagreb, 1950), pripovjedač. Pučku školu i dva razreda
gimnazije završio je u Senju, a nižu realnu gimnaziju u Gospiću. Od 1879. do 1884. radio je kao
učitelj u Senju, a potom studira na praškom konzervatoriju . Nakon studija radi do smrti kao
nastavnik glazbe u zagrebačkoj učiteljskoj školi. Uređivao je list „Gusle“ (1892) te izdavao list
„Glazba“ (1893). Autor je niza knjiga o glazbenoj teoriji („Priprava k nauci o glazbenoj
harmoniji“, 1889; „Uputa u orguljanje“,1893, i dr.).

U književnosti se javio još kao gimnazijalac pjesmom „Lavoslavu Vukeliću“ („Vijenac“, 1874),
no ubrzo je preorijentirao na pripovjednu prozu. Prva tiskana novela „Maca“ („Hrvatska vila“,
1881) nastavlja se, i u tematskom i u oblikovnom pogledu, na liniju hajdučko-turske novelistike i
ima izrazito romantičarska obilježja. Slijedio je niz novela s građom iz zavičaja, tj. iz
podgorskoga i senjskoga života (npr. „Baba Marta“, „Poštenjak“, „Berta“ „Fiškalova ispovijed“,
„Podgorska lutrijašica“). Te su novele – okupljene s još nekoliko novih u zbirku „Podgorske
pripovijetke“ – realistički oblikovane, sa slikama i tipovima iz suvremenog života i s preciznom
dijagnozom društvenog problema. Poslije je u kratkoj prozi pozornost sve više usmjeravao prema
svijetu poniženih i uvrijeđenih predstavivši se kao pisac s naglašenim socijalnim osjećajem.

23
Stoga su kod njega često društvene činjenice i problemi glavni pokretači radnje. Prvi je u nas
sustavno analizirao posljedice prvobitne akumulacije kapitala na moralnom planu; prvi se
približio svijetu sirotinje i prosjaka. Stvorio je niz antologijskih novela u kojima su glavni motivi
glad, siromaštvo i bolest ( „Nezasitnost i bijeda“, 1894; „U glib“, 1901, „Iz velegradskog
podzemlja“, 1950). Među prvima je u nas demaskirao malograđanštinu u svim njezinim
aspektima. Čak i kad je tematizirao uobičajene probleme kojima se bavio naš realizam (npr.
propadanje aristokracije i stvaranje nove društvene strukture), činio je to bez patetike,
sentimentalizma i nostalgičnih tonova. Njegov je odnos prema građi objektivistički i od svih
svojih suvremenika on se najviše približio stilskoj paradigmi europskog realizma. Zbog toga je i
prozvan hrvatskim Balzacom. U nizu romana opisuje sve društvene slojeve i sve aspekte
hrvatskoga društvenog života druge polovice 19. stoljeća. U središte radnje redovito stavlja
problematične junake – najčešće intelektualce i poluintelektualce – koji dolaze u sukob i s
okolinom, ali i sa samim sobom. Dislocirani iz svojega prirodnog miljea, oni su žrtve
neprilagođenosti novome socijalnom kontekstu u koji su gurnuti. Uz to imaju i naglašene crte
fatalizma, nemoći i nedostatka životne energije.

Niz priča o porazu i tragici hrvatskih intelektualaca otvara romaneskni prvijenac „Pavao
Šegota“ (1888), nastao na tragovima Šenoina stila i tematike iz „Prijana Lovre“. Fabula je,
doduše, još uvijek začinjena nizom romantičarskih motiva, ali portret glavnog lika i njegova
sudbina već su najava Nehajevljeva Đure Andrijaševića iz modernističkog romana „Bijeg“. Na
Šenionu je tragu i roman „Podgorka“ (1894) koji je onodobna kritika isticala kao primjer kako
valja pisati za hrvatsku građansku publiku. U romanu „Nikola Baretić“ (1896) prikazan je potpun
fizički i moralni slom glavnog lika zbog problema u društvu i braku, dok je tema „Zapreka“
(1905) tragedija čovjeka koji je protiv svoje volje postao svećenikom. Novakovi su likovi
najčešće žrtve nesklada između ideala i stvarnosti, između visoko postavljenih ciljeva i očajničke
borbe za koricu kruha. U autobiografskom romanu „Dva svijeta“ (1901) propast bogomdanog
glazbenog talenta Amadeja Zlatanića, „hrvatskog Mozarta“ , motivirana je i socijalno i
psihološki: na jednoj je strani primitivna malograđanska sredina koja umjetnika ne shvaća i
onemogućuje, a na drugoj dekadentna, preosjetljiva umjetnička priroda koja nema snage za
životnu borbu. Koncepcijski se razlikuje roman „Tito Dorčić“ (1906) u kojemu je Novak građu u
cijelosti podredio prirodno-znanstvenoj teoriji i dokazivanju čovjekove biološke determiniranosti.
Sudbina glavnog lika, koji umjesto sretna i uspješna ribara postaje nesretan i neuspješan
gospodin, potvrđuje hereditarnu teoriju. Na taj se način Novak približio naturalizmu koji je
čovjekov život gledao kroz prizmu determinističkih čimbenika.
Najbolje Novakovo djelo, roman „Posljednji Stipančići“ (1899), u tipološkom smislu objedinjuje
elemente društvenog i obiteljsko-genealoškog romana. Precizna socijalna slika konkretne sredine,

24
posebice agonija plemstva, stvorena je iznošenjem intimnih biografija i članova stare i ugledne
senjske patricijske obitelji. Sudbina svakog člana inkarnira jedan vid propadanja svoje klase, od
materijalnog propadanja, preko renegatstva i do moralne kompromitacjie. Posebno se ističe
magistralni lik Lucije Stipančić, najsloženiji i najprodubljeniji ženski lik naše književnosti 19.
stoljeća. Često korišteni motiv posrnule žene Novak je lišio senzacionalizma i zadržao ga u
komornim okvirima. Glavna je junakinja istodobno simbol i žrtve i bunta, a njezina moralna
čistoća raste s poniženjima i uvredama kojima je izložena. Njezina sudbina i sudbina ostalih
članova obitelji Stipančić razotkriva naličje građanskog morala i patrijarhalnog odgoja. Roman je
realistički koncipiran i u njemu je Novak uspješno povezao sociološko-ekonomske činjenice
(osiromašivanje senjskoga gospodarstva i trgovine) i politička zbivanja (nacionalno buđenje u
Hrvata) s pojedinačnim ljudskim sudbinama. U njemu su primijenjena i smjela kompozicijska
rješenja sa zanimljivim tretmanom vremenskih odnosa(uokvirena pripovijest, početak „in ultimas
res“, retrospektivno-analitička naracija).
U svoje vrijeme slabo cijenjen, Novak je tijekom vremena kao pisac dobivao na cijeni. Dobar
psiholog i moralni kroničar svog vremena, on je jedan od najistaknutijih literarnih figura
hrvatskog realizma.
Budući da je Novak imao brojnu obitelj, a k tomu i tuberkulozu, bio je u financijskim
problemima i djela su mu morala donositi honorare. Zato bi često ostajala nedorađena. No,
usprkos tomu Novak je svojim darom zapažanja i nevjerojatnom predanošću zaslužio mjesto
među najboljim hrvatskim realistima i laskave nazive „senjskog Šenoe“ i „hrvatskog Balzaca“.
Nepovoljne okolnosti koje su ga okruživale dovele su do prerane smrti u četrdeset šestoj godini.
Umro je 1905. priređujući rukopis za tisak.
Djela: „Maca“, Senj,„Pavao Šegota“, „Podgorske pripovijetke“, „Pod Nehajem„Informator“,.;
„Majstor Adam“,„Nikola Baretić“,„Dvije pripovijesti“,„Posljednji Stipančići“„Dva svijeta,;
„Zapreke“,„Tito Dorčić“,„Teški životi“,; „Izabrane pripovijesti“, I-IV„Djela“, I-XII, „Sabrana
djela“„Djela“, I-III, „Izabrana djela“, I-II, „Pripovijetke“,

Sadržaj:
Ante Stipančić bio je sin jedinac bogatih roditelja koji su imali krčmu. Kao mladić je postao
natporučnik, ali je napustio službu i živio od očeve imovine. Zagledao se u Valpurgu
Domazetović iz također ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. Valpurga je bila mnogo mlađa od
Ante, a kad su se vjenčali, bilo joj je samo 16 godina. 1806. godine rodila je Valpurga sina Jurja
koji je Anti bio sve. Dugo je pripremao gozbu povodom njegova krštenja u vinogradu.- “Ujutro
dne trideset i prvoga listopada začeše posljednje priprave u Stipančićevom vinogradu. Podaleko
od prostrane ravnice (kojoj su pala žrtvom izim množine loza i četiri stara badema) gdje su već
bili usađeni stolovi sa klupama, upriličilo se od naslaganoga kamena natkriveno veliko ognjište
za gospodska jela, a nedaleko drugo pod otvorenim nebom gdje će za Stipančićeve radnike i
senjski puk kuhati tri ogromna lonca govedine i peći dva pretila bravca“. Trebala je to biti gozba
koju će Senj dugo pamtiti, a zacijelo je i bila zapamćena po skandalu koji se tamo odigrao.

25
Naime, pijani Winter je Valpurgi izjavio ljubav zbog čega je Stipančić poludio i napao ga
sabljom nakon čega se društvo razišlo. Winter je napustio Senj.
Jednom prilikom, kada Stipančić nije bio kod kuće, Valpurga je pronašla njegove spise. Čitala je
o njegovim željama za usponom i pronašla je spis o Jurjevom krštenju i sudskoj parnici zbog
napada na Wintera. O tome joj Ante prije nije ništa rekao, ali je ona unatoč tome što je vidjela
vlastitim očima spise još uvijek vjerovala da je Ante savršen. -„ U dvije ure noći uspela se
Valpurga na prstima u muževu sobu i poredala opet spise kako ih je bila našla; za nekoliko pak
dana zaboravila je bila posve a taj spis što ga je s tolikom izvjedljivošću bila u ruke uzela. Mržnja
Stipančićeva srca bila je njezinomu srcu naprosto neshvatljiva – i stoga nepristupna.“
Juraj je od malih nogu provodio mnogo vremena sa svojim ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da
ne bi postao razmažen. U međuvremenu je Valpurga rodila i kćer Luciju za koju Ante nije mario.
Sva Antina osjećajnost, pažnja, stvari i iskustvo bilo je preneseno na Jurja. Otac je svog “veoma
inteligentnog” sina poslao na školovanje u Beč, a za Luciju nije htio niti malo novca odvojiti da
bi se školovala iako je imala mnogo afiniteta, a da i nije imala, učinila bi to da pokaže da i ona to
može. Na Valpurgin zahtjev da i nju školuju je rekao da nemaju novaca za oboje, no ipak je učila
talijanski i njemački. Juraj nikako nije mogao završiti studij. Četiri su se godine školovanja
oteglo u deset, a troškova je bilo sve više i više. Dio po dio imovine Stipančić je prodavao uvijek
pronalazeći opravdanja za Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju na jedan ples i mnogi su se mladići
zanimali za nju. Ona je željela češće izlaziti i družiti se sa svojim vršnjacima, a to je njoj
zabranjeno. Andrija Bukovčić, stari mornar koji je spasio Antin brod došao je u posjet
Stipančićima i zamolio Antu za glas u saboru što mu je Ante obećao, ali nije poštivao svoju riječ.
Ante nije bio izabran za suca, što je žarko želio. Za suca je izabran Ćolić. U gradu su počeli
nemiri. Senj se podijelio na dvije strane (iliriste i protivnike ilirizma). Vukasović želi pripojiti
Senj Hrvatskoj i u narodu probuditi nacionalnu svijest. Njegov protivnik je major Benetti koji
polako gubi ljude koji su stajali na njegovoj strani. Ante je uz Vukasovića. Sve više želi Lucijino
prisustvo, no ona ne voli biti s njim i pokušava mu se osvetiti zbog načina kojim postupa prema
njoj.Odnos postaje gori. Lucija je slomljena, otac još više ljut, a Valpurga ih pokušava pomiriti.
Juraj je potrošio sav novac,ali nije završio studij i osramotio je obitelj zaposlivši se kao konobar.-
“Propao je! – reče Stipančić istim nepodnošljivim glasom. A Valpurga segne pod uzglavlje i
uzme bez njegovog opiranja papir. Kroz suze jedva je raspoznala slova u pismu što je počinjalo s
nagovorom: Momu vrlo ljubeznome ocu, gospodinu Anti Stipančiću. Dužnost mi je javiti vam
da sam svoje nauke dovršio bacivši knjige u kut, jer moj preljubezni otac nije našao svoga sina
vrijednim da ga još tih par mjeseci uzdrži na sveučilištu. Pred tri dana započeo sam novu karijeru
s kojom će se morati njegovo plemenito očinsko srce sprijateljiti – ja sam primljen u službu
kavanarskih konobara.“ Ante je emocionalno uništen i “mora” naći novac za Jurja. Posjetio je
lihvara Marka i od njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje od Martinčića da Ante treba novac i
nudi mu posao koji ga jako privlači, pokušavajući ga tako pridobiti, ali u početku ne uspijeva.
Stipančić je tražio novac od Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je prihvatio Benettijevu ponudu.
Poslali su Jurju 500 forinti i on se zahvalio, obećavši da će im to nekako vratiti. Krajem jeseni
Ante je obolio od upale pluća. Sada je bio samo starac osuđen na ležanje u krevetu i zatvoreni
prostor. Primio je pismo od Jurja da je položio i posljednji ispit s odličnim uspjehom. Uskoro je

26
umro na Lucijinim rukama. Juraj nije bio prisutan. Mladi se Stipančić napokon vratio kući u
siječnju 1832. godine s prijateljem Alfredom. S vremenom Lucija se jako zaljubila u Alfreda za
kojeg je vjerovala da je isto tako zaljubljen u nju. Juraj je prijetio samoubojstvom ako mu majka
ne da novca. Kada je prodala kuću i dala mu novce, on i Alfred su otišli i nisu se više javljali.
Luciji su još uvijek stizali Petrarcini soneti s inicijalima M.T. Ona pati za Alfredom i postaje
krhka, boležljiva i slomljena. U strahu za njeno zdravlje majka se odlučuje na prevaru i zamoli
M. Tintora koji joj šalje sonete da piše Luciji pisma i potpisuje se kao Alfred. To je neko vrijeme
dobro utjecalo na Luciju, no uskoro ona razotkriva prijevaru i tada naglo oboli i umre. Na samrti
ju je posjetio, po njenoj izričitoj želji, Tintor. Lucija je umrla ljepša nego ikad. Tintor se nakon
tragičnog događaja zaredio. Valpurga je umrla u bijedi i siromaštvu proseći na ulici umotana u
plahtu da je ne prepoznaju. Malu kućicu u kojoj je stanovala kupio je neki postolar po imenu
Gašpar koji je volio pjevati: «Još Hrvatska ni propala». -1„ I mladi je Gašpar sebi još nejasnom
simpatijom zavolio melodiju pjesme što su je kroz ulice pjevala vesela senjska djeca: „Još
Hrvatska ni propala...“
5.Josip Eugen Tomić, Melita

6.Ksaver Šandor Gjalski, Novele

7.August Harambašić, poezija

8.Silvije Strahimir Kranjčević, poezija

Silvije Strahimir Kranjčević hrvatski pjesnik, najznačajniji pjesnik realizma i značajan pravaš
rođen je u Senju 1865. godine. Iako je završio gimnaziju, zbog svoje buntovne naravi nije
maturirao elitni zavod u Rimu, gdje je trebao postati svećenikom, ali je odustao jer nije osjećao
svećenički poziv. Njegov boravak u Rimu ostavio je veliki trag, koji se očituje i kroz njegovu
osjećajnost i pjesništvo. Nakon završenog učiteljskog tečaja u zagrebu, službovao je u Bosni i
Hercegovini, jer kako je Hrvatska tada bila pod vladavinom Austrije za njega tu nije bilo kruha.
Njegovo pjesničko sazrijevanje obilježili su gradovi: Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo. Veliki
trag na njega ostavila je rana smrt majke i ne slaganje s ocem, jer „ nije imao život kakav je
zaslužio“. U Livnu je po prvi put doživio pravu obiteljsku atmosferu uz svog direktora Nikolu
Markovića, njegovu suprugu mašu i mnogobrojnu im djecu, kojoj je bio i brat i stric. Uživao je u
toj toplini godinama, sve do nagle ženidbe s ljupkom i gracioznom učiteljicom Elom Kašaj, koja
je sa njim proživjela i njegove pjesničke uspjehe i muku i borbu s bolešću.

Iako je to bilo vrijeme romana, prvu pjesmu „ Zavjet“objavio je 1883. u "Hrvatskoj vili", mjesec-
dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi

1
Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići, Mosta, 2003, Zagreb, 225.str

27
mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i mnogi tadašnji kritičari
nagovještavali su da će baš Kranjčević biti najbolji hrvatski pjesnik. Na povratku iz Rima 1884.
objavljuje svoju prvu zbirku pjesama „Bugarkinje“, po kojima je dobio nadimak „barjaktara
slobode“. Tako je punih dvadeset pet godina tekao crtom domovina-čovjek-svemir, te ostao
dosljedan sebi i samo dalje rastao i sazrijevao. Do iduće njegove zbirke „Izabrane pjesme“, 1898.
proći će više od deset godina, od nje do sljedeće „Trzaji“, 1902. još četiri, a do posljednje zbirke
„Pjesme“, 1908.): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini i drugi put u Livnu bile
njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Kranjčević je u hrvatsku književnost uspio
unijeti i fizičko i metafizičko, kako za sebe, tako i za ostale koji su dolazili poslije njega. Tako bi
bez njega bili nemogući i Matoš i kamov, Ujević, te Krleža.

Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć
biblijskih i analitičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda. Njihovom
je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje,
svrsi čovjeka i prirode, vjeri, Crkvi, o Bogu, smrti, ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, pravdi,
slobodi, te o pitanjima koja bi inače bila više nego obična. Svemirske vizije koje otkriva njegova
poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova
pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i
proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio
granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i
nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske
nesreće. Ona proizlazi iz nesklada svijeta i u neskladu svijeta završava. Kranjčević nakon duže
bolesti, koja se prožimala i kroz njegovo pjesništvo umire u Sarajevu 1908.

Kranjčevićeva djela: Bugarkinje ( 1885.), Izabrane pjesme (1898.), Prvi grijeh, Trzaji (1902.),
Pjesme (1908.), Posthuma – In tyrannos

„Izabrane pjesme“ i „Trzaji“

Dvije najzrelije Kranjčevićeve zbirke od kojih „Izabrane pjesme“ posvećuje svom idolu Augustu
Šenoi, otvaraju vrata jednom novom viđenju Kranjčevićeve poezije, u odnosu na domoljubnu i
tradicionalnu zbirku dotadašnjih „Bugarkinja“ i „Trzajima, Kranjčević se izdiže na višu estetsku
razinu, savršene forme. “Zbirka „Izabrane pjesme“ izlazi 1898. u Zagrebu. Donosi promjenu tona

28
i duhovne zaokuopljenosti, ali i novu estetsku kvalitetu. Tu spadaju njegove najpoznatije pjesme
Moj dom, Zadnji Adam, Eli! Eli! lamâ azavtani?!, te mnoge druge. U tim stihovima Kranjčević
predstavlja se kao izrazito refleksivni pjesnik zapitan o ključnim egzistencijalnim problemima.
Tematika pjesama varira od razmišljanja o ljudskoj patnji i stradanju, o odnosu čovjeka prema
prirodi i Bogu, položaju čovjeka u svemiru, o teretu života do pitanja nacionalne slobode i
socijalne pravde. Zahvaća gotovo sva ključna pitanja pa čak i eshatološka, kozmička i prirodno-
znanstvena. Treća njegova zbirka „Trzaji“. Osnovni se ugođaj mijenja, unutrašnji nesklad raste, a
prevladavaju pesimistički tonovi. Promjenu tona i raspoloženja uzrokovala je njegova bolest. U
svojim „Izabranim pjesmama“ isključivo je vezan uz epsku prostornost, jer ipak je on pjesnik
epskog zamaha. Zanima se za velike prostore, masovne prizore, povijesne kompozicije, te za
sudbinske probleme uz sav smisao za intimne tonove. Kranjčević je imao izuzetan dar za
prikazivanje dubine prostora i zalaska u treću dimenziju. Dok u „Trzajima“ nagovješćuje vlastitu
smrt, zbog toga što je ta zbirka nastala potpuno ekspresionistički, mnogi smatraju da je to jedina
zbirka koja je nastala samim pjesničkim radom i da ju je sklopio on sam kao malaksali pjesnik
koji ne želi napustiti život, ali ga bolest nadvladava.

„…I kad otrov jošte većiU srce te ljuto zgodi,O, moj druže, nemoj reći:Ah, čemu me majka
rodi!...“ ( Utjeha )

Kranjčevićeva poezija zapravo je kroz svaku njegovu zbirku od smamih početaka, zapravo
općeljudska, zabavljena ključnim pitanjima života i smrti, opstanka kako pojedinačnog tako i
nacionalnog. U zbirci „Izabrane pjesme“, njegova pjesma Iza spušenijih trepavica, govori kao
kranjčević nije samo pjesnik domljubnih pjesama. Nikada prije te pjesme u Hrvatsku književnost
nitko do kranjčevića nije uspio donijeti i oživjeti takoav opis prirode, onog dijela prirode koji se
nalazi između ljudskog oka i promatranog predmeta, odnosno prizora, jer se kranjčević potrudio
što vjerodostojnije prikazati ono što lirski subjekt vidi i to je ono impresionističko u njegovoj
poeziji.

„… Divno je, divno Sklopiti oči, a tamo, s neba, Glatko se duga otegla traka I mekano plazi niz
trepavice tanke Draškajući blago zavjesu svilnu Između mene i između svijeta. O, ala je hitra ta
šarena igra, Što mi sunce stovrsnim vezom Veza i šara ko vir i oblak Na tamnoj mreži mojega
oka. Pliva i tone zeleni kotač I bude odjednom žutijem dimom, Iz kojega pršte srebrne iskre Kao
kad rumen zlaćane zore Struji niz greben alama samih… „ ( Iza spuštenijeh trepavica)

29
Kranjčevićeva poezija posebna je zbog toga što se cijeli njen smisao može doživjetina dva
načina, u njegovom specifičnom doživljaju i shvaćanju pjesničkog poziva i u pjesnikovim
otporima, buntu protiv svih barijera koje na bilo koji način sputavaju slobodu čovjeka u
sveobuhvatnosti njegove misaone i emocionalne ličnosti. Zato je njegova poezija njegov
svjetonazor, životna koncepcija, poimanje zadatka čovjeka koji je pjesnik.

Kranjčević je svoju poeziju uvijek počinjao od sebe samoga, te je svoju poeziju doživljavao kao
dubinski i iskreni vlastiti sukob sa svemirom i svijetom, gdje je veliku ulogu odigrala njegova
senzibilnost kojim je svijet doživljavao. Na temelju takvih njegovih preokupacija oko vlastitog
života i svemira, nastala su najbolja pjesnička ostvarenja puna svemirske metafore i usporedbe,
uporabe religioznog vokabulara. Pjesnik je uvijek ostajao dosljedan sebi prateći svoj život,
uspone, padove i bolest. Tako taj slijed prati i njegova poezija, te u završnoj fazi njegova
stvaranja već osjećamo naslućujuću klonulost i minulost.

„… Zatvor'te vrata!- Svetom kredom Opisah čvrsto uklet pas; Tu s voštanicom sam ću blijedom
Očikat mirno suđen čas Ko zvono, što ga s gorda vrha Odsječe munje ljuti rt, Te tresne, jekne, pa
se skrha I oplače si samo smrt…“ ( Zatvor'te vrata )
U tom svom oproštaju od ovozemaljskih dragosti Kranjčević posvećuje nekoliko pjesama
svojoj supruzi, te tako nastaje nekoliko izvanrednih intimnih, ljubavnih pjesama. Iako u
kranjčevići prevladava intelektualni, misaoni pjesnik, tragika njegovog života prožima se kroz
njegove pjesme. Veliko njegovo ostvarenje zapravo je to što je podigao poeziju u hrvatskoj na
višu razinu i približio ju europskoj poeziji, te se tako predstavio najvećim književnikom
dvadesetog stoljeća, ali i pretečom moderne hrvatske poezije.

IV. MODERNA

1.Janko Leskovar, novele

2.Antun Gustav Matoš, poezija, novele

3.Vladimir Vidrić, poezija

4.Ivo Vojnović, Ekvinocij

5.Dinko Šimunović, novele

30
6.Milan Begović, Bez trećega

7.Ivan Kozarac, Đuka Begović

Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran dobivanjem
loših ocjena i smrću oca nakon dva razreda gimnazije napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu
i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih
knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca
prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva
hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u
Vinkovce, gdje je umro 1910. godine, navršivši 25 godina života. Ivan Kozarac je svestrani
stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao
je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u
hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke
uglazbljene. Već kao sedamnaestogodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša
Sloga». Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom
«Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U
novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje,
bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama….). Kao novelist
odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih
strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar
slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela». Vrhunac njegovog stvaralaštva označava
psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj
XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan
Goran Kovačić u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak
najuspjelijih djela naše književnosti.

Sadržaj:
Nakon četiri godine robijanja, vratio se Đuka Begović svojoj kući skrivećki, da ga seljani ne vide.
Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim – punim
moljaca – kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paučine po zidovima i više rupa po tlu. Sve je
obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjećaj. Razmišljajući, sjetio se sebe kao
dječaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko gazdinstvo s dvadeset

31
jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domaćih životinja, a duga, tek nešto forinti.
Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko
koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se
opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: «Eto što je moj jedinak!» A o
pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija čaše i štipa cure i snaše.
Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana. Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje:
«Što će sin Šime Begovića u školi? Da žulja kosti ! Neće on biti ničiji sluga, on će bito svoj
gazda, pa što će njemu, «jedinku» škola ?» I tako je to sve išlo dok Đuka nije dorastao kolu i
divanu. Lijegao o ponoći, družio se sa slugama i od njih učio prostaštvu i besramnosti. Za rad je
imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: «Ima Šima novaca za nadničare, pa čemu da se ti
mučiš !» majke se jedva i sjećao. Umrla je kada mu je bilo 5 godina, no u kući njegova oca uvijek
je bilo žena. S 15 godina već je imao curu, kojoj je kupovao kolače i pratio do avlijskih vrata i
cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin. Nije radio otac, a nije radio ni sin. Sa 19. godina
oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna, malena i mlada. Bila
je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2 – 3 mjeseca već mu je
omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a njegova je Marijica bila
tiha. Mučio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noći, da ni spavati nije mogla. Sjećao se on
svoje Marijice i bilo mu je teško: «Dobra je bila ! Golublja krv ! Duša ! Al ja . . . ja ?» Sjetio se
birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka, opijajući se i kartajući. Oboje su ludovali
cijele noći sa istim strastima i neobuzdanošću. Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac.
Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer
se i njemu svidjela birtašica. Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otići. Odslužio je
tri godine. Nedugo iza Đukina odlaska, Marijica je rodila kćerku Smilju i nakon godinu dana je
umrla. Kada se Đuka vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kući, pa je malu Smilju predao
rodbini – babi Mari na čuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijući svoje stare
kosti u njenom zagrljaju. Već prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je
otac u švaleranju s birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoće
prodati i komad zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred očima, dohvatio je
žarač i svom silinom udario oca po glavi: «Eto ti ! – šapnu Đuka i odvuče se u birtiju. Sve je to
prolazilo Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a nečega se jedva sjećao. A ove 4 godine
tamnice: «A tražio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me

32
ipak na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja , i ja je nemam!» I sjećanje je tako
dalje...Sjeti se patnji zbog tamničara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s
puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju se:
«Robijaši, robijaši !» I za godinu dana sve te vrijeđa i poželiš noć, san, misliš: «Lakše je noću !»
A kad padne noć, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili, grize i ne da
se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj lubanji svoga oca, o
tamničaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se čudna slika njegova života. «Što li ću ja? Kako
da živim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao. Zatim skoči, pohita prema
konjima, uskoči u kola i potjera konje preko šljivika, žita, ječma. Nije mario što gazi po tuđem
trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se izobličilo, a on ih je tjerao dalje,
konji jure sve bješnje da je šuma ječala i grmjela. Konji umorni sve su manje grabili, a on bijesan
trzao uzdama, šibao bičem, te siđe s kola i počne udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se,
propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka nije prestajao, samo je udarao. Konačno konji
počeše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu, te zacvili i gotovo zaplače. Đuka se strese, klone
do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno.
«Dobro, moj Dorate!» - i ispriča se konju: «Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?»
Nakon nekoliko dana dođe baba Mara i zapita ga što će biti s njegovom kćeri Smiljom. Zastidio
se Đuka što se svoje kćeri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluči da će
promijeniti svoj način života. Počeo je obrađivati svoju zemlju, od jutra do večeri samo je radio.
Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva navezao i sve po
kući poradio. I dođe zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: «Je li to život? Zašto li
se on pati, muči i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao
oca. Ne trpi ga. I to što stiče žuljevima i znojem netko će zgrnuti i to zato što će bito Smiljin muž.
Počeo je žaliti samoga sebe. Samoće se odrekao, posla ostavio i počeo živjeti onako kako je prije
živio. Kod staroga čiče Pana počeo je zalaziti na divane. Pričali oni o svemu, a najviše o
mladosti, momaštvu i bećarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a
Đuka najmlađu uvijek je bio protiv: «Zar je to štogod ?» i započne pričati starcima o svojoj
mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: «vi ste im se ulagivali, mitili i mazili, a
ja sam ih tukao šakački i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se svidjelo, a
moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem šakom u rebra i još
mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna čija su.» Živio je Đuka ne

33
osvrćući se na druge i ne gledajući kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na takav život. Volio je
biti takav: «Gnjila krv !» - kaže Đuka sebi i drugima. «Šimina bisna krv !» - govorili starci. I
ovakav život učinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za zemlju,
ni za žulj i znoj. I opet pođe po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude oko sebe tjera
da ispijaju čaše do dna i samouvjeren govori: «Pijte, trošite! Novac u džepu – vrag u srcu !» Đuka
pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne muči i ne mori: «Pa što
košta, nek' košta !» A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko sve na račun Đuke, a on ne
mari, rasipan je kao kneževsko dijete. I sudbene odluke i obavijesti često su stizale, no on nije
mario, već trošio – dok ima biti će svima! Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati
se, počeo je obilaziti i oko žena. Ruža, žena čobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj
garavo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je
svakoga dana. Krv mu je bila pokretač života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu
bilo jasno. Opažao je da ona nije ništa posebno, već je ista kao i druge žene, pa se žar polako
gasila. U njemu je bila šokačka krv, koja teži za što većim promjenama, leptirskim oblijetanjem.
Uskoro su seljani primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mučaljiv i smrknut. Mučio se
mislima o svojoj sudbini. Predbacivao si je svoj način života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja.
Počeo je zavidjeti svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni,
dugi i ne zna drugo, pa ih zapija vinom. Imetak se topio, a dugovi rasli i već su na prodaji Đukina
imanja. Odlučio je prodati ostatak imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Došao je dan proštenja
i Đuka krene sa seljanima po zagovor kod Gospe Ilačke jer se on iskreno kaje i nada milosti
božjoj. Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, počeo
je pitati samoga sebe: «Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? – pitao se – ludo je
što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovića. On, hulja prvog reda, bećar
da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, neće: «Ne, pa da se o životu radi!» Ostavi Đuka
Ilaču, svoje suseljane, proštenje i vrati se kući. Odmah je odlučno poradio na prodaji zemlje, kako
bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo kuća, a konje, kola i oruđe
također je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju. U njemu se opet javio stari
nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1. 200. - forinti kćeri? Ona će se
udati, a muž će ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem neće učiniti. Postao je kivan na
sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se Đuka vrati starome životu, opijanju i
razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao

34
kuću i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka Begović je sada sluga. Unajmio se kod čovjeka
kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre Mijaljeva za čobana. I danju i noću je sa čoporom
ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on traži koga. Ne žali on ni za kućom, ni za zemljom, niti za
onim životom bećara. Možda će se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat će, krasti će, tko
zna.

8.Janko Polić Kamov, poezija

V. KNJIŽEVNOST 1914.-1952.

1.Antun Branko Šimić, poezija

2.Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovicza, Balade Petrice

Kerempuha

Bilješka o piscu

Miroslav Krleža rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, u građanskoj obitelji nižeg socijalnog
statusa. Završio je nižu gimnaziju u Zagrebu, a kasnije je pohađao vojnu kadetsku školu u
Pečuhu. U književnosti se javlja 1914. godine, a bio je fascinantan književnik i enciklopedist.
Mnogi su ga smatrali najvećim hrvatskim piscem 20. stoljeća. Tijekom svoje karijere i stvaranja,
postigao je vrhunske domete u doslovno svim književnim vrstama, te se njegov opus ne može
nikako svrstati ni u jednu kategoriju ili stilsku formaciju. Pisao je u svim tematskim cjelinama, od
novela, poezije, romana, drama pa sve do eseja i dnevnika. Desetljeća njegova stvaralaštva
značajno su obilježila hrvatsku književnost, te dala tematsku, estetsku i ideološku mjeru svega što
je napisano u to vrijeme u Hrvatskoj. Izuzetnu snažnu stvaralačku energiju posvetio je dramskom
žanru, u kojem je poznat kao jedan od najznačajnijih. Njegova najvažnija, odnosno najpoznatija
djela bila su: Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovića, U agoniji, Na rubu pameti,
Balade Petrice Kerempuha.

Izrazito je važan i njegov rad na enciklopedistici, te njegovo ustrojstvo Leksikografskog zavoda,

koji danas nosi Krležino ime, te čini jednu od glavnih kulturnih institucija hrvatskog naroda.
Preminuo je u Zagrebu, 29. prosinca 1981. godine. Od 1950. ravnatelj je Leksikografskog zavoda
u Zagrebu. Krležino djelo potvrđuje koliko je zapravo bio velik književnik i umjetnik,
nenadmašne snage riječi. Znao je doprijeti u društvenu stvarnost svoga vremena i prikazati
sudbinu običnog hrvatskog čovjeka. Iako je bio pobornik ideologije i socijalizma, u svom se
stvaralaštvu uzdigao iznad toga. Opredijelio se za kritički odnos sa stvarnošću i istinskim
humanizmom. Njegova djela: Pjesništvo: Pan, Tri simfonije, Pjesme I. i II. , Pjesme III. , Lirika,
Knjige pjesama, Knjiga lirike, Simfonije, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha.

35
 Proza: Tri kavalira gospođice Melanije, Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele, Vražji
otok, Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave.

Drame: Legenda, Saloma, Michelangelo Buonarroti, Vučjak, Gospoda Glembajevi,

U logoru, U agoniji, Golgota, Aretej, Leda.

O djelu Gospoda Glembajevi

Trilogija o Glembajevima svojevrsna je psihološko-sociološka studija raspada i degeneracije

jedne zagrebačke patricijske obitelji začete u zločinu prvog Glembaja. Ta unutarnja degeneracija
ubrzana je raspadom Austro-Ugarske, političke i društvene strukture na čijem se temelju razvijao
glembajevski svijet.

Gospoda Glembajevi prva je drama trilogije o Glembajevima. Sva tri čina odigravala su se u kući
bankara Ignjata Glembaya, a svi činovi se vremenski nastavljaju jedan na drugoga. Tako
Miroslav Krleža jasno ostvaruje klasično jedinstvo mjesta, vremena i radnje.

Kratak sadržaj

Prvi se čin odvija u sobi obitelji Glembaj. Angelika, supruga pokojnog Ivana Glembaja promatra
promatra portrete na zidu. Leone Glembaj, inače vrlo zaljubljen u nju, stoji pokraj nje te također
promatra portrete. Usred razgovora, Leone joj počne podilaziti i govori joj kako je promatra već
čitavu večer. Angeliki postaje neugodno, no tada dolaze Fabriczy i Silberbrand. Stanu s njima
razgovarati o portretima, djelima koje je naslikao sam Leone. Angelika se osjeća nelagodno te
odlazi do ostalih portreta. Sva trojica krenu za njom.

Fabriczy počinje govoriti o dobročinstvima i uspjesima Glembajevih, dok Leone govori kako je
točno da su zapravo svi Glembajevi varalice. Tada ulazi Puba, pravni savjetnik Glembajevih i
traži barunicu. Nervozan je i skeptičan zbog natpisa u novinama i medijima koji kruže o obitelji
Glembaj. Smatra potrebnim demantirati te laži, no barun Glembaj misli da to nije potrebno. Puba
mu čita članak iz novina u kojem barunicu optužuju da je ubila svekrvu i svoju krojačicu.
Glembaj se razljuti i zatraži od Pube da prestane čitati.

Leone se uplete u razgovor i optužuje barunicu. Ona sva ljuta odlazi iz sobe, a tada dolazi do
svađe između Leonea i Silberbrandta koji tvrdi da je čuo njegov razgovor s krojačicom. Leone
još jednom optužuje barunicu, a nakon što je Silberbrandt počne braniti, Leone ga optuži da je
nezin ljubavnik. Sve to čuje i barun Glembaj.

U drugom se činu radnja događa u Leoneovoj sobi. On se, naime pakira i planira otići.
Silberbrandt je s njim u sobi i ljut je kako ga je mogao tako optužiti pred svima. Leone se nimalo
ne obazire na njega. Tada u sobu ulazi barun te se Silberbrandt, sav preplašen, ispričava i izlazi iz
sobe. Isprva izbjegava pravi razlog svog dolaska te priča s Leoneom o njegovom slikanju,
vremenu i slično. Tada ga upita je li ono što je malo prije rekao o njegovoj ženi i Silberbrandtu
istina. Leone misli da je potpuno nepotrebno da razgovaraju o tome te nema dokaza da potvrdi
svoju priču.

36
Optužuje barunicu da je za sve kriva, za smrt njegove majke i sestre. Barun mu ne vjeruje i
optužuje ga, ne prihvaćajući činjenicu da je njegova žena ubojica i lažljivica. Tvrdi da je voli i da
ona nikako ne bi bila sposobna i u stanju to napraviti. Leone je bijesan i počinje optuživati, a
zatim i vrijeđati barunicu. Glembaj ne dozvoljava da tako govori o njegovoj ženi te ga dva puta
udara. Leone nakon tih udaraca kaže barunu da je i njega barunica pokušala zavesti. Tada
Glembaj traži barunicu, no njegov je sluga ne može naći. Kaže da nije u svojoj sobi. Napokon
postaje sumnjičav. Barunica kasnije ipak dolazi, a Glemabj svjestan da mu laže jako se razljuti i
onesvijesti.

Treći čin završava u Glembajevoj spavaćoj sobi. Glembaj leži u svom krevetu, do njega sjedi
Angelika, a pored njih stoji leone crtajući portret svog oca. Fabriczy, Silberbrandt i doktor
Altmann razgovaraju o smrti. Leone je tužan, ljut i razočaran jer misli da je za sve on kriv. Potrga
svoju skicu, no Puba ju sprema i slaže na stolu. Dolazi barunica te kako bi ostala sama s
Leoneom, moli Angeliku da ode barunu po kravatu.

Kad ostanu sami, barunica upita Leonea zašto je mrzi i želi optužiti. Leone samo šuti i ne želi
razgovarati s njom. Nakon što se Angelika vrati, zazvoni telefon. Direktor trgovačke banke želi
hitno razgovarati s barunicom. Kad ona razgovara na telefon, Angelika i Leone ostaju sami.
Leone joj govori kako se on smatra krivim zbog Glembaja te smatra da bi jedino dobro rješenje
bilo da se ubije.

Barunica dođe u sobu i počne vikati da joj je Glembaj uzeo sve što je naslijedila i što je zapravo
njeno. Leone govori da je samo vratio ono što mu je uzela. Pokuša otjerati barunicu, no ona ne
želi otići. Pokuša ga napasti, ali se Leone obrani škarama. Želi je dohvatiti, no ona pokuša
pobjeći. Leone potrči za njom i začuje se baruničin vrisak na kraju hodnika. U Glembajevu sobu
zatim ulazi sluga i govori da je barunica ubijena. Angelika sva u šoku ostaje mirno stajati u sobi.

Povratak Filipa Latinovicza

Kratak sadržaj:

Krleža roman započinje motivom povratka, glavni lik romana Filip Latinovicz se vraća u svoje
mjesto nakon pune 23 godine. Nalazi se na kaptolskom kolodvoru, sa njim su se vratile sve stare
uspomene i sva ona sjećanja za koje je mislio da je zaboravio. Prisjeća se kako je ukrao svojoj
majci stotinjarku i kako ih je trošio na javne i pijane žene, vukao se po hladnim ulicama, došao je
pred zaključana vrata kao izgubljeni sin. Mislio je da će ga majka primiti, ali majka ga nije
pustila u kuću rekavši da se vrati tamo gdje je bio. Izbacila ga je s moralnim zgražanjem. Od tada
živi sam, prepušten sam sebi i svojoj sudbini. Tada se prisjeća i Karoline koja je u njemu
pobudila prve strasti koje je žena mogla pobuditi u muškarcu, no, ona se brzo udala, nakon čega
je želio izvršiti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa Sv. Florijana. Sjeća se i trafike njegove
majke, poznate kao gospođa Regina, iako se zapravo zvala Kazimera, bila je Poljakinja koja
nikada nije naučila dobro pričati hrvatski. Često je znao provoditi noći u toj hladnoj i mračnoj
trafici uz prozor, gdje se i smrtno razbolio. Majka je čuvala sliku nepoznate ženske osobe, čuvala
ju je kao relikviju, Filip nikada nije otkrio što prikazuje ta slika, ni otkud je njegova majka tu
sliku donijela. Tako jedne večeri dolazi majka i obraća se Filipu sa imenom Zygmusik, to je bio

37
znak osobite nježnosti, milosti i blagonaklonosti. Filip je obukao svoje baršunasto odijelo, majka
mu je veliku pažnju posvećivala izgledu kako bi se izdigla iznad ostalih siromaha, kako bi
trafikantičino dijete bilo lijepo oprano i sređeno tako bi poticala ljude na još veća govorkanja o
Filipovom ocu. Za Filipova oca se govorilo da je bio biskup, a taj glas je trovao Filipovo
djetinjstvo.

Majka je Filipa ostavila u kavani, a ona je otišla, Filip je čekao satima, došla je popodne i otišli su
nekoj gospođi, ubrzo je čuo majku kako plače , nije govorila ništa, samo je jecala. Legao je majci
u krevet i plakali su zajedno, te noći je dobio tešku upalu pluća, upropastivši svoje lijevo plućno
krilo za cijeli život. Zapravo, Filipov otac je bio pomoćnik biskupa, sobar, koji je dobio posao na
preporuku mađarskog grofa. Ipak, nakon četrdeset godina Filip nije bio siguran u to da mu je on
otac. Do Kostanjevca je išao kočijom, kočijaš je bio Joža Podravec, prolazeći ulicom viknuo je
riječ- frajle! Ta riječ je vratila Filipa u djetinjstvo kada se sjeća da je u šestom razredu riskirao
svu svoju moralnu egzistenciju uputivši se k njima. Ušao je u kupleraj i ugledao ženu sa golim
trbuhom, ta slika mu se urezala duboko u sjećanje, razmišlja kako da je slikarski izrazi. Stiže u
Kostanjevac svojoj majci, gospođi Regini, koja je bila već starica, ali iza njenog umornog tijela,
bolesnih zglobova, izbijala je životna snaga koja se radovala sporednim i nebitnim sitnicama.
Zatrpavala se svijećama, sapunima, skupom odjećom, parfemima, priređivala je piknike. Uvijek
je željela biti plemkinja, družila se sa Leipachom plemenitim Kostanjevačkim i njegovom
sestrom, udovicom Eleonorom. Od prvog dana je sve to Filipa jako ljutilo, majka mu se hvalila o
njemu puna dva sata, govoreći da su u vezi već tri godine i da bi se trebali vjenčati do jeseni.
Zatim ga je molila da je naslika, da ima svoj portret, inzistirala je da je naslika u crnoj svili. Dan
za danom, Filip je, slikajući je sve se više prisjećao djetinjstva i počeo je kistom skidati majčine
"maske", majka je ispočetka bila zadovoljna, no što je vrijeme odmicalo postajala je sve
nervoznijom i nervoznijom. Slikanje je završilo majčinim plačem, grčevitim i iskrenim, na što je
Filip spremio sliku iza ormara i na tom je ostalo. Jednog dana, Filip i Regina su pozvani na
svečanost koju je organizirao Leipach, Filip se na čudo svoje majke odazvao pozivu. Znao je da
je na zabavu pozvana i kasirica, gospođa Ksenija koju su zvali Bobočka. Ona je bila jedini razlog
zbog kojeg Filip odmah nije otišao iz Kostanjevca. Toliko je o njoj čuo zla i skandala da ga je
počela zanimati. Između ostalog optužena je za upropaštavanje nekoliko banaka, kako je uništila
svog supruga Pavlinića, kako je kriva za smrt žene svoga ljubavnika Baločanskog. Ubrzo Filip
odlazi bez traga sa zabave. Bobočka je bila fatalna žena još od svoje rane mladosti, udala se
mlada, hladnokrvno, bez ikakvog osjećaja , iz interesa za doktora Pavlinića, odvjetnika i
ministra. To su radile tad sve gradske djevojke, ali za razliku od njih Bobočka to nije dugo
mogla, pokidala je bračni ugovor. Rastava braka se vremenski poklapala sa propadanjem
Kreditne zadruge, pa se govorkalo da je predvidjevši to Bobočka otišla. Odvjetnik Baločanski se
zaljubio u Bobočku tako naivno i djevojački, iako je imao ženu i djecu sve je izgubio zbog tad
dvadeset sedmogodišnje Ksenije Radajeve. Sve je više propadao, žena mu se ubila, skočivši kroz
prozor. Za sve je bila kriva Bobočka koja za sve te priče nije marila. Družila se sve više sa
Filipom, ali nije on bio jedini njezin muškarac, jedan od njih je bio i Sergije Kirilovič Kyriales,
Grk sa Kavkaza, dvostruki doktor, dermatolog i doktor filozofije. Bio je mrk i hladnokrvan ,

38
pedesetogodišnjak s čijeg lica se nije moglo pročitati ništa o nepoznatom životu. Pored Filipa je
bio superioran, razarao je sve Filipove misli, čak je osjećao neki čudan strah prema njemu, kao
prema šeširu svog profesora ili kao prema Anđelkovim cipelama. Tako je strepio od Kyrialesa. A
Kyriales uopće nije skrivao svoju uzvišenost naspram Filipa, nije vjerovao u ljudske sposobnosti
i nadarenosti, nije vjerovao u Filipa kao slikara, mislio je da je samo brbljavac sa lijepim riječima
i da iza njih zapravo ne stoji ništa, osim prazne priče. Tako Kyriales zalazi u područje Filipovih
živaca, u njegovu slabost, imao je sposobnost da dotuče Filipa u 2-3 minute. Poslije takvog
razgovora Filip nije mogao ni jesti, ni spavati, kao da je pod vlasti tog čovjeka. Najteže su mu
padale kritike slikarstva, iz njihovih razgovora Kyriales bi uvijek izlazio kao pobjednik, Filip bi
počeo mucati kad bi se suprotstavio. Tako se opijao u krčmi do dugo u noć sa Kyrialesom i
Baločanskim. Dva dana poslije te pijane noći Bobočka se razboljela, te je Filip otišao kod nje i
tamo zatekao Baločanskog kako sjedi do nje, i Kyrialesa, svi su slušali o njegovim avanturama sa
sicilijanskog putovanja, Filip je htio otići, nije mogao slušati više laži, ali mu Boba nije dala,
govoreći da je se dva dana nije ni sjetio, a sad bi otišao tako brzo. U Filipu se rađala sve veća
simpatija prema Bobočki, upoznavao ju je i prihvaćao onakvu kakva je, privlačila ga je njezina
prošlost, prošla je mnoga putovanja, iskusila najbolje automobile, kroz njezine ruke prošle su
mase slika i kipova. Jedne subote Bobočka i Filip su otišli na večeru kod starog Korngolda,
Bobočkinog starog znanca koji dolazi svako dvije godine u svoje šume na lovački dvorac. Bio je
to krupan čovjek koji je puno pušio, srkao vino i pričao o žderanju i prežderavanju. Slušao je
Filip tu gomilu nepotrebnih informacija koje su izlazile iz Korngoldovih usta i gledao kako mazi
Bobočku po leđima, kako je dodiruje svojim koljenom, a Bobočka se tako slatko smije, bestidno i
glupo. Filip je osjetio da će mu pozliti te je otišao na tavan prileći, ali u neko doba noći probudi
ga Bobočkino hihotanje i smijanje pod balkonom gdje je sjedila u pidžami. Na povratku kroz
šumu, Bobočka se opet smijala kada joj je Filip rekao da bi joj on mogao biti ocem, te joj je
opalio tako jako pljusku da joj je potekla krv. Na to sve je Bobočka rekla sa su muškarci glupi, i
da ne shvaćaju da ženama udarci pričinjavaju posebno zadovoljstvo. Jedno kišno jutro u
Kostanjevac dolazi vijest da je nekog čovjeka pregazio vlak,dok je Bobočka došla do Turčinova,
gdje se zbio nemili događaj, taj nesretnik je već bio pokopan. Dala je naredbu da se otvori grob,
tako je Bobočka stajala na grobu cijeli dan da bi saznala identitet, bio je to S. K. Kyriales. Vratila
se umorna i mokra kući, te pokucala Filipu na vrata, tražeći da joj posudi novac. Filipa je vijest o
Grkovoj smrti na pruzi fascinirala i govori Bobi da nema toliko kod sebe, ali sutra ce imati,
međutim, Bobočki je novac trebao taj isti dan do sedam sati. Filip se pokusao snaći na sve
moguće načine, pa je posudio novac od geometra. Bobočka je trebala ići na put u Hamburg. Na
vrata mu kuca Baločanski , htio je razgovarati o Bobi , ali se razgovor pretvorio u svađu, saznao
je da je posudio novac za Bobu, Filip je Baločanskog htio istjerati van, ali je došla Bobočka i
odvela ga. Majka kuca i ulazi Filipu u sobu, te mu pregovara zbog njegova odnosa sa Bobočkom,
i govori kako cijelo mjesto već dva mjeseca priča samo o njima dvoma. One ne želi nikakve
moralne prodike svoje majke, te uviđa da se njihov odnos nije promijenio ni nakon 23 godine, na
jednoj strani Filip, na drugoj moralno zgražanje njegove majke. Opet mu dolazi Baločanski u
sobu, govori da ga je poslala Bobočka, daje mu kovertu u kojoj je bio samo nekakav račun, i kaže
da Boba ipak neće ići, da je otkazala put. Odmah je to u Filipu probudilo sumnju, vidio je da
39
Baločanskom krvava noga, te reče -Nescimus horam neque diem, carissme domine!2 zatim je
otvorio vrata i bacio se niz stube, kotrljao se do prizemlja. Filip trči kroz mračne ulice po kiši i
dolazi do Bobočke koja je ležala sve krvava, Baločanski joj je prerezao grkljan.

3.Ivo Andrić, poezija, Prokleta avlija, novele

O piscu:

Ivo Andrić rođen je 1892. u Dolcu kraj Travnika. U Višegradu pohađa osnovnu školu. Po
završetku osnovne škole kreće u Veliku gimnaziju u Sarajevu. Prvu pjesmu "U sumrak"
objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila. Studirao je filozofiju, odsjek
slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču i Krakovu.

Početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom ciklusa od šest pjesama u Hrvatskoj
mladoj lirici 1914. godine. Zbog svoje pripadnosti revolucionarima omladine, za Prvog svjetskog
rata bio je proganjan od austrougarskih vlasti i zatvoren. Nakon izlaska iz zatvorai pripremama u
Zagrebu s Bartulovićem, Corovićem i Mašićem pokreće časopis Književni jug. Godine 1918.
objavljuje zbirku pjesama u prozi Ex ponto. 1920. objavljuje zbirku pjesama u prozi Nemiri i
pripovijetku Put Alije Đerzeleza. Sljedeće godine objavljuje dvije pripovijetke Za logorovanja i
Žena od slonove kosti, ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih
prikaza. Početkom 1923. godine postavljen je za vicekonzulata u Grazu, gdje nastavlja studije i
sljedeće godine brani doktorsku disertaciju.

Godine 1924. objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija
djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu. Objavljuje i eseje: o
Njegošu, Vuku Karadžiću, Matošu, Petru Kočiću, Petrarki, Goji i drugima. Sve do Drugog
svjetskog rata radi u konzulatima i poslanstvima u inozemstvu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata
živi povučeno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje
svojih djela.

Od 1946. do 1952. bio je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. U vremenu poslije rata
Andrić objavljuje svoja najzrelija djela. Godine 1945. izlazi povijesni roman Na Drini ćuprija,
Travnička kronika, Gospođica, a 1954. Prokleta avlija. Od pripovjedaka izdaje Nove

2
Lat.- Ne znamo ni sata ni dana, najdraži Gospodine!

40
pripovijetke, Priča o vezirovom slonu, Lica na obali, Aska i vuk, Žena na kamenu, Jelena, Žena
koje nema, Ljetovanje na jugu i druge. Godine 1956. Dobio je nagradu Saveza književnika
Jugoslavije za životno djelo, a 10. prosinca 1961. Nobelovu nagradu za književnost za
“kompletno književno djelo o povijesti jednog naroda“ s romanom Na Drini ćuprija kao
vrhuncem tog djela. Cjelokupan iznos Nobelove nagrade za književnost poklonio je Bosni i
Hercegovini, namijenivši taj novac za “unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i
Hercegovine“. Umire 1975. u Beogradu gdje je i pokopan.

Prokleta avlija, sadržaj

Priča započinje opisom zime i snijega koji je sve pokrio. Kroz savršenu bjelinu snijega ide samo
jedna staza, staza načinjena za jučerašnjeg sprovoda fra Petra. Iz susjedne sobe čuje se razgovor
dva fratra koji popisuju stvari što su ostale iza fra Petra. To su većinom alati jer je fra Petar bio
dobar majstor. Bio je i dobar pripovjedač. Sjećao se mladić kako je fra Petar lijepo pričao.
Zadnjih tjedana pričao je najviše o svom odlasku u Carigrad s fra Ostojićem, s kojim je krenuo
jer je dobro poznavao turski jezik. Ubrzo po dolasku u Carigrad završio je fra Petar u zatvoru ni
kriv ni dužan, jednostavno jer se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Dva mjeseca je
ostao u carigradskom zatvoru Prokleta avlija, a da ga nitko nije ni ispitao. U tom zatvoru bilo je
svakakvih zatvorenika, od velikih zločinaca do sitnih prevaranta. Po danu bi pravili grupice po
dvorištu i vodile su se svakakve priče, nekada malo dočarane,a nekada potpuno izmišljene.
Upravnik zatvora bio je Latif-aga, znani i kao Karađoz. Bio je to čudan čovjek, nedokučiv, a fra
Petar je o njemu pričao sa čudnom mješavinom divljenja i ogorčenja, a i ostali zatvorenici su
osjećali slično. „Svi oni, omađijani, prate i tumače svaki Karađozov korak i pogled, svaku reč;
strepe od njega, izbjegavaju ga kad mogu i koliko god mogu. Ali ti isti ljudi govore o njemu sa
nepriznavanim divljenjem i prepričavaju njegove podvige. Svi su oni navikli na Karađoza, srodili
se na svoj način sa njim. Grde ga, ali kao što se grdi voljeni život i kleta sudbina.“ Petar se
smjestio u ćeliji pokraj dva građanina iz Bugarske koji nisu imali doticaja s ostalim svijetom,
osim što su između sebe pričali i uvijek su bili spremni na odlazak iz Proklete avlije. Ubrzo im se
pridruži i jedan Turčin. Fra Petar odmah je primijetio da mladić ima vrlo lijepo ukrašenu knjigu i
ćebe. Nije bio tipičan Turčin, a i zbog knjige odmah mu se učinio bliskim. Mladić se zvao Ćamil.
Fra Petar i Ćamil počeli su ponekad razgovarati, ali ubrzo su stražari Ćamila preselili u ljepšu
sobu. Fra Petar shvatio je da Ćamil i nije najboljeg mentalnog zdravlja, ali mu je bilo žao što je

41
otišao. Već sutradan na njegovo mjesto došao je pričljiv Jevrej iz Smirne koji se zvao Haim.
Haim je znao Ćamilovu priču pa je i nju nadugo i naširoko ispričao fra Petru. Saznao je da je
Ćamil sin Grkinje i Turčina, te da je vrlo obrazovan i bogat. Nakon smrti roditelja zaljubio se u
mladu Grkinju i htio je oženiti. Njezina obitelj nije ni htjela da čuje o tome te su je potajice udali
za nekog Grka. Ćamil je nakon toga ostao sam te počeo putovati i sav se posvetio knjigama.
Počele su kružiti glasine da je umislio kako je u njemu duh nesretnog princa Džem-sultana.
„Ćamil se, posle svoje nesrećne ljubavi prema lepoj Grkinji, isto tako nesrećno zaljubio u istoriju
koju proučava. On je potajni Džem. Tako se drži i ponaša prema svemu i prima sve oko sebe.“ Te
priče stigle su i do valije izmirskog vilajeta za kojeg se govorilo da je čovjek kratke pameti i
dugačkih prstiju. Valiju je ta priča uznemirila jer je i tadašnji sultan imao brata kojeg je proglasio
maloumnim i držao u zatočeništvu. Tako jedne noći policija premetne svu kuću Ćamila, a njega
zatoče i oduzmu mu knjige i zapise što je imao. Valija vidjevši sve te rukopise za koje nije znao
što predstavljaju, razbjesni se i odluči da je najbolje da ga pošalje u Prokletu avliju zajedno sa
svim knjigama i spisima. Na to su se pobunili mnogi ugledni ljudi jer Džem je poticao iz bogate
obitelji,ali uzalud. Uspjeli su samo da ga prebace u bolju sobu koju neće morati dijeliti. Fra Petar
nije vidio Ćamila već dva dana. Haim je pretpostavio da ga ispituju, a od fra Petra se preselio jer
je sumnjao da su Bugari špijuni. Haim je i inače bio sumnjičav i nikome nije vjerovao. Trećeg
dana fra Petar sreo je Ćamila te su započeli priču. Ćamil je pričao tiho, malo i bojažljivo dok nije
spomenuo Džem-sultana. Od tada nije više ni o čemu drugome pričao. „On se satima zaboravljao
potpuno, pričajući sudbinu Džem-sultana, kao da govori o nečem što treba da bude kazano što
pre, još ovog trena, jer sutra već može biti dockan.“ Bila je to priča od dva brata koja su se
sukobila nakon smrti Mehmeda II. Osvajača. Bajazit je zasjeo na tron, a njegov brat Džem-sultan
morao se povući na otok Rod, odakle ga šalju u Francusku. Tamo ga drže ako zatočenika, a oko
njega se stvara vrtlog spletki u koji su uključene sve tadašnje europske države pa i papa i Bajazit.
Nakon sedam godina u Francuskoj, šalju ga kod pape. Ubrzo Karlo VIII napada i otima Džema.
Kada je krenuo u napad na napuljskog kralja poveo je i njega. Džem se razbolio i umro prije
Napulja. Nakon mnogo pregovora oko tijela, Džem je sahranjen u Brusi, kraj ostalih turskih
vladara. Ovu priču Ćamil je pričao sa nekim posebnim žarom i strašću pet-šest dana, ponekad i u
prvom licu. „Govorio je tiho, oborena pogleda, ne vodeći mnogo računa da li ga njegov
sabesednik sluša i da li može da ga prati. Fra-Petar se nije pravo ni sećao kad je u stvari počela ta
priča bez reda i kraja. Isto tako nije odmah ni primetio trenutak, teški i odlučni trenutak, u kom je

42
Ćamil jasno i prvi put sa posrednog pričanja tuđe sudbine prešao na ton lične ispovesti i stao da
govori u prvom licu.“ Tri dana fra Petar nije vidio Ćamila. Tada dođe Haim i ispriča kako su
trojica po noći došla u Ćamilovu sobu da ga ispitaju. Na kraju je izbila tuča, a Ćamila su iznijeli
iz Proklete avlije, je li na groblje ili u ludnicu to nije znao. Nakon toga fra Petru su dani prolazili
još teže. Jednog dana u ruku mu neki mladić stavi papirić na kojem je pisalo da će biti pušten na
slobodu za dan-dva. Došao je čuvar već sljedećeg dana ali ne da ga pusti na slobodu nego da ga
presele u Akru. Nakon 8 mjeseci u Akri pustili su ga i vratio se s fra Ostojićem u Bosnu u isto
doba godine u koje je krenuo. Fra Ostojić je cijelo to vrijeme radio na njegovu oslobođenju. I to
je bila sva priča koju je pričao fra Petar mladiću, a njemu se učini da je ostala samo činjenica da
se mora umrijeti. „Ničeg nema. Samo sneg i prosta činjenica da se umire i odlazi pod zemlju.“
Tada ga prene iz razmišljanja glas koji je i dalje nabrajao stvari što su ostale iza fra Petra.

Tin Ujević, poezija

Dobriša Cesarić, poezija

Dragutin Tadijanović, poezija

Nikola Šop, poezija

VI. HRVATSKA KNJIŽEVNOST DRUGE MODERNE

1.Petar Šegedin, Djeca božja

2.Ranko Marinković, Ruke, Glorija

3.Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

O piscu: Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. Godine. Bio je pripovijedač, prevodilac, esejista,
pjesnik i dramski pisac. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu. Desnica je posmatrač
ljudskih naravi i prodoran analitičar, usmjeren ka postupku psihološke analize. Prvi roman je
Zimsko ljetovanje, zatim zbirke pripovjedaka Olupine na suncu, Proljeće u Badrovcu, Tu odmah
pored nas, Proljeća Ivana Galeba, zbirka stihova Slijepci na žalu, brojni prijevodi s francuskog,
talijanskog, ruskog, eseji i članci. Umire 1967. U Zagrebu.

Kratak sadržaj:

Ivan leži u bolesnikoj sobi i niže sjećanja. Tim bjegovima u prošlost ispunjava svoje bolesničke
dane. Saznajemo da je živio s djedom i bakom u kući na moru iznad koje se uzdizala strma

43
stijena. Živjele su s njima i dvije tete, neudate usjedjelice. Otac mu je umro rano, njega se ni ne
sjeća. Plovio je i umro od zapetljaja crijeva. Čitava očeva porodica bila je vezana uz more,
mahom su svi bili pomorci. Djed je pak u prizemlju kuće imao agenciju.Majka je bila lijepa žena
i Ivan ju je neizmjerno volio. Čekala je muža, a nakon njegove smrti noćima je dugo, raspletene
kose, gledala njegovu sliku. Umrla je od upale pluća i tada se u Ivanu sve ispraznilo i izgubilo
smisao. Tetke su bile usjedjelice po rođenju, "po talentu". Tihe, šutljive, neopazice su se kretale
po kući, po svemu nezamjećene. Na kraju su otišle u samostan i tu dokončale životni vijek. Stric,
mlađi brat očev prosijedio je svoj život bolestan, u kutu sobe. Dalekozorom je gledao kretanje
brodova - toliko o njegovoj pomorskoj karijeri. Bio je pedantan po prirodi, a umro je od neke
čudne bolesti. Ivan se vraća u sadašnjost. Općenito će čitav roman biti ispreplitanje sadašnjosti u
bolnici i Ivanovih sjećanja iz prošlosti. Vođen time, Ivan u romanu kreira vlastito vrijeme,
psihološko. A to je bitna odrednica modernog romana. Sve se događa onako kako je u njegovoj
svijesti, nema kronologije. U bolnici ga obilazi doktor i saznajemo da je Ivan virtuoz violine i da
je nesretnim slučajem, na izletu iznakazio ruku i onesposobio se za daljnju karijeru. Nije
podnosio nikoga u sobi, želio je biti sam. Ponovo sjećanje na blagavaonicu u kući, slikarija na
stropu i djedovih domijenaka s gradskim vjećnicima. Ivan je satima čučao na stepenicama,
promatrao ih i slušao njihova umovanja. Dadilja koju je imao u djetinjstvu bila je priprosta žena
sa planine, dugo je i poslije ostala kod njih, zvao ju je "babom". Ponekad joj je dolazio muž s
brda, "gorštak". Ona bi bila sretna, ali sva rasijana. Ivan je prema njemu osjećao suparničku
mržnju. Baba se znala nositi s Ivanovim nemirima, ona mu je u onoj zaključanoj sobi na katu
stvorila Bućka - izmišljenog lika sasvim nalik Ivanu. Ivan je senzibilan dječak, nosi u sebi nemire
pred prolaznošću i ima potrebu raskinuti granice realnog. Razmišlja o smrti - smrt znači
kataklizmu. Dječji mozak je ne može percipirati. Kad netko sklopi oči, bez njega se može. Ali
JA, ako JA sklopim oči sve nestaje. Smrt = NE JA.Lutajući tavanom u svojim dječačkim danima
pronašao je violinu bakina brata i tu se rodila njegova ljubav prema umjetnosti i umjetnost sama.
Nikad nije previše vjerovao u neki talent. Čak je i nesreću smatrao zgodnom istinom da je
prekinut njegov razvojni put. Osobno je smatrao da bi i bez njegove nesreće dotle dogurao. Nije
mogao više dati u muzici, bio je to njegov vrhunac. Priznao je to samom sebi i nije mu se
sviđalo.Ponovo bolnica - dan za posjete. Nedjelja je miran, mrtav, zgusnut dan. Ponekad poželiš
da se nešto razbije, jer nedjelja nema zvuka. Nedjelja priziva sjećanje na cipelara Egidija. On je
nedjeljom svirao tromblon, no da ne bi remetio mir i djedov san, započinjao je u 16 sati i to bi
značilo da se prekida ona teška nedjeljna tišina. "Mrtvo, bezmjerno vrijeme."Postoji više vrsta
ljepota, a najbolja je ona iskamčena, teškom mukom stvorena ljepota, gdje su svi drugi u obitelji
ružni u korist te jedne osobe. Takva je bila Egidijeva kći Kalpurnija. Takva je bila i Ivanova
djevojka iz gimnazijskih dana (sestra joj je imala vodenu glavu). A takva je i njegova
bolničarka.Razmišlja potom o životu i smrti. Želi umrijeti u sunčanom danu. Svaki čovjek ima
urođenu potrebu za svjetlošću.

Ponovo bijeg u prošlost - prisjeća se dolaska talijanske kazališne družine u njihovo mjesto. Ostali
su tu čitave zime posve siromašni i bez novaca, na poslijetku su ih gradske vlasti odlučile poslati
u Italiju. Oni su iz zahvalnosti organizirali jednu predstavu. Sa njima je pošla i Egidijeva kći

44
Kalpurnija. Otac joj je želio da se posveti umjetnosti. Nikad se više nisu sreli, a često ju je
zamišljao što radi i kako izgleda.Saznajemo da Ivan leži u bolnici svog rodnog mjesta, no ne
otkriva to nikome, ni bolničarki koja ga neumorno izvještava o svim događanjima u gradu. Dok
ona čavrlja, izlaze mu pred oči svi detalji posljednjih događanja. Nakon njegove nesreće
putovanje je prekinuto, iskrcali su ga iz brodice i prenijeli u bolnicu. Postavlja joj zaobilazno
pitanja o učitelju violine koji živi u tom mjestu, no ona o tome ništa ne zna. Učitelj je bio smušen
čovjek, oženjen energičnom, kreštavom ženom i imao je troje djece. U kući je vječito vladao
nered, a učitelj je prije svakog svitanja dugo naštimavao violinu. Volio je Ivana i osjećao da u
njemu postoji "ono nešto". Nitko nije bio sretniji od njega kad je Ivan postao slavan. Nakon
njegove smrti poslao je Ivan udovici telegram pun iskrene, duboke zahvalnosti. U školi je u
početku bio pod patronatom fra Anđela kojeg je na odmoru držao za ruku. Potom je stekao
najboljeg prijatelja, svog dvojnika Ivana i sve su zajedno radili. Ivan je imao ogroman utjecaj na
njegovo mišljenje. Kasnije se otrgnuo podpadanju pod tuđi utjecaj i bio "ono što jesi". Ta
pomirdba sa samim sobom svojstvo je zrelih godina. Nešto kasnije, savezu dvaju Ivana pristupio
je Mato. On je s njihova prijatelja Petra skinuo svaku pomisao na nadimak Glavonja. Bio je
oličenje odraslog, ozbiljnog čovjeka u tijelu dječaka. Njih su četvorica do mature bili najbolji
prijatelji. Nakon prve godine muzičke akademije djed je konačno pognuo glavu i pomirio se sa
sablažnjivom činjenicom da Ivan neće na more. Imao je već tada iza sebe nekoliko mjeseci
odležanih u plućnom sanatoriju, ta mu je činjenica donijela prevagu u ratovanju s djeom.
Održavao je vezu s Egidievom najmlađom kćerkom Aldom, tog posljednjeg ljeta u mjestu. Nije
osjećao ljubav i odlučio je otići, noću. Pisao je Aldi o skorom povratku, no ona prekida si život i
trudnoću. Nakon toga iz pisama saznaje da mu umire baka, potom djed i da mu ostavštinom ne
ostaje ništa. Trebalo mu je šest mjeseci da preboli Aldu. Susreti s kolegama iz škole. Svi su bili
mirni, sređeni, "pogašeni ljudi". Hvalili su se djecom, unucima ... a njemu je sve to bilo
dozlaboga tužno. Najtužnija je bila njihova sreća pored te tuge. Još im je preostalo da umru. Zbog
posla je jednom otišao u unutrašnjost, u mjesto gdje je živio drugi Ivan. Susret i druženje je bilo
mnogo mlačnije no što je Ivan očekivao. Pravdali su se jedan drugom: strasti i želje gimnazijskih
dana prošli su ih. Među njima je vladalo neko nepovjerenje, čak napetost. Kad je to ispričao Mati,
on je rekao: Ivan ti zavidi na tome što ti njemu ne zavidiš. Čovjeku je urođena kompetencija i ne
bira suparnike. Nastojao je biti pažljiv prema Ivanu i odnosi su se polako normalizirali ali sve je
bilo drugačije. General koji je doveden u bolnicu ima rak. To ga podsjeti na Krezubog koji je
Ivanu jednog kišnog bolničkog poslijepodneva iznio svoju skicu fantastičnog romana. Tema je
Athanatik. To je novi lijek protiv raka koji je unaprijedio čovječanstvo, no pomutnja je bila
ogromna. Athanatik se švercao ilegalno, pojavljivala se čak i sterilna voda u ampulama, pa su
financi - ljudi u zelenom koji su pravili reda i bili brojniji od vojske, bili zaduženi provesti red, no
svi su se potkupljivali ampulama. I roman će kao i svi pravi romani završiti tragično, jer se to
čita. Happy end je jeftina stvar za sitne duše i mala vremena. S tim lijekom se svijet podjelio na
smrtne i besmrtne. Započele su revolucije, smrtni bi besmrtnoj lešini pobožno sisali krv na ulici.
Tada se pojavila potreba da se Athanatik uništi jer bi bilo više "simultanih čovječanstava". Ljudi
su vikali:"Vratite nam rak, vratite nam smrt!"

Ivan je bio oženjen Dolores. Ona je bila realnija, nosila je spremno njegove strahove, lutanja,
nasljednosti i uvijek bi govorila "kad se sredimo", "kad se smirimo". On je stalno putovao, u
razgovorima je bio iskren i te bi iskrenosti nju rastužile, opteretile. Ivan je stalno putovao i sve
saznajemo iz pisama, on nije direktan sudionik njihova braka. Čitao bi u pismima kako Maja
raste, lijepo napreduje na klaviru, ima psića Lera, hoće li se ikad više njih tri skupiti na jednom
mjestu... Dolores je naslijedila malu vilu i destileriju u primorskom gradiću i on je vjerovao da će
45
se tamo konačno skrasiti. No, nakon jednog izleta, vratili su se na zgarište, plamen iz destilerije
sve je zahvatio. Ukrcali su se u kočiju i krenuli k Petru u samostan, u Zelenik. S Petrom je dugo u
noć razgovarao o životu u mjestu nakon Ivanova odlaska, o srozavanju porodice, smrti tetaka. Tri
mjeseca nakon požara Ivan je odšvrljao, a nedugo nakon toga uslijedio je raskid s
Dolores.Osjećao je zahvalnost prema njoj, kao prema nikom drugom, osjećao je i krivicu. Kad je
primio vijest o njezinoj smrti, osjetio se oslobođenim krivice. Bolnica - osjeća se bolje.
Bolničarka mu je donijela violinu, drži je ispod kreveta i uči malog, slijepog dječaka svirati. Glas
s hodnika bolnice povuče ga u prošlost. Odmah ga je prepoznao. Bila je solidna pijanistica i
postala Ivanov menager, a kad se razbolio bila je uz njegovu postelju. Erna je bila ambiciozna i
bezrezervno se davala u svemu što je radila. Živjeli su zajedno neko vrijeme (dvije godine je bio
njegov maksimum). U početku je bio zaljubljen, a potom ga je prošlo i želio je da ona ode. I
najzad su se rastali: on je bio sit njezina dobročinstva, a ona njegove zahvalnosti. Sjećanje na
Maju. Umrla je u Italiji od neizlječive bolesti. I tek kada je izgubio kćer, Ivan je shvatio koliko
nepovratno može biti sam. Nakon njene smrti odlučio se na lutanje, besciljno lutanje mjestima.
Osjetio je potrebu da krene u rodno mjesto, no "nostalgija za mjestima je nostalgija za jednim
nestalim vremenom i jednimU sobu je dobio susjeda. Mrkog, nabusitog studenta agronomije
pretučenog nakon nekih demonstracija. Pod paskom žandara je doveden u bolnicu. Ne želi
razgovarati, nosi u sebi svoju ideju, misao kao jedinu na svijetu. Spreman je umrijeti za svoj cilj.
Ivan traži način da mu pristupi. No, na kraju Radivoje odlazi, Ivanu bi žao.

Ivanu se stanje pogoršava, morat će ponovo na operaciju. Saznao je od bolničarke da je Radivoje

uhapšen na prijavu apotekara koji je na silu od njegova oca htio kupiti perivoj. Bio je to drugi
Ivan i njegov perivoj suptropske vegetacije u Lučikama. Par dana nakon toga Radivoj je donešen
na obdukciju. Ivan mora na operaciju. Nakon operacije slijede sporadična sjećanja, prizivanja k
svijesti, razmišljanja o vječnosti, trajanju ... misli mu se sapliću ... Ivan izlazi iz bolnice. Proljeće
je, još jedno u nizu. Promatra ljude koji žurno idu svojim poslom i razmišlja - čemu žurba, zašto,
ta prije ili poslije svi ćemo kraju. Uživa u prirodi oko sebe u malim stvarima. U stvarima je jedna
luda zbrka i jedna mudra harmonija, jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano
da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.

4.Vesna Parun, poezija

O piscu: Vesna Parun bila je boem u pravom smislu te riječi. Njena životna priča počinje 1922.na
otoku Zlarinu. Bila je kći činovnika bez posla zbog čega je cijela obitelj živjela u teškim
uvjetima. Osnovnu školu pohađala je u Zlarinu, Biogradu i na otoku Visu, a gimnaziju u Šibeniku
i Splitu nakon čega upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu – studij romanistike koji nikad nije
završila.Ono što se u svim biografijama koje se odnose na Vesnu Parun osobito napominje
činjenica je da je bila izvrsna učenica i da se uzdržavala podučavanjem već od svoje 14. God.
Nakon prekida studija počinje djelovati kao slobodna književnica. 1947. bila je godina izlaska
njene prve zbirke Zore i vihori. Ujedno to je za Vesnu bila i godina mukotrpnog rada, njenog
oboljenja od tifusa, kriza koje je proživljavala zbog nesretne ljubavi. Razdoblje od 1962. do
1967. godine obilježio je život u Bugarskoj i afere vezane uz njen brak s bugarskim pjesnikom. O

46
svom je mužu uvijek govorila sve najbolje iako je bila svjesna teškoća koje joj je donio taj brak-
život u siromaštvu i političke manipulacije. U to vrijeme nije ni pisala ni čitala. Nakon razvoda
život je nastavila u Zagrebu. Međutim, ono što joj je donio Zagreb bilo je daleko od onog čemu
se možda potajno nadala. Jednom je tako izjavila: „Zagreb nije mjesto za ljude kao što sam ja,
ljude sa sudbinama...Ovo je za pjesnikinje opasan grad.“ U Zagrebu je provela gotovo pola
stoljeća. Nakon toga odlazi u Stubičke Toplice gdje 2010. Umire.

Pisati je počela vrlo rano. Već u dobi od deset godina ona objavljuje svoju prvu pjesmu
Pramaljeće napisanu na otoku Visu, u listu Anđeo čuvar. Pjesmu Zov objavljuje 1938. godine u
časopisu Sjeme. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze, a uprizorena su joj i 4 dramska
djela. Njen je pjesnički opus preveden na 14 jezika. Za svoj rad dobila je brojna priznanja poput
nagrade Tin Ujević 2003. godine, nagrade Vladimir Nazor te Europske književne nagrade 2010.
godine. Ona nije samo stvarala već se bavila i prevodilaštvom te je prevela brojne pjesme Rilkea,
Heinea i Goethea. Vesna Parun bila je iznimna žena i umjetnica, u mladosti je bila izuzetno
lijepa, izrazito putena što je razotkrila u nesumnjivo svojim najljepšim i najsnažnijim stihovima
ljubavne zbirke Crna maslina. Međutim, bila je ona i silno nesretna žena koja je čitav svoj život
žudila za ljubavlju. Kao što je jednom prilikom i sama rekla, bila je ona žena pjesnik, ali ne i
muškobanjasta žena, bila je ona žena nerodilja, ali ne i žena nemajka, ljubavnica, ali ne i
preljubnica, žena otpor i žena prijekor. Provela je nimalo lagan život i doživjela mnogo više
patnje i stradanja nego radosti, ali bez obzira na to ona je razumjela život, ona je osjećala svijet i
o njemu je pisala. I zato bih ovu biografiju završila još jednim njenim citatom:„U školi se moglo
naučiti mnogo, i u osnovnoj i kasnije, u srednjoj, i o gramatici, i o prirodopisu, manje o povijesti i
o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i o životu- gotovo ništa.“

POEZIJA VESNE PARUN

Bez obzira na to što pjesme u njenoj prvoj zbirci Zore i vihori nisu bile ni zrele ni staložene, u
njoj je prepoznato ono najvažnije: da je riječ o istinskoj pjesnikinji koja osjeća svaku svoju riječ i
svaku svoju pjesmu, o poeziji koja će pronaći svoje mjesto među najvećima. Pjesme ove zbirke
odlikuju se dvama suprotnim osjećanjima kao što to pokazuje i sam naslov zbirke, naslov koji joj
je pridao Gustav Krklec. Ona mladost i sve ono što je ona donosila sa sobom- njena vedrina i
snaga, živost i moć, a koje je Vesna tako snažno nosila u sebi, a s druge strane okrutno
suprostavljena bezizlaznost koju je donosio rat, smrt koja je bila u izravnom sukobu sa životom.

47
Ona je čitavu prirodu doživljavala sebi sličnom, uvijek u pokretu, uvijek dinamičnu i živu, u njoj
je vidjela zanos koji ju je toliko oduševljavao i zato je priroda kao motiv neprestano prisutna u
ovim pjesmama. Ona je u njoj vidjela plemenitost, onu nevinost, ona je htjela biti prirodom jer u
trenucima koje je živjela ona se sramila biti čovjekom. Također uspješna zbirka Crna maslina
označava novi prijelomni trenutak u njezinom stvaralaštvu, ali svakako i u hrvatskom pjesništvu.
Ta zbirka je ukupnost događaja i spoznaja o životu i ljubavi. Napisana je u samoći od koje Vesna
nikada nije bježala i prizvuk te samoće osjeća se u svakoj od ovih pjesama. Ona se
ovomzbirkomvraćačovjeku i prirodi.Udaljava se od svakodnevnih tema i uvodi nas u svoj
tajanstveni svijet u kojem se ljubav predstavlja kao najuzvišeniji i najiskreniji ljudski osjećaj.
Vesna Parun često je u svojim pjesmama pribjegavala mediteranskim motivima i na taj način
vraćala se u svoje djetinjstvo, onda kada je bila ispunjena radošću življenja. Nije ni čudno što je
upravo u ovoj zbirci dala naslov Crna maslina. Maslina i čovjek uvijek stoje u nekoj nedvidljivoj,
ali neraskidivoj vezi. Maslina čezne za suncem, a ona čezne za ljubavlju. Ona odabire biti
maslina i nositi breme neuzvraćene ljubavi na svojim leđima. Maslina je simbol nje same i ona u
maslini prepoznaje sebe i svoju patnju. Kao što maslina nosi breme vremena, patnju čovjeka i
prirode tako i ona nosi breme i gorčinu ljubavi. Ova zbirka je iskrena ispovijest žene kojoj je
ljubav najljepša spoznaja i bez ljubavi život bi bio prazan i bez smisla. Ljubav je bila prestižna
tema njezine poezije i ona joj se vraća i u idućim zbirkama, ali ne više s istim intezitetom
doživljaja i jednako uspješnom umjetničkom obradom. Uz ljubav kao glavni motiv, prirodu
opjevava još u zbirkama Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru, Vjetar Trakije, o smislu čovjekova
života i sudbine progovara u zbirci Ukleti dažd, a u zbirkama Apokaliptične basne, Salto mortale,
Tronožac koji hoda kritizira zbilju i individualne ljudske i društvene poroke.

1.1.Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,

48
 ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,
onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.Tumaraj njegovom šumom.
Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
49
 silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

„Ti koja imaš nevinije ruke“ antologijska je pjesma iz zbirke „Crna maslina“, 1955. To su iskazi
žene koja je prošla ljubav, uz duboku patnju i žrtvu. Ova je pjesma napisana 1953. godine kada je
Vesna izašla sa psihijatrijskog odjela bolnice Rebro gdje je 5 mjeseci liječena zbog pokušaja
suicida. I sama pjesnikinja kaže za ovu pjesmu: „bilo je to samo iskreno pismo upućeno drugoj
ženi“. Pjesma je komponirana u 9 strofa s nejednakim brojem stihova, a karakterizira ju izrazita
jednostavnost jezičnog izričaja.Lirski subjekt kroz 9 strofa jednostavnim načinom predaje svog
muškarca drugoj ženi i pritom joj daje upute. Himna je ovo svih žena čija je ljubav prema
muškarcu koji ih je ostavio jača od mržnje i zavisi zbog boli koju joj je nanio. Osjećaji ovdje
nadvisuju sve zlo, lirski subjekt skoro neshvatljivom smirenošću i predanjem priznaje svoj poraz
i predaje svog muškarca u ruke druge žene, zato je ovo himna, zato što je lirski subjekt uspio
nadići sve ljudsko, sve zemaljsko i prijeći u božanske sfere.

1.2.Mati čovjekova
Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
Vimenom da me je dojila zvijerka, bolje bi bilo nego žena.
I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće.
Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.

Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašće.
Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
Gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati

50
Vesna Parun ovu je pjesmu napisala u vrijeme rata, u ono vrijeme kada se gubila vjera u sve
vrijednosti. Ovo je jedna od njenih najsnažnijih i najznačajnijih pjesama. Ona se ovdje obraća
majci i piše u prvom licu govoreći zapravo o općenitosti pojma majka, mati kao ono od čega
potječemo i čemu se neprestano vraćamo. Mati čovjekova stavlja se u odnos svih ostalih živih
bića na Zemlji. Ona se zapravo obraća svim majkama svijeta s tragičnošću i ogorčenošću u
svome glasu , sa shvaćanjem boli majke zbog zla u čovjeku. Stihom „gorko je čovjek biti, dok
nož se s čovjekom brati“ daje najiskreniju i najsnažniju sliku vremena u kojem je živjela i rata
koji je doživjela.

1.3.Prijateljska žalost
Kome je stalo da imašdvadesetgodina
idjetinjastuljubav, štotepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.

Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.

Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

U ovoj pjesmi Vesna, kao mlada žena, piše o odnosu svijeta prema mladom čovjeku, kako je
nezainteresiran za pojedinca. I zato ona stihom „Kome je stalo da imaš dvadeset godina“ nije
mogla jednostavnije i ljepše prikazati probleme mladosti u začetku i hladnoću odraslih te njihovu
nesposobnost da budu više čisti i plemeniti kao mladi. Ovo je pjesma koja oslikava svu intimnost
nevinih mladenačkih duša. Stihom „A djeca razumiju sve.“ još jednom istaknula njihovu
neiskvarenost koja ih čini otvorenima prema životu jer nisu sputani tuđim mišljenjima, zakonima,
jer stoga što još ne poznaju svijet, oni ga razumiju bolje. Plava boja njihovih srdaca mogla bi
ovdje predstavljati čistoću neba ili slobodu zraka. Jer djeca su i jedno i drugo. Oni ne mogu
gledati površno i ne čine ništa poput nas jer još nisu saživjeli s nama i zato što nisu vezani za
društvo, oni su slobodni gledati stvari onakve kakve jesu i nije ih strah reći istinu jer ne znaju za

51
kaznu. Jer zato što su oplemenjeni oni su i sretniji i zato što slušaju srce, a ne razum oni su bliži
mudrosti. A sve to bila je i Vesna Parun.

1.4.Usnuli mladić

Prostrt na žalu sjenovitog zatona

leži kao ograđeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Ne znam je li ljepša grana šipkova
puna cvrkuta ptičjeg, ili pregib
njegova pojasa, gipkiji od guštera.

Slušam tutanj niske grmljavine

koja se izvija s mora, sve to bliže.
I skrivena u lišću stare agave
motrim kako grlo mladića postaje galeb
i odlijeće put sunca, klikćući sjetno
u žutim oblacima. A iz bronce
njegova raskošnog trbuha diže se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Šušti žalo i more je posivjelo.

Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiču šumovitu uvalu.

Udišem miris ljeta u nasadima

i puštam se da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaćena
iz kojih teče ulje maslinika.

52
 I vraćajući mirne oči k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim puna rasijane žudnje
koliko bijelih ptica raskriljenih
dršće u modrim gudurama oblačnim
tog tijela, koje tišinom zbunjuje
šumor mora i samoću trava.

Ovo je jedna od Vesninih pjesama koje su obavijene velom sanjarenja i nestvarnosti. Sam naslov
u sebi nosi neki sanjarski ugođaj. Mladić je u ovoj pjesmi prikazan u suodnosu sa mediteranskim
pejzažem koji je česti motiv njezinih pjesama. U svojim autobiografskim zapisima ona navodi
kako je ova pjesma nastala kao halucinacijski plod mašte dok je ležala u gripi na željeznoj
ležaljci. Pjesma se i doima daleko od stvarnog svijeta. Ona ljepotu muškarca prožima kroz
morski pejzaž s kojim ga uspoređuje. Ova pjesma stoji kao himna muškom obličju. Mladić se
stapa s prirodom i postaje dijelom te ljepote. Pjesma odiše svježinom, životom i radosti, ali se
ipak osjeća prigušena tuga u želji za tim muškarcem. Ona ga motri iz daljine i zadivljena je
slikom tog usnulog mladića koji joj pruža neki osjećaj blaženstva.

5.Jure Kaštelan, poezija

6.Slavko Mihalić, poezija

7.Josip Pupačić, poezija

8.Antun Šoljan, Kratki izlet

O piscu:

Šoljan, Antun (Beograd,1932. – Zagreb, 1993), pjesnik, prozaik, dramatičar, esejist, prevoditelj.
Gimnaziju završio u Zagrebu, gdje je studirao engleski i njemački. Tu je do smrti djelovao kao
profesionalni pisac. Uređivao je i suuređivao časopise „Međutim“, „Krugove“ i „Književnik“.
Bio je predsjednik Hrvatskog centra PEN-a (1971-73). Osim spisateljskog rada dosta je i

53
prevodio, uglavnom s engleskog (sa Slamnigom), te s njemačkoga i ruskoga. Uredio je niz
antologija svjetske, američke i hrvatske književnosti (Antologija hrvatske poezije, s N.
Milićevićem, Antologija moderne poezije zapadnog kruga i dr.). Kao pripadnik prevratničke
krugovaške generacije Šoljan je, uz Slamniga, njezin najistaknutiji predstavnik i raznovrsnošću
opusa, i veličinom književnopovijesnog značenja. Ogledavši se u gotovo svim žanrovima i
vrstama, Šoljan je kronološki najprije propjevao, a gotovo istodobno pisao je prozu i feljtonsko-
kritičke napise. Poezijom je započeo u časopisu „Izvor“, ali njihovo pravo rođenje počinje
časopisom „Krugovi“. Njegove prve dvije zbirke su Na rubu svijeta,1956, Izvan fokusa, 1957.

U ranijim ostvarenjima (Specijalni izaslanici) koju je kritika označila kao „prozu u trapericama“,
mala se grupa, klapa, kao homogena mentalno-kulturna jedinica, konfrontira sa svijetom odraslih
u društvenom i književnom smislu. Ta mikrozajednica njeguje svoju posebnost i odupire se,
obično pasivno, represijama nad svojim identitetom. No, taj je identitet najčešće ugrožen ne samo
od društvene, nego i od „metafizičke nepravde“, iz kojeg je izlaz gotovo nemoguć, pa je zato
reakcija lika ili pripovjedača ironijska, navlastito u kasnijoj novelistici (Obiteljska večera) kada
Šoljan sve više, kao i u ranim dramama, postaje osjetljiv za društvenu tematiku. U romanima,
naročito prvim (Izdajice, Kratki izlet, 1965), Šoljan je po tematici egzistencijalistički pisac.
Kratki izlet romaneskno, narativno i kompozicijski koherentniji i klasičniji, unatoč svojoj
pikaresknosti, ne želi sakriti da je riječ o egzistencijalnoj drami, koju ostvaruje manirom
gralovske pitoreskne potrage. Kako ni svijet suvremenosti sa svojim tehnikama, niti priroda sa
svojom mogućom arkadijnošću, niti prošlost sa svojim kulturnim energijama, što ih simbolizira
samostan, ne otkrivaju smisla ni cilja, to se sam put nadaje alegorijom Camusove teze o Sizifu:
svrha je u samom putovanju koji je potraga za identitetom. U kasnijim romanima Šoljanovu
pozornost privlači društveno–ekološka tematika u modelu svojevrsna romana „radnog čovjeka“,
ali u „ključu“ birokratskoga i političkoga manipuliranja. No, i tu glavni junak traga za puninom i
osmišljavanjem života.

Drame: Lice, Brdo, Galilejevo uzašašćem, Klopka, Romanca o tri ljubavi, Bard.

Djela: Jednostavno umorstvo, Na rubu svijeta, Specijalni izaslanici, Izvan fokusa, Izdajice,
Kratki izlet, Gartlic za čas kratiti, Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960. – 1962.,
Deset kratkih priča za moju generaciju, Devet drama, Gazele i druge pjesme, Zanovijetanje iz
zamke, Luka, Ovo i druga mora, Obiteljska večera i druge priče, Izabrane pjesme,Čitanje

54
Ovidijevih Metamorfozal Rustichello, Drugi ljudi na Mjesecu, Bacač kamena, Izabrana djela, I –
II, PSHK, knj. 174, Hrvatski Joyce i druge igre, Izabrana djela, I – IV, Sloboda čitanja,
Prigovori, Prošlo nesvršeno vrijeme, Izabrana proza,

KRATKI IZLET

Roman počinje pripovjedačevim opisom prijatelja Roka. „Počet ću od toga da je moj prijatelj
Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke,
bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo
prinosi licu sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacijama ili kakvim zupčastim
strojevima u radu, ne može sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od
onih legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju.“ Roko je bio čovjek koji je imao neodoljiv poriv za
akcijom, bilo kakvom akcijom, neutaživu žeđ za promjenom koja bi bez ikakvog povoda diktirala
njegovim neočekivanim postupcima. Nikada se nije mogao skrasiti na jednom mjestu. Po tomu su
mnogi stekli dojam da je on čovjek površan i nepouzdan, prevrtljiv, ili ono što se obično naziva
„čovjek na svoju ruku“. Sa svim ljudima oko sebe, uvijek se odnosio na isti način. Uvijek je
davao dojam sretnog čovjeka. „Bio je jedna varijanta sretne budale, trećeg sina, ludog Ivanuške,
ali i prosvijetljenog Mesije. Nikada se nije ni na što žalio. Činilo se da nikad nije zabrinut, nikada
nezadovoljan.“ U ugledno društvo mladih znanstvenih radnika pripovjedač je dospio zahvaljujući
starom poznanstvu s Rokom, znali su se iz srednje škole i povremeno obnavljali poznanstvo.
Njihovo drugovanje se sastojalo u tome da je Roko pričao bez prekida, a on slušao bez
prekidanja. Jednom dok su u kavani prebirali srednjoškolske uspomene, Roko ga poziva s ekipom
kulturnih radnika na ekspediciju u Istru koju on priprema. Gotovo svaki dan su kretali na novi
istraživački pohod. Jednog dana kreću u potragu za freskama u mjesto Gradina. Ime Gradina je
zapravo izmislio jer se nije mogao sjetiti pravog imena mjesta, kao ni smjera kojim su išli. Na
ekspediciju kreću autobusom, koji se nakon stanovitog vremena, na nekom raskršću bez oznaka,
pokvario. Jedan dio ekspedicije ostaje u autobusu čekajući pomoć, a drugi dio kreće dalje pješke
zajedno s Rokom. Petar, kao i ostali članovi ekspedicije, hodao je zlovoljno i s nemirom u glasu
ponavljao da se treba vratiti. Roko je ne okrećući se gazio dalje i nakon nekoliko koraka zastao i
pogledao ih podrugljivo, pokazujući rukom na znak koji je bio ispred njih. Taj znak ih je vodio
do kamene provalije. Okrenuli su se zgranuti i vratili se istim putem natrag. Tako su stigli u neko
mjesto, a da to zapravo nisu ni primijetili. „Cijelo mjesto, kako smo uskoro mogli vidjeti,

55
sastojalo se od dva veoma duga, veoma jednolična niza kuća poredanih s obje strane. Cesta se
suzila i vijugala sada između pročelja kuća, kao rijeka u kakvom kanjonu. Sve su kuće bile
otprilike jednako visoke, zidane prizemnice, ožbukane prilično davno, sada već trošne, i sva su
vrata bila zatvorena, svi prozori zaštićeni sklopljenim škurama.“Na jednom prozoru ugledaju tri
goleme žene, koje su ih gledale otvoreno, drsko, proždrljivo, zavodnički su se smijale pozivajući
ih k sebi. Oni su se zaustavili i počeli dobacivati dosjetke, izazove, prostote, ali na nagovor Roka
ekspedicija kreće dalje. Kad je slika žena počela blijedjeti u njihovom sjećanju, Petar se iznenada
zaustavi i priopći članovima kako on ne ide dalje, već da se vraća natrag. Ostali su nastavili
hodati pustim vijugavim gradom ne srećući nikoga. Idući dalje, ugledaju širom otvorena
podrumska vrata. Spustili su se u gomili u duboku konobu, posjedali okolo na bačvicama i počeli
govoriti u jedan glas, dok je mršav i žilav starčić živahno skakutao oko njih, zadovoljno se
smijući visokim i prigušenim hihotom. On im je ponudio hrane i vina, od kojeg su se svi napili, a
najviše Vladimir. Kad su trebali poći dalje, Vladimir je rekao da on ostaje kod starca. Ostali su
nastavili dalje. Došli su do nekih starih ruševnih kuća, od kojih je Ivan jednu kupio i rekao da će
ostati tu živjeti. Dvije Ofelije, jedine žene u njihovoj ekipi, odluče da ne idu dalje, da se vraćaju
natrag. Ekspedicija se raspala i ostali su samo Roko i pripovjedač, koji su nastavili dalje pješačiti
prašnjavom cestom. „I tada, u sam sumrak u kojemu se čulo samo naše dahtanje i šuštanje granja
kroz koje smo se probijali, posve neočekivano, usred bespuća kojim smo već toliko dugo lutali,
otvorila se čistina, brežuljak pokriven zelenom poljanicom kao sagom, i na brežuljku poput
zamka, okružen tamnom stražom mrkih čempresa, samostan, zapravo ruševina samostana,
praznih zabata, napuklih zidova, s golim kosturom tornja samostanske kapelice, malena gola
ruševina ozlijeđenih bokova, okružena napola razorenim, vremenom nazubljenim zidom.
Tvrđava koja vremenu odolijeva. Malena, napola srušena, ali dostojanstvena i svečana kao kakva
gorostasna katedrala.“ U dnu dvorišta, na pročelju samostana, ugledaju česmu uz koju je stajao
čovjek s drvenim maštilom za ušicu u ruci. To je bio fratar kojemu govore da traže freske. Fratar
ih poziva unutra i govori da će im pokazati freske. Pošli su za njim izgubljeni, bez riječi. Roko je
zastajao, dodirujući prstima kamenje, čija je ploha bila hrapava. Fratar je hodao pred njima
polako i pognuto, neprestano kašljući. Vodio ih je polako uz jamu iz koje je korov izbijao poput
pjene. Jama je imala duguljast oblik i što su se više udaljavali bivala je dublja. U dnu jame
nadzirao se hodnik, za koji fratar govori da ako je ikada kamo vodio, sad je sigurno neprohodan.
„Nekoć je vodio spasu, pomislio sam, znali su jednostavan put u spas. U jedanaestom stoljeću

56
možda, ali su znali. Kasnije se zaboravilo. Mi ga sada opet otkrivamo. Zato smo došli. I nada
koja je zamrla u meni kad sam bio vidio ruševine samostana, ponovno se počela rađati,
bjesomučni plamičak. Prokopali smo ovaj hodnik, govorilo je sve u meni, ne, pjevalo je, da se
spasu. Još je, znači, bilo kamo. Znači, ima kamo, još uvijek.“ Roko je klonulo stajao usred
korova, išao je prema zgradi sporo, oborene glave. Toliko se trudio, a na kraju puta ostao je samo
umor. Prolazili su tamom, vijugavim hodnicima, oslanjajući se o vlažne zidove. Fratar ih dovede
u kapelicu u kojoj se nalaze freske. Prvi dojam je bio da je kapelica bila potpuno gola, prazna,
napuštena. Roko je namršteno ogledavao oko sebe, izdužujući vrat prema zidovima. Prinese
lojnicu bliže kamenu, ne približavajući se zidu, ugledaju čudesan crtež cijelog arhipelaga od
ostataka žbuke na zidu. Svjetlo lojnice igralo je na njima poput jata prozirnih leptira, i činilo se da
čitava scena prikazana na freski živi i kreće se u drhtavom, čarobnom plesu. No kad su se
približili, jasnije su vidjeli da na zidu nema ništa. Fratar je na to rekao da ih je čuvao koliko je
mogao. „Čuvao sam ih, znao sam da će netko jedanput doći. Za vas sam ih čuvao. Ali vlaga…
žbuka je upijala vlagu. Rekao sam vam, tu ima podzemnih izvora – vlažno je. Freske su se ljuštile
na moje oči. Već su bile prilično uništene kada sam došao ovamo. A onda godinu za godinom
bilo ih je sve manje. Ljuštile su se u krpama. Svake godine na njima sam vidio druge
slike…možda ćete misliti da sam lud, ali ne, ne, nisam lud… vidio sam slike… gledao sam ih
danima, godinama, bile su toliko u mene urezane… i sada ja još uvijek vidim ono što je na njima
bilo… likove, sudbinu, priče koje traju… zato mi tim teže vaše razočaranje… ali kažem vam,
čuvao sam ih…“ Rekao je kako je čuvao i biblioteku u kojoj je bilo mnogo iluminiranih
rukopisa, prijepisa, pergamena, ali ni to nije na kraju uspio. Dok su sjedili za stolom, izbjegavali
su međusobno poglede u oči. Na jednu od klupa, gdje su trebali prenoćiti, fratar je položio dva
složena pokrivača koja su zaudarala na plijesan. Zatim je na stol donio polovicu ovčjeg sira,
polovicu kruha i vrč vode, te nekoliko puta ponovio da je to sve što ima, ali da će se naviknuti, jer
čovjeku ne treba mnogo. Šutke su jeli, bez misli. Fratar ih je pitao što će kasnije, na što je Roko
glasno odgovorio da će spavati, a slijedećeg jutra da se vraćaju, te poziva fratra da krene s njima.
Fratar govori kako će on ostati umrijeti u samostanu. Pripovjedač se je osjećao prevaren i
odbačen, te je vikao na Roka, pitajući ga zašto ih je onda uopće vodio, ako sad potpuno nevino i
ravnodušno priznaje poraz. Na što je Roko s malo ironije odgovorio da je on bio samo
organizator, vođa puta. „Za druge, znao sam, nema više pravog povratka. Nisu se imali kako
vratiti, ostavljeni u bespuću, izgubljeni. Za njih više ništa nije moglo početi iz početka, kao ni za

57
ovoga fratra što ovdje, na kraju puta, ostaje da umre. Ovo što je za Roka bio samo kratak izlet, za
njih je bilo konačno putovanje nakon kojeg se ne putuje više. Za nas, ova je avantura imala trajne
i nepromjenljive posljedice.“ Pripovjedač kreće sam dalje urušenim stubama. Osjetio se konačno
beskrajno osamljenim, te se propitivao hoće li izdržati do kraja. Nakon dugog putovanja kroz
mrak, ugledao je svijetlu točku izlaza, te krenuo žurno prema otvoru. Naglo je istrčao, zabliješten
svjetlom, sretan kao nikad u životu. Nalazio se u golemom, sivom, valovitom kamenjaru, u
mjestu od kuda su i krenuli s ekspedicijom.

„Možda nikada i nije bilo drugog svijeta, rekao sam samome sebi, kao da se opravdavam. Možda
sam u ovoj pustoši od početka, možda smo svi u njoj od početka, samo mi nije bilo dano da je
vidim tako jasno kao sada. Možda se nikad nisam ni maknuo odavde. Možda nisam krenuo ni na
kakav izlet. Možda je ovo zapravo blagovijest, spas. Možda je ovo ona konačna sloboda kojoj su
preci toliko težili, i ja sam na cilju.“ Pripovjedač je tražio sudionike toga kratkog izleta, koji su
zajedno s Rokom i s njim krenuli jednoga vedrog jutra u malenom autobusu da nikada ne stignu
onamo kamo su njih dvojica došli, a da ni oni nisu došli nikamo. Mislio je da su svi oni imali
istinsku želju da dođu, da su malo uporniji i izdržljiviji da svi zajedno uspiju nekamo i stići.
Tražio ih je, ali nikoga nije našao.„Možda su svi sudionici toga izleta već pomrli. Možda je zaista
tim kratkim izletom završio njihov svijet.“ Tražio je i Roka i zamišljao ga u tisuću čvrsto
urezanih slika. Zamišljao ga je ozarenog, ushićenog kako šapće ime cilja pred kojim su stajali.
Ali kako nije našao Roka, ime biva zaboravljeno. „Često razmišljam o tomu da dam oglas u
novine: čovjeku uvijek ostaje kakva-takva nada. Ali znam: više ni za to nemam snage. Ali ne
ljutite se ako vam ipak tako, pričajući, naklapajući, kažem: sutra, koliko sutra stavit ću oglas u
novine. Učinit ću nešto.“

9.Slobodan Novak, Mirisi, zlato i tamjan

O piscu: Novak, Slobodan (Split, 1924.), prozaik, pjesnik, dramski pisac, esejist. Pučku školu
polazi u Rabu, a gimnaziju u Splitu; maturirao u Sušaku kao privatist. Diplomirao hrvatski jezik i
jugoslavenske književnosti u Zagrebu. Za vrijeme rata pridružio se antifašističkom pokretu.
Radio je kao lektor, korektor, novinar, dramaturg HNK u Splitu (1955. – 58.) i urednik u
novinarskim redakcijama i nakladničkim kućama. Pokrenuo je i uređivao časopise „Izvor“ i
„Krugovi“. Član HAZU od 1983.

58
U književnosti se javio tekstovima u „Studentskom listu“ 1946. Karijeru je započeo ideološko
tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi
su okupljeni u zbirci Glasnice u oluji (1950.) i pjesničkom ciklusu Iza lukobrana u skupnoj zbirci
Pjesme (1953; zajedno s N. Milićevićem i V. Pavletićem). Kasnije objavljene pjesme, do prve
polovice šezdesetih, pretežito su intimističke i introspektivne. Iako je napisao i nekoliko pjesama
koje podnose visoke estetske kriterije (Agava, sunce i kamen, Smrt u snu, Bilješke iz
Ošvijenćima, Povratnik u nosiljci), vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje
objavljivati u „Krugovima“ i „Republici“. Pažnju kritike i publike svratio je kratkim
autobiografskim romanom Izgubljeni zavičaj (1955.) u kojem tematizira događaje iz djetinjstva
provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama
natopljenih slika, lirskih i arkadijskih ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost
izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom „ja“ koje promatra,
registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom „ja“ koje sentimentalno i s priličnom
dozom pasatizma rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko
intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja. Nju pojačava
i opozicija Otok – Kopno, koja će, sa svojim složenim semantičkim konotacijama, postati
alegorijskom tematskom okosnicom čitava njegova opusa. Zbirka novela Tvrdi grad (1961.)
značajna je postaja na Novakovu putu od „pastorale do ironije“ (I. Mandić). Proza slijedi model
egzistencijalističkog pisma jer tematizira, eksplicitno ili implicitno, tzv. granične situacije kao što
su tjeskoba, strah, bolest, poraz, umiranje, traumatična ratna iskustva. Novele karakterizira
redukcija fabule, autoanalitičnost, ironijska pripovjedna optika i crni humor. Nekoliko tekstova iz
zbirke – npr. Badessa madre Antonia, Južne misli, Treba umrijeti logično – ide u red ponajboljih
ostvarenja poslijeratne hrvatske novelistike. Zbirci je pridodan i kratak roman Dolutali metak u
kojem, sučeljavajući više mogućnosti zbivanja i više verzija priča, suptilno analizira unutarnji
život likova. Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan (1968.). To je
priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na
izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju
bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme
priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina
„pražnjenja“. Glavni lik Mali vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma
i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na

59
simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma.
U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i
socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrežnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu
i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve – svega onoga
što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se
i kaže da „invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti“. Potpun vjerskih rituala i biblijske
simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama
planovima zbivanja: konkretnim (referencijalnim) i alegorijsko–anagogičkim; profanim i
sakralnim. Na prvoj, mimetičkoj, razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na
drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je
dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost
možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku
razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika
ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom
ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je
moderno strukturirano, realizirano u Ich – formi, kao veliki solilokvij s razgranatim
asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je
sartreovske mučnine i gađenja prema svijetu. Roman je doživio i vrlo uspješnu dramatizaciju.
Pisao je s uspjehom i radiodrame (Strašno je znati, 1961.; Trofej, 1963.; Majstore, kako vam je
ime?, 1966.; Zakrivljeni prostor, 1969.) te feljtone.

Djela: Glasnice u oluji, Pjesme (u koautorstvu s N. Milićevićem i V. Pavletićem), Izgubljeni

zavičaj, Split, 1955.; Trofej (sa S. Perovićem), Tvrdi grad, Novele, Mirisi, zlato i tamjan, 1968.;
Izvanbrodski dnevnik, Izabrana proza, Hlap, PSHK, knj. 160,.Djela, I – IV

MIRISI, ZLATO I TAMJAN

Kroz prozor sam odaslao u noć sav onaj silan zadah što je prokuljao ovamo po prorezima oko
tankih dvokrilnih vrata sobnih i onda nabujao u oblak grobnoga smrada koji guši. Iz susjedne
sobe javlja se još teški porculanski lavor najdubljim glasom udaraljki i čuje se iz te starinske
zvonjave ožimanje i pištanje spužve kojom žalosne ruke moje žene ispiru Madonin zadah. Draga
(pripovjedačeva žena) njeguje Madonu. Do njih je došao doktor koji dolazi svakih osamnaest
dana i čudi se kako Madona ima puno godina, a dobro vidi i čuje. U njenoj sobi je mrak. Ona

60
stenjući diše u dnu sobe. Sklupčana negdje u dubini kreveta kao u zipci. Ali ispunjava praznu
akustičnu sobu svojim hripanjem kao sipa. Draga pripovjedača šalje po vodu jer se želi okupati.
Pripovjedač odlazi po vodu kod susjede Erminije. I rekao joj je da je zove njegova žena da malo
dođe do njih. Erminija je krenula s njim. Nasuli su vodu iz bunara, nalili u njegov kabao,
Erminija je uzela kabao za jednu ručku, a pripovjedač za drugu. Kad su ušli u Madonin vrt,
Erminija mu je rekla da će Madona umrijeti dok on bude sam, umrijet će prije Božića. On joj nije
vjerovao i ona je rekla da o tome ništa neće pričati Dragoj da ne ostane kod kuće. Uskoro su u
verandi odložili kabao i utonuli u oblak dima od prženog ulja. Njegova je žena žmirkala iznad
praskave tave , a Erminija je pohitala u Madoninu sobu. Erminija se ponovno upoznavala s
Madonom koja je postala zaboravljiva. Madona joj je rekla da ima sto godina, a Erminija se nije
složila s tim i Madona se počela derati i vikati kako su joj sve uzeli pa sad hoće i godine. Velikim
pokretima Draga je Erminiju izgurala iz sobe. Erminija je ostala na večeri sa Dragom i
pripovjedačem. Tako su večerali, a Draga je čistila cipla za Madonu, redajući po rubu tanjura
perca čistoga ribljeg mesa. Zatim se Erminija otišla. Kad su ostali sami, dugo se čulo gdje
Madona mulja desnima svoju gnjecavu večericu slasno i proždrljivo. Draga je pripremila korito i
grijala vodu za kupanje, a pripovjedač je izašao van. Pripovjedač je ratni vojni mirnodobski
civilni invalid. Uputio se uskim ulicama do svoga starog prijatelja s kojim je običavao kartati.
Prijatelj je imao posla, crtao je parcele za katastarske izvode. Igrali su karte povremeno. Glupa
igra, koja ga nikad nije zabavljala. Zatim uđe u sobu jedna gospođa. Kibicira obično dok kartaju.
I skuha kavicu. Gospođa je bila prijateljeva žena i ona se raspitivala za Madonu, a on je rekao da
je sve u redu. Još je rekao da mu žena u ponoć putuje na osamnaest dana i da će biti sam s
Madonom, a zatim je otišao kući. I tako, u ponoć je brod otplovio, otplovila je Draga. Na žuto
osvijetljenoj palubi, kao na gradskome šetalištu, ona je stajala odjevena za izlazak, uspravna pod
šeširom, ozbiljna pokraj lijepoga kofera, kao da to već pod kestenovima čeka tramvaj. Otplovili
su u neko jugo bez posebnih valova; sa crvenim i zelenim svjetlom izgubili su se iza borova.
Pripovjedač se sjetio kako su se prošlog ljeta Šveđanke kupale na Velikoj Kameni i kako su
dolazile u njegovu sobu. Njegovo tijelo je tražilo svoje, jer Draga je Madonina ropkinja, svaku
večer je bila umorna. A sada će se on osamnaest dana morati brinuti o Madoni. Razmišljao je
kako za iduće dane treba napraviti opsežan plan. Razmišljao je i o tome kako će njegova Draga
morati objašnjavati sve svojoj majci. Draga neće moći razgovarati s Kćeri i Sinom, nego će
morati umorna objašnjavati, da nije to radi nasljedstva, jer Madona ništa više nema, nego da je to

61
zbog sentimentalne obveze prema samotnoj i napuštenoj osobi koja ju je nečim zadužila u
djetinjstvu. Tada je zavikala Madona i prekinula ga u njegovom snu. Zatim je otišao do nje,
okrenuo prekidač u njenoj sobi, i upalilo se u granama lustera pod stropom nešto kao svjetalce.
Onda je uključio električno kuhalo na kojem je stajao lonac čaja. Madona je pitala za Dragu i
rekla da se treba sakriti kad se vrati i iznenaditi. Pripovjedač je ustao i izišao na terasu prema
moru. Madona je zahrkala škljocajući kao plinomjer.

Rano ujutro zaškripjela su ponovno ona prokleta vrata i vratila ga iz duboka sna. Erminija je već
stajala pokraj njegova kreveta tanka, dugačka. Od zimske odjeće imala je samo sivi vuneni pled
prebačen preko oba ramena i preklopljen na prsima. Skinuo je palcem i kažiprstom krmelj s
desnoga oka i osluhnuo prema Madoninim vratima. Erminija je krenula za njegovim pogledom,
navirila se u Madoninu sobu. Onda je zakoračila unutra na prstima i vratila se s loncem za čaj.
Rekla je pripovjedaču da će skuhati čaj i da Madona spava, ali otvorenih očiju. Donijela je lonac
s vodom na štednjak ispod prozora i počela ložiti. Zamirisala je šibica i stručak dima u svježem
jutarnjem zraku. Pripovjedač je posegnuo za cigaretom i dao novac Erminiji da kupi hranu u
gradu. Tada se javila Madona i ponovno je tražila Dragu. Pripovjedač je rekao Erminiji da ode do
Madone, a Madoni je rekao da je umro Dragin otac i da je zato Draga otišla, samo da Madona
više ne bi pitala za Dragu. Rekao joj je to, ali je rekao i da je ona spavala dok je Draga odlazila. U
tome je pogriješio jer ona ne priznaje da ikad spava – za nju je to zlo, grijeh, lijenost. Smrt je ona
odbijala, ali bolest bi preuveličavala kada bi to bilo moguće, jer je mislila kako joj nitko ne
vjeruje da je bolesna, i jer je nezasitno tražila pažnju i njegu kao razmaženo dijete. Izišao je u vrt
da pogleda onu čudesnu bijelu ružu pod zidom koja cvjeta u prosincu. I da se izmakne Madoninu
bijesu. Njegova služba Madoni i njegovo samovanje s njom počelo je u znaku neprijateljstva.

Draga ima dugu bijelu dušu kao spavaćicu i bjelju od najbjelje ruže. Ona će danas sve zlo
zaboraviti u tren. Sjedeći u kuhinji prebirat će prste svoje na stolu i reći majci, ocu, sinu, kćeri,
sebi i možda u mislima njemu: „To je pitanje dana i može se izdržati; a kako mi živite vi?“

Pripovjedač se žali kako mu je teško i kako bi volio da ima slobodnog vremena, da ga bar
Erminija može zamijeniti dvi – tri ure na dan. Išao bih sam barem do tržnice, možda bi se tu i
uštedio koji dinar. A usput bih, gledao nebo nad glavom, nešto malo morske oseke. Erminija ga
ne može zamijeniti jer je uprskala stvar i prestrašila Madonu. Njegovi jedini sati odmora je kad se
Madona zaputi u svoje predjele i kada sama sa sobom razgovara. Nitko ne bi vjerovao, ali to je

62
zapravo odmor. Jednom je se sam uputio Madoni, prvi put bez poziva i dao joj da pije čašu
hladne kamilice. Madona se poslije toga počela derati i gušiti se samo da bi dobila limunadu.
Rekao joj je da će za večeru imati blitvu i Madona je do večere tiho pjevušila „Od straže jutarnje
sve do noći“

Tri dana Madona se ljutila na pripovjedača. Bila je uvrijeđena, ali nije znala više što je uzrok
tome. Sjećala se samo svoje ljutnje, a i nju je zaboravila danas, kada je saznala da je Badnjak.
Ujutro je došao stari Tunina s granom bora i s jednim mršavim pjetlićem pod pazuhom. Madona
ga se nije sjećala, ali su ipak zajedno pričali. Pripovjedač se prisjetio nekadašnjeg Badnjaka.
Vidio je da Tunina na nogama ima iste one platnene opanke što ih je nosio onoga davnog
Badnjaka koji pamti. Ostavili su Madonu u sobu da spava i pripovjedač je još neko vrijeme
pričao s Tuninom u kuhinji. Došla je jedna djevojčica, koja je donijela oprano i izglačano rublje
za gospođicu Madonu i za pripovjedača i za gospođu Dragu, pripovjedač ju je nazvao malom
djevicom. Pripovjedač i Tunina su se napili. „Rekao sam da Bože dragi, kakve zgodne male
smiješne cipelice ona ima, crne na kopču, kao sveti Guliver, koji je imao mokasinke na dugme,
kao djevica Svetog Andrije, ali još bolje, to ne smeta, nema veze, i imao je bijele dokoljenke kao
ona ispod sutane, ako ona uopće ima koljena, samo malo, da vidimo, jer on nije nosio takvo čudo
na sebi kao djevice iz našeg ovdje samostana, i bio je lud za putovanjima, pa tako po prilici ni
ona neće ostati zauvijek u klarisama!“ Pripovjedača je zvala Madona, pa je pripovjedač otišao
tamo i pričao joj o Hanibalu Luciću. Ona nije znala zašto ga je zvala, ali mu je kad je izlazio iz
sobe rekla da pozdravi Lucića.

Pripovjedač je stajao kraj prozora u Madoninoj sobi promatrajući nebo kako se u treptajima gasi.
Erminija je švrljala po vrtu i išla za pijetlom kojeg je donio Tunina. Erminija, pripovjedač i
Madona zajedno su se našli u Madoninoj sobi i pjevali su jednu staru brojalicu. Pripovjedač je
poslije toga izašao van. Ali otišao je do mora, da se ispovijedi moru. Kad se vratio rekao je
Madoni da je bio u općini. Došli su im u posjetu gospodin i gospođa. „Gospođa je imala crnu
lisicu oko vrata, i lisica je zamirisala kao da će svaki čas neki naftalinski snijeg pasti.“ Brzo su
otišli i Madoni je postalo lošije jer joj je Erminija rekla da je papa Pio 11. umro. Madona nije
umirala već je plakala. Tada je Erminija otišla kući jer ju je pripovjedač poslao kući. „Već je bila
krenula, ali se vratila da me podsjeti na večeru koja me čeka na kuhinjskome stolu“. Madona je
opet tražila da joj pripovjedač ispriča kako je išao na općinu.

63
„U meni se začela zla misao, i mogao bih zbog nje proklinjati jadnoga starog Tuninu. Jednog ću
dana samo uletjeti k Madoni kličući: Hosana! Heureka! Vikat ću kako smo sve dobili, kako je sve
naše, to jest njezino, kako su sve vratili. Vikat ću Madoni da je bogata opet kao i prije! Da ima
opet sve svoje, pola Otoka! I ako je istina što kaže Tunina – veselje će je ubiti!“ Smislio je kako
će to učiniti, napit će se i sve joj reći. Popodne su Madona i pripovjedač sami slavili u tišini i
samoći blagdanskoj. Časne su im poslale tanjurić slatkiša i bočicu maraskina, kao kapi za uho. A
mala djevica je bila manje uplašena. „Na glavi je imala crvenkastu krunu od najsavršenijeg
hrvatskog tropleta koji je ikad u mramoru uklesan, i pahuljice, žute oko čela i oko ušiju; i
pahuljice su se vijorile dok je deklamirala, ali je debeo kolač pletenica ležao na glavi nepomičan
kao teška zmija na drvu spoznanja.“ Madona i pripovjedač su tako sjedili i gostili se. Pripovjedač
se je vratio u prošlost – kad je uoči Sveta Tri Kralja stajala pred vratima Stričeva sestra Icita.
Madona priča kako se sjeća pripovjedača kao dječaka, anđela koji je išao na pričest. Stric je
počeo čitati knjigu. Bila je to stara i dosadna knjiga s latinskim riječima, križevima i historijom
dalekoga grada Griča, koju on nije ni razumio. Drugi dan pripovjedač radi i dolazi poštar i maše
zlaćanom božićnom čestitkom. „Smiješim se, pritišćem iscijeđenu ružičastu sjekotinu na studen
kamen, pa je zamatam u rupčić, a poštar zatvara za sobom vrata, kao da je on svekolik stigao iz
inozemstva i kao da će se ovdje nastaniti. „Pripovjedač ga je pozvao u kuhinju i ponudio mu
rakiju. „Kad ste me ponudili ovakvom rakijom, onda ajde da lijepo vidimo ima li za vas još jedno
pismo. Ne mora biti ako nema. Eh, evo ga… rekao je da mora biti. Od ženice iz Zagreba. Piše
vam gospođa.“ Poštar je brzo otišao jer je Madona zvala i pripovjedač je morao otići k njoj jer joj
se začepio nos. Zatim razmišlja o bolesnim i zdravim ljudima. Bolest je neizlječiva ako je
urođena. Izliječit se može samo onaj tko se njome zarazio. Dijeliti se ljudi ne mogu trajno po
onome što znaju i imaju, nego po onome što bi oslobođena duha umjeli znati i steći. Vidio je da
se Madona raspada te je poslao Erminiju da ode po doktora. Doktor mu je rekao da treba svaki
dan prati Madonu. Doktor je želio vidjeti tavan i zanimalo ga je staro bakreno posuđe. Doktor
nije želio brzo otići jer je našao zanimljivih stvari, ali na kraju je otišao.

„Godina se bliži kraju, časna majko, i ova dva – tri posljednja dana treba iskoristiti da se ispune
obveze i dužnosti prema susjedima i prijateljima, prema gospodarima i tlačiteljima.“ Sredio je da
samostanske opatice opet šalju malu djevicu k njima; on je želio da ona dođe. Došla je Erminija.
U grču jarosti zgrabio je veliki nož sa stola i žustro prisilio Erminiju da sjedne kako bilo da bilo.
„Gledao sam je u oči kao hipnotičar, a nož je drhturio s napregnutim vrškom prema njezinoj

64
bradi, kao da je traži, kao da se isteže da je dosegne, da osjeti oslonac i na svome drugom kraju,
da se smiri.“ Pripovjedač ju je htio zaklati nožem jer ga je pred Doktorom prikazala kao ubojicu.
Erminija je rekla da ju ne ubije jer će ona Madoni svaki dan prati, peglati, masirati leđa. Pošao je
k Madoni i samostalno počeo pripreme za masažu leđa. Mala djevica je konačno došla. „Prišao
sam joj naglo i rekao ponešto preglasno nad samim njezinim tjemenom: - Oho,dobro je da si
došla, zaboravio sam koludricama vratiti suđe!“ Uhvatio ju je za lijevu mišicu, i poveo ju je do
svoga ležaja, posjeo je, bacio joj u krilo englesku reviju. Pričao je s njom i mislio je da je derište.
Prije nego što je otišla rekao joj je da bi prvo trebala biti malo žena, a onda neka se zaredi.
„Gorjela je crvenilom kao transparent Gospe od Karmena. Uzela je tanjurić i bočicu i otišla kroz
hodnik tukući ipak nekom koljenima o crnu sutanu“.

„Svi kao da nepovratno odlaze, ali se Doktor vraća neminovno. Njega zovu njegove bakrene
igračke i srebrno sveto posuđe što ga je jučer predvečer otkrio u tijelu oltarića“. Doktor je došao
po bakrene zdjele i tave. Madona je čula da netko lupa na tavanu, a pripovjedač joj je rekao da je
to samo štakor. Kad je propao strop pod Doktorom, Doktor i pripovjedač su odglumili pred
Madonom da se strop srušio od starosti.

Doktor je htio kupiti starine na tavanu i pokušavao se dogovoriti s pripovjedačem, ali je

pripovjedač rekao da će razmisliti. Draga se vraća u četvrtak, za šest dana; uoči sretnog događaja.
Taman kad je pomislio da bi mogao otići na kartanje kod prijatelja, došla je Erminija i htjela ga
zamijeniti da on može otići malo van. On se nije dao tako lako jer je trebalo Madoni leđa oprati;
mislio je da će to Erminija učiniti, ali ona nije htjela. „Kad sam se pojavio na njihovim vratima,
mislili su najprije da se možda vratila već Draga nešto prije vremena. Moji jedini ovdašnji
pomislili su brzo zatim da me je Madona naglo napustila, pa tumaram sada svijetom samotan i
izgubljen. Nije bilo tako, razumije se, i moj jedini ovdašnji raščistio je brže – bolje stol, pa smo
nalegli na karte kao pljačkaši na podjelu plijena“. Otišao je kod prijatelja na kartanje ( prijatelja
Line i njegove žene Olge). Pripovjedač ih je zvao „Olga i Lina“ , rekao je da je Olga dobra i
plemenita, a Lina Bože sačuvaj kakva je.

„U gospođe Olge kava je bila tako dobra, da ja nisam ni osjetio kako je došla ponoć, premda sam
kronično neispavan“. Drugi dan je rekao Madoni da su joj oni iz općine sve vratili; rekao je to
samo da bi mu prošao dan. Madona je taj dan bila mirna i zamišljena, u nekom stanju nirvana.
Tek kad joj je rekao da će bakreno i srebrno staro posuđe prodati, ona je živnula. Pripovjedač

65
misli da je Madona zapravo svjesna svega i da prikriva svoju amneziju. Madona se tada izderala
da je sve što je rekao laž i da ne želi da joj odnose bakreno posuđe i tjera ga van iz kuće. „Viče da
hoće advokatsku zaštitu, da poništava oporuku, koju nije nikada ni načinila, da ne da nikome
dirnuti svoju očevinu i svetu kuću svojih predaka“. Pripovjedač je trknuo do Taribe i trgnuo dvije
žute kao cekin travarice. Tariba je bio jedino mjesto na svijetu koje je otvoreno popodne rano na
Novu godinu. Tamo je susreo pijanca Franju Daska zvanog Decilitar i dao mu novaca da kupi
piće. Vratio se kući i ugledao malu djevicu u njegovom vrtu. Pitao ju je zašto je došla, ali ona nije
htjela reći. Otkrio je da se zove Lucija i počeo ju je dirati, ljubiti i htio je spavati s njom, ali nije
mogao. Uzeo je porculanski bokal i uputio se k Erminiji. „Stigavši raskrečen poput kilavca na
Erminijin zdenac, mamuran, drhtav od ježuravih srhova, udario sam porculanskim bokalom kao
tikvom o kamen, i zdenac je zaječao i zatulio u dubini, a bokal se odbio i ostao cjelcat viseći o
mome palcu“

Poslije je došao doktor i pitao ga zašto je sve o čemu su se dogovarali ispričao Erminiji.
Pripovjedač se branio govoreći da on nema što skrivati i rekao je da je najbolje da sve zaborave,
da on opet zatvori vrata i sam se brine za Madonu. Doktor misli da će ga pripovjedač ucjenjivati,
ali neće. Za tri dana dolazi Draga. Odlučio je Madoni priznati da je sve što je rekao bila šala, a
ona mu je odbrusila da ne trpi uvredu od njegovih šala i da mu svaki put ne vjeruje.

„Sljedeća dva dana napuštao sam Madonu i silazio k moru u vrijeme dolaska broda. Bilo je to
nepotrebno, jer Draga ni najmanje ne očekuje da je dočekujem; ona misli da moram biti uz
Madonu“. Treći dan je konačno stigla Draga. „Draga i ja nismo se javljali jedno drugome onako
kako se to radi, preko glava svih ljudi, mahanjem, istezanjem vrata, propinjanjem na prste.
Nasmiješili smo se samo iz daljine jedno drugome, i ja sam, istina, pošao onamo do samog broda
pod palubu na kojoj je stajala, a nisam htio čekati podno skale“. Rekao joj je da je Madona ostala
sama kod kuće i da zna da je izašao. Draga je na te riječi požurila kući. Madona ju nije
prepoznala te ju je ponovno upoznala i dobro prihvatila misleći da je pripovjedačeva treća žena.
Draga je, pošto se naspavala, pričala pripovjedaču o svom boravku u Zagrebu i kako se sve
promijenilo. Tada je došla i Erminija i divila se Draginom donjem rublju. Draga i Dragi morali su
otići po cijev za kanalizaciju. „Kada smo izišli u polumrak zaplakala je naglo i zagrcnula se od
hladna zraka, izdužila vrat, progutala vlastito iznenađenje nad silovitom provalom neodoljiva
grcanja, i tiho dalje jecala idući pored mene kao da će ubuduće to biti njezin način disanja koji

66
neće moći a ni pokušati skrivati pred prolaznicima“. Pripovjedač je znao da mu nije sve rekla što
je radila u Zagrebu. Pripovjedač je rekao Dragoj da dok Madona živi i njihov život ima smisla, a
kad ona umre njihov život će postati besmislen. Uzeli su cijev od tisuću metara i ponijeli je kući
jer nisu imali novaca za dovoz.

„To je bila moja prva bračna noć sa trećom ženom, s novom, onduliranom, sa ženom koja nije
samo požrtvovano i samozatajno prihvatila moju nesreću, nego ju je konačno i isplakala vlastitim
suzama, jer je nesreća postala i njena, dapače, sada više njena nego moja, toliko njena, koliko je
moja bila nekoć“. Madona je imala vrućicu i nešto je buncala.

Ujutro su se probudili, Draga je vidjela rupu na stropu u Madoninoj sobi, a pripovjedač je rekao
da je išao čistiti prašinu na stropu i da je to tako palo. „Don Vikica išao mi je u susret u bijeloj
kosti i sa honorarnim molitvenikom u ruci. Za njim su skakutala dva papagajčića ministranta,
jedan mašući srebrnom kadionicom koja se jedva malo dimila, i s navikulom u ruci, a drugi
noseći enormu škropionicu također od stara srebra boje krovnoga lima“. Don Vikica je otvorio
molitvenik i blagoslivljao je kuću i njene žitelje. Svećenik je iz otvorene lađice u rukama
ministranta srebrnom žličicom zagrabio tamjan i posuo ga draguljarskom kretnjom po žeravici u
kadionici. Na unutrašnjem tramu gornjeg praga sobnih vrata ispisao je kredom magične znakove
„19 G + M + B 66“. Draga je ispratila svećenika i ministrante u vrt. Kad je svećenik otišao, svi su
se okupili u Madoninoj sobi i ona je rekla da izgledaju kao dva anđela.

10.Ivan Slamnig, poezija, Bolja polovica hrabrosti

VII. POSTMODERNIZAM
- Ivan Aralica, Duše robova
- Pavao Pavličić, Koraljna vrata

67