Predmet proučavanja dijalektologije!

Dijalektologija je naučna filološka disciplina koja se bavi proučavanjem i objašnjenjem

dijalekata jednog jezika. Dijalektologija narodne govore proučava dijahrono i sinhrono.

Sinhronijska(opisna, deskriptivna) proučava narodne govore na određenom stepenu razvoja.

To znači da ona daje sliku jednog govora u određenom vremenskom trenutku.

Dijahronijska(historijska) dijalektologija proučava dijalekte tj. narodne govore kao dio

dijalekta u njihovom historijskom razvoju.

To je autonomna disciplina koja proučava dijalekte kao zasebne jezičke sisteme.

Autonomnost dijalektologije proističe iz značaja koji dijalekat za jedan jezik ima jer se radi o
organskom idiomu, a to znači o prirodno i neometano razvijenom jeziku na koji niko svjesno
ne utiče i vrši intervencije u njemu.

Pojam horiznotalnog diferenciranja jezika!

S pojmom horiznotalno diferenciranje jezika u bliskoj vezi u savremenoj lingvistici je i

dijalekt.

Ovakvo diferenciranje odvija se na planu prostora i terena na kojem se jedan jezik govori što
znači da nema standardnog književnog jezika bez njegove dijalekatske baze jer bez nje jezik
ne bi mogao funkcionisati i uopće postojati jer ne bi mogao imati svoju govornu podlogu,
svoje izvore. Bez toga on bi bio vještački jezik čije su osobine izmišljene na osnovu nekih
lingvističkih kriterija (esperanto). Zaključak bi bio da standardnog jezika nema (kao
cjelovitog sistema) i ne može biti bez njegove govorne upotrebe, a sva govorna upotreba
temelji se na dijalektu.

Pojam dijalekta!

Uz pojam dijalekat vezuje se i pitanje velikog broja jezičkih jedinica odnosno razlika.
Osnovna osobina dijalekta je da se u njemu jezičke osobine usitnjavaju i dolaze do jedne
tačke koja se definira kao lokalizam. Iz toga proizilazi da postojanje tih lokalizama i velikog
broja usitnjavanja jezika u dijalektu čini da dijalekat posjeduje najveće jezičko bogatstvo iz
kojeg se sa puno više materijala i argumenata dobija za tumačenje različitih pojava u
savremenom jeziku. Poznavati dijalekte i razumjeti procese koji se u njima dešavaju znači
poznavati i pratiti šta se inače u jeziku dešava, poznavati njegovu prirodu, njegov razvitak jer
sam taj prirodni razvitak može nam dati prave signale o tome koji su to unutarnji jezički
mehanizmi koji oblikuju jezik.
Pojam dijalektološkog metoda!

Pod pojmom dijalektološkog metoda utvrđuje se način definiranja dijalektološke pripadnosti

izvornog govornika. Svaki govornik uvijek pripada jednom mjesnom govoru, a onda se taj
mjesni govor po principu dijalekatske terminološke postupnosti definira svojom pripadnošću
užim i širim govornim cjelinama koje idu od govora do narječja. Svaki od ovih momenata
naše dijalekatske pripadnosti gradi u izvornom govorniku tzv.jezički osjećaj. Taj jezički
osjećaj koji je utemeljen na našoj dijalektološkoj pripadnosti upravo je ostvaren odnosno
dokazan na temelju ove terminološke postupnosti od mjesnog govora do narječja.

Pojam i predmet proučavanja lingvističke geografije!

Lingvistička geografija kao pojam proizilazi iz same dijalektologije. Njezino terminološko

određenje upućuje na to da ona u svom metodu ima jedan spoj između lingvistike ili
dijalektologije s jedne strane, a s druge strane je to geografija. To znači da je lingvistički
metod udružen sa geografskim metodom, a suština tog metoda je da na način geografije
prikaže pojave u jeziku, da pokaže kako se jezim javlja kao teritorijalna cjelina i koji se sve
odnosi među jezičkim pojavama u smislu teritorijalnog diferenciranja javljaju.

Šta je izoglosa?

Izoglosa je linija koja dijeli jednu jezičku osobinu od druge, to je razlikovna crta na samom
terenu i ling. geogr. Priznaje samo te razlikovne linije, a sve ostalo je rezultat klasične
dijalektološke uopćenosti ili apstraktnosti. Lingvističkoj geografiiji najvažniji je pojam
izoglose, a on označava jednu liniju koja se ustvrđuje na terenu, a koja dijeli dva dijela
terena na osobinu A i na osobu B. Svuda gdje se javlja i ustvrđuje ta razlika, može se povući
izoglosa odnosno ta linija. U konkretnoj situaciji nemamo nikad jednu liniju tj. izoglosu već
njihov veliki broj i one se ponašaju različito ali imaju tijesnu vezu s dijalekatskom granicom.

Ta dijalekatska granica se može predstaviti na materijalu francuskog i engleskog ling. atlasa i

dokazala da dijalekatske granice nisu oštre i uske već predstavljaju jedan živi prostor. U
jezičkom smislu to je prostor koji formiraju izoglose i koji se naziva snop izoglosa. Snop
izoglosa su određene linije ili granice koje se pružaju na određenom terenu. Izoglosa kao
jedan opći termin koji ima svoje opće termine:

- Izofon(a) – fonetska diferencijalna crta

- Izomorf(a) – morfološka dif. crta
- Izoleksa – leksička dif. crta
- Izosintagma – sintagmatska dif. crta
- Izoprodema – prozodijska dif. crta
Kad se skupi svih ovih 5 termina oni u općem smislu čine izoglosu. Izoglose imaju svoja
aspekta koji su inače prisutni u jeziku, a to su kvantitativni i kvalitativni.

Koji faktori utiču na razvoj dijalekta!

Migracije kao faktor formiranje dijalekatske slike!

Na dijalekatske granice utječe nekoliko faktora:

- Srednjovjekovni administrativni faktor starih državnih granica;
- - migracije koje su se tokom nekoliko vijekova dešavale i koje su išle iz svojih južnih i
jugoistočnih žarišta planinskih područja Crne Gore i BiH prema sjevero-zapadu i koje
su ispreturale raniju dijalektološku sliku pa je narušena srednjovjekovna
diferencijacija na pet predmigracionih narječja, a to su: kajkavsko, ščakavsko,
zapadno-štokavsko, istočno-štokavsko i predtorlačko. Tako da su migracije doslovno
izmjenile dijalekatsku sliku.
Prof. Dalibor Brozović je izvršio analizu i spomenuo broj od 42 dijalektološka govorna tipa za
koje se može reći da predstavlja jedan zaokružen akcenatski sistem koji se razlikuje od
drugog akcenatskog sistema u tolikoj mjeri da se može smatrati zasebnim, ne samo dijalektom
nego i cjelovitim jezičkim sistemom što nije nigdje zabilježeno na slavenskom širem
području. Sve se to desilo zbog toga što su se vremenom preklopile dvije pojave u dijalektima
koje su po svom porijeklu i prirodi vrlo različite. Jedna pojava je čisto unutarlingvistička, a to
je poznati proces novoštokavskog prenošenja akcenta za jedan slog na početku riječi i
dobijanje dvaju novih do tad nepostojećih uzlaznih akcenata. Taj proces se završio u 14
stoljeću već u 15 st. na tu pojavu dodaje druga vanlingvistička, a to su migracije. To je pojava
da je upravo onaj etnos južniji i jugoistočniji, crnogorsko-hercegovački kod koje se ta
promjena desila u periodu od 15 do 19 stoljeća bio migraciono najpokretljiviji pa je te
novoštokavske inovacije(prenošenje akcenta) pretvorio po onim dijelovima terena na kojima
je takav akcenatski sistem unutar jezičkog smisla nije mogao razviti. Tako je dobijena jedna
prilično neobična dijalekatska slika koja se razlikuje od svega onoga što u teoriji evropske
Štokavsko narječje?
Štokvsko narječje obuhvata veći dio prostora srednjojužnoslavenskog dijasistema. Prema
dijalektologu Josipu Liscu u pred migraciono doba, štokavsko je područje bilo podijeljeno na
zapadnu i istočnu štokavštinu. Zapadna štokavština se prije seobe u u 16. i 17. st. ograničila sa
kajkavskim i čakavskim narječjem, te sa istočnom štokavštinom. Isti autor podjelu štokavskog
narječja klasificira prema dvama kriterijima:
1. Radi li se o novoštokavskom ili staroštokavskom dijalektu;
2. Prema refleksu jata;
Štokavsko narječje obuhvata praktično sve govore u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i veliki dio
Hrvatske uključujući i Slavoniju. Najveći dio štokavskog teritorija u svoje vrijeme bio je pod
osmanlijskom vlasti ili kasnije pod austrijskom vojnom granicom, a govorno područje
današnjeg čajkavskog i kajkavskog narječja uvijek je bio izvan turske vlasti.
Kao što je normalno u dijalektologiji štokavski govori se odlikuju kombinacijama osobina čija
se područja rasprostranjenosti ne poklapaju uvijek precizno međusobom, a ni sa granicama
štokavštine. Bitno je da u svakom pojedinom štokavskom govoru postoji većina tih osobina,
dok se u druga dva narječja može naći, njihov manji dio ili čak nijedna od njih. Postoje
različiti kriteriji podjele štokavskog narječja među nnjima, najčešća je prema vrsti
akcentuacije, te prema zamjeni jata. Najstariji štokavski govori protežu se pravcem jugozapad
– sjeveroistok od prizrenskog kraja do Timoka, te se nazivaju prizrensko-timočki govori.
Do 14. st. svi govori su se napredno razvijali sa ostalim štokavskim govorima, ali usljed
migracionih kretanja stanovništva ovi su govori zadržali najarhaičnije jezičke osobine koje su
djelomično izmijenile strukturu ovog dijalekta.
Unutar štokavskog narječja zapadna govorna grupa ima ikavski refleks jata (mliko, vitar),
srednja (odnosno južna) grupa ima ijekavski govor jata (mlijeko, vjetar), a istočni govori
imaju ekavski refleks jata (mleko, vetar).
Pojava koja se također desila unutar granica štokavskog jezika jeste formiranja nova dva
uzlazna akcenta u hercegovačko- crnogorskim govorima pored postojeća dva staroštokavska
silazna. To je istočnohercegovačka inovacija gdje na kraju imamo novoštokavski
četveroakcenatski sistem. Dolazi do formiranja sedmočlanog padežnog sistema.

Ekavski govori štokavskog narječja!

U ekavske govore štokavskog narječja kao najstariji spada prizrensko-timočki dijalekat kao
ostatak nekadašnjeg predtorlačkog dijalekta. Ovi govori genetski pripadaju štokavskom krugu
ali su u velikoj mjeri strukturalno preobraženi prihvatanjem tzv. Balkanizama. Zbog toga bi se
u strukturalnom prostoru mogli smatrati posebnim narječjem. Klasifikacija ih ipak ubraja u
štokavske govore, uzimajući u obzir činjenicu da su balkanizmi naknadno unijeti sa strane, a
da su u doba kad su nastajala štokavska narječja ti govori bili prosto štokavski. Uprošćavanje
deklinacije uvođenjem svih padežnih oblika za nominativ i akuzativ koji je zajedno sa
prijedlozima preuzeo funkciju svih ostalih padeža, gubljenje infinitiva i upotrebom opisnog
komparativa (perifastična komparacija), ovi govori se razlikuju od svih drugih govora
štokavskog narječja. Uz to su se u ovom dijalektu svi drugi slogovi skratili, pa oni znaju samo
za jedan akcenat koji može biti na bilo kojem slogu riječi.
Svi ovi govori su sačuvali iz prošlosti vrlojak reduciran poluglas koji se gotovo u svim drugim
štokavskim govorima razvio u a : momƄak, jedƄan, kakƄav...
Sačuvalo se staro vokalno l koje je u većini govora i u standardnom jeziku dalo u: pȴ u, vȴ na...
Izgovor suglasnika ć i đ kao č i dž: kuča, medža.
Upotreba afrikatskog suglasnika:dzddnji, dzver...
Čuvanje sonanta l na kraju riječi: kazal, radil ili se on zamjenjuje sa –ja:kazdja, radija...
Enklitički oblik zamjenice trećeg lica jednine ženskog roda: da gi vidim, da gi dam...
Oblik futura I se gradi sa ću, ćes, će + prezent: će radi, će dojde...

Mlađi štokavski ekavski dijalekt ili kosovsko-resavski dijalekt

Pružaju se u dugom pojasu od albanske granice na Prokletijama do Dunava između ušća
Morave i ušća Timoka, prelazeći u balkansku klisuru na lijevu obalu Dunava. Ovaj dijalekat
je danas autohton na terenu današnjeg Kosova, a nekada je zauzimao više terena nego sad.
Migracije koje su se daleko raširile granice ovog dijalekta padaju u doba turske vladavine, a
istovremeno u onu matičnu oblast kosovsko-resavskog dijalekta gdje su se u velikom broju
uselili Albanci. Njega karakteriše albanski sistem od tri akcenta i to dva duga i jednog
kratkog.
Ekavska zamjena jata je dosljedna i obuhvata čak i kategorije u komparativu npr. stareja
umjesto starija. Dativ i lokativ jednine jednak je genitivu jednine (rekao sam žene umjesto
rekao sam ženi). Zamjenički oblici u instrumentalu su men/ten također je nastavak en ( moen,
braten).
Infinitv bez krajnjeg i
U futuru I enklitika se javlja prije konstrukcije da + prezent ( umjesto ja ću doći, govori se će
da dođem)
Gubljenje suglasnika h;
Komparativ na –ši;
Jednakost gen.mn. i lok.mn. i oblici futura će da radi...

Treći dijalekat i najmlađi štokavski govori ekavskog izgovora, zahvataju najveći dio
sjeverozapadne Srbije ( Šumadiju i veći dio Vojvodine)
Ovi govori čine osnovicu srpskog književnog jezika.
Razvio je sistem od četiri akcenta sa očuvanim postakcenatskim dužinama i novom
deklinacijom.
Stari glas jat zamjenjuje se sa e ali i u nekim slučajevima i sa i.
Ovaj dijalekat je poprimio sve karakteristike standardnog književnog jezika.

ČAKAVSKO NARJEČJE
Čakavska skupina dijalekata jedno je od narječja kojim govori stanovništvo Republike
Hrvatske. Naziv narječja potječe od upitne zamjenice ča (genitiv česa).
Prostire se na jadranskoj obali i otocima, a u Lici i Prokuplju prodiru i prilično duboko u
kopno. Ovo narječje ne obuhvata sve otoke, pa se na Korčuli i na Lastovu, pa čak i na dijelu
Pelješca upotrebljava više štokavizama. Prvobitno je čakavsko narječje bilo znatno veće od
današnjeg. Obuhvatalo je Istru, sve otoke i Pelješac uglavnom u današnjem opsegu ali je na
kopnu čakavsko-štokavska granica bila posve drugačija i prodirala puno dublje u kopno.
Izduženi oblik čakavskog područja uvjetovao je posve prirodno izrazitu diferenciranjem s
izoglosama koji teku okomito na obalu. Čakavštinu najuočljivije karakterizira zamjenica ča.
Međutim uz nju tu je i niz osobina koje ovo narječje čine posebno specifičnim. Tako
npr.genitiv jednine umjesto gubljenje poluglasa ima njegovu vokalizaciju: pas u gen. pasa.