Vuk S.

Karadžić

Vuk je najznačajnija ličnost srpske književnosti polovinom 19. stoljeća. Bio je srpski filolog,
reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih pjesama i pisac prvog rječnika srpskog jezika.

Odlaskom u Beč, upoznaje Jerneja Kopitara, uz čiju pomoć i savjete kreće sa sakupljanjem
narodnih pjesama i umotvorina i radom na gramatici narodnog govora. Nakon samo četiri
mjeseca, Vuk u Beču štampa knjigu „Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarica“- zbirku
od sto lirskih i osam epskih pjesama, koje je zapisao po sjećanju. Već naredne godine Kopitar
je objavio Vukovu „Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu“ kao i
„Malu prosto-narodnju slavenoserbsku pjesnaricu“.

1814. nastaje novi, jednostavniji pravopis, koji se svodi na načelo „piši kao što govoriš, čitaj
kako pišeš“. Ovime je počela reforma pravopisa na narodnom govoru, čija je upotreba prije
ovoga bila jako teška i nerazumljiva zbog knjiga koje su pisane na jezicima poput ruskog,
crkveno-književnog, slavenoserbskog i ostalih modifikacija sličnih jezika.

1818. Vuk štampa prvi riječnik srpskog književnog jezika s ukupno 26.000 riječi s novim
pravopisom i sa dosta etnografske i historijske građe. Ovo je temelj daljeg razvoja historije
srpskog naroda jer uz pomoć novog pravopisa i riječnika je olakšano obrazovanje njegovog
naroda. "Narodnu serbsku pesnaricu" objavljuje 1818. i dopunjuje izdanje "Pismenice" te tu
gramatiku objavljuje u okviru "Srpskog rječnika" iz 1818.godine, da bi 1852. godine dopunio
i ovo izdanje Rječnika pod istim nazivom.

Ono što je najvažnije od njegovog rada za srpsku književnost jesu narodne pjesme i
umotvorine koje je on sakupljao na ovim prostorima. One imaju veliki kulturni i nacionalni
značaj za narod, a njihovim objavljivanjem privukle su interesovanje europske kulture.
Među onima koji su se zainteresovali su bili i braća Grimm, Goethe i drugi. Neke su pjesme
prevedene na više europskih jezika što je opet značajno za pozitivno prikazivanje srpskih
djela koji do tada nisu bili poznati u europskoj književnosti. On je ovime otkrio oblast
kulture, učinio je dostupnom, prije svega svom narodu iz kojeg je crpio izvore za književno
stvaranje, te ostalima.

Vuk je zaslužan i kao proučavalac usmene književnosti. U predgovorima svojih zbirki i u

drugim spisima on je zasnovao historiju i teoriju narodnih umotvorina i dao metodologiju
njihovog skupljanja i izdavanja.

Na taj način bilježenjem usmene knjževnosti, sačuvao je njenu vrijednost, kao i to da se ona
ne zaboravi. Njegov rad na sakupljanju je bio jako težak, ali na kraju rezultat je bio više nego
dobar. Materijale koje je skupljao, sređivao ih je sadržajno i metrički, tokom izabiranja birao
je one koje imaju najveću umjetničku vrijednost i koja najbolje odražavaju duh njegovog
naroda, vršio je sistematizaciju i klasifikaciju, pisao je i o narodnim pjevačima i kazivačima.

Nesumnjivo je postao značajna ličnost kako u vremenu u kojem je stvarao, tako i u

savremenoj književnosti.