SADRŽAJ

1. Uvod........................................................................................................................................2
2. Granice i opšte osobine...........................................................................................................3
3. Vokalizam...............................................................................................................................5
4. Konsonatizam..........................................................................................................................8
5. Zaključak...............................................................................................................................12
6. Literatura...............................................................................................................................13

UVOD
 Namjera nam je da u ovom radu damo pregled osnovnih fonetsko-fonoloških osobina
govora, odnosno pregled vokalskog i konsonantskog sistema. Kao primarne objekte ispitivanja
predstavljala nam je studija Draga Ćupića „Osnovne osobine govora Pljevalja“, a sekundarni
izvor informacija predstavljala nam je studija Jovana Vukovića „Govor Pive i Drobnjaka“, te i
bitan izvor informacija koje su nam dali stanovništva, koji su bili podvrgnuti ispitivanju.
Ispitivanje smo vršili u selu Kovač, koje je udaljeno od Pljevalja 40km i graniči se sa
Bosnom. Najveći izvor informacija dao nam je Vojo Dromljak(rođen 1929. godine) čije
obrazovanje je vrlo skromno, te Sejo Hadžiosmanović(rođen 1931. godine) koji je takođe
imao zavšena četiri razreda osnovne škole „Savo Cvijović“ i Dušanka Milović-Terzić (rođena
1929. godine), selo Metaljka, koje istovremeno predstavlja i granicu između Crne Gore i
Bosne. Završila je takođe četiri razreda gore navedene škole. Duže zadržavanje u ovako
udaljenim selima dalo bi možda, još više zgodnije građe za objašnjavanje tipičnih osobina
ovoga govora.

2
GRANICE I OPŠTE OSOBINE

Po svojim strukturalno-tipološkim osobinama govor Pljevalja i njegove okoline

pripada najužoj skupini mlađih novoštokavskih ijekavskih govora hercegovačkog tipa.
Pljevlja se na sjeverozapadu-zapadu graniče sa Bosnom-Fočom i Čajničem, na sjeveru-
sjeveroistoku sa Srbijom- Pribojem i Prijepoljem, na jugoistoku-istoku sa Bijelim Poljem i
Mojkovcem, i na jugozapadu sa Žabljakom odnosno sa rijekom Tara. U okviru Crne Gore
ovo je područje mlađih novoštokavskih govora na krajnjem sjeveru Republike.1
Međutim, ono sa govorima južno i zapadno odavde čini cjelinu. Ovaj govor je po osobinama
najbliži govorima durmitorskog kraja, na jednoj, i onima koji pripadaju čajničko-
goraždanskoj cjelini, na drugoj strani. Govor Pljevalja se ne može odvojiti od navedenih
govora u strukturalno-tipološkom i genetskom određenju, svi oni imaju zajedničke bitne
osobine: četvoroakcentski sistem (sa dobro očuvanim dužinama), izjednačene množinske
padeže i dr.2
Pljevaljski govor čini cjelinu, osobito ako ga posmatramo sa etno-geografskog stanovništva.
U istorijskom smislu, međutim, on nije samostalan, osobito ako se imaju u vidu migracije
koje su za ovaj kraj značajne u cijelom srednjem vijeku a koje su daleko do obilatog miješanja
ovdašnjeg stanovništa sa onim sa lijeve strane Tare, tj. sa onim sa durmitorskog područja.
Kako su najznačajnije lingvističke osobine u mlađim novoštokavskim govorima ustaljene
prije krupnijih srednjovjekovnih migaracija to miješanje stanovništa na ovom području nije
moglo imati bitnijeg uticaja na jezički razvoj. Uz to, ovdje se naseljavalo novo stanovništvo,
uglavnom iz krajeva sa istim govornim osobinama (novoštokavski krajevi durmitorskoh
kompleksa, prije svega).
Doseljavanje muslimanskog stanovništa bilo je izuzetno malo (krajem prošlog i početkom
ovog vijeka muslimansko stanovništvo iz seoskih područja ovog kraja koncentrisalo se u
samo naselje Pljevlja). Tako, većina Muslimana danas živi u Pljevljima a manji broj u selima
bukovičkog, poljanićkog, kosaničkog i drugih krajeva pljevaljskog područja itd.
Da ne pominjemo razliku prema muslimanskom govoru, govor ovog kraja pomalo se razlikuje
i od govora pravoslavnih stanovnika pljevaljske okoline. Vidnija je razlika u morfološkim
osobinama glagola sa infinitivnom osnovom na i u okolini Pljevalja čuju se ovi glagoli u III
licu plurala prezenta sa završetkom na u (bržu). Više je, možda razlike u akcentu. Pored
1
Vuković,Jovan(1938-1939): „Govor Pive i Drobnjaka“, Južnoslovenski fi lolog, knj. XVII, str.1
2
Ćupić, Drago: „Osnovne osobine govora Pljevalja“, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, CANU, knj. VIII, Titograd,
1988, str. 79

3
razlike u akcentu pojedinih riječi postoji i razlika u neakcentovanim dužinama izvjesnih
imeničkih, pridjevskih i glagolskih kategorija.3
Na sjeveru, govori Foče, Čajniča i okoline u ponekim primjetnijim crtama koje su većinom i
dalje na sjever bosanskih govora, razlikuju se od govora Pive i Drobnjaka. Piva i Drobnjaci su
dva plemena, prirodno podijeljena niskim čvorom Durmitora i ogranaka. Nisu oba plemena
pripadala politički i administrativno jednom. Piva je pod turskom vlašću pripadala gatačkim
upravljačima, a Drobnjaci pod vlašću pljevaljskih pašama, ali govorne osobine su se uporedo
razvijale u oba plemena, i te govorne osobine su bile opšte i obuhvatale uglavnom čitavu
teritoriju ovog kraja, plemenska granica ne bi mogla biti granica i koje neznatnije jezičke crte,
dok su obično ostale teritorijalne granice prema susjednim plemenima u isto vrijeme i
približne granice govornih crta.

VOKALIZAM
3
Ružičić, Gojko: „Akcenatski sistem pljevaljskog govora“, Srpski dijalektološki zbornik, III, Beograd, 1927, str.
115–176.

4
 Inherentni vokalski sistem čini pet standardnih vokala i vokalno R, pa je šema
vokalizma slijedeća:

I U
E O
A +R

Svo ovi vokali mogu bii dugi i kratki.

1. Vokal a ima ima standardnu crnogorsku fonetsku vrijednost, bez obzira na porijeklo, i u
svim pozicijama: mlâd, ùdarīti, päs, dànas itd. U izvjesnim leksemama i određenim
pozicijama javlja se alternacija: väzda/väzde/väzdi, dösta/dösti, bögomi, zatim: säde, täde;
sùšnježica, su čīm4 itd.
2. Vokal e, takođe, ima standardne vrijednosti: žèna, šês (t), jéčam, pétak 5. Javlja se kao
zamjena drugim vokalima, na primjer – mjesto a: väzde, säde, itd., mjesto o: čëtvero (i
čëtvoro), sëdmoro (i sëdmoro) i sl., tj. u svim zbirnim brojevima sa završetkom –oro.
3. Vokal i ima svoju standardnu fonetsku vrijednost (žïto, umïvati, ìmati, pìjanica, nïko i sl. 6)
ali se javlja i alternacija s drugim vokalom (a/e).
Tako je, recimo, redukcija vokala i u međusuglasničkom položaju zahvatila uglavnom sve
bosanske govore.
4. Vokal u, isto tako, ima standardnu vrijednost (zûb, ùzēti, ùbiti, osúšiti itd.), ali je i
supstituent drugim vokalima: poljuprìvreda, nülitika, küfer7 i sl. nove lekseme. U prezentu
glagola biti ovaj glas se često zamijenjuje i: bïdēm, bïdeš, bïde (ali i budem, budeš...).
5. Vokal o ima vrijednost kao i u književnom jeziku: pöp, Bòžić, rôg i sl.
Međutim, o se redukuje ili gubi u pozicijama tipa: väkō, ovako´, näkō (i: vàkō, nàkō) i sl.
6. Vokalno r nosilac je sloga u pozicijama tipa: kȓv, cȓn, vȓba, pȓs, sätro itd.
7. Vokalno l dalo je u: vûk, sûnce, žûč, pûž, jäbuka, dùbok.

Vokalske grupe

4
Neke od navedenih primjera smo našli na terenskom istraživanju.
5
Isto.
6
Isto.
7
Isto.

5
 1. Grupa a+o (<al, bl), po pravilu, daje o, ali se u nekim slučajevima i nekim
pozicijama čuva:
- a+o> o: čìtō, písō, òrō;
- a+o> ao/o: zväo/zvô, zäo/zô, däo/dô, präom aki öprō; ali je:
- a+o> ao: zäova, zaòstati, zaòkupiti itd.8
2. Grupa e+o najčešće daje ō: pöčō, üzō, ali i eo: pöčeo, üzeo, plëo, dèbeo/dèbō, dòveo/dòvō,
kïsjeo/kïsō, ali i kïśela, kïśelo. Samo je prósutra/prósutre, gróta, prō vrátā, pró tora, preko
tora', próbrckī.9
3. a+e> ae/e: trínes, devètnēs, ali i trínaes, devètnaes itd.
4. Grupa i+o najčešće razdvaja redukovano j, tj. j: bïjo, čìnijo, mïslijo, urádijo. To je slučaj i
sa grupom o+u: kòjī, šajī se itd.10
5. Grupa u+o se čuva: ìzuo, skïnuo, prösuo, uštínuo i sl.

Refleksi starog glasova

1. Poluglas je dao a, uvijek i u svim pozicijama; dân, vrábac, mòzak, pòšaljem, jëdan/jèdan.
2. Što se refleksa jata tiče, najznačajnije je reći to da je ovaj stari glas u dugim slogovima dao
ije, a u kratkima je, kakav je slučaj uglavnom i u drugim novoštokavskim ᶥjekavskim
govorima ovoga tipa.
Daćemo najkraći pregled tih refleksa:
ѣ>ije: mlijèko, dijète, vijènac, cvïjeće, sïjeno, snïjeg, bijèlo i sl. (u svim ovim pozicijama j se
redukuje u j);
ѣ>i: vïjavica, sijàčica, grïjalica, smìjati se, mìlī (i u svim sličnim komprariranim pridjevima).
ѣ>je: pjësma, mjësto, vjëštica i sl.
ѣ>e: mrëža, grëška, vrëća, stärešina/starèšina, rešénje. Tako je i: prénos, prévoz, prélaz,
prévoj, prédlog, ali prijéčas, prijèklad (rijetko u upotrebi);
ѣ u DLsg: tèbi/tëbi, sèbi/sëbi;
ѣ u DLpl: näšijema, döbrijema;
gn + ѣ : gnjêv, gnjévan/gnjêvan, ali gnijèzdo.
Od glagola usniti prezent je ùsnijē, ùsnijēt, ùsnijē, ùsnijēmo, ùsnijēte, ùsnijū.

8
Ćupić, Drago: „Osnovne osobine govora Pljevalja“, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, CANU, knj. VIII, Titograd,
1988, str. 82
9
Isto.
10
Isto.

6
Kao što se vidi, ni dugo ni kratko jat ne daju samo ije odnosno je.
O refleksima grupa: дѣ, тѣ, зѣ, сѣ biće riječi kod jotovanja.
Iako ne pripada kategoriji jata, napomenimo da su ovdje nepoznati oblici proljevati, doljevati i
sl. (uvijek je prolívati, dolívati i slično).

KONSTONANTIZAM

7
 Konsonantski sistem ovog govora obuhvata 27 standardnih srpskohrvatskih glasova
(podrazumijeva se suglasnik h, ali on živi samo u govoru muslimanskog društva, kao i
fonema ś i ź).
Međutim, kao rezultat novoštokavskog jekavskog jotovanja, ili zbog pozicione uslovljenosti,
javljaju se ś i ź, kao konsonanti koji se u nekim onomastičkim jedinicama imaju vrijednost
samostalnih fonema, inače su alofonskog porijekla.
Izuzetno rijetko može da se čuje i glas (s).
1. Suglasnik h, u sistemu, nalazi se samo u govoru muslimanskog stanovništva. Budući da je
ovaj glas često supstituisan drugim glasovima, osobito kod pravoslavnih, kao i da se kod
muslimanskog stanovništva ne čuva uvijek i svuda, dajemo pregled njegovih vrijednosti,
odnosno zamjene:
a) Pravoslavni:
h se gubi: ìljada, òću, snáa, njïov i sl.;
h se zamjenjuje drugim glasom:
h>k: kíljada, Mikàilo, dàktati, pùktati, bïk, ne bik, rëkok;
h>g: őčūg, nősāgu, näšijeg, òvijeg, drügijeg, ùveg, nàvrg;
h>s: stïgo – i kod pravoslavnih i kod muslimana;
h>š: šćëti;
h>v: üvo, üvōr, dùvā, küvarica, sûv, glûv;
h>i: kídati, iskíidati;
hv>f: fála, fáliša, ùfatīti;

b) Muslimani:
Iako se kod Muslimana h javlja u sistemu govora, ni kod njih ovaj glas nije stabilan. Jedva se
nešto više čuva nego kod pravoslavnih. Kod Muslimana, naime, nalazimo:
mäća, maćeha, snáa, strëa/strëha, mòije, njïovije, òvije;
dočekali su ī: Austrija i je propustila; na tìōj vätri; ràstovi lûg;
da ig vïdim;
küvati, ùkuvati;
fála, ùfatiti.

Kod mislimanskog stsnovništva je često: māhala, säbāh, kàhva, hőćeš li, häjde, hàrač, sàhät,
hàljina.

8
Primjećuje se da se h doslednije čuva u riječima orijentalnog porijekla. No, ono se javlja i
gdje mu nije mjesto: rëći him, da hi vïdīm i sl. Treba napomenuti da samo protetičko h u
govoru muslimanskoh stanovništva ima frikativnu vrijednost, svako drugo h je grleno i
poluzvučno.
Kao što smo napomenuli, izgovor h u govoru Muslimana i čini osnovnu razliku između
njiovog govora i govora pravoslavnog stanovništva. Ali treba istaći da se ovdje i u tom
smislu, govor Muslimana jako približava govoru pravoslavnih. S druge strane i u govoru
pravoslavnih nalazi se, tu i tamo, na izgovor ovog glasa, osobito u obrednoj terminologiji (ali
je najčešće: Krïstōs, no i : rìšćanin, rišćánstvo, Rïstōs).
2) Glas f u ovom govoru pokatkad je zamijenjen glasom v, samo u rjeđim slučajevima,
vùruna, vála ti, ali se paralelno sa v u istim leksemama javlja i f (S druge strane, kako smo
vidjeli f je javlja i mjesto grupe hv, fala, ufatiti i slično)
Nalazimo: vríštati/fríštati, Fìlin/Vìlin.
3. Konsonant v nestabilan je u međuvokalskom položaju: čöek, ëo/ëvo, kao i u finalnom
zamjeničkom slogu –kvi: täki, ònaki/náki;
4. Diferencijacija među glasovima ć i đ potpuna je i kod pravoslavnih i kod Muslimana,
međutim, osobito na kraju ovoga, glasovi bivaju zamijenjeni glasom j: sïnōj, dôj, đe oj, vôj,
nôj. Paralelno sa finalnim j u većini leksema ovoga tipa javlja se i ć: sïnōć, nôć, dóći i sl.
Jedino prilozi za mjesto vôj i nôj, imaju samo taj lik, dakle sa finalnim j, osim u slučajevima
kada je koja od ovih leksema sa partikulom: vóđek/ vóđekane i sl.
Nijesmo zabilježili likove kuđ i kuj, uvijek je kud ili kuda.
5. Jasna je i diferencijacija među glasovima č i dž, i kod pravoslavnih i kod Muslimana.
6. Suglasnici ś i ź javljaju se u svim onim pozicijama u kojima ih nalazimo u drugim mlađim
novoštokavskim govorima (naravno – ijekavskim), to ovo područje u tom smislu nema
osobitosti. Za razliku, međutim, od drugih govora u Crnoj Gori se s ne jotuje obavezno i u
ovim slučajevima jata. Ove glasove nalazimo u slijećim kategorijama:
ć: ćëkura, ćëme, ćëdnik, ćëdalo, ćëtovati, ćëla:
ź: iźelica, iźèden, iźesti;
ïźutra, ïz đetelinē, ali paralelno sa jotovanim u ovakvim slučajevima javlja se i nejotovani glas
z: ïzjutra, iz đetelinē itd.;
Nejotovani oblici se češće sreću u govoru mislimanskog stanovništva, ali se na njih naiđe i
kod pravoslavnog, isto kao što se često nailazi i na jotovanje ovih glasova i u muslimanskim
sredinama.

9
7. Glas s se izuzetno rijetko sreće. Zabilježio sam u Gotovuši leksemu süna „kamen“, a našla
bi se vjerovatno i još koja slična. Inače s se češće čuje u spojevima tipa: otai bi..... i sl., gdje je
s dobijeno poziciono, tj. s ispred zvučnog konsonanta > s.11
8. Kod laterala valja pomenuti l, koje se javlja na još nekim prostorima ijekavskih
novoštokavskih govora (bíla, píla i sl.), koje je možda hipokorističkog porijekla, kao i
izvjesnu velarizaciju l, ispred a, o, u: lásta, lòpōv, lük, i sl.. takođe poznatu u hercegovačkim
govorima.
9. Suglasnik j je, kao i u mnogim drugim govorima crnogorskim, često redukovan: mòge,
tvòge i sl., pa se u toj vrijednosti javlja i gdje mu nije mjesto: bïlo, stïlo i sl.
U govoru Muslimana j se katkad čuje u leksemi nemati u 3. licu prezenta jednine: nêjma, pa
je i to jedna od govornih osobina koja diferencira muslimansko od pravoslavnog stanovništva.
Inače, kod svih stanovnika se čuje jöpēt, ali i öpet.
Glas j se gubi u finalnoj poziciji ako je ispred njega vokal i: òdbī, sàkrī, pòbīi sl., i to, kako se
vidi u inperativu, ali i u međuvokalskoj poziciji, – u komparativu pridjeva: stàrī, čìsti,
poštènī/poštènijī.
Ovaj glas se dobro čuva i u poziciji između konsonanatai vokala e: òrūžje, büčje, léglo i sl.
Naveščemo samo neke pojave jekavskog jotovanja i jotovanja labijala u ovom govoru, više
informacije radi nego što bi se moglo reći da se ovaj govor u ovome razlikuje od drugih istoga
tipa.
Jekavsko jotovanje obuhvata sve ove glasove koje obuhvata u večini ijekavskih
novoštokavskih govora. Pojava se odnosi na jotovanje suglasnika s, z, t, d, n, l, s ispred jata. U
ovom pogledu u pljevaljskom govoru stanje je slijedeće:
Glasovi ś i ź u crnogorskim govorima nastaju i novom jotacijom, pa u dijalektološkoj
literaturi, gotovo bez izuzetka, nailazimo na primjere: śutra, śajan, paśi, paśaluk, prośutra, ośe,
klaśe, koźi (poneđe kođi, kožđi), koźavina i sl. Glasovi ś i ź javljaju se i kao rezultat
jednačenja suglasnika po mjestu tvorbe: iźđeljati, iźđevovati, iśćerati, iśćetati i sl.12
- śekira, śeme, śednik, śedalo, preśednik, śeđeti / siđeti, śedi, śedijo,
śela, śeđela/siđela, śedište; iźelica, iźeden, iźesti.
- śedočanstvo, śetovati.
Ređe se može naići na nejotovane slučajeve, posebno kod muslimanskog stanovništva, ali i u
tim slučajevima može se čuti i jotovana leksema, uporedo sa nejotovanom leksemom.

11
Ćupić, Drago: „Osnovne osobine govora Pljevalja“, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, CANU, knj. VIII, Titograd,
1988, str. 85
12
Čirgić, Adnan: „Jezik crnogorskih Muslimana“, Crnogorska matica, br 59, jesen 2014. godine, Podgorica, str.
356

10
T+j: ćërāti, polèćeti, ćëskobno(ali i tjëskobno), Šćëpān;
D+j: đëd, đèvōjka, nëđe, nïđe;
N+j: Njëmačkā, gnjêv, nëko;
L+j: ljepòta, ljëb, ljëto, ljëtös, vòljeti, Pljevlja;
C+j: ćèdilo, ćèpanica, proćètati, sjëdāljka;
C+v+j: iśćetati, ćétonja;

Jotovanje labijala ovdje je poznata pojava, ali njen domet ni izdaleka nije kakav je, na
primjer, u uskočkom govoru, ili u drugim govorima u Crnoj Gori.
Stanje je onakvo kako ga opisuje Jovan Vukovic, te kaže da u izvjesnim riječima lj iza
usnenih suglasnika prelazi u j. To je poznata osobina crnogorskih i nekih hercegovačkih
govora, dakle ta promjena se javlja u manjoj mjeri:
Dìvjī (divlji), lòmjāh (lomljah), sùmja (sumnja);
Možda ima sela u kojima bi ovo bilo običnije i gdje bi ova pojava bila opštija.
B+j: bjësmo/bljësmo, bjéžati/bljéžati, öbje/öblje – paralelni su i jotovani i nejotovani tipovi.
Toponimi ostaju nejotovani: Bjelòševina, Bjelòpāvići, Bjèlasica, ali isto tako i fitonimi:
bjelògrad, bjèlūk;
P+j: pjësma/pljësma, pjësnik/pljësnik. U toponimiji je bez promjena tj. jotovanja ili
dejotovanja: Pjèšivci, Pljèšivica;
V+j: vjëtar, vjëra, vjërenik:
M+j: mjësto/mljësto, mjërāč.
Dakle, nejotovani likovi u spojevima labijal + j u govoru Pljevalja imaju izvjesnu prevagu na
jotovanima, premda bi za sigurniju tvrdnju trebalo pribaviti znatno više materijala.
Krajnji konsonanti u ovom govoru ostaju nepromjenjeni, tj. nema obezvučavanja krajnjih
zvučnih suglasnika kako se to dešava u nekim drugim govorima u Crnoj Gori ili drugdje.
Ovdje promjena krajnjeg suglasnika može nestati u tzv. asimilacionim pozicijama, tj. u
sandhiju: pòt kućōm i sl.

11
ZAKLJUČAK

Nakon proučavanja studija koje nam daju informacije o govoru Pljevalja i izvršenog
terenskog rada, zaključili smo da vokalski i konsonantski sistem Pljevalja i okoline, u
potpunosti odgovaraju sistemu koji čini standardni sistem crnogorskog jezika.
Uvidjeli smo da vokalski sistem čine pet vokala: a, e, i, o, u, i vokalno r. Pa smo uvidjeli da
svaki vokal ima standardnu fonetsku vrijednost, sa ponekim odstupanjima. Vokal a se može
javljai kao alternacija npr. dosta/dosti. Vokal e se javlja kao zamjena drugim vokalima npr.
vazde/vazde. Vokal i se može javljati kao alternacija sa drugim vokalom npr. sa a. Vokal u
može biti supstituent drugim vokalima, a u prezentu glagola biti često se mijenja vokalom i.
Vokal o se gubi ili redukuje u pozicijama tipa: vako/ ovako.
Kod konsonantskog sistema razlike koje smo uočili u odnosu na standardni crnogorski sistem
jeste da imamo veliku upotrebu glasa h, uglavnom kod muslimanskog stanovništva, te i
učestalu upotrebu dva glasa ź i ś. Upotreba ostalih konsonanata takođe ima istu ili sličnu
standardnu fonetsku vrijednost.

12
Literatura:

1. Vuković,Jovan: „Govor Pive i Drobnjaka“, Južnoslovenski fi lolog, knj. XVII, 1940, str. 1-
49.
2. Ćupić, Drago: „Osnovne osobine govora Pljevalja“, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, CANU,
knj. VIII, Titograd, 1988, str. 79-107.
3. Ružičić, Gojko: „Akcenatski sistem pljevaljskog govora“,Srpski dijalektološki zbornik, III,
Beograd, 1927, str. 115–176.
4. Čirgić, Adnan: „Jezik crnogorskih Muslimana“, Crnogorska matica, br 59, jesen 2014.
godine, Podgorica, str. 351-362.
5.Orlandić, Sanja: „Jekavska jotacija u crnogorskim govorima“, Lingua Montenegrina br. 7,
Podgorica, 2011, str. 3-32.

13