Bosanskohercegovački govori

Bosanskohercegovački govori pripadaju četirima dijalektima štokavskoga narječja:

1. istočnobosanskom (ijekavskošćakavskom)

2. zapadnom (ikavskom novoštokavskom)

3. istočnohercegovačkom (ijekavskoštakavskom)

4. posavskom (arhaičnom šćakavskom)

1. Istočnobosanski dijalekt

Istočnobosanski (ijekavskošćakavski) dijalekt zahvaća područje istočno od rijeke

Bosne od Sarajeva do Save, uključujući i slivove Fojnice i Usore, lijevih pritoka Bosne.
Na istoku obuhvaća tuzlansku oblast; u oblasti Srebrenice pa do ušća Drinjače granica
izbija do Drine; odatle ide do rijeke Save kod Brčkog. Dijasporu ovoga dijalekta čine
iseljenici iz sjevernih oblasti (govori Hrvatske Kostajnice na Uni, okolica Virovitice u
Slavoniji te brojna sela južno i istočno od Pečuha u Mađarskoj).

Ovaj dijalekt, kao i većina ikavskošćakavskih govora, razvio se na tlu srednjovjekovne

Bosne. Stekao je poseban položaj u krugu štokavȉtine zbog izrazite genetske
posebnosti; u njemu izostaju pojedine štokavske inovacije, a neke od njih s vremenom
su djelimično i usvojene. U osmanskom periodu dospio je u gotovo potpuno
novoštokavsko okruženje, a i u samo njegovo područje uselio se velik broj Srba (s
istočnohercegovačkim dijalektom) i Hrvata (nosilaca ikavskog novoštokavskog
dijalekta). Time je razvoj ovog dijalekta upućen u novoštokavskom pravcu; stoga su –
uz govore s manje-više sačuvanim izvornim crtama – u njemu prisutni i govori koji su
znatno izmijenjeni pod utjecajem naseljenika novoštokavaca, kao i govori samo
donekle asimiliranih došljaka. Temeljne razlike unutar ovog dijalekta proistječu iz
različitog porijekla stanovništva; postojeća složena slika rezultat je uzajamnih utjecaja
starinačkog i novopridošlog stanovništva, i ona u svakome predjelu zavisi od njihovog
brojnog odnosa te od njihove nacionalne pripadnosti. Najizrazitije govore ovog
dijalekta sačuvali su starinci Bošnjaci i Hrvati (uz desnu dolinu Bosne, u slivu Fojnice,
Usore, Krivaje). Osobito se izdvaja većina srpskih govora, u kojima izostaje šćakavizam
i u kojima je akcentuacija redovito novoštokavska. Govori Srba oko Ozrena (planinski
predio između Bosne, Spreče i Krivaje) i Trebave (sjeverno od Spreče) imaju najviše
osobina ijekavskošćakavskog dijalekta, ali je i tu ponekad teško ustanoviti pripada li
1
neki govor istočnohercegovačkom ili ovom dijalektu. Akcenatski sistem stariji je od
novoštokavskog: u većini govora fakultativno su nepreneseni dugi akcenti (kopȃńe,
obȗkō, izȋć, poigrȃjē, zadržȃjēš, jučȇr, od Sprēčȃ, vodȇ), a rjeđe i kratki (iznȉjet,
umrȉjet, uvrȉjēđen, svojȉjem); poznati su dvostruki akcenti (u Sarajevu: ókȃ, zímȇ) i
predakcenatska dužina (šūtȋm, v﬈šèmo, izvēzèna, klūpìca, šērpìca, od Mūjȇ, Hūsìna,
Mūlīćȃ, u Māšìćima, Šērìći), a sporadično je prisutan i metatonijski akut (npr. u Kladnju
i susjednim Plahovićima te u Kamensku kod Olova: sùšu, mòrām; u Plahovićima kod
Kladnja prozodijski sistem je šesteročlan: pored četiri novoštokavska akcenta i akuta,
u tom je govoru prisutan i ravni kratki akcenat: bùkva, dèka, k﬇š – dakle, ima tri duga
i tri kratka akcenta). U slogu koji zatvara sonant izostaje duženje vokala (òvca, sȕnce,
čȍrba, kȁnta, stȁrci, pènzija, hȁlva, Tȕrci, šȉvka, òpănci, jȁzăvca, nèprăvda, ùpăntijo);
tako i ispred -ьje (sùdje, gvȍhđe, znàńe). Infinitiv je bez zavrȉnog -i (sústat, ȉć);
prijeglas je potpuno poremećen (máĺovi, kĺúčovi); sažimanje vokala regresivnog je tipa
(osàmnēstero, pòsō). Šćakavski oblici javljaju se posvuda, ali u mnogim su govorima
naporedni sa štakavskim. Dobro se čuvaju arhaizmi u deklinacijskom sistemu. U
glagolskom sistemu izrazita je značajka živa upotreba habituala (òna bi rèci). Sufiksi
-jak i -ka produktivni su u tvorbi etnikâ (Varešȃk, Tuzlȃk, Tȕzlănka).

Ijekavskošćakavski dijalekt dijeli se na dva poddijalekta – sjeverni i južni. Prvi

obuhvaća govore sjeverno od Krivaje i istočno od Bosne (tuzlanska oblast), a drugi se
pruža južnije od Krivaje. U sjevernom poddijalektu susreće se akcenatski tip móga,
svóga, móme; dugo a sklono je zatvaranju (gláova); dosljednije se vrȉi novo jotovanje.
Veći broj izoglosa prolazi nešto istočnije od Tuzle, pravcem sjever – jug, te se prilično
prostrana tuzlanska oblast raslojava na dva područja: jedno istočno, a drugo zapadno
od te linije. Nepreneseni silazni akcenti najbolje su očuvani u zapadnijim govorima,
osobito u onima južno i zapadno od linije Gračanica – Osmaci – Kladanj. Istočniji govori
tuzlanske oblasti (uz Drinu) imaju skup šć (ść) samo u iterativima i pridjevima (kao
púšćat / púśćat, òprošćen / òprośćen) te u prezentu (šȉćēm / šśćēm). Jekavsko
jotovanje nije sistemska crta ovoga dijalekta, ali je prisutno u govoru Srba istočnije od
Tuzle (istočniji govori Srba inače imaju više osobina tuđih ijekavskošćakavskom
dijalektu; npr. akcente tipa mènē, dòzovem / dòzovēm; oblike kao pred, preko, bježat,
vir – prema ikavizmima tipičnim za ostale govore: prid, priko, bìžat, sìkira te
hiperijekavizmima kao vȉjer).

I u južnom poddijalektu imamo više različitih govornih tipova. Na sjeverozapadnoj

periferiji ijekavskošćakavskog dijalekta, u donjem toku Bosne, tj. u okolici Dervente,
imamo jekavskošćakavski govor Hrvata starinaca te ikavsko-jekavskošćakavski govor
Bošnjaka (ali i oazu ikavskošćakavskoga govora Hrvata doseljenika iz jugozapadnih
krajeva – iz Hercegovine i Dalmacije – te jekavskoštakavski govor Srba). Dalje, osobeni
su govori u slivu Usore, sa specifičnom tešanjsko-maglajskom (ekavsko-jekavskom)
oazom; potom govori između Bosne i Krivaje (oblast u četverokutu Zavidovići – Olovo
2
– sarajevski kraj – zenički kraj; sjeverozapadno krilo ovoga govornog tipa, koje seže od
Žepča do ušća Lašve kod Zenice, uzmiče pred ikavcima šćakavcima, dok je njegovo
jugoistočno krilo, tj. Olovo i okolica, u uzmicanju pred ijekavcima štakavcima
romanijske oblasti; međutim, centralni dio ovoga govornog tipa – oko planine Zvijezde
– odlikuje se dobrim čuvanjem općeijekavskošćakavskih osobina); govori u dolini
Fojnice; južnobosanski (između planina Bjelašnice i Igmana, i rijeka Zujevine i
Željeznice; ovaj periferijski govorni tip ima prijelazni karakter, s otprilike 70%
primarnih ijekavskošćakavskih osobina i oko 30% istočnohercegovačkih); i,
naposljetku, sarajevski kraj. U njima je više individualnih crta: diftongizacija vokalnog l
(žuȏč); prefiks nƒ- obično daje ne-; slabije ostvareno novo jotovanje; češći ostaci
starijih oblika u deklinaciji (Ivić 1988:72-74; Brozović 1966:119-208; Brabec 1955:1-6,
156-162; Brabec 1958:44-62; Halilović 1990: 265-345).

1.1. Fonetske odlike

1.1.1. Vokalizam

Vokalski sistem je peteročlan. Česte su vokalske alternacije: mȉńī, ànamo. Grupa ro >
re: grȅb, grȅbje / grȅbĺe; međutim, samo je rast-. Zbirni brojevi i brojne imenice imaju
oblike s -ero, -erica (čȅtvero, petèrica). Kao i ostalim bosanskim govorima, i ovdje je
vrlo raširena redukcija poslijeakcenatskih vokala, osobito u susjedstvu sonanta: kást;
Sàrājvo; zamòlla, šènca, bèška, kòrto, Mȕjagīnca, Zènca; skȉnla, skréńt, dòrćak,
žèldac. Refleks dugoga jata po pravilu je dvosložan (bijélo /rjeđe: bijèlo/, cȉjēdī, ȕ
sijēno), rjeđe jednosložan, s priličnim udjelom diftongâ i s mnogim fluktuacijama
(svjȇta, diéte, b ‫ﬤ‬élo); u kratkim slogovima namjesto jata uglavnom je je (bjelìca,
mjȅsto, pjȅsna, òstarjela, vjȅra, ušútje, djètehce, sjètlo, cjèpalo). I u grupi C + rĕ
sporadično je očuvan jekavski refleks: grjehòta, grjȅšnīk, drjȅmōvan, brjȅzasta,
òdrjezānu, srjȅćōm. U svim je govorima visok procent ikavizama (bìžat, šútila, nèdiĺa,
sìkirica, zapòvidi, sìdijo, vòlila, razúmit, dìkojī, óvdi, nȅgdi; ikavski je refleks najčešće i
u prĕ-, prĕd, prĕd- i prĕko: prìšō, prid òcem, prȉdā se, prìdrādnīk, prikò kućē; sličnih
ikavizama ima i u drugim ijekavskim govorima; oni, dakle, isključuju mogućnost
ikavskog supstrata i mogu se objasniti analoškim uopćavanjem ili glasovnom
asimilacijom) i ekavizama (tèsta, izgòre, nȅko, ónde, prèt kućōm; dȅtelina). Vokal i
ispred r dao je sekundarno ƒ: (dijérat, izàbjerat, obàzjerat se, prìpjerē, spjȅrine,
sjeròta, mȉjerno, pȉjer / pȉēr, vȉjer, vjȅrovi, jȁstrijēb, po kompijérima); čak i ri > rĕ:
kȍriēsno; tako i uz druge sonante (uz v, l: cvijéĺat, ucvijélit) (Brozović 1966:132-137;
Ivić 1988:72-74; Halilović 1990:265-279; Valjevac 1983:322-331).

Sjeverni poddijalekt. Osobitost vokalizma u tuzlanskoj oblasti predstavlja pojava jačeg

ili slabijeg zatvaranja dugog vokala a (uglavnom u zapadnom dijelu oblasti: báobo,
vráotit, znȃom, kȃožē, trȅbāo). U dijelu tuzlanske oblasti prefiks nĕ- > ńe- (ńȅko, ńȅtko,

3
ńȅkī, ńȅšta, ńȅkada, ńȅkolko); ova pojava raširena je u Bošnjaka i Hrvata zapadnije od
crte Kladanj – Brčko i u dolini Bosne. Također je često pri- < pre- u prijedlogu prema
(prinà kući, prinà ńemu); s druge strane, ponekad pri- > pre- (prètisni ga, preklòpi
vrȃta, dȃj da prepȃlīm). Govor Srba istočnije od Tuzle, prema Bijeljini, ima ekavski
refleks u prĕ-, prĕd, prĕd- i prĕko (pre-, pred, pred- i preko); također, tu je manje
ikavizama i nepoznato je sekundarno jat (za razliku od govora Srba na Ozrenu i Trebavi
te u dolini Bosne). U Kladnju (i Plahovićima) govor Bošnjaka je ekavsko-jekavski (déte,
léhu, lȇćī, izmȇšā, izmèšā se mléko; kao i mȇr, mérđije: djèca, bjèžat) (Brozović
1966:132-137, 186-208; Brabec 1955:8-17; Brabec 1958:46-54; Halilović 1990:265-
279; Remetić 1981:181-186).

Južni poddijalekt. Poznato je zatvaranje dugog vokala a, ali su tu nešto zatvoreniji i

vokali o i e (oni mogu biti i posve zatvoreni, i to vokal o uz nazale, a e uz j). Tako se
vokali o i e u govorima u dolini Fojnice izgovaraju nešto zatvorenije, a u oblasti Usore
postoje tri varijante: pored standardnog izgovora javljaju se malo zatvoreni o i e, tj. ȏ i
ȇ, i izrazitije zatvoreni o i e, tj. ou i eo, čak o > u (Dòbūj; Jȅolāh). Svaki nenaglašen vokal
u fojničkoj oblasti može biti djelimično ili potpuno reduciran. U Varešu i okolici (između
Krivaje i Bosne) potvrđeni su primjeri s uo od dugog slogovnog l (čȕonak, stȕop, na
Stuópu, žȕōč). U ovome poddijalektu (u Varešu i zapadno odatle, te u sarajevskom
govoru) očuvan je i diftonȉki izgovor jata (uz češći dvosložni); taj se diftong ponegdje
akustički sasvim približava (zatvorenom) ē. Iako današnji vokalski sistem ima pet
članova, diftonzi uo od dugog ĺ te ie od jata svjedoče da raniji sedmeročlani sistem još
nije u potpunosti likvidiran. U Varešu i okolici djelimično je očuvano i je (ije) ispred j
(smjèjat se, dvjèū). U dolinama Fojnice i Usore, te u Žepču i Zavidovićima prefiks nĕ-
> ńe- u govoru Bošnjaka i Hrvata (ńȅko, ńȅšta, ńȅkada; u donjousorskom kraju pojava
je gotovo dosljedna i u govoru Srba); u sarajevskom govoru nĕ- > ne-. U dolini Fojnice
i u dijelovima gornjeg toka Bosne asimilirani Hrvati bivȉi ikavci danas govore ijekavski
gotovo kao i Bošnjaci i Hrvati starinci, ali se u njih još uvijek sporadično čuju ikavski
oblici i u najobičnijim riječima. Ekavsko-jekavska kombinacija (déte: djèca) zastupljena
je u srednjem toku Bosne, u Bošnjaka tešanjsko-maglajskog kraja (ti govori ne
posjeduju teritorijalni kontinuitet: rasprostranjeni su na uskom području između Tešnja
i Maglaja te u oazama u Novom Šeheru i Rajȉevi; ostale osobine ovoga govornog tipa
uglavnom su ijekavskošćakavske), a ijekavsko-ikavska (dijéte: dìca) također u dolini
Bosne, u Bošnjaka i Hrvata Žepča i okolice (Bošnjaci u Žepču znaju i za ekavsko-
ikavsku kombinaciju: svȇt, rȇč, rȇt: kòlina, nȉkoji). U govorima u dolini Fojnice zijev se
podnosi dobro (prȉa, ńȅkīā, kòstiū) i prijeglas je veoma poremećen (mȉlćovi, kòńom,
kócom) (Brozović 1966:132-137, 186-208; Brozović 1956:1-46; Okuka 1973:7-56;
Ružičić 1936:239-246; Bulić 2004:99-101).

4
1.1.2. Konsonantizam

Opozicija č : ć, Ǯ : đ očuvana je samo u nekim ijekavskošćakavskim govorima, ali bez

teritorijalnog kontinuiteta: u dijelovima tuzlanske oblasti čuvaju je sva tri naroda,
potom Bošnjaci u Tešnju, Hrvati u Kreševu, Lepenici i okolici Sutjeske, Srbi u dolini
Bosne. U pojedinim govorima tuzlanske oblasti te u dolinama Bosne i Fojnice afrikate č
i Ǯ izjednačene su sa ć i đ (ȍći, đámija) – ovo se odnosi uglavnom na gradove i
prigradska naselja (od Srebrenice i Kladnja, preko Tuzle i Gračanice, do Kozluka uz
Drinu i Modriče, sporadično i u Brčkom; potom u Visokom, Maglaju, Kreševu, u
Sarajevu); ovo je mahom odlika govora Bošnjaka – u Hrvata i Srba tog jednačenja
obično nema (ali ga ima, npr., u govoru Srba i Hrvata Visokog te u govoru Srba u
Sarajevskom Polju). Sporadično su prisutne i labiodentalne afrikate  i  u funkciji
obaju afrikatskih parova (u sarajevskih Hrvata i maglajskih Bošnjaka). Bošnjaci svuda
dobro čuvaju konsonant h; ostali su ga po pravilu izgubili. Uobičajeni su analoški oblici
kao: kȃl, kȉsel, nágal, okrúgal, kólca (prema: nágla, náglu...). Šćakavski oblici (gȕšćēr,
šćène, gòdĭšće, zvìžđī) javljaju se gotovo posvuda, ali u mnogim krajevima, osobito na
sjeveroistoku, naporedo sa štakavskim. U dolinama Fojnice, Bosne i Usore, naročito
oko Žepča (i u Bošnjaka i u Hrvata i u Srba), Doboja, Teslića, raširen je śakavizam
(śȃp, ògńīśe, sìrīśe). Novo jotovanje ostvaruje se nepotpuno: dosljedno je izvrȉeno
samo u vezi sa sonantima l i n (zȅĺe, orȃńe); općenito vrijedi da je slabije provedeno
uz labijale negoli uz dentale. Inače je nejotovanih primjera najmanje u sjevernom
poddijalektu, a najviše između Krivaje i Bosne te u Kreševu; na sredokraći su doline
Fojnice i Bosne. Jekavsko jotovanje provedeno je uz sonante l i n (ĺȅto, obòĺet; ńȅdra,
sńȅgovi); dental t jotuje se u oblicima glagola htjeti i tjerati (šćȅla, prèćerali), a d u
prilozima (đȅ, nȉgđi). U ostalim slučajevima dentali t i d ostaju nejotovani (ušútje,
dolètje, tjȅme, djèca, djȅd, mèdjed). Jekavsko jotovanje ne zahvaća ni frikative s, z
(sjȅme, ìzjest), ni afrikatu c (cjèpalo), ni labijale p, b, m, v (pjȅsna, bjèžat, vjȅra, žívjet;
izuzetak predstavljaju oblici pĺȅga, pĺȅgav, pĺȅva). Samo u istočnijim govorima Srba
dosljedno je jotovanje pred grupom je nastalom od kratkog ƒ (dolèćela, đèca, śȅme,
ìźela, ćȅpka). Promjena dn > nn, dń > ńń, dm > mm (jènna, glánna; zȁńńī; ȍmmā/h/)
najčešća je u Bošnjaka. Udvojene sonante (geminacija) Bošnjaci imaju i u islamskim
terminima i uopće u orijentalizmima (Àllāh, Ǯehènnem, sùnnet, ùmmet). Metateza je
uzela prilično širokog maha (tvȉče, Kàlavrasi, ćvȅle, kȕjračād). Sekvence dn, dń i dm
uprošćavaju se često uklanjanjem okluziva d: glána, jèno, névnica; zȁńī; ȍmā/h/. I
suglasnički skupovi pȉ, ps, pt, pk, pč, pć, vj i dr. razrješuju se ili gubljenjem jednoga
suglasnika (šènica / šènca, sòvat, sȅto, tšca, čèla, ćȅle, jȅverica), ili p > v (šȉvka, ĺȅvȉī,
ȍvćina). Na području ovoga dijalekta dobro se čuvaju oblici tkȍ, nȉtko, svȁtko; također
je uopćeno snȋć, snìšli, nanȋć, nanìlazit (prema u-n-ići); glagol ići u prezentu glasi
ȉđēm / ȉdēm, a moći umjesto -že redovito ima -re (mȍre, nè mere) (Brozović 1966:137-
147; Ivić 1988:72-74; Brabec 1955:17-27; Halilović 1990:281-297).

5
Sjeverni poddijalekt. Frikativi s, š i ž ispred afrikata i nazala daju h (pròhci, kòhci,
krȅhnut, trȅhnēm, pàhče, bȍhča, lȋhće, trȉjehće, grȍhđe, gvȍhđe, narúhće me). Kao
rezultat asimilacija i jotovanja dobijeni su i ś, ź (pozicione varijante fonema š i ž: lȋśće,
gvȍźđe; púśćat, pȕśćīm). Istočniji govori tuzlanske oblasti (uz Drinu) imaju skup šć (ść,
hć) uglavnom samo u oblicima glagola iskati, biskati, stiskati (ȉšćēm / ȉśćēm, zaìšći,
bȉšćē, stȋšćēm); u glagolâ pustiti, oprostiti, krstiti (u procesu podnovljenog jotovanja) i
izvedenica od njih (pȕšćit, púšćat, òprošćen / òprośćen, prèkrȉćen). Inače je u
istočnom dijelu tuzlanske oblasti štakavski refleks skupina *st’, *sk’ i u korijenu riječi
(štȅta, štȃp, klijéšta, gȕštijer, úštap) i u nastavku -ište (gòdište, šèničište), a skupine
*zd’, *zg’ > žd (zvìždjet, zvȉždeńāk, moždànā kȃp). Zapadni govori (pojas uz rijeku
Bosnu) imaju redovno šć (ść, ś) i žđ (źđ, ź): šćȃp / śćȃp / śȃp, gòdišće / gòdiśće /
gòdiśe; zvȉžđeńāk – ovo se (uključujući i śakavizam, tj. šć, žđ > ś, ź) odnosi čak i na
govor Srba Ozrena i Trebave (śćène, ògńiśće; śène, ògńiśe). Svi zapadniji govori imaju
i oblike kao dȏjdēm / dȏjēm. Ove su osobine uglavnom poznate i u središnjem pojasu
tuzlanske oblasti, izuzevȉi śȃp, dȏjēm; tu je: dȏđēm / dȏjdēm, nanȋđēm). Jotovanje
dentala i labijala nije dosljedno, ali su frekventniji primjeri s jotovanjem (smȅće, prȗće,
brȁća, lȇđa, gvȍžđe; grȁbĺe, grȅbĺe, gȓmĺe, snȍpĺe, zdrȁvĺe) od onih nejotovanih
(brȁtja, pròĺetje, gvòzdja, sùdje; dìvjaka, dìvjī). Novo jotovanje sibilanata provedeno je
samo u govoru Srba u istočnijem dijelu dijalekta; ostali govori imaju: pȁsjī, sjājȇ se,
kòzjī, ùzjahat. Proces jekavskog jotovanja u govoru Srba blizu Drine doveden je do
kraja; otuda je i u istočnijim bošnjačkim govorima uzeo više maha (đèvōjka, vȉđet,
zalèćet) (Brozović 1966:137-147, 187-205; Halilović 1990:281-297; Brabec 1955:17-
27).

Južni poddijalekt. Ponegdje u prostoru između Bosne i Krivaje te u slivu Fojnice bilježen
je dvousneni izgovor glasa f, čime se taj konsonant približava glasu p. Nestabilni su
sonanti ĺ i ń; ĺ ponekad daje j (kĺȁnat / kjȁnat, ròditeji). U dolini Fojnice sonanti u cjelini
nisu stabilni glasovi. Jedino govor Bošnjaka u Varešu i okolici poznaje prijelaz d u h
(ispred nazala): gláhna. U dolini Fojnice i u Visokom suglasnici š i ž imaju palatalniju
artikulaciju. U zapadnijim govorima ima primjera s j < *dj (mèja, slȁjī, mlȁjī, tȕjī – tako
je u govoru Sutjeske i okolice, u Visokom, u dolini Fojnice te u tešanjsko-maglajskom
kraju; govori u Varešu i okolici /Vijaka/ te sarajevski govor nemaju primjera tipa mèja),
potom sa śś ili ś umjesto šć (uz šćakavizam, osobito u oblasti Usore, prisutan je i
śakavizam: gȕśśēr, gȕśēr; u tešanjsko-maglajskom i: vješćìca). U međuriječju Bosne i
Krivaje naporedo je gȕśćēr / gȕštēr, s tim što pretežu šćakavski likovi. U govoru Srba u
oblasti Podvisokog potpuniji je šćakavizam negoli u Srba na Ozrenu i Trebavi, u Usori i
Sarajevu. Sačuvano je jd (ili j) u primjerima kao dójdošē, dȏjdēm / dȏjēm, nanȋdēm /
nanȋjēm, uz: nanȋđēm (tešanjsko-maglajski kraj, dolina Fojnice, govor Visokog,
Kreševa, Sutjeske i okolice). Novo jotovanje dosljednije je provedeno uz dentale, dok
uz labijale ima slab domašaj; najviše je nejotovanih primjera u međuriječju Krivaje i

6
Bosne te u Kreševu: nȅtjāk, prȗtje, brȁtja, rȍdjāk, gvȍzdje; rȏbje, dìvjī, zdrȁvje, grȅbje,
gȑmje, krȁvjē, tȕpjī (Brozović 1966:137-147, 187-205; Brozović 1956:107-108;
Valjevac 1983:349-350; Okuka 1973:57-97; Bulić 2004: 345-347; Vuković 1963:289-
290; Đurović 1992: 327-331).

1.2. Morfološke odlike

Dvosložni hipokoristici, prezimena i imena s nastavkom -o i dugouzlaznim akcentom

na prvom slogu imaju promjenu po e-vrsti (bábo, bābȇ, bábi; Mújo, Mūjȇ, Múji);
sporadično prisutna promjena po obrascu imenica m. r. predstavlja nanos iz govora
istočnohercegovačkog tipa. Upotreba duge i kratke množine gotovo je obrnuta u
odnosu na standardnojezičku (jȁrcovi, mjȅsecevi / mjȅsecovi, dȁnove, mȍmkōvā: klȉni,
mlȉne, mȉši, bȅzi). Imenica dijete obično se deklinira bez -et- (dȉjēta, dȉjētu, s dȉjētom).
U imenicâ ž. r. stari oblici Gmn. bez nastavka prisutni su diljem ovoga dijalekta (stȏ
gȍdīn, pē-šȇst hȉĺād, pȇt stȍtīn, kȉlu krȕšāk, pjȅsām, ìz haĺīn, iz Jèlašāk), osobito na
prostoru između Krivaje i Bosne te u slivu Fojnice, ali nisu rijetki ni u tuzlanskoj oblasti.
Izjednačeni su oblici DILmn.: najčešće su sa zavrȉnim -ma (žènama, vòlovima; te uz
redukciju nenaglašenog i: vòlovma, vòloma), a ponegdje se uz -ma javlja i -am, -im
(žènam, pò kućam, u cìpilam, u Živìnicam; vòlovim, u zùbim). U većini govora u Ijd.
imenicâ i-vrste preovlađuje -im (sȍlim, kȑvim, prȉt pećim, sȁ hćerim). Obični su kraći
oblici ličnih zamjenica 1. i 2. l. i povratne zamjenice sebe (nȇće mȅn, nè dā sȅb).
Rasprostranjeni su zamjenički oblici ńȉhā, ńȉ(j)a (GAmn. lične zamjenice 3.l.); hī, hin,
hīna / hina; him / hīm (enklitike GAmn. i Dmn. zamjenice 3.l.); pokazne zamjenice
poznaju obilje morfoloških i akcenatskih likova u Njd. (ȍvī, ȍtī / tȋ; èvī, ètī, ènī; evȍvī /
èvovī; èvāj, ètāj, ènāj); mnoštvo je i priloga s inicijalnim e (evóde, evóvdi, evȃm,
evàkō, evolìkō). Dominiraju supinski oblici infinitiva (bàrnut, čúvat, otȋć; očuvani su
likovi vrȉjeć i rȉjet – uz: vŕšit, rȅć). Prezent glagola na -avati ima -ajem, -aješ...
(objašńȃjēm, izdržȃjēm, dopuńȃjē, izigrȃjēmo). U svim licima aorista glagola biti
preovlađuje oblik bi (jȃ bi, vȋ bi tō), s tim što 3. l. mn. često ima oblik biše (òni bišē).
Najizrazitija osobina glagolskog sistema jeste postojanje habituala (aorist pomoćnog
glagola biti + 2. l. jd. imperativa: jȃ /tȋ, ȍn, mȋ.../ bi rèci; kad bi bábo pòčni príčat)
(Brozović 1966:157-161; Ivić 1988:72-74; Halilović 1990:315-333).

Sjeverni poddijalekt. Obično su ženskog roda imenice pȍgān, pȍplāv, pȍzīv. Sjeverno
od linije Gračanica – Majevica umjesto kȑvim često je kȑvĺom. U pridjevsko-zamjeničkoj
deklinaciji preovlađuju oblici starih tvrdih osnova (s mòjījem, ènonījem, pȉtovnīje
jȁbūkā, s jenȋjem), ali i: svojȋm, ȍtīm. Morfema naj- česta je i uz oblike glagola voljeti
(nȁjvolīm š ńȏm) te uz redni broj prvi (nȁjprvī, nȁjpȑvā). U upotrebi je pridjev rȁd, rȁda
(rȁda li mu mȁti ńègova). Infinitivi glagola nagnuti, sagnuti glase nagȇt, sagȇt, pa je i:

7
nȁgeo se, nȁgēla, sȁgēla. Umjesto 1. l. jd. aorista običan je oblik 3. l. (jā òde, jā dóđe).
Složeni prilozi kao evóde (< evo + ovdje), evóvdi, evàkō, evolìkō poznati su diljem
tuzlanske oblasti (Brozović 1966:157-161, 188-189; Halilović 1990:315-333; Brabec
1955:50-119; Smailović 1979:30-31).

Južni poddijalekt. U dolini Fojnice u morfologiji je malo starijih oblika, a nema ni

znatnijih inovacija; arhaizama je više u međuriječju Krivaje i Bosne, u Kreševu,
Visokom, Sutjesci i Varešu (tȉkāv, rȉbam, kȍńma, òćim). Većina govora ima Ijd. sȍlim,
rȁžim; takvih oblika ipak nema u Sarajevu. Namjesto pridjeva očev upotrebljava se
ȍčīn (òćina, òćinu). U dolini Fojnice prema infinitivu žívit stoji prezent žívĕm, žívĕš,
žívĕ, oni žívū. U tešanjsko-maglajskom kraju glagoli doći, naći, poći, proći imaju
nejotovane oblike u prezentu (dȏjdēm, nȃjdēmo, pȏjdē), aoristu (dójde), imperativu
(dójdi, nájdi); prezent od glagola vidjeti glasi i vȉđām (Brozović 1956:140-189; Bulić
2004:242-312).

1.3. Sintaksičke odlike

U sintaksi padeža bitna je značajka česta upotreba genitiva i akuzativa bez prijedloga
(ȍnō mȍre bȉt gȍdīnā, vjȅrūj Bȍga). Glagoli čuvati, gledati, vikati, paziti, zvati, pitati
imaju objekt u genitivu umjesto u akuzativu (čȗvāj svòjīje lēđȃ, čúvō kózā, víkni jē,
pȋtāj mȁterē). Umjesto prisvojne zamjenice uz nominativ (npr. mòja žèna) češće je u +
genitiv (ȕ mene mȁti, ȕ tebe žèna, ù ńē šćȋ). Umjesto akuzativa dolazi genitiv (s
prijedlogom za, kad znači svrhu: kúpio za vèćerē, trȅbā mi pȃrā zà milća, čȅšĺām vȕnu
za čȁrāpā); tako i uz prilog žao (žȁo jōj pròdat kȕćē). Prijedlog viš / više zamjenjuje
iznad s genitivom (vìš kućē / višè kućē). Sporadično ima Gmn. u službi Lmn. (u Tuholju
kod Kladnja: nà mjēstā ìmā pā ròdilo; u Visokom i Podvisokom: po trgòvīnā). Živa je
konstrukcija s(a) + genitiv (šta bȋ ȉ ńȇ, ja šta rȃdē s národa); također je prisutno i s +
akuzativ (s ȍtū strȃnu Bȍsnē). Potrvena je značenjska razlika između prijedlogâ zbog i
radi; oba dolaze za označavanje uzroka vrȉenja glagolske radnje (zbog ńȇ su se pòbili,
radi ńȇ su ìzginuli). Dativ dolazi za označavanje stanja u kome se neko nalazi (nè
mere se glȃnu rádit, da nam je bȉt zdrȁvu), kao i za označavanje vremena u
primjerima kao dȏću gȍdini, gȍdini ćemo uzòrat (s priloškim značenjem: dogodine).
Čest je prijedlog uz + akuzativ za izricanje vremena (ȕz ovō rȁto). Umjesto lokativnih
konstrukcija sporadično su prisutne akuzativne (šta ìmā nà gōrńī krȃj, ka sam bȉjo gȍr
nà Plahoviće, svȅ se sabère na kàlem, svȁšta j insȃn ìzdevrijo ù mladōst). Običan je
instrumental u primjerima kao dok je bíla cȕrōm, ȕmrijē mi Hánka cȕrōm. Socijativ je
uvijek s prijedlogom s(a), ali s tim prijedlogom dolazi i oruđnik (šta čìnī s nògama, š
čȉjem si dòšō). Prijedlog s(a) upotrebljava se i u primjerima kao nit se sȁ mnōm brȉnē
(= ne brine se o meni), s tȉjem se pilȃv zȁv﬈ši, ȍn je fȋno sȁ mnōm. Vrlo je čest

8
prijedlog su, osobito uz brojeve, i nikad ne znači sredstvo (sȕ trī, sȕ devĕt; fraza jènu
sȕ dvā obično znači “jednu kahvu s dva fildžana”). Uobičajena je upotreba prijedloga
za uz instrumental u konstrukcijama kao za mȍjijem rȍdjācima (znači da je kakva žena
udata u neku kuću). Dobro je očuvana imenička deklinacija pridjeva neodređenog
vida, prisvojnih pridjeva i pridjevskih zamjenica; u atributskoj upotrebi pretežniji su
pridjevi neodređenog vida – oni dolaze čak i ukoliko je riječ o nečemu već poznatom
(eno ga i dànas žíva i zdrȁva, ùbišē ga ni kríva ni dúžna; od hràstova dȑveta, mŕtvu
insánu; djȅdu Mȗminovu, u Màtićevu dòlu; ńȇzina mȅzāra, òd ńihova bābȇ). Prilično je
očuvana distinkcija u upotrebi zamjenica i priloga bez ńe- (< nĕ-) i onih s tom
inicijalnom sekvencom: prvi su za neizvjestan identitet i neizvjesno postojanje (víkni
me ako tkȍ dȏđē, tȋ potégni kada ti dȉ zȁpnē), a drugi samo za neizvjestan identitet i
izvjesno postojanje (bȉo ńȅkī cȁr, tȁm nȅgdi nekàke po sèlu). U funkciji dopune uz
glagole nepotpunog značenja češći je supinski lik infinitiva (ne mògu ti kázat, mògu
umrȉjēt) negoli prezent s veznikom da (ne mògu da ti kȃžēm). Aorist je vrlo živ (ìzgide
svȅ žívo); pluskvamperfekt je rijedak, a imperfekt gotovo da se i ne čuje. U perfektu se
često ispušta pomoćni glagol (bíla sȁmo trȋ doskòra). Uobičajen je futur II s veznikom
da u primjerima kao ȅto ti, dȁ budēš prȍlio. Glagolski prilozi su rijetki, osobito glagolski
prilog prošli (može se čuti samo u ustaljenim izrazima: gȍr pòšāvȉi, ùbijo ȕbīvȉi, ńȅmu
rèkāv / rèkāvȉi, ne bívȉi, stȁvȉi). U potencijalu je često òni bišē rádili, òni bišē dòšli
(pored: òni bi rádili). U označavanju radnji koje su se u prošlosti ponavljale – uz
pripovjedački imperativ i pripovjedački potencijal (natòvari žȁku sȍli, pā kȕći; pā bi
natòvarili žȉto) – upotrebljava se, i to najčešće, habitual (òna bi rèci). Uobičajeni su
prilozi za vrijeme: kȁšńe (= kasnije), pȍtĺe (= poslije), zȋmĺe (= zimi), đàhkad (=
ponekad), čȁsom (= odmah), najenȏč, sad-pā-sȁd (= odjednom), natrágu (=
najposlije), nȅkīdān (= prije nekoliko dana), ȉstor (= istom, tek); za način: naopòsan /
naopòslu (= kako treba), Ǯemȃtīle (= skupa, zajedno), nȁtahmīn (= vjerovatno),
pȃskom (= polahko); za količinu: sȉla, šbre, héjbe, čȕdo (svi sa značenjem: mnogo,
mnoštvo). Veznik bil u tuzlanskoj oblasti znači čim ili dok (dȏću, bȉl dȍbijēm pènziju), a
u fojničkoj oblasti isto što i da li (bȉl vȋ škȏlu ućíte). Veznik jȇr / jȇra ima značenje
priloga zašto (jȇr tō, mȏj sȋnko). Veznik ha znači čim (ha rȗčām, ȅto me), a
upotrijebljen dvostruko (ha tȋ, ha jȃ) ima značenje ili – ili; tako i ja – ja (dȏćemo ti, ja
ȍn, ja jȃ; znači: ili on ili ja). U značenju na, evo upotrebljava se mȃj (mȃj ti ovō). U
cijelome su dijalektu frekventne bezlične konstrukcije (sàtrlo ga, prètislo mu nȍgu)
(Brozović 1966: 161-162; Halilović 1990:335-339).

Sjeverni poddijalekt. Uz odrične prijelazne glagole u funkciji objekta češći je slavenski

genitiv od akuzativa (nè dijerāj cȕrē, nè brijē brádē). Umjesto o + lokativ uz glagol
brinuti se dolazi instrumental (brȉnū se djecȏm). Superlativna forma može biti
razbijena (nȁj je drȁžī, nȁj su tō mjèrnijā dvȃ čȍjka); prefiks naj- može se odnositi i na
dva komparativa (nȁj mi je bílo interesàntnijē i smjèšnijē) (Brozović 1966: 161-162;

9
Halilović 1990:335-339; Brabec 1955:119-124).

Južni poddijalekt. Prijedlog do u konstrukcijama kao (òni ćē ìzbit) dȍ dvā dȃna ne znači
“u roku od”, “otprilike”, nego tačno “za dva dana”; prijedlog ispred u isprèd mene
(isprìd ńē) znači “u moje ime” (“u njeno ime”). U pasivnom značenju upotrebljavaju se
refleksivni glagoli u primjerima kao kad sam se ja prosila = kad sam bila prošena; kad
se je kuća oborila = kad smo je oborili (Brozović 1956:189-196; Pavešić 1960:380-
381).

2. Zapadni dijalekt

Zapadni dijalekt (mlađi ikavski; ikavski novoštokavski) zahvaća zapadnu Hercegovinu,

južni dio Bosne (od Livna do Lašve), velik dio centralne Bosne (do Žepča i Jajca),
derventski kraj te zapadnu Bosnu (ikavske oaze zapadno od Vrbasa, u slivovima Sane i
Une). Ovo je dijalekt Bošnjaka i Hrvata (naknadno poikavljenih Srba ima samo u
pojedinim selima okruženim Bošnjacima i Hrvatima). Iseljavanjem iz mnogih oblasti
zapadno od rijeke Bosne (koje su potom naselili ijekavci štakavci, uglavnom Srbi)
kompaktno područje ovog dijalekta znatno je smanjeno.

Izvan BiH obuhvaća i dio Dalmacije (između Neretve i Cetine). Iseljeničke skupine
Hrvata nalaze se na dalmatinskom kopnu zapadno od Cetine, u Liki, u nekolikim
naseljima u Gorskom kotaru, na srednjodalmatinskim otocima, u Slavoniji; udaljeniju
dijasporu čine Bunjevci (u sjevernoj Bačkoj i na teritoriji Mađarske), Hrvati u okolici
Budimpešte te u tri sela u italijanskoj provinciji Molise (sjeverno od Napulja).

Govori ovog dijalekta po porijeklu su heterogeni, stoga osim ikavizma i novije

akcentuacije imaju malo zajedničkih osobina. Jedni su šćakavski (šćakavȉtina najjužnije
dopire do Drežnice u zapadnoj Hercegovini; obuhvaća oblasti Bekije i Rame, potom
pojas od Livna i Duvna do porječja gornjeg Vrbasa i srednjeg toka Bosne; govor dijela
Hrvata u okolici Dervente; govore Bošnjaka i Hrvata u Bosanskoj krajini; takvi su i
dalmatinski govori istočno od Cetine), drugi štakavski (u zapadnoj Hercegovini; odatle
potječu i ikavci štakavci u sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bačkoj, dok su oni na Braču, Hvaru
i u Slavoniji šćakavci), a treći su mješoviti, šćakavsko-štakavski (u slivu Une).
Međutim, ovaj je dijalekt najkompaktniji u oblasti prozodije. Akcentuacija uglavnom
odgovara istočnohercegovačkoj: većina govora mlađeg ikavskog dijalekta ima stabilan
četveroakcenatski sistem s tipičnom novoštokavskom distribucijom prozodema;
gotovo dosljedno čuvaju postakcenatski kvantitet; izvrȉeno je novoštokavsko
prenošenje akcenta na proklitiku (nà vitru, prikò kućē, pó godinē). Izuzetak unekoliko
predstavljaju ikavskošćakavski govori Bošnjaka i Hrvata zapadnije od Une: iako se
10
odlikuju novoštokavskim akcenatskim sistemom (uključujući i akcenatske tipove
sinóvā, sinòvima, dóći, želímo, tipične za istočnohercegovačke govore; staro i novo
prenošenje akcenta na proklitiku: ȕ vodu; ù kući), u njima se može čuti i pokoji stari
akcent (kahvȇ, primȋšćā), dvostruki akcent (očuvan stari i jasno izražen novi: dánȃ,
gránȇ, glávȁ), pa i akut (jà, pùt, stràžu). Također, u dolini Rame (bliže njenome ušću)
fakultativno je sačuvan dugosilazni akcent nastao od akuta (belȃj, napȋšē) te, u dijelu
Donje Rame (u Bošnjaka), predakcenatska dužina (trāvȏm, dānȃ) i sam akut (hajvàn,
odvedù). Općenito, dolina Rame i manji dio oblasti uz Neretvu (kod Jablanice) imaju
mnogo zajedničkog sa starom dijalekatskom formacijom u sjevernijim krajevima i u
zapadnoj Bosni.

Unutar ovoga dijalekta imamo jedno južno, hercegovačko jezgro

(zapadnohercegovački govorni tip), u kome dominiraju novoštokavske osobine, i
drugo, sjevernije odatle, koje je (zasuto doseljenicima s juga i jugoistoka) značajno
evoluiralo u novoštokavskom pravcu, ali još prilično zaostaje za novoštokavskim
razvojem (zapadnobosanski, jugozapadnobosanski i centralnobosanski govori općenito
još u tragovima čuvaju ostatke arhaičnijeg zapadnog ikavskošćakavskog kompleksa,
iako je prekinut njihov organski kontinuitet). Spomenutim seobama sjeverno krilo
razbijeno je na nekoliko oaza: najveće su ona sa središtem u međuriječju gornjih
tokova Bosne i Vrbasa (centralnobosanski govorni tip) i ona sa središtem u Bihaću
(zapadnobosanski tip). Sjeverniji govori razlikuju se od južnijih: u sjevernom
poddijalektu (zapadnobosanski ikavskošćakavski tip; pripadaju mu i manje ikavske
oaze zapadnije od Vrbasa) više je starine u akcenatskom sistemu, više vokalskih
redukcija i fakultativno sačuvanih starih padežnih oblika (prije svega ILmn. im. muškog
i srednjeg roda na -i, Lmn. ž. r. na -a) negoli u južnom (u zapadnoj Hercegovini, Rami i,
rjeđe, u južnijim krajevima Bosne oblici DILmn. zavrȉavaju se na -im, -am: zùbim,
krȁvam; inače je drugdje u centralnoj Bosni -ima, -ama: zùbima, krȁvama; ramski,
jugozapadnobosanski i centralnobosanski tipovi danas se ipak priključuju južnome
poddijalektu).

Južniji šćakavski govori znaju i za j < *dj (meja, slaji), iako i u njima preovladava đ <
*dj. Većina šćakavskih govora ima nepromijenjeno jd (dojde; često i: doje). Šćakavski
govor Jablanice (graniči s ijekavskim govorima) ima ijekavsko-ikavski refleks jata
(rijeka, pȉsma). U predjelima bližim jadranskoj obali (zapadno od Neretve) -l > -a (s
umetanjem međuvokalnog j: bija, počeja); drugdje je -o (počeo). U toj su zoni u Hrvata
prisutni izraziti adrijatizmi: -m > -n u nastavcima (rukon, vidin); mjestimično i
promjena ĺ > j (jubi); nerazlikovanje č od ć (ćovik); kao i brojne romanske leksičke
pozajmice.

Bošnjački govori općenito izdvajaju se čuvanjem h (izuzetak je arhaičniji

ikavskošćakavski govor u slivu Drežnice, u zapadnoj Hercegovini: tu je i iz govora

11
Bošnjaka i iz govora Hrvata uklonjena fonema h ili je zamijenjena drugim fonemama),
potpunijim prihvaćanjem f, kao i brojnošću leksičkih pozajmica iz orijentalnih jezika.
Bošnjaci u porječju Neretve, Bosne i Vrbasa po pravilu ne razlikuju č od ć i Ǯ od đ, što
ne vrijedi i za one u Pounju. Sporadično je u Bošnjaka ĺ prešlo u j (júbit), a ponegdje
(oko Neretve, u Mostaru) i ń u n (kȍń > kȍn). Pretpostavlja se da je većina ovih
osobina nastala pod utjecajem arapskog i turskog jezika, ali postoji i shvaćanje da su
se barem neke od njih razvile spontano, tj. da su međujezički dodiri samo poduprli
domaće tendencije (Ivić: 1985:175-182; Ivić 1988:61-62).

2.1. Fonetske odlike

1.1.1. Vokalizam

Sjeverni (zapadnobosanski) poddijalekt. Za govore zapadne Bosne (i to one zapadno

od Vrbasa) tipične su krupne glasovne izmjene u trouglu a – e – o. Prvo, vokal a u
dugim slogovima često je izrazito zatvoren (āo): báobo, ráodit, znȃom, dvȃo, Ȍrĺāoni. U
dolini Sane imamo i pojavu a > o (jȃ som, nísom, sȅdom), kao nanos iz susjednih
ijekavskih govora. Značajna je odlika ovih govora i pojava a > ȁ, ae (pòjȁta, kònopȁc;
jèčaem), kao i a > e (pòńeve). Drugo, vokal e često je otvoren (ea, é, ȁ); ponekad e >
a (dèbéla; dȅvȁt; gréada; bàgran, cìpala). Također je prisutna pojava e > o (dȑvonī
plug). Treće, vokal o > a (hrȁstavā šuma), a u dolini Sane, od Prijedora do Ključa,
imamo i pojavu o > ou, u (mȏuj, ȗn, ȕndā, kȕń – i ovo je plod utjecaja susjednih
ijekavskih govora). Leksema vrabac redovno je: vrébac; međutim, svuda je: grȍb,
grȍbĺe. Govori ovoga poddijalekta odlikuju se nedosljednim ikavizmom. Preovladava
ikavska zamjena jata: dȋlīmo, mȋh, rȋč, sȋno, klíšća, klíšta, dònīt; pȉvā, sìdit, kòlino,
dȉvēr, strȉha, cìpanica, trȉšńa, rȉpa, vrȉća. Međutim, prisutni su i brojni (i)jekavizmi,
osobito istočnije od Sane: dijéte / djéte, stjéna, zvȉjer, sjȇno, mjȅsēc, ńȅdra / ńȉdra;
uobičajen je (u Bošnjaka) ijekavski refleks jata i u oblicima ńȅko, ńȅšto, ńȅkad. U
istočnijim šćakavskim govorima imamo i potvrde za sekundarno jat (mȉjer, pȉjer); u
međuriječju Sane i Vrbasa uobičajeno je i òvijem, dȍbrije (u dolini Sane i: ȍviju, tȉju,
ȍniju, s tim što je najčešće: òvī, nȁšī, dójnīm). U cijelome poddijalektu poznati su i
ekavizmi: tȇlo, u vréme, ozlédila, grȇšīmo, óvde, ȍbedvī, prekò Unē, trȅšńe, rȅpa.
Izrazito je prisutna redukcija nenaglašenih visokih vokala i i u: dosèlt se, pomòlt se,
rádla, Krȁjna, grànca, gȍdna, rèc mu, ùbt; mòliti; ùnčād, kruzàne, žèĺdac; òvudā,
sutràdān. Sažimanje nenaglašenih vokala regresivnog je karaktera: dòšō, prȅuzō,
mȅtnō; zatim, skupina ao > -a(v)o, -ā-: (dȁvō; zȃva, nȃpāk) (Peco 1975:49-52, 87-107;
Petrović 1970:336-340; Vujičić i dr. 1979:11-51; Vujičić i dr. 1985:13-119).

Osobenosti vokalizma u južnome poddijalektu vide se iz sljedećeg pregleda.

12
Zapadnohercegovački govorni tip (obuhvaća Čapljinu, Čitluk, dio Mostara, Ljubuški,
Grude, Posušje, Lišticu te oblast Drežnice; to su govori Hrvata i Bošnjaka zapadno od
Neretve) odlikuje se vokalizmom istočnohercegovačkog tipa (nema zatvorenih ni
otvorenih vokala). Skoro je dosljedna ikavska zamjena jata i u dugim i u kratkim
slogovima (bísan, díte, cvȋće, lȋp, brȋg; lipòta, dȉ, bìžī, bȉčva, čòvik, trȉšńa bìlica,
nèvista, vrȉća). Ovi govori znaju i za sekundarne ikavizme (i < e: na počítku, pȍkripali,
níma veze; tu je i: lèmiš, rȉć). Prisutni su (iako rijetki) i (i)jekavizmi (na Brijégu, djéte,
pjésak, bjȇlō žito, ljȇp, nȉđe, sjȅvēr) i ekavizmi (zȅnica, cèsta, ȍbedvī). Uobičajena je
redukcija nenaglašenih vokala (klàgija, sòvine, perácija, vàkī, nùdā, ú nū vȍdu, donès
tō). Izrazito je prisutno akanje (-al > -aa > -ā: dòšā, ìšā, kázā, mȍgā, rȅkā, pȉvā; -el >
-ea > -eja: dòveja, ȕzeja; -ul > -ua > -uja: čȕja, òbuja; -il > -ia > -ija: bȉja, vȉdija,
rádija, osúšija). Akanje se povlači pred okanjem (dòšō, trȉbō, bȉjo, dȍnijo, ȕzejo, čȕjo /
čȕo, pòginō). U Drežnici je regresivna asimilacija vokalskih skupina: -al > -ao > -ō
(pòsō, kàbō, lȅžō), -el > -eo > -ō (dèbō, dòvō), -ul > -uo > -ō (zȉnō, pòginō), a -il > -io
> -ijo (smȉjo, grádijo). Sekvenca on često prelazi u un (ȕndā, lùnac, brùnzīn). Prema
zapadnohercegovačkom jùnećē, svìnećē, u Drežnici je: jùnećō, svìnećō. Obično je:
òtāj, òtā, òtī. U većini je govora: rébac / vrébac, grȅb, grȇbĺe / grȇbje, a u dijelu govora
i re- u korijenu rast- (réste, rȇstā; u Drežnici: nàrēstō); samo je: krȁst (Ivić 1985:176;
Peco 1986:38-42, 55-56, 75-94; Okuka 1983a:64-66; Halilović 2002:247-301; Vuković
1937:953-956).

Jugozapadnobosanski (livanjsko-duvanjski) govorni tip obuhvaća govore Hrvata,

Bošnjaka i jednog dijela Srba na području općina Livna i Duvna.

Artikulacija vokala ne odstupa od standardne; fakultativno i sporadično prisutna je

pojava zatvorenijeg izgovora srednjih vokala e i o ( ‫ﬤ‬ē, uō). Zastupljene su supstitucije i
alternativne forme uobičajene u štokavskim govorima. Čuva se kvantitativna
distinkcija vokalnog r. Nisu karakteristične tipično “bosanske” redukcije
neakcentiranog i. Vokalske grupe mogu opstati, a u glagolskom pridjevu radnom češća
je regresivna asimilacija, ali je – pod utjecajem dalmatinskih govora – prisutna i
progresivna asimilacija i sažimanje (mȍgō, bȉžō, trȉbō; lȅgā, polívā, rȉzā – u selima bliže
dalmatinskoj granici, osobito u onima koja gravitiraju Imotskome); tako i u imenica
(pàkō, kòtō: kòtā, pòsā, đȁvā). Od pokretnih vokala najčešće se javlja a, dok su e i u
podjednako prisutni, s tim što je u više u sistemu ovoga govornog tipa. Zamjena jata
je ikavska. Govor autohtonih ikavaca (Hrvata i Bošnjaka) utjecao je da malobrojni Srbi,
porijeklom ijekavci, prime ikavȉtinu. Ekavizmi su zastupljeniji od ijekavizama (nȅko,
zȅnica, slezèna, starèšina, dédo: vjȅtar, djèca, čȍjek) (Ramić 1999:303-304, 310, 312).

Ramski govorni tip obuhvaća oblast Rame (s administrativnim centrom u Prozoru),

koja je nastanjena Hrvatima i Bošnjacima. Rama je u cijelosti ikavska (rȋč, stína, dònīt;
lšto, mȉsto). Ikavska zamjena jata dosljednija je u Gornjoj Rami; tu je i nĕ- > ni- (nȉkī,

13
nȉkad; tako je i u govoru Hrvata u Doljanima). U Srednjoj i Donjoj Rami veći je broj
(i)jekavskih (sȉjeno, sijélo, djéte, bjélo; djȅci, vjȅra) i ekavskih formi (vréme, ȕvēk); tu
je i nĕ- > ńe-: ńȅko, ńȅkī. Vokalska sekvenca -ao > -ō (nàšō, kazívō), -eo > -ō (pȍčō,
pròvō), -uo > -ō (skȉnō). Česta je djelimična redukcija nenaglašenog vokala i (ožènijo
se bȉjo), dok je dosljedna redukcija neznatna (Okuka 1983:123-124).

Centralnobosanski i sjevernobosanski govorni tip. Prvi obuhvaća govore Bošnjaka i

Hrvata u središnjem dijelu Bosne, u međuriječju Bosne i Vrbasa; drugi
ikavskošćakavsku oazu na sjeveru Bosne, u derventskom kraju.

Govori u međuriječju Bosne i Vrbasa odlikuju se zatvaranjem dugog vokala a (mȃojka,

znȃom, gláova – u zeničko-travničkom kraju) i nedosljednim ikavizmom (poznate su
ijekavske forme: ńȅko, nȁšijem, te hiperijekavizmi: mȉjer, pȉjer, kompjèraća, kao i
ekavizmi: stréĺat, vrédan, jȁsēn). Ikavizam je dosljedniji u oblasti uz izvorišni dio
Vrbasa (Gornji Vakuf, Bugojno, Jajce) i u području Lašve (Travnik): díte, svȋt, dȉd, sȉme,
pȉvat, jȉli, srȉća itd. nego u zapadnijim krajevima, uz srednji tok Vrbasa (u blizini Banje
Luke: dȉjelē, đȅ, ńȅšto, ćȍjek; uz: dvȋ, lípīm, pòsikli). Ikavski su primarni refleksi jata i u
derventskom kraju, u šćakavskom govoru Hrvata doseljenikâ iz Hercegovine i
Dalmacije. Grupa -ra- > -re- u korijenima vrab- i rast- (vrébac, réste; uz novije:
nàrāstō). Izražena je pojava redukcije nenaglašenog vokala i (govòrla, jùncu, stànca,
Zènca) (Valjevac 2002:259-260; Baotić 1983:177; Ružičić 1934:31-36; Vujičić i dr.
1990:13-74).

1.1.2. Konsonantizam

Sjeverni (zapadnobosanski) poddijalekt. Očuvana je razlika između dvaju parova

afrikata (čòvik, Grmèčlija; Ǯámija, hàǮija; pèćina, đàhkada; rijetko i: ètri. Međutim,
Bošnjaci u Donjem Majdanu /kod Sanskog Mosta/ imaju: rȋći, ùnućād, đámija). Foneme
h i f poznate su na cijelome području. Glas h čuvaju bolje Bošnjaci negoli Hrvati, ali je
u finalnoj poziciji vrlo nestabilan i u govoru Bošnjaka (dóđo, krȕ, ȍdmā, u stȃorī).
Bošnjaci imaju i sekundarno h (hàlāt, hȋńe). U najvećem dijelu ovih govora očuvani su
okluzivi k i g u riječima orijentalnog porijekla (kèten, Kȅtenīšće, kìlimi, šèker; gèrdān,
jèngija, lègen), ali se čuje i: ćèten, ćìlim. Sonant l može biti normalnoštokavske
vrijednosti, ali je često pomjerene artikulacije; to je nešto tvrđe l, s pojačanom
implozijom i gotovo geminiran, što je markantna srednjobosanska crta (głáva; mòĺti).
U međuriječju Vrbasa i Sane javlja se izrazito velarni sonant l (fáłła, u po łȉta, nágał).
Šćakavizam je prisutan u svim kategorijama: šćȃp, šćȅta, klíšća, šćȋpā se, ogńíšća,
kȕćīšće, kòsīšće, kumpìrīšće, šȉćū; zvížđī, Pòdzvīžđāni, ali nije dosljedan – u svim
govorima imamo i oblike sa skupinama št, žd: štȃp, štȅta, klíštima, gȕštēr, kùruzīšte;
dàždeńāk. Podnovljeno jotovanje ima visok domašaj: spȗšćā se, zàišćū, s oprošćéńem.

14
Staro i novo jotovanje po pravilu je provedeno; rjeđe se mogu čuti primjeri kao rȍdjāk,
divjáci (dìvijī), krȁvjē (npr. u Bihaću). U zapadnobosanskim ikavskošćakavskim
govorima dosta je potvrda za grupu jd (dȏjdēm, pȏjdē, zȃjdēm, ùzājdē). Izraženo je
djelimičnō (ali i potpunō) obezvučavanje finalnih zvučnih suglasnika (snȋgk, nȉkut). Kao
posljedica vokalskih redukcija česta je pojava geminiranih suglasnika: glánna, vòlla,
žèlla, plȁnna (Peco 1975:49-50, 189, 207, 215; Petrović 1970:340-344; Vujičić i dr.
1979:51-101; Vujičić i dr. 1985: 119-170).

Osobenosti konsonantizma u južnome poddijalektu vide se iz sljedećeg pregleda.

Zapadnohercegovački govorni tip. Bošnjaci, po pravilu, ne posjeduju dva para afrikata;

ovo je odlika i govora mostarskih Hrvata (Ćȁpina, rúćak; patlìđani). Međutim, u
Drežnici Bošnjaci razlikuju afrikatske parove. Hrvati čuvaju oba afrikatska para.
Glasovi h i f postojani su samo kod Bošnjaka. U Drežnici je fonema h gotovo nepoznata
Bošnjacima (amàjlija, àjine, òrae, grȁa, grȁ, krȕ). Hrvati h najčešće gube bez traga, a
glas f zamjenjuju sa p ili v (prȃtar, Pìlip, vàkup; vìlǮān). Bošnjaci grupu hv ili čuvaju
(kàhva) ili svode na f (fála, ùfatiti), a u Hrvata hv > v (ùvatili). Kod Bošnjaka često ĺ > j
(osobito u Vitini i u Ljubuškom, na desnoj obali Neretve u oblasti Mostara te u Drežnici;
djelimično je fonema ĺ uklonjena i u govoru Hrvata Drežnice) i ń > n (Jùbuškī, Ćȁpjina,
dȕbjā, jȗdi; kénac, trȉšne, Trèbine, nȉhova, kȕina). Dio Hrvata (zapadnije od Neretve)
ima -m > -n (šdēn, rúkōn, nísan). Za ovu pojavu znaju i Bošnjaci u Drežnici.
Štakavizam je izvorna crta (štȃp, štène, klíšta, ùlište; daždèńāk, mȍždani), ali u
mjestima bližim šćakavskim govorima (Imotskom, Duvnu, Posušju) – npr. u Grudama –
i: gòdišće, ìšći, púšćajū; zvížđi. Novo jotovanje dosljedno se vrši; ovdje je: cvȋće,
grȏžđe, grȁbĺe, grȇbĺe / grȏbĺe, gȓmĺe; jedino u Bošnjaka Ljubuškog, Vitine i Drežnice
javlja se j namjesto ĺ (grȇbje, zdrȃvje). Zvučni suglasnici na kraju riječi mogu biti
djelomično ili potpuno obezvučeni (grȃdt, nȏžȉ; dȗp, prȁk). Uprošćavaju se inicijalne
sekvence ps, pȉ, pt i dr. (sȅto, šènica, tȉca); također se u finalnoj poziciji uprošćavaju
skupovi st, št, zd (mȃs, prȋš, grȍz) (Peco 1986: 75-162; Okuka 1983a:66-70; Halilović
2002:303-342; Vuković 1937:956-959).

Jugozapadnobosanski (livanjsko-duvanjski) govorni tip. U govorima Hrvata, Srba i

dijela Bošnjaka afrikate č i ć, Ǯ i đ normalnoštokavske su artikulacije, dok Bošnjaci u
gradovima (u Livnu i neposrednoj okolici te u Duvnu) dva afrikatska para svode na
jedan (ć, đ). U govoru Hrvata i Srba fonema h uklonjena je bez traga ili je zamijenjena
drugim fonemama, dok je u Bošnjaka sastavni dio konsonantizma. Fonema f u
fonološkom je sistemu, ali nije stabilna (često biva zamijenjena fonemama p ili v:
prȃtar, jȅptīn, Vàkup; vàmīlija, vèńer). Refleksi skupina *st’, *zd’, *sk’, *zg’ po pravilu
su šć, žđ (šćȃp, prȋšć, klíšća, gȕšćerica, prȅg﬈šć, šćȅta, šćène, šćȋpā se; budaléšćina,
siromášćina, barùšćina, ògńīšće, kòsīšće, gòdīšće, ȕlīšće, dvòrīšće, kȕćīšće; namíšćat,
vríšćat, šȉćū, púšćat, prìkrȉćeno; zvížđīm, zvižđùkā, dréžđīmo, smȍžđen). S obzirom na

15
sudbinu sekvenci -jt-, -jd-, ovaj govorni tip svrstava se u progresivnije šćakavske
govore, u kojima -jt- > ć a -jd- > đ (dȏć, ìzāć; dȏđēš, izáđi); nejotovane forme (dójdi,
nȃjdū) javljaju se u Bošnjaka Livna, pa i u Hrvata – kao plod utjecaja govora Bošnjaka
ili susjednog Kupresa (gdje je jd): dójdi mi. U kategoriji novog jotovanja karakteristične
su imenice na -ijak (rȍdijāk) i pridjevi na -ijī (tèletijī). Česte su desibilizirane forme u
DILsg. im. ž. r. (krȕški, jȁbuki, u vójski). Naporedo s očuvanim zvučnim finalnim
suglasnicima javljaju se i bezvučni (zȗp, gȍlūp, grȅp, bùbrik); pojava je izraženija u
duvanjskom negoli u livanjskom kraju (Ramić 1999:335-336).

Ramski govorni tip. Glas h čuvaju Bošnjaci; u Hrvata ovaj glas nema fonološki status,
ali im nije potpuno stran (utjecaj susjeda Bošnjaka i standardnog jezika). Hrvati
dosljedno čuvaju oba afrikatska para; tako i Bošnjaci u Gornjoj i Donjoj Rami, ali u
Srednjoj Rami i u Prozoru (s okolicom) namjesto č i Ǯ imamo ć i đ (rúćat, kjȗć, síćemo,
ćórba; đȁba, Đáfer, Hàđīć, hȍđa). Većina Bošnjaka ima j < ĺ (júdī, júbav), a dio
Bošnjaka (u Prozoru) ima ń > n (kȍn, nȅmu, gónalo ga). U Bošnjaka Prozora također su
palatalizirani š i ž. U govoru Bošnjaka često je: kìlim, šèker, kèške, lègen; za ovakve
oblike znaju i Hrvati. Stare skupine *st’, *zd’ u Gornjoj Rami i u dijelu Srednje Rame
dale su šć, žđ; za razliku od zapadnog, šćakavskog dijela, južni i istočni dio Rame je
śakavsko-śćakavski (gòdīśe, zvíźī; śćȅta, kòsīśće). Uz oblike s očuvanim sekvencama
-tj-, -dj-: nȅtjāk, rȍdjāk (i: rȍdijāk), sùdje, prisutne su i jotovane forme: nȅćāk, rȍđāk
(Okuka 1983:123-124).

Centralnobosanski i sjevernobosanski govorni tip. U gornjem toku Vrbasa (oko Gornjeg

Vakufa) i u dolini Lašve jedan je afrikatski par (ć, đ): rúćak, jèćam; đȁba. U središnjem
toku Vrbasa (Bugojno; Dnoluka, istočno od Jajca; Banja Luka) ili su očuvana oba para
(pògača, Krȕščica, sȁǮāk) ili se javljaju i palatodentalne afrikate ,  (sȁ, òāk).
Bošnjaci čuvaju glasove h i f (hlȉb, krȕha; fùćija); u govoru Hrvata h je slabije očuvano.
Sekvence ke, ge u riječima orijentalnog porijekla imaju dvojaku sudbinu (kìtāb, šèker;
lègen, uz: mubáreć; đèrdān). U međuriječju Bosne i Vrbasa (uključujući i dolinu Lašve)
grupe *st’, *zd’ po pravilu su se reflektirale u šć, žđ (šćȃp, šćène, šćȅta, gȕšćēr,
dvòrīšće; zvìžđī, zvižđùkā, mȍžđāni), ali se (u dolini Lašve) čuju i oblici sa št, žd (štȅta,
dvòrīšte; daždèńāk). U dolinama Vrbasa i Lašve te u derventskom kraju prisutni su
oblici: mèja, tȕjī, mlȁjī, dìvjē, zèmja, dȏjdē, nȃjdē, rȍdjāk (Valjevac 2002:261-263;
Baotić 1983:177-178; Ružičić 1934: 36-45; Vujičić i dr. 1990:74-124).

1.1. Morfološke odlike

Sjeverni (zapadnobosanski) poddijalekt. Muški hipokoristici kao Mého, Háse, Húse,

Ósme, Júre dekliniraju se po e-vrsti (Méhē, Méhi...); prisvojni pridjevi od takvih imena
imaju nastavak -in (Méhin, Hásin). U dolini Sane i imena kao Mȃrko imaju ovakav tip

16
promjene (Mȃrko – Mȃrkē – Mȃrki; Mȃrkin). Pored ženskih imena s indikatorom -a u
Njd. (Fáta) uobičajena su i imena s -e i -o (Fáte, Hanífe, Kadíre, Méjre; Dérvo, Hájro).
Sva ova imena u G imaju -ē, a prisvojni pridjev imaju na -in (Fátē – Fátin; Kádrē –
Kádrin). Oblici deklinacije su uglavnom novoštokavski, ali su u svim ovim govorima
posvjedočeni i arhaičniji likovi (Gmn.: pȇt stȍtīn; Dmn.: daj ùnukom, zùbma; Imn.: s
moji sȉnovi, s ònī šćápi, pȉta s jájī, pod sàčevi; Lmn.: na vòlovi, u zùbim, u Bšȉćani, u
c﬇venī fèsovi, po ńȅkī krȁjevī, po sȅli / po sèlī, ù koli, po bȑdije, na lšpami, ù šuma). U
DILmn. ličnih zamjenica 1. i 2.l. česte su starije forme nȁmi, namíka, sà vami, vȁmi.
Naporedo je: tȃj / ȍtāj, tȃ / ȍtā, tȏ / ȍtō. Uobičajeni su infinitivni likovi s infiksom -ni-
umjesto -nu- (màknit, dȉgnit, mȅtniti, kréniti, víkniti). Odrični oblik glagola imati glasi:
nȇjmā / nȇa. U glagola tipa braniti glagolski pridjev trpni nije na -en, -ena, -eno, već na
-t, -ta, -to: brȃnīt, òženīt, òdlīpīt, kȗpīt; òtvorīta, nàpravīta, zàrobīta (Peco 1975:49-57;
Peco 1982:37-186; Petrović 1970:344-346; Ružičić 1934:32-34).

Morfološki sistem u južnome poddijalektu vidi se iz sljedećeg pregleda.

Zapadnohercegovački govorni tip. Hipokoristična imena tipa Ánte, Ívo dekliniraju se po

e-vrsti (Ántē, Ánti..., Ívē, Ívi...). Ženska imena tipa Mára, Hájra u vokativu imaju oblik
Mȃre, Âne, Hȃjre. U Drežnici dvosložna ženska bošnjačka imena i u nominativu imaju
-e: Bégze, Đúle, Náze, dok su takva imena kod Hrvata na -a: Mára, Jáńa (vokativ:
Bȇgze, Jȃńe). Jednosložne i dvosložne imenice m. r. često imaju neproširene oblike
plurala (šípci, rȍzi, vȗci, žúĺi, đȃvli), ali su brojniji oblici s proširenjem osnove
morfemima -ov- i -ev-. Noviji su oblici deklinacije (uključujući sinkretizam DILmn.), ali
je prisutan i popriličan broj arhaičnih formi: Gmn. na -ø (gȍdīn, šĺād, stȏ dȉnār, sȅdam
lštār mlíka), DILmn. na -im/-in, -ma za m. i sr. r., te -am/-an, -ma, -in za ž. r. (sȉnovim,
vírovim, svȁtovīn, drȕgovīn, àgam, po bùbrizīm, s mȏmcin, u Tùćepīm, u p ﬇sīn, jájim ;
júdma; óvcam, vòdam, planìnam, s cȕram, po đámijam, po Pòtocim, ù naćvan; u
kòstin). Katkad se javljaju i oblici s nastavcima -mam/-man (seĺácimam, kokòšiman,
ĺúdman, po sèliman), što je rezultat ukrštanja (-im i -ima). U oblicima DLjd. ž. r.
tendencija je nemijenjanja velara (rúki, nògi, bèšiki); i u Nmn. m. r. susrećemo
neizmijenjene velare (sànduki, vrȃgi, bùbregi), ali i: seĺáci, đáci, òpānci. Pokazne
zamjenice ovaj, onaj obično glase ȍvī, ȍnī, a taj, ta, to mogu imati i oblike: òtāj, òtā,
òtō; tȍjī, tȍjā, tȍjō, tȍjē. Drežnički govor poznaje naročite oblike zamjenica: svòjōn
tȅtki, nà tōn nȁšōn zèmji, u mòjōn kȕći. Uopćen je supinski oblik infinitiva: dònīt, ùlīć,
žívit, ȉć. U glagolskim oblicima često umjesto -nu- imamo -ni-: màknit, dȉgnit, oklíznit
se; potònila. U glagola tipa davati uobičajeni su prezentski oblici dȃvāmo, zafàĺīvām,
kàzīvān ti; u 3.l. mn. prezenta naporedo je -e/-u (nȍsē / nȍsū). U 1. i 2.l. mn. aorista
naporedni su oblici na -šmo i -smo, -šte i -ste: sàtrašmo / sàtrasmo, dȁdošte / dȁdoste
(Peco 1986 7-11, 47-214; Šimundić 1971:15, 85-119; Okuka 1983a:71-76).

Jugozapadnobosanski (livanjsko-duvanjski) govorni tip. Dvosložni muški hipokoristici

17
tipa Józo, RéǮo, Ánte, Tóme imaju promjenu kao im. ž. r.: Józē, RéǮē, Ántē, Tómē (G),
Józi, RéǮi, Ánti, Tómi (D). Imenice m. r. (s -ø u Njd.) u Ijd. imaju uopćeno -om (kĺúčom,
krèčom, nóžom); u Nmn. česte su kraće forme: bàdńi, pȃlci, bȗbńi; nóži, vòli, vȗci,
púti); u DILmn. najobičniji je nastavak -im (brȉgovīm, ĺúdim, plùgovīm, sinòvīm,
vòlovim), potom -ima (u mlađih, i u mjestima bližim ijekavcima), -imom (gòstimom,
ĺúdimom, p﬇stimom), -imam (p﬇stimam, nòktimam), -ma (stari dvojinski nastavak –
kȏńma, svȁtovma), -mom (kȏńmom, ĺúdmom, vȏlmom). Imenice s. r. u DILmn.
najčešće imaju -im (b﬇dim, kȍlim, kòsīšćīm, léđīm, rèbrim, sèlim ), ali i –imam
(ústimam), -imom (ústimom) te -ima (rijetko). Ženska lična imena u N imaju likove
Ána, Káta i Áne, Zóre, a u V -e: Âne, Fȃte. Imenice ž. r. e-vrste u Gmn. pored
nastavaka -ā, -ī i -ū imaju, iako rijetko, i -ø (pȍ pē stȍtīn ovácā); u DILmn. imaju
najčešće -om i -am (ćérkom, nògom, žènom; cȕram, rùkam, žènam), potom -ami (pò
kućami, u rùkami), a prisutni su i oblici na -ama (i u govoru starijih žitelja), ali nisu
karakteristični za ovaj govorni tip. Imenice ž. r. i-vrste u Gmn. imaju nastavke -ī (ćèrī,
ríčī), -ijū (ćèrijū, kòstijū, nòćijū) te -ā (kokóšā); u DILmn.: -im (ćèrīm, nòćīm), -ima
(p﬇sima), -imom (nòćimom, ùšimom), -imam (ćèrimam, ríčimam), -imami (òčimami) te
-imi (ríčimi). Lične zamjenice 1. i 2. lica u Ijd. imaju analoške forme: s mȅnōm, s
tȅbōm (kao i u imotsko-bekijskom tipu te u derventskom kraju). Zamjenice 1. i 2. lica u
DILmn. imaju stari oblik instrumentala (nȁmi, vȁmi), a često i -mom, -mam (nȁmom,
vȁmom; nȁmam, vȁmam). Lična zamjenica 3.l. m. r. ȏn / ȗn u Ijd. ima oblike š ńȋm / š
ńíme / š ńímen. Zamjenica 3.l. u GAmn. ima oblik ńȋ, na koji – u Hrvata – dolazi
partikula -zi (ńšzī). Pridjevske zamjenice na području Duvna imaju oblike: tȃj / ȍtāj /
tȍjī, tȍjā, tȍjē žšto / tȃ sȋn. Prisvojni pridjevi od imena tipa Józo, RéǮo imaju -īn (Józīn,
RéǮīn). Glagoli u infinitivu imaju uopćen supinski lik (dílit, sàmlit); u glagola tipa
dignuti imamo -ni- namjesto -nu- (dȉgnit, pòginit). U 3.l. mn. prezenta naporedni su
oblici s -ē i s -ū: lètē / lètū, nȍsē / nȍsū, žívē / žívū (Ramić 1999:357-383).

Ramski govorni tip. Dvosložna muška imena tipa Mújo, Ánte imaju promjenu kao im. ž.
r.: Mújē, Ántē (G). Bošnjačka ženska lična imena u nominativu imaju zavrȉetke -o
(Méjro, Zéjno), -e (Náze, Fáte, Kadíre, Emíne) i -a (Emína). Hrvatska dvosložna ženska
imena redovno imaju -e (Rúže, Káte), a višesložna -a (Màtija, Màrija). Tako i dvosložne
imenice srodstva imaju zavrȉetke -e (mòja néne), -o (nȁša séko, névo) i -a (néva,
màma). U Ijd. imenica ž. r. na konsonant česta je morfema -im (sa sȍlim, kȑvim,
kȍstim). U množini je često odsustvo morfema -ov- (vȗci, bȅzi, kmȇtā, svȁtima). U
Gmn. imenica sva tri roda dominira -ā, ali postoje i oblici s -ø (pȇt lštār, sȗdāc, jȁńāc,
sȅdam stȍtīn, gȍdīn). Dmn. imenica m. i sr. r. poznaje morfeme -ma (júdma,
golubòvma, jȁrādma); -im (màksumim, gòvedim), -ima (šćéncima, dȍkturima), a Dmn.
imenica ž. r.: -am (nògam), -ama (ćȅrama), -ima (ríćima) i -ma (kokóšma). Slično je i u
Imn. (š júdma, s tȅladma; zùbim; nóžima; s vȍlōvm; s nògam; s dìvjakama; nòćim;
kokóšma) te u Lmn. (u gradòvim; nȁ selim; u zùbma; na léđma; po fròntam; u òćima;

18
na nògam; u Ǯámijama; na rùkū). Nmn. pokazne zamjenice m. r. glasi tȍjī, ȍtī i ȍtojī, a
ž. r. tȍjē, ȍtē. Istočni i jugoistočni dio Rame ima ńȅko; drugdje je: nȉko. Bošnjaci
istočnog i jugoistočnog dijela Rame u DILjd. zamjenica i pridjeva ž. r. imaju dosljedno
morfemu -om (u tȏm stȃrōm kȕći). U Gmn. pridjevskih riječi dominiraju morfeme -ijū
(stàrijū, nȁšijū) i -ī (slȁbī, dòbrī), a vrlo je rijetka morfema -ije (dòbrīje). I glagoli na -ti i
na -ći redovno su bez krajnjega -i (vríšćat, òbāć). U 3.l. mn. prezenta imamo -ū (rȃdū,
žívū) (Okuka 1983:81-124).

Centralnobosanski i sjevernobosanski govorni tip. Muška imena kao Ánto / Ánte, Mújo,
Háoso mijenjaju se po e-vrsti (G Ántē, Mújē). Dvosložni hipokoristici u Bošnjakinja u
nominativu imaju zavrȉetke -e (Háte), -o (Hánko) i -a (Méjra), a u Hrvatica samo -e
(Áne, Lȗce). I imenice srodstva imaju zavrȉetke -e i -o u Njd. (néne, séko). U DILmn.
imenica m. r. najčešće je -ima (sviráćima), ali je čest i nastavak -ma (sinóvma,
vòlōvma, nà kōńma); sporadično i -im (u tèrlucim, o mèdvidīm). U DILmn. imenica ž. r.
nastavci su -ama (cȕrama) i -am (krȁvam, reci žènam, u bìsagam). Ijd. imenica na
konsonant ima nastavke -i (sa sòli) i -im (z glȃdim, kȍstim, kȑvim, sȍlim); u DILmn. ove
imenice imaju -ima (ríćima, s vlástima) i -ma (sa stvárma). U okolici Dervente u
DILmn. ličnih zamjenica mogu se čuti i stariji oblici nȁmi, vȁmi. Pokazne zamjenice
imaju oblike ȍtāj, ȍtā, ȍtō; tȍī / tȍjī, tȍā / tȍjā, tȍē / tȍjē (uobičajeni likovi osobito u
derventskom kraju); u Gmn. tȉjū, tī. Infinitiv je uglavnom bez krajnjeg -i (oko Bugojna i
oko Banje Luke česti su i oblici na -ti, -ći: ušćíniti, gónati, dȏći); u 3.l. mn. prezenta
naporedo je -ē/-ū (mȍlē / mȍlū, žívē / žívū). U derventskom kraju u 1. i 2.l. mn. aorista
nastavci su -šmo, -šte (òpadošmo, prìvarište). Glagolski pridjev trpni ima i -n, -na, -no i
-t, -ta, -to (pȕšćān, pòsijāna; nàpravīta, ùćinīta) (Vujičić i dr. 1985:201-336; Vujičić i dr.
1990:125-227; Baotić 1983:178-179; Valjevac 2002:263-266; Ružičić 1934:32-34).

1.2. Sintaksičke odlike

U sjevernom (zapadnobosanskom) poddijalektu značajna je karakteristika upotreba

genitiva u funkciji objekta (kad bȃcī kȁmena); obične su konstrukcije u + genitiv
umjesto kod + genitiv (ù nās tȏ nȉje bílo); iza + genitiv umjesto poslije + genitiv (iza
kùruza sȉjali šènicu); u + genitiv za označavanje posesije (ù mōga bábē, ȕ mene mȁti);
od + genitiv u konstrukcijama kao sèstra od ònogā dȉda te Gjd. u brojnim
konstrukcijama (ìmō pȇsto óvcē i dvȉsta kòzē). U okolici Banje Luke u Bošnjaka je
uopćena instrumentalna konstrukcija i za socijativna značenja (razgòvārā brȁtom,
nȁpijem se drúštvom, šȇtā mòmkom, žívī bábōm, žívī mȁterōm; tako i u drukčijim
vezama pojmova: neću cipele đonom, volim puru maslom, ona plavim očima). S druge
strane, čest je instrumental s prijedlogom s(a) za označavanje sredstva (s òniem
bíčom). Uz o + lokativ često se javlja i od + lokativ (prȋčāj od ȕdaji). Imperfekt je

19
nepoznat ovim govorima; ovo vrijedi i za glagolski prilog prošli. Partikule su vrlo
prisutne, osobito u istočnijim šćakavskim govorima (mené-ka-r-ce, ńȋh-ke). Bitna je
inovacija u ovim govorima bezlična upotreba perfekta (òdvelo ga, ùblo ga ù šumi,
ńšhā pȇt osúdilo, tȁmo sȉklo kòzama, jéćam je òtprije sȉjalo; često se u ovakvim
konstrukcijama susreće i oblik radnog pridjeva ž. r.: štȍ se dȅsila, kad se ȕnoćāla)
(Peco 1975:50-52; Petrović 1970:347-350; Vujičić i dr. 1985:337-372).

Osobenosti sintakse u južnome poddijalektu vide se iz sljedećeg pregleda.

U zapadnohercegovačkim govorima umjesto objekta u akuzativu uz pojedine glagole

dolazi objekt u genitivu (pȋtāj mȃjkē, bȅrē smȍkāvā); u Mostaru su uobičajene
konstrukcije spram + instrumental (nȉje òna spràm ńīm) i preko + genitiv umjesto o +
lokativ (govorila prekò mene). Imperfekt je izgubljen; glagolski prilozi javljaju se
rijetko. Živa je upotreba krnjeg perfekta (dòšā Ìvan), potencijala I (jȃ bi rȅkā) te futura
II s infinitivom umjesto glag. pridjeva radnog (ako bȕdēš čúvat). Česta je upotreba
partikula (tȋzīn, ȍnogāna, hȍdidera, túka, túdekārānā).

U livanjsko-duvanjskom govornom tipu predikat može biti u jednini i kada je

subjekatska sintagma s dva naporedo upotrijebljena imena (sȁmo vrȃt vírī i gláva,
ȉzašō mi ćȁća i strȋc). Kad se imenica nalazi u brojnoj konstrukciji, predikatski dio slaže
se oblički (dva mȃlā mi òstala). Pripadanje subjektu označenom imenom i prezimenom
izražava se besprijedložnim genitivom (nèvista Ántē Rímca). Prezimena na -ić češće su
u genitivu nego u nominativu (Ȉvica Pošàlīća, Mȋlka Júkića). Uobičajen je genitiv
objekta i kada nije posrijedi negiranje (pȋtā žènē, čȅkala sinóvā, nàložīš vȁtrē). Glagoli
nepotpunog značenja najčešće imaju dopunu u infinitivu (svȅ mȏrā míńat); ukoliko je
dopuna u prezentu, često izostaje veznik da (nȇće rȃdī, ȍće ȕzmē). Prisutna je
konstrukcija za + infinitiv (tȏ je za ùbit, vàkō za pònīt). Vrlo je frekventan
pripovjedački imperativ.

I u oblasti Rame imperativ je živ u pripovijedanju (ȍndā kòpāj zȅmju). Imperfekt i

potencijal II ne postoje u govorima Rame; ovo bi se moglo reći i za glagolske priloge
(vrlo su rijetki: pȉjūć, ȉđūć; rȅkāvšī). Partikule su česte i njihov je repertoar vrlo raznolik
(jer-bo, tȗ-j, tùdā-le-na, skòro-m, bìvā-kā-r-ce).

U međuriječju Bosne i Vrbasa (centralnobosanski i sjevernobosanski govorni tip), kao i

u livanjsko-duvanjskom tipu, oruđnik se javlja s prijedlogom s (s kĺúčom, s kócom), a
poznata je i konstrukcija za + instrumental (ȕdāta za Ćúrićem). Imperfekt i
pluskvamperfekt prisutni su samo u tragovima, a rijetki su i glagolski prilozi. U živoj je
upotrebi aorist, a u dolini Lašve i habitual (pa bi jōj jȃ òtkāj). Visoka je frekvencija
sintaksičkog modela čije je obilježje “anonimnost subjekta” (gònlo ga dò šumē).
Uobičajeno je razbijanje superlativa (nȃj su nam bíli gȍrī Kozáci); enklitika je dolazi i
ispred se (a špòreta je se bòjala) (Peco 1986:206-214; Ramić 1999:393-399; Okuka

20
1983:111-119; Baotić 1983:179-181; Valjevac 2002:266; Vuković 1937:962).

3. Istočnohercegovački dijalekt

Istočnohercegovački (ijekavskoštakavski) dijalekt zahvaća Hercegovinu istočno od

srednjeg i donjeg toka Neretve, jugoistočnu Bosnu i bosansko Podrinje. Njime govore
Srbi, Bošnjaci, ali i Hrvati (kojih je na području ovoga dijalekta najmanje). Povrh tog
kompaktnog područja ovome dijalektu pripadaju i govori Srba u Bosanskoj krajini, kao
i srpski govori drugdje u BiH (npr. u zapadnoj Hercegovini i sjeveroistočnoj Bosni); u
područja drugih bh. dijalekata istočnohercegovački je unesen migracijama.

Izvan BiH području ovog dijalekta pripadaju Dubrovačko primorje, sjeverozapadni dio
Crne Gore, jugozapadna i zapadna Srbija; u većini tih predjela ovaj je dijalekt
autohton. Migracijama je dospio i u sjevernu Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju,
potom u mađarski dio Baranje (govori Srba); njime govore i Hrvati u Žumberku.

Na cijelom prostoru dijalekta vrlo je radikalno izvrȉeno novoštokavsko akcenatsko

prenošenje, tj. dva silazna akcenta dosljedno su prenesena na početni slog riječi
(žèna, žènē, národ, národa). Također je dosljedno novoštokavsko prenošenje akcenata
na proklitiku (nà kuću, òd brata, čak i: dvá dāna).

Ovaj se dijalekt brazda na dva poddijalekta: sjeverozapadni (ili krajiški) i jugoistočni.

Sjeverozapadnom poddijalektu pripadaju govori Srba zapadnije od rijeke Bosne i

južnije od Save, pa sve do Une, do granice koja dijeli Bosnu od Hrvatske; na jugu sežu
do Livanjskog polja. To je prilično prostrana oaza istočnohercegovačkog tipa sa
središtem u Bosanskoj krajini (stoga je preciznije istočnohercegovački dijalekt
imenovati istočnohercegovačko-krajiškim), zapadnije od Vrbasa (obuhvaća Zmijanje,
Lijevče polje, Potkozarje, Podgrmeč, Cazinsku krajinu). Govori ovoga poddijalekta nisu
jednoobrazni: na temelju pojedinih fonetskih crta jasno se odvajaju zapadni i
jugozapadni govori od ostalih. U zapadnim i jugozapadnim govorima vokal o (uz m, n,
ń) > u (kùńi), -ao > -ā (bȍlovā), jednosložna je zamjena dugog jata (bjéla), sonant j
sklon je gubljenju (u oblicima kao èdan, èsam). Navedene osobine u ostalim
zapadnobosanskim ijekavskim govorima manje su prisutne ili ih uopće nema.
Jugoistočnom poddijalektu pripadaju govori istočne, jugoistočne, centralne i sjeverne
Hercegovine te govori (jugo)istočne Bosne. Jugoistočni poddijalekt, dakle, čini više
govornih tipova: istočnohercegovački, centralnohercegovački, sjevernohercegovački i
istočnobosanski. Jugoistočni poddijalekat ima postojane postakcenatske dužine; za
razliku od krajiškog poddijalekta, ovaj se odlikuje akcenatskim tipovima činímo,
golubóvā, mènē. U jugoistočnom poddijalektu stabilan je vokalizam – bez pojave
zatvorenosti ili otvorenosti vokala; vokalske redukcije nisu česte; tu je standardni
21
(dvosložni) refleks glasa ƒ u dugim slogovima (bȉjel, dijète); uopćeni su nastavci starih
tvrdih osnova u oblicima pridjevsko-zamjeničke deklinacije (ȍvijem, lòšijem); dosljedno
je izvrȉeno jekavsko jotovanje (ĺepòta, ńèžan, ćȅrati, đèca, śȅsti, ìźelica; pĺȅsma,
mĺȅra, vĺȅra); asimilacija neakcentiranih vokala regresivnog je tipa (-ao > -ō);
sačuvana je razlika između afrikata č i ć, Ǯ i đ.

U istočnoj Hercegovini (Trebinje, Bileća, Ljubinje, Gacko, Nevesinje) žive uglavnom Srbi
i Bošnjaci, a u jugoistočnoj Hercegovini Hrvati, Srbi i Bošnjaci: veći dio terena naseljen
je hrvatskim stanovništvom (neumski kraj, Popovo polje); Srbi žive u desetak mjesta
Trebinjske šume, i u dijelu Popovog polja (u Gornjem polju, od Zavale do Poljica);
Bošnjaka ima samo na području Gornjeg i Donjeg Hrasna (Cerovo, Sjekose, Višići,
Rabrani). Pored razlika uvjetovanih nacionalnom pripadnošću, u govorima krajnjeg
južnog i jugoistočnog dijela Hercegovine sučeljavaju se pojedine crte tipične za govore
istočne Hercegovine s crtama tipičnim za prijelazni centralnohercegovački govorni tip.
Jugoistočni pojas Hercegovine s istočnom Hercegovinom vezuje najmarkantnija
razlikovna crta između istočne i centralne Hercegovine, a to je refleks staroga jata
(prema istočnohercegovačkoj dvosložnoj zamjeni jata u dugim slogovima i oblicima
tipa nijesam stoje jednosložna zamjena i oblici tipa nisam u centralnohercegovačkom).

U istočnoj dolini Neretve nastanjeni su Bošnjaci, Hrvati i Srbi: centralnoj Hercegovini

pripadaju dijelovi općina Mostar i Čapljina te stolački kraj (centralnohercegovačkom
govornom tipu pripadaju i sva jekavska mjesta zapadno od Neretve; uglavnom su
nastanjena Srbima, ali i Bošnjacima: Jasenica kod Čapljine i Gracka kod Ljubuškog), a
sjevernoj Hercegovini pripadaju dijelovi općina Mostar i Jablanica te Konjic. U istočnoj i
jugoistočnoj Bosni žive Bošnjaci i Srbi (općine Foča, Trnovo, Pale, Sokolac, Han-Pijesak,
Rogatica, Goražde, Višegrad). Ovi krajevi ujedno čine prijelazni pojas prema zapadnom
(ikavskom) dijalektu (centralnohercegovački i sjevernohercegovački govorni tipovi) ili
prema istočnobosanskom dijalektu (istočnobosanski govorni tip).

Istočnobosanski govorni tip obuhvaća (jugo)istočni dio Bosne; to je područje između

Sarajeva i Drine, kada se radi o pravcu zapad – istok, odnosno doline Željeznice i
doline Bistrice na jugu i planine Javor i doline Stupčanice na sjeveru, kada se radi o
pravcu jug – sjever. U tom dijelu Bosne srpsko stanovništvo uglavnom je doseljeničko,
iz dinarskih hercegovačkih i zapadnocrnogorskih krajeva, dok je među Bošnjacima
znatno veći broj starinaca. Za razliku od govora Srba, koji na cijelom ovom prostoru
pokazuju istočnohercegovačku govornu jednoobraznost, Bošnjaci u južnom dijelu
terena posjeduju istočnohercegovačke osobine kao izrazito dominirajuće, u sjevernom
one alterniraju s bosanskim osobinama, a u krajnjem sjeverozapadnom dijelu, bliže
ijekavskošćakavskoj istočnobosanskoj matici, istočnohercegovačke crte su manje
frekventne. Bošnjački govori na ovom terenu dijele se u dvije govorne skupine:
sjevernu i južnu. Sjeverna skupina prostire se sjeverno od dolina Prače i Lima, i u njoj

22
se javlja veće ili manje prisustvo nekih ijekavskošćakavskih crta. Južna govorna
skupina pruža se južnije od dolina Prače i Lima, u gornjem toku Drine, obuhvaćajući
šira područja goraždanskog, fočanskog i čajničkog kraja. Za razliku od prve skupine,
koja nije jedinstvena, i dalje se raslojava na sjeverozapadnu i sjeveroistočnu
podskupinu (sjeverozapadna obuhvaća glasinački teren i pokazuje najveći stepen
razlika u odnosu na srpske govore i na južne bošnjačke; sjeveroistočna obuhvaća
rogatički i višegradski kraj i pokazuje uočljivije miješanje nekih tipičnih
ijekavskošćakavskih osobina s istočnohercegovačkim), južna govorna skupina je
homogena – to su govori s naglašenom koncentracijom istočnohercegovačkih osobina
i vrlo su srodni s govorima Srba na čitavom terenu (Ivić 1988: 58-59; Jahić 2002:189-
190; Dešić 1976:13, 305-311).

3.1. Fonetske odlike

3.1.1. Vokalizam

U sjeverozapadnom (krajiškom) poddijalektu vokali mogu imati i nešto otvoreniji i

zatvoreniji izgovor u određenim pozicijama. Vokali pod akcentom u osnovi su stabilni, i
varijacije su ograničene na neznatno zatvaranje vokala a (glȃod, kopáoči) i znatnije,
mjestimično potpuno zatvaranje vokala o (i pomjeranje prema e). Prisutna je
tendencija zatvaranja svakog kratkog poslijeakcenatskog a, i to u rasponu od a do e
(ȍbaela, pòńaeve, dànaes; osobito u trouglu Banja Luka – Ključ – Mrkonjić Grad). Česta
je supstitucija jednih vokala drugim: a > o i e (Gòspova, jèsom, nijèsom, lìvoda,
sȅdom; òtec, pétek, budaléština, žȅndāri); o > e, a i u (dìrekter, vȕkevi, jèčmevi;
slabòda, sútan; mùtika); u > o (žovánce, ubjèđoe nas). Sve te zamjene nemaju
općekrajiški karakter. Naprimjer, o > u najčešće uz sonante m, n i ń, i to u riječima
slavenskog porijekla (mȗrāmo, nȕge, kùńi, núnđe, ȗn, lúnče; na Zmijanju i u riječima
stranog porijekla: avijúni, frȕnt, vàgūn), a u > o – oboje samo u zapadnim i
jugozapadnim govorima. Pojava i > e ograničena je na riječi stranog porijekla. Svi
neakcentirani vokali podložni su redukciji, posebno i (prìsilt, učìnt, vȅlkī); potpuna
redukcija češća je od djelimične. Kao posljedica redukcije javljaju se vokalizirani
sonanti l, n, ĺ i ń. Dvojako je sažimanje sekvence -ao: u zapadnim i jugozapadnim
govorima -ao > ā (bȍlovā), dok u ostalim -ao > ō. Umjesto nekadašnjeg ƒ u dugim
slogovima imamo više refleksa: šje, jȇ, ijé, jé, ijē, jē (brȉjega, dijéte, rȁznijēli; bjéla,
djȇlī, ìzmjēšā); u kratkim slogovima najčešće je refleks je. Dvosložna zamjena dugog
jata karakteristična je za sve zapadnobosanske ijekavske govore, dok je jednosložna
uglavnom zastupljena u zapadnim i jugozapadnim krajevima. U svim je govorima
uopćeno nȅko, nȅšto. Uglavnom konsonant + rĕ- > re- (srȅća, vrȅmena, brȅgovi), a
često i V + rĕ- > re- (pogòreli); međutim i: brjȅgovi, brjegóvā. Preovlađuje nijésam,

23
nijésmo. U pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji najčešće su uopćeni nastavci tvrdih
osnova (ȍvijem, drȕgijem). Prisutno je i sekundarno jat (krȕmpijēr, kòmpjēr). Uopćeno
je: vrébac, répca, a pored češćeg grȍb / grȍp (u zapadnom dijelu Bosanske krajine)
susreće se i grȅb (Dešić 1976:33-130, 305; Petrović 1971:199-232).

Osnovne odlike vokalizma jugoistočnog poddijalekta vide se iz sljedećeg pregleda.

Istočnohercegovački govorni tip odlikuje se stabilnim vokalizam (mućenje osnovne

boje dugog vokala a prisutno je u susjednom dubrovačkom govornom tipu). Oblici kao
čȅtvero, četvèrica gotovo su i jedini na ovom terenu; uglavnom su na cijelom
području, međutim, poznati likovi raste i reste, grob i greb. Veoma su česti pokretni
vokali a, e i u. Za pokretni vokal u zna većina govora. Regresivna je asimilacija
neakcentiranih samoglasnika u grupama -ao, -eo (dòšō, ȕzō). Ijekavȉtina je dosljedna:
ĕ u dugim slogovima daje ije, a u kratkim je (dijéte: vjȅra, pjȅsma, Sùtjeska, đèca);
sekvenca rĕ > re (brȅgovi), ali vokal + rĕ > rje (gòrjela); ekavski refleks ƒ u primjerima
tipa cèsta, nȅko, dȅčko, zȅnica; ikavski refleks ĕ (vòlio, žèlio, cȉo); fonetskog su
porijekla i ikavizmi u riječima: bìĺeg, sìđeti (Peco 1964:14-24, 33-68; Halilović 1996:45-
90; Halilović 2002:247-301).

Drugačije je stanje u prijelaznim govornim tipovima (u centralnohercegovačkom,

sjevernohercegovačkom i istočnobosanskom). U centralnohercegovačkom govornom
tipu nedosljedna je ijekavȉtina; pored mlijéko, snȉjēg, imamo ml‫ﬤ‬éko, sn‫ﬤ‬ȇg, pa i
bjélo, djéte, ljépo, mljéko (tako je uglavnom i u ijekavaca Mostara), snjȇg. Kratko ƒ ima
iste supstituente kao i u istočnohercegovačkom, s tim što ijekavska jotovanja nisu tako
dosljedna (napose labijala, koji se gotovo uopće ne jotuju). U oblicima zamjeničko-
pridjevske promjene uglavnom su nastavci starih mehkih osnova (nȁšīm, dȍbrīm).
Prisutni su pojedini ikavizmi, osobito kod Bošnjaka (nèvista); uopćeno je: nísam,
slìpimiš, zvìzdan; tako i: žívit, vòlila. Ovdje su naporedni obici vrábac / vrébac, rȃsti /
rȇsti, grȏbĺe / grȇbĺe (Peco 1962:297-305; Peco, 1968:281-300; Halilović 2002:247-
301; Vuković 1937:954-955).

Sjevernohercegovački govorni tip odlikuje se nedosljednim ijekavizmom (u

sjeveroistočnoj Hercegovini preovlađuje dvosložna zamjena jata: sȉjeno, cvȉjēće,
nijèsam, mlijèka, vrijédan, prȅko svijeta; jednosložna zamjena česta je osobito u
Hrvata u okolici Konjica: b ‫ﬤ‬ȇlō, d ‫ﬤ‬éte, ĺȇpo, sjȇno); naporedo je nijesam i nísam;
ikavizama ima koliko i u istočnohercegovačkom – dakle, manje negoli ih je u centralnoj
Hercegovini; tu se javlja i sekundarno ĕ (m ‫ﬤ‬ȇso; u Jablanici i: mijer, plijetka voda). U
pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji naporedni su oblici kao ȍvīm, dòbrīm s oblicima kao
Èminovije, s jènijem. Naporedne su sekvence -re- i -ro- u paru grȅb / grȍb; u Komskoj
župi (u međuriječju Neretve i Rakitnice, ispod planine Visočice) i rȃst / rȇst. Uobičajena
je potpuna redukcija medijalnog nenaglašenog vokala i (Peco 1962:300-302; Đurović

24
1992:55-101; Halilović 2002:247-301).

Istočnobosanskom govornom tipu pripadaju govori južnije i jugoistočnije od

šćakavskih bosanskih govora, prema Hercegovini, i svi su, kao i pravi
istočnohercegovački, ijekavski štakavski. Za razliku od govora Srba, koji na cijelom
ovom prostoru pokazuju znatnu ujednačenost, govori Bošnjaka znaju za veće
međusobne razlike. Najuočljivije diferencijalne crte između sjeverne i južne skupine
bošnjačkih govora: sjeverni govori imaju, makar i slabo izraženu, pojavu zatvorenih
vokala (znáote, krȁove, túodi) i diftongizacije (kuȍsī se, Buȍže), dok južni za takve
pojave uglavnom ne znaju; sjeverni imaju izraženiju osobinu elizije neakcentiranih
kratkih vokala i i u (bácla, špijúnte, dòlna, žèldac), dok južni tu osobinu slabije
poznaju; sjeverni govori (samo krajnji sjeverozapadni) još čuvaju oblik grȅbĺe, grȇbĺe,
a južni imaju samo grȍbĺe, grȏbĺe; ekavizmi su frekventniji u sjevernim (ćȍvek, dvȅsta,
primétio; samo u sjeverozapadnim), dok južni imaju uopćen samo ekavizam tȇlo; veći
je broj sekundarnih ijekavizama u sjevernim (vȉjer, mȉjer, pomijèriti), u južnima je
samo: vȋr (Jahić 2002:192-193).

3.1.2. Konsonantizam

Sjeverozapadni poddijalekt. Glasovi č, ć, Ǯ i đ imaju standardnojezičku vrijednost.

Fonema h nepoznata je krajiškim ijekavskim govorima. Obično h > ø (àjdūk, vála,
ládno, ȍće; gróta, Grȃvo; òra, krȕ, vȑ), ali namjesto h imamo i v, j, f, k, g (bùva, dùvān,
krȕva, sȗv; Bìjāć, mȁćija, ńȉjev / ńìjov; prífod; Grȁkovo, jàkāćī kȕń; ńȉgovi). Konsonant f
dobro se čuva (jȅftu dánā, kífle, ofenzíva), ali namjesto njeg često imamo v i p
(vàbrika, vȋrma, vàjdē, trȅvili; Vȁkup, méjtep, u škàpu, prȃtor, Mùstapa). Inicijalno j
često se gubi u oblicima glagola jesam i broja jedan (èsam, èste, è li; èdna, èdnē).
Sonant l u istočnijim govorima (oblast Zmijanja) izrazito je velaran; ponekad se sasvim
primiče vrijednosti vokala o. Sekvenca vĺ uprošćava se gubljenjem sonanta v: zàbaĺā,
nabàĺāč. Jekavskim jotovanjem dosljedno su obuhvaćeni alveolari l i n u kratkim
slogovima (ĺepòta, ńȅgovat); ovaj proces zahvatio je i duge slogove (ĺȇvā, dȍńēli), dok
je jotovanje dentala d, t, s i z nepotpuno sprovedeno (najdosljednije u grupi tĕ): pored
preovlađujućih formi kao đȅvēr, đȅd, ùđenut, ćȅrat, dòćerāj, bèśede, pòśekli, ìźede,
javljaju se i sekvence dje (djèvōjki, djèca), a naročito se, ze (pòsjekla, sjȅla; ìzjeli).
Mada je štakavizam izrazit (štȃp, štàpić, vrìštī, ògńīšte; žvìždī, zvíždīte), obični su i
primjeri sa šć, žđ – uglavnom u mjestima u kojima ijekavci štakavci žive u susjedstvu
ikavaca šćakavaca (kȕćīšće, vrìšćali, nȁrašćāj, zàpušćen; zvìžđali). Naporedo je ȍpćina
i ȍpština. U DLjd. imenice ž. r. fakultativno imaju oblike s neizmijenjenim velarima k, g
(Amèriki, vlàdiki, zȃdrugi, u jàrugi). Izrazito je obezvučavanje finalnih zvučnih
suglasnika (bȅk, gȍlūp, nȏš, kùruzs; čak se desonorizira i sonant v: krȕf < krȕv) (Dešić

25
1976:130-208; Petrović 1972:171-198).

Jugoistočni poddijalekt. Istočnohercegovački govorni tip odlikuje se jasno

izdiferenciranim suglasnicima č i ć, Ǯ i đ, ĺ i j, ń i n. Fonema h čuva se u istočnoj
Hercegovini samo u govoru Bošnjaka, s tim što i u njihovu govoru u finalnoj poziciji
često h > ø; međutim, u jugoistočnoj Hercegovini h je dobro sačuvano i u govoru
Hrvata (ali prevagu imaju forme bez ove foneme). Dosljedan je štakavizam u
primjerima tipa štène, štȅta, ùništen, ògńīšte; sekvenca šć prisutna je samo kod
glagola na -stiti (nàmješćen, smjȅšćen, pȕšćen) te fakultativno u oblicima glagola
biskati, iskati, vriskati (bȉćēm, šȉćē, ne vríšći). Grupa žd se čuva (daždèńāk), ali u
oblicima glagola zviždati u istočnoj Hercegovini javlja se i žđ (zvȋžđū). Novo jotovanje
u primjerima tipa pȁśī izvršeno je gotovo dosljedno. Jekavsko jotovanje zahvatilo je
pored sonanata l i n još i dentale i labijale (ĺȅto, ńȅdra, ćȅrat, ùćerali, đȅd, đèvōjka,
ćèpalo, ćèdilo, śȅsti, śenòkos, śȅdnica, śèkira, ìźelica, ìźesti, pĺȅvat, pĺȅsma, bĺèžat,
g﬇mĺelo je, vĺȅrē mi). Labijali su ovoj promjeni najmanje podložni; posve su obični i
oblici kao pjȅsma, bjèlica, mjȅsēc, nèvjesta. Zvučni suglasnici čuvaju zvučnost na
kraju riječi (drȗg, nȏž); obezvučavanje finalnih suglasnika izrazita je pojava samo u
govorima jugoistočne Hercegovine (Peco 1964:56-110; Halilović 1996:303-342;
Halilović 2002:90-143).

Centralnohercegovački govorni tip. Foneme h i f prisutne su i u govorima Hrvata i

Srba, mada ne dosljedno kao u govorima Bošnjaka. U bošnjačkim govorima, osobito u
gradovima i u prigradskim selima, afrikate č i Ǯ izjednačene su sa ć i đ (ćȕjēš, đámija).
U tim bošnjačkim govorima također ĺ > j i ń > n (jȗdi, júbav, hȉjada, zèmja; nègov,
kénac). Prezent glagola zviždati ima žd (zvìždīm); ta grupa očuvana je i u oblicima
glagola biskati, iskati, vriskati (bȉtēm, šȉtēm, vríšti). Jekavskim jotovanjem obuhvaćeni
su l i n (ĺȅto, ńȅgovat), d, t, z, s i c (đèca, ćȅrati, préśednīk, ìźesti, ćèpalo), ali ne i
usneni suglasnici. Izrazito je obezvučavanje suglasnika na kraju riječi (drȗk, nȏš) (Peco
1962:297-299, 304-311; Halilović 2002:90-143; Vuković 1937:956).

Sjevernohercegovački govorni tip. U pojedinim govorima izjednačene su afrikate č i ć,

Ǯ i đ (ali je opozicija očuvana u sjeveroistočnoj Hercegovini). Foneme h i f sastavni su
dio konsonantizma (s uobičajenim razlikama s obzirom na nacionalnu pripadnost
govornika). Naporedni su štakavski i šćakavski oblici (od Drežnice, preko Konjica, do
Glavatičeva; sjeveroistočna Hercegovina je štakavsko-šćakavska: Bošnjaci i Hrvati su
više šćakavci, a Srbi su više štakavci): štȃp / šćȃp, štène / šćène, ògńīšte / ògńīšće.
Sporadično je prisutno i žđ umjesto žd: mȍžđani. Poznata je supstitucija ĺ sa j (jȗdi,
jȅto), a u Jablanici se javlja i j umjesto đ (mèja, tȕjī, nȃjē, pójoh). U dolini Drežanke
zabilježeno je: dȏjē, pȏjē; također Hrvati sjeveroistočne Hercegovine imaju arhaične
forme dȏjēte, ìzāē. Jekavsko jotovanje znatno je rjeđe negoli u
centralnohercegovačkom (prisutne su nepromijenjene grupe dje, tje, sje).

26
Desonorizacija finalnih konsonanata tek je sporadična pojava (Peco 1962:300-302;
Đurović 1992:150-225, 330-332; Halilović 2002:90-143).

Istočnobosanski govorni tip. U velikom dijelu ijekavskoštakavskih istočnobosanskih

govora nalazimo pojavu nerazlikovanja parova afrikata u govorima Bošnjaka, osobito
sjeverno od rijeke Prače, u rogatičkom kraju i na Glasincu. Ta odlika vezuje ove govore
za sarajevski i neke druge bosanske šćakavske govore. Geminacija u grupama dn, dń,
dl, rl (glánna, zȁńńī, ollètī, Zòllaci) vrlo je izrazita u govorima Bošnjaka, a vrlo rijetko je
od njih primaju govori Srba. Izoglosa je poznata i nekim bosanskim govorima, naročito
u srednjobosanskim čarȉijama i u sarajevskom govoru, ali je upravo ovaj teren najȉire
područje na kojem je ona sistemska odlika. Istočnohercegovački ne poznaje
geminaciju; time se ovaj govorni tip odvaja od južnije ijekavske novoštokavske matice.
I u konsonantizmu imamo nekolike diferencijalne crte između bošnjačkih govora
sjeverno od rijeka Prače i Lima (višegradski, rogatički i glasinački kraj) i južnijih
govora, tj. između sjeverne i južne govorne skupine: neizvrȉena jotovanja tipa žívjela,
zarobjènīk, spȃjeno; djèvōjka, tjȅrati (u krajnjim sjeverozapadnim govorima pretežnije
s neizvrȉenim novim i jekavskim jotovanjem) – južni imaju: žívĺela, zarobĺènīk, spȃĺeno;
đèvōjka, ćȅrati (dosljedno izvrȉena jotovanja); šire rasprostranjena pojava
nerazlikovanja afrikatskih parova u sjevernim, prema njihovu razlikovanju u južnim
govorima; očuvana grupa -st (plȃst, vlȃst, mlȁdōst) u sjevernim, a uprošćavanje te
sekvence u južnim (plȃs, vlȃs, mlȁdōs) (Jahić 2002:192-195).

3.2. Morfološke odlike

U sjeverozapadnom poddijalektu imena tipa Jóvo mijenjaju se po e-vrsti (Jóvo, Jóvē,

Jóvi...). Jednosložne imenice m. r. u množini često ne proširuju osnovu (bȅzi, vȗci,
ȁmbāri). Gmn. ima nekoliko oblika: standardne na -ā (korákā, đèvojākā) i -ī (mjesécī,
čȃvkī), kao i -ø (dȅset mȅtēr sȉjena, nȇmā krȕšāk, stȏ šĺāt). U promjeni imenica sva tri
roda vrlo su brojni stariji oblici DIL; tako su, npr., u imenica ž. r. u Dmn. i u Imn. u
ravnopravnoj upotrebi nastavak -ami i -ama; u Lmn. najzastupljeniji je nastavak -a,
potom -ama i, nešto rjeđe, -ami (nòsila rúčak kòscom, s vojnícijē, s kȍńma, š činovníci,
u bunárijē, ù svatovma, pod rȅbrijē, u àĺinami, sa rùkami, sa žèna, nà bara, po ńšva).
U DIL zamjenice mȋ, vȋ imaju oblike nȁmi, vȁmi. Pridjevske zamjenice imaju obično
nastavke starih tvrdih osnova (gòlijē nȍgū, òvijēm pútom, po nȁšijē sȅlijē). Brojevi dva
(dvije) i tri sačuvali su deklinaciju (m. i sr. r.: dvàjū, dvàma; trìjū; ž. r.: dvìjū, z dvìmā,
trìma). Glagoli koji u standardnom jeziku u infinitivu imaju -eti ovdje često zavrȉavaju
na -ati (vòĺati, śèđati) (Dešić 1976:212-275).

Jugoistočni poddijalekt. U istočnohercegovačkom govornom tipu muški hipokoristici

kao Jóvo, Ívo, Mújo imaju promjenu po obrascu imenica m. r. (Jóvo – Jóva – Jóvu) i

27
prisvojni pridjev na -ov (Jóvov). Imenice kao bábo, Švábo te prezimena kao Lógo (s
promjenom tipa bábo, bába) u oblicima množine imaju nastavke m. r.: tȗ su bíli ńšhovi
bábi, Lózi su pȓvī dosèlili. Promjenu muških hipokoristika po obrascu imenica ž. r. (Ívo –
Ívē – Ívi, Mújo – Mújē – Múji) imamo u govoru neumskog kraja i u zapadnom dijelu
Popova polja; u istočnom dijelu Popova polja ukrȉtaju se oba tipa promjene. S
izomorfom Ívo – Ívē: Íva poklapa se i izomorfa Ívin(a): Ívov(a). U nominativu
dvosložnih imena ženskog roda imamo -a (Mára, Fáta, Káta); u vokativu ova imena
imaju uglavnom morfem -o (Mȃro, Fȃto, Kȃto), rjeđe -e; morfem -e jedini je samo u
dijelu trebinjske oblasti (pod utjecajem susjednog dubrovačkog govora: Mȃre, Fȃte,
Kȃte). Iako svugdje pretežu novoštokavski oblici GDILmn., na svem su terenu prisutni
– ne i u istoj mjeri – ostaci starijih padežnih likova (Gmn. na -ø: pèd godīn, pè stotīn;
DILmn. s nastavcima -ma, -am, -im: ĺúdma, sinòvma, nà końma, zà kućam, žènam, nà
Śekosam, sà svatovim, kȍlim, pȍ selim). Običan je enklitički oblik Dmn. lične
zamjenice 2. lica vi (kȁko vi je, Bȏg vi pòmogō). Uopćeni su nastavci starih tvrdih
osnova u pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji (dòbrijem, nȁšijem, vȁšije, ȍnijeh, svòjije
brȋgā). U krajevima bližim centralnohercegovačkom (Podveležje i neumska oblast)
pored nȁma, vȁma česti su i oblici starog instrumentala nȁmi, vȁmi. Pokazne
zamjenice m. r. ȍvāj, tȃj, ȍnāj u Njd. imaju i forme ȍvī, tȃ, ȍnī. Naporedo se
upotrebljavaju supinski i puni oblik infinitiva (bàčat, dolèćet; žívĺeti, ùzāći) (Peco
1964:111-163; Halilović 1996:155-211).

Centralnohercegovački govorni tip. Muški hipokoristici Jóvo, Súle, Jȍva, Hȕsa imaju
promjenu po obrascu imenica ž. r. (Jóvo, Jóvē, Jóvi...; Súle, Súlē, Súli...); prisvojni
pridjevi od njih zavrȉavaju se na -in (Jóvin, Súlin). I imenice srodstva kao bábo i
preizmena kao Péco, Lógo imaju isti tip promjene (Péco, Pécē, Péci...). Ženska imena
kao Fáta, Mára u vokativu pored -o imaju i -e (Fȃte / Fȃto). U promjeni imenica malo je
tragova starijeg stanja; u Gmn. najčešće je -ā, a u DILmn. skoro je redovno -ima,
-ama, a znatno rjeđe – obično u ustaljenim izrazima – i -ø (pèt metār, stò dinār), -im,
-am (pòt kućam, zà kravam). U pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji uopćeni su nastavci
starih mehkih osnova (mòjīm, dȍbrīm); rijetko i: mòjijem, s kȉjem (Peco 1962:229-304;
Peco 1968:278; Vuković 1937:959-960).

Sjevernohercegovački govorni tip. Hipokoristici tipa Mújo dekliniraju se po obrascu

imenica ž. r. (Mújo, Mújē, Múji...). Jedino u bjelimićko-zagorskoj oblasti (između planina
Treskavice, Visočice i Lelije; sjevernije od linije koja spaja Glavatičevo kod Konjica,
Kalinovik i Ulog) ovakva imena imaju promjenu tipa Mújo, Múja, Múju. U tim
prijelaznim govorima imamo i arhaičnijih oblika u deklinaciji (ȍsam vȍlōv, stȏ gȍdīn,
òčim, u Bjèlmićim, nà Baram, s kȍńma). Uz nastavke starih mehkih osnova u
pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji (ȍvīm, dòbrīm), u sjeveroistočnoj Hercegovini
prevlast imaju nastavci starih tvrdih osnova (vrijédnije, u zèlenijem, sù tijem).
Ravnopravno se upotrebljavaju oblici ȍvī / ȍvāj, tȃj / tȃ (Peco 1962:300-302; Đurović
28
1992:68, 253-331).

Istočnobosanski govorni tip. U govorima Bošnjaka sjevernije od Prače i Lima muški

hipokoristici imaju promjenu kao imenice ž. r. na -a (Jóvo – Jóvē, Mújo – Mújē) i tip
Jovinìca, Mujinìca, dok govori Srba na čitavom terenu i južniji govori Bošnjaka imaju
promjenu Jóvo – Jóva, Mújo – Múja i tip Jóvovica, Mújovica. Promjenom po obrascu
imenica ž. r. na -a sjeverniji govori odvajaju se od istočnohercegovačkih a vezuju za
bosanske govore. U sjevernim govorima prisutni su množinski oblici Švábe, Šĺíve,
Đóze, a u južnim: Švábi, Šĺívi, Đózi. U sjevernijim (naročito sjeverozapadnim) govorima
imamo ostatke starijih oblika deklinacije (najčešće u glasinačkih Bošnjaka, ali i dublje
prema Prači i Drini, npr. u Žepi: mjȅsēc dān, brez òpanāk, òd brvān, pò kućam,
sȕzam), dok su u južnijim govorima novi deklinacijski oblici. U krajnjim
sjeverozapadnim govorima imamo i promjenu dijète – dȉjeta, a u južnim samo dijète –
đèteta. Dosljedni su enklitički zamjenički oblici hi, hin, him u govorima Bošnjaka na
čitavom terenu; i ovom crtom ovi govori vezuju se za bosanske šćakavske govore. U
svim govorima visoka je frekvencija priloga s partikulama (Jahić 2002:173-180, 189-
195).

3.3. Sintaksičke odlike

U sjeverozapadnom (krajiškom) poddijalektu slavenski genitiv češći je od akuzativa

(nȉje mȕgā da òdgāđā vójskē). U funkciji nepravog objekta uz glagole govorenja,
mišljenja i osjećanja češći je lokativ s prijedlogom od negoli s o (da ti kȃžēm od
žènidbi). Instrumental oruđa javlja se i s prijedlogom s (òpletē prȗćom / òzīđē s
kȁmenom); također i socijativ bez prijedloga (šdēm sa sinòvma / òtišla mȁmōm).
Zapadnobosanski ijekavski govori znaju i za historijski infinitiv (dȉgnū se gȍre i ìći
trážiti ȏvce), kao i za infinitiv s prijedlogom za (ìmām jā lìvadē za kòsiti). Uz glagole i
izraze nepotpunog značenja kao dopuna dolazi infinitiv, mnogo češće negoli prezent +
da (ćȅla sam òtīći ńȅmu, e li kádar sáći u čàršiju, tȏ mi je sramùta i kázati). Perfekt se
vrlo često bezlično upotrebljava (òćeralo ĺȗde), a imperfekt je nestao iz
zapadnobosanskih ijekavskih govora (Dešić 1976:276-311).

Jugoistočni poddijalekt. U istočnohercegovačkom govornom tipu imenice m. r. na -a ili

-o (kao sudija, brico) često imaju slaganje po obliku, i u jednini i u množini: dòšla mu
nákva válija, tȗ je bíla nȅkakā sùdija (tj. sudac), slúga mu je dȍnijela vèčeru, tȗ su bíle
dvȉje pàše, ka su muštulùkčije dòšle. Umjesto prijedloga kod uz genitiv često se
upotrebljava prijedlog u: ù nās je tàkī ȍbičāj, bȉjo je ȕ šćeri, ko ìmā ù vās, otìšla u
jèdnē žènē. Uobičajena je konstrukcija k + dativ u označavanju cilja: dȏđū k dúmi, kò
bi k ńȅmu òtišō. Uz instrumental sredstva često se upotrebljava prijedlog s: ȍrē s
plȕgom, nè vidī dòbro s òčima. Česta je upotreba oblika jednine u značenju množine

29
(pòćerō Tùrčin, po stȍtinu vòla, óvna). Glagoli nepotpunog značenja za dopunu
najčešće imaju infinitiv (mògu rádit, pȍčēli sèlit). Aorist je vrlo živ u svakodnevnom
govoru; imperfekt se još dobro čuva (jèdnē nȍći nàpadoše vȕkovi, srȅćōm mī
imàdijāsmo pȕšku, te jȃ opálih; krȉjāh, nàbavljāše). Vrlo su frekventni pripovjedački
imperativ (ȏn dóđi, i ùzmi je, i vjènčāj je) i pripovjedački potencijal (ka bi ȍbrāli
kokùrus; brála bi d﬇va) (Peco 1964:165-185; Halilović 1996:212-219).

U centralnoj Hercegovini uobičajena je konstrukcija je li kȕći? Imperfekt je gotovo

nepoznat (samo od biti i htjeti). U sjevernoj Hercegovini imperfekt se ne upotrebljava
(Peco 1962:300-302; Đurović 1992:328). U istočnobosanskom govornom tipu za
obilježavanje množine imenica srednjeg roda koje označavaju mladunčad (npr. ùnuće,
štène) ili stvari (bùre, ćȅbe) upotrebljavaju se zbirne imenice s nastavkom -ād, s tim
što je umjesto nominativa i akuzativa oblik genitiva (ovō su mòja ùnućādi, dòbra su
nam jȁńādi, pȕstila štȅnādi, pȕna mi bȕrādi). U sjevernijim govorima istočne Bosne
imperfekt je rijedak, a u južnim je mnogo češći. U sjevernim govorima poznat je
habitual (mī bi tō urádi, jā bi tō donèsi), a u južnim ga nema (Jahić 2002:189-195).

4. Posavski dijalekt

Oaza ovoga dijalekta u BiH zahvaća uzak pojas u okolici Orašja; njegovi su nosioci
isključivo starosjedioci Hrvati. Posavskim ikavskim dijalektom govore Hrvati u oraškim
selima Domaljevac, Tolisa, Kostrč, Matići, Donja Mahala, Ugljara i Vidovice. Ovi govori
imaju elemente najstarije štokavske akcentuacije s očuvanim starim odnosima
(akcenatski sistem u osnovi je tročlan: akut i dva silazna akcenta; njima se pridružuju i
dva uzlazna novoštokavska akcenta). Osnovne su značajke akcenatskog sistema
poznavanje metatonijskog akuta (jà, c﬇kva, junàk, Oràšje, mòj, svòj, plàv ī) te silazni
akcenti izvan inicijalnog sloga (lopȁta, opȃnci, rūkȏm, Gmn. mrāvȋ). Nenaglašene
dužine po pravilu se održavaju (kȍpām, nȁ līst, opȁnākā).

4.1. Fonetske odlike

4.1.1. Vokalizam. Zatvaranje vokala a u dugim slogovima nije izrazito (gláova), a u

ograničenom broju riječi, uglavnom pod kratkosilaznim akcentom, ovaj vokal ima
otvoreniji izgovor (izgovor s malo većim otvorom vilica: mȁtēr, rȁĺe; matòr). Ovdje je:
grȇbĺe / grȏbĺe, a samo je: vrab-, krad-, rast-. Vokal i podložan je potpunoj redukciji
(pjȅvat, dòć, bjȅž tamo, dȍbješ, vȉdla, ràdēć, čȅtri). Vokal o reducira se u pokaznoj
zamjenici (vȃ žèna, vȋ ĺȗdi, od vȇ djecè). Skupina -ao (< -al) > -ō (pȅkō; čak i: dȏ); -eo
(< -el) > -ō (ȕzō). Ovi su govori ikavsko-jekavski: namjesto jata u dugim slogovima
stoji ī (cína, díte, zvízde, crȋp, lȋp), a u kratkim slogovima je (bjèžī, djȅd, mjȅsto, vjȅra,
zjȅnica, ĺȅpȉī). Sekvenca nĕ- > ńe- (ńȅko, ńȅšta, ńȅkad). Ekavski je refleks u grupi rĕ-

30
(rȅzat, izgorȅla, mrȅža, trȅšńa, vrȅća, ždrȅbād; ali i: rjȅđā, starješȉna); poznati su i
stalni ekavizmi (cȅsta, obèćat, ozlédit). Ispred j i ĺ ikavski je refleks jata: sȉjat, vȉdijo,
bìĺeg.

4.1.2. Konsonantizam. Očuvana je razlika između dvaju afrikatskih parova (č : ć; Ǯ : đ).

Glas h iščezao je bez traga (ajdùk, sȁrana, grȁ), ili je zamijenjen sa v (duvàn, glȗv), j
(aždàja, snàja), k (pȁrok). Glas f ostvaruje se u svim pozicijama u riječi; samo je u
nekolicini leksema zamijenjen glasovima p (òšap, prȃtār) i v (jȅvtīn). Glas d alternira
sa b u riječi dlaka i izvedenicama od nje (blȁkāv je). Skup *st’ (*sk’) dao je dosljedno
št (štàp, vjȅštica, sikȅrište); *zd’ (*zg’) > žd (moždȁnī, zviždì); šćakavizam je obilježje
govora Hrvata nastanjenih u susjedstvu starosjedilaca štakavaca. Jekavsko jotovanje,
uz n (ńȅko, ńȅkud) i l (ĺȅpȉī), zahvaća i t (poćȅrō krȁve, išćȅrāj ga). U DLjd. imenica ž. r.
izostaju alternacije velarnih suglasnika k i g sa c i z (mȃjki, u rúki, nògi, slúgi).

4.2. Morfološke odlike. Dvosložni hipokoristici kao Ánto, Pávo, kómȉo imaju promjenu
imenica ž. r. (Ántē, Ánti...). U deklinaciji su očuvani stariji oblici; tako je u DILmn.
imenica m. r. (dȃj kȏńma, podīlšjo sinovìm, zūbmȁ bi ga zȁklō, orȁlo se plugȍvīm);
Lmn. može biti izjednačen sa Gmn. (po grȍbōvā cvȋt, šārȁjū po zidōvȃ). Imenice ž. r. e-
vrste u Gmn. imaju nastavak -ija (tȏrbījā, ūzdȋjā); u D i Imn. imaju standardnojezičke
nastavke -ima, -ama (primȁkō se kȍlima, fàlī se sa čšžmama), dok je Lmn. s
nastavkom -a (vȍzī se na kȏla, bȉjo u čšžāmā, dȍšō u gȃćā). Pluralia tantum kao lèđa,
ùsta, vràta u G i Lmn. imaju nastavak -o (skȉni tȏ s lēđȏ, stojì iza vrātȏ). Osobenosti u
oblicima zamjenica svode se na forme nȃsa, vȃsa u G i Amn. (tȏ nísi mȍgō čȕt od
nȃsa) te stari instrumental (bȉjo je s nȁmi, kȍ će s vȁmi). Pokazna zamjenica taj obično
je u liku tȋ (sporadično se javlja i protetsko o- u zamjenica taj, ta, to: s otȋm čojkȏm,
otȃ žèna), a zamjenice ovaj, ova, ovo i onaj, ona, ono najčešće su bez početnog o (vȋ
mi je sȋn nȃjbȍĺī, vȃ ženȁ mi je vaĺȁla, kod nȇ kȕće skréni). Prisvojna zamjenica 3. l. za
ž. r. ńezin / ńen javlja se i u obliku ńè (tȏ su ńè djȅla), a neodređene zamjenice
nekakav, nekakva, nekakvo glase ńȃkī, ńȃkā, ńȃkō. Infinitiv je bez zavrȉnog -i (rádit,
šć). Dosljedno se javlja formant -ni- umjesto -nu- u glagola kao dignuti (čȕčnit, dȉgnit,
mȅtnit, omȑznit). U 3. l. mn. prezenta nastavak -e često je potisnut nastavkom -u
(govòrū, ràdū). U 1. i 2. l. mn. aorista nastavci su -šmo, -šte (upȁdošmo, i vì stšgošte).
Glagolski pridjev trpni ima standardnojezičke nastavke, sa specifičnostima u njihovoj
distribuciji (pokrȉta je kȕća, vȉdīt je tȁmo, zarȍbīt je, posádito). Prijedlog ȕzām (zȃm) uz
akuzativ odgovara prijedlogu s uz instrumental sredstva (kȍpām ȕzām matšku, udȁrijo
ga zȃm štàp). Namjesto prijedloga osim javlja se ìzvan (svȉ su rādȉli ìzvan ńȅga), a
sȕproć namjesto naspram (kȕća mu je sȕproć mȍjē). Veznik jer čest je s navescima
-ak i -bo (nì šȉō u škȏlu jȇrak je bȉjo bȍlestān, nísam kūpȉjo jȇrbo je skȗpo). Riječca
màče (nejasna postanja) prilično je rasprostranjena (±n, màče, tȏ níje znȏ; Dà je ȏn,
màče, šȉta rȅkō).

31
4.3. Sintaksičke odlike. Nedovoljno je razdvojena upotreba prijedloga od i iz uz genitiv
(od ȍbīsti su privrnȉli kȍla). Kvalifikativni genitiv izražava se konstrukcijom od + genitiv
(bȉjo mȃjstōr od bȕrādi, dȍktor od živācȃ), a umjesto za + akuzativ često je od +
genitiv (nȏć je, vrīmȅ je od spāvȃńa); u označavanju mjesta ne javlja se veza u +
genitiv, nego kod + genitiv (bȉjo sam kod dȍktora). Umjesto instrumentala oruđa javlja
se konstrukcija (u)zam + akuzativ (prirȅži je ȕzām nòž, kùsa ȕzām lìvū rȗku, rȅžē zȃm
škȁre), a umjesto preko + akuzativ postoji konstrukcija na + akuzativ (ȍšō je na
Šȁmac za Sarȁjevo; tȋ pùt šdē na Bȏk). Potisnuta je konstrukcija o + lokativ u
označavanju mjesta (vȉsī na klšnu, nȍsī oko vrȃta). Aorist je frekventan; glagolski
prilog sadašnji čuva se dobro. Imperfekt je iščezao iz upotrebe; ovo gotovo da vrijedi i
za pluskvamperfekt, potencijal, futur egzaktni te glagolski prilog prošli. Zapovijed se
može iskazati i imperativnom riječcom neka (nȅka tȏ rádit). Superlativna forma
pridjeva razbija se enklitičkim oblicima ličnih zamjenica (nȃj mi je drȁžī cvȋt rȕžica);
tako i riječ nije (nì mi je tȏ govōrȉjo). Pogodbene rečenice ostvaruju se konstrukcijom
prezent + li (upitna riječca namjesto pogodbenog veznika ako: pròđēš li s pȇt, kūpȉću
ti becškle). Uzročni veznički skup zato što / zato jer nerijetko se razbija (zatȏ ga vȍlīm
što je dȍbār; zatȏ se š ńìm ne drùžīm jer vȍlī pòpit) (Baotić 2002:415-444; Baotić
1979:161-165; Ivić 1985:197-205).

Bosanskohercegovački govori i nacionalna pripadnost

1. U savremenoj dijalektologiji rasprostranjeno je uvjerenje da je većina varijacija

rezultat uzajamnog djelovanja jezičkih i socijalnih faktora.

Unutarnju razvedenost bosanskohercegovačkih dijalekata i jedinica nižeg ranga

istraživači često dovode u vezu s podacima o porijeklu stanovništva i o vremenu
naseljavanja (odnos: starinci, kojima se priključuje i asimilirano doseljeničko
stanovništvo – doseljenici), o vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti (odnosi: muslimani –
katolici – pravoslavci; Bošnjaci – Hrvati – Srbi), o veličini etničkih grupa (odnos:
manjina – većina) i njihovom socijalnom statusu, o historijskim i komunikacijskim
prilikama, geofizičkim odlikama terena i dr.

Naročita pažnja poklanja se značaju seoba (od osmanlijskih osvajanja naovamo, tj. od
XV do XIX st.) i posljedicama koje su proizvele na unutarnju raslojenost štokavskoga
narječja (npr.: širenje ili smanjivanje teritorije pojedinih dijalekata; prekidanje ili
slabljenje geografskoga kontakta između dijalekatskih jedinica koje su ranije bile
tješnje povezane; širenje pojedinih dijalekatskih crta, kao što su novoštokavske
inovacije u akcenatskom i deklinacijskom sistemu, gubljenje glasa h) (Ivić 1985:53-

32
54).

Razlike između pojedinih bosanskohercegovačkih govora u početku se nisu razvijale

brzo, niti istovremeno; one su intenzivirane tek od XV stoljeća, ali je bitno da imaju
“...veoma ograničen značaj za sam jezički sistem: razlike se ne odnose na postojanje
ili nepostojanje neke kategorije” (npr. foneme), nego samo na rasprostranjenost već
postojećih kategorija (Ivić 1985:38). Dakle, imamo uglavnom jednoobraznost u onome
što je razvijeno do XV stoljeća, a razlike koje su uslijedile ipak nam ne dopuštaju da,
npr., na arhaičnije akcente, ikavizam, šćakavizam, starije deklinacijske oblike i sl.
gledamo kao na specifičnosti samo bošnjačkih govora, jer je sve to – u ovoj ili onoj
mjeri – i sastavni dio govora bosanskih Hrvata i bosanskih Srba (Peco 1985:24-25).

Za teritoriju Bosne i Hercegovine vrijedi pravilo da su Hrvati bliži po govoru

Bošnjacima negoli Srbima. Osobenosti govora Srba najčešće se daju objasniti njihovim
istočnohercegovačkim porijeklom, dok se osobenosti u govorima Hrvata i Bošnjaka
objašnjavaju najprije socijalnom izolacijom, a onda i utjecajem turskog (i arapskog)
jezika na Bošnjake. Za cijelu BiH karakteristično je to da je gubljenje glasa h “gotovo
svagdje jedina osobina kod koje je govor kat. bliži govoru prav. nego musl. govoru.
Inače je redovna pojava da je govor kat. negdje između govora musl. i govora prav. na
istom terenu (tako je uostalom i kod glasa h – izuzetak je samo u pitanju s kojim se
polom kat. slažu u ovom slučaju)” (Brozović 1966:193; Ivić 1985:141).

Kada je riječ, npr., o unutarnjoj razvedenosti istočnobosanskog dijalekta, uočene su

trojne govorne razlike: regionalne (neke dijalekatske osobine poznaju na jednim
terenima svi nosioci dijalekta, drugdje su te osobine nepoznate svima), “vjerske”
(neke dijalekatske osobine poznate su samo pripadnicima jedne ili dviju vjerskih
zajednica, bilo na cijelome području dijalekta bilo u pojedinim njegovim dijelovima) i
genetske (neke osobine ijekavskošćakavskoga dijalekta poznate su samo starincima
na cijelome području, dok za njih ne zna stanovništvo koje je ovamo prispjelo od
početka XVIII st.). Općenito vrijedi da su regionalne razlike (jug: sjever; preciznije –
jugozapad: sjeveroistok), kao i genetske (one uvjetovane porijeklom i vremenom
doseljavanja stanovništva) – u pojedinim slučajevima imamo kombinaciju regionalnih i
genetskih razlika – “u intenzitetu i frekvenciji dijalekatskih osobina osjetnije, a često i
važnije” nego one koje zavise od vjerske pripadnosti; vjerska pripadnost tu igra
podređenu ulogu – pojedini teren s cjelokupnim stanovništvom ili ulazi ili ne ulazi u
okvir iješć. dijalekta (Brozović 1966:186).

Na ovakav način moglo bi se govoriti i o razlikama unutar istočnohercegovačkog i

mlađeg ikavskog dijalekta (oaza posavskoga ikavskog dijalekta u BiH zahvaća uzak
pojas u Bosanskoj Posavini /u okolici Orašja/; njegovi su nosioci isključivo starosjedioci
Hrvati).

33
2. U nastavku ćemo osmotriti nacionalno markirane crte u pojedinim govornim
tipovima jednoga dijalekta – istočnohercegovačkog (i to njegova jugoistočnog
poddijalekta; u krajiškom /sjeverozapadnom/ poddijalektu nemamo unutarnju
diferenciranost ove vrste – zapadnobosanskom govornom tipu pripadaju uglavnom
ijekavski govori Srba koji su iz istočnohercegovačke matice došli u predjele zapadno
od Vrbasa tokom XVI i XVII stoljeća). Iz ovoga pregleda vidjet će se da se pojedini
govorni tipovi unutar istoga dijalekta razlikuju i s obzirom na udio nacionalno
markiranih crta u njima. Inventar tih crta istovjetan je i u istočnobosanskom i mlađem
ikavskom dijalektu; svuda su specifične samo njihova rasprostranjenost i učestalost.

Istočnohercegovački govorni tip

Razlike u govoru između Bošnjaka i Srba (Hrvata na ovome području nema mnogo i
njihov se govor ne razlikuje od govora Srba) “nisu brojne i sve datiraju iz perioda
poslije islamizacije”: svode se na gubljenje i zamjene glasova h i f – Bošnjaci ne znaju
za te promjene.

U akcenatskom sistemu i u sintaksi nema nacionalno markiranih crta.

Vokalizam

Kao i u drugim ijekavskim govorima, i ovdje susrećemo ikavizme; njihov je broj

“neznatan i najčešće ih nalazimo kod muslimana, koji su ih opet primili od muslimana
ikavaca iz drugih krajeva”: sìđet, sìđeli, zapòviđeli su, pripòviđet (češće: śèđela...). U
govoru Bošnjaka češće je posvjedočen oblik mȉsēc “što je, nesumnjivo, uticaj ikavskih
govora. Tako treba objašnjavati i: dȍli, gorína, óndi, vóvdi, vódi” koje također nalazimo
u Bošnjaka. Osim tih nekoliko ikavizama nema nikakvih drugih pojedinosti u zamjeni
jata i uopće u vokalizmu kojima bi se razlikovali bošnjački govori u odnosu na druge
predstavnike ovoga govora.

Konsonantizam

U vezi sa sudbinom glasova h i f u granicama istočne Hercegovine A. Peco razlikuje tri

grupe mjesta: u prvoj grupi tȋ se glasovi najčešće ne izgovaraju; to su mjesta u
najbrdovitijim predjelima ove oblasti, nastanjena Srbima; u drugoj grupi mjesta žive
zajedno Bošnjaci i Srbi, ili samo Srbi, i svi imaju ove glasove, s tim što su u govoru
Bošnjaka češći; u trećoj grupi mjesta žive samo Bošnjaci (na području bivȉeg
mostarskog sreza /Podveležje/, nevesinjskog, gatačkog, bilećkog, trebinjskog i bivȉeg
ljubinskog sreza) – tu se h i f čuvaju u svim pozicijama i vrlo se rijetko zamjenjuju
drugim glasovima.
34
Zijev nastao gubljenjem glasa h u govoru Srba uklanja se glasovima v (mùva, súva,
ȕvo...), j (ńšjove, prója, snȁjē...), k (dȁdok, òdok, dȁkćē...) i g (tvòjijeg, šđāgū...); u
govoru Bošnjaka svega je nekoliko primjera ove vrste (strȁva, ńšjova, izáđok, enkl.
hig). Sekundarno h osobito je često u selima s nacionalno različitim stanovništvom – u
govoru Srba: hàge, hádet, hàlāt, hàmiǮa, Hádem; u govoru Bošnjaka: hàga, hi, him,
ùvehla, lȁhko.

Sudbina grupe hv u vezi je s izgovorom glasa h. Izuzevȉi oblike kàhva, kahvènisati, koji
se redovno čuju u govoru Bošnjaka – grupa hv u istočnohercegovačkom govornom tipu
zapravo i ne postoji: na njenu mjestu imamo f (fála, fȁćāj – i u govoru Bošnjaka i u
govoru Srba – u naseljima u kojima oni zajedno žive) ili v (vála ti, prìvati, ùvatila... – u
mjestima nastanjenim samo Srbima).

Glas f redovno se čuva u govoru Bošnjaka; za taj glas znaju i Srbi (fína, afèrīm), ali ga
često zamjenjuju sonantom v (vamílija, vèńer, Vìlip).

U konsonantizmu istočnohercegovačkog govornog tipa prisutne su još dvije osobenosti

u govoru Bošnjaka: prva je u vezi s glasom ĺ a druga se tiče metateze suglasnika.

U pojedinim bošnjačkim selima okolice Trebinja “imamo glas lj znatno palatalniji” od

štokavskoga standarda: zèmlj’a, zèmlj’ē, kao i: vȁjān, vàjalo bi. A Peco smatra da se tu
“ogleda uticaj sa strane. Mostar i Sarajevo oduvijek su bili uzor ovdašnjim
muslimanima... i nije nemoguće da se i ovdje ta osobina pojavila pod njihovim
uticajem”.

Čuvanje izvorne skupine jr u riječima orijentalnog porijekla izrazita je osobina govora

Bošnjaka: bajràmluk, bàjrāk, Méjra. Pod utjecajem leksike stranog porijekla Bošnjaci
najčešće imaju metatezu grupe rj u riječima slavenskoga porijekla: gȏrje, gòjrela,
Kojrènići (ali i: izgòrjeli smo). Govor Srba ne poznaje metatezirane forme tipa gojreti,
ali je u njigovu govoru sekvenca jr u leksici orijentalnog porijekla pretrpjela izmjenu:
bàrjak, Bàrjam, Bárjo, Mérja.

Morfologija

U oblicima razlike između Srba i Bošnjaka “nisu tako uočljive kao one u fonetici”. Riječ
je o sitnijim pojavama: npr., u službi DILpl. ličnih zamjenica 1. i 2. lica sačuvani su
oblici starog instrumentala (nȁmi, vȁmi) – najčešće u Bošnjaka, i to u zoni koja je
izloženija utjecaju centralnohercegovačkog govornog tipa (a u prošlosti su “bili obični
kod svih predstavnika ovoga govora”); također su partikule češće u Bošnjaka negoli u
Srba i Hrvata i dr.

Kada je riječ o proširivanju osnovnih oblika priloga dodavanjem partikula kao o

izrazitoj odlici govora Bošnjaka istočne Hrecegovine, A. Peco dodaje da to ne znači da

35
je u pitanju osobina tuđega porijekla. Ovaj podatak može se dovesti u vezu s
podacima o upotrebi partikula u zapadnohercegovačkim ikavskoštakavskim i
zapadnobosanskim ikavskošćakavskim govorima: naime, u tim govorima žene imaju
češće oblike s partikulama negoli muškarci. Ovo bi se moglo objasniti činjenicom da
zatvorenije sredine ili grupe bolje čuvaju izvorne dijalekatske osobine (Peco 1964;
Halilović 2002).

Jugoistočnohercegovački govorni tip

U oblasti Neuma i Popova polja žive Hrvati; Srbi žive u mjestima Trebinjske šume i u
dijelu Popovog polja (u Gornjem polju, od Zavale do Poljica); Bošnjaka ima samo na
području Donjeg i Gornjeg Hrasna (Cerovo, Sjekose, Višići, Rabrani).

Unutrašnja razvedenost ovoga govornog tipa dvojake je naravi: pored razlika koje su
plod ukrȉtanja tipičnih istočnohercegovačkih i centralnohercegovačkih crta, ovdje su
prisutne i razlike uvjetovane nacionalnom pripadnošću govornika.

Nacionalno markirane crte malobrojne su i tiču se isključivo fonetske razine (čuvanje i

zamjene glasova h i f, metateza suglasnika).

Bošnjaci čuvaju fonemu h bolje od susjeda Hrvata i Srba (u inicijalnoj i medijalnoj

poziciji gotovo da i nemamo primjera bez h). Konsonant h očuvan je dobro i u govoru
Hrvata, ali u njih već pretežu forme bez ove foneme. U govoru Srba iščezavanje glasa
h nesravnjeno je češće od njegova čuvanja – u svim pozicijama.

I u pogledu supstitucija glasa h drugim glasovima postoje specifičnosti vezane za

nacionalnu pripadnost:

– najnižu frekvenciju zamjena imamo u govoru Bošnjaka (samo: Šája, ž. ime – od:
Šáha);

– Bošnjaci ne znaju za v umjesto h; kod ostalih je sonant v upravo najčešći supstitut

foneme h (dùvān, krȕv, pȗvā, sȗv);

– za razliku od Srba i Hrvata, Bošnjaci nemaju k (npr.: dóđok, nȃjviše īk, tèpik) niti g
(npr.: ȍvijeg, ȕzēg) umjesto h.

Grupa hv u Bošnjaka daje isključivo f (fála, fȁćat); Hrvati i Srbi poznaju još i v < hv
(svȁćā, ùvatijo, vála).

Svi znaju za konsonant f. Međutim, jedino u govoru Bošnjaka nemamo zamjena toga
glasa; Hrvati i Srbi imaju ponekad v i p umjesto f (àsvalta; Mùstapić, Pìlip, mȏga šèpa).

36
U govoru Hrvata i Srba sekvenca jr izmijenjena je u rj u leksici orijentalnog porijekla.
Bošnjaci uglavnom imaju forme s izvornim jr (Bàjram, bàjrāk, Méjra), iako i oni znaju
za sekundarne oblike sa rj (bàrjāk, Mérja), kao plod utjecaja susjednih srpskih i
hrvatskih govora (Halilović 1996; Halilović 2002).

Centralnohercegovački govorni tip

Na području centralne Hercegovine zajedno žive Bošnjaci i Srbi, a “u nekim selima uz

njih” i Hrvati, i najveći broj govornih osobina bio im je i ostao isti.
Centralnohercegovačkom govornom tipu pripadaju i jekavske oaze u zapadnoj
Hercegovini (nastanjene Srbima i Bošnjacima, doseljenicima iz jekavske /centralne/
Hercegovine). A. Peco ističe da se tipične osobine ovoga govornog tipa mogu
razvrstati na: a) one koje su vezane za religiju (izgovor glasova h i f: upravo je
prihvaćanje islama znatno doprinijelo njihovu čuvanju u govoru Bošnjaka); b) one koje
su svojstvene govoru čarȉije, odakle su se mogle širiti i u prigradska sela (svođenje
dvaju parova afrikata na jedan; to može biti stara zapadnoštokavska osobina
potpomognuta stranim utjecajem) i c) opće, za koje znaju i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Vokalizam

U govoru Bošnjaka više je ikavizama negoli u njihovih susjeda Hrvata i Srba, ali svi
imaju: nisam, nismo, slipimiš, zvizdan.

Konsonantizam

Bošnjaci u gradovima i nekim prigradskim selima nemaju č i Ǯ – u njih je redovno:

ćuješ, đamija. Oni također obično nemaju ni ĺ i ń: jubav, judi; negov, kenac. Bošnjaci u
okolici Mostara imaju i mjéko, jȇpo (l+je>ĺe>je).

Svi nosioci ovoga govornog tipa imaju glasove h i f, ali ih Bošnjaci upotrebljavaju
najdosljednije, a drugi ponekad i tamo gdje im etimologiji nije mjesto, npr. Akija mj.
Hakija, Hasim mj. Asim (Peco 1962; Peco 1967/1968; Halilović 2002).

Sjevernohercegovački govorni tip

U sjevernoj i sjeveroistočnoj (visokoj) Hercegovini žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati;

preovladavaju Bošnjaci i mješovita naselja. Nacionalna diferencijalna obilježja vezana
su uglavnom za konsonantizam.

Sudbina glasa h zavisi od vjerske pripadnosti, interferencije sistemâ u višenacionalnim

sredinama i pozicije u riječi. Bošnjaci ga uglavnom čuvaju (najbolje u orijentalizmima i

37
osobnim imenima, a nešto slabije u riječima slavenskoga postanja; ovo se odnosi, prije
svega, na inicijalnu i medijalnu poziciju); u Srba su prilike suprotne: inicijalno h
izgubljeno je u trećini potvrda, dok su medijalno i finalno h gotovo dosljedno uklonjeni.
Frekvencija glasa h u govoru Hrvata stoji između bošnjačke i srpske.

Supstitucije glasa h imaju dvostruko diferencijalno obilježje: teritorijalno i nacionalno.

Kada izgube h (u leksičkim izuzecima), Bošnjaci dobro podnose hijat. Srbi, međutim,
ne podnose hijat, te ga ukidaju sonantima v (dùvān, kȕvāj, sȗv), j (ńìjova, snȁja), te
glasovima k (kèrōj, vȉđok) i g (ńȋg, īg). I Hrvati ukidaju hijat umetanjem v umjesto
etimološkog h (dùvān, glȗv).

Diferencijalno nacionalno obilježje ima i sekundarno h: imaju ga Bošnjaci, i to više u

riječima slavenskoga porijekla negoli u orijentalizmima (h﬇đa, hrȉpa, lȁhak, mèhko,
zamjeničke enklitike GDApl.: hī, hīm, hī, hīn; hàlāt); u Srba je to marginalna pojava
(hòvcē, tȁmo-hȃmo, hàgu).

Sjeveriostočna je Hercegovina štakavsko-šćakavska: u Bošnjaka i Hrvata preovlađuju

šćakavizmi nad malobrojnim štakavizmima, a u Srba je suprotno stanje.

Novo jotovanje u kompozitama sa ići dosljedno je sprovedeno u visokoj Hercegovini u

Bošnjaka i Srba; Hrvati se izdvajaju arhaičnijim oblicima, i to onima sa -j- (dȏjēte,
sȃjē).

Bošnjaci imaju geminacije u orijentalizmima (koje su adstratskoga karaktera): šùćur

Alláhu, allȃhimánet, u brojevima: jedànnēstā, jedànnēsku. U njihovu govoru grupa dn
> dn/ nn / n (jènna, glánna, jè dnōm, òpanē), a grupa dń > ńń (zȁńńī).

U dijela Bošnjaka (bjelimićko-zagorski govori) grupa -čn- > -šn- (àmiǮišnu, neòbišno).

Bošnjaci čuvaju grupu jr u orijentalizmina (Bàjram, bajràktār); u Srba i Hrvata imamo i

metatezu (barjàktār) (Đurović 1992; Halilović 2002).

Istočnobosanski govorni tip

Akcenat

Zamjenički akcent i genitivni kvantitet tipa mènē, tèbē, sèbē, njègā, kògā raširena je
osobina, naročito dosljedna u govorima Bošnjaka.

Konsonantizam

Govori Bošnjaka i Srba među sobom pokazuju one razlike koje se i inače, kao
razlikovne između njih, javljaju i drugdje.

38
One se i ovdje u prvom redu odnose na konsonant h – očuvan je u Bošnjaka, a gubi se
ili zamjenjuje drugim glasovima u govorima Srba. Ovdje se, međutim, izdvaja i jedna
osobina koja, opet, čini posebnost u odnosu na istočnohercegovački: u Bošnjaka se
javlja i sekundarno h u primjerima tipa kòhci, brdàhce, po líhcu, pȕhćāj, u Gradàhcu.

U vezi s izgovorom konsonanta h jeste i sudbina grupe hv: ona se najčešće zamjenjuje
konsonantom f u Bošnjaka, a sonantom v u Srba.

Treća razlika tiče se izgovora konsonanta f: u bošnjačkim govorima on se dosljedno

čuva, a srpski ga ili djelimično poznaju ili ga zamjenjuju sonantom v.

Geminacija u grupama dn, dnj, dl, rl (glánna, zȁńńī, ollètī, Zòllaci) vrlo je izrazita
osobina u govorima Bošnjaka, a vrlo rijetko je od njih primaju govori.

Sonantna geminacija ograničena je na bošnjačke govore (na jedan dio tih govora, tj.
na oblast istočne i jugoistočne Bosne), budući da jē rijetko od njih primaju govori
bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Pošto je ostala sistemskom odlikom govorâ
Bošnjaka, u literaturi je dovođena u vezu s faktorom međujezičkih kontakata;
međutim, riječ je o unutarsistemskoj inovaciji, za koju znaju i ostali južnoslavenski,
zapadnoslavenski te istočnoslavenski jezici.

U dobrom dijelu ijekavskoštakavskih istočnobosanskih govora nalazimo pojavu

nerazlikovanja parova afrikata u govorima Bošnjaka, osobito na terenu sjeverno od
rijeke Prače, u rogatičkom kraju i na području Glasinca.

Morfologija

S izoglosom nerazlikovanja afrikatskih parova u grubim crtama se poklapa i izomorfa

promjene imena tipa Jóvo – Jóvē, Mújo – Mújē, kao i tvorbeno-akcenatski tip Jovinìca,
Mujinìca. Sjeverni govori Bošnjaka imaju tip promjene imenica ženskog roda na -a i tip
Jovinìca, Mujinìca, dok govori Srba na čitavom terenu i južniji govori Bošnjaka imaju
promjenu Jóvo – Jóva, Mújo – Múja i tip Jóvovica, Mújovica.

Zamjenički enklitički oblici hi, hin, him dosljedni su u govorima Bošnjaka na čitavom
terenu (Jahić 2002; Halilović 2002).

3. Istovjetne nacionalno markirane crte susrećemo i u istočnobosanskom i u mlađem

ikavskom i u istočnohercegovačkom dijalektu (ovdje smo ih predstavili na primjeru
posljednjeg). Međusobne razlike u govoru Bošnjaka, Srba i Hrvata svode se na čuvanje
i zamjene fonema h i f; geminaciju i metateze u ograničenom skupu riječi, kao i na još
pokoju teritorijalno ograničenu osobinu. Iako imaju amblemsku vrijednost, one se
postepeno uravnjavaju interferencijom, budući da tri naroda stoljećima žive zajedno, u

39
mješovitim naseljima, ili u neposrednome susjedstvu; zato regionalne razlike ostaju u
prvome planu, dok je nacionalna pripadnost faktor drugostepenoga značaja u
raslojavanju bosanskohercegovačkih dijalekata.

Osobine koje identificiraju govornika ili neku grupu češće imaju karakter kvantitativnih
negoli kvalitativnih izoglosa. Naša je dijalektologija, nažalost, još uvijek daleko od
kvantitativne analize jezičkih pojava. O pojedinim dijalekatskim osobinama, pa i o
onima nacionalno obilježenim, u literaturi susrećemo obavijesti tipa “ima” – “nema”;
“često”, “najčešće” – “rijetko”, “sasvim rijetko” i sl. Nadamo se da će se istraživači bh.
govora ubuduće više koristiti statističkom metodom, te da ćemo dobiti i karte na
kojima će biti pokazano ne samo postojanje pojave nego i njezina učestalost. Tek tada
će se i o nacionalnoj diferenciranosti bosanskohercegovačkih govora moći izvoditi
egzaktniji zaključci.

40
LITERATURA

Baotić, Josip (1979) “Akcenatski sistem sela Kostrča u Bosanskoj posavini”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, II, 159-267, Sarajevo.

Baotić, Josip (1983) “Ikavskošćakavski govor u okolini Devente”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, IV, 7-208, Sarajevo.

Baotić, Josip (2002) “O govoru starosjedilaca bosanske Posavine”, Župa Tolisa 1802-
2002, 415-444, Tolisa.

Brabec, Ivan (1955) “Govor Tuzle i okolice”, doktorska disertacija, Sveučilišna

knjižnica, 223, Zagreb.

Brabec, Ivan (1958) “Glavnije fonetske osobine govora u tuzlanskom kraju (upoređene
s osobinama u drugim štokavskim govorima)”, Pitanja književnosti i jezika, knj. IV i V,
sv. b, 43-68, Sarajevo.

Brozović, Dalibor (1956) “Govor u dolini rijeke Fojnice”, doktorska disertacija,

Sveučilišna knjižnica, 229, Zagreb.

Brozović, Dalibor (1966) “O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog)

dijalekta, Hrvatski dijalektološki zbornik, II, 119-208, Zagreb.

Bulić, Refik (2004) “Ekavsko-jekavski govori tešanjsko-maglajskog kraja”, doktorska

disertacija, Filozofski fakultet, 412, Sarajevo.

Dešić, Milorad (1976) “Zapadnobosanski ijekavski govori”, Srpski dijalektološki

zbornik, XXXVIII, 317, Beograd.

Đurović, Radoslav (1992) “Prelazni govori južne Bosne i visoke Hercegovine”, Srpski
dijalektološki zbornik, XXXVIII, 9-378, Beograd.
41
Halilović, Senahid (1990) “Govor Muslimana Tuholja (okolina Kladnja)”,
Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VI, 249-358, Sarajevo.

Halilović, Senahid (1996), “Govorni tipovi u međuriječju Neretve i Rijeke dubrovačke”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VII, 286, Sarajevo.

Halilović, Senahid (2002) “Fonetske osobine govora Hercegovine i jugoistočne Bosne”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VIII, 239-342, Sarajevo.

Ivić, Pavle (1985) Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: Uvod i štokavsko narečje, 2.

izd., 215, Matica srpska, Novi Sad.

Ivić, Pavle (1988) “Štokavsko narečje”, u: D. Brozović – P. Ivić, Jezik, srpskohrvatski/

hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Izvadak iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije, 56-80,
JLZ “Miroslav Krleža”, Zagreb.

Jahić, Dževad (2002) “Ijekavskoštakavski govori istočne Bosne”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VIII, 7- 236, Sarajevo.

Okuka, Miloš (1973) “O fonetskim osobenostima današnjeg govora donjeg toka

Usore”, magistarski rad, Filozofski fakultet, Sarajevo.

Okuka, Miloš (1983) Govor Rame, 144, Svjetlost, Sarajevo.

Okuka, Miloš (1983a) “Govorne osobine stanovništva Drežnice”, Glasnik Zemaljskog

muzeja Bosne i Hercegovine, Etnologija, Nova serija, sv. 38, 63-80, Sarajevo.

Pavešić, Slavko (1960) “O narodnom govoru u Lepenici u Bosni”, Ljetopis JAZU, 64,
362-393, Zagreb.

Peco, Asim (1962) “Mjesto centralnohercegovačkog govora među ostalim govorima

današnje Hercegovine”, Južnoslovenski filolog, XXV, 295-328, Beograd.

Peco, Asim (1964) “Govor istočne Hercegovine”, Srpski dijalektološki zbornik, XIV, 1-
200, Beograd.

Peco, Asim (1968) “Jekavske oaze u zapadnoj Hercegovini”, Južnoslovenski filolog,

XXVII, sv. 1-2, 267-336, Beograd.

Peco, Asim (1975) “Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, I dio: Uvod i Fonetika”,
Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, I, 3-264, Sarajevo.

Peco, Asim (1982) “Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, II dio: Akcenat, Oblici,
Tekstovi”, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, III, 7-258, Sarajevo.

Peco, Asim (1986) “Ikavskoštakavski govori zapadne Hercegovine”, Djela ANUBiH, knj.

42
LXI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 35, 230, Sarajevo.

Petrović, Dragoljub (1970) “Prilog poznavanju muslimanskih govora zapadne Bosne”,

Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, XIII/1, 335-352, Novi Sad.

Petrović, Dragoljub (1971) “O govoru Zmijanja”, Zbornik za filologiju i lingvistiku,

XIV/1-2, XV/1-2, 211, Novi Sad.

Ramić, Nikola (1999) “Livanjsko-duvanjski govorni tip”, Srpski dijalektološki zbornik,

XLVI, 263-426, Beograd.

Remetić, Slobodan (1981) “O još jednom nezapaženom ekavsko-jekavskom

bosanskom govoru”, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, br. 11, 181-186,
Beograd.

Ružičić, Gojko (1934) “Glavnije osobine nekih ikavskih govora Zapadne Bosne”,
Godišnjak Zadužbine Sare i Vase Stojanovića, sv. 1, 31-45, Beograd.

Ružičić, Gojko (1936) “Jedan nezapažen bosanski govor”, Prilozi za književnost, jezik,
istoriju i folklor, knj. XVI, sv. 1, 230-255, Beograd.

Smailović, Ismet (1979) Jezik Hasana Kikića, 204, Glas, Banja Luka.

Šimundić, Mate (1971) “Govor Imotske krajine i Bekije”, Djela ANUBiH, knj. XLI,
Odjeljenje društvenih nauka, knj. 26, 219, Sarajevo.

Valjevac, Naila (1983) “Govor visočkih Muslimana: Akcenat i fonetika”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, IV, 283-354, Sarajevo.

Valjevac, Naila (2002) “Govor u slivu Lašve”, Bosanskohercegovački dijalektološki

zbornik, IX, 3-290, Sarajevo.

Vujičić, Dragomir i dr. (1979) “Govori sjeverozapadne Bosne”, Bosanskohercegovački

dijalektološki zbornik, II, 7-157, Sarajevo.

Vujičić, Dragomir i dr. (1985) “Govori sjeverne i sjeveroistočne Bosne”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, V, 7-372, Sarajevo.

Vujičić, Dragomir i dr. (1990) “Govori centralne, jugoistočne i jugozapadne Bosne”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VI, 7-247, Sarajevo.

Vuković, Jovan (1937) “Karakteristične osobine mostarskog govora”, Glasnik

Jugoslovenskog profesorskog društva, knj. XVII, sv. 1-12, 953-963, Beograd.

Vuković, Jovan (1963) “Kreševsko-lepenički govor”, Posebna izdanja (Naučnog društva

BiH), III, 287-311, Sarajevo.

43
TEKSTOVI

1. Istočnobosanski dijalekt

1.1. Sjeverni poddijalekt

Ako hȍćeš da ti prȋčām svȏj dȍživĺāj, kȁko sam zàpantila od svojȇ mȁterē, alȃ
ràhmetīle, al počȇću plȁkat... Òstali smo sjȅrote, sȅdmero nas. Òtac nam je pòginō.
Mȁti nas je odhránla, što ìmā rȉjēč, nȃjbȍĺe, kō gȍlubove. – Eh, ¨hmet nam sē j ožènijo
pȑvī, Sèfer se nȉje ožènijo, mȅn su dozvòlli da se ùdām, pošto j ńšma obadvȍjci ìzbilo ȕ
vōjsku. Jȃ sam se ùdala, òstala j mȁti, òni su òtišli ȕ vōjsku. Ìmala sam sèstru Kadíru,
da jē nȉje bílo nàkē lȁhko; ȕm﬈la j u osàmnēstōj gȍdini. Pòginō mi je brȁt Uzȇjr ȕ
Klańu. Ȍbadvoj mòmak i cȕra. – Kad mi je bábo pòginō, jȃ sam bíla, mȍreš rȉjet, kō
Báhra. Ka sam jȃ dòšla kȕći – čúvala sam ȍvce, bíla sam kod ovācȃ – a ka sam dòšla
kȕći, pȕna j sȍba svȉjēta, mȁti se vȃĺā, alȃ jōj ràhmetīle; štȁ j tō, velȋ: Pòginō bábo! – Jā
ga ì ne znām; moreš rȉjet kȁko sam ga sȁmo jenȏč mȁlo vȉdjela, da ga se sjȅćām, kad
je jenȏč dòšō ìs Tuzlē i ȍzgōr ìšō nizà Selišta, ȕzō tàmburicu Nezíru, nȁjvolijo ga j, kȏ
bȉjo nȁjmańī od muškȋńa. Pò tom ga málko, èto, znȃm. Ȍn je bȉjo kȕćnī starjèšina, ȍn je
se brȉnō svȏm kȕćōm, nà dvajstero je čȅĺādi ìzlazila kȕća. Bšjo nam djȅd žȋv, i dvȍjica
ȁmīǮā; bábo hīm je bȉjo sjèmā starjèšina. – I, ȍn je òtišō u Sàrājvo, ȕjesēn – prȉje su se
podmjerívale kȕće pàmukom i bèzovima, da žène pòrežū – i ȍn je òtišō da tō
pokùpujē, i ȍn je, u Sèmizśvcu – izglȇdā ȍvdud šđūći – pòginō: ńègā j nȅko, pȍšĺe sē j
kazívalo, nȅko ćȕhnō, i ńègā j sàtœla mašína. I, tō je svȍ sèlo sàznalo, i čȕlo se da j tō
bílo; dȏđū gȍr ù našu kȕću. Kȃžē mȁti, alȃ jōj ràhmetīle, dóđe nam tétak Hàsan ìš

44
Čunīštā – čȕo, čȕlo se u Čùništima, svȁ Čùništa znàjū. I dòšō, posìdje, kȃžē, mȁlo; ma
sjȅdi, bȍlan, Hàsane – Hàsan mu bílo šme – sjȅdi, Hàsane, da rȗčāmo. – Ma, ne mògu,
bȉjo dòšō da vȉdīm mògu l sàmĺet ù mlinu. Nšje hīm hćšjo da kȃžē. Dok, nȅko j mórō
kázat. Kad sē j tō vèće sàznalo, òtišle su àmiǮe, àmiǮa Hàsan i àmiǮa Òsman; òni su
ȕkopāli ga gȍr: štà su nàšli, štȁ nijésu – ȕkopāli su ga u Sèmizśvcu. (Dúda Halílović,
Bošnjakinja, 1919, Tȕhoĺ)

Izvor: Halilović, Senahid 1990:353 – “Govor Muslimana Tuholja (okolina Kladnja)”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VI, 249-358, Sarajevo.

1.2. Južni poddijalekt

Izgùbla se ĺȅtōs, sȁd će bȉt o svȇtōm Á onti gȍdna kako je izgùbla ȍko. Ìšla j s pòsla,
ńȅkī je mȅtnē – mȅtnē je ńȅkī ūū – kȉša je pȁdala. – Àjmo, kȃe, Rȕšce, prìvešću vas –
još ńína drugàrca. I ȏn ȉšō, kȉša pȁdala, nȉje nȉ dvā minúta bílo, ònī vèĺkī àuto – kȁko se
rȅknē – stȁjō, a ȍvāj mȉslijo da àuto ȉdē pa zà ńīm ko bajà ogi pòćerō pa pod ònī àuto
prȁs, kȍĺma svòj‫ﬤ‬m. Ńȉhā dvȍje što su bíli napr‫ﬤ‬éd, òni su izlètĺi, a òna je nȕdā bíla po
záda. Pozáda prȉbāci se, ònī. Ńȉha dvȍje izlètĺi nȃ onā vrá ota, a òna je pribác‫ﬤ‬la se sȁ
onogā strȁožńēga sjȅodala i na vèĺki àuto, i ȍko izgùbla... Ìmā mȁlo òž‫ﬤ‬ńak ȏde, òž‫ﬤ‬jak
vàkō po čèlu. Sȁd je òtišla, mȅćaće ònē plȁst‫ﬤ‬čnē – aperáocju. A i jȃ sam, vȁlā, ȕvi‫ﬤ‬ēk
ńȅkakva glavòbōĺna. Dȍk mȁlo zahlȃdī, ȍndā pȏe me gláva bòĺt. Dok nȅ pop‫ﬤ‬jem
práška, mȁlo lȅgnēm. Vȁko ù mene tȅtka bíla, ȕv‫ﬤ‬jēk je gláova bòĺĺa... (Máorta Bašt
‫ﬤ‬jáonović, Hrvatica, 60 god., Òmāńska)

U Rùsji? A pròmetalo se svȁšta... Svȅ šińèlma zȁklańāj pȅnǮerove da se nè vdī, da

bȕdnē mrȃk, da bȍĺe spȃvamo. Ìzideš tȁmo na vȃn, kȏ nȍću. Ȍndā nȅstade dȃna,
sáma nȏć dȏjde. Sȁmo ńȅkē svjȅtlosti, tȁmo-vȃmo, po nebȅsma sȉjeva. Kad sȋnu, dòli
vȉdīš po zèmĺi. Ȍnda tȗ ko nȁši vojníci pójdoše budalésat, nȅstade jȅdnōga, nȅstade
drȕgōg, kad kȃže: mȋ sȅlīmo ovdále, ȍvāj nȁš nȃrod ne pòdnosi òvē klímē, sȁmo vòda i
nȅbo. Nȅbo je svézalo za vȍdu a vòda za nȅbo. Nšgdi šȕmē, nȉta. Pa se òkide bĺȕvat,
stȗžī, pa se i cr‫ﬤ‬jéva šz sebe izbĺùvali. Kad smo dȍšli u Dòbrōvnīk, svȁki požútjo ko
vȍsak. (Mìjājlo Knéžević, Srbin, 70-ak godina, Bòbare)

Izvor: Okuka, Miloš 1973a:208, 212 – “Dijalektološki tekstovi iz donjeg toka Usore”,
Zbornik za filologiju i lingvistiku, XVI/2, 207-213, Novi Sad.

2. Zapadni dijalekt

45
2.1. Sjeverni poddijalekt

Jȃ sam ti četrnèstē òtišō ȕ vōjsku. Ù Novī. Tȗ su nās vagunírali. Òtōlēn smo otìšli na
frȍnt. Dvȃ mȉsēca nās je vaguníralo. Ȍsam misécī sam bȉjo nà ruskōm fròntu. Bíli smo
kod Barkovínē. Rȕs je dòšō túti. Regeménta je bíla. Mȋ smo se svȕ nȏć na kamijóni
vòzili. Ìmali smo dȅvet mitrajézā. Ćȕjēm jȃ sa svȉjū stránā pȕcajū mitrajézi. Òni su
nàćerali i drȕgē da pȕcajū. Onī što su bíli kod mitrajézā dȉgli rūke. Òni pȏđū nà ńī. Bílo
je dvȃ sȁhata. Mȋ smo bíli kòd ńihovōg prȃtara. Kȃē ȏn nȁmi: Vȋ ćete bȉti slȍbodni. Đe
smo goć dòšli, túte nas nȕdē hránōm: krȕha, cìbaka, duhána. – Túćka se tȏ zválo òkno.
Bílo je krȕha kòlko hȏš. Na dvánēs momáka isíče krȕh. Ka smo dòšli ù tāj vároš. Tȗ bíla
dvȃ bùreta vína. Na svȁkōm pípa ùdarīta. Pȑžī se i mȇso. Kad jȉdēmo, svȉ žúrē: ko da je
frùnta. Kàkva je bòrba bíla. Ȍsam dáonā. Ìšli smo na Bȇć, çùbĺanu, Jesènice, Sȍću.
Dòšlo i pròliće. Bíli smo u Gòrīciji. Ìšli smo pȉice, a ȍprema nà ńekōm kòńu. Na jèdnōm
mȉstu mȋ snímili rȕsakove i nàmistili se na vèlkī kȁmēn. Òtšō ti jȃ ú onō bȑdo. Nè
mereš nȉđe ùteć. Kad ńȅko vȋknu: ȕteće ńȅko... – Na šćápovi su nòsili ńȅkē bȕnde. Tȏ
su bíli Francúzi. Mȋ smo prèšli nà drugō bȑdo. Dvȃ dȃna smo vȁīk ìšli. Tȗ smo i
zimòvali. Prìšli smo ńȅkū vȍdu, Pjávu. U sȃmōm cípcu. Ondā me pèrisalo, òćistilo.
Dȍkturi su bíli dòbri. Kad me plȁho bòlilo, jȃ ti svȅ isíci, rasíci gšps. Ȉdē ti jèdan Màđār,
pa će: Tō mu priònulo. Trȉbā ràsići gšps. Kat pȍćē ćšstit. ´šsti, ±šsti, a jȃ ižèdnijo.
Dȁdošē mi kríglu cȓnōg vína. Vèlē mi: Ìmaćeš právu svȁkī dȃn. Tàdā sam pȍjō i šȗńku,
dvȃ jája na ȕĺu i šȁlicu bjȇlē kàhvē. Pȍsli sam bȉjo u Béću šȇs misécī. Ìšō sam nȁ dvī
štȁke pètnēs dánā. (Bošnjak, 80-ak godina, Pećigrad kod Cazina)

Izvor: Peco, Asim 1982:199-200 – “Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, II dio:

Akcenat, Oblici, Tekstovi”, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, III, 7-258,
Sarajevo.

2.2. Južni poddijalekt

Dȍšā kȗm Bosánac ȕ kūma Dalmatínca tàkō o Pètrovu dánu da provède kȍjī dȃn u
gòstiman. Dòčekā ga kàurin prì kućōn i kȕmovi se pòzdravišē i ižĺúbišē, ȕndār se
pítaju zà zdrāvĺe pa kàko kȕćnā čȅĺād, mȃrva i stáńe. Bílo svȅ dòbro i vȅseli ȗđū ù
kuću i dòšĺāk mȁlo zàložī. ³ndā su òbašli drȕgē pȍznātē kònȉije, razgovárali š ńšman i
ùspūt gȕcnuli pò kojū čàšu cȓnōgā. Ùtō pȁla ì nōć. Bosánca ùgrijalo víno, níje mu bȉjo
vȉčan, pa odvézā jèzik ù svī šèsnēst, rȅkli bi, da pròstīte, ko kàkva babètina. Vríme
òdmīčē, Bosáncu se nè iđē lȅć. Jȍž bi sìdijo ì predikā, ali domàćin šđē ù posteĺu jȇr je
nȏć krátka. Ù nikā se dȍba opròstišē i kȗma lègošē. – ³jutro se gȍst probúdijo téškē
46
glávē i pokàsnijē. Sȁ mȉslī domàćin kȁko će ga razvèdrit i počàstit kȁd mu pȁde nȁ
pamēt da ga povède u vìnogrād. Svȁkā kȏ šȁka, ali nísu bȁš sȁzdrijāle smȍkve
pètrōvke, svȁkā ko šȁka, a òne, znȃte, nísu tàkō slȁtke kȏ kȃsnē. Ka dóđošē nà misto,
ìmadū štȁ vȉdit: kȉpću cábla od vèlika plȍda. Všdićete i mórale su. Posádijo gospòdār
kràj svakē smȍkvē pȍ dvī tškve i dȉgā ji uzà drvo. Gȍri tškve nàrēsle vȑlo vèlike i svȅ
vȉsē bȁš kȏ bronzíni o kòmaštram. Kad ȍvō svȅ vȉdijo, polebédijo se Bosánac š uspējo
se nà nājvećū smȍkvu, a gȁzda òblazī drȕgē vȍćke i dìgdi ìzidē po jèdnu ali dvȋ. Múdro
se čȗvā da mu mlíko ì smokāvā ne òpālī gȕbice. – A štȍ čìnī gȍst? Zàsijo među grànam
ì ujtijo se nȃjkrùpnijē tškvē pȃ kȗsāj, kȗsāj. Kȁko je bȉjo mámūran òt sinošńēg píća,
dòbro mu dȍšla tškva: nàkō ròsna i ládna ìzjutra dòbro ga ládila ìznūtra. – Kad je gȁzda
òbašā svȅ što je tríbā – bȉće se zȁdrža nèpunu ȗru – vrȃtī se g Bosáncu i vèlī mu:
“Kȗme, kolìkō jī tȋ pòjide?” On ti će òzgār: ”Još šmām dvá-trī zȁlogāja òd onē nȃjvȉē pȃ
sam gòtōv.” – Ali Dalmatínac ȍdmā razùmide kȗma pȃ mu ȍdvratī: “Mìslijo sam jē
ùtrgat svȏmu màgaretu, a kȁ si jē tȋ ìzijo, bíla ti u blagòsovu, ńȅmu ću nȃć jȅdnu
drȕgū.” (Hrvat, 32 god., Grude)

Izvor: Šimundić, Mate 1971:208-209 – “Govor Imotske krajine i Bekije”, Djela ANUBiH,
knj. XLI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 26, 219, Sarajevo.

3. Istočnohercegovački dijalekt

3.1. Sjeverni poddijalekt

Bšjo nȅkī pȍp pa trážijō slúgu pa nȃđē nȅkōga Cšganina. Kȃžē: “Àj tī mȅni u nájam,
slúži me.” Kȃžē Cšganin: “Mùgu jā ìći, ali jȃ nit mùgu jȅsti mȁsla ni skȍrūpa, ni sȉra.”
“E dòbro, tȃj mi ì trebā.” – Popàdija kȕpila skȍrūp, nȇmā skȍrūpa nȉkadā. “Pa štȁ e?
Slȃvnā slúga nè ije, e popàdija”, kaže, “i ùna, ì jā nè ijem a nȇmā skȍrūpa.” Kad bíla
slùžba nȅkā ù c﬈kvi, a Cšganin ȕvečē dȏđē pa òdnesē unogā skȍrūpa i svȅ ùnē ìkone,
slške, nàmažē sa skȍrūpom a nȁjvìšē oko svètōga Pètra (kao da su ùni ȍdnijēli, pòeli
skȍrūp, da se ne òśetī na Cšganina). Ùšā pȍp tȁmo kat: “Vš-dē kȍ e mȗj skȍrūp
pòijo!”, kaže, pa štápom tȁbni na ùnū slšku, pa na ùnū, a nȁjvìšē svètōk Pètra (đē
nȁjvišē pòijō). ¬, štȁ će bȉti sȁt? Dòšā nárot, moj brȁte. ±dē pȍp tȁmo a Cšganin svȅ
slške pòkupī pa nȅđe nàdvō ìzbācī. Dòšā nárot, nȇmā slȋkā. Kȍ će tȏ. Zòvi jȍpē slúgu
da trȃžī slške. A ȗn brže-bȍĺē ùnō òtarē svȅ i tàkō òbjesī. Kaže: “Àjde sàde, pȍpe. Àjde,
vȉdćeš sȁt. E tȅško sam ī sjávijō ù c﬈kvu, a nȁjvìšē sam se nàmučijo oko svètōk Pètra.
Tȋ si ńȅga nȁjvìšē sȍvā. Tȅško ùšā ù c﬈kvu.” I tàkō pȍp ȕndāk dòšā i slške bíle lijépe i
Cšganin òstā kot-pòpa dȁĺē jȅsti skȍrūp. (Ruža Dešić, Srpkinja, 53 god., Trninić Brijeg,
47
Drvar)

Izvor: Dešić, Milorad 1976:314 – “Zapadnobosanski ijekavski govori”, Srpski

dijalektološki zbornik, XXXVIII, 317, Beograd.

3.2. Južni poddijalekt

Mȋ, Lȁžetići dosèlili smo sa Zalòma. A príčali su nȁši stȃrī da smo se tȗ dosèlili iz
Gàcka. Bȋli smo kmȅti óvđenārke. Kȃžū da su nas prȍzvāli Lȁžetićima zato što se
nijèsmo šćȅli pòturčiti. Kad se oslobòdila kmetàrija, mī smo prikúpili nešto zèmĺē.
Lšjepo je óđena. Nà hāriji smo. Žívjeli smo lšjepo dok se nijèsmo izdijèlili. Dvȉje ìse sam
kúpijo jȃ. Imávali smo dȍsta hajvána. S pòkōjnijem òcem gònijo sam ì jā mȓs u Kasàbu
i prodávō. – A što se ovō zòve Bijògrad? Kȃžū da je tȗ bȉjo nákav gȑčkī grȃd. Znȁkōvā
ìmā i dànas. Gožđùšinē se izorávalo. A ì ovō je svȅ bȋlo tùrskō. Šȇr je tȗ bȉjo. Ì jā
pȃntīm ka su tamo stáli bàšluci vakō pobĺèni. A tȏ mȋ i dànas zovémo mȅzārje. – Ì mī
smo nòsili fȇrmen. Jā némam fȇrmena. Ȍndā se nòsijo i šȁl, pa trȁbolōz. Nòsili smo
bȉjelē gȁće koje su òd rašē šivène. A šznad ńega bȋle su tȍke. N-úmijem ti kázat o čègā
su bȋle: o srèbra li, ȍ zlāta li. Bȋlo je śájno. Ì jā se śȅćām ka smo mī nòsili bȉjelē àĺine i
šȁl c﬇venī. Nè trebā ti mȉĺeti kako je tō bílo fíno. Ženskàdija je nòsila bȉjelē ćùrdije i
kȏtule. A bȋlo je ì bijelē čȍvē. Na nògama su bíli čàrapi i nàzūvci. A mȋ smo nòsili i
fèsove. Fèsovi su bíli prȉje zȁvrātā. Fȅs c﬇venī pȑvō se nakàlufī kako more nàĺeć nȁ
glāvu. Stàrijī ĺȗdi bi òbjesili kȉtu, pȍveliku kȉtu. – Mȓs mȅćēmo ȕ mije. Nekije dánā pȍčō
sam mȉje da dȅrēm i na bèdri razbúčik mjèšinu. Od làńskije jȁńācā nȅ vaĺā mȉje.
Gȁgrica īg ìźedē. Velímo da je bȍĺē pròdat jȃńce vego da ji kȍĺēmo. Òbično jȁńe sadā je
hšĺadu š pō, takō razùmijem òd ovije kojī su gònili u Kasàbu. – Òd vunē se ćȅnāri tkȁjū.
Némamo sad pȕno vȕnē. Slȁba ti je jȁrina, a bȉće, slȍbodno, bȍĺā ako se šȉĺēž pȍčnē
dèbĺati. – Imámo mī dòbrije vódā. Lijèpa je vòda nà pločama. Nè mere bit ĺȅvȉā. Nškad
ne presàńāvā. A vóđe ìmā i dosta zèmĺē, samo néma rȃdnē snágē. Néma ko da rȃdī i
da me izd﬇žājē. Mȅne šćȅri zòvū da jim šdēm. Za ùvār bi bílo, samo da mi prȏđū
dȁnovi. (Gajo Lȁžetić, Srbin, 75 god., Biograd, Nevesinje)

Izvor: Peco, Asim 1964:189-190 – Govor istočne Hercegovine”, Srpski dijalektološki

zbornik, XIV, 1-200, Beograd.

Kȍlko je u tȏj nȁšōj Trȅskavici vrélā, nȅ znāmo. Al pò nekōj prȋči známo. Vȁzdi smo, i
dànas dȃnīle, ìzgonīmo mī vòlove i krȁve, na šspašu, u Trȅskavicu. I, dávno tō bílo, svȅ
nȅšta tē vòlove i krȁve u Trȅskavici klȁlo, dávilo. Ì, ìmā jȅzero jènno, kod onōg je Vȅlikō

48
kònak. Dvȃ čòbana dòšla, túodi, zanòćili, zar snága, hàjde hȍćemo. Pòćerāj u kòlibu,
hòćē da nòćē. Lègli, polègli. Jèdan gȍri glȃvu, drȕgī dȍli. Da vȉdīmo kȍ tō kȍĺē, kȍ tō
dȃvī. Dȍk nȅšto, hȕoka, hȕoka, kȁo na krílima pȍkraj kòlibē. É, kaže, mòja sȅstro, tȁko
mi trȉsta šésēt vrȇlā u Trȅskavici, ovō još nȉkad nè viđosmo. Jèdan trȗop, a dvȉje glȃve.
Nȁma više óvdi stáŋka nȇ‫ﬤ‬mā. I o tàdāj nȉkad višē vílā. (Sálih Zulfòvić Mulàlīć,
Bošnjak, 1903, Turòvi, Trnovo)

Tȋ si begènisō cȕru. Ako su ńȇzini salìjān da šdē zá te, dóđi, donèsi amànet, ispròsi,
pòdāj. Ù tāj sȁhat dovèdi svȁtove, obúci je, zȁr, nàbī jōj vȁlu, dȕvak, rukàvice nà rūke
da joj se nȉz rūke nè vidē, na kòńa i dovèdi kȕći. Svȁtovi. Dvȉje màramice u kòńa i dvȉje
ù mlādinōga kòńa. I dovèdi. Túdi bȉdi. Hèvta. O hèvti mȍreš ȍdmā da bȉde svȁdba.
Dòlazi na sijèla, zazòvi svòju fȁmeliju, konȉìluk. Òknī mlȃdū, p ﬇šćēńe, zòvni tu akrèbu
svòju, svojátluk i kònȉije. Sprȅmi se, zòvni hȍđu, dóđi hȍđa. Klȁńāj àkȉam, i vèćeru, i
ondār klȁńāj jàciju. I òndār ȍnogā mòmka s tezbírom tȁmo ù sobu, mlȃdōj ga zatvòri.
Túdi bȕdi nȅkolko s mlȃdōm. I ondār izíđi. U jèdan đȅp màramicu, dòćerāš onū
màramicu kad ìzīđē. Izíđi žȅnnīk, òd mlādē mòmak. Tȕri mlȃdā kòšuĺu, dvȉje màrame,
peškíre, šta ȍće. – Vàĺā u onī trȁp ìći. Da nȉje tràpa, lȁhko bi bílo. Odgovárati vàĺā štà si
rádio. Ja sȕtra, ja većèras, ja se nȃdām, vaĺā ìći ù trap. Neòkrećeno, neùpēglāno, nȇ
‫ﬤ‬mā dùšeka, nȇjmā jȁstuka, nȉta. Svȉ ćemo pȍd onō. Tȏ vàĺā nam svjèma da nam je
na hátru. (Almása Ćȍrić, Bošnjakinja, 80-ak godina, Slȁtina, Foča)

Izvor: Jahić, Dževad 2002:209, 215 – “Ijekavskoštakavski govori istočne Bosne”,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VIII, 7- 236, Sarajevo.

4. Posavski dijalekt

Štȁ je znȏ lȕmpovat màlī Čškić i ȏn, ej... Ńȅga bȉjū, a ȏn lȁjē... A jà znȃm, nȃs uvȁtišē
žȁndāri spram Jāńšnē, Cȓnkinē kȕćē, pa nȁma: mȁrȉ! Da šđēmo spávat. Jà i pobjègo, a
ȏn nèće. Kàžē, štȁ mȃjku vam vȁšu, kàžē, da bježìm. Nīsȁm jā lopȏv. Ńȅkī Bȁbina
Subȍta, zvȁli ga, znȃš tì ńȅga zȃm štàp bȉjē ga, a ȏn nèće da bježì i bòg. Dok ti vì drȕgī
žȁndār: pa vȉdīš da vrȃg, kàžē, nèće bjèžat, oćȅš ga ùbit, kàžē. I nèće i bȏg. A ȕbi ga
nȋ. Nè bi jà prīmȉjo ni jednòg štápa, a ȏn nèće i bȏg... Šta mȉslīš tì kad ȏn Pávu Ïvȇ Ȉvića
tšjāše ùbost tōdȇ. Za ko... na kȍla se zȁskoči. Pávo pȍšō starosvȁtit Tȕńi Đȕrića,
šȏgoru. Pávo da ne prȉskoči u prȅdńī krȃj, ȕbode Màlī, ne šȁlī se. A òni ńȅga ubȉli,
màče, na šĺevíku Grofȍvu. ±n ubȉjo Marȉjāna ČānǮšna kod kazȁna. Òni ȍšli večȅrat,
Jȍsa ¨mbrīn i Pávo, Marȉjān pȅkō rakȉju. ±n nȁtnišō koĺȅbi pijȃn. Tòd se s Marȉjānōm
ńȅšta zavȁdī i ȏn zgrȁbī fatĺšku i Marȉjāna zȃm fatĺšku u, ȕ glāvu. Nȋ upȁdnē kod
kazȁna, kad nī izgorȉjo. Povìčē Jȍsu i Pávu, al Màlī pobjȅgnē. I stšgnū ga vòd na

49
Grofȍvu šĺevíku i tòd ga ukœȁli ubȉli...

...pa i jèsu prȋ, brȁte, bȉli žȁndāri. Kad ugrȁbē, ubȉē. Znȃm kad je Ívo Antunȉćevića
pogšnijo, mì sjȅli vōdȇ, mjȅsečina, lȋpo, pod tarȁbu KȏnǮića gȇ Mȁrkina kȕća.
Pripoìvdāmo. Imā nas desétak, petnȁjest. A ȅvo jī žȁndāri ispȁdošē iz KȏnǮića sȍkaka.
Sjedíte. Jȃ, sjedímo. Kad ȏn otšska se zȃm štàp, priko kanála k nȁma, skȍči. Mì ńȅko
ńȅkud bjèži. Ostȏ u mȅne štàp, na krȁju gȍr šmā kȏ jȁbuku. Odnìšē... Kad pȍtĺa òni
ođȍšē, al odnesȍšē mòj štàp. Štȁ ću jà sȁd. Nȅ smēm ni dȁdi kázat da sam ȍdnijo tȋ
štàp. A jà ȏnda Blȁži Lȗkića šzutra ȍđēm rȁno, a òni kod Blȁžē bȋli, da Blȁža tȋ štàp,
ako mȍre škāko... (Máto Baȍtić, Hrvat, 67 godina, Kòstrč, Orašje)

Izvor: Baotić, Josip 1979:240 – “Akcenatski sistem sela Kostrča u Bosanskoj posavini”,
Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, II, 159-267, Sarajevo.

50