INDOEUROPSKA KULTURA I PRADOMOVINA

INDOEUROPEISTIKA
Poredbenopovijesna lingvistika – lingvistička disciplina koja se bavi proučavanjem povijesnoga razvoja raznih jezika i jezičnih porodica
a) poredbena indoeuropska lingvistika je jedna od grana poredbenopovijesne lingvistike koja se bavi proučavanjem povijesti
indoeuropskih jezika i rekonstrukcijom i.e. prajezika
b) osim lingvistike, u indoeuropeistiku pripada i proučavanje indoeuropske kulture, društva, mitologije, pjesništva itd.
c) indoeuropska je jezična porodica najbolje proučena jezična porodica na svijetu (proučavanje traje već više od 200 godina) te tako
svojim dostignućima i iskustvima može pomoći i pri poredbenopovijesnom proučavanju drugih jezičnih porodica

GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA – s obzirom na njihovo podrijetlo

(klasifikacija – članovi nekog skupa pridružuju se određenim podskupovima s obzirom na elemente koji su zajednički svim članovima
dotičnih podskupova; znanstvena klasifikacija razlikuje se od svakodnevne po tome što elementi na osnovi kojih se vrši moraju na
određen način biti bitni za identitet razvrstavanih predmeta)
• jezici su poput ljudi i drugih živih organizama – njihova prošlost ili povijest bitan je element njihova identiteta
• moguće ih je klasificirati s obzirom na njihovo podrijetlo
• dva jezika genetski su srodna ako su se razvili iz zajedničkog prajezika
• za genetsku srodnost jezika nije bitno imaju li oni ovo ili ono svojstvo, već što se s njima dogodilo tijekom njihove
(pret)povijesti
• prema tomu: možda su svi jezici svijeta genetski srodni ukoliko su se razvili iz zajedničkoga prajezika, jezika prvih ljudi koji su
govorili
• prema tome kako je homo sapiens ovladao jezikom i da li se to zbilo samo jednom ili neovisno više puta, može se naga đati na
razne načine, no vjerojatno nikada nećemo znati odgovor na pitanje o tome je li postojao zajednički prajezik svih ljudskih jezika

JEZIČNA PORODICA – skupina jezika za koje se može dokazati da su potekli od istoga prajezika (koji je zajedni čki prajezik svih
jezika toga skupa i samo tih jezika); jezike u nekoj jezičnoj porodici povezuje velik broj IZOGLOSA – jezična svojstva koja dijele
jezici u nekoj jezičnoj porodici (ljudska porodica – GENI; jezična porodica – IZOGLOSE)

(Jezičnom porodicom nazivamo skupinu jezika za koje se može dokazati da su se razvili iz istoga (pra)jezika. To su npr. slavenski jezici
(hrvatski, slovenski, češki, ruski itd.) koji su se svi razvili iz praslavenskoga jezika ili indoeuropski jezici (slavenski jezici; germanski
jezici – njemački, engleski itd.; romanski jezici – talijanski, francuski itd.) koji su se razvili iz praindoeuropskoga. Prajezik koje jezične
porodice može biti zabilježen, tj. posvjedočen ili neposvjedočen (kada taj prajezik nije zapisan nego ga se može samo rekonstruirati).
Posvjedočeni su prajezici npr. vulgarni latinski iz kojega su se razvili svi romanski jezici ili starokineski iz kojega su se razvili moderni
kineski jezici/dijalekti (npr. mandarinski, kantonski itd.). Ako prajezik nije zabilježen, možemo ga rekonstruirati usporedujući njegove
jezike potomke. Tako npr. prema staroslavenskom trije (hrvatski tri), latinskom trēs, grčkom τρεῖ ς, sanskrtskom trayas, litavskom trỹs i
gotskom treis možemo rekonstruirati i.e. praoblik *treyes za broj tri.) (Kapović 2008)

• npr. indoeuropski jezici čine jezičnu porodicu jer je dokazano da je njihov zajednički
prajezik – indoeuropski prajezik – bio jezikom-pretkom svih njih i samo njih
• u nju svrstavamo (jez. porodicu) sve one jezike koji su dokazano proistekli iz toga prajezika
• za dokaz genetske srodnosti moramo pronaći ona svojstva koja dijeli neka skupina jezika, a koja nisu mogla nastati nikako
drukčije nego razvojem svojstava koje je imao njihov zajednički prajezik
• za jezike koji pripadaju istoj jezičnoj porodici kaže se da su genetski srodni
• indoeuropski jezici predstavljaju jezičnu porodicu poteklu od INDOEUROPSKOGA
PRAJEZIKA
• IE prajezik govorio se najkasnije do polovice 3. tisućljeća pr. Kr. u području koje još nije posve sigurno utvrđeno; najvjerojatnije
je teritorij na kojem su živjeli govornici indoeuropskoga prajezika – Indoeuropljani – obuhvaćao velike dijelove južnih
ukrajinskih i prikavkaskih stepa (v. Mallory 1989)
• većina idoeuropeista (unatoč brojnim suprotstavljenim hipotezama) smatra da se
PRADOMOVINA INDOEUROPLJANA nalazila u STEPAMA JUŽNE RUSIJE, IZMEĐU RIJEKA DNJEPRA I VOLGE
(Mihaljević 2002)
• na temelju svakodnevnog iskustva može se zaključiti da se jezici govore u prostoru, na određenim zemljopisnim područjima na
kojima žive njihovi govornici
• na temelju svakodnevnog iskustva MOŽE SE NASLUTITI da se prostorni odnosi među jezicima mijenjaju tijekom vremena
zbog:
a) migracija njihovih stanovnika
b) jezičnih promjena koje mijenjaju same jezike (Matasović 2005)
• teorija koja smješta pradomovinu Indoeuropljana u stepe južne Rusije javlja se krajem 19. stoljeća
• u prilog joj govore JEZIČNOMIGRACIJSKA TEORIJA i REKONSTRUIRANI RJEČNIK
• osnovna pretpostavka jezičnomigracijske teorije jest: po raspadu neke jezične porodice najveći broj jezika OSTAJE BLIZU
IZVORNOGA PODRUČJA, pa se obično pretpostavlja da je pradomovina U SREDIŠTU NAJVEĆE JEZIČNE
RAZNOLIKOSTI, ondje gdje je potreban najmanji broj pomaka da bi se jezici vratili na podru čje najveće raznolikosti – taj se
model katkad zove i modelom GRAVITACIJSKOG SREDIŠTA

• Genealoško stablo → Prajezik cijele porodice → Grana A → Grana B → jezici potomci

• vrhovi stabla – oni jezici koji sami nisu jezici-preci nijednom jeziku
• mjesta račvanja grana na stablu (račvišta) – oni jezici koji su sami jezici preci nekih jezika, ali i potomci zajedni čkog prajezika
čitave porodice (i eventualno potomci još nekih jezika
NOSTRATIČKI PRAJEZIK
• poč. 20. st. Holger Pederson (danski lingvist) – pretpostavka da su mnogi jezici sjeverne Euroazije (me đu kojima uralski,
altajski, indoeuropski i semitski) grane jedne genetske nadporodice – NOSTRATIČKE (lat. nostras “naški”)
• Vladislav M. Illič-Svityč – 60-ih god. 20. st. oživljava nostratičku teoriju (indoeuropski, afrazijski (i semitski), uralski, altajski,
dravidski i kartvelski jezici)
• pretpostavka za ozbiljno razmatranje

INDOEUROPSKA PRADOMOVINA
• indoeuropski se prajezik govorio oko 4 000 godina pr. Kr.
• točna lokacija indoeuropske pradomovine nije poznata i o njoj postoji mnoštvo hipoteza (vidi npr. Mallory 2006: 183-237)
• predlagane se indoeuropske pradomovine nalaze od Srednje Europe na zapadu do Kaspijskoga jezera na istoku, od Baltika na
sjeveru do Anatolije i Kavkaza na jugu (u igri je čak i Hrvatska!)
• gdje god i.e. pradomovina bila, govornici su indoeuropskoga odande krenuli uglavnom na zapad, u Europu (osim ako ondje već
nisu bili), ali ne svi – Indoiranci su otišli prema Indiji, preko Bliskoga istoka, govornici su toharskoga takoder otišli na istok, u
antičku Baktriju (današnji Kineski Turkestan, Xīn Jiāng), anatolijski su narodi završili u Maloj Aziji itd.
• Indoeuropljani su bili stočari, obično ih se smatra ratnički nastrojenima i agresivnima, osvajačke ideologije (što bi objašnjavalo
njihovu ekspanziju), poznavali su konja i kotač, živjeli u patrijarhalnom društvu i imali velik panteon, bavili su se i
poljoprivredom i poznavali su barem jednu vrstu žitarica
• kako je teško povezati arheološke nalaze s jezikom (ne možemo prema kopljima ili vrčevima, primjerice, znati kojim je jezikom
govorio njihov vlasnik, osim ako nema pismenoga traga), u lociranju nam i.e. pradomovine pomažu i jezični podatci
• primjerice, znamo li da je u i.e. sigurno postojala riječ za snijeg (i.e. *snoygwh-, stsl.
sněgъ, got. snaiws, lat. nix, nivis itd.), jasno nam je da su Indoeuropljani morali živjeti u sjevernijim predjelima gdje je bilo
snijega
• može se pretpostaviti da je u i.e. pradomovini rasla i bukva (lat. fāgus, grč. φηγoς, engleski beech itd.); dugo se tvrdilo da bukva
u Europi ne raste sjeveroistočno od crte Kalinjingrad – Krim pa je prema tome i.e. pradomovina morala biti negdje na zapad od
nje, no to se pokazalo netočnim jer je rasprostranjenost bukve bila veća u negdanje doba i bukve je bilo i sjeveroistočno od te
crte
• važan nam podatak o i.e. pradomovini daje i nepostojanje stare riječi za more što nas upućuje na to da Indoeuropljani nisu živjeli
uz more; iako stsl. more i lat. mare znače upravo more, to je značenje drugotno i i.e. je riječ *mori bila isprva samo opći naziv za
bilo kakvu, manju ili veću, vodenu površinu – za to usp. eng. mere – jezerce, bara i sl. ili izvedeno eng. marsh – močvara gdje se
još vidi da starije značenje nije bilo samo more
• prema tom što se u i.e. može rekonstruirati i riječ losos (slav. *lososь, litavski lašis, njem. Lachs itd.), tvrdi se da su
Indoeuropljani živjeli u području gdje je bilo lososa itd.
• od teorija koje neku materijalnu arheološku kulturu povezuju s Indoeuropljanima, trenutno je na Zapadu najpopularnija
kurganska teorija litavske znanstvenice Marije Gimbutas
• kurganima se zovu spomenici, nadgrobni humci, iz sredine 5. tisućljeća pr. Kr. iz područja južnoruskih stepa i Prikavkazja; ti se
nalazi mogu povezati s Indoeuropljanima i moguće je da su nositelji te kulture bili ljudi koji su govorili nekom varijantom
indoeuropskoga, stoga se i.e. pradomovina smješta u stepe južne Rusije, sjeverno od Crnoga mora (ali ne uz more!) i sjeverno od
Kavkaza
• na tu pretpostavku ukazuju sljedeći pokazatelji – čini se da su pripadnici naroda te kulture živjeli u malim plemenima kojima su
vladali moćni vođe, bili su pastiri, poznavali su konja, mjed i određene poljoprivredne kulture (za i.e. je rekonstruirana riječ
orati), a to se sve podudara s onim što znamo o Indoeuropljanima na osnovi jezične rekonstrukcije
• kurgan inače označava posebnu vrstu grobnoga humka u kojima su izgleda bili pokapani moćni vladari, zajedno sa žrtvama i
materijalnim dobrima
• hipotezu o i.e. pradomovini u stepama južne Rusije navodno podupiru i neka genetička istraživanja, međutim postoje i brojna
suprotna mišljenja te problem i.e. pradomovine ostaje sporan (Kapović 2008)
• rekonstrukcijom prajezičnih glasova i dijela prajezičnog rječnika dobiva se uvid u materijalnu i duhovnu kulturu govornika
indoeuropskog prajezika (način života, gospodarstvo, društveno ustrojstvo, oruđe, oružje, jelo, piće, odijevanje, usmena poezija,
vjerovanja, mitovi) – opravdano pretpostavljati da su stvari koje su označene rekonstruiranim riječima doista postojale
(Mihaljević 2002)
• tako se saznaje da IE nisu imali gradove, živjeli su u mjestima poput sela koja su bila sjedište plemena, roda ili obitelji; rije č za
kuću *dom- (od istog korijena u nekim jezicima je i glagol koji znači graditi, a u nekima i tesar) – označuje da su im kuće
gotovo sigurno bile drvene, imale su i vrata *dhwer- (stsl. dv6ri, lat. fores i sl.) – vjerojatno je riječ o dvostrukim drvenim
vratima jer je u većini jezika ta riječ u množini
• društvo je bilo PATRIJARHALNO, PATRILINEARNO I PATRILOKALNO
(nevjesta je dolazila živjeti s muževom obitelji) – to se vidi iz vrlo bogatoga fonda prajezi čnih naziva za muževu obitelj, a nema
naziva za ženinu obitelj; o mužu se govori kao o gospodaru, on je i "gazda kuće"
• praindoeuropsko društvo bilo je raslojeno – imaju riječ za narod, slobodnog čovjeka, poglavicu ili kralja (riječ za roba nije
sačuvana, iako su vjerojatno postojali); stranac je bio *ghosti-, a ta je rije č mogla značiti gost (u slavenskim jezicima ) ili
neprijatelj (u lat. hostis)
• jeli su meso, ribu te ih kuhali u loncu i peći, poznavali su i sol te med; pili su medovinu
• imali su odjeću – tkali su ju i šili od vune kao osnovnog materijala; imali su pojas
• bavili su se poljodjelstvom te imali riječi za sijanje, oranje, žetvu, jaram, srp, žrvanj, polje i mnoge žitarice: raž, ječam, pšenicu
• uzgajali su domaće životinje – najvažnija govedo, ovca, koza, svinja
 • najdraži kućni ljubimac bio je pas; važan im je konj (imaju kola koja vuku konji i volovi) – vrlo pokretljivi (poznaju riječi
osovina i voziti, kotač)
• vodama se voze lađama na vesla
• imali su jednu riječ za kovinu – vjerojatno označavala bakar ili broncu
• nazivi za zlato i srebro izvedeni su vjerojatno od riječi za žutu i bijelu boju
• odnosi u zajednici regulirani su (usmenim) zakonima – područje prava (poznaju riječ za kradljivca)
• poznato samo jedno ime za boga – Djeus pəter (grč. Zeus, lat. Iuppiter); bog – bogovi besmrtni; vjerovanje, moljenje

INDOEUROPSKI PRAJEZIK – IZDVAJANJE BALTOSLAVENSKIH jezika – oko 1500. g. prije Krista

(PRABALTOSLAVENSKI JEZIK) – RASPAD BALTOSLAVENSKOG jezičnog zajedništva i KONAČNO
IZDVAJANJE SLAVENSKIH jezika kao posebne PORODICE – oko 500. g. prije Krista (PRASLAVENSKI JEZIK)

Baltoslavenska jezična zajednica (prabaltoslavenski jezik?)

• cca 1500-500. pr. Krista

• drastična sličnost u više od 100 riječi, npr.

lit. galvá, gurklys vilkas liepa žvēris dŭktĭ sniẽgas raữdas

prsl. golva gъrdlo vъlkъ līpā zvērŭ dьkti sneigъ rudъ
stsl. glava grъlo vlъkъ lipa zvêrъ dъšti snêgъ -
hrv. glava grlo vuk lipa zvijer kći snijeg rudjeti

Je li sličnost kontaktna (rezultat intenzivnih kontakta dvaju jezika u vrijeme zajedništva) ili genetska (jedan prajezik iz kojeg su se razvili
prabaltički i praslavenski)?
• nakon 500. g. prabaltički se razvio u 2 skupine:
• zapadnobaltički – izumrli: staropruski, jatveški,...
• istočnobaltički – litavski, latvijski (letonski), izumrli: kuronski, semigalski, selonski…
• brojčano i prostorno u to doba bili dominantni Slavenima (sjeverno od njih)
• danas vrlo malen prostor uz Baltičko more

Praslavenski jezik

• jezik “starih Slavena”, time i Hrvata do XII. st.

• nezabilježen (osim u posljednjoj fazi – staroslavenskom jeziku)
• izdvojio se iz baltoslavenske zajednice između 700. i 200. g, dakle oko 500. g. pr. Kr.
• u praslavenskoj domovini (→) i nakon zauzimanja prostora nakon seobe
• nije mogao zadovoljiti potrebe prijevoda Svetog pisma i liturgijskih tekstova; nedostaje mu razvedena sintaksa, iznijansirana
stilistika i leksik
• etape: rano doba, klasični praslavenski, općeslavensko jezično razdoblje (dijalektalna obojenost.

Shema migracija iz indoeuropske pradomovine oko 4000. do 1000. godine prije Krista (prema kurganskoj teoriji)

INDOEUROPSKI JEZICI

Indoeuropska je jezična porodica danas najproširenija na svijetu – indoeuropski se jezici govore na svim kontinentima – na širokom
pojasu od europskog zapada do ruba Indije i do kineskog Turkmenistana u srcu Azije. Nakon velikih zemljopisnih otkrića dospjeli su i na
područje Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda. Europa je danas jezično uglavnom indoeuropska – iznimke su
predindoeuropski baskijski u Španjolskoj i Francuskoj, uralski jezici kao finski, mađarski ili estonski te turski u europskom dijelu Turske
koji pripada turkijskim jezicima (koji se uglavnom govore u Aziji – to su npr. još azerski u Azerbajdžanu, kazaški u Kazahstanu itd.).
Različite skupine jezika nastale su raseljavanjem pojedinih plemena Indoeuropljana u različitim smjerovima. Usprkos tome, sličnosti
između svih indoeuropskih jezika i danas su jako velike i iznenađujuće.
Indoeuropski su jezici jako brojni i mogu se podijeliti na više potporodica. Neke potporodice čine desetci jezika (npr. baltoslavensku ili
indoiransku potporodicu), a neke čini samo po jedan jezik (npr. grčki ili albanski koji čine samostalne grane unutar i.e.).

TRADICIONALNA PODJELA INDOEUROPSKIH JEZIKA

1) KENTUMSKI JEZICI
2) SATEMSKI JEZICI
3) NEODREĐENI INDOEUROPSKI JEZICI
 - smatralo se da ta podjela odgovara PRVOJ DIJALEKATSKOJ podjeli u PRAJEZIKU
(ovisno o sudbini palatovelara k’ i g’) i da se podudara s podjelom na ISTOČNE I
ZAPADNE INDOEUROPSKE JEZIKE
kentum jezici – isprva ne provode promjenu (kasnije npr. latinski ispred /e/ i /i/ provodi):
- *k’mtom > lat. kentum; kelt. ke:d; germ. hund-; grč. (he)katon
satem jezici – proveli promjenu (k’ > s, g’ > z)
- avest. satəm; stsl. sъto, lit. šimtas; perz. sad

(*g’mbhos S > stsl. zǫbъ, lit. žambas, skr. jámbhah…

K > grč. gómphos, njem. Kamm, engl. kamb…)

- u posljednje vrijeme izgubila na važnosti – otkrićem HETITSKOGA I

TOHARSKOGA [(“kənte”) – u kineskom Turkistanu, potkraj XIX. st.], kentumskih jezika koji su se govorili na istoku [(u
Maloj Aziji) oko 1915. g.: (“kartis” = srce, kao u lat. cor, grč. kardia; irski cride, engl. heart…; lit. širdis, stsl. srdce, arm.
sirt…)] – hipoteza dovedena u pitanje
- neki izumrli IE jezici iza sebe ostavili slabe tragove prema kojim se ne može utvrditi pripadnost kent. ili sat. jez
- u novijim priručnicima IE jezici se više ne razvrstavaju u te skupine (npr. Matasović, Kapović)

1) KENTUMSKI JEZICI
1. Anatolijski jezici
- na području Male Azije, svi izumrli
- hetitski – otkriven 1906, oko 1915. dešifriran (sačuvano oko 25000 glinenih pločica pisanih klinastim /slogovnim/
pismom)
- najstariji potvrđeni ie jezik – tekstovi iz razdoblja 1700-1200. g. pr. Kr. - palajski, luvijski…

2. Grčki jezik
- jedan od najstarijih zabilježenih
- kretsko-mikenski – najstariji, između 1400. i 1200. pr. Kr.
- slogovno pismo (linear B), pročitano 1952.
- (grčki alfabetom – tek od 8. st. pr. Kr)
- klasični grčki (s temeljem u atičkom narječju /atenski govor/), novozavjetni grčki, suvremeni grčki (u 2 inačice)…
3. Italski jezici
- latinski – jezik pokrajine Lacija i Rima, najstariji zapis iz VI. st. pr. Kr., potisnuo sve druge italske jezike; iz njega se u
sr. vijeku razvili romanski jezici:
- portugalski, španjolski (kastiljanski), katalonski, provansalski, francuski, sardski, talijanski, retoromanski,
istroromanski, rumunjski, istrorumunjski, sefardski
- dalmatski - raguzejski - do XV. st.
- veljotski - do 1898. kada je umro Tone Udaina (Udina)
- ostali italski jezici – izumrli (faliskički; umbrijski, oskički…)

4. Keltski jezici
- (isprva u srednjoj Europi; V.-IV. st. pr. Kr. prema jugu, širili kulturu mlađeg željeznog doba: od Španjolske do Male
Azije, potkraj stare ere )
- kontinentalni – svi izumrli, najdulje: galski (Francuska, do IV. Ili V. st);
lepontski, hispanokeltski
- otočki – goidelski jezici: irski (najranije posvjedočen, IV. st.), škotski; - britski jezici: velški i bretonski (V.-VII. st.
prešli Kanal)
- do sredine XX. st. mislilo se da je postojao jedan italokeltski prajezik - danas znamo da ne postoje izoglose za
samo te jezike

5. Germanski jezici
- najstariji prostor: njemačka obala, Danska, jug Norveške i Švedske, zatim prema jugu i zapadu
- istočni – na jug, rijekom Vislom; svi izumrli; gotski (prijevod Biblije arijanskog biskupa Wulfile, IV. st: sačuvan u
Codex Argenteus, oko 500. g.); izumro na početku sr. vijeka; burgundski, vandalski
- sjeverni (nordijski): švedski, danski, norveški, (staro)islandski
(najarhaičniji)
- zapadni: (staro)engleski, (starovisoko)njemački, franački, nizozemski (s flamanskim), frizijski, jidiš, afrikaans…

6. Toharski jezik
- otkriven prilikom jedne ekspedicije u kineskom Turkestanu (pokrajina Xinjiang) na prijelazu XIX. u XX. st.
- izumro, još nije sustavno opisan; nepoznato kako se i kada izdvojio.

2) SATEMSKI JEZICI
1. Iranski jezici
• blisko srodni indijskima i nuristanskima (indoiranski jezici, arijski ?) – izumrli
 • avestički (jezik Aveste, svetih tekstova zoroastrizma (prorok Zaratustra); na SI Perzije, X. st. pr. Kr. > )
• staroperzijski (na JZ Perzije, jezik kralja Darija, dešifriran 1802.; VI. st. pr. Kr. > )

2. Indijski jezici najstariji tragovi na Bliskom istoku

• staroindijski:
• vedski – najstariji oblik (prema hinduističkim tekstovima Vedama, potječe od prije 1000. g. pr. Kr.)
• sanskrt – najstariji ie kodificirani jezik (Panini, IV. st. pr. Kr.), klasični jezik (dugo se koristio, i kada je nestao kao
govorni)
• suvremeni:
- hindski, urdski, romski, sinhaleški (najjužniji, na Šri Lanki)…

3. Nuristanski (kafirski) jezici

• na SI Afganistana
• najvjerojatnije 3. ogranak indoiranske porodice; posvjedočeni tek od XIX. st. • kašmirski – najpoznatiji (…)

4. Armenski jezik
• ostatak nekoć veće porodice
• klasičan armenski – oblikovan početkom V. st. za vrijeme misionarenja
• pod snažnim iranskim utjecajem, do potkraj XIX. st.
• smatran jednim od iranskih jezika • suvremeni armenski – od XIX. st.

5. Albanski jezik
• posvjedočen tek od V. st.
• vjerojatno također ostatak neke starije grane, ne može se potvrditi snažnija veza s ilirskim (koji je sačuvan samo u
toponimima, ali se vjeruje da je bio indoeuropski)

6. Baltički jezici
• litavski
• letonski
• staropruski

7. Slavenski jezici
• (ne)posredno izvedeni iz praslavenskoga, od XII. st. (u pravnim tekstovima)
• standardni jezici se ne poklapaju uvijek s jezičnim izoglosama; sociološka (politička) pozadina
• jezici kao dia-sustavi; kriterij razumljivosti, gramatičke “istosti” koje povezuje kritičan broj izoglosa, gdje se razlikuju
tek dijalektalne osobine,ponajviše na fonološkome planu
• klasična podjela: 1. istočnoslavenski
2. zapadnoslavenski
3. južnoslavenski

SLAVENSKI JEZICI
• danas slavenskim jezicima govori više od 280 milijuna govornika (Mihaljević 2002)
• gornja brojka ukazuje na PARADOKS – unatoč tolikom broju govornika, povijesni počeci Slavena vrlo nejasni i tajnoviti (Slaveni su od
najranijeg doba podijeljeni u velik broj plemena)
• po veličini jezična skupina u svijetu (poslije kineskih, indijskih, germanskih i romanskih jezika)
• Slaveni se u povijesnom obzoru sa sigurnošću pojavljuju tek u 6. stoljeću
Baltoslavenska jezična zajednica postojala je do 1500. - 1300. godine pr. Kr. te se je tada raspala na dvije zasebne zajednice –
prabaltičku i praslavensku jezičnu zajednica. Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvr đeni. U toj
se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.

PRASLAVENSKI JEZIK – posljednji zajednički predak slavenskih jezika (prema ling. analizi) – govorio se oko 600. g
• govornici PRASLAVENSKOGA JEZIKA – PRASLAVENI (SLAVENI – nepreciznije, ali jednostavnije)
• PRASLAVENSKI – morao imati čitav niz jezika predaka od kojih je NAJSTARIJI jezičnoj znanosti dohvatljiv jezik predak
INDOEUROPSKI PRAJEZIK – zasigurno se nije govorio nakon 3. tisućljeća pr. Kr. – NIJE POSVJEDOČEN – i posve je sigurno da
nikada neće biti (postoji mogućnost da je neki drugi jezik predak praslavenskoga zabilježen na neki od načina u povijesnim izvorima)
• svakim se jezikom, koji se razvija prirodnim putem, u svakom trenutku njegove povijesti služi neka društvena ili komunikacijska
zajednica; govornike prajezikā iz kojih se razvio PRASLAVENSKI, a koji nisu identični s i.e. prajezikom treba smatrati
"Predslavenima" ili PRECIMA SLAVENA
• povijesni i arheološki izvori ne pružaju gotovo nikakve spoznaje o precima Slavena i njihovu jeziku
• HERODOT – grčki povjesničar (484. - 424. pr. Kr.) (često spominjana teza da je prvi jezični trag o precima Slavena zabilježen u
njegovu djelu Historija) – Neuri (Neuroί) – divlji narod koji je navodno živio sjeverno od Azovskog mora
• Neuri su za Herodota potpuna nepoznanica; spominje ih usporedno s ANDROFAZIMA – mitskim ljudožderima koji obitavaju negdje u
nepreglednim stepama Europe
• metodološki neutemeljeno razmišljati da Herodot govori o Slavenima ili precima Slavena
• SLAVENI – od 6. st. pod tim imenom pojavljuju se na dunavskim granicama Bizanta – nepoznati su rimskim piscima (npr. TACITU
koji se inače zanimao za običaje barbarskih susjeda Rimskoga Carstva)
• mnogi lingvisti i filolozi pretke Slavena tražili u VENETIMA – narodu koji (prema antičkim autorima) obitava na sjeveru Poljske, oko
ušća Visle (Venetski zaljev) – spominju ih i Plinije (1. st. pr. Kr.) i Ptolomej (2. st. pr. Kr.)
• etnonim (naziv za narod) Veneti – vrlo proširen u Europi – i u onim njezinim dijelovima gdje zasigurno nije nikada bilo Slavena i
njihovih predaka – Veneti po kojima je ime dobila današnja Venecija živjeli su u sjeveroistočnoj Italiji prije rimskih osvajanja
• u antičkoj Galiji, blizu današnjeg Vannesa, živjelo je jedno KELTSKO pleme koje se nazivalo Veneti
• na području Makedonije Herodot zabilježio i jedno ilirsko pleme imenom Enetoί (što se pravilno izvodi iz starijega *Wenetoi) – riječ je
o etnonimu koji je lako prelazio s jedne etničke skupine na drugu i izuzetno je proširen u vremenu i prostoru te zbog toga vrlo
neinformativan
• u latinskim izvorima slavensko se ime prvi put spominje kod JORDANA (romanizirani gotski pisac iz 6. stolje ća), u njegovoj Povijesti
Gota – prikupio za svoje djelo mnoge danas izgubljene pisane izvore, ali i usmene predaje svoga naroda; Slavene naziva – VENETI i
ANTI – ističe da je riječ o brojnom narodu koji živi na istočnoj obali Visle
• oblik slavenskoga imena SCLAVENI – vjerojatno točno odražava praslavenski oblik *Slawēnaj
• etnonim ANTI (Antes) – drži se da se isprava odnosio na istočni dio Slavena ili na etnički miješano stanovništvo u kojem su se
slavenski elementi pretapali s IRANSKIMA
• ima Antes vjerojatno je iransko *(anta- : rub, granica); spominje se i u bizantskim izvorima, ali nakon 7. st. nestaje; najvjerojatnije je
riječ o imenu kojim su iranska plemena Sarmata i Alana u ukrajinskim stepama nazivala istočne skupine Slavena s kojima su dolazila u
dodir
• u isto vrijeme kada i Jordan, prve vijesti o Slavenima donose i bizantski izvori – PROKOPIJE (Historia arcana; De bello Gothico) –
Slavene naziva – SKLABĒNOÍ, ÁNTAÍ – ističe da su im isti jezik, običaji i vjera
• Slaveni su već 548. prodrli do Drača na jadranskoj obali; kasnije su im se u pohodima pridružili i Avari – nomadski narod iz stepa,
vjerojatno turkijskog podrijetla (čini se da su se nomadsko-stočarski Avari nametnuli sjedilačkim Slavenima kao neka vrsta vojne
aristokracije koja je usmjeravala i organizirala njihovu teritorijalnu i etničku ekspanziju – Slaveni su obično avarsko pješaštvo u vojnim
pohodima
• NAJSTARIJA SAČUVANA SLAVENSKA PREDAJA o vlastitu podrijetlu vezuje Slavene s PODUNAVLJEM – Kijevski ljetopis, 11.
st.:
"Prije mnogo vremena Slaveni su zaposjeli obale Dunava gdje je danas Ugarska zemlja i Bugarska. I dijelovi tih Slavena razi đoše se po
zemlji i nazvaše se svojim imenima prema mjestu gdje su se naselili; tako se oni koji su se naselili na rijeci Moravi prozvaše 'Morava',
drugi se nazvaše Česima, a ti isti Slaveni Bijelim Hrvatima…"
• Slaveni su kao etnička zajednica sa sviješću o VLASTITU IDENTITETU nastali u stoljeću, za vrijeme seobe naroda, u neprekidnim
ratovima s Bizantom i Avarima
• slavensko zajedništvo oblikovalo se na dunavskom limesu Bizanta – gdje se među govornicima različitih, ali BLISKIH DIJALEKATA
i usko srodnih jezika proširila neka vrsta koiné – zajedničkog naddijalektalnog idioma – PRASLAVENSKI – taj jezik prilično
jedinstven – u 6. i 7. st. nema nikakvih svjedočanstava o njegovoj dijalekatskoj raščlanjenosti
• govornici toga jezika potekli su (u etničkom smislu) iz različitih dijelova Istočne Europe sjeverno od Karpata i Dunava i zapadno od
Visle – među njima sigurno bilo puno onih koji su sačuvali predaju o svojem iranskom, skitskom ili sarmatskom podrijetlu
• područje u kojemu se govorio jezik iz kojega se razvio PRASLAVENSKI prije ekspanzije prema dunavskom limesu Carstva –
najvjerojatnije SJEVEROISTOČNO OD KARPATA – teritorij s najvećom koncentracijom hidronima (imena rijeka) koje se mogu
pripisati PRASLAVENSKOM jeziku
• koordinate praslavenskoga prostora: između DNJESTRA NA JUGU + ZAPADNOGA BUGA NA ZAPADU + PRIPJATSKIH
MOČVARA NA SJEVERU – podudaranje s rasprostiranjem kulture KORČAK (zabilježene od 5. do 7. st.) – u 7. st. ta se kultura
pretapa u PRAŠKU, koja je nesumnjivo slavenska
 posvjedočena na području širenja Slavena prema zapadu (Češka i Moravska)

Slavenska pradomovina
- prije seoba, prostor u dinamičkom smislu, određen razmatranjem indoeuropske prapostojbine
- glotogeneza - odvojiti od pitanja etnogeneze
- 1937. P. J. Šafařik postavio karpatsku teoriju (sjeverno i sjeveroistočno od Karpata) – još i danas živa
- mogući kontakti s Baltima
- vislansko-odranska hipoteza
- srednjodnjeparska hipoteza
- dunavsko-panonska hipoteza
Seobe Slavena
• od IV. st. poslije Kr, u valovima, intenzivnije od V, VI. st.
• današnja trojna podjela – rezultat, a ne prvotni smjerovi; postupno
• uvjetovane – kretanjima drugih naroda, npr. pomicanjem zapadnih Gota prema jugu u II. st. oslobodio se prostor sa zapadne
strane
• provala Huna u IV. st. (početak velike seobe naroda provalom mnogih plemena iz Azije)
• provale Avara, VI. st. prema Balkanu
• potragom za novim poljima
• tehnološki napredak – kola (prenosi se više tereta, sele cijele porodice), čamci (prijelaz rijeka)
• slabljenjem Rimskog carstva (Zapadnog i Istočnog)

Prostor nakon seoba

• zapad: Hamburg, Laba, Sjeverno i Baltičko more, južna Njemačka, istočne Alpe
 • daljnju seobu prema zapadu zaustavili Franci u VII. st.
• istok – do Urala
• jug: 582. pada Sirmij, Dalmacija (pad Salone 614.), sve do Peloponeza (587.-857. pod slavenskom vlašću)
• s vremenom se prostor sužava; npr. dolaskom Mađara potkraj IX. st. u Karpatski bazen (Panonsku nizinu)

Elementi duhovne kulture

- kultura usmenog tipa (literatura, pravo), samo pretpismenost (“crte i reze”) – u magijske i mnemotehničke svrhe (brojenje)
- politeistička religija: Perun (bog gromovnik, vrhovni bog?), Svarog (ratarski bog), Mokoš (zaštitnica ženskih poslova),
Veles/Volos (zaštitnik stočarstva), Sventovit (bog rata), Triglav (Troglav), Živa, Radogost… - ne ravnomjerno kod svih plemena
- prijenos u kršćanstvo: Ilija Gromovnik, Badnjak, zeleni Juraj…
- bjesovi: zli duhovi
- niža božanstva (duhovi): duhovi rijeka, duhovi stabala, duhovi gora…
- kult stabala (lipa, dub…)
- kultovi predaka (dobri i zli)
- agrarni kultovi (žrtvovanje za plodnost zemlje)
- malo tragova svetišta, najpoznatije na otoku Rujan (njem. Ruegen) – posvećeno Sventovidu (ostaci goleme skulpture), srušili
Danci 1168.

PODJELA SLAVENSKIH JEZIKA

(temelji se na povijesnofonološkim i povijesnomorfološkim razlozima)
1) ISTOČNOSLAVENSKI JEZICI
• staroruski (Kapović)
• sjeverozapadni ruski (novgorodski ruski)
• ruski
• ukrajinski
• bjeloruski
• rusinski (Mihaljević, Kapović)

2) ZAPADNOSLAVENSKI JEZICI
• poljski
• kašupski
• polapski
• pomeranski
• slovinski
• češki
• slovački
• lužičkosrpski – a) donjolužičkosrpski, b) gornjolužičkosrpski

3) JUŽNOSLAVENSKI JEZICI
• staroslavenski
• bugarski
• makedonski
• slovenski
• srpski
• hrvatski
• bošnjački
• crnogorski

Istočnoslavenski standardni jezici (temeljni podaci)

- do sredine XIII. st. pretpostavlja se postojanje istočnoslavenske jezične zajednice 1. ruski – najveći, 10. u svijetu, 150 milijuna
govornika; staroslavenski u njegovoj standardizaciji ostavio najviše traga
2. ukrajinski – 40 milijuna
3. bjeloruski – 9 milijuna (u Bjelorusiji službeni i ruski; velika rusifikacija, mnogi Bjelorusi i ne govore bjeloruski)
4. rusinski – jezik Rusina u Srbiji, Hrvatskoj, JI Poljskoj, JZ Ukrajini, ist. Slovačkoj i sj. Mađarskoj (1,6 mil); prva
gramatika iz 1923.; u osnovi slovački s velikim utjecajem ukrajinskoga

Zapadnoslavenski jezici (temeljni podaci)

- prvi se izdvojili iz prasl. zajedništva, krenuli za zapad
dvije podskupine:
I. lehitska: poljski jezik: 40 mil. govornika (3. po veličini slavenski jezik)
kašupski – 50.000 govornika, uglavnom govorni jezik, prijevod Novog zavjeta tek 1993.; uz baltičku obalu; neki polonisti
drže ga “dijalektom poljskoga”

- izumrli; na njemačkome prostoru:

a) polapski, do 18. st.u tekstovima; između donje i srednje Labe te Odre na istoku
b) pomeranski – po Mihaljeviću – zaseban jezik
- po drugima: jezik u dva narječja: - kašupski (<) - slovinski:
 - Mihaljević: prijelazni dijalekt između kašupskoga i pomeranskoga; zaseban, usporedan pomeranskom
- prema nekima – tek dijalekt kašupskoga
- održao se do polovice XX. st, sačinjen rječnik (140 riječi), postoji čak i tonski zapis; danas istočni dio
Poljske, uz Baltičko more

II. nelehitska skupina

- češki, 11 mil., jedan od najstarijih eur. standarnih jezika - slovački, 5 mil., standardni tek od polovice 19. st.
- lužičkosrpski – na njem. Istoku, u Gornjim (Saska) i Donjim Lužicama (Brandenburg)
- prijelazni oblik između leh. i nelehitske skupine - dva književna jezika:
- gornjolužičkosrpski – na jugu, bliže češkom i slovačkom; još oko 55.000 govornika, središte grad Budišin
(Bautzen)
- donjolužičkosrpski – na sjeveru, bliže poljskome (ispod Berlina); još oko 12.000 govornika; prve glose iz XII. st.

Južnoslavenski jezici
• vjerojatno nešto duže bili u zajedništvu s istočnoslav. jezicima
I. istočni: - bugarski, 8 milijuna, početak književnog jezika u XVI. st. (bugaristi:
“novobugarski”)
- makedonski, 1,4 milijuna; standardiziran potkraj II. svj. rata - staroslavenski (crkvenoslavenski)

II: zapadni: - slovenski, 1,750.000 govornika; od Brižinskih spomenika, iz XI. st. >
- hrvatski
- srpski
- bošnjački (bosanski)
- crnogorski

SVETA BRAĆA

-slavenski apostoli, misionari, sveci Katoličke i Pravoslavne crkve (simboli crkvenog jedinstva), suzaštitnci Europe (uz sv. Benedikta)
Ćiril (grč. Κύριλλος)  – Konstantin (prije stupanja u samostan) – rođen 826. ili 827. godine u Solunu
umro 14. veljače 869. godine u Rimu
Metod (redovničko ime, grč. Μεθόδιος, pretpostavlja se da mu je kršteno ime bilo Mihael) – rođen 820. godine u Solunu
umro 6. travnja 885. godine u Moravskoj

Solun
grč. Thessalonike (novogrč. Saloniki)
osnovao ga vladar Kasandar oko 315. g. pr. Kr.
smješten u zaljevu Egejskoga mora, između kopna Grčke i poluotoka Chalkidike
drugi po veličini i važnosti grad u Bizantskom Carstvu
god. 51. poslije Krista → apostol Pavao propovijeda kršćansku vjeru → dvije poslanice Solunjanima
središte štovanja sv. Dimitrija, srijemskog mučenika
slavenska plemena od 6. st. bezuspješno pokušavaju zauzeti Solun → naseljuju okolicu grada
cijela okolica Soluna od 7. do poč. 20. st. → slavenska
grad Solun – grčki
IX. st. (ćirilometodsko vrijeme) – središte bizantske župe (grč. thema)
na čelu theme vojvoda – strateg (grč. strategos) – vojni čin
zastupnik stratega – drungar (grč. drungarios) – vojni čin; po pravilu nalazi se na čelu 1000 ljudi, a u praksi je to uvijek bilo manje (stsl.
sotnikъ → Žitje)

Poziv Sv. braće

različite sklonosti Sv. braće → Metod/Metodije slijedi očev primjer → pravno obrazovanje → upravitelj (arhont) slavenske pokrajine u
Makedoniji – na rijeci Strymonu (Struma)

Konstantin → iznimne intelektualne sposobnosti → školovanje u Solunu → Carigrad (carski dvor) → studij na carskom sveučilištu
(Magnaura)
Konstantinovi učitelji → najpoznatiji grčki intelektualci i znanstvenici 9. stoljeća: Lav Matematik i Fotije, kasniji carigradski patrijarh
nakon postignutih uspjeha Konstantin se odlučuje za duhovno zvanje → bibliotekar Carigradske patrijaršije → profesor filozofije
(poganske i krsćanske → naslijedio na katedri svog učitelja Fotija) stječe časni naziv Filozof

Vjersko-diplomatske misije
Uključenost Sv. braće, kao istaknutih bizantskih intelektualaca, u državnu i crkvenu politiku Bizanta (Dvora i Patrijaršije)
1. Konstantin → oko 850. god. → misija među Arapima u Bagdadskom kalifatu → Samara (prijestolnica kalifa Mutavakila)

2. Konstantin i Metod → 860. god. diplomatsko-vjerska misija među Hazare (slavenski izvor: Kozari – narod koji je u 8. i 9. st. imao
prostranu i snažnu državu koja se protezala od Crnoga mora do Kavkaza te od Kaspijskog mora do Urala; riječ je o turskim nomadskim
plemenima od kojih su neka u 8. st. prešla na židovsku vjeru ) Konstantin na Krimu pronalazi svete moći koje je pobožna legenda
pripisala sv. Klementu papi. Konstantin i Metod među Hazare odlaze nakon desetogodišnjeg zajedničkog boravka u manastiru
Polihronu, na padinama bitinijskog (tj. maloazijskog) Olimpa
3. 862./863. → misija među moravskim Slavenima → odredila daljnji život Sv. braće, ali i povijesna gibanja u srednjoj Europi, poziv
moravskoga kneza Rastislava → bizantski carski dvor → car Mihael III. (carev ujak Varda, patrijarh Fotije) → državna i crkvena
organizacija → Sv. Braća → Solunjani → “svi Solunjani govore čisto slavenski”

Moravska misija - pismo i jezik

oblikovanje posebnog pisma za Slavene (kasnije dobiva naziv glagoljica) + književni
(staroslavenski/starocrkvenoslavenski/općeslavenski jezik)
Konstantinov stav → civilizacijski i kulturni, vjerski i društveni procesi jednoga naroda mogu se uspješno odvijati samo ako se tom
narodu daruje vlastito pismo (u stanovitom smislu i sam jezik) – “dar bolji i časniji od svakoga zlata i srebra i dragoga kamenja i
prolaznog bogatstva” (ŽK 14)
Slaveni istodobno dobili svoje pismo, književni jezik i Knjigu, tj. prijevod Novoga zavjeta (najprije u izbornom obliku – aprakos) te
najnužnije i najvažnije knjige za organizaciju crkvenoga života

Moravska misija – učenici

učenici Sv. Braće u misiji u Moravskoj → Kliment, Naum, Angelar i Sava
+ Gorazd (pridružuje se u Moravskoj)
bilo je i drugih učenika, ali ih staroslavenska vrela posebno ne spominju → sedmočislenici
kult sedmočislenika nastao vjerojatno kasnije (petorici učenika pribrojeni su Ćiril i Metodije)
među učenicima Svete braće najistaknutije mjesto pripada Klimentu Ohridskom, biskupu veličkomu
Moravska misija
politička koncepcija kneza Rastislava nakon dolaska misije počinje se uspješno ostvarivati → Braći predaje mladež koja se dotad
školovala u latinskim (franačkim) školama; odgoj domaćeg klera i obrazovanih službenika kneževskoga dvora → Sv. braći povjerene
crkve diljem Moravske → uvođenje slavenskog bogoslužja
nastavak prevoditeljskoga rada → najvažniji dijelovi Biblije (Apostol, Psaltir) → priređivanje najnužnijeg repertorija liturgijskih tekstova
za potrebe slavenske Crkve; priređivanje prvog slavenskog zakonskog kodeksa Zakon sudnyj Ijudem (Zakon za laike) po bizantskoj
zakonskoj zbirci Ekloga

Moravska misija – Donja Panonija

prvo razdoblje slavenske misije (863.-866.) → burno → 864. u teškom ratnom sukobu s Ludvigom Njemačkim knez Rastislav poražen →
prisiljen priznati njemačko vrhovništvo → misija i dalje djeluje bez znatnijih poteškoća
osposobivši učenike za klerički stalež, Sv. braća krenula s učenicima prema jugu → nakana rediti učenike i uspostaviti slavensku crkvenu
hijerarhiju → duže zadržavanje u Donjoj Panoniji (na Blatnom jezeru) na dvoru panonskoga kneza Kocelja → pridruživanje učenika koje
su do tada vodili salzburški arhiprezbiteri

Moravska misija - Venecija

znamenita disputacija u Veneciji – raspra s trojezičnicima radi obrane prava svih naroda na pismo, književnost i bogoslužje; polemika s
trojezičnicima poslužila Konstantinu da sastavi traktat o pravu svih naroda (i jezika) na vlastito pismo i bogoslužje, a na temelju
prirodnoga prava, zapisane tradicije i Svetoga pisma, osobito teologije sv. Pavla prema Žitju – Konstantin Filozof raspru je riješio u
svoju korist i posramio protivnike u Veneciji Braću dočekao poziv pape Nikole da dođu Rim

Solunska braća u Rimu

papa Hadrijan II. → svečani doček u Rimu (moći Sv. Klementa pape)
odobrenje slavenskih liturgijskih knjiga i ređenje nekoliko učenika za svećenike
Konstantin Filozof i Metodije → boravak u grčkom manastiru → susreti i rasprave s intelektualcima o važnim problemima Crkve,
teologije i filozofije → Anastazije Bibliotekar (tajnik Rimske kurije) → Konstantin uzima redovničko ime Ćiril (Kyrilos) → umire 14.
veljače 869. → pokopan u crkvi Sv. Klementa

Metod/Metodije
Metod/Metodije → panonsko-moravski nadbiskup → obnavljanje drevne Sirmijske nadbiskupije (sjedište u današnjoj Srijemskoj
Mitrovici u Republici Srbiji)
u hrvatskoj jezičnoj praksi Metodijevo se ime govori i piše na dva načina: Metod i Metodije (povijesna vrela – ćirilična i glagoljična –
redovito pišu ime Učitelja kao Metodije, Metudij, Metudija)
Rimska kurija ulazi u otvoreni sukob s Francima → Metod u tamnici (2,5 godine)
spletkarenja biskupa Wichinga protiv Metoda
pismo pape Ivana VIII. Svatopluku – Industriae tuae (880) → pobjeda slavenske Crkve i bogoslužja
Metodije dovršava književni repertorij slavenske Crkve → Biblija (slav. tekstovi Knjiga) osim Knjiga Makabejskih
liturgijski tekstovi, službe svetim zaštitnicima, misni obrasci, obrasci za ostale crkvene obrede, poučne knjige, svetačke legende
zbornik otačkih (patrističkih) tekstova
dva kanonska – pravna spomenika: Zakon sudnyj ljudem, Nomokanon (Zakonu pravilo)
sjajno ostvareni tekstovi koji se vrsnoćom izraza mogu usporediti s onovremenim grčkim i latinskim književnim proizvodima
882. na poziv cara Vasilija Metodije boravi u Carigradu
umire na Veliki utorak, 6. travnja 885.; sahranjen je sa svim počastima – uz liturgiju na latinskom, grčkom i slavenskom jeziku – u
katedralnoj crkvi kojoj danas ne znamo mjesto
prestanak organizirane slavenske crkve u Moravskoj

Poslije Metoda
njitranski biskup Wiching → nakon Metodove smrti putuje u Rim → ocrnjuje mrtvoga Metoda i slavensko bogoslužje pred papom
Stjepanom V. 886. Metodovi učenici otjerani iz Moravske → većina prelazi u Bugarsku (kod Beograda), dio prodan u Veneciji →
dospijevanje na bizantski prostor → dalmatinski otoci i bizantska tema Dalmacija (tj. Hrvatska)
plod misije Sv. Braće – književni jezik, pismo, slavensko bogoslužje iz Moravske presađen u → Bugarsku, Makedoniju, Hrvatsku,
Češku, Srbiju, a poslije i u Rusiju

Jeste li znali?
-Hrvatski književnik Velimir Deželić mlađi napisao je 1927. povijesni roman Sofiju odabra u kojem je pjesnički obradio životopis sv.
Ćirila
-Suvremena osječka autorica Jasna Horvat objavila je 2009. godine eksperimentalni roman Az tema kojega je životopis Konstantina Ćirila
i njegovo autorstvo glagoljice
-Da su Žitje Konstantinovo i Žitje Metodovo, staroslavenskim jezikom pisani životopisi Svete braće, vrijedan povijesni izvor koji
pridonosi uvidu u život i običaje srednjovjekovnoga bizantskoga kulturno-civilizacijskoga kruga. Zahvaljujući njima možemo primjerice
saznati da su ženidbe među kumovima po istočnom crkvenom pravu bile strogo zabranjene (Žitja Konstantina Ćirila i Metodija, 1998:
111), ali i da su se Sveta braća, osobito Metod, isticali lijepom vanjštinom. (Michael Lacko 1985: 12)

KANON STAROSLAVENSKIH SPISA

 grč. kanon – pravilo, propis, ovdje određeni broj!
 tekstovi nastali u 10. i 11. st. (nijedan nije točno datiran), prilično vjerno zrcale jezik prvih, ćirilometodskih prijevoda
 u njima su lokalne jezične osobine sporadične (osim u Kijevskim listićima) – služe za proučavanje prvoga slavenskog književnog
jezika i njegove gramatike

Spomenici pisani glagoljicom

 Kijevski Listići (Ki)
 Zografsko evanđelje (Zo)  Sinajski molitvenik (Eu)
 Marijino evanđelje (Ma)  Kločev glagoljaš (Clo)
 Assemanijevo evanđelje (Ass)  Bojanski palimpsest (Boj, Bojan)
 Sinajski psaltir (Pas, Ps. sin.)  Makedonski listići (Ri)

Spomenici pisani ćirilicom

 Savina knjiga (Sa)  Hilandarski odlomci (Hds)
 Suprasaljski zbornik (Supr)  Zografski listići (Zl)
 Eninski apostol (Enin)  Listići Iljinskoga (Il)
 Fragmenti:  Hilferdingov listić (Hdg)
 Listići Undoljskoga (Und)  Psaltir Slucki (Ps Sl)

Savina knjiga (Sa)

 129 listova
 sadrži nepotpun evanđelistar (aprakos-evanđelje, izborno evanđelje) i sinaksar
 tekst je prepisan iz starije glagoljske matice u 11. stoljeću u sjevernoistočnoj Bugarskoj
 pronašao ju i izdao I. I. Sreznjevski 1868. u Petrogradu
 margine – dva kratka zapisa o popu Savi
 danas: Centralni arhiv Tipografske knjižnice u Moskvi (1903. kritičko izdanje priredio V. N. Ščepkin, II. u Grazu 1959.)
 prepisivač pisao jerove i tamo gdje ih nije izgovarao, a iza č, ž, š pisao jor umjesto jera (tvrd izgovor), gubi se epentetsko l, umjesto
jotiranoga ja često se piše ê

Suprasaljski zbornik (Su, Codex Suprasaliensis)

 Zbornik žitija i crkvenih besjeda za mjesec ožujak
 (24 života svetaca + 23 homilije + 1 molitva)
 Martirološki (menologij) + homiletski dio
 285 listova > najveći sačuvani kodeks
 pisan u istočnoj Bugarskoj polovicom XI. stoljeća
 M. Bobrowski – bazilijanski samostan u Supraslju (poljsko-bjelorusko područje)
 Jernej Kopitar > 118 listova > Narodna sveučilišna biblioteka u Ljubljani
 151 list > grofovi Zamojski u Varšavi > II. svjetski rat nestao > kasnije nađen u SAD-u > 1968. Varšavska narodna knjižnica
 16 listova > Petrograd

IZDAVAČI:
 Franc Miklošič (Beč, 1851.)
 Sergej Severjanov (Suprasalьskaja rukopisь, Petrograd, 1904; Graz)
 Jordan Zaimov, Mario Capaldo (Sofija, 1982-1983)
 MONOGRAFIJE Margulies Der altkirchenslavische Codex Suprasaliensis (Heidelberg, 1927.)
 različite matice (Epifanijeva homilija > glagoljski predožak)
JEZIČNE OSOBINE
 jotirano je češće nego u Sa, a na početku riječi redovito (osim ezero/jezero, i strane riječi: elinъ)
 ja na početku riječi i sloga (jako), iza r`, l`, n` > ja i ê (ognê, ognja)
 vokalizacija jerova: ъ nije prelazio u o (samo tri primjera > prepisivačka pogreška), ь > e (u martirološkom dijelu preko 300 potvrda,
u homiletskom samo 39) > razlika u maticama (dьnь > denь)
 Jagićev zakon – provodi se, ali nedosljedno (zъlê > zьlê)
 slogotvornost r i l > označena češće jorom (vlъkъ)
 Što upućuje na Bugarsku?
 Analogijom sa Savinom knjigom ustvrđujemo da je to:
 tvrd izgovor inače palatalnih č, ž, š, št na što upućuje jor (daždъ umj. daždь)
 izostajanje epentetskog l (postavьjenъ)

 Transliteracija – prenošenje teksta iz jednoga alfabetnoga sustava u drugi po pravilu “znak za znak” (ad litteram) ili “slovo po
slovo”.

 Transkripcija – (lat. transcribere – prepisati) bilježenje pretpostavljenoga izgovora riječi.

 Ćirilica – drugo, kompilacijsko slavensko pismo (893. državno-crkveni sabor u Preslavu), nastalo prema uzoru na grčko uncijalno
pismo, 26 grafema preuzeto iz grčkog alfabeta.

 Azbučna molitva ili pjesma – sastavljena je kao akrostih; prvo slovo u redu odaje redoslijed slova u glagoljskoj (i ćirilskoj) azbuci.
Dvostruka svrha: pobožna molitva i pamćenje redoslijeda slova (a slova imaju i brojevnu vrijednost) – Konstantin Preslavski.

 Inicijal – (lat. initialis) početno veliko (majuskulno) slovo (veza s postankom ćirilice – grčko uncijalno pismo, ili uncia – starorimska
mjera 2,663 cm)

 Iluminacija – vještina ukrašavanja i ornamentiranja slova i tekstova

 Redakcije i recenzije – jezične osobine drugih slavenskih idioma ulaze u staroslavenske tekstove od XII. st.; prvi termin vezuje se
uz spontano, a drugi uz namjerno unošenje osobitosti pojedinih slavenskih idioma. Redakcije su: češko-moravska, panonsko-
slovenska, ruska, bugarsko-makedonska, hrvatsko-srpska, vlaška, (zetsko-humska)

Traktat Crnorisca Hrabra O pismenima (bugarska redakcija, 1348.)

 nastao krajem IX. Ili početkom X. st. u istočnoj Bugarskoj (osobine bugarske redakcije, pr. ǫzykъ umj. ęzykъ)
 pisan općeslavenskim književnim jezikom, sačuvan u 70-ak prijepisa od XIV. do XVIII. st., a najstariji iz 1348. (Lavrentijev zbornik)
 iza pseudonima Crnorizac (crna riza – monaška haljina) Hrabar (osobno ime, nadimak?) krije se... Konstantin–Ćiril, bugarski car
Simeon (893–927), Kliment Ohridski, Naum ili Joan Egzarh
 Hrabar kao povjesničar slavenske kulture opisuje tri njezine faze:
 prije pokrštavanja (Slaveni ne poznaju grafijskoga sustava, pogani su, služe se crtama i zarezima za gatanje),
 faza pokrštavanja (uporaba grčkoga alfabeta i latinske abecede za bilježenje slavenskoga govora, ali bezь ustroenia),
 treća faza (Konstantin–Ćiril sastavlja slavensku azbuku od 38 slova, grčkih i slavenskih)

TRANSLITERACIJE

Suprasaljski zbornik
1. glavǫ jemu otъsêšti • pri imže otъvê-
2. tъ • i tъštę sę na nebesьskoje cêsarьstvo
3. blaženyi kod ratъ pojaše glagol'ę • bla-
4. goslovьjenъ g(ospod)ь iže ne dastъ nasъ na ulove-
5. nije zǫbomъ ihъ • i nêkotori i otъ vь slê-
6. dъ idǫštęę bratię • pojaahǫ sь n‘imъ
7. idoži i do mêsta ideže hotêaše sъkonь-
8. čati sę • konьča psal(ъ)mъ • i na mnozê pomo-
9. livъ sę • i blagodarьstvi vъ boga • prêklo-
10. nivъ kolênê • i vyjǫ protęgъ • vъ dobrê
11. ispovêdanii • usêčenъ bystъ • na slavǫ
12. i hvalǫ h(rъ)s(t)u bogu našemu • nynê i pri-
13. sno i vъ vêky vêkomъ ¤

Savina knjiga, 1. 142 (Mt. 12. 15-21)

1. Vъ ono v(rěmę) ּ vь slědъ ïs(us)a idǫ narodi
2. mnozi ּ i iscěli ę vsę i za-
3. prěti ïmъ ּ da ne javě ego stvorę-
4. tъ da sъbǫdetъ sę rečenoe pro(ro)k(o)-
5. mъ isaiemь gl(agol)ǫĉemъ ּse otrokъ
6. moï egože izvolihъ ּ vьzljubeny
7. moï ּ na nemьže blagoizvoli d(u)ša
8.moja ּ položǫ d(u)hъ moï na nemь ּ
9.i sǫdъ ęzoïkomъ vьzvěstitъ ּ
10.ne prěrečetъ ni vъzъpietъ ּ
 11.ne uslyšitъ niktože ּ na ra-
12.spǫtiïhъ glasa ego ּ trьsti sъ-
13.krušeny ne prělomitъ ּ i
14.prъta vьnьmъša sę ne ugasi-
15.tъ donьdeže vьzvedetъ na po-
16.bědǫ sǫdy na imę ego ּ ęzyci

Savina knjiga, 1. 127

1. Reče g(ospod)ь ּ ljubęї d(u)šǫ svojǫ pogubitъ
2. jǫ ּ i nenavidęї d(u)šę svoeę vъ mirě se-
3. mь ּ vъ životě věčьněmъ sъhranitъ
4. jǫ ּ i aĉe kto mně poslužitъ ּ po
5. mně da hoditъ ּ i ideže esmь azъ
6. tu i sluga moї bǫdetъ ּ i aĉe kъ-
7. to mně služitъ ּ počь-
8. tetъ ї o(tь)cь ּ nynja d(u)ša moja vъzmǫ-
9. ti sę ּ i čto rekǫ o(tь)če s(ъ)p(a)si mę ּ otъ go-
10. diny seę . nъ sego radi pridъ na godi-
11. nǫ sijǫ ּ o(tь)če proslavi imę tvoe ּ pri-
12. de že glasъ sъ n(e)b(e)se ּ proslavihъ ּ i
13. paky proslavlǫ ּ narodъ že sto-
14. ę ї slyšavъ ּ g(lago)lahǫ gromъ bystъ ּ
15. ini g(lago)lahǫ agg(e)lъ g(lago)la emu ּotъvě-
16. ĉa ї(su)s(ъ) i reče ּ ne mene radi glasъ sь by-