Maa Grdei

Popularna knjievnost i shopping: predodbe enskih anrova u Gospoi Bovary i Tri

kavaljera frajle Melanije
Pripovijest o moderni
U hrvatskoj se knjievnoj historiografiji mogu prepoznati dva temeljna pristupa prvom
romanu Miroslava Krlee. Prvi se pristup oituje u estom zaobilaenju romana kao Krleina
ranoga rada koji zadobiva vanost iskljuivo kao poetniki tekst naega velikog pisca, dok
se u poneto ublaenoj varijanti panja ipak posveuje pitanjima koja bi se mogla opisati kao
standardne tekstoloke muke krleologa. Rije je ovdje o problemima naslova romana, koji je
iz navodno izvorne autorove varijante Tri kavaljera frajle Melanije u prvom tiskanom izdanju
promijenjen u Tri kavalira gospoice Melanije, te godine tiskanja, pri emu je nakon
naknadnih istraivanja arhiva izdavaa knjige Matice hrvatske i Krleinih dnevnikih zapisa
slubena 1920. ispravljena povijesno tonijom 1922. godinom (Krlea, 2000, 159-161).
Takoer, tu je i pitanje zato upravo taj tekst nije pretiskan sve do 1980. godine (Lasi, 1987,
291) i zato nikada nije prevoen. Indikativan je, primjerice, nain na koji je Krlea 1930. u
pismu Juliju Beneiu otklonio prijedlog prijevoda na poljski: to se tie 'Tri kavalira' ja
lino ne slaem se s tim da se ta stvar tampa. Stvar je poetnika i nezrela u mnogim
partijama... (prema Krlea, 2000, 165). Ipak, teko se oteti dojmu da nezrelost koju
romanu pripisuju kritika i sam autor nije toliko posljedica Krleina neiskustva u dugoj
proznoj formi, koliko trivijalnoga elementa ukljuenog u romanesknu strukturu. ini se
stoga da iz pozadine sluaja proviruje za ovaj tekst neto zanimljivije pitanje simplificirane
strukture Tri kavaljera frajle Melanije (Lasi, 293), odnosno ne samo injenica da roman
uvelike tematizira trivijalnu knjievnost kroz prikaz italakih navika glavne junakinje, ve i
da u znaajnoj mjeri koristi popularne pripovjedne obrasce.
Krlea je, s druge strane, i pozitivnije pisao o tome svom tekstu kada je 1921. onaj element
koji pokree radnju romana imenovao erotinom febrom (Krlea, 2000, 165). U tom opisu
autor kao kljune i modernizmu prikladnije tematske preokupacije romana navodi smrt
stolea, fermente i nau horvacku katoliku movaru (165). Upravo u tom smjeru djeluje i
drugi knjievnopovijesni pristup prvome Krleinu romanu, iji je cilj uklopiti Tri kavaljera u
na razliite naine ustanovljene faze Krleina stvaralatva. Tako, primjerice, Stanko Lasi
roman smjeta u autorovu fazu negacije (prema kvorc, 68), a Boris kvorc traga za
elementima ekspresionizma navodei kao dokaz Krlein obraun s modernizmom hrvatskog
tipa (odnosno modernom) u romanu (kvorc, 85). Taj se obraun ne odnosi samo na

autorovo ironiziranje jednoga tipa narativne strukture (Lasi, 293), one trivijalne, ve za
oba krleologa upotreba ironije kao figure ima mnogo iri doseg (npr. kvorc, 81) jer je rije
o avangardnoj kritici knjievne lai koju predstavlja hrvatska moderna, dakle, itavo jedno
razdoblje hrvatske knjievnosti.
ini se stoga da bi se razradom drugoga tipa pristupa roman Tri kavaljera frajle Melanije
prvenstveno trebalo itati kao pripovijest o hrvatskoj moderni. Da je posrijedi parodija
razliitih stilskih usmjerenja unutar toga knjievnog razdoblja na prvi je pogled jasno
poznavateljima novije hrvatske knjievnosti: lik tuberkuloznoga novinara i lirika Marijana
Ksavera Trnina podsjea na knjievnopovijesne predodbe A. G. Matoa, dok vatreno
podravanje

vidovdanskoga

kulta

Pubu

Vlahovia

pribliava

Vojnovievoj

jugonacionalistikoj retorici. Slijedei takvu argumentaciju bilo bi prikladno povezati u

romanu predstavljenu estetiku i politiku opreku Trninova i Pubina modernizma s
analizom razlika izmeu matoevskog i vojnovievskog tipa antimodernizma kakvu nudi
Kravarov tekst Vidovdanski protusvjetovi i Matoevi protutekstovi, objavljen u sklopu
rasprava o antimodernistikim tendencijama u hrvatskoj knjievnosti ranoga 20. stoljea
(Kravar, 2005). Kravar u svojim raspravama o antimodernizmu dosljedno naglaava da se
radi o tipu miljenja usmjerenom protiv civilizacijske moderne, a koji se moe prepoznati u
razliitim ideolokim i estetikim tvorevinama nastalim upravo za vrijeme moderne (Kravar,
2003, 20). Nain na koji Kravar koristi pojam moderne osobito je koristan: naime,
moderna vie nee biti naziv za knjievno razdoblje koje je obiljeilo prijelaz iz 19. u 20.
stoljee, ve e se za to upotrebljavati naziv esteticizam, dok e moderna obuhvaati
razdoblje svjetske povijesti izmeu prosvjetiteljstva i kasnoga 20. stoljea (Kravar, 2005,
27). Takva definicija moderne omoguuje pomak od uske potrage za izvorima koje roman Tri
kavaljera frajle Melanije crpi izravno iz hrvatskog esteticizma na liniji Mato-Vojnovi
prema njegovoj kontekstualizaciji u ire shvaeni kulturni okvir moderne.
Slinu definiciju moderne nudi feministika kulturalna teoretiarka Rita Felski u svojoj knjizi
The Gender of Modernity, gdje razlikuje modernizaciju koju povezuje sa zapadnjakim
progresom u smislu znanstvenih i tehnolokih inovacija, industrijalizacije proizvodnje,
ubrzane urbanizacije, kapitalistikoga trita koje se stalno iri, razvoja nacionalnih drava i
tako dalje, zatim modernizam kao specifian oblik umjetnike proizvodnje, te, na kraju,
modernitet (ili, u ovom sluaju, modernu) kao krovni periodizacijski pojam to
oznaava povijesnu epohu koja u sebe moe ukljuiti neka ili sva gore navedena obiljeja
(Felski, 1995, 13). Premda antimodernisti modernu poistovjeuju s liberalnokapitalistikom modernizacijom (Kravar, 2003, 11), Felski paljivo izdvaja i analizira

proturjeja moderne kao epohe, jer biti moderan ponekad znai biti na strani napretka,
razuma i demokracije ili, suprotno tome, stati na stranu 'nereda, oaja i anarhije' (Felski, 11).
Teza da je antimodernizam zapravo moderna pojava (Kravar, 157; Felski, 11) otvara put
prema suvremenijim predodbama o moderni kao kompleksom, heterogenom i izrazito
kontradiktornom razdoblju. Ba je ta problematizacija homogenoga pojma moderne osnovna
teza Felskine knjige u kojoj autorica vie puta naglaava da moderna obuhvaa
viedimenzionalni niz povijesnih fenomena koji se ne mogu preuranjeno sintetizirati u
jedinstveni duh vremena (15). No, bez obzira na to koji se mit o moderni istrauje (Felski,
1), te istrauje li se iz modernistike ili moda antimodernistike perspektive, ipak izgleda da
bi se kao najmanji zajedniki nazivnik razliitih estetikih i ideolokih usmjerenja unutar
razdoblja mogao navesti problem odnosa prirode i kulture.
Opreci prirode i kulture, koja je od sredinje vanosti za svako bavljenje antimodernizmom,
ini se primjerenim dodati pitanje roda moderne na kojem inzistira Rita Felski. Na taj bi se
nain dovela u pitanje binarna opreka koja se najee lako rjeava izjednaavanjem prirode
sa enskou, a kulture s mukou, a kojoj bi se u kontekstu romana Tri kavaljera frajle
Melanije mogao pridruiti i par visoka knjievnost-popularna knjievnost, odnosno
modernizam-parfimirano smee. Kada je rije o rodu moderne, s jedne strane, prema
Felski, 'moderno' postaje istoznano s odbacivanjem prolosti i vezivanjem uz promjene i
budue vrijednosti, dok s druge strane donosi ideal jednakosti utemeljen u bratstvu koje je
uinkovito iskljuivalo ene iz mnogih oblika politikoga ivota (13-14). Modernu, dakle,
obiljeava ponavljano izjednaavanje ljudskoga s mukim (14), te stoga nije nimalo
iznenaujue da su junaci Krleine proze redovito mukarci koji junakinje zajedno s
pripovjedaem dosljedno etiketiraju enkama, kao ni to da hrvatskim knjievnim
povjesniarima Tri kavaljera frajle Melanije postaju vrijedan predmet analize tek u ovo
vrijeme akademske mode prouavanja popularne kulture. Melanija i njezina lektira dosad,
naime, nisu bili u sreditu interesa razgovora o romanu, kao to i u samom romanu gotovo da
funkcioniraju tek kao motivacija za uvoenje likova Trnina i Pube, koji se mogu usporediti s
prethodnim i buduim Krleinim modernistikim junacima, dok se izvori njihovih
suprotstavljenih umjetnikih ideala esteticizma s jedne i vitalizma s druge strane trebaju
traiti u poetici mladoga Krlee (Kravar, 2005, 6. poglavlje).
Kako tvrdi Rita Felski, prikazi modernoga doba, bilo akademski ili popularni, esto postiu
neku vrstu formalne koherencije dramatizacijom i personifikacijom povijesnih procesa;
individualni ili kolektivni ljudski subjekti zadobivaju simboliku vanost kao egzemplarni
nositelji temporalnoga znaenja, a smatraju li se ti subjekti mukima ili enskima od velike

je vanosti za vrstu pripovijesti to se odmotava (1). Doista, u kontekstu hrvatske

knjievnosti autorska figura Miroslava Krlee predstavlja utjelovljenje modernizma i visoke
knjievnosti, zajedno sa svojim proznim junacima poput Filipa Latinovicza, pripovjedaa iz
romana Na rubu pameti, Nielsa Nielsena, Kamila Emerikog, te Marijana Ksavera Trinina i
Pube Vlahovia: mukarcima, intelektualcima, nerijetko umjetnicima koji se prema
proizvodima moderne civilizacije, u koje bi se trebala ubrojiti i popularna knjievnost,
najveim dijelom odnose s prezirom. 1 Ti se Krleini likovi uglavnom poklapaju s
uobiajenom predodbom modernoga pojedinca kao autonomnoga mukarca slobodnog od
obiteljskih ili drutvenih veza (Felski, 2) koji se ostvaruje u javnoj sferi dok je ena
prikovana uz privatnu sferu te stoga nevidljiva povjesniarima moderne. Meutim, Rita
Felski u svojoj knjizi u prvi plan stavlja teorijski problem oroivanja povijesti, kao i
povijesnosti roda (1), te na taj nain izbjegava svoenje rodnih odnosa u moderni na
reduktivne i u neku ruku lagodne opreke izmeu mukog i enskog, kulture i prirode, javnog
i privatnog, visokog i popularnog. Pripovijest o mukoj moderni za Felski je samo jedan
od mitova koji se s drugim takvim mitovima natjee za pravo na izricanje istine o toj
epohi. Autorica tako pie da je izjednaavanje mukosti s modernom i enskosti s tradicijom
samo jedna od raznih moguih pria o prirodi i znaenju modernoga doba te upozorava kako
treba obratiti panju na radikalnu ukljuenost privatne sfere u obrasce modernizacije i
procese drutvene promjene (2-3).
Budui da je rije o promjenama koje je moderna unijela u privatnu sferu, sasvim je
prikladno to Felski na poetku poglavlja Moderna i feminizam citira jednu od kljunih
reenica teksta australske kulturalne teoretiarke Meaghan Morris o shopping centrima.
Morris je takoer stalo do teze da se oitovanja modernizma ne bi trebala traiti i prouavati
iskljuivo u umjetnosti ili filozofiji, ve da je dom bio jedno od glavnih eksperimentalnih
poprita modernizacije, to onda znai da su ene davno morale proi kroz vrata moderne u
velikom broju, odnosno da je 'modernost' prola kroz naa vrata eljeli mi to ili ne (Morris,
276, kuriv moj). Reenica koju Felski citira odnosi se na Morrisinu izjavu da se umjesto
bavljenja avangardnom umjetnou eli posvetiti prouavanju onog svakodnevnog,
takozvanog banalnog, navodno in- ili neeksperimentalnog, pitajui ne 'zato ono promauje
modernizam?', nego 'kako klasine teorije modernizma promauju ensku modernost?'
(Morris, 276-277). Meaghan Morris, dakle, ne zanima povijest moderne viena kao
pripovijest o pojedincu koji prekorauje granice kao avangardni umjetnik, intelektualac,
1

O Krlei kao petrificiranom oznaitelju tzv. visoke knjievnosti i umjetnosti nasuprot Mariji Juri Zagorki
kao petrificiranom oznaitelju popularnoga pisala je Maa Kolanovi (2007).

znanstvenik, ili jednom rijeju proizvoa. 2 Premda se Rita Felski za razliku od Morris bavi
tim mitom o moderni, ali i potragom za avangardnim umjetnicama ili modernisticama, obje u
sredite svoga istraivakog interesa stavljaju potronju kao klju za razumijevanje statusa
enskosti u epohi moderne. Naime, kako tvrdi Felski opravdavajui svoj teorijski izbor,
promatrati modernu s toke gledita potronje umjesto proizvodnje znai prouzroiti pomak
u perspektivi zbog kojeg se fenomeni uzimani zdravo za gotovo pojavljuju u novom svjetlu.
Velika pripovijest racionalizacije postaje manje uvjerljivom kao sveobuhvatno objanjenje
drutvene promjene kada joj se supostave svjetovi snova i egzotino-fantazmike predodbe
urbane kulture (61). A budui da se moderni potroa najee prikazivao upravo kao
potroaica, kategorija potronje postavila je enskost u srce moderne te na taj nain
dovela u pitanje vrstou ve spomenute opreke javne i privatne sfere (61).
Jedna mogua elaboracija te opreke kree se u smjeru naglaavanja otrih granica izmeu
javnoga i privatnoga kada se tvrdi da je javna sfera bila rezervirana za flneure i dandyje, dok
su jedine javne ene bile prostitutke ili glumice. Ostale su pripadnice kategorije ena
smjetene unutar kuanstva i intimne mree obiteljskih odnosa, blie prirodi zbog svojih
reproduktivnih sposobnosti (Felski, 16). Prema toj skupini teorija, ena je bie blisko
prirodi jer utjelovljuje sferu atemporalne autentinosti na prvi pogled nedodirnute
otuenou i fragmentiranou modernoga ivota (16), odnosno budui da je pozicionirana
izvan dehumanizirajuih struktura kapitalistike ekonomije kao i rigoroznih zahtjeva javnoga
ivota, ena je postala simbolom neotuenog i stoga nemodernog identiteta (18). Ideja da su
ene manje diferencirane i manje samosvjesne od mukaraca te jae ukorijenjene u
prajedinstvu (18) pozitivna je za mislioce poput Georga Simmela koji autentinu i
autonomnu enskost stavlja izvan granica postojeih simbolikih i institucionalnih
struktura (37) ili Lou Andreas-Salom koja u eninoj bliskosti nesvjesnom i
predsimbolikom stanju primarnoga narcizma vidi njezinu superiornost mukarcu (52). Iz
takvoga radikalnog vezivanja ene uz prirodu slijedi da ona kao erotsko-mitsko bie,
enigmatska inkarnacija elementarnih i libidinalnih sila koje nadilaze granice razuma i
drutvenoga poretka predstavlja sve to mukarac, kao utjelovljenje kulture i civilizacije,
nije (50). Ti tekstovi, Felski zakljuuje, ne nude mogunost uspostavljanja razlikovno
moderne enskosti stoga to, tako zamiljena, ena iz prirode u kulturu moe ui jedino ako
se defeminizira te prihvati prevladavajui reim mukog otuenja (48).

O enskoj sklonosti reprodukciji za razliku od produkcije/proizvodnje Felski pie u poglavlju o Georgu

Simmelu (47).

Nasuprot tome, druga mogua razrada opreke daje naslutiti da podjele izmeu javnog i
privatnog, mukog i enskog, modernog i antimodernog nisu bile tako fiksne kako se moglo
initi (Felski, 19). Uz zapoljavanje velikoga broja ena iz radnike klase u tvornicama, kao
i sve jaom vidljivou sufraetkinja u javnosti, druga polovica 19. stoljea obiljeena je
irenjem konzumerizma koji je dodatno zamaglio otru liniju podjele, jer su srednjoklasne
ene provalile u javne prostore robne kue, dok je zauzvrat svijet masovno proizvedene robe
napao unutranjost doma (Felski, 19). Doista, dok je prva skupina teorija enu vidjela
izjednaenu s prirodom, kao bie koje je nemogue reprezentirati unutar patrijarhalnih
liberalno-kapitalistikih znaenjskih struktura, u drugom sluaju ne samo da ena vie nije
ono drugo moderne, ve se sama moderna razumije kao enska. Moderna moe biti
enska u estetskom smislu, za dekadentne autore koji imaginarnu identifikaciju sa
enskim koriste kao kljuni strategem u avangardnoj subverziji seksualnih i tekstualnih
normi (Felski, 91). U tom sluaju ensko je sinonim za modernistiko, eksperimentalno,
avangardno, subverzivno pisanje, meutim, dekadentne autore ne zanimaju ni prirodno
ensko tijelo ni ciljevi feminizma, nego upravo umjetni, artificijelni potencijal enskosti za
maskeradu i proizvodnju iluzije (92-94). No, isto tako, moderna moe biti enska u
konzumeristikom smislu i to na dva kontradiktorna naina, kako pie Rachel Bowlby u
knjizi o potroakoj kulturi u knjievnosti 19. stoljea. S jedne strane enska je uloga u
potronji pasivna jer je u javnom prostoru najee viena kao roba,3 a s druge je aktivna
stoga to je upravo ona primarna potroaica masovno proizvedene robe, ukljuujui i
romane (Bowlby, 1985, 11).
Meutim, kako su uvjerljivo pokazale Meaghan Morris i Rita Felski, budui da se sirenski
zov robe od Horkheimera i Adorna do Baudrillarda teorijski promilja kao enski, na taj
se nain enskost zapravo izjednaava s nasjedanjem na manipulaciju to je provodi
moderno kapitalistiko drutvo (Morris, 291). Felski u Horkheimerovu i Adornovu pristupu
kulturnoj industriji uoava da se potisnuto ensko estetskih i libidinalnih sila vraa u obliku
proimajuih, regresivnih mamaca moderne masovne kulture i potroakoga drutva, koje
nudi neautentine uitke i pseudosreu u zamjenu za pristanak na status quo (Felski, 5).
Zamjerke koje dananje kulturalne teoretiarke mogu uputiti Horkeheimerovu i Adornovu
tekstu o kulturnoj industriji tie se u prvom redu intelektualnoga snobizma, pristupanju
popularnoj kulturi metodom zaepljenoga nosa,4 te monolitne vizije kapitalizma u kojoj
nema mjesta kontradikcijama i pukotinama unutar dominantne ideologije, kao ni reakcijama
3

Slino tvrdi Elizabeth Wilson u knjizi Contradictions of Culture. Cities: Culture: Women (Proturjeja kulture.
Gradovi: kultura: ene, 2001, 74).
4
Pojam pripada Richardu Hoggartu te se moe pronai u intervjuu prevedenom u asopisu Quorum (2001, 166).

na nju koje bi ukljuivale otpor ili subverziju. S ciljem ilustracije druge problematine toke
teksta, Felski citira kritiku Patricije Mills u kojoj autorica tvrdi da povezivanje enskoga
glasa sirene s pjesmom osjetilnoga svijeta prirode, s mamljenjem naela uitka,
asocijacija enskog s neracionalnim i asimbolikim ne ostavlja prostora za neovisnu
koncepciju enskog identiteta, djelatnosti ili udnje (prema Felski, 7).
Dakle, odnos moderne i enskosti prelomljen kroz prizmu opreke privatnog i javnog, prirode
i kulture, suoava nas s dvije suprotstavljene skupine teorija, jednom koja enino mjesto
izvan sustava smatra pozitivnim potencijalom za gotovo antimodernistiki povratak u
iskon, te drugom koja preko metafore sirenskoga zova robe omraenoj masovnoj kulturi
pripisuje enska svojstva. Obje skupine teorija, dakako, premda pretendiraju na istinitost
kada je posrijedi definicija razdoblja, funkcioniraju kao neke od moguih pripovijesti o
moderni, kao i o rodu moderne. Doista, pojam moderne a dodajmo ovdje i ene
konstruiran je povijeu svojih upotreba u okviru niza razliitih, nerijetko kontradiktornih,
reprezentacija koje sve tee fiksirati njegovo znaenje. Tako su, kako kazuje Rita Felski,
mnoge prevladavajue reprezentacije moderne enskosti oblikovanje interesima muke
fantazije i ne mogu se jednostavno itati kao vjerne reprezentacije enskog iskustva. No, ovo
nije zalaganje za neki protusvijet autentine enskosti koju tek treba otkriti izvan takvih
reprezentacija i tekstualne te institucionalne logike moderne (21).
Svrha ovih uvodnih napomena o rodu moderne stoga je dvojaka. Prvo, korisnost definicije
moderne kao povijesne epohe koja traje od prosvjetiteljstva do druge polovice 20. stoljea, a
glavna su joj obiljeja kapitalistika ekonomija i graanska drava, za razliku od esteticizma
kao knjievnoga razdoblja na prijelazu 19. u 20. stoljee oita je kada se pokuava
konstruirati okvir za usporedbu tekstova poput Krleina Tri kavaljera frajle Melanije i
Flaubertove Gospoe Bovary. Premda se o Gospoi Bovary ve pisalo kao o romanu s
elementima modernizma, ipak je posrijedi temeljni tekst francuskoga realizma ako nam je
uope stalo do tradicionalne knjievnopovijesne periodizacije, dok je prema istoj raunici
mjesto Krleinim djelima nedvojbeno u kanonu hrvatskoga modernizma. Shvaanje moderne
ne kao knjievnoga razdoblja ve kao kulturne epohe nudi teorijski opravdan prostor za
komparativno prouavanje tih dvaju romana koje bi se razlikovalo od na prvi pogled
proizvoljne tematologije. Zajedniki motiv glavne junakinje kao pasionirane itateljice
popularnih romana mogao postati vie od lova na knjievne paralele 5 ako mu se pristupi
5

O lovu na knjievne paralele (Parallelenjagd) pie Miroslav Beker u sklopu razmatranja tematologije, odnosno
prouavanja naina na koji razliiti autori koriste isti knjievni motiv. Tematologija se esto kritizirala zbog
svoje samosvrhovitosti ili pak zbog sklonosti kompratista da komentirajui takav motiv izau izvan granica
svoje struke te se ponu povrno baviti sociolokim, povijesnim ili geografskim analizama (Beker, 106). U tom

postavljanjem pitanja o kojim je tono romanima rije, kako ih, kada i zato Emma i Melanija
itaju, te kakav je stav Flaubertova navodno impersonalnoga te Krleina publicistiki
intoniranoga pripovjedaa prema lektiri njihovih junakinja. Ili dalje, moe li se sklonost tom
tipu knjievnosti protumaiti kao jedna od moguih reprezentacija svakodnevnoga ivota
ene u kulturno-povijesnoj epohi oznaenoj, kako je ve reeno, ulaskom masovno
proizvedene ili pak masovno tiskane robe u privatni prostor doma.
Ove bi uvodne napomene takoer trebale posluiti kao jo jedno upozorenje da ne postoji
neka autentina enska modernost iza raznih tekstualnih reprezentacija kakve su, dakako, i
likovi Emme i Melanije, te da, slino tome, opreke privatnog i javnog, prirode i kulture, te
ponovno enskosti i mukosti funkcioniraju iskljuivo kao proizvodi teorijskih diskurza
koji ih tee fiksirati vlastitim definicijama. Stoga bi, slijedei argumentacijsku liniju Rite
Felski, bilo zanimljivo privremeno okrenuti hijerarhiju opreke i za potrebe ovoga rada u
sredite bavljenja modernom postaviti prouavanje enske povijesti dokumentirane kroz
potronju, odnosno istraivanje onoga to je Meaghan Morris nazvala svakodnevnim,
banalnim, neeksperimentalnim. Budui da je u kasnom 19. stoljeu kategorija potroaa esto
povezivana sa enskou, potronja je smjestila enskost u srce moderne na nain na koji
diskurzi proizvodnje i racionalizacije to nisu mogli uiniti (Felski, 61). Postavljanje pitanja
potronje u sredite prouavanja moderne kao kulturne epohe vodi do otvaranja novih
teorijskih perspektiva: sada e umjesto proizvodnje, visoke ili avangardne knjievnosti i
modernistikih junaka teorijski interes zaokupljati enska povijest, popularna knjievnost i
tzv. enski anrovi. Rijeima Rite Felski, ne moe biti odvojene sfere enske povijesti izvan
prevladavajuih struktura i logike moderne. No, ene su istodobno doivljavale te promjene
na rodno specifine naine koji su se dalje prelamali ne samo kroz esto navoene klasne,
rasne i seksualne hijerarhije nego i kroz njihove raznolike i preklapajue identitete i prakse
potroaica, majki, radnica, umjetnica, ljubavnica, aktivistica, itateljica itd. Upravo su te
distinktivno enske susrete s razliitim oblicima moderne uvelike ignorirale kulturalne i
drutvene metateorije, neosjetljive za oroivanje povijesnih procesa (22).
U takvom e pristupu moderni kao epohi na vrijednosti dobiti neke kulturalne prakse dosad
zanemarivane zbog svoje navodne trivijalnosti. Slino tome, i povijest knjievnosti koja se
koncentrira na povijest enskih autorica i itateljica, pa i enskih likova, pruit e drugaiju
sliku moderne u ijem e se teorijskom aritu sada nai osjeaji, ljubavni romani, shopping,
je kontekstu zanimljivo napomenuti da Naomi Schor svoj tekst o Gospoi Bovary naslovljava Za ogranienu
tematologiju te se bavi motivima pisma i govora naglaavajui da se spomenuto ogranienje odnosi na
zabranu izlaska izvan okvira pojedinoga romana (pjesme, drame), to ne iskljuuje intertekstualne aluzije i
referencije (Schor, 28).

majinstvo, moda (Felski, 22). Sada e se kljune tekstualne reprezentacije moderne poput
Flaubertove Gospoe Bovary predstaviti u neto drugaijem svjetlu, a Krleina Tri kavaljera
u tom e kontekstu postati analitiki zanimljiviji od njegovih priznatijih i modernijih
tekstova. Rije je, dakako, o kontekstu moderne robnih kua i mode, popularnih ljubavnih
romana i enskih asopisa koji je za konstrukciju razdoblja jednako bitan kao kubizam,
dadaizam ili futurizam, kao simbolizam, fragmentirana forma ili roman struje svijesti
(prema Felski, 28). Takvi tekstovi i prakse koji pripadaju podruju prouavanja tzv. enskih
anrova nisu ni tematski ni formalno rijetka pojava u knjievnosti moderne, no tipino su
posredovani i prelomljeni kroz estetsku leu ironije, ouenja i montae specifinih za
umjetniku i intelektualnu iako ne nuno i politiku elitu toga razdoblja (Felski, 28).
Predodbe predodbi za ene
Tako naznaeno teorijsko susretite knjievne teorije i kulturalnih studija, tonije onoga
njihova odvjetka koji se bavi enskom popularnom kulturom, odnosno enskim anrovima
moe biti od velike koristi pri pokuaju pruanja odgovara na pitanja o knjievnim utjecajima
i recepciji, konstitutivnima za komparativno prouavanje hrvatske knjievnosti. Ako bi se
polo tako daleko da se odnos kulturalnih studija prema knjievnosti opie kao teorijski i
politiki osvijetenu tematologiju, tada bi se tekstovi kao to su Gospoa Bovary i Tri
kavaljera frajle Melanije, koji na prvi pogled ne dijele mnogo vie od opsjednutosti svojih
junakinja slinim tipom popularne literature, mogli usporeivati ne vie na temelju
zajednikih tema i motiva ve analizom reprezentacija enske svakodnevice u moderni. Te
reprezentacije banalnih praksi poput itanja ljubia, ivanja, kupovanja ili dosaivanja,
premda jesu neodvojiv dio sloenoga knjievnog teksta, istovremeno funkcioniraju kao jedan
tip znanja o moderni koji je dananjim istraivaima dostupan kroz zabiljeenu kulturu te
epohe.6
U tom smislu Tri kavaljera nekim istraivaima ak mogu posluiti kao uvod u problematiku
trivijalne knjievnosti na prijelazu u 20. stoljee. Bez obzira na donekle oekivan ironian
stav pripovjedaa prema Melaniji i njezinoj lektiri, dijelovi romana u kojima se opisuju nai
romani potkraj prolog vijeka (Krlea, 14) doista su rijedak primjer zapisa o popularnom
koji sam istodobno nije neka vrsta potonuloga kulturnog dobra. Koliko je to neuobiajena
pojava pokazuje, primjerice, potreba Igora Mandia da u svojoj studiji o anru krimia jedno
cijelo poglavlje posveti obiljeavanju ezdesete godinjice jednog Krleinog osvrta na roto6

Odnosno dokumentarnu kulturu, kako bi ustvrdio Raymond Williams (35-36). Takoer, David porer u
knjizi o novom historizmu navodi kako su teoretiari toga pravca prouavali knjievnost kao dio zabiljeene
kulture neke epohe (71-73).

romane (1985, 169). Mandi tako navodi spomenuti odlomak iz Tri kavaljera koji mu je
vaan iz nekoliko razloga: to se problematikom popularnih romana pozabavio sam Krlea,
to je pokazao njihovo djelovanje na na due i na ponaanje 'obinih' itatelja, ali i to je
zaduio nau dananju teoriju trivijaliteta (169).
Doista, potraga za visokoknjievnim utjecajima na prvi Krlein roman brzo e se privesti
kraju pozivanjem na Matoa i Vojnovia, te moda i na ranija djela samoga Krlee, no
odlomak o trivijalnoj literaturi na prijelazu stoljea lako e istraivae popularne kulture,
zbog slabe dostupnosti slinih informacija, navui da ga itaju kao knjievnopovijesni ili ak
teorijski tekst. Dok se s jedne strane ini vanim upozoriti da knjievno djelo zajedno s
drugim, neknjievnim tekstovima nekoga razdoblja proizvodi to razdoblje i nae znanje o
njemu, odnosno da knjievnost takoer sudjeluje u stvaranju moderne kao epohe, s druge
strane nikada nije suvino naglasiti autonomiju knjievnoga teksta koji nema obvezu
itateljima podastrijeti povijesno tone podatke. U spomenutom odlomku nee, dakle,
najbitnija biti faktografija koju pripovjeda nudi, poput autora i djela, godina izdanja, imena
likova i kratkih sadraja, ve funkcija toga tipa tekstualnosti unutar strukture romana u
konstrukciji svijeta djela i karakterizaciji glavne junakinje preko njezine ljubavi prema
popularnim romanima i naina na koji ih ita. I u Gospoi Bovary i u Tri kavaljera frajle
Melanije imamo posla iskljuivo s fikcionalnim reprezentacijama popularne knjievnosti i
njezinih itateljica, prikazanim iz pripovjedaeve elitne, visokoknjievne perspektive, no u
kontekstu ovoga rada potrebno je priznati povratni utjecaj upravo tih reprezentacija na
kulturu epohe, odnosno njihovu drutvenu proizvodnost.7
Takvim argumentima koji donekle teorijski opravdavaju kako Mandiev, tako i moj pristup
Krleinu romanu, moe se dodati i jedan naratoloki koji se tie uloge pripovjedaa u Tri
kavaljera. Uz to to se od prve reenice romana moe govoriti o pripovjedaevu ironinom
tonu koji je posebno namijenjen Melaniji kao predstavnici popularnog, ali ga nisu poteeni
ni likovi modernistikih intelektualaca poput Trnina ili Pube, vano je naglasiti i da je rije o
tzv. autorskom pripovjedau, sveznajuem, dramatiziranom i nametljivom, kojemu je stalo do
direktnoga definiranja likova, te kometiranja likova, zapleta, pa ak i vlastitoga
pripovijedanja. No osobito je sklon generalizacijama, publicistiki intoniranim komentarima
o razliitim drutvenim fenomenima iz vremena kada je umirala hrvatska moderna kako
glasi podnaslov romana. Takvi pripovjedaevi komentari, koji bi se gotovo mogli usporediti s
7

Drutvenu proizvodnost ovdje upotrebljavam pozivajui se na pojam retrofleksije to ga je razradio

porer piui o novom historizmu. Retrofleksija je tako shvaanje po kojem je umjetnost, u ovom konkretnom
sluaju knjievnost, odraz, ali odraz koji se istodobno odraava natrag na drutvo, povijest ili kontekst, tj. na
pretpostavljeni objekt vlastitog odraavanja (65).

Krleinim esejima, uvijek zapoinju nekom vrstom retorikoga signala koji jasno daje do
znanja da se vrijeme teksta kree naprijed dok vrijeme prie privremeno stoji. Pripovjeda e,
primjerice, uskliknuti Romani! Nai romani prologa vijeka! prije no to se posveti
pregledu popularne knjievnosti 1890-ih, ili e kratku raspravu o dvama tipovima bekih
studenata zapoeti metakomentarom: Sama pojava toga gospodina [Mirka Novaka] ne spada
ba mnogo u ovu pripovijest, ali kako se on ipak pojavio na daskama te scene, potrebno je da
se i o tome kae nekoliko rijei. (...) U naoj inteligenciji postoje dva tipa bekih studenata
(28). Prikaz intelektualnih previranja u ovoj naoj filistarskoj varoici provincijalnoj,
potreban zbog karakterizacije Pube Vlahovia, pripovjeda nekoliko puta najavljuje rijeima
u to je vrijeme, nakon ega slijedi niz generalizacija o prvim naim revolucionarima
devedesetih godina (57-59). Takoer, prije no to e priloiti posljednji prijepis koncepta
Trninovih pisama Melaniji, pripovjeda ispriava njihovu baroknost stila, suhoparnu i
banalnu poopenjem da se tako kod nas pisalo u ono vrijeme, a i danas se jo tako pie
(121). Ili pak, nakon to Novak trai zadovoljtinu od Trnina, pripovjeda poetak svoga
kraeg komentara signalizira na slian nain: U ono se vrijeme u naemu gradu silno
kultivirao dvoboj (54).
Upada u oi dosljedna upotreba posvojne zamjenice na te sintagme u ono vrijeme
kojima se pripovjeda, bez obzira na ironini odmak, predstavlja kao poznavatelj i sudionik
kulturne epohe koju je u podnaslovu imenovao hrvatskom modernom. Pripovjedaevo
svrstavanje samoga sebe u isto drutvo kojem pripadaju njegovi likovi, a posrijedi je drutvo
nae

moderne,

inzistiranje

na

publicistikim

komentarima

generalizacijama,

prispodobivim Krleinim pravim esejima, te ukljuivanje u roman raznih oblika tekstualnosti

tipinih za epohu (matoevski lirizam, vojnovievski mesijanizam, popularni klieji), donekle
mogu posluiti kao opravdanja za tretiranje spomenutih pripovjedaevih digresija kao
povijesno vjernih. Meutim, kako i dokazuje Mandiev osvrt na Krlein prikaz popularnih
romana, potraga za povijesnim podacima o romanima koji se spominju u Tri kavaljera
razotkrit e povrnost pripovjedaeva pristupa. Konkretni mu popularni romani, ali i
visokoknjievni predloci, stoga sasvim legitimno slue kao sredstvo stvaranja uvjerljive, no
istodobno karikaturalne i ironine predodbe moderne.
Tri kavaljera frajle Melanije znaajan je roman za istraivae popularne knjievnosti upravo
stoga to sadri predodbu njezine recepcije u Hrvatskoj poetkom 20. stoljea. Radi se u
prvom redu o prijevodima europskih popularnih romana koji su nastajali tijekom cijeloga 19.
stoljea, a sa zakanjenjem stizali do naih krajeva, pogotovo do provincije u kojoj je
Melanija odrasla. Nae romane potkraj prolog vijeka, odnosno parfimirano smee,

pripovjeda dijeli u nekoliko kategorija. Prvo spominje nau Nevinu u ludnici, roman koji
se esto pripisivao Zagorki, da bi se zatim posvetio pariskom smeu poput Krvave ruke i
Fijakera broj 13 Xaviera de Montepina te Tri muketira i Grofa Monte Christa Alexandrea
Dumasa. Slijede plemenita gospoda poljski junaci iz romana Ognjem i maem te Potop
Henryka Sienkiewicza, londonski detektivski ciklus o Sherlocku Holmesu, amerike,
indijanske i farmerske historije koje predvode romani o Winnetouu Karla Maya. Konano,
popularne romane zamjenjuje potpuno nova vrsta zabave film vjerojatno najbolji primjer
kulturne industrije, no nad svim tim primamljivim dokoliarskim uicima pobjedu odnosi
Rinaldo Rinaldini Christiana Augusta Vulpiusa, silno znameniti roman devedesetih godina,
koji je kod nas doivio literarni uspjeh kakav ni jedna naa knjiga prije ni poslije nikad
doivjeti ne e (14-15).
Nekoliko je stvari ovdje zanimljivo. Prvo, interesantno je vidjeti koji su se romani uspjeli
otrgnuti zaboravu i ostati dio dananjega popularnog kanona, poput Dumasovih ili Conan
Doyleovih, dok se ini da Montepinovi pa ni Rinaldo Rinaldini nisu vie dio ope
kulture. Drugo, pripovjedaev prikaz popularnih romana podijeljen je kronoloki pa pratimo
kako jedan izraziti intelektualac svoga doba uoava smjenu pojedinih 'ciklusa' u toj
proizvodnji i u masovnoj potranji (Mandi, 171), ali i anrovski jer dobivamo izvjetaj o
gotovo svim oblicima popularnih romana: sentimentalnom, bulevarskom, pustolovnom,
kriminalistikom, westernu, povijesnoj romansi itd. Tree, iz odlomka je sasvim jasan
visokoknjievni stav pripovjedaa prema toj vrsti knjievnosti koji se najbolje moe opisati
pomou ve spomenute Hoggartove sintagme pristup zaepljenoga nosa.8 Ipak,
pripovjeda se ovdje ipak bavi tom problematikom te postavlja neka pitanja koja danas
funkcioniraju kao opa mjesta rasprava o popularnoj knjievnosti, poput odnosa religije i
knjievnosti, melodramatske imaginacije koja pokree njezine itatelj(ic)e, mjesta na kojima
se trguje takvim sveiima i zarade na njihovoj prodaji, problema stranih romana i tenje da
se stvore nai pandani popularnim junacima, brze smjene mode te prolaznosti itateljskog
interesa i tome slino. Na kraju, isplati se s Mandiem postaviti pitanje o tome to
pripovjeda zapravo zna o romanima koje spominje: Osim toga, oito je da mladi Krlea ili
nije dovoljno dobro poznavao to 'parfimirano smee', kako se izraava bez priziva (jer onda
ne bi jednoga Winnetoua nazvao 'Crvenom arapom' i ne bi ga smatrao 'poglavicom
pampasa'), ili se pokuavao praviti duhovitim svjesnim iskrivljavanjem, ali u svakom sluaju
ne trebamo se s njime sloiti kad u istu vreu trpa 'Rinalda Rinaldinija' i Sienkiewiczeve
8

Hoggartovoj sintagmi odgovarao bi i naslov knjige Andrewa Rossa o odnosu intelektualaca prema popularnoj
kulturi: No respect (Ross, 1989).

romane! (171) Mandi tim komentarom razotkriva svoje knjievne preferencije, ali
potvruje i postojanje odreenoga kanona popularnog u kojem poljski panovi bolje stoje od
plemenitoga korzikanskog razbojnika, te svojim poznavanjem romana o Winnetouu
problematizira tonost podataka ponuenih u odlomku.9
ini se da je sada jasno kako pripovjedau primarna briga nije faktografija, ve konstrukcija
predodbe popularne knjievnosti, utemeljene na opisu njezinih stalnih motiva i tipinih
pripovjednih strategija, kao i prikazu naina, razloga i posljedica konzumacije velike koliine
pustolovnih romana. Mnogo vanije, dakle, od toga o kojim se djelima konkretno radi ipak je
pitanje naina na koji se u romanu proizvodi predodba popularne kulture u moderni.
injenica da popularna knjievnost u Tri kavaljera ulazi preko glavne junakinje navodi na
pomisao da Krlea hrvatsku knjievnost nije toliko zaduio teorijom trivijaliteta koliko
pomnom konstrukcijom lika itateljice trivijalnih romana. Lik Melanije kao itateljice,
odnosno konzumentice popularne knjievnosti pomie analizu Tri kavaljera od razgovora o
recepciji stranih trivijalnih romana krajem 19. i poetkom 20. stoljea u Hrvatskoj prema
recepciji jednoga visokoknjievnog romana, prvi put prevedenog takoer poetkom 20.
stoljea, ija je glavna junakinja notorno poznata po svojim nezasitnim italakim i
potroakim apetitima.10 Stoga bi se Melaniji Krvari vrlo lako mogla priiti etiketa hrvatske
Emme Bovary.11
Melanijino i Emmino konzumiranje razliitih oblika pariskog smea, od sveia do
torbica, ine vezu izmeu Gospoe Bovary i Tri kavaljera frajle Melanije zahvalnim
polazitem za analizu odnosa knjievnosti i enskih anrova, a prvi Krlein roman kljunim
tekstom za razgovor o enskim anrovima u hrvatskoj knjievnosti. Kategorija enskih
anrova prvenstveno je proizala iz konteksta prouavanja audiovizualnih tekstova, odnosno
televizijskih i filmskih formi namijenjenih enskoj publici, poput sapunice ili melodrame. No,
poneto radikalnija i suvremenija definicija enskih anrova ukljuuje, prema Charlotte
9

Danas, meutim, mnogo vie od izjednaavanja Vulpiusa i Sienkiewicza iznenauje pripovjedaevo negativno
miljenje o filmu. O odnosu Miroslava Krlee prema filmskoj umjetnosti pisao je Ante Peterli (2006).
10
Informacije o prijevodima Flauberta i njegovu utjecaju na hrvatske pisce mogu se nai u Hergeievu
pogovoru Gospoi Bovary u prijevodu Josipa Matijaa iz 1957. Ovdje je dovoljno navesti da ga Kumii
spominje uz Zolu u svome poznatom tekstu O romanu (1884), te podsjetiti na Flaubertov utjecaj na
Vojnoviev Geranium i Gjalskijevu Marion. Sam roman Gospoa Bovary prvi je put u cijelosti preveden tek
1912. u Vijencu, prilogu dnevnika Obzor (Hergei, 1975, 448).
11
Premda se ini da je Krleino bavljenje popularnim fenomenima u Tri kavaljera frajle Melanije poznata
injenica, zasad nigdje nisam naila na eksplicitno povezivanje Melanije s Emmom Bovary. Stoga bih se ovdje
zahvalila Deanu Dudi koji je Melaniju kao Krleinu varijantu Flaubertove junakinje nekoliko puta spominjao u
sklopu svojih predavanja na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Korisna je,
takoer, njegova natuknica o Tri kavaljera frajle Melanije u Krleijani.

Brunsdon, ljubavne romane, enske i djevojake asopise, ali i modu, minku, pletenje,
ivanje te druge aspekte tradicionalne enske i djevojake kulture i medija (Brunsdon,
2000, 19). enski su anrovi, dakle, mediji, vjetine i prakse konvencionalnih enskosti
(19), odnosno fikcije enskosti u masovnoj kulturi (Brunsdon, 1999, 344).
Pretpovijest prouavanja enskih anrova vezana je uz pokretanje tzv. Women's Studies
Group (enske radne skupine ili Radne skupine za enske studije) unutar Centra za
suvremene kulturalne studije u Birminghamu 1974, a potom uz izlazak njihova zbornika
naslovljenog Women Take Issue: Aspects of Women's Subordination (ene progovaraju:
aspekti enske podreenosti) 1978. godine.12 Sam je naziv, meutim, u iru upotrebu uvela
Annette Kuhn u lanku Women's Genres: Melodrama, Soap Opera, and Theory (enski
anrovi: melodrama, sapunica i teorija), objavljenome 1984. u asopisu Screen. Premda Kuhn
izdvaja televizijske sapunice i filmske melodrame kao one popularne narativne forme koje
trenutno poprilino privlae kritiku i teorijsku panju (1997, 145), kategorija se moe
proiriti tako da obuhvaa sve 'ginocentrine' anrove koji su namijenjeni enskim
publikama, ali ih takoer uistinu konzumiraju milijuni ena. Takvi su pripovjedni tekstovi
dvostruko odreeni, s jedne su strane motivirani enskom udnjom utjelovljenom u
glavnome enskom liku, dok je s druge strane neizostavna uloga itateljice ili gledateljice,
odnosno nain na koji procesi gledateljske identifikacije voene enskom tokom gledita
konstruiraju tekst (145). Na taj se nain odvija pomak od konceptualizacije gledatelja kao
homogenog i androginog uinka tekstualnih operacija prema promatranju nje ili njega kao
rodom odreenoga subjekta uspostavljenog kroz reprezentaciju (146). Upravo se
konstrukcijom gledateljice odnosno itateljice enski anrovi razlikuju od reprezentacija
koje posjeduju manje izraenu rodno specifinu masovnu privlanost (145).
Drugi kanonski tekst teorije enskih anrova pripada Charlotte Brunsdon i prvi je put
objavljen 1991, takoer u asopisu Screen, pod naslovom Pedagogies of the Feminine:
Feminist Teaching and Women's Genres (Pedagogije enskog/enstvenog: feministiko
poduavanje i enski anrovi). Brunsdon se poziva na Kuhn, no odmah uvodi razliku izmeu
prouavanja predodbi ena u medijima, to je zanimalo ranija feministika medijska
istraivanja, te predodbi za ene koje su istraivaicama postale zanimljive kasnih 1970ih (1999, 344). Predodbe za ene, odnosno enski anrovi, slino kao kod Kuhn ukljuuju
medijske anrove i forme s masovnom privlanou za ene; reprezentaciju i identifikaciju
12

Ve su u tom zborniku naznaene neke od tema koje e svoje mjesto uskoro pronai u sklopu prouavanja
enskih anrova: Rachel Harrison bavi se romansama, Janice Radway enskim asopisima, Dorothy Hobson
konstrukcijom kategorije kuanice (WSG, 1978).

sa sredinjom protagonisticom; ensku udnju; narativne postupke i ritmove specifine za

enskost; kao i poloaj gledateljice (344).13
Kad je rije o kanonskim tekstovima poput Gospoe Bovary ili tekstovima kanonskih autora
poput Miroslava Krlee potrebno je do odreene mjere modificirati pojam enskih anrova
stoga to nisu posrijedi fikcije enskosti u popularnoj kulturi ve fikcije popularnokulturne
enskosti u visokoj kulturi. U sreditu oba romana nalazi se, dakako, enski lik ili enska
udnja, no nije nimalo sigurno da su tekstovi namijenjeni enskim publikama. 14 Takoer,
oba teksta nude reprezentacije enskosti, kao i to je mnogo vanije u ovom kontekstu
reprezentacije enskih likova kao itateljica popularne knjievnosti koja bi se veim dijelom
mogla svrstati u enske anrove. I Gospoa Bovary i Tri kavaljera proizvode predodbe
ena, ali i predodbe predodbi za ene, dakle, predodbe enskih anrova, kroz
reprezentacije tekstova poput ljubavnih romana i enskih asopisa, te praksi poput shoppinga,
ivanja ili itanja. Stoga ta dva romana u strogom smislu rijei nisu i sami predstavnici
enskih anrova jer nisu konstruirani za ensku publiku, meutim, na zanimljiv nain
prikazuju kako kanonska knjievna djela recipiraju popularnu knjievnost, odnosno kako
elementi popularne kulture ulaze u tekstove visoke kulture ili kako enski anrovi
postaju dijelom kanonske knjievnosti.
Meutim, ovisno o nainu na koji ih se ita, Gospoa Bovary i Tri kavaljera mogu i sami
postati enskim anrovima. Tako se predodba predodbi za ene poput Gospoe Bovary
pretvara u predodbu za ene kada se, primjerice, nae u rukama tefice Cvek. tefica
Flaubertov roman ita kao i druge enske anrove za kojima posee: s obzirom na vlastiti
ivot, podcrtavajui i oznaavajui odlomke koji joj se ine usporedivi s njezinom situacijom.
Pristupanje knjievnom tekstu kao da je rije o savjetodavnoj rubrici enskoga magazina ili
popularnopsiholokom priruniku, odnosno tumaenje knjievnosti iskljuivo s referencijom
na zbilju i to vlastitu, karakteristino je za reprezentacije enskih itateljica kakve se mogu
pronai kako u Gospoi Bovary i Tri kavaljera frajle Melanije, tako i u tefici Cvek u
raljama ivota. Stoga se na temelju analize likova itateljica enskih anrova od Lucije
Stipani preko Melanije Krvari do tefice Cvek moe pratiti sindrom Emme Bovary u
hrvatskoj knjievnosti koji se, izmeu ostalog, oituje kao nesposobnost itanja knjievnih
tekstova kao knjievnih tekstova.

13

O teoriji enskih anrova vie sam pisala tekstu Seks i grad: (a)politinost enskih anrova, Hrvatski filmski
ljetopis, br. 46, 2006.
14
Dapae, prije e biti da su namijenjeni univerzalnom, homogenom i androginom itatelju, odnosno: mukom
(Kuhn, 1997; Schweickart, 1996).

Sve je jedan roman!

Pri prouavanju predodbi enskih anrova u romanu Tri kavaljera frajle Melanije analiza
ne mora poeti i zavriti na reprezentacijima povijesnih romansi poput Rinalda Rinaldinija,
ve bi se trebala pozabaviti i nainima na koje razliiti postupci tipini za popularnu
knjievnost postaju dijelom strukture Krleina romana. Nije nimalo sluajno to roman koji
se u podnaslovu predstavlja kao staromodna pripovijest iz popularne knjievnosti posuuje
aktancijalnu strukturu i elemente fabule, ali i neka stilska rjeenja. Premda pripovjeda
dosljedno ironizira Melanijine knjievne favorite, Tri kavaljera vrve popularnim motivima:
ne samo oekivanim ljubavnim prizorima, iznenadnim susretima i munim prekidima, ve
ukljuuju i Novakovo izazivanje Trnina na dvoboj, umetnuta Trninova ljubavna pisma,
mjeseinu na Nilu, razbojnike koji su napali Melanijina oca, te ak pravu rinaldinijevsku
scenu koja je po tok ivota frajle Melanije bila od kardinalnoga domaaja (18) kada ju je
Fintek Janko u krmi prodao Mirku Novaku za deset kruna. U tom se kontekstu
pripovjedaeva ironija prema predstavnici popularnoga prenosi i na likove intelektualaca
Marijana Ksavera Trnina i Pube Vlahovia koji se preobraavaju u junake ljubavnoga
romana. Tako Trnin u epizodi upoznavanja s Melanijom na promenadi nastupa egzaltirano
poput kakvoga proroka, a Puba svoju mladenaku zaljubljenost u Maru Traljak opravdava
frazom kako je ona njegov jedini ivotni uslov (91), te dok je nju u mislima brutalno
silovao ve iks i iks puta, zaklao je, pio joj krv na litre (toplu djevojaku krv), vezao je
nekom bodljikavom icom i spasavao je iz nekih poplava i katastrofa (65) ba kao Don
Diego svoju oboavanu markizu Dolores (16), o Vinji je sanjao i prije nego li ju je
upoznao kao u tipinom ljubiu. Popularnu retoriku osim likova upotrebljava i pripovjeda,
ne proputajui naglasiti svoju ironiju, kada Novaka usporeuje s Apaom (35), za ljubavni
zaplet kae da se sve vuklo ablonski i dosadno kako se ve vuku te historije (50), te da je
do promjene dolo kada se sve okrenulo, kako se vulgarno kae, za sto i osamdeset
stupnjeva (50).
No, naslov romana onaj je element koji najjasnije funkcionira kao signal popularnoga.
Premda je njezinih kavalira uistinu etiri, izbor broja u naslovu Tri kavaljera frajle Melanije
neodoljivo podsjea na njegovu vanost kako u bajkama, tako i u popularnoj kulturi gdje se,
na primjer, susreemo s naslovima poput ve spomenutih Tri muketira iako je i njih etiri
(!) ili pak Tri mukarca Melite ganjer.15 Premda je status broja tri vrlo brzo doveden u
15

Analizirajui strukturu bajke, Vladimir Propp upozorio je na pripovjedni postupak utrostruenja pri kojem
uvijek trei, najmlai brat uspijeva rijeiti teki zadatak ili pobijediti zlotvora, dok je Bruno Bettelheim tome
pridruio psihoanalitiko tumaenje koje arobni broj u bajkama poput Zlatokose i tri medvjeda povezuje sa
simbolikom sretne obitelji (majka, otac, dijete) i ljudskom potragom za spolnim indentitetom (Propp, 1982;

pitanje ironinim prizvukom ostalih rijei u naslovu, osobito kavaljera i frajle 16 za

razliku od nametnute izdavaeve varijante kavalir i gospoica, te podnaslova
Staromodna pripovijest iz vremena kada je umirala hrvatska moderna, ipak do odreene
mjere itavom romanu osigurava popularni okvir. Tvrdnja da je prvi itateljev susret s
romanom odreen signalom popularnoga te injenica da su visokoknjievni izvori koje u
roman uvode likovi Trnina i Pube jednako podloni ironizaciji kao i Melanijina lektira tako
postaju povodom za analizu reprezentacija popularne kulture koje su u Tri kavaljera vrlo
bliske reprezentacijama enskih anrova. U tom se kontekstu osobito istiu dvije
reprezentacije koje nas vraaju pitanju usporedbe Krleina romana s Gospoom Bovary: ve
donekle analizirana predodba popularne knjievnosti i uz nju usko vezana predodba
shoppinga kao enske prakse.
Ve je od prve reenice jasno da Frajla Melanija Krvari nije bila sretno stvorenje (7),
upravo kao Emma o kojoj pripovjeda pred kraj romana konstatira da s Lonom nije bila
sretna, a niti je to ikada bila (274). Meutim, bez obzira na podudarnosti u odgoju koje su
dovele do slinoga knjievnog ukusa, ali i usporedivih ivotnih brodoloma, kljuna razlika
izmeu Melanije i Emme sadrana je u injenici Melanijina nasljedstva. Dok je jedino
Emmino ostvarenje fantazije o uzbudljivijem ivotu bal u dvorcu Vaubyessard gdje je plesala
s markizom, Melanija ima dovoljno novca da moe uzdravati svoje kavaljere te provoditi
zimsku sezonu u Beu, proljee u Italiji, a ljeto u gradu grofa Monte Christa te otamo
otploviti prema Aleksandriji na lai Singhalien. No, ni novac nije jamac sretnoga kraja za
tu nemoguu ivotu pojavu ili fikciju meu fikcijama (13), kako pripovjeda opisuje
Melaniju. I Melanijina i Emmina socijalno-psiholoka motivacija unaprijed ih ini izvrsnim
materijalom za iznevjeravanje pripovjednih obrazaca popularnih romana te se stoga
Melanijina pria na kraju pretvara u mnogo svakodnevniji anr policijskoga zapisnika, a
vijest o Emminoj smrti vraa se u oblik iz kojeg je ideja za roman navodno potekla u
rubriku crne kronike.
Melanija se rodila u krmi koja je nekad bila plemenitaka kurija, tonije, u prvom katu gdje
je neko stajala biblioteka (9), te je ta golema, mrana kua u njoj izazivala panian strah i
osjeaj krivnje. Prva faza njezina djetinjstva obiljeena je ivotom u provincijskoj zabiti gdje
su ljudi iznad svega praznovjerni i vjeruju u Majku Boju Crnicu Bistriku koja moe da
Bettelheim, 2000).
O odnosu broja kavaljera u naslovu i samom tekstu pisala je Maa Kolanovi u kontekstu analize romanse kao
popularnoga anra (2007). A na slinu je problematiku trivijalnog i enstvenog naila Marijana Hamerak
usporeujui Begoviev naslov Giga Barieva i njezinih sedam prosaca s bajkom o Snjeguljici te erotskim
filmom Kraljica Jozefina i njezinih sedam priplodnih pastuha (343).
16
Dovoljno se ovdje prisjetiti Krleina romana Povratak Filipa Latinovicza i Filipova odlaska frajlama.

zacijeli ujed zmijski i pogasi poar ako hoe (11), a djevojke iz krme potpaljuju vatru
starim gravirama iz biblioteke plemenitoga gospodina Kremenicha. Druga pak faza odnosi
se na urulinski samostan u kojem se zanosila dekorativnim vizijama o Gospodinu Bogu i o
velikoj srei to ispunjava zarunice Gospodnje te vezla svilu za glavni oltar i pravim
zlatom tkala monogram Gospodnji (13). S Emmom je situacija iznenaujue slina. Dobro
je poznato kako Gospoa Bovary poinje Charlesovim prvim danom u novoj koli i da se
Emmin lik uvodi neto kasnije, kada se Charles dolazi pobrinuti za slomljenu nogu njezina
oca. Isto tako, iako se Emmina toka gledita pojavljuje i prije udaje za Charlesa, pripovjeda
njezin u povijesti knjievnosti toliko slavan pripovijedani monolog poinje posredovati tek
nakon prvoga razoaranja u brak: I Emma je nastojala da dozna to se zapravo u ivotu
razumije pod rijeima srea, ljubav, zanos, koje su joj se u knjigama inile tako lijepe! (40)
Na tom mjestu u romanu kree analepsa o Emminu odgoju i obrazovanju, koji je poput
Melanijina uvelike obiljeen boravkom u samostanu. Prije toga sanjarila je o njenu
prijateljstvu kakva dobrog brace da bi se zatim i ona posvetila nejasnim matanjima o Isusu,
usporeenim sa zarunikom, muem, nebeskim ljubavnikom i vjenim brakom. Nakon
toga je inicirana u sferu enske popularne kulture toga vremena predstavljene kroz ljubavne
pjesme iz prologa vijeka, prepriavanje pripovijesti i novosti, ljubavne romane i ilustrirane
spomenare (41-42). Da bi slinost bila vea, zanimljivo je napomenuti kako je Emmin izvor
enske popularne kulture bila jedna starija djevojka koja je dolazila u samostan krpati rublje,
dok je Melaniju s ilustriranim svescima o Mariji Antoaneti upoznala udovica krojaa
Pickbauera (10), to jo jednom potvruje povezanost enske knjievnosti ili usmenoga
pripovijedanja s tkanjem, ivanjem ili pletenjem kao enskom praksom.17
Ne udi stoga to je Emma u ono vrijeme oboavala Mariju Stuart i zanosno potovala
slavne ili nesretne ene (42), kao to je Melanija itala Mariju Antoanetu, nesretnu kraljicu
francusku (10) i neke frivolne ilustrirane stvari o Henriku VIII (18), a dok je Melanija
oboavala Rinalda Rinaldinija i grofa Monte Christa, dotle se Emma zanosila Walterom
Scottom i Eugneom Sueom, ali i Balzacom te George Sand.18 Melanija, meutim, upravo
zahvaljujui nasljedstvu u prvom dijelu romana doivljava znaajnu transformaciju. Mada e
17

O vezenju i ivanju pie Svetlana Slapak u knjizi enske ikone XX. veka (2001). Vie o toj problematici u
mom tekstu Politika Zagorka: Kamen na cesti kao feministika knjievnost, u Komparativna povijest
hrvatske knjievnosti. Hrvatska knjievnost tridesetih godina dvadesetog stoljea, ur. Cvijeta Pavlovi i Vinka
Gluni-Buani, Knjievni krug, Split, 2005.
18
Bilo bi interesantno, no preiroko za ciljeve ovoga teksta, analizirati Charlesovu lektiru poput Putovanja
mladog Anarcharsisa u Grku, autora opata Barhlemyja iz 1799, ili njegove zabranjene uitke kao to su
igranje domina, pjevanje kupleta, Branger, pun i ljubav (17). Ne treba zaboraviti da je Charles, poput Emme,
ivio sa enom koju nije volio i koja mu je bila prilino odbojna, te da je Emma zapravo tek druga gospoa
Bovary.

uvijek najvie voljeti popularne romane, druenje s Mirkom Novakom i MXT-om pridonosi
njezinu kultuviranju, no istodobno pokazuje kako njezini knjievni izbori nisu nikada
uistinu njezini. Do Rinalda, Marije Antoanete i Henrika VIII. dolazi preko udovice krojaa, a
nakon povratka iz Bea postaje, po ukusu doktora Novaka, vitka dama odjevena po
posljednjoj modi, u krznu, koja ita Pressine feljtone i govori o Wagneru i pui cigaretu u
kavani i zna to je to darvinizam i secesija i ateizam (24). Kasnije, kada se Trninov utjecaj
poinje osjeati, Puba uje o njoj i to da ita Darwina i Haeckela i Kranjevia, i to da se
filozofijom bavi i da je intimus (ba doslovno tako: intimus) naega znamenitog simbolista i
modernista i heroja nae Moderne (66). No, nakon svega, pripovjeda ipak Melaniju
odreuje njezinim provincijskim podrijetlom i samostanskim odgojem kojega se nije uspjela
osloboditi a koji se i dalje oituje kroz ispijanje veih koliina vina, gatanje i praznovjerje.
Ona do kraja opravdava etiketu nemogue ivotne pojave, spajajui u sebi niz
kontradikcija: mranu hrvatsku provinciju i mondeni europski ivot, seljako praznovjerje i
modernu znanost i filozofiju, Rinalda Rinaldinija i Kranjevia, Neue Freie Presse i Henrika
VIII. ili pak glupu gusku i slobodnoga ovjeka. Dok Melanija svoj knjievni ukus
prilagoava onome svojih intimusa, Emma jedno kratko vrijeme, neposredno nakon prvoga
neuspjeha s Lonom, poinje uiti talijanski te itati ozbiljnija djela, iz povijesti i iz
filozofije (125), da bi i njih brzo zapustila poput svega drugog ega se primila. Na kraju, po
itavu no ita pretjerano uzbudljive knjige u kojima je bilo razuzdanih opisa i jezovitih
prizora (279), birajui sve jeftiniju literaturu to dublje zapada u porok.
Meutim, ono najznaajnije pri usporedbi Emmina i Melanijina itateljskog ukusa, a to mi
se ini vrlo bitnim za tumaenje Krleina romana i njegovo smjetanje u europski kontekst,
jest iznimna slinost opisa povijesnih romansi u Gospoi Bovary i Tri kavaljera.19 Evo kako
taj opis glasi kod Flauberta: Tu je sve vrvjelo od samih ljubavnih zgoda, ljubavnika,
ljubavnica, progonjenih gospoa, to se onesvjeuju u samotnim paviljonima, potanskih
koijaa koje ubijaju na svim postajama, konja koji na svakoj strani knjige crkavaju od
gonjenja, tamnih uma, sranih napadaja, zakletava, jecaja, suza i poljubaca, amaca na
mjeseini, slavuja u gajevima, gospode koja su hrabra poput lavova, a blaga poput janjaca,
kreposna kao to nitko nije, uvijek lijepo odjevena, a liju suze kao vrevi vodu! (42), a kako
kod Krlee: Ona silna kamena kalabreka brda, u kojima uvijek grmi pa se u zelenom
blijesku munja uljaju crne pelerine, blistaju bodei, siluju se mlade crvene djevojke, gore
dvorci, a kad ne grmi i ne sijeva, onda je neprekidno mjeseina na lagunama i uje se
19

ak se ni u Krleijani ne spominje utjecaj Flauberta na Tri kavaljera frajle Melanije, ve se samo izdvaja
motiv odlaska u javnu kuu koji Povratak Filipa Latinovicza dijeli s Flaubertovim Sentimentalnim odgojem.

mandolina i more umi (...) ali ve u sljedei tren bijesni galop don Deiga de Punta Arenas,
koji sav zapjenjen kao munja juri kroz burnu no, zanio bi je kao vjetar i ona je zaboravila i
kapulare i zavjete i krunice, pa se bacila u tu ludu hajku i kose joj se zavijorile na vjetru kao
zastave (15).
Premda se nabrojeni motivi poneto razlikuju, te se Krlein izvjetaj tie pojedinanoga
teksta, spominjanog Rinalda Rinaldinija, i neto bre prelazi na prikaz Melanijina itateljskog
doivljaja, ipak se ne moe zanijekati visoki stupanj podudarnosti dvaju opisa. Oba se temelje
na naelu nabrajanja, tonije gomilanja stalnih mjesta popularnih fikcija pa tako naglaavaju
repetitivnost popularnih motiva te njihovu sklonost ikoninosti, snanim kontrastima i
pretjerivanju, odnosno melodramatskoj imaginaciji o kojoj e jo biti rijei.
Dva vana pitanja koja proizlaze iz prethodne rasprave o prikazu popularnih romana u
Gospoi Bovary i Tri kavaljera frajle Melanije tiu se naina na koji Emma i Melanija itaju
te razloga zbog kojih itaju. Ta dva pitanja, kako i zato nae junakinje itaju, teko je
razdvojiti te se u teoriji enskih anrova pokuaji odgovora na njih najee isprepleu.
Krlein pripovjeda, dakle, vrlo brzo nakon izvjetaja o tome to Melanija ita prelazi na opis
noi probdjevenih uz knjigu, njezina uzbuenja i nemira zbog napete radnje, kao i iekivanja
subote kada e potom stii novi svei Rinalda. Melanija takoer ne prisustvuje
rinaldinijevskoj sceni u krmi jer se ispriala migrenom da bi mogla itati. Slino tome,
Emma pred kraj romana otpravlja Charlesa u drugu sobu da bi na miru do jutra mogla itati
ve spomenute knjige pune jezovitih prizora koji su je znali toliko uplaiti da je morala
kriknuti (279). Kako i za Emmu i za Melaniju boravak u samostanu i itanje popularnih
romansi predstavljaju jedino ivotno iskustvo sve do braka sa Charlesom ili prvih zaruka s
Fintekom Jankom, ne iznenauje injenica da su njihova oekivanja u prilinom neskladu s
branom zbiljom.
Meutim, moda se ne bi smjelo ii tako daleko da se Emmu izjednai s likom poput Don
Quijotea te optui za brkanje ontolokih razina, odnosno mijeanje fikcije i zbilje jer je ona,
nakon prvog razoaranja, itekako svjesna da njezin brani ivot ne odgovara nemoguoj
predodbi ljubavi i strasti koju je stekla itanjem romansi. 20 Stoga bi se prije moglo rei da
Emma u knjievnosti, ali i u modi ili kupovanju raznih sitnica, trai surogat za neispunjivi
20

Gajo Pele u tekstu o Gospoi Bovary Emmi pripisuje znaenjske sastavnice osjetilnosti i privida koji tumai
kao prizivanje predodbe izuzetnog stanja, odnosno projiciranje idealne ljubavi (17). Emma je, meutim,
svjesna da se iluzija i zbilja ne poklapaju pa e taj jaz pokuati ispuniti himbom (19-20). Stoga se ini da Emma,
ba zato to zna da njezin ivot nije popularna romansa, na artificijelan nain pokuava postati junakinjom
ljubia.

literarni ideal. Emma, dakako, taj ideal pokuava dosei izgovaranjem primjerenih fraza,
posjedovanjem predmeta koji slue kao scenografija za ljubavne prizore, te na kraju romana
glumljenjem strasti u predstavama reiranima prema knjievnim predlocima. Njezin je duh,
kako ga definira pripovjeda, praktian pored sve svoje zanesenosti, pa je Emma tako
ljubila crkvu zbog njezina cvijea, muziku zbog rijei u romancama, a knjievnost zbog
strastvenih zanosa te se vrlo brzo pobunila protiv vjerskih tajni i stroge discipline u zavodu
(44). Pripovjeda takoer tvrdi da je voljela more samo zbog oluja, a zelenilo samo onda
kad je tu i tamo raslo meu ruevinama. Iz svih je stvari nastojala da izvue kakvu linu
korist i odbacivala je kao nepotrebno sve to nije sluilo neposrednom uivanju njezina srca,
a kako je bila vie senitmentalne nego umjetnike prirode, traila je uzbuenja, a ne lijepe
krajolike (41). Emmin je grijeh, dakle, u tome to knjievnost ne ita kao knjievnost, ve
od nje zahtijeva da zadovolji njezine trenutane potrebe. Takva instrumentalizacija
knjievnosti gotovo pretvara knjievne tekstove u enske asopise i njihovu formulu od
ezdeset posto snova i etrdeset posto praktinih savjeta21 jer Emma ita Balzaca i George
Sand traei u njihovim djelima zamiljena zadovoljenja za svoje poude, dok u romanima
Eugnea Suea prouava opise pokustva (62). Na isti nain pristupa i magazinima na koje je
pretplaena, enskim listovima La Corbeille i Sylphe des Salons, upijajui iz njih sve
izvjetaje o premijerama, o konjskim trkama i veernjim zabavama, ne isputajui pritom
nita, i zanimala se za prvi nastup kakve pjevaice, za otvorenje kakve velike modne kue
(62). Emma ide tako daleko da nabavlja kartu Pariza te provodi dane etajui se vrkom
prsta (...) amo-tamo po prijestolnici (61).
Dok Emma popularne romane kao i enske asopise koristi kao nadomjestak za prieljkivani
ivot parikih viih klasa, Melanija je vei dio toga ipak iskusila zahvaljujui naslijeenom
novcu. No, i u njezinu nainu itanja jasno se osjea slian, knjievnim teoretiarima
neugodan dodir fikcije i drutvene zbilje koji se takoer moe tumaiti kao jedan oblik
zloupotebe knjievnosti.22 Melanija je sklona usporeivanju knjievnosti i vlasitoga ivota te
na putu u Egipat s ushienjem zakljuuje: Sve je jedan roman! Prekrasan roman! Eto! Zar to
sve nije roman to se s nama dogaa? Idemo u Afriku! Na piramide! Na Nil! Idemo daleko
gdje su tople mjeseine (25), no to e poklapanje popularne knjievnosti i njezina stvarnog
ivota biti kratkoga vijeka jer e vrlo brzo knjievnost ponovno vidjeti kao nedostini ideal.
Poznanstvo s Trninom navodi je na idealizaciju pjesnikova zvanja koje, dakako, povezuje s
Rinaldom i Monte Christom: Oh! Pol bi svoga ivota dala na dlanu da je mogla poivjeti
21

Citirano prema Janice Winship, Inside Womens Magazines (13).

O Hoggartovoj namjeri da svoju knjigu umjesto Upotrebe pismenosti nazove Zloupotrebe pismenosti
pie Dean Duda (50).
22

onim ivotom, kad su ljudi pili po dvoranama koje su poput naih katedrala u koje pada sunce
kroz sedmorobojne kristale. Da je mogla na kakvom crnom konju u burnoj noi galopirati s
kavaljerom, u sreu, u ljubav, u ivot. U neki drugi ivot koji nije kao ovaj ovdje. U neto to
nije sivo kao ona epava Pickbauerica s gitarom, kao ona uasna dosada u Svetome Kriu.
Oh, sve ono! I sve ovo danas! Karte Mirkove, pijanke, taj strani doktorat kojeg nema,
dugovi, mjenice. Kako je sve to proza! Kako u tome nema nita poezije (47).23
Ni Emma ni Melanija, dakle, ne itaju knjievne tekstove kao knjievne tekstove, ve ih
prilagoavaju vlastitim interesima i potrebama, a to moe ii tako daleko da se pojmovi
poezije i proze nau u zaudnom kontekstu u kojem se proza izjednauje s
nezadovoljavajuom stvarnou, dok poezija poinje znaiti svu Melaniji poznatu knjievnost
od Trninove Pjesme o dui do Monte Christa ali i prieljkivani ivot, sagraen na
knjievnom idealu. U jednom od dostupnih teorijskih objanjenja takvih naina itanja Rita
Felski tvrdi da se tako briu sve znaajne estetske razlike izmeu tekstova koje junakinje
konzumiraju to objanjava pribliavanje povijesnih romansi enskim asopisima, ali i
poezije prozi. Felski takoer kazuje da zato kljuno pitanje nije to tono Emma ita,
nego upravo nain na koji ita, reducirajui pojedinana knjievna djela iskljuivo na
izolirane segmente zapleta i modele koji se mogu imitirati (83). Poznati Emmin odlazak u
kazalite na izvedbu Lucije di Lammermoor izvrstan je primjer takvoga pristupa umjetnosti u
kojem itateljica, odnosno gledateljica svoju sudbinu usporeuje s onom glavne junakinje:
Ona je u njima [sjetnim melodijama] prepoznala sve one ljubavne zanose i one patnje zbog
kojih se gotovo ubila. Glas primadone inio joj se samo kao odjek njezine vlastite savjesti, a
ta kazalina iluzija, koja ju je oaravala, kao neto iz njezina vlastita ivota, da bi odmah
uoila razlike koje razotkrivaju manjkavost njezina ljubavnog iskustva: Ali nitko je na
svijetu nije volio takvom ljubavlju. Njen Rodoplhe nije plakao kao Edgar (...) (218).
Citirajui brau Goncourt koji su u svom dnevniku zabiljeili izjavu jedne kneginje koja je
tvrdila da uiva samo u onim romanima kojih bi voljela biti junakinjom, Felski zakljuuje
kako je Emma prototip moderne itateljice koja sanja da postane junakinjom svoje vlastite
romanse (85). Emma i Melanija, naime, itaju iz vlastitog interesa, traei predodbe s
kojima bi se mogle identificirati, te na taj nain estetsku vrijednost djela reduciraju na
emocionalnu upotrebnu vrijednosti (Felski, 83). Naglaavanje emocionalne upotrebne

23

Ponovno upozoravam na slinost s Flaubertom. Evo Emminih fantazija: Najradije bi bila ivjela u kakvu
starom dvorcu poput onih vlastelinka sa tankim strukom, koje su na gotskim prozorima, ukraenim trolistom,
provodile svoje dane i gledale nalakene na kamen, a s bradom o dlan, kako iz daljine dolazi vitez s bijelim
perom, koji galopira na svom vrancu (42).

vrijednosti knjievnih tekstova povezuje Felskinu analizu Gospoe Bovary s istraivanjem

fenomena klubova ljubitelja knjige o kojem je pisala Elizabeth Long.
Long u knjizi o knjinim klubovima s prikladnim podnaslovom ene i upotrebe itanja u
svakodnevnom ivotu uspostavlja razliku izmeu enskih itateljskih grupa u 19. stoljeu
koje su bile blisko povezane s aktivistikim ciljevima onodobnih enskih pokreta i
itateljskih grupa u 20. stoljeu koje pak naglasak sa stroge organizacije i politinosti
premjetaju upravo na bijeg od ozbiljnosti svakodnevnih poslovnih i kuanskih obaveza
(Long, 2003, 68-69). Budui da Emma i Melanija ne itaju s nekim konkretnim politikim
ciljem na umu, ve radi bijega od ovoga danas, odnosno proze svakodnevnoga ivota, ili
pak pronalaska zamjene za nezadovoljavajui ljubavni ivot, primjerenije je njihove
itateljske navike usporediti s dvadesetostoljetnim klubovima ljubiteljica knjige. Jedna je od
funkcija knjinih klubova, prema Elizabeth Long, pruanje podrke i osnaivanje lanica,
osiguravanje prostora u kojem mogu ispripovijedati sebe, to znai razumjeti vlastite
ivote ili u mati proivjeti druge izbore, druge naine postojanja u svijetu (60). Javne
diskusije najee preuzimaju oblik usporeivanja odabranih romana sa ivotima pojedinih
lanica, dakle, ve spominjanoga itanja knjievnosti s referencijom na zbilju koju u ovom
sluaju predstavlja vlastiti ivot. Na taj su se nain knjievni i kulturalni teoretiari poput
Long, ili pak Janice Radway koja se bavila zajednicom itateljica ljubia, prisiljeni suoiti s
jednim oblikom drutvene funkcije knjievnosti, s upotrebom knjievnosti u svakodnevnom
ivotu koja u prvi plan postavlja konstrukciju identiteta kroz itanje i identifikaciju s glavnom
junakinjom, pa ak i terapijsku funkciju knjievnosti.24
Meutim, kada Emma i Melanija usporeuju knjievnost i vlastite ivote, ivot uvijek prolazi
mnogo loije. Stoga Felski tvrdi da je za Emmu nedostatnost stvarnog suprotstavljena
apsolutnoj, idealnoj punoi romana iju konvencionalnost uope ne primjeuje (82).
Doista, Emma eksplicitno kae Lonu im se upoznaju: Ja sada, naprotiv, oboavam
pripovijesti koje se itaju bez predaha i od kojih vas hvata strah. Ja mrzim obine junake i
umjerena uvstva, kakvih ima u naravi (86).25 S druge smo strane ve vidjeli kakav je stav
24

Rije je o itateljicama koje su uglavnom nezaposlene, ali esto obrazovane ene, odnosno domaice ili
kuanice. U tom im smislu itanje pomae u pokuaju izlaska na kraj s proturjejima koja obiljeavaju njihove
ivote. Taj problem bez imena opisala je Betty Friedan u knjizi The Feminine Mystique, a u ovom je
kontekstu zanimljivo spomenuti i neke popularnokulturne artikulacije fenomena knjinih klubova i enskoga
itanja kada se, primjerice, u serijama poput Sopranosa ili Oajnih kuanica roman Gospoa Bovary pojavljuje
kao lektira njihovih junakinja.
25
Prisjetimo se da je upravo to reenica koju izgovara tefiina tetka dok tefica ita Gospou Bovary u
Ugreiinu romanu! Isto tako, tefica Cvek u raljama ivota posuuje jo motiva izravno iz Flaubertova romana:
marelice koje je Rodolphe poslao Emmi zajedno s oprotajnim pismom odgovaraju onima koje tetka daje tefici
dok ova ita Gospou Bovary, a prie koje tetka pripovijeda tefici i koje redovito zavravaju poantom da su
dotinoj djevojci svi problemi proli kada se udala lako je povezati s istom takvom priom koju Emmina

oba pripovjedaa prema takvom tipu pripovjedne proze. Obojica melodramatsku

pretjeranost popularnih romansi shvaaju ironino, kao serijalnost, konvencionalnost,
repeticiju; pretvarajui pripovijesti u popise, pripovjeda eksplicitno potkopava i ini
apsurdnima zavodljive mamce drame i zapleta (Felski, 82). to se pak Emme i Melanije
tie, izgleda da je upravo njihova sklonost melodramatskoj imaginaciji onaj faktor koji ih ini
idealnim ovisnicama o popularnoj knjievnosti, dok istodobno prua objanjenje za njihovo
nezadovoljstvo prozom svakodnevnoga ivota. Tako Ien Ang, piui o sapunicama,
melodramu opisuje kao sentimentalnu dramu s artificijelnim zapletom, koja karakterizaciju
rtvuje ekstravagantnim zbivanjima, senzacionalistiki pristupa emocijama svoje publike te
zavrava sretnim ili barem moralno umirujuim krajem (Ang, 61-62). Funkcija
naglaenoga zapleta i pretjeranih emocije kljuna je za razumijevanje melodramatske
imaginacije, pojma to ga je skovao Peter Brooks, a koji podrazumijeva izraz odbijanja ili
nesposobnosti da se nevaan svakodnevni ivot prihvati kao banalan i beznaajan, te nastaje
iz nejasnoga, neodreenog nezadovoljstva trenutanim postojanjem (Ang, 61; 79).
Takva pretjeranost osjeaja, pristupanje banalnim stvarima kao da imaju neko osobito
znaenje, te silna elja da im se ivoti ispune velikim dogaajima, moe se jasno uoiti kod
Emme i Melanije.26 Tako, primjerice, Melanija idealizira Trninovo zvanje koje u njezinoj
mati postaje garancijom gotovo boanskog uvida u tajne ivota i smrti, dok se uistinu radi o
tuberkuloznom bijedniku koji polako umire u unajmljenoj tavanskoj sobici: Ti poeti pale
vatromete svojih radosti, i ivot je poetov svijetla sveanost, korijandoli, rakete. To su neki
tajanstveni pirotehnici. Kako je ovaj ovjek ovdje mistian? Govori tako udne stvari! I sve
zna. Pred njim nema tajne, on ita iz svega kao iz otvorene knjige (48). Isto tako, brojni su
primjeri Emmine sklonosti melodramatskoj imaginaciji, od njezine predodbe idealnoga
medenog mjeseca uz potmulu buku vodopada i miris limuna, ili pak u kakvoj
vicarskoj kui ili kotskoj vili (45), do ideje da ljubav mora doi odjednom, s
grmljavinom i sijevanjem, kao nebeski orkan koji se obara na ovjeji ivot, uzdrma ga, kida
volju kao lie i odnosi cijelo srce u ponor (102). Charles joj, izmeu ostaloga, ne odgovara
zbog toga to ne zna ni plivati, ni maevati se, ni pucati iz pitolja, no ipak neko vrijeme
pokuava ostvariti ljubav s njim umjetnim sredstvima poput recitiranja stihova u vrtu po
mjeseini i pjevanja sjetnih ljubavnih pjesama (48). Emma smatra da su ljubavi potrebna
brino obraena zemljita i posebna temperatura (63) koje sama pokuava osigurati pomou

sluavka Flicit pripovijeda Emmi. Emma na to odgovara Meni je to dolo tek poslije udaje (111).
26
O Emminu iekivanju dogaaja pie Elissa Marder u tekstu o vremenu u Gospoi Bovary (1997).

scenografije i rekvizita iz popularne knjievnosti, na poetku se ravnajui prema

sentimentalnim romanima, a neto kasnije prema seksualno ekscplicitnijim predlocima. 27
Budui da Emmino pretjerivanje u porocima, uivanje u alkoholu, cigaretama i razbludnosti
(266) koincidira sa slabljenjem kvalitete i moralne ispravnosti njezine lektire, zanimljivo je
na kraju postaviti pitanje o subverzivnom potencijalu takvoga enskog itanja. Jer, ipak,
injenica jest da Emma opravdanje za svoje izvanbrane izlete pronalazi upravo u knjievnim
predlocima. S Lonom ju je zbliilo zajedniko listanje modnih urnala, recitiranje stihova i
zalijevanje kaktusa, ali to je prvenstveno bila veza uspostavljena putem knjiga i romanca
(101). Kada pak zapoinje vezu s Rodolpheom, prvo pomilja na junakinje iz romana koje je
itala, te itava legija tih zanosnih preljubnica stade pjevati u njezinim mislima sestrinskim
glasom (160), a kada planira pobjei s njim zamilja putovanje u gradove i predjele iji je
opis iznimno nalik pripovjedaevu prikazu popularnih romana. Dok Lonu pie pisma,
njezine ga misli preobraavaju u drugoga ovjeka, u lik koji su stvorile njezine najvatrenije
uspomene, najljepe knjige to ih je proitala, njezine najstrastvenije elje (281), a Emma je
za njega ljubavnica iz svih romana, junakinja iz svih drama, neodreena ona iz svih zbirki
pjesama (256). Osim to knjievnost za Emmu, pa i Lona, slui kao predloak za preljub,
Emma ide toliko daleko u svojoj instrumentalizaciji fikcije da za vrijeme izvedbe Lucije di
Lammermoor ne usporeuje samo svoj ivot s junakinjinim, ve i mata o bijegu s tenorom
za kojeg je uvjerena da je promatra s pozornice (219).
Popularna knjievnost stoga je do odreene mjere Emmin suuesnik u nevjeri, koja se u
radikalnijoj interpretaciji moe tumaiti kao nepristajanje na enino mjesto u patrijarhatu.
Kako tvrdi Mary Donaldson-Evans u tekstu o znaenju igala u francuskoj prozi druge
polovice 19. stoljea, Emma je itanjem zamijenila neke uobiajenije kuanske poslove.
Autorica tvrdi da pripovjeda prizore u kojima Emma ije, ili tonije ne ije, upotrebljava da
bi upozorio na njezinu pobunu protiv kuanskoga ideala (259). 28 Naime, odreena veza
27

Vjerojatno zbog financijskih razlika izmeu Melanije i nje, Emmi nije dovoljan emocionalni realizam
popularnih romana koji itatelji(ca)ma daje mogunost identifikacije, integracije u svakodnevni ivot, te
prvo i najvanije uitak prepoznavanja (Ang, 25), odnosno utopijski prostor koji ne ukljuuje prikazivanje
neega na to idealan svijet moe sliiti, nego kako bi se u njemu moglo osjeati (Geraghty, 17). Ona uope ne
moe zamisliti ljubav i strast bez onoga to bi se prema Ang moglo nazvati empirijskim realizmom povijesnih
romansi, bez balkona velikih dvoraca, koji su puni dokolice, bez budoara sa svilenim zastorima i vrlo debelim
sagom, bez sanduia punih cvijea, bez postelje na podiju, niti bez blistanja dragulja i zlatnih gajtana na
livreji (63).
28
U tom je kontekstu znaajno to Emma ije i kada je itatelj/ica prvi put upoznaje, meutim, ini se da nije
vjeta velja jer prvo ne moe nai ivai pribor, a zatim se pri ivanju vie puta bode te sie krv iz prsta.
Takoer, nastavlja Donaldson-Evans, prije udaje vei dio opreme naruuje, dok sama izrauje manji, a kasnije
joj je jahai kostim predugaak jer ga oito nije imala volje kratiti. Isto tako, ije samo kada treba glumiti ulogu
uzorne supruge: jer se Charlesu to dopada, da bi zavarala Lona, a zapoete vezove baca na hrpu u ormar kao i
sve ostalo za to nije imala dovoljno ustrajnosti, poput filozofskih knjiga ili prirunika za uenje talijanskog
(Donaldson-Evans, 2002).

izmeu ivanja i popularnih romana ne moe se zanijekati: i Donaldson-Evans upozorava na

injenicu da je Emmu sa enskih anrovima upoznala upravo djevojka koja je u samostan
dolazila krpati rublje (259), dok je Melanija kako je ranije istankuto prvi svei Marije
Antoanete dobila od krojaeve udovice. Takvi primjeri razotkrivaju dvoznanost praksi poput
itanja popularnih romana, koji s jedne strane itateljici nude privremeni bijeg od kuanskih
dunosti samo da bi im se vratila s obnovljenom marljivou, a s druge strane mogu posluiti
kao isprika za preljub i izbjegavanje branih dunosti, ili pak ivanja, koje se redovito
povezuje s vrijednom suprugom, ali isto tako moe oznaavati zabranjenu ljubav jer su ene,
prema Donaldson-Evans, esto vezle male poklone svojim ljubavnicima (259).
Melaniju i njezina prvog zarunika Janka Finteka sveo je, kako kae pripovjeda, upravo
Rinaldo Rinaldini. Njihov razgovor o knjievnosti i idealima funkcionira kao parodijska
inaica Emminih i Lonovih veeri kod ljekarnika, no vrlo se brzo razotkriva Jankova
ugroenost Melanijinim hobijem: Rinaldo! Taj prokleti Rinaldo! Prvo e mi biti da bacim
tog prokletog Rinalda iz svoje kue! Metlu u ruke pa kuhae, a ne romane! Dat u ja njoj ve
tih romana! Ha-ha! Romani! Dvojke dojiti, a ne romane (18). Treba svakako naglasiti kako
se iz navedenoga vidi da ni Fintek ne ita knjievnost kao knjievnost, ve iskljuivo s vrlo
praktinim ciljem udvaranja Melaniji, bogatoj nasljednici. Ovdje je, meutim, zanimljiviji
zarunikov strah od Rinalda prema kojem se gotovo postavlja kao prema stvarnom suparniku,
a koji stoji izmeu njega i patrijarhalne idile. Suprotnost itanju popularnih romana u ovom
su sluaju upravo enine brane dunosti kuhanje, ienje i odgoj djece. Osim
patrijarhalnome branom reimu, prekomjerno itanje romansi moe predstavljati prijetnju i
nosiocima religijskih uvjerenja. Charlesova majka, primjerice, smatra da bi Emmi trebalo
zabraniti itanje romana jer to nije nita drugo doli trovanje dua (127).
Bez obzira na to to Emmino i Melanijino itanje nije mnogo vie od privatnog i pasivnog,
gotovo oajnikog otpora ulozi ene u patrijarhatu, valja spomenuti jo jedno polje koje moe
ugroziti ono knjievne teorije. Komentirajui u tom kontekstu razliite strune analize
Gospoe Bovary, Rita Felski ukazuje na problem opreke izmeu autentine modernosti
Flaubertova pisanja i naivnosti Emmina itanja gdje e se prednost uvijek dati prvome, kao i
oznaitelju pred oznaenim, kompleksnosti forme pred trivijalnostima (enskoga) sadraja
(86). Kao to je ve reeno, obina itateljica poput Emme ili Melanije za razliku od
kompetentnoga itatelja, knjievnoteorijski i knjievnopovijesno obrazovanog, ne ita
knjievne tekstove kao knjievne tekstove, ve kao neto drugo: psiholoki prirunik ili
savjetodavnu rubriku enskoga asopisa, upute za ivot ili sredstvo za bijeg od
svakodnevnoga ivota. Premda su uglavnom sposobne razlikovati knjievnost i zbilju, ipak

tekstove itaju s referencijom na stvarnost, odnosno na vlastiti ivot, te stoga prema tekstu
nemaju odmak koji je toliko bitan profesionalnim itateljima. Takav je nain itanja, prema
Felski, opasan za knjievnu teoriju upravo stoga to negira autonomiju knjievnog
artefakta (86), naglaavajui u prvom redu praktine upotrebe knjievnosti poput rjeavanja
svakodnevnih ivotnih problema.
Rinaldo, Monte Christo i secesionistiki kredenci
Meutim, kako dalje tvrdi Felski, takvo kompulzivno itanje zauzvrat proizvodi
nezadovoljstvo stvarnim svijetom; zavedene svjetovima na tiskanoj stranici, itateljice
postaju nezadovoljne vlastitim ivotima jer ne imitiraju zaplete romana koje tako revno
konzumiraju (86). Rije je zapravo o zaaranom krugu enske popularne kulture jasno
vidljivom na primjeru Emme ili Melanije, koje prije bilo kakvoga stvarnog ivotnog iskustva
prve predodbe o ljubavi, vezama i mukarcima stjeu kroz romane i ilustrirane spomenare
posuene od neto starijih ena. O toj je u startu pretjeranoj, melodramatskoj predodbi
ljubavi i strasti koja e Emmi i Melaniji kasnije biti stalni izvor nezadovoljstva i frustracije
njihovim stvarnim ivotnim prilikama pisala Janice Radway u knjizi o itateljicama
ljubavnih romana.29 Radway repetivnu konzumaciju ljubavnih romana objanjava njihovom
kratkoronom terapijskom vrijednou, koju istodobno omoguava i ini nunom kultura
koja kod ena stvara potrebe koje onda ne moe zadovoljiti (85). Stoga se ini da je
popularna knjievnost istodobno otrov i lijek, izvor i rjeenje Emmina i Melanijina problema.
No, ako se taj problem s jedne strane oituje kao prekomjerno itanje, s druge se strane moe
prepoznati kao kompulzivno kupovanje.
Kako nas upozorava pripovjeda u Gospoi Bovary, Emmin je duh pored sve svoje
zanesenosti itekako praktian (44), a budui da su se i u ovom radu esto jedno pored
drugoga mogli nai pojmovi poput melodramatske imaginacije i praktinih, svakodnevnih
upotreba knjievnosti, povezanost popularne knjievnosti i shoppinga ne bi trebala biti
iznenaenje. Dapae, Rita Felski upozorava da je upravo ta proturjena mjeavina idealizma
i instrumentalnosti, udnje za transcendencijom i svjetovne vulgarnosti ono na emu se
temelji reprezentacija Emme Bovary kao prototipa itateljice (Felski, 81). Ako je Emma,
kako stoji u romanu, iz svih stvari nastojala da izvue kakvu linu korist i odbacivala kao
nepotrebno sve to nije sluilo uivanju njezina srca (41), moe se zakljuiti da njezin lik
29

Radway se, slino Riti Felski, Elizabeth Long i Ien Ang, bavila enskom potrebom za itanjem ljubia kao
zamjenom za nedostatke vlastitoga branog i obiteljskog ivota. O tome sam vie pisala u tekstu Dnevnik
Bridget Jones: pokuaj reforme ruiastog geta, Quorum, br. 2, 2003.

funkcionira kao emblem buroaskog senzibiliteta, ali i enskog senzibiliteta, kako daje
naslutiti spoj rjenika profita i korisnosti s onim osjeaja i sentimentalnosti (Felski, 84).
Tako s jedne strane predodbe romantine ljubavi propagirane unutar romana prizivaju i
osnauju privlanost glamuroznih i bogatih ivotnih stilova, dok s druge strane ekonomska
logika moderne potronje potie emocionalno i erotsko ulaganje u iskupljujuu mo robe
(Felski, 87). Ta je povezanost koristi i ljubavi, ekonomije i strasti jasno uoljiva u Emminu
reiranju ljubavnih susreta gdje su joj scenske pozadine i rekviziti preslikani iz popularnih
romana nuni kako za poetno zaljubljivanje, tako i za odravanje strasti.
Veza izmeu erotskog i ekonomskog takoer je vidljiva u jednom od najpoznatijih prizora u
Gospoi Bovary kada Rodolphe udvara Emmi na skuptini poljoprivrednika. Rodolpheov je
ljubavni diskurz donekle razbijen i ouen politikim govorom gospodina savjetnika te
kasnijom dodjelom nagrada, no istodobno se ta dva kliejizirana diskurza puna opih mjesta
savreno nadopunjuju. Na taj nain Emma gotovo postaje kakvo lijepo grlo (137) kojem se
posjetitelji skuptine dive, ba poput Melanije u onoj rinaldinijevskoj sceni u krmi u kojoj
je Fintek prodaje Novaku za deset kruna. Scena zapoinje nesporazumom izmeu Finteka i
ostatka drutva kada kavaljer pitanje o predujmu to ga je dobio od Melanije interpretira u
smislu novanoga predujma a ne onoga drugog slatkog predujma na koji ostali ciljaju, da
bi zavrila Fintekovim teoretiziranjem o Melanki kao o predmetu koji je njegov, koji je on
zakapario i koji se nalazi u njegovom privatnom vlasnitvu, isto tako, na vlas isto tako kao
eto na ova tula-doza u depu (20).
ena je, dakle, u kapitalistikoj ekonomiji istodobno reprezentirana kao roba, ali i potroaica
robe koja joj sada ulazi u dom preko posrednika poput trgovca Lheureuxa ili je pak iz istoga
doma izvlai u javni prostor robne kue. No, kako tvrde Rachel Bowlby i Rita Felski u
svojim analizama reprezentacija ena kao potroaica u devetnaestostoljetnoj pripovjednoj
prozi, osobito Zolinim romanima Kod enskog raja i Nana, ene su prikazane kao strojevi
za kupovanje, voene porivima izvan njihove kontrole koji ih prisiljavaju da bacaju novac na
akumulaciju to vie predmeta (Felski, 62). Ako Zolina Nana predstavlja seksualno i
ekonomski nezasitnu enu, Emma Bovary je uz to jo vjeno eljna novih literarnih
senzacija. Stoga vezi izmeu ekonomskog i erotskog treba dodati i polje popularne
knjievnosti koja u drugoj polovici 19. stoljea sve jasnije postaje dijelom potroake kulture.
To se svakako odnosi na tadanji rast knjievne industrije, odnosno tiskanja knjiga i asopisa,
u sklopu koje se roman ubrzo izdvojio kao trino najzanimljiviji i najisplativiji anr
(Bowlby, 8-9), ali i na metaforu konzumacije, na oralne i sadistike konotacije potronje,
njezine povezanosti s fantazijama inkorporacije i destrukcije (Felski, 81). Na taj nain

ensko itanje postaje oblik jedenja, odnosno prejedanja: Emma je u samostanu gutala itava
poglavlja popularnih romana (42), gutala je enske asopise (64), te na kraju guta pune ake
arsena (303).30
Spomenuti se odnos knjievnosti i potroake kulture stoga moe, jednostavno postavljeno,
promatrati iz dvije perspektive. Prva bi iscrtavala prostor knjievnosti u robnoj kui te bi
ukljuivala istraivanje naina na koje se knjievnost tri kao roba namijenjena potronji, dok
bi druga upozoravala na donekle neistraeno podruje shoppinga u knjievnosti ili robne
kue u knjievnosti, odnosno traila odgovor na pitanje kako se sve shopping i potroaka
kultura pojavljuju kao tema nekoga knjievnog teksta. 31 Neka rjeenja tih teorijskih problema
u svojim je radovima ponudila Rachel Bowlby, jedna od rijetkih knjievnih i kulturalnih
teoretiarki koja se sustavno bavi shoppingom u knjievnosti. Prva njezina knjiga na tu temu,
Just Looking: Consumer Culture in Dreiser, Gissing and Zola (1985), posveena je
potroakoj kulturi u djelima Theodorea Dreisera, Georgea Gissinga i milea Zole te
istrauje vezu realistike i naturalistike knjievnosti s razvojem industrijskoga kapitalizma u
Americi, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Rije je o knjievnom razdoblju u kojem novac i elja
za drutvenim uspjehom igraju kljunu ulogu u pokretanju zapleta te junaci poput Juliena
Sorela ili Luciena Rubempra za proboj u najvie parike salone prvo moraju posjedovati
prikladne predmete, a to se osobito odnosi na odgovarajue odijelo skrojeno po svim pravile
ovosezonske mode. Lucienov prvi neuspjeh uzrokovan prologodinjim krojem odijela
usporediv je s naivnou i neznanjem naega seoskog momka Ivice Kimanovia kada prvi
puta odlazi krojau ili pak kua kavu. Problem potronje i u hrvatskoj knjievnosti ozbiljno
otvora realistika i naturalistika proza (Nemec, 1994). Epizoda u kojoj gospoa Sabina
naruuje najbolje tkanine za svoje i kerine haljine, ili pak ona kada Laura svoju kapelicu
pored Zgubidanova kuerka ureuje toliko sjajno da se nitko u nju ne usuuje ui, usporediva
je s Emminim kompulzivnim kupovanjem zbog kojeg uistinu zasluuje titulu prve knjievne
opingholiarke.
30

Kada pie o odnosu erotskog i ekonomskog Felski se poziva na tvrdnju Colina Campbella da duh
modernoga konzumerizma definira nefokusirana i nezasitna enja koja se prikopava na niz objekata u
potencijalno beskonanoj sekvenci, a unutar takve logike udnje sami se objekti mogu meusobno zamijeniti
i proiriti; ovdje se radi ne o diskretnoj partikularnosti objekta nego o simbolikim znaenjima i uopenoj auri
poeljnosti koja je upisana u objekt kao robu (78). Stoga je zadovoljstvo po definiciji nemogue jer ne postoji
objektivna potreba koju se eli ispuniti, ve roba poinje znaiti imaginarno zadovoljenje koje nuno ostaje
nedohvatljivo (Felski, 78). Vie o nemogunosti pronalaska toga primarnog objekta udnje te fragmentiranju,
komodificiranju i fetiiziranju Emmina tijela u tekstu Petera Brooksa (1993).
31
Premda se moe initi da rije shopping nikako ne pristaje razgovoru o Miroslavu Krlei, i sam je autor u
romanu Banket u Blitvi upotrijebio upravo nju. Posrijedi je prizor u treoj knjizi romana kada Niels Nielsen s
prozora svoga hotela promatra djevojke pri povratku sa shoppinga (207).

Premda bi naratoloka analiza Emmino kupovanje najvjerojatnije kategorizirala kao jednu od

funkcija u razvoju zapleta ili ga pri ralambi karakterizacije njezina lika svela pod tzv.
rutinske inove za razliku od onih iznimnih poput preljuba i samoubojstva (Rimmon-Kenan,
61), potrebno je ponovno naglasiti vanost takvih svakodnevnih radnji i navika lika za
znaenje radnje. U kontekstu rasprave o reprezentacijama enskih anrova u knjievnim
tekstovima poput Flaubertova ili Krleina romana svaki informant o Emminoj ili Melanijinoj
svakodnevici ili katalizator kojim ispunjavaju razvuene dane bez pravih zbivanja poprima
dodatno znaenje te se na razini radnje, odnosno likova moe itati kao indicija. 32 Trnin sa
svoga prozora tako gleda kako Melaniju boli glava, kako kuha kavu, ita knjige i elja kosu,
primjeuje da joj Novak dolazi pod prozor i baca kamenie na to mu ona sputa klju, a
zatim se svaaju: Trinin, ukratko, ne svjedoi niemu iznimnom, ve promatra Melaniju
kako ivi (35). Nabrojeni inovi ne uzrokuju promjene i ne pomiu radnju unaprijed, no
umjesto toga oznaavaju prazninu u Melanijinu ivotu, dosadu i odsutnost dogaaja kojima
pokuava doskoiti preputanjem ljubavnim aferama, itanjem romansi i preureenjem
salona. Emma takoer nedostatak romantinih pustolovina nadomjeta nizom izvanbranih
veza i upornim narudbama iz kataloga lokalnoga lihvara gospodina Lheureuxa koje
funkcioniraju kao najdostupnija zamjena za parike balove i vonju gondolom na mjeseini.
Emma je ve na poetku braka sa Charlesom sklona gomilanju sitnica koje joj svakodnevicu
ine glamuroznijom, no koje vrlo brzo prestaje koristiti: Ona je kupila upija, pisai papir,
pero, dralo i kuverte, premda nije imala nikoga kome bi pisala; brisala je prainu sa svoje
police za knjige, gledala se u ogledalo, uzimala knjigu, sanjarila neko vrijeme meu recima i
na kraju je spustila na krilo (64). Slino tome, isprva kupuje predmete koje je vidjela kod
drugih, poput ukrasnih privjesaka koje su na lancu sata nosile rouenske gospoe, dvije vaze
od modrog stakla ili kutiju za ivai pribor od slonove kosti s naprstkom od pozlaena srebra
(64). Kada joj Lheureux prvi put nudi svoju robu, Emma odolijeva kao to odolijeva prvoj
udnji prema Lonu,33 no nakon njegova odlaska tugu lijei kupovanjem, a ubrzo se preputa
i vezi s Rodolpheom: ena koja je sebi nametnula tako velike rtve mogla je sebi dopustiti i
neke muice. Ona kupi jedno gotsko klecalo, u mjesec dana potroi etrnaest franaka za
limune da njima isti nokte. Narui u Rouenu haljinu od plava kamira, kod Lheureuxa
izabere najljepi svileni pojas, koji je vezala oko struka preko kune haljine, i tako odjevena,
32

Pojmovi su, dakako, Barthesovi (1992).

Zanimljivo je, kao to tvrdi Mary Donaldson-Evans u tekstu o motivu igle u francuskoj realistikoj
knjievnosti, da Emma odolijeva napasti kada joj Lheureux, izmeu ostaloga, nudi engleske igle (260). To se
uklapa u autoriinu tezu o Emminu nepristajanju na drutvenu ulogu supruge i majke koja je jednim dijelom
simbolizirana upravo ivanjem kao enskim poslom.
33

pri zatvorenim kapcima, i s knjigom u ruci, leala je na divanu (125). Kasnije e Emma, za
vrijeme slabljenja druge veze s Lonom, osim itanja sve razuzdanijih romana, i shoppingu
pristupati bez svakoga kriterija, kupujui sve to bi joj privremeno moglo stiati poudu. Ona,
uostalom, pretjeruje i kada je rije o vjeri pa tako ozbiljan religijski angaman zahtijeva
posjedovanje odreenih predmeta poput brojanica i amajlija, te ak relikvije optoene
smaragdima koju postavlja iznad postelje da je ljubi svaku veer (208).
Emma, dakle, kupuje da bi imitirala svoje uzore, kako romaneskne tako i one iz francuskoga
visokog drutva, te da bi osigurala potrebne rekvizite za ljubavnu avanturu koja je moda ve
sutra oekuje. Najdojmljiviji je stoga spomenuti prizor u kojem Emma lei kod kue na
divanu i ita u punoj ratnoj spremi, s najljepim svilenim pojasom oko struka, no kasnije e
ipak imati prilike iskoristiti svoje oruje, pa ak i pisai papir na kojem e pisati ljubavna
pisma Rodolpheu i Lonu. Kako tvrdi Rachel Bowlby slijedei Baudrillarda, itav identitet
potroaa ili potroaice ovisi upravo o posjedovanju prikladnih predmeta: prikladnih za
vrijeme (modne sezone) i za predodbu koju eli projicirati pomou nijansi kodova
odijevanja i imovine sav pribor ivotnoga stila koji mogu prepoznati ostali lanovi drutva
(28). Nadalje, graanin potroa nije toliko vlasnik koliko vlasnitvo robe koju mora
posjedovati da bi se proizveo ili bio proizveden u obliku objektivno zajamenom kao onom
drutvenoga pojedinca. Ono to je po definiciji neije vlastito, sam vlastiti identitet ili
individualnost, u isto je vrijeme neto to se mora staviti na sebe, glumiti ili odjenuti poput
vanjskoga dodatka, posjedovanog kao imovinu nominalno odvojenu od tjelesnoga ja (28).
Shopping kao nain proizvodnje vlastitog identiteta u Melanijinu pak sluaju funkcionira vrlo
slino kao njezini itateljski izbori koji se mijenjaju s obzirom na oekivanja mukarca s
kojim je u vezi. Melanija je, naime, sklona svoj ukus u knjievnosti i unutarnjem ureenju
prilagoavati afinitetima svojih kavaljera. Kao to je s Rinalda i Monte Christa pokuala
prijei na Darwina, Haeckela i Kranjevia tako je masivno Kremenichevo pokustvo po
naputku Mirka Novaka zamijenila nekim nemoguim secesionistikim kredencima i
konatim stolicima i fabrikim vazama (34). Pjesnika Trnina osobito je ozlojedila ta
promjena jer, kako kae, Bidermajer izmijeniti Makartom! To moe samo provincija (35),
meutim, istovremeno se sveano izraava o njezinoj ljubavi prema utoj boji, utim
jastucima i poplunima, utom stolnjaku i divanu, te komentira njezine dvije velike modre
porculanske vaze, uvenuli fikus, mali barometar i crvenu svjetiljku koja kod nje gori cijele
noi (45-46). Da bi je osvojio, Trnin hvali njezine toalete, a osobito se zadrava na
Melanijinim torbicama, pompadurki koju nosi od lanjskoga Uskrsa, a prije toga je nosila
narodnoizvezenu torbicu s crvenima dugim resama (48). Pripovjeda na kraju prizora

izvjetava da je laganim i opojnim aromatom fine trepetljive rijei Trnin Melaniju

parfimirao svojim temama (48), ali uistinu njezinim temama unutarnjeg ureenja, mode i
ljepote, koje po svom miomirisnom odreenju oito pripadaju istoj kategoriji kao popularna
knjievnost odnosno kategoriji parfimiranoga smea.
Zakljuak
Na kraju, meutim, Melanija ne uspijeva zadrati niti jednoga kavaljera, a za netrpeljivost
izmeu Marijana Ksavera Trnina i Pube Vlahovia nije toliko odgovoran generacijski raskol
unutar hrvatske moderne, koliko Melanijin novac za kojim Trnin udi, a koji Puba ne zna
odbiti. Kada Melanija svodi raune svoje veze s Pubom, uvia da je od njihove ljubavi na
koncu ostalo samo ono to mu je kupila: englesko odijelo koje je toliko uvrijedilo Trnina i
knjige iz Berlina (Nietzsche komplet) (148). Slino tome, i njezina idealna misija da
ujedini i pomiri ta dva dobra idealna ovjeka (83) osuena je na neuspjeh jer Melanija
kao predstavnica popularne i potroake kulture, ali i kao ena, dvojici intelektualaca moe
biti samo izvor kratkotrajnoga zadovoljenja ekonomskih i seksualnih potreba. enski likovi
poput Melanije i Emme stoga su u konanici neraskidivo vezani uz trivijalno ili popularno te
u javnu sferu moderne kao kulturne epohe mogu ui prvenstveno kao potroaice, a ne
proizvoaice, i to na dva naina: kao itateljice, tj. konzumentice popularnih romana kao
masovno proizvedene robe i kao potroaice u uobiajenom smislu shoppinga kao enske
prakse.
Meutim, ipak treba upozoriti na vanu razliku izmeu Flaubertove Gospoe Bovary i
Krleina Tri kavaljera koji, premda pripadaju moderni kao kulturnoj epohi, ipak slubeno
predstavljaju dva razliita knjievna razdoblja, realizam i modernizam. Stoga, za razliku od
Flaubertova romana gdje je Emmina konzumacija popularne knjievnosti i potrone robe
kljuna za motivaciju radnje i lika, u Krleinu tekstu popularna knjievnost vie funkcionira
kao jedan od tipova tekstualnosti od kojih je roman sastavljen. Melanija je, dakle, fikcija
meu fikcijama jer je itava sastavljena od citata popularnog, a i muki su likovi
proizvoaa takoer fikcije: Marijan Ksaver Trnin i Puba Vlahovi tako su karikature
dostupnih tipova tekstualnosti na visokoknjievnoj sceni hrvatske moderne. Iako bi se moglo
tvrditi da lik Melanije nije u sreditu romana te da prije slui kao motivacija za uvoenje i
prikazivanje kavaljera, ni muki likovi intelektualaca nisu najbitniji element u tumaenju
znaenja teksta. Ako je Melanijin lik konstruiran da bi popularni fenomeni mogli postati dio
romana, jednako vrijedi i za muke likove kada je posrijedi visoka knjievnost hrvatske
moderne. Nije samo Melanija nemogua ivotna pojava, ve su to svi likovi u ovom

romanu o knjievnosti, knjievnoj sceni i tipovima tekstova dostupnim u vrijeme kada je

umirala hrvatska moderna. Uz Melanijin oajniki uzvik: To je sve nainjeno! Kao u
panoptikumu! Tako nainjeno! (151) itekako je prikladan naslov Ljudi od papira to ga je
Krlea dao ulomcima koji su kao najava romana tiskani 1921. u Novoj Evropi.
Krlein roman Tri kavaljera frajle Melanije stoga je za popularnu knjievnost kljuan na dva
naina. Prvo, tu je ve sama injenica da je, premda ironizirana kao parfimirano smee,
popularna knjievnost putena u roman kao jedan od diskurza toga vremena. I drugo, u
romanu se ne parodira samo popularna knjievnost s prijelaza stoljea, nego i tipovi
tekstualnosti koji danas funkcioniraju kao neprijeporan dio kanona i koji uz to neodoljivo
podsjeaju na ranije radove samoga Miroslava Krlee.

Literatura
Ang, Ien (1985) Watching Dallas: Soap Opera and the Melodramatic Imagination.
London & New York: Routledge
Barthes, Roland (1992) Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova, u
Suvremena teorija pripovijedanja, ur. Vladimir Biti, Zagreb: Globus
Beker, Miroslav (1995) Komparativna knjievnost. Zagreb: kolska knjiga
Bettelheim, Bruno (2000) Smisao i znaenje bajki. Cres: Poduzetnitvo Jaki
Bowlby, Rachel (1985) Just Looking: Consumer Culture in Dreiser, Gissing and Zola.
London & New York: Methuen
Brooks, Peter (1993) The Body in the Field of Vision, u Body Work. Objects of
Desire in Modern Narrative, Cambridge, MA & London: Harvard University Press
Brunsdon, Charlotte (1999) Pedagogies of the Feminine: Feminist Teaching and
Women's Genres, u Feminism and Cultural Studies, ur. Morag Shiach, Oxford & New York:
Oxford Univeristy Press
Brunsdon, Charlotte (2000) The Feminist, the Housewife, and the Soap Opera.
Oxford: Oxford University Press
Donaldson-Evans, Mary (2002) Pricking the Male Ego: Pins and Needles in
Flaubert, Maupassant, and Zola, Nineteenth-Century French Studies, br. 3-4.
Duda, Dean (2002) Kulturalni studiji. Ishodita i problemi. Zagreb: AGM
Felski, Rita (1995) The Gender of Modernity. Cambridge, MA: Harvard University
Press
Flaubert, Gustave (1975) Gospoa Bovary. Zagreb: Zora
Hoggart, Richard (2001) Upotrebe pismenosti i podruje kulturalnih studija,
Quorum, br. 1.
Geraghty, Christine (2001) Utopijski spektakl obilja, Zarez, 55.
Hamerak, Marijana (2004) Trivijalno i enstveno Bez treega, u Izmeu roda i
naroda, ur. Renata Jambrei Kirin i Tea koki, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku,
Centar za enske studije
Hergei, Ivo (1975) Gustave Flaubert, u Gustave Flaubert, Madame Bovary,
Zagreb: Zora

Kolanovi, Maa (2007) Od pripovjedne imaginacije do roda i nacije. Marija Juri

Zagorka u kontekstu anra romanse, u Osmiljavanja. Zbornik u ast 80. roendana
akademika Miroslava icela, ur. Vinko Brei, u tisku.
Kravar, Zoran (2003) Antimodernizam. Zagreb: AGM
Kravar, Zoran (2005) Svjetonazorski separei. Amtimodernistike tendencije u
hrvatskoj knjievnosti ranoga 20. stoljea. Zagreb: Golden Marketing-Tehnika knjiga
Krlea, Miroslav (2000) Tri kavaljera frajle Melanije. Zagreb: Ljevak, Matica
hrvatska, HAZU
Krlea, Miroslav (2000a) Banket u Blitvi. Zagreb: Ljevak, Matica hrvatska, HAZU
Krlea, Miroslav (2000b) Povratak Filipa Latinovicza. Zagreb: Ljevak, Matica
hrvatska, HAZU
Kuhn, Annette (1997) Women's Genres, u Feminist Television Criticism, ur.
Charlotte Brunsdon, Julie DAcci i Lynn Spigel, Oxford: Claredon Press
Lasi, Stanko (1987) Krleina proza od Hodorlahomora Velikog do Vrajeg otoka,
u Mladi Krlea i njegovi kritiari (1914-1924), Zagreb: Globus
Long, Elizabeth (2003) Book Clubs. Women and the Uses of Reading in Everyday
Life. Chicago & London: The University of Chicago Press
Marder, Elissa (1997) Trauma, Addiction, and Temporal Bulimia in Madame
Bovary, Diacritics, br. 3.
Mandi, Igor (1985) Principi krimia. Beograd: Mladost
Morris, Meaghan (2006) to da se radi s trgovakim centrima, u Politika teorije.
Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Zagreb: Disput
Nemec, Kreimir (1994) Povijest hrvatskog romana od poetaka do kraja 19.
stoljea. Zagreb: Znanje
Pele, Gajo (1984) Poriv i privid: znaenjski sustav Flaubertove 'Gospoe Bovary',
Knjievna smotra, 54-55.
Peterli, Ante (2006) Dnevnici Miroslava Krlee i film, u Komparativna povijest
hrvatske knjievnosti. Hrvatska knjievnost prema europskim /emisija i recepcija/ 1940-1970,
ur. Cvijeta Pavlovi i Vinka Gluni-Buani, Split: Knjievni krug
Propp, Vladimir (1982) Morfologija bajke. Beograd: Prosveta
Radway, Janice (1991) Reading the Romance: Women, Patriarchy, and Popular
Literature (Second Edition). Chapel Hill & London: The University of North Carolina Press
Rimmon-Kenan, Shlomith (2002) Narrative Fiction (Second Edition). London &
New York: Routledge
Ross, Andrew (1989) No Respect: Intellectuals and Popular Culture. London & New
York: Routledge
Schor, Naomi (1985) For a Restricted Thematics: Writing, Speech, and Difference in
Madame Bovary, u Breaking the Chain. Women, Theory, and French Realist Fiction, New
York: Columbia University Press
Schweickart, Patrocionio P. (1996) Reading Ourselves. Toward a Feminist Theory of
Reading, u Essentials of the Theory of Fiction, ur. M. J. Hoffman & P. D. Murphy, London:
Leicester University Press
Slapak, Svetlana (2001) enske ikone XX veka. Beograd: Biblioteka XX vek
kvorc, Boris (2005) Gorak okus preuenog. Zagreb: Alfa
porer, David (2005) Novi historizam. Poetika kulture i ideologija drame. Zagreb:
AGM
Ugrei, Dubravka (2001) tefica Cvek u raljama ivota. Zagreb & Beograd: Konzor
& Samizdat B92
Williams, Raymond (2006) Analiza kulture, u Politika teorije. Zbornik rasprava iz
kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Zagreb: Disput

Wilson, Elizabeth (2001) Contradictions of Culture. Cities: Culture: Women. London:

Sage
Winship, Janice (1987) Inside Womens Magazines. London & New York: Pandora
Women's Studies Group, Centre for Contemporary Cultural Studies, University of
Birmingham (1978) Women Take Issue: Aspects of Women's Subordination. London:
Hutchinson