Sveučilište u Zagrebu,

Filozofski fakultet,

Odsjek za komparativnu književnost

Emancipacija žena u književnosti na primjeru Tolstoja i Ibsena

(Seminarski rad iz kolegija Feminizam i popularna kultura)

Marta Ćaćić

Mentor: dr. sc. Maša Grdešić

Zagreb, 17.9.2018.

1. Uvod
Od početka kulturnog razvoja društva, glavni umjetnici i predstavnici bilo kojeg društvenog
angažmana bili su muškarci. Čak i kada bi se žena pojavila na umjetničkoj sceni i uspjela se
verificirati među svojim muškim kolegama, uvijek je uz nju postojala neka dodatna odlika po
kojoj se ona sama pamti, osim po svojim djelima. Ona nije bila naprosto književnica ili
umjetnica, ona je imala uvijek neku određeniju ulogu pa kada netko spomene Sapfu, prva
asocijacija uz nju je njena moguća ljubavna veza s pjesnikom Alkinojem ili činjenica da je s
otoka Lezbosa i vodi žensku školu što odmah navodi ne određene asocijacije. Naravno, treba
uzeti i u obzir mnoštvo njih koje su pisale pod pseudonimom, možda jer su htjele očuvati
svoj ugled ili zato što im je u potpunosti bilo zabranjeno pisati. U samim književnim djelima,
žene su dakako zastupljenije, ali njihova uloga je uvijek sporedna ili je ona pak ljubavni
interes glavnog muškog junaka. Valja naglasiti kako je i taj ljubavni interes često od
sekundarne važnosti jer glavni junak, osim ljubavi, ima neke veće i važnije preokupacije dok
je junakinja naprosto ostavljena da čeka povratak svog vrlog junaka i bude tu da ju osvoji kao
neki trofej na kraju djela. Međutim, uvijek postoje iznimke pa tako i ovdje, kroz povijest
književnosti, postoje nekoliko ženskih likova koji su ostali zapamćeni po negiranju i
nepoštivanju nametnutih društvenih konvencija tog vremena, jer su, naravno, morale pokazati
određeni bunt da uopće budu primjećene. Ana Karenjina i Nora. Ova djela su izazvala
društvenu sablazan i nisu bila najbolje prihvaćena u vremenu u kojem su izašla, jer su, po
kritičkim osvrtima, narušavala sveopći moral i navodila žene na bludne i neprimjerene
postupke zbog idealizirajuće ljubavi koju su željele naći u aferama. Kada se zanemari pomalo
ironična činjenica da su i neke od najboljih psihologizacija i manifestacija ženskog lika
napisali muškarci, valja naglasiti kritiku koju ovi pisci upućuju svojoj društvenoj okolini. Da
u bilo kojem od ovih djela zamijenimo junakinju muškom inačicom, niti jedno od njih ne bi
bilo osuđivano, nego bi se dapače, na takvo ponašanje muškog lika gledalo kao na možda
malo neprimjereno, ali sasvim normalno i vjerojatno niti jedno od njih ne bi bilo do te mjere
osuđivano.

2. Junakinje u djelu

Romani tematike ženskog preljubništva uvelike su se počeli pojavljivati u realizmu, iako ih je

bilo i prije. Naravno, ovakva tematika bila je veoma nepremijerena za tadašnje čitatelje i
veoma često su knjige bile zabranjivane ili barem cenzurirane. “[...] that they mark out a
subgenre of nineteenth-century European narrative that deserves a distinctive name: the novel
of female adultery.”(Overton 1999:315)

Ana Karenjina, žena je koja je ogorčena životom otvoreno stupila u ljubavnu aferu s
Vronskim jer se nije mogla ponašati kao ostatak pripadnika viših društvenih krugova i
slijepo se pretvarati kako se ništa ne događa i biti licemjerna. Ana svoj život završava
tragično, počinivši samoubojstvo, razočarana svojom ljubavnom vezom i nepomirena
društvenom situacijom u kojoj se ona, kao žena, našla u veoma nepovoljnom položaju, dok je
Vronski, njen ljubavnik, mogao nesmetano boraviti u društvu aristokracije bez ikakvih
posljedica i osuda. “Ova grubost kojom je on razorio svijet što ga je ona s toliko truda bila
sebi izgradila kako bi podnosila svoj težak život, ova nepravičnost kojom juje on okrivljavao
za prijetvornost, za neprirodnost, natjeraše je da prasne” (Tolstoj 2, 1964:331) Ona ne može
prihvatiti tu činjenicu, želi svoj stari ugled i položaj koji nikako ne može postići, a svoju
ljubavnu vezu počinje doživljavati kao krajnju nepravdu i posesivno se bori za pozornost
jedine osobe koja joj je to može dati, ali ne pruža. Njena veza stavljena je u opreku s brakom
Levina i Kitty, koji u početku ulaze u mnoge nesuglasice, ali su u konačnici sretni pa Anin
položaj još više dolazi do izričaja pogotovo jer se Ana doima kao neuračunljiva i strastvena
osoba dok je Kitty pak osjećajna i razumna djevojka. Anin odnos prema Karenjinu je
okarakteriziran kao onaj bez ljubavi, ali s mnogo poštovanja i uvažavanja prema mužu. U
situaciji preljubništva i nevjerne žene, on je u svakom trenutku zadržao hladnokrvnost i
racionalnost, naglašavajući Ani, ne jednom, da može raditi što želi dokle god to ne narušava
njihov obiteljski ugled, da bi na kraju, iako veoma razočaran i povrijeđen, preuzeo ulogu
skrbnika nad djevojčicom. Ono što je propustio činiti svih godina braka, kada je Ana bila
savršena supruga i ugledna dama visokog društva, je bilo razmišljati o njoj ne kao o supruzi,
ne kao o ženi s ulogom u bilo kojem društveno-socijalnom odnosu, već jednostavno, kao o
ženi: “In a system which oppresses women and morbidizes their sexuality, what other choice
is there but repression for a woman who experiences all of her psychosexual drives? What
kind of movement towards a sustained inner life and psychic autonomy can a woman
accomplish when her husband denies her any separate existence at all?” (Mandelker
1990:63/64) Ana je prikazana kao veoma seksualna žena, a najveći problem je bio upravo taj
što nije prikrivala svoju seksualnost nego je zahtijevala istu dozu uvažavanja vlastite kao one
nekog muškarca. Tražila je ljubav koju nije mogla osjetiti svih godina svojeg braka. “Nisam
li se ja trudila, trudila svim silama, da nađem opravdanje za svoj život? Nisam li pokušavala
da ga volim. Da volim sina kad već nije bilo moguće voljeti muža. Ali došlo je vrijeme i ja
sam shvatila da više ne mogu sebe obmanjivat, da sam živ stvor, da nisam kriva što me bog
stvorio takvom da mi je potrebno voljeti i živjeti.” (Tolstoj 2, 1964: 316) Ona u ljubavnu
aferu ulazi zbog svojih primarnih zadovoljavanja potrebe za ljubavi kraj muža koji ju je
doživljavao samo kao trofej u društvenom kontekstu. “Has Tolstoy condemned Anna? Or has
he presented a tragic vision of entrapment? Within the confines of a life which denies her
spiritual growth, Anna's only avenue for the pursuit of complete psychic awareness is through
adulterous passion.” (Mandelker 1990:64) Ona je znala što želi, ali u pokušaju da to dobije,
zaboravila je da je žena i da ne vrijede ista pravila u njenom slučaju. Ogorčenje koje je
proizašlo realizacijom društva u kojem se nalazi, nije joj ostavilo niti jedan drugi izlaz.

Djelo Nora, iako u nekim pogledima drukčije, također se bavi sličnim problemom kao
prethodno djelo. Nora je savršena kućanica, voli muža i živi u skladu s njim no zbog istinske
želje da pomogne mužu u teškoj situaciji nađe se u njegovoj nemilosti. Zbog laži kojom mu
je zapravo pokušavala pomoći, on ju optužuje za mnoge stvari i ne shvaća žrtvu koju je ona
podnijela zbog njega. Ovo djelo je također naišlo na mnoge poteškoće nakon objavljivanja
1879.g jer se Nora na kraju odluči napustiti muža i djecu u nadi da će tim postupkom na neki
način odrasti, upoznati sebe i time u konačnici postati bolja supruga i majka pa je autor
promijenio svršetak djela u otvoreni tip gdje se čitatelju daje mogućnost da sam odluči
napusti li Nora obitelj ili ne. Baš kao i Karenjina, Norin odnos je u komparaciji s odnosom
Gđe. Linde i Krogstada jer se ona naposljetku donosi odluke temeljene na pravoj ljubavi koje
Nora još ne može niti shvatiti jer još ni sama na zna što je ljubav. “When she gives up her
independent life to marry Krogstad and to care for his children, she experiences "the miracle"
of which Nora has only dreamed, a sense of self-fulfillment in love.”(Gebler 1989:160) Ova
drama smatrala se jedna od radova koji podupiru ženski pokret tog vremena, ali Ibsen u Noru
ne utjelovljuje samo lik žene već je Norina ulogu je uvećana, a njenu situaciju je primijenio
na svakog čovjeka, a ne samo nužno na žene. “ Ti nisi vezan ničim. Slobodan si. Oboje smo
slobodni. Uzmi svoj prsten i vrati mi moj.” (Ibsen 2018:69) Svakako, njen brak, ljubav, djeca
koju je ostavila, sve su to pitanja koja se tiču svake žene, ali Ibsen je nadišao razinu spolova i
želio je naglasiti kako svaki čovjek ima pravo na izbor i na svoju slobodu i kako ne bi trebao
biti ograničen represijama društvenih normi koje se ne nameću samo ženama, već i
muškarcima. “ U to više ne vjerujem. Ja mislim da sam prije svega čovjek, upravo tako kao i
ti – ili, još bolje, pokušat ću to postati. Dobro znam da bi se većina složila s tobom, Torvalde,
tako nas uče u knjigama. Ali toga što kaže većina i što piše u knjigama, meni je već uvrh
glave. Ja moram misliti svojom vlastitom glavom. Moram!” (Ibsen 2018:67) Ipak, dosta
kritičara je u njenom ponašanju našlo povoda da ju okarakterizira kao sebičnu, neracionalnu,
djetinjastu ženu, a neki su je čak nazivali “hysterical personality-bright, unstable, impulsive,
romantic, quite immune from feelings of guilt, and, at bottom, not especially feminine”
(Templeton 1989:29). Kuća lutaka smatrana je vrhunskim književnim klasikom, a Ibsen
vrsnim spisateljem, ali pitanje feminizma, položaj žene u obitelji i društvu, neki su smatrali
smetnjom u ovoj drami jer je degradirala njegov stil pisanja i nije bila tema primjerena za
jednog svjetski priznatog pisca. “Let us give Nora Helmer the same rights as Torvald
Helmer, and let him consider her his equal. What is left of the play? The only honest response
is nothing.” (Templeton 1989:32). Pod kolikim se povećalom ovo djelo našlo je samo
pokazatelj da su ovakve tabu-teme već i tada bile važne i da ih je javnost bila svjesna, a jedan
od početnih efekata, i daleko najvažnijih za to vrijeme, bila je činjenica da se o toj temi
raspravlja. Bilo da su negirali inferiornost žene, bilo da su je istinski i snažno isticali, bilo da
su pokušavali Ibsena ograditi od pojma “ženskog pitanja”, svi su oni u konačnici dali na
važnosti ovoj temi jer su neosporivo iz djela mogli isčitati što je htjelo biti rečeno. Nora
možda je bila impulzivna, sebična, manipulator i koješta drugo, ali je bila osoba i griješila je
kao i svaka druga osoba, a svojim je radnjama pokrenula niz pitanja i rasprava koje se i danas
vode. U usporedbi s Anom, ona je napravila iskorak, izlaz nije vidjela u smrti, već ga je
vidjela u promjeni postojećeg, promjeni koju je zahtijevala i bila voljna tražiti, a ne se
prepustiti okolini koja bi ju u konačnici zgazila. Njen odlazak na kraju, bilo da do njega dođe
ili ne, bitan je jer pokazuje volju za dokazivanjem određenih činjenica. Na meti kritičara se
opet našao i svršetak drame, u kojem su mnogi implicirali “how Nora is exchanging a
practical doll's role for an impractical one” (Pearce 1980:343) i kako se, vrlo vjerojatno,
nakon nekoliko dana vraća osramoćena tražeći oprost. Mnoštvo je mogućih situacija koje su
mogle proizaći nakon tog kraja, ali nisu one toliko bitne koliko je poanta naglašena na kraju,
upravo u odluci koju je donijela. U svojim pismima, važnost te odluke istančao je i autor
riječima: “I might honestly say that it was for the sake of the last scene that the whole play
was written.”

Obje žene su također majke koje, iako vole svoju djecu, odlučuju se na postupke u kojima su
na prvom mjestu bile one, a ne obitelj, odnosno muškarac. Ana sina obožava jer joj je u
nesretnom braku bio utjeha i svu je svoju ljubav preusmjerila na njega, dok je prema
mužu osjećala samo istinsko poštovanje unatoč aferi. Kćer s Vronskim nikako nije mogla
voljeti kao sina, iako je htjela, jer je osjećala ljubomoru prema njoj osjećajući se kao da joj
krade ljubav koju je Vronski trebao dati njoj, a njegova ljubav je bila jedino što joj je bilo
ostalo nakon odbacivanja u društvu. “Koliko god da je nastojala, ona tu djevojčicu nije mogla
voljet, a pretvarati se u ljubavi ona nije mogla.” (Tolstoj 2, 1964:252) Osim toga, Vronskog
je držala odgovornim za njen odnos sa sinom, odnosno činjenicom da ga je vidjela par puta
bez znanja Karenjina i to nakon što je dječaku bilo rečeno da mu je majka umrla. Naravno,
treba svakako naglasiti činjenicu da je u braku, koji je legalan i primjeren, rođeno muško
dijete, dok je iz preljubničke veze rođena djevojčica. Nora svoj odnos prema djeci temelji na
onome što je i sama osjetila kao dijete, a to je igra lutaka koju je njen otac s njom vodio.
Napušta ih zbog višeg osjećaja dužnosti prema sebi, ali i prema njima, jer smatra da ne može
biti dobar uzor ako je i sama dijete koje ne zna što čini.

Ova revolucionarna djela bila su izvor mnogih polemika, smatrana su narušavanjem javnog
morala i trovanjem mladih žena o idejama nemogućih ljubavi, ali i nagovještaj emancipacije
koja je uslijedila. Međutim, unatoč određenom iskoraku i poanti koje su postigle, one su i
dalje zaokupljene podosta ograničenim spektrom ideja i pogleda, a odnos kojim se bave su
isključivo oni ljubavni i dužnosti majki. U društvenu gdje im se nametala isključivo uloga
majke, supruge i domaćice, one su se bavile ljubavi i tražile su onu idealnu koju nisu mogle
naći u svojim brakovima. U vremenu, kada su bile, prije svega, ograničene svojim
mogućnostima uključivanja u društvo jedino što im je bilo preostalo jest usmjeriti se na ono
što im je dopušteno, potragu za pravim muškarcem s kojim će biti sretne, a brak im to često
nije mogao pružiti jer je prije svega najčešće bio shvaćen kao društvena, ponekad i politička,
odgovornost koju su bile dužne ispunjavati zbog svojih obitelji. Ulaze u brak, u nadi da će
pronaći sreću, ali na kraju samo ostaju razočarane supružničkim odnosima; Ana poštuje
Karenjina, ali ne može podnijeti njegov manjak osjećaja i gotovo birokratski način na koji
promatra ljubav i brak, a Nora ostaje zatečena postupcima muža s pojavom pravih problema
pa dovodi u pitanje njegove, ali i svoje osjećaje za koje više nije sigurna ima li ih uopće. Ana
otvoreno priznaje svoju vezu i niti ne pokušava biti suptilna, jer ju frustrira licemjerje društva
u kojem je uredu suptilno varati supružnika dokle god to ne ugrožava bračne okolnosti i
društveni ugled obitelji. Našavši se u očajničkom položaju mrzi te ljude i dvostruka mjerila
koja postoje među spolovima, ali ujedno želi opet biti njihova poznanica i kretati se slobodno
poput Vronskog koji zapravo nije ništa manje “krivac” u cijeloj situaciji, ali kada shvati da ne
može ne vidi drugog izlaza osim smrti. Nora se u konačnici također krajnje razočarana
svojim brakom jer shvati da je Torvald zapravo bio zaljubljen u marionetu koju ju je od nje
načinio s njenim ocem, a ona je njega voljela jer je on volio nju, a ne jer je istinski bila
zaljubljena u njega. Ponukana njegovim ispadom, odlučuje napustiti ga kako bi sama sazrela
kao osoba i time postala sposobnija brinuti se za djecu. “Ja ih ne mogu odgajati. Prije toga
moram odgojiti nekog drugog, a taj drugi sam ja. Ti mi tu ne možeš pomoći. To moram
učiniti sama.” (Ibsen 2018: 67) Ovim Ibsen čini veliki iskorak za slobodu izbora žena, ali i
ljudi u globalu, jer se naglašava kako je svatko slobodan odlučivati što želi i tražiti vlastitu
sreću. Nora doživljava svojevrsnu katarzu pa se ne prepušta očaju poput Ane, već se odluči
boriti za sebe i svoj život, a ne provesti ga sputana društvenim normama.

3. Zaključak

Ova djela nalaze se u samom vrhu svjetske književnosti i cijenjena su i kao izvanredna
književna stvaralaštva, ali i kao svojevrsni prvijenci tematike položaja žene. Junakinje su
napokon odlučile slijediti svoje osjećaje strasti i morala i vladati se u skladu s njima, a ne u
skladu s očekivanjima svojih muževa. Obdarene su izrazito visokim moralnim načelima, jer u
svakom trenutku propitkuju svoje postupke u konstantnoj brizi za svoje bližnje, ali odlučuju
na trenutak biti “sebične” i staviti svoje potrebe na prvo mjesto kako bi proživjele nešto o
čemu cijeli život sanjaju i pokušavaju pronaći. Ana je cijelim tokom radnje svjesna onog što
se događa i stalno promišlja o situaciji u kojoj se našla, ali na kraju se ipak ne uspijeva nositi
s društvenim posljedicama koje je njena afera na nju ostavila, dok je Nora tek na samom
kraju osvijestila kakav život uistinu živi i kakve to posljedice ima na nju, ali i na njenu djecu
od kojih je načinila male marionete kao što je i ona sama bila. U vremenu u kojima su djela
nastajala to je bilo krajnje neprimjereno jer je žena uvijek trebala stavljati tuđe potrebe ispred
svojih. Baš zato su ove junakinje, osuđene zajedno sa svojim autorima, jer su odlučile izabrati
sebe jednom u životu, a i to je očito bilo previše. Pomalo ironična činjenica, da su autori tih
žena autori, a ne autorice, bar je malo ublažena činjenicom da se napokon, i u ozbiljnom
književnom svijetu, počinje progovarati o položaju žena i to od strane ljudi koji su ga zbog
svog spola mogli zanemariti i još jednom staviti žene u ulogu kućanice i ljubavnog interesa.

Literatura:

Primarna

- Ibsen, Henrik. 2018. Nora ili Kuća lutaka. Zagreb: Bulaja nakladnik d.o.o.
https://lektire.skole.hr/djela/henrik-ibsen/nora-ili-kuca-lutaka
- Tolstoj, L.N. 1964. Ana Karenjina I i II, Zagreb: Matica hrvatska

Sekundarna

- Gelber, M., & Templeton, J. (1989). Ibsen and Feminism. PMLA,104(3), 360-362.
doi:10.2307/462452
JSTOR, www.jstor.org/stable/462452
- Mandelker, A. (1990). The Woman with a Shadow: Fables of Demon and Psyche
in "Anna Karenina". NOVEL: A Forum on Fiction, 24(1), 48-68.
doi:10.2307/1345724
- Overton, B. (1999). Children and Childlessness in the Novel of Female Adultery.
The Modern Language Review, 94(2), 314-327. doi:10.2307/3737111
JSTOR, www.jstor.org/stable/3737111
- Pearce, Richard. 1970. "The Limits of Realism." u: College English 31, str.335-
43
- Templeton, J. (1989). The Doll House Backlash: Criticism, Feminism, and Ibsen.
PMLA, 104(1), 28-40. doi:10.2307/462329
JSTOR, www.jstor.org/stable/462329