www.BesplatniSeminarskiRadovi.

com

Predmet: Teorija knjievnosti

SMJEROVI ISTRAIVANJA KNJIEVNOSTI Seminarski rad

UVOD

Suvremena znanost o knjievnosti je u posljednja dva stoljea obiljeena prostranstvom polja svoje problematike te opsegom svakog od njih, tako da je teorijski nemogue ostvariti njenu dosljednu i potpunu sistematizaciju. U ovom seminarskom radu u pokuati objasniti i obuhvatiti najvanije smjerove u kojima se razvitak knjievnosti i njene teorije dogaao posljednjih godina. Pojam smjera istraivanja knjievnosti oznaava odreene putove prouavanja knjievnosti. Takvih je smjerova kroz povijest bilo nebrojeno mnogo, no u svom u se izlaganju ograniiti na skup onih koji je dovoljno reprezentativan da ocrta ve gore spomenuto prostranstvo znanosti o knjievnosti.

U povijesti knjievnosti, sama knjievnost se prouavala u okviru niza disciplina: poetike, retorike, gramatike, povijesti, stilistike ili mnotva ideologija. Deavalo se, dakle, da se znanost o knjievnosti u odreenim vremenskim presjecima izjednaavala s nekom od tih disciplina. U posljednja dva stoljea znanost o knjievnosti se uvijek iznova pokuavala odijeliti od njih te postati samostalna znanost. Od odreenih je neporecivih konstanti ipak morala polaziti. Najee je to bila usmjerenost na vlastiti korpus.1 Ta usmjerenost podrazumijeva zapravo nain motrenja na jedan te isti korpus, i upravo su te razlike u motrenju uvjetovale nastanak razliitih smjerova prouavanja knjievnosti. Knjievna je djela, prema Stamau, mogue motriti kao dijakronijski niz, pa se takvo prouavanje naziva povijest knjievnosti. Ako ih se motri u sinkronijskom nizu, takvo se prouavanje naziva teorija knjievnosti. I dakako, mogue je sva knjievna djela motriti kao raspren niz i pojedinane injenice, i takvo se prouavanje naziva knjievna kritika. Pojedini povijesno uvjetovani smjerovi istraivanja uvijek su davali prednost jednoj od ovih triju disciplina. Ante Stama tvrdi kako znanost o knjievnosti ''u sebi samoj mora ostati s jedne strane to je mogue stroom; s druge strane, uvelike uvjetovana znaenjem svoga predmeta i irim znanjem, a i sama uronjena u povijest, mora ostati maksimalno otvorenom. Gradei svoje discipline i kreui se smjerovima svoga istraivanja, ona je istodobno ovisna o
1

Korpus (lat. corpus= tijelo) znai vie ili manje ogranien, a u idealnom sluaju i neogranien broj knjievnih tekstova koji se u odreenoj prigodi podvrgavaju knjievno-znanstvenom prouavanju.

svjetonazorima, spoznajnim i etikim premisama svoga doba; svoje povijesne zbilje uostalom.'' (Stama 1998:555)

Teorija knjievnosti ivi u zajednicama itatelja i pisaca, kao diskurzivna praksa nuno upletena u obrazovne i kulturne institucije. Od 1960-ih najvei su utjecaj, prema Culleru, imala tri teorijska pristupa. Prvi od njih obuhvaa iroki spektar psihoanalitikih i dekonstrukcijskih promiljanja o jeziku. Drugi obuhvaa feministike, a zatim i rodnostudijske analize uloge roda i seksualnosti u svim razinama knjievnosti i teorije. Trei se odnosi na povijest usmjerene kulturalne teorije koje se bave raznovrsnim diskurzivnim praksama, ukljuujui razne pojmove za koje se prije toga nije smatralo da imaju povijest, kao to su tijelo, rasa, obitelj.

RUSKI FORMALIZAM

Ruski su formalisti naglaavali kako se kritiari trebaju baviti literarnou knjievnosti, isticanjem samoga jezika te zaudnou koju postiu. Utvrdili su kako je postupak jedini junak knjievnosti. Prema njima, umjesto da se pitamo to je autor htio rei, trebali bismo se pitati pitanja poput: to se u ovom djelu zbiva sa sonetom? ili Koje pustolovine doivljava roman u nekoj knjizi? Meu prve formaliste valja ubrojiti klovskoga, Borisa Ejhenbauma, Romana Jakobsona, Osipa Brika. U oporbi prema pozitivizmu, poimajui knjievnost u cjelini kao usustavljen knjievni niz odvojen od neknjievnih nizova, zalagali su se za razgraniavanje i metodoloku precizaciju samog predmeta prouavanja. Taj predmet je morala biti sama forma-znaenje koja je jedini pravi sadraj i problem knjievnosti. U sreditu se prouavanja, dakle, nala forma jezika kao govor forme, odnosno prema Stamau sama knjievno oblikovana injenica.

NOVA KRITIKA

Razvila se u SAD-u tijekom tridesetih i etrdesetih godina 20. stoljea. Usredotoila se uglavnom na jedinstvenost, ili integraciju djela. Uzimala je poeziju kao estetski objekt, a ne povijesni dokument. Ispitivala je meusobno djelovanje jezinih znaajki knjievnosti koje su proizale iz same zamrenosti znaenja, a ne povijesne okolnosti. Meu nove kritiare ubrajaju se Cleanth Brooks, John Crowe Ransom i W.K. Wimsatt. Svojom su zadaom smatrali razjanjenje pojedinanih knjievnih djela pa su se usmjerili na vieznanost, paradoks, ironiju i uinke konotacije u djelima u kojima su pokuavali prikazati udio svakog pojedinog elementa poetske forme. Nova je kritika iza sebe ostavila ''tehniku pomnoga itanja te pretpostavku da se prosudba svake kritiarske djelatnosti zasniva na njezinom doprinosu stvaranju bogatijih djela.'' (Culler 2000:142)

FENOMENOLOGIJA

Fenomenologija se razvila iz radova filozofa Edmunda Husslera. Pokuavala je zaobii problem odvojenosti objekta i subjekta, svijesti i svijeta, pa se usmjerila na fenomenoloku stvarnost objekta kakvim ga predoavamo u svojoj svijesti. Zauzima se za kritiku opisa ''svijeta''' autorove svijesti, kako je prikazan u njegovu cjelokupnom opusu. Tu se istiu Georges Poulet, J. Hillis Miller. No, jo je vanija bila ''kritika itateljskog odgovora''. Za itatelja, dakle, djelo nije neto objektivno i to postoji neovisno o bilo kojem iskustvu, ve je djelo doivljaj samog itatelja. Kritika, dakle, moe preuzeti formu opisa itateljeva postupnog kretanja kroz tekst. Drugu itateljski usmjerenu inaicu fenomenologije nazivaju estetika recepcije. Interpretacija djela nije usmjerena na iskustvo itatelja kao individue ve je usmjerena na povijest recepcije djela.

STRUKTURALIZAM

Strukturalizam se razvio u opreci prema fenomenologiju. Culler tvrdi kako strukturalizam ne eli opisati doivljaj, nego utvrditi dubinske strukture koje ga omoguuju. On teu analizi struktura koje djeluju nesvjesno. Strukturalisti su se prema itatelju esto odnosili ''kao prema popritu i zastupniku dubinskih kodova koji stvaraju znaenje.'' (Culler 2000:144) Pod pojmom strukturalizma se najee oznauje skupina francuskih mislilaca koji su pod utjecajem Saussurea primijenili upravo strukturalizam na prouavanje drutvenih i kulturnih fenomena. Isprva ga je u antropologiji razvio Claude Levi-Strauss, zatim u prouavanju knjievnosti Roman Jakobson, u psihoanalizi Jacques Lacan, duhovnoj povijesti Michael Foucault te marksistikoj teoriji Louis Althusser. Ovi mislioci nikada nisu osnovali kolu, ali su njihovi radovi tijekom 1960-ih i 1970-ih prihvaeni u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Amerikim Dravama i drugdje pod zajednikim nazivom strukturalizam. to se tie prouavanja knjievnosti strukturalizam je promicao poetiku usmjerenu na konvencije koje omoguuju djelo. Tragao je za nainom na koji djelo djeluje i ostvaruje znaenje. Glavni utjecaj strukturalizma u Britaniji i Americi ''sastojao se u tome to je ponudio nove ideje o knjievnosti i uinio je jednom od oznaiteljskih praksi. (Ibid : 145) Nije uvijek lako razlikovati strukturalizam i semiotiku, opu znanost o znakovima. Ipak, semiotika je teila obuhvatiti znanstveno prouavanje ponaanja i komunikacije, izbjegavajui filozofske spekulacije karakteristine za strukturalizam.

POSTSTRUKTURALIZAM

Barthes, Lacan i Foucault prepoznati su kao poststrukturalisti koji su uspjeli prijei usko shvaene granice strukturalizma. Oni su opisali kako se ''teorija zaplie u fenomene koje pokuava opisati, kako tekstovi stvaraju znaenje krei svaku konvenciju koju nalazi strukturalna analiza.'' (Culler 2000:145) Poststrukturalizam ne prikazuje samo zablude i pogreke strukturalista, nego zapravo odustaje od pokuaja da se nae ono to kulturalne fenomene ini razumljivima. Naglaava kritiku pojmova znanja, totaliteta i subjekta.
4

DEKONSTRUKCIJA

Pojmom se poststrukturalizma obuhvaa zapravo itav niz teorijskih diskurza koji kritiziraju ideju objektivnog znanja i subjekta koji je sposoban za samospoznaju. Ipak, poststrukturalizam najprije oznaava dekonstrukciju, odnosno rad Jacquesa Derride. On se u Americi proslavio svojom kritikom strukturalistikog poimanja strukture koju je objavio u zborniku The Languages of Criticism and the Sciences of Man. Dekonstrukcija se najjednostavnije moe odrediti kao kritika hijerarhijskih opreka na kojima se temelji zapadnjaka misao, a to su opreke unutra/izvan, dua/tijelo, doslovno/preneseno, govor/pismo, prisutnost/odsutnost, priroda/kultura, forma/znaenja. Dekonstruirati jednu opreku znai zapravo ''pokazati kako ona nije prirodna niti nuna.'' (Ibid) Kao nain itanja, dekonstrukcija je raspetljavanje zaraenih strana unutar teksta, odnosno istraivanje napetosti izmeu naina oznaivanja i izmeu performativne i konstativne razine jezika.

FEMINISTIKA TEORIJA

Pokuaji da dekonstruira opreku mukarac/ena tek su jedna strana feminizma koji se vie ubraja u drutvene i intelektualne pokrete nego u jedinstvene kole. S jedne strane, feministkinje zahtijevaju prava ena i promiu ensko pismo kao reprezentaciju enskog iskustva. S druge strane, prihvaaju se teorijske kritike heteroseksualizma koji na temelju opreke mukarac/ena ustanovljuje identitet i kulturu. Elaine Showalter razlikuje feministiku kritiku mukih pretpostavki od ginocentrizma, tj. feministike kritike koja se bavi enskim autorima i reprezentacijom enskog iskustva. Oba ta pristupa su u opreci s onim to se u Britaniji i Americi naziva francuskim feminizmom. Tamo, naime, ena znai bilo koju radikalnu snagu koja potkopava pojmove patrijarhalnog diskurza. Feministika teorija odbacuje i psihoanalizu zbog njenih seksistikih temelja. U svojim je brojnim pothvatima feminizam proirio knjievni kanon i izazvao niz novih pitanja te tako donio duboke promjene u obrazovanje u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dravama.
5

PSIHOANALIZA

Psihoanaliza je na prouavanje knjievnosti utjecala dvojako. S jedne strane, uz marksizam se moe smatrati najmonijom hermeneutikom. S druge strane, psihoanaliza najvei dio svoga utjecaja duguje djelu Jacquesa Lacana. On prikazuje subjekt kao uinak jezika i naglaava ulogu onoga to Freud naziva prijenos. Njime analiza dodjeljuje analitiaru ulogu autoritativne figure iz prolosti. Istina o pacijentovu stanju proizlazi iz naina na koji su on i analitiar uhvaeni u ponavljanju temeljnoga zapleta i pacijentove prolosti.

MARKSIZAM

U Veliku Britaniju je poststrukturalizam stigao preko radova Louisa Althussera. On je potaknuo postupnu preobrazbu kojom je poststrukturalizam stigao na mjesto svoga domaina, tj. marksizma. Marksizam tekstove shvaa kao ''dio nadogradnje koja je determinirana ekonomskom bazom.'' (Ibid : 150) Althusser smatra da drutvene ideoloke nadogradnje imaju relativnu autonomiju. On objanjava kako ideologija sudjeluje u odreenju subjekta i ucrtava ''marksistiku determiniranost pojedinca drutvom u psihoanalizu. Subjekt je uinak konstituiran u procesima nesvjesnoga, diskurza i donekle autonomnih praksi koje ustrojavaju drutvo.'' (Ibid)

NOVI HISTORIZAM/KULTURALNI MATERIJALIZAM

Osamdesete

i devedesete godine 20. stoljea u Britaniji i SAD-u obiljeene su

razvojem borbene povijesne kritike. S jedne strane to je kulturalni materijalizam kojega Raymond Williams oznauje kao ''analizu svih oblika oznaivanja, ukljuivi ponajprije pismo, unutar stvarnih sredstava i uvjeta njihove proizvodnje.''2 Catherine Belsey, Jonathan
2

Citat preuzet iz Cullerova Kratkog uvoda u knjievnost, str. 151.

Dollimore, Alan Sinfield i Peter Stallybrass, strunjaci za renesansu, osobitu su pozornost usmjerili na povijesno konstituiranje subjekta te su osporavali ulogu knjievnosti u renesansi. U SAD-u se novi historizam takoer bavio renesansom, traei poveznice izmeu tekstova, diskurza, moi i konstituiranja subjektiviteta. Stephen Greenblatt. Louis Montrose i drugi usredotoili su se na to kako su renesansni tekstovi smjeteni ''usred diskurzivnih praksi i institucija svoga doba'' (Ibid: 151) i nisu pristupali knjievnosti kao odrazu drutvene zbilje. Kljuno pitanje historista bila je dijalektika potkopavanja i sputavanja (subversion and containment), odnosno u kojoj su mjeri renesansni tekstovi radikalna kritika ideologija svoga vremena, a koliko je knjievnost oblik sputavanja subverzivne energije.

POSTKOLONIJALNA TEORIJA

Postkolonijalna teorija jest pokuaj da se razumiju problemi do kojih je dovela europska kolonizacija. Od 1980-ih su tekstovi raspravljali o pitanju odnosa hegemonije zapadnjakog diskurza, te o ''pitanju tvorbe kolonijalnog i postkolonijalnog subjekta polutanskog subjekta (hybrid subject) koji je nastao preklapanjem sukobljenih jezika i kultura.'' (Ibid: 152)

MANJINSKI DISKURZ

U SAD-u se oitovala promjena u prouavanju knjievnosti na taj nain da je vidljiv porast prouavanja knjievnosti etnikih manjina. Najvei je trud uloen u promicanje crnakoga, latino-amerikoga i azijsko-amerikoga pisma te pisma amerikih starosjedioca. Raspravljalo se o potrebi za jaanjem kulturalnih identiteta pojedinih grupa. Latino-ameriki, afriko-ameriki i azijsko-ameriki kritiari nastavljaju s teorijskim prouavanjima manjinskih diskurza (minority discourses) tako to su odreivali njihovu posebnost i odnos prema dominantnoj tradiciji pisma i misli.

NASTRANA TEORIJA

Nastrana teorija (Queer theory) slui se marginalnim, odnosno onime to je ostavljeno po strani jer se smatra perverznim i izopenim, odnosno drugaijim. Kroz radove Eve Sedgwick, Judith Butler i mnogih drugih, ova je teorija postala poprite produktivnog preispitivanja same kulture koja je poricala homoerotine odnose.

ZAKLJUAK

Nepregledno je mnotvo iskuanih i profiliranih smjerova istraivanja knjievnosti. No teorija knjievnosti nije rijeila ni osnovne pretpostavke svog strukturnog i povijesnog postojanja. Koliko se onda besmislenim ini pokuavati uope uspostaviti ikakvu sistematizaciju povijesti knjievnosti, koncentrirajui se na cjelokupan razvoj kroz vrijeme ili pak odreeni period? Unato mnogim potekoama na koje su nailazili, mnogi znanstvenici irom svijeta osnivali su kole, pokrete i pravce s ciljem analize knjievnosti kroz korpus knjievnih djela. Od ruskih formalista, strukturalista, poststrukturalista i novijih smjerova kao to su nastrana teorija, istraivai knjievnosti, a moemo ih slobodno tako nazvati, koncentrirali su se na razliit pojmove i ideje, nerijetko iskljuujui jedni druge ili pak potpuno ovisei jedni o drugima. Rezultati tih istraivanja bili su prekretnice u znanosti o knjievnosti, doprinijeli su razvoju teorije knjievnosti i zasigurno e biti korisni buduim generacijama koje planiraju svoj ivot i djelo posvetiti upravo znanosti o knjievnosti.

POPIS LITERATURE

Culler, J. (2000). Knjievna teorija vrlo kratak uvod. New York: Oxford University Press Stama, A. i kreb, Z. (1998). Uvod u knjievnost. Teorija, metodologija. Zagreb: Nakladni zavod globus