Znanost o književnosti

Znanost je npr.:
- skup sustavnih spoznaja iz nekog područja ljudskog znanja o prirodi, čovjeku i društvu utemeljenih
na opažanju, pokusima i dokazima
- ukupnost sređenih i uopćenih znanja koja su dobivena promatranjem, pokusima, istraživanjem i
objašnjavanjem činjenica i pojava u pojedinim područjima čovjekova poznavanja prirode i društva
- organizirani sustav sveukupnog ljudskog znanja stečenog opažanjem procesa i pojava u prirodi i
društvu, a obrađenog racionalnim znanstveno prihvatljivim metodama. Objektivno, sistematizirano,
argumentirano znanje. Stečeno i provjereno egzaktnim promatranjem, organiziranim pokusom i
pravilnim razmišljanjem

Znanost o književnosti ili književna znanost: sustavno proučava književno djelo. Pristupa mu i kao
samostalnom umjetničkom djelu i promatra ga u kontekstu odn. kao sastavni dio povijesnih procesa i
društvenih zbivanja.

Sastoji se od:
1) Teorija književnosti
2) Povijest književnosti
3) Književna kritika

Teorija književnosti (prema slavnom Aristotelovom djelu tradicionalno se naziva i poetika) bavi se
prirodom književnog djela. Tako što proučava zakonitosti oblikovanja književnog djela. Proučava
književne rodove. Bavi se elementima strukture književnog djela, oblicima i načinima književnog
izražavanja, jezikom djela. Također utvrđuje veze književnosti npr. s jezikom, s drugim umjetnostima,
s društvom, s dugim medijima.

Dijeli se na:
1) Analiza (raščlamba) književnog djela
<< poetika: opća priroda književnosti, analiza pojedinog djela, književne vrste
2) Klasifikacija književnih djela po rodovima i vrstama
3) Versifikacija ili znanost o stihu (također metrika): priroda stihova; način i oblik stihovnog govora,
način na koji se oblikuju stihovi, može se uzeti i kao dio stilistike
4) Stilistika – proučavanje općih značajki književnog izraza/jezika književnosti, proizlazi iz pristupa
djelu kao jezičnoj tvorevini, upotreba stilskih izražajnih sredstava
5) Metodologija znanosti o književnosti: metode znanstvenog proučavanja književnosti: proučava
metode i smjerove pristupa djelu i analize (raščlambe) djela, i metode istraživanja, tumačenja i
vrednovanja književnih pojava. To su: filološka, lingvistička, estetska (estetika je filozofska diciplina
koja proučava umjetnost), sociološka, psihološka metoda.

Književne teorije vezuju se za iskustvo pojedinih razdoblja i smjerova; u njima se nastoji naknadno
odrediti i izraziti neko književno iskustvo ili zacrtati smjerove nekog budućeg razvoja.

Povijest književnosti proučava književna djela, književna zbivanja i procese u povijesnom slijedu,
razvoj književnosti od njenih početaka do danas. Bavi se time kako se društvene promjene odražavaju
na književnost i obrnuto, kako književna djela utječu na društvo i izazivaju promjene (?????!!!!!).
Stavljajući književna djela u povijesni i društveni kontekst, povjesničar književnosti ih opisuje i
vrednuje prateći i analizirajući izmjenu stilskih razdoblja/stilskih formacija (epoha, smjerova) i
uočavajući zakonitosti i procese u određenom razdoblju.
Prema obuhvatu povijest književnosti dijeli se na tri vrste:
1. opća povijest književnosti: Teži prikazati sve bitne književne pojave.
a) utvrđuje djela od općeg, univerzalnog, svjetskog značenja s neupitnom vrijednošću
b) nastaje na temelju usporedne povijesti književnosti, pojedine nacionalne književnosti se povezuju
na temelju nekih zajedničkih osobina koje su rezultat zajedničke tradicije odn. razvijene su na istim
temeljima, književna djela s porukama za pripadnike nekog kulturnog kruga, npr. europski kulturni
krug
2. povijest pojedine književnosti: najčešće povijest nacionalne književnosti (književnosti nekog
naroda) ili književnosti neke jezične zajednice ili književnosti neke višejezične i višenacionalne
zajednice sa zajedničkom tradicijom ili zajedničkim životom (njen razvoj, promjene u vremenu,
osobitosti), ali može biti i povijest npr. dječje književnosti i sl.
3. komparativna ili poredbena povijest književnosti: istražuje veze i odnose između dviju ili više
različitih književnosti i uspoređuje ih u povijesnom i društvenom kontekstu. Promatra razmjenu ideja,
stilova, književnih oblika. Utvrđuje uzajamne dodire prema temi, likovima, općem svjetonazoru i
prema tome ukazuje na književne uzore i utjecaje. Npr. promatra hrvatsku književnost u kontekstu
europske.

Književna kritika daje argumentirani sud o vrijednosti pojedinog djela i time zapravo posreduje
između autora i čitatelja (čitatelju otkriva vrijednosti djela). Sadrži elemente i teorije književnosti i
povijesti književnosti jer i analizira djelo i promatra djelo i autora i u povijesnom kontekstu.
Može biti:
a) objektivna: teži znanstveno utemeljenoj ocjeni, bliža je znanosti i znanstvenom vrednovanju
b) subjektivna ili impresionistička ili književnost o književnosti: autor iznosi osobne dojmove i sudove,
bliža je književnosti, odn. eseju (osobnom esejističkom vrednovanju). Prema tome, književna kritika
prema temi koju obrađuje ili načinu na koji je obrađuje može spadati u književnost.
Začetnik književne kritike u Hrvatskoj je Stanko Vraz. Najpoznatiji hrvatski književni kritičari su Matoš
i Krleža.

Što je pristup djelu?

Znanstvenik koji proučava književna djela i književni kritičar ne pristupaju književnom djelu na isti
način kao čitatelj.

Interpretacija ili tumačenje književnog djela

je cjelovit pristup književnom djelu. Utvrđujemo smisao djela u cjelini i ulogu njegovih pojedinih
dijelova s obzirom na cjelinu djela.
Sastoji se od:

1) čitateljevog doživljaja djela u cjelini: s interpretacijom se započinje doživljajem djela u

cjelini/cjelovitim doživljajem djela koji imamo kad pročitamo cijelo dijelo. On pokazuje kako se piščev
svijet odražava u nama kao čitatelju, što mi mislimo i osjećamo o likovima i svijetu koji pisac u djelu
stvara.
2) analize ili raščlambe djela: doživljaj djela preduvjet je za analizu ili raščlambu djela u kojoj tekst
raščlanjujemo na sastavne dijelove. Pritom otkrivamo kako su pojedini dijelovi strukture književnog
djela povezani u cjelinu iz koje proizlazi naš doživljaj djela u cjelini. Npr. kod romana dijelovi strukture
djela su: pripovjedač, likovi, tematika, kompozicija (= sastavljanje, sastav, sklop, sastavljanje dijelova
u cjelinu; u znanosti o književnosti, pojam koji književni tekst opisuje kao cjelinu sastavljenu od
dijelova; način na koji je neko djelo napisano tj. sastavljeno od određenih dijelova koje čine jednu
smislenu cjelinu. Kompozicija opisuje i definira te dijelove, proučava njihovu organizaciju te ih
promatra kao zasebne cjeline, ali i kao dio veće strukture.)
3) i na kraju: povezivanja svega što smo uočili pri analizi i uočavanja veza između pojedinih dijelova.
Time se produbljuje naše razumijevanje djela.

Podjela književnih djela

Može se provesti po sljedećim kriterijima:

1) prema autorstvu: anonimna, autorska

2) prema podrijetlu ili načinu nastanka: usmena (neki je zovu i narodna ili pučka?, to su najčešće
mitovi, bajke, pjesme, zagonetke, poslovice...) ) i pisana književnost (neki je zovu i umjetnička??)
Prije pojave pisma književnost je bila usmena. To je vrijeme tzv. primarne usmenosti. Autori su
nepoznati, ali u to vrijeme autorstvo se niti nije isticalo, autor je bio dio kolektiva, književnost je
imala važnu ulogu u kolektivnom životu društvene zajednice, priče su ujedinjavale zajednicu i
davale članovima zajednice zajedničke vrijednosti. Npr. mitovi o bogovima i legende o junacima
s poželjnim osobinama. Uglavnom je ta književnost bila obrednog karaktera, književne vrste
zadovoljavale su duhovne potrebe zajednice, npr. u čast bogovima pjevale su se himne (Ta
književnost bila je dio religije, i time i povlastica posvećenih odn. svećenstva, mistična
vrijednost??). Svoj najveći procvat doživjela je kada pismenosti još nije bilo ili je bila vrlo
rijetka ???. Usmena književnost prenosi se slušanjem (usmena predaja) – pripovjedač ili pjevač
govori djelo pred slušateljima. Zbog nemogućnosti doslovnog pamćenja, posebno kod dužih
djela, usmeni književni oblici su formulaični – djela se oblikuju na temelju zadanih uzoraka –
formula, npr. epovi počinju invokacijom, u poeziji se javljaju stalni epiteti ili poredbe, npr. vjerna
ljuba, rusa kosa, zub k'o niska bisera, pa manje promjene nisu problem za razumijevanje djela.
Književno djelo bilo je podložno promjenama. Zbog toga susrećemo više inačica jednog djela
npr. nekog duljeg epa.

Pisana književnost javlja se pojavom pisma, oko 3. tisućljeća prne. Književno djelo postaje stalno
i nepromjenjivo. Primatelj djela najčešće više nije kolektiv nego pojedinačni čitatelj. Ni autor više
nije dio kolektiva – ističe se autorstvo. Procvat doživljava nakon srednjeg vijeka. Već razdoblje
predrenesanse, oko 14. stoljeća, najavljuje isticanje individualnosti nasuprot kolektivu. Do
sredine 15. stoljeća djela su se prepisivala u pisarnicama. Izumom tiskarskog stroja sredinom 15.
stoljeća (čovječanstvo ulazi u Gutenbergovu galaksiju) pisana književnost postaje dostupna širem
krugu čitatelja (?gotovo svima). Namijenjena je čitanju odn. prenosi se čitanjem (knjige,
rukopisa, teksta s CD-roma, teksta na internetu) pa djelo nema ograničenja kakva ima usmena
književnost, kompozicija može biti složena, jezik je originalniji.
Izumom tiska usmena književnost dominira u sredinama u kojima pismenost nije raširena. Danas
se usmena književnost javlja u sredinama koje ne poznaju pismo ili se pismom ne služe za
književna djela npr. neke seoske sredine. Usmena književnost u gradskim sredinama ima
drugačiju ulogu, budući da se tamo književna djela čitaju, usmenim putem prenose se tzv. niži
književni oblici, npr. vic, poslovice.

U današnje vrijeme imamo sekundarnu ili novu usmenost. Ova usmena književnost prenosi se
novim elektroničkim medijima. Priče su usmjerene na određene društvene slojeve i interesne
skupine i ujedinjuju ih u zajedničkim vrijednostima. Ima svoje nove mitove i legende o junacima
s poželjnim osobinama koji predstavljaju potrošačko društvo i konzumerizam. Ovaj medijski
sadržaj može stvoriti i odašiljati bilo tko i postati influencer ili utjecatelj. On je i roba koja donosi
profit.
3) prema jeziku djela odn. nacionalnoj književnosti kojoj djelo pripada: hrvatska književnost, ruska
književnost, itd. Najčešće se poklapaju jezik na kojem je književnost pisana i nacionalna
književnost kojoj pripada, ali ima iznimaka, npr. hrvatski latinisti i sl.
4) a) prema vremenu nastanka:
1. klasična ili tradicionalna - od početaka do kraja 19. stoljeća, djela koja su uzor za vrijeme kad
su nastala
2. moderna – od početka 20. stoljeća do 60-tih godina, stilski su različita od klasičnih
3. suvremena – od 2. svjetskog rata do danas
b) prema povijesnoj epohi/razdoblju/smjeru iz povijesnog razvoja književnosti i ljudskog duha:
antička književnost, srednjovjekovna, renesansna, barokna, klasicistička, romantizam, realizam,
modernizam
5) podjela prema formi odn. izrazu književnog djela – to je podjela na književne rodove, vrste i
žanrove (ista tema, npr. ljubavna, izražena različitim književnim rodovima ili vrstama bit će
oblikovana na drugačiji način)
6) prema namjeni: dječja književnost, književnost za odrasle, zabavna književnost, poučna knjiž.

Književni rodovi, književne vrste, književni žanrovi

Književni rod je najšira skupina književnih djela koja dijele neke stalne osobine, imaju neke
sličnosti (zajednička oblikotvorna načela?). Književni rodovi su: lirika, epika, drama i diskurzivni
oblici.

Svaki se rod dijeli na pripadajuće književne vrste, manje skupine sličnih djela unutar jednog roda
koje povezuju neke stalne osobine (oblik, tema, medij prenošenja, ton, složenost). Npr. neke
književne vrste unutar epike su bajka, pripovijetka i roman.

Unutar književne vrste razlikujemo različite žanrove. Npr. jedan žanr romana je pustolovni
roman.
Lirika (npr. lirska pjesma), grč. lýra = vrsta žičanog glazbenog instrumenta: starogrčki trzalački
instrument sličan gitari, ali manji od nje, simbol poezije [pjesnikova lira], lirske su se pjesme u
početku pjevale, lirika je bila nerazdvojna od glazbe i plesa, osjećajnost- iznošenje, izražavanje
osjećaja, naglašena subjektivnost (pjesnikovi subjektivni osjećaji i misli), stil je lirski stil:
neposrednost izražavanja, sažetost, bliska je glazbi po sugestivnosti zbog sklada između zvuka
riječi i značenja riječi, danas liriku i glazbu povezuje ritam, lirika se temelji na ritmu,
najčešće je u stihu, a kad je u prozi, to je pjesma u prozi.
Tradicionalni oblici: himna, oda, ditiramb, epitaf, epigram, elegija, idila.
Podvrste prema temi: ljubavna, socijalna, pejzažna, misaona, domoljubna, duhovna, religiozna.

Lirsko-epske vrste: balada, romanca, poema

Epika (npr. pripovijetka), grč. épos- ἔπος = riječ, govor, a zatim i priča, pričanje, pripovijedanje,
junačka pjesma?, epopoía: epska pjesma ≃ poieȋn: činiti, prikazuju se događaji i situacije =
pripovijedanje = neki pripovijedač pripovijeda priču, stil je epski stil: široko epsko pripovijedanje i
opisivanje, stvara se novi svijet. Ima sadržaj??, radnju ili fabulu i likove. Objektivna je. U stihu (ep,
epska pjesma, epopeja??) ili u prozi (novele, pripovijetke, romani, ...).
Jednostavni oblici: mit, legenda, predaja??, basna, bajka, saga, vic, poslovica, zagonetka. To su
pretknjiževne vrste na osnovi kojih s u se kasnije razvile suvremenije lirske i epske vrste, odn.
jednostavni oblici prethode složenima. Zovu se jednostavnima jer je njihova struktura
jednostavna kakva je morala biti zato što su se prenosili slušanjem.
Mit: vjerovanje koje na temelju mitskog iskustva najčešće govori o postanku svijeta, čovjeka,
nekog naroda, o bogovima, nekim važnim ljudima, junacima (?događaji utemeljeni na mitskom
iskustvu). Tema su važna životna pitanja??. Likovi su nositelji poželjnih osobina, predstavaljaju
obrasce ponašanja. Produkt je nerazvijenih saznanja.
Legenda: srodna mitu; priča u prozi ili stihu o ljudima čiji je način života postao uzorom
drugima/čiji životni stav ili ponašanje čine uzorak jednog tipa ponašanja, odn. stava prema životu
i svijetu. Povijesni i biografski podaci isprepleteni su s nevjerojatnim i fantastičnim događajima.
Npr. životi svetaca.
Bajka: prozna vrsta u kojoj se isprepliću stvarni i nestvarni događaji (javljaju se natprirodna bića i
čarobni predmeti, i fantastični motivi). Uvijek se radi o sukobu dobra i zla (preko dobrih i loših
likova), i dobro uvijek pobjeđuje. Sadrži pouku. Formulaična je. Vrijeme i prostor su neodređeni.
Basna: kratko alegorijsko djelo u kojem se životinjskim likovima prikazuju ljudski karakteri.
Temelji se na sukobu. U dijaloškom je obliku. Ima pouku.
Saga: oblik staroskandinavske priče (prozna vrsta) o događajima iz obiteljskog života, iz daleke
prošlosti, cijela sudbina jedne porodice
Vic, njem Witz: kratka jezična tvorevina koja nasmijava.
Poslovica (aforizam, sentencija, maksima, gnoma, krilatica): izreka u obliku tvrdnje koja iskazuje
neko životno iskustvo.
Zagonetka: poseban oblik postavljanja pitanja, sastoji se od zagonetljaja i odgonetljaja.
Složeni oblici: anegdota (kratka, često duhovita, priča o zgodi iz društvenog života, obično ostaje
zabilježena ako se radi o poznatim osobama, umjetnicima i znanstvenicima)??, crtica, kratka
priča, novela, pripovijetka/pripovijest, roman.

Drama, grč. drahme =radnja, ≃ drȃn: činiti: dramatika: dramska se radnja temelji na nekom
sukobu (sukob pojedinaca ili uvjerenja) koji se na kraju razrješava, a rezultat kojeg je dramska
napetost, drama povezuje objektivno, vanjsko zbivanje sa subjektivnim proživljavanjem dramskih
likova. U principu je namijenjena izvođenju na pozornici, svoj pravi smisao dobiva u kazališnoj
predstavi, iako ne svaka. Najpoznatije književne vrste unutar roda drame su tragedija, komedija i
drama u užem smislu. Još neke su npr. farsa, lakrdija, tragikomedija, monodrama, igrokaz.
Najčešće je u prozi, ali može biti i u stihu.

Diskurzivni književni oblici povezuju značajke književnosti (odn. umjetnosti) i znanosti, odn.
objektivno i subjektivno (diskurzivan=koji se izvodi pomoću logičkoga zaključivanja, zasnovan na
razmišljanju; racionalan, diskurs=razgovor, rasprava, rasčlanjivanje, lat. discursus: trčanje
naprijed i nazad, razgovor, ?govor, razmišljanje ≃ discurrere: trčati uokolo). Povezuju znanstveni
izraz s elementima lirike, epike i drame. Književnoumjetničke osobine su još slikovitost i
povezivanje elemenata različitih književnih rodova, a znanstvene znanstveni pristup i različitost
tema, teže poučavanju.
Sastoje se od dvije skupine:
1. književno-znanstvene vrste: esej ili ogled (prozna književna vrsta prema tematici bliska raspravi
ili znanstvenom tekstu, po stilskim sredstvima srodna beletristici, neko književno ili znanstveno
pitanje obrađuje se na umjetnički način) – po kojem se cijela skupina nekad naziva esejistikom,
putopis, autobiografija, biografija, sjećanja ili memoari (autorova sjećanja i uspomene na ljude i
događaje u kojima je sudjelovao), dnevnik, pismo
2. publicistika, lat. publicare= učiniti javnim: reportaža, feljton (fr. feuilleton ≃ feuillette: listić ≃
lat. folium: list) ili podlistak, rasprava ili polemika. Publicistika je praktična, primijenjena
djelatnost pisana radi informiranja javnosti, odgoja ili zabave.

Podjela na prozu, poeziju i dramu

Poezija, proza i drama tri su osnovna oblika izražavanja u književnim djelima, bez obzira na to o
kojem je književnom rodu riječ.

Poezija je prva nastala. Riječi se povezuju ne samo značenjem nego i zvučanjem, npr. rimom.
Načelno je neprevodiva, može se prepjevati, ali time zapravo nastaje novo djelo. Odlikuje se
posebnom zvukovnom i ritmičkom organizacijom odn. stihovima.
Dijeli se na:
1. lirsku poeziju -sažeto i sugestivno govori o osobnim temama
2. epsku poeziju – najčešće govori o događaju važnom za cijeli kolektiv, nastala je vrlo davno kao
usmena književnost
3. lirsko-epsku poeziju – ujedinuje značajke lirike i epike (rodova)

Proza je bliska jeziku kojim se svakodnevno služimo, u svakodnevnoj komunikaciji. Njome se

izražava i znanost. Izraz je nevezan, za razliku od poezije, kad je pisan, to znači „od ruba do ruba
stranice“.
Dijeli se na:
1. a) jednostavne epske oblike. npr. basna,
b) složene epske oblike npr. roman
2. diskurzivne književne oblike
3. ostalu prozu: pjesma u prozi je prijelazan oblik između slobodnog stiha i proze
I poezija i proza (bile) su i usmene i pisane.

Drama je uvijek u obliku dijaloga ili monologa koje izgovaraju dramski likovi odn. glumci u
predstavi. Nema pripovjedača. Obično ima didaskalije. Iako ne mora biti pisana za izvođenje na
pozornici, ipak ima svoje specifičnosti koje su uvjetovane vezom dramskog teksta i (buduće)
kazališne predstave. Može biti i u stihu i u prozi.
Dramsko djelo nije neraskidivo vezano za kazalište. Dramski tekstovi pripadaju književnosti, a
teatar je rezultat zajedničkog djelovanja nekoliko umjetnosti.

Jezik i stil i književnost

Jezik kao sredstvo umjetničkog izražavanja ima posebne značajke po kojima se razlikuje od
prirodnoga, komunikacijskog jezika, od jezika znanosti, jezika medija.
Stil ili način izražavanja književnoumjetničkog teksta naziva se pjesnički stil.
Od lat. stilus: držak, pisaljka (kojom su pisali pisari i umjetnici po daščici presvučenoj tankim
slojem voska), način pisanja.
Stil je i način izražavanja koji jednog pisca razlikuje od ostalih. Svaki autor ima svoj zasebni stil
(npr. Matošev stil, Tadijanovićev stil)
I svako književno djelo ima vlastite stilske značajke – sredstva i postupke jezičnog izražavanja koji
su karakterstični za to djelo, i svako književno razdoblje također ima svoj stil po kojemu se
razlikuje od drugih razdoblja (npr. renesansni stil, barokni stil...).
Stilistika je znanost o jeziku koja proučava stil.