Lirika ili lirsko pjesništvo

OSNOVNA OBILJEŽJA
- glavne karakteristike: osjećajnost (lirika je najosjećajniji književni rod, prožet emocionalnošću),
subjektivnost i razvijanje osobnosti – lirske su teme vrlo osobne (pjesma je izraz neposrednog,
trenutnog i osobnog iskustva lirskog pjesnika),
sažetost ili jezgrovitost izraza (najsažetiji umjetničkoknjiževni oblik), zgusnutost – u malo riječi puno
se kaže,
pjesničke slike > slikovitost pjesničkog jezika (=živopisno, bogato, jasno, plastično) + ekspresivnost
(snažan, dojmljiv, sposobnost snažnog utjecaja na ljude „iz sebe“) + birani leksik,
temelji se na ritmu > ritmičnost: po tome je srodna s glazbom
jedinstvo zvuka i smisla

-lirska pjesma izražava pjesnikove misli i osjećaje, iskaz je bogatog emocionalnog – osjećajnog,
psihičkog - duševnog i intelektualnog života pjesnika

-potiče i nas na razmišljanje i pobuđuje i naše osjećaje

-osjećaji u lirskoj pjesmi, dakle, mogu biti intimni kad pjesnik izražava najosobnije svoje osjećaje i opći
kad pjeva o općeljudskim osjećajima, po vrsti mogu biti ljubavni, rodoljubni, socijalni, humanistički,...

-pjesnikov misaoni svijet u lirskoj pjesmi: sažeto izrečene misli koje izražavaju pjesnikove spoznaje o
životu, prevladavaju u misaonim i duhovno-vjerskim pjesmama, ali ima ih i u drugima

-na emotivno topao i suosjećajan način, lirska pjesma neposredno izražava čovjekov doživljaj života,
svijeta i samog sebe u svijetu
lirika se obraća čovjekovim emocijama i lirske su teme bliske svakom čovjeku („Čovjek sam i ništa
ljudsko nije mi strano.“ Publije Terencije Afer, rimski komediograf, komad Heauton Timorumenos ili
Samomučitelj)

-lirski subjekt (=unutrašnje pjesničko „ja“ koje govori u pjesmi i u njoj izražava svoju duševnost):
može biti sam pjesnik, a može i neka druga osoba ili neko neidentificirano unutarnje biće pjesme,
gramatički je vidljiv kao prvo lice jednine
pun je sebe i govori o sebi ili ako i ne govori o sebi, opet ubaci sebe u pjesmu

-najčešće je napisana u stihovima, stihovnost je isto jedna od glavnih karakteristika lirike (lirika=govor
u stihovima), grč. stikhos=red, vrsta
stih je jedan redak pjesme i ritmička (i zvukovna, sintaktička i semantička-značenjska) cjelina
utemeljena na određenom broju slogova (kod vezanog stiha, zapravo):
-ritmička cjelina: autor stvara novi, originalan ritam koji u pjesmi postaje nositelj drugotnog
značenja
-zvukovna cjelina: posebna zvukovna organizacija utemeljena na sugestivnom značenju pojedinih
glasova i rimi
-sintaktička cjelina: poredak riječi unutar stiha nikad nije slučajan jer pjesma time dobiva dodatno
značenje
-značenjska cjelina: osim značenja samih riječi, stih kao cjelina sadrži sva gornja postignuta značenja

> Zanemarite um i prepustite se osjetilima. Zamislite u glavi, pronađite u pjesmi.

INTERPRETACIJA LIRSKE PJESME
STRUKTURU lirske pjesme čine: TEMA, KOMPOZICIJA, JEZIK I RITAM
-važan u strukturi djela je i naslov koji često izravno i sažeto izražava temu, i koji se posebno analizira

KOMPOZICIJA LIRSKOG DJELA (lat. compositio=satavak, spoj): način na koji je djelo sastavljeno u
cjelinu, međusoban odnos pojedinih dijelova književnog djela; posebna kompozicija nužna je zbog
kratkoće oblika i sažetosti izraza
-unutarnja: glavni i sporedni motivi, raspored motiva – način na koji se motivi međusobno povezuju u
određene cjeline, način na koji se nižu, npr. po analogiji ili srodnosti motiva, po kontrastu ili
suprotnosti, po slobodnim predodžbama, kako pjesnik motivima razvija temu
-vanjska: stihovi ugrađeni u strofe (stih – temeljna podloga pjesme, strofa – najuočljivija
kompozicijska cjelina): može biti strofna i astrofna ili stihična
Interpretacija (tumačenje) lirske pjesme: utvrđujemo smisao, bit djela u cijelosti te ulogu pojedinih
dijelova u cjelini djela, tumačimo jezično-stilske odlike
-polazište za interpretaciju: raspoloženje koje u tebi izaziva pjesma
-ne istražujemo što je pjesnik htio reći, to nitko, osim njega, ne može znati, istražujemo što je on tebi
određenom pjesmom rekao

-osnovni pojmovi u interpretaciji lirske pjesme: tema, motivi, kompozicija pjesme, pjesnički jezik,
ritam

-svi elementi intrepretacije:

doživljaj pjesme (impresija), vrsta pjesme, osnovno osjećanje u pjesmi, tema, naslov pjesme,

poruka ili ideja ili osnovna misao, motivi, pjesničke slike, oblik pjesme, vrsta strofe, vrsta stiha po rimi
i po broju slogova, stilska sredstva (pjesnički jezik), ritam: rima+određena stilska sredstva+odabir
riječi, sinteza uočenih elemenata i njihova funkcija u djelu u cjelini, vlastiti dojam ili mišljenje o pjesmi
ili zaključak o pjesmi u kontekstu autorova opusa ili stilskog razdoblja, kraća bilješka o piscu

-analiza se (slično kompoziciji) može podijeliti u dva sloja:

1. tematsko-motivska analiza: unutrašnja kompozicija, grupiranje motiva, ugođaj u pjesmi i čime se
postiže
unutrašnja kompozicija: raspored sadržaja unutar pjesme, unutar strofa, raspored motiva, intenzitet
doživljaja
2. jezično stilska analiza: analiza izbora riječi i stilskih sredstava (imaju sloj zvučenja i sloj značenja) i
tumačenje u kontekstu pjesme (dublji slojevi pjesme, osjećaji i misli), vanjska kompozicija pjesme,
ritam: rima, interpunkcija, glasovne figure i figure konstrukcije, opkoračenja i prebacivanja, grafički
raspored stihova
+ 3. zaključak – sinteza: ideja pjesme, osobni osvrt na pjesmu (zapažanja o pjesmi povezati s osobnim
iskustvom)

tema: određuje se na osnovu glavnog osjećanja u djelu, može biti jedna ili više tema u jednom djelu
osnovna misao: određuje se na osnovu misli koje proizlaze iz djela, također može biti više od jedne
pjesničke slike: prepoznaju se kao slike koje možemo zamisliti tokom čitanja pjesme ili koje se mogu
nacrtati

Ideja ili osnovna misao ili poruka stvaratelja djela: postoje glavne i sporedne ideje
zamisao, poruka koju pisac književnim djelom upućuje čitatelju, koju djelo predaje čitatelju
stav prema osnovnom problemu o kojemu se u književnom djelu govori, smisao djela
- Ona je misao koja je navodila autora pri pisanju djela. Autor je prije pisanja djela zamislio ideju koju
je kroz (sadržaj radnje i likove)X obradio i prenio čitateljima....
-kao element strukture to je temeljna misao prisutna u djelu, stav prema određenim problemima koji
je vidljiv u djelu, ali ideja može biti i cjelokupni smisao djela koji prožima djelo u cjelini
-analiza književnog djela mora obuhvatiti i sintezu odn. cjeloviti smisao književnog djela

Tema: ono o čemu pjesnik govori (prošireni naslov djela?), o čemu je napisano književno djelo, onaj
predmet, pojava, emotivno ili psihičko stanje ili misao koju pjesnik pretvara u pjesmu = izražava
stihovima, predmet umjetničke obrade,
jedinstveno značenje djela,
Tema djela može biti događaj, raspoloženje, osjećaji, pojava, osobe ili sudbina.
u načelu neograničenog obuhvata, ali najčešće su ključne emocije i situacije u čovjekovu životu:
ljubav, smrt, prolaznost, bol, čežnja, domoljublje odn. zavičaj, društvena nepravda, nešto čovjeku
sveto i božansko, religija, samo pjesništvo

Motivi: najmanje tematske jedinice književnog djela koje imaju samostalno značenje u okviru teme,
poticaj pjesniku da stvori književno djelo (motivi i tema: ono čime se autor nadahnjuje), pokretač,
povod pjesnikovom doživljaju i njegovom djelu koje zbog toga nastaje, svaki motiv u književnom djelu
treba imati opravdanje s obzirom na svrhu djela u cjelini
s obzirom na kratkoću lirske pjesme i sažetost pjesničkog izraza lirska je pjesma zasićena obiljem
motiva,
motivi se povezuju na različite načine u pjesničke slike
postoji glavni, osnovni ili temeljni motiv= motiv koji povezuje djelo u cjelinu i posebno je istaknut
odnos teme i motiva: motivima je izražena tema / motivi slijede osnovnu temu i omogućuju njenu
pjesničku obradu / tema se razrađuje pomoću brojnih motiva / tema se ostvaruje razvijanjem motiva
U pjesmi Dobriše Cesarića “Jesen” tema pjesme je jesen, a motivi su uvelo lišće, polja, snijeg,
čavke, medvjed, zamućeno jezero itd.

PJESNIČKA (LIRSKA) SLIKA – razrada odabranih motiva na književnoumjetnički način (osobitost

pjesničkog jezika)
može biti jedna riječ, skup riječi, rečenica, ali i čitava pjesma
-pjesnički prikaz ostvaren pjesničkim jezikom tako da pjesma ili njen dio čitatelja potakne na
razmišljanje, stvaraju se opisom ili deskripcijom gdje posebnu ulogu imaju brižljivo izabrani epiteti
(atributi), i druga izražajna stredstva (osim metafore, npr. simboli, kontrasti ili suprotnosti, alegorije,
usporedbe, personifikacije, onomatopeje), zgusnut pjesnički izraz kojim je dočarana neka pojedinost
koja se može vidjeti, čuti, dirnuti, okusiti, omirisati, pa prema tome pj. slika može biti:
-vidna ili vizualna: I bliješti suncem obasjana/čudesna raskoš njenih grana. (Cesarić, Voćka poslije
kiše)
-slušna ili auditivna ili akustična: Cvrči, cvrči, cvrčak na čvoru crne smrče/svoj trohej zagušljivi, svoj
zvučni, teški jamb. (Nazor, Cvrčak)
-dodirna ili taktilna (dodir, opip): „...struje hladni žmarci/u kuće bez peći...“ (Ujević, Bura na Braču)
-olfaktivna (miris): Miriše grožđe i smilje/dolje u našemu selu. (Šimić, Himnos)
-gustativna (okus): Gorak je vijenac pelina,/mračan je kalež otrova. (Ujević, Svakidašnja jadikovka)
Nizovi pjesničkih slika su temelj lirske pjesme (karakteristika slikovitost).
-nekoliko motiva povezanih u cjelinu (motivi grade pjesničke slike), slikama se stvaraju bogate i
raznolike vizualne predodžbe pojedinih motiva.
Slikama se i produbljuju dojmovi i pobuđuje mašta.
TEMATIKA LIRSKE PJESME
Tematska podjela lirskih pjesama (prema temi i dominantnim motivima): ljubavna, socijalna,
misaona ili refleksivna, pejzažna (opisna, deskriptivna, opisuje prirodu), domoljubna (rodoljubna,
patriotska), religiozna (duhovno-religiozna), humoristična (šaljiva), intimna, antiratna (npr.
Tadijanović, Školjka),...

Socijalna: nadahnjuje se socijalnim temama i motivima (to su sdruštveni problemi), najčešći su:
socijalna bijeda, socijalna nepravda/društvena nepravda izravno ili neizravno, iseljavanje iz svoje
zemlje. Odražava pjesnikov stav prema tim problemima: poziva na promjenu i kritizira društvo. Tema
iz društvenog života iznosi se tako da se u čitatelju pobude osjećaji simpatije prema malima,
društveno nejednakima, potlačenima. Npr. Cesarić: Vagonaši.

Ljubavna: Ljubav kao ključna emocija u ljudskom životu, najčešće osjećaji muškarca prema ženi,
osjećaj zaljubljenosti, slutnje, ljubavna čežnja, strast, tuga zbog rastanka, sreća je emocija koja se
najrjeđe javlja, lirski subjekt je malo uzbuđen, malo zbunjen, jako zaljubljen, strahuje i očajava. Širok
raspon osjećaja od ushita i zaljubljenosti do straha i očaja zbog gubitka voljene osobe. Npr. Josip
Pupačić: Zaljubljen u ljubav.

Pejzažna: Priroda/Slika prirode u različito doba dana i godine. Nikad nije samo o prirodi, uvijek su
prisutne dvije teme: prividna koja se tiče krajolika i stvarna kojom pjesnik izražava svoju misao ili
trenutni osjećaj: pjesnikov se doživljaj pretače u sliku krajolika. Npr. Matoš: Jesenje veče; Notturno,
Cesarić: Jesen, Vidrić: Pejsaž
notturno odn. nokturno = umjetničko djelo koje prikazuje noć, noćne prizore, noćna raspoloženja,
najuspjelija su nokturna Matoša, Nazora i Krleže

Misaona: pjesnik bez pardona izražava svoj odnos prema svijetu (pjesnici – neshvaćena bića).
Propituje općeljudska pitanja: život i smrt i prolaznost, smisao ljudskog postojanja i postojanja svijeta,
stvaralaštvo i ljepotu, razmišlja o čovjekovoj sudbini, pravdi, slobodi, drugim bitnim vrijednostima,
temeljnim pitanjima čovjeka i postojanja čovjeka i svijeta, to su općeljudske teme zajedničke svim
ljudima...Posredno je svaka pjesma misaona. Npr. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika, Tadijanović: Plavi
san

Intimna pjesma: lirika u kojoj se iskazuju najdublji pjesnikovi osjećaji, doživljaji, razmišljanja, ti
pjesnici govore o ljudskoj duši, svom unutarnjem intimnom svijetu, iznose najdublju čovjekovu
unutrašnjost, osjećaje koje smatraju samo svojima i ne žele ih dijeliti s drugima, osim možda
najdražima, po čemu se razlikuju od književnika koji govore o odnosu među ljudima i društvenim
pojavama (Matoš: Djevojčici mjesto igračke)

Idilična pjesma: pjesma o sređenom intimnom i domaćem životu, češće iz seoskog, ali mogu biti i iz
građanskog života, npr. M. Begović: Dunja

Rodoljubna pjesma izražava ljubav prema i pripadnost domovini, odn. zemlji, narodu, kraju. Pjesnik
se poistovjećuje s domovinom i narodom, izražava svoje osjećaje i misli i osjećaje i misli svoga naroda
(nacionalni osjećaji). Pjeva se o povijesnim situacijama u kojima se domovina našla, povijesnim
ličnostima ili događajima, narodu, jeziku, ljepotama domovine. Npr. S. S. Kranjčević: Moj dom.,
Šenoa: Dolazak Hrvata, Nazor: Tomislav, D. Ivanišević: Hrvatska

Religiozna/religijska/nabožna: pjesnik iskazuje svoje religiozne osjećaje i misli, raspoloženja,

nadahnuća koji su vezani uz likove Boga (u katoličkom pjesništvu uz Sveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha
Svetoga), Blažene Djevice Marije i svetaca, razmišljanje o vjerskim istinama i porukama. Kada su
naglašeno emocionalne, spadaju u intimnu poeziju, kada su prožete refleksijom-razmišljanjem, dio su
misaonog pjesništva, npr. Nikola Šop: Kuda bih volio Isusa., A. B. Šimić: Nađeni Bog
Duhovna: pjesnik se pita o čovjekovom postojanju, temeljna pitanja ljudskog postojanja.

Humoristično i satirično pjesništvo:

-humor je kao značajna životna pojava nezaobilazan u pjesništvu, humor u pjesničko djelo unosi
vedrinu života i potiče čitatelja na ugodno raspoloženje i na umjetnički užitak u smiješnim pojavama,
čitateljev smijeh je glavni cilj takvog djela, da bi se postigao što snažniji humoristički dojam, koriste se
hiperbole i karikiranje – prenaglašavanje nekih neobičnih obilježja, mana
-humoristična pjesma npr. Zvonimir Balog, npr. zbirka pjesama za djecu Pusa od krampusa
-lirska šaljiva pjesma: ne zalazi duboko u probleme, slavi radost života ili pjeva o sitnim ljudskim
slabostima (Z. Balog: Krk, pjesma za djecu Smijeh je lijek)
-satirično pjesništvo sadrži kritičku oštricu usmjerenu protiv određenih pojava odn. osuđuje
društvene negativnosti, pojedinačne moralne ili etičke prijestupe, prikazuje ili izruguje negativne
pojedinačne ili opće društvene pojave, autor može svoje kritičke ideje i stavove iznositi otvoreno ili se
koristiti alegorijskim načinom izražavanja, često se koristi ironija – kritičko ismijavanje i izrugivanje,
groteska – prikazivanje pojava u izobličenom obliku, sarkazam – zajedljiva poruga i alegorija –
predočivanje neke pojave u drugom obličju (npr. Matoš: Basna, među autorima satiričnih pjesama i
poema ističu se A. Pope, G. G. Byron i H. Heine, kod nas među značajnijim su satiričarima S. Vraz, A.
Starčević, A. Harambašić, A. Kovačić, S. S. Kranjčević, a u 20. st. Matoš, Krleža, S. Šimić, Krklec i mnogi
drugi)

Dijalektalna lirika: jezik nije standardni književni nego zavičajni jezik pjesnika (čakavsko, kajkavsko ili
štokavsko narječje). Čakavski: Drago Gervais, Vladimir Nazor, Mate Balota, Marin Franićević, Tin
Ujević. Kajkavski: Dragutin Domjanić, Fran Galović, Ivan Goran Kovačić, Nikola Pavić, Miroslav Krleža.
VERSIFIKACIJA

VERSIFIKACIJA se bavi prozodijom i metrom, asonancijom i oblicima stiha.

Versifikacija je znanost o nastanku, tvorbi, građenju stihova, pa je tada podudarna s metrikom,
prozodijom ili s teorijom stiha, koja proučava prirodu stiha, njegovo značenje u književnosti i
strukturu svih pojavnih stihovnih oblika. Metrika: znanost o tvorbi stihova, o broju slogova u stihu,
pravilnim izmjenama naglašenih i nenaglašenih slogova, broju strofa i sastavu strofa u pjesmi, ritmu
pjesme)
Promatrana kao određeni sustav, versifikacija može biti kvantitativna (naziva se i metričkom,
antičkom ili klasičnom), silabička (naziva se i slogovnom) i akcenatska (naziva se i naglasnom,
kvalitativnom ili tonskom).

Metar (prema grč. μέτρον: mjera) je naziv za organizaciju stiha prema određenom ritmičkom obrascu
vezanom uz odgovarajući (versifikacijski) sustav. Veličina i oblik metričkih jedinica razlikuju se od
sustava do sustava. Prema tomu, razlikuju se četiri metrička sustava: silabički, akcenatski (tonski),
akcenatsko-silabički (tonsko-silabički) i kvantitativni.
Izbor određenoga metra nije prepušten samo autoru, nego ga određuju fonološki procesi (koji se
odvijaju tijekom vremena) u određenom jeziku i tradicija, odn. prevladavajuća konvencija.
Metar nije samo matematički obrazac nego i način mišljenja riječima. Suvremeni teoretičari metar
predstavljaju kroz četiri dimenzije: kao apstraktni opći obrazac, kao njegove dopuštene podvarijante
koje se očituju u ostvarenim stihovima i izvedbama. Ni jedan se metrički obrazac ne ostvaruje u
potpunosti u konkretnim stihovima. Suvremeni metričari govore o metru kao idealnoj formi, kao
skupu neostvarenih mogućnosti lišenih značenja, izražajnosti i učinka. U duhu takvih razmišljanja
nastala je i teorija prozodijske napetosti između idealne metričke forme i konkretno ostvarena ritma.
Uživanje čitatelja/slušatelja u određenome pjesničkom ostvaraju uvelike proizlazi iz igre metričkih
zadanosti i ostvarenoga ritma.

1. KVANTITATIVNA VERSIFIKACIJA temelji se na činjenici da su se u grčkoj i latinskoj književnosti

stihovi pjevali ili govorili tako da su se mogli razlikovati dugi i kratki slogovi, pri čemu je dugi slog
trajao dvostruko duže od kratkoga (temelj ritma koji je bio najvažniji element u toj sinkretičkoj
umjetnosti); njihovim pravilnim/stalnim rasporedom dobiva se temeljna ritmičko-melodijska
jedinica stopa ili mjera, a najviša je oblikovna jedinica u toj versifikaciji strofa.
U kvantitativnom sustavu stopama se mjeri duljina stihova. Svaka stopa sadrži određeni raspored
dugih i kratkih slogova.

kratki slog = teza, znak je U breve, traje jednu moru

dugi slog = arza, znak je  makron, traje dvije more

Grci su imali tridesetak stopa: npr.:

 U trohej  U U daktil ∪ ∪ – anapest

U  jamb   spondej

Prema broju stopa dobili su nazive i stihovi:

heksametar ili šestomjer ili šestostopac, najpoznatiji je daktilski heksametar (herojski stih – versus
heroicus), za njega su Grci vjerovali da im ga je otkrio sam bog Apolon, stih epova Homera, Hezioda,
Vergilija i Ovidija, sastavljen od pet daktila (prva se četiri češće mogu zamijeniti spondejem, peti samo
iznimno, u tzv. spondejskom stihu) i jednoga spondeja (koji se može zamijeniti trohejem).
Npr. »Sjàjnōka boginja njemu Atena odgòvori ovo« (Homer, Odiseja): –∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪
pentametar – stih od 5 stopa
Heksametar se s pentametrom često vezivao u elegijski distih. Koristio se u elegijama (Katul, Tibul,
Propercije i Ovidije) i epigramu (Marcijal).
Žena pred Larovi svrh tog spuštenom ponikla kosom,
Ustni uz uzdrhtaj ljubnula utrnjen spret.
(Trnski je preveo jednu Ovidijevu elegiju (Tristia l 3), Trnski, 1873: 585)

Netom pisani liste, pozdravit podji Perilu,

Vieran paru k mi viek riečim si mojijem ti.
ll ćeš ju zateć, gdjeno uz milu majku si sjedi,
ll se čitajuć baš s vilami zabavlja sad.
Ostavit paso će, čim saznade, da od mene ideš,
Pak neokljevce tad pitat će živem li još .
(Maretić, 1874: 484, Ovidije, Tristia III7)

tetrametar – stih od 4 stope

Povezivanjem stihova u veće cjeline nastajale su strofe. Najpoznatije lirske antičke strofe su (po broju
slogova, ne po stopama) alkejska (dva jedanaesterca, deveterac i deseterac), nazvana prema pjesniku
Alkeju, i sa(p)fička (tri jedanaesterca i peterac), nazvana prema pjesnikinji Sapfi.

Prozodija (lat. prosodia < grč. προσῳδία), u antičkoj metrici, proučavanje različitoga rasporeda dugih
i kratkih slogova u stopi i stihu, različitih duljina stiha i njihova slaganja u veće cjeline. U novije doba
prozodija je sinonimna pojmu versifikacije.

Stopa: Najmanja ritmička jedinica u kvantitativnom metričkom stihu, koji su konačno oblikovali
antički Grci (ritam pjesme određen je posebnom vrstom mjere – stopom koju čine dva ili tri sloga).
Osnovni impuls ritma u metričkom versifikacijskom sustavu daje izmjenjivanje dugih (–) i kratkih (∪)
slogova, koji tvore stopu. Stih se sastoji od dviju do osam stopa. Za izgovor kratkih slogova bilo je
potrebno vrijeme od jedne more (otprilike 2/5 sekunde), a za izgovor dugih vrijeme od dvije more.
Svaka stopa nosi po jedan ritmički udar (iktus), i to je obično prvi slog u stopi.
Najkraća stopa, koja se sastoji od dvaju kratkih slogova, zove se pirihij (∪∪),
ostale su dvosložne stope trohej ili horej (–∪), jamb (∪–), i spondej (– –).
Trodijelne su stope daktil (–∪∪), amfibrah (∪–∪), anapest (∪∪–), tribrah (∪∪∪), molos (– – –), kretik
(–∪–), bakhej (∪– –) i antibakhej (– –∪).
Po dvije stope mogu se spojiti u jednu cjelinu (metar), npr. trohej i jamb tvore horijamb (–∪∪–), jamb
i trohej antispast (∪– –∪). Postoje i druge četverosložne stope: peon (prvi –∪∪∪, drugi ∪–∪∪, treći
∪∪–∪ i četvrti ∪∪∪–), jonik (sastavljen od spondeja i pirihija) i epitrit, složen od triju dugih i jednoga
kratkoga sloga. Dva troheja, jamba ili anapesta čine dipodiju, a postoje tripodije, tetrapodije itd. Dvije
se dipodije nazivaju dimetrom. Podjela stiha na stope pokušala se poslije prenijeti i na tonski
(kvalitativni) stih, kojemu u cijelosti ne odgovara te često remeti izvorni ritam dotičnoga jezika.

2. U SILABIČKOJ je versifikaciji temeljno načelo pravljenja stihova broj slogova u svakom stihu
(silabički stih).
Naglasak se javlja samo kao ukras, ali ne i osnovni kriterij izgradnje≠Važno je i načelo pravilne izmjene
naglašenih i nenaglašenih slogova.
Važnu ulogu ima rima i cezura koja dijeli stihove na članke.
Svojstven je japanskom i pjesništvu romanskih jezika.

3. AKCENATSKA ILI TONSKA versifikacija, osim na podudarnost redaka u stihovnom nizu, težište
stavlja na pravilan raspored naglašenih i nenaglašenih slogova u svakom pojedinom retku. Važan je
 broj naglasaka, a broj nenaglašenih slogova može varirati. Nenaglašeni slog ili slogovi ispred prvog
naglašenog sloga u stihu naziva(ju) se uzmah ili predudar.
Stihovi se dijele na akcenatske mjere/jedinice/taktove koji označavaju raspon od jednog ritmičkog
signala do početka drugog.
Veći dio pjesništva germanskih jezika slijedi taj obrazac.
Kod nas se naglašeni slog označava sa -, i za mjeru se koristi naziv stopa preuzet iz kvantitativnog
sustava.

4. Silabički se versifikacijski sustav najčešće povezuje s akcenatskim u AKCENATSKO-SILABIČKI

SUSTAV.
U akcenatsko-silabičkome (tonsko-silabičkome) sustavu bitni su broj slogova i raspored naglasaka.
Hrvatska se versifikacija, poput drugih nacionalnih versifikacija, mijenjala tijekom povijesti. Od prvih
zabilježenih pojava stihovno ustrojenoga govora do polovice XIX. st. prevladavala je silabička
versifikacija, potom akcenatska do prve polovice XX. st., kada dolazi do širenja slobodnoga stiha.

- cezurom ili stankom ili usjekom nazivamo mjestu u stihu u kojem čitatelj napravi malo dužu stanku
ili čak prekid pri čitanju ili govorenju stiha odn. strofe, ona se koristi kako bi se naglasila neka misao ili
kako bi se ostvario dramatičan trenutak pri čitanju: upravo zbog tišine koja se ostvaruje pauzom,
cezura privlači pozornost slušatelja/čitatelja, pa će stihovi koji slijede na njega ostaviti još jači dojam.
npr. Sanak snila|Ivanova majka (Smrt Ive Senjanina, narodna)
Cezura (lat. caesura: rez, usjek), metrički pojam za prekid u stihu – stalnu granicu unutar stiha,
osobito dužeg, unutar stope na granici dviju riječi. Stalan položaj i broj cezura određen je vrstom
stiha. Katkada se svi prekidi (metrički i izvedbeno-retorički, dijereze (=u antičkoj metrici, stanka u
stihu kod koje se kraj neke stope ili metra podudara s krajem riječi, npr. bukolska dijereza između
četvrte i pete stope u heksametru) i dr.) smatraju cezurom. Znak | ili ||. Važna za ritam.

 Vrsta stiha, vrsta strofe, vrsta rime

- vezani stih: stih koji je kao ritmička cjelina brojem slogova ili rimom povezan s drugim stihom ili
stihovima, i svi su skupljeni u cjeline - strofe (većinom u tradicionalnoj poeziji), takvi stihovi i strofe
nazivaju se tradicijskima (dugo su se upotrebljavali) i klasičnima (njime su ostvarena vrlo vrijedna
pjesnička djela) npr. Cesarić, Nazor, Krleža
- slobodni stih: stih koji nije vezani stih (većinom u modernoj/suvremenoj poeziji), ali ne postoji
potpuno slobodan stih koji nije nikako vezan nekom ritmičkom organizacijom jer bi onda bio proza,
zasniva se na spontanom lirskom govoru, stihovi su ritmičke cjeline bez obzira na broj slogova u
njima, nije vezan uobičajenim pravilima: stihovi različite duljine, nema pravilne rime, rima se
pojavljuje tek povremeno, svaka pjesma ima svoj vlastiti ritam, utemeljeni na ritmičkoj organizacoiji
pjesme koja se postiže, osim duljinom slogova, poretkom riječi, opkoračenjima, ponavljanjem riječi i
stihova, strofe slobodnog stiha nisu simetrične (nisu jednakog broja stihova), ili je pjesma astrofična
tj. bez strofa što odgovara govornom lirskom izrazu
-nastao je u 19. st. kao pobuna protiv tradicionalnih metričkih oblika (u francuskoj književnosti
uglavnom je stih bio jednakog broja slogova, sa stalnom cezurom i rimom)
-slobodnim stihom može se smatrati i stariji stih biblijski verset koji je bio uzor Waltu Whitmanu
(Vlati trave, 1855.)
-kod nas su njegovi predstavnici bili A. B. Šimić, Krleža, Krklec, Tadijanović, Kaštelan, Slamnig, Ujević,
Mađer
- pjesma u prozi: - spaja osobine proze i poezije - prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze,
oblikom je proza, posebno organizirana i kratka, koristi sva izražajna sredstva lirske pjesme osim
stiha (bogata slikovitost, upotreba poredaba, metafora, kontrasta...), nema fabulu ni likove
(najčešće), a prožeta je osjećajnošću i ritmičnošću
Prva je zbirka pjesama u prozi Gašpar noćnik (1842) francuskog pjesnika A. Bertranda, a najpoznatiji
su autori pjesama u prozi Ch. Baudelaire (Spleen Pariza, 1862) i I. S. Turgenjev (Senilia ili Pjesme u
prozi, 1882). U hrvatskoj književnosti postoji također bogata tradicija pjesama u prozi, od N.
Tommasea (Iskrice, 1844) i F. Mažuranića (Lišće, 1887), preko Krleže do S. Mihalića i D. Dragojevića.

Oblik pjesme - Grafički oblik pjesme = vizualni izgled kitica i stihova, u što ulazi i uporaba rečeničnih
i pravopisnih znakova. Grafičkim izgledom pjesnik želi još više naglasiti temu ili ideju pjesme.

Vrsta STIHA: peterac, šesterac, sedmerac, osmerac, deveterac, deseterac, jedanaesterac,

dvanaesterac
najčešći su osmerac, deseterac, jedanaesterac, dvanaesterac
u pravilu kraći stihovi (četverac, paterac) stvaraju brži ritam, duži (četrnaesterac) sporiji ritam

-Tradicionalni hrvatski stihovi: prvo u narodnoj poeziji, kasnije ulaze u umjetničku poeziju:
deseterac: lirski 5+5 i epski 4+6, bili su najprije u usmenoj poeziji, iz nje su preuzeti u pisanu
npr. U tuđem kraju|| tuđe planine (I. G. Kovačić: Mračno doba)
npr. Slavonijo,||zemljo plemenita,/Vele ti si lipo uzorita, (M. A. Relković: Satir iliti divji čovik)
šesterac
simetrični osmerac: 4+4, npr. Gundulić: Kolo sreće uokoli vrteći se ne pristaje
npr. Ive jaše kroz orašje./Ive li je, sunce li je? (Lijepi Ive, narodna)
Osmerac, stih od osam slogova, uz deseterac najčešći stih hrvatske usmene književnosti. Osobito je
svojstven usmenomu lirskomu, tzv. ženskomu pjesništvu, a nerijetko su i poslovice u osmercima
(npr. Lete danci kao sanci, // a godišta kao ništa). Najčešći je stalni oblik osmerca hrvatskog i
usmenog i umjetničkog pjesništva simetrični osmerac, koji ima cezuru iza četvrtoga sloga, a
posljednji je slog u stihu nenaglašen. U osmercima je spjevana i najpoznatija pjesma H. Lucića Jur
nijedna na svit vila, a taj je stih postao osobito popularan u XVII. st., od Osmana I. Gundulića, i do
pred kraj 19. st. postao, mjesto dvostruko rimovanoga dvanaesterca, jedan od najraširenijih stihova
hrvatskoga pjesništva.
dvostruko rimovani dvanaesterac - najčešći stih starije hrvatske književnosti, npr. Judita
izrazita cezura iza 6. sloga
parna/uzastopna rima ispred cezure i na kraju stiha
npr. Dike ter hvaljenja presvetoj Juditi,
smina nje stvorenja hoću govoriti;
za to ću moliti, bože, tvoju svitlost,
ne htij mi kratiti u tom punu milost (Marulić, Judita)
npr. Svemogi bože moj, kim svaka postaju (Marulić, Molitva suprotiva Turkom)
stih bugaršćice: nestalni broj slogova, najčešće petnaesterac ili šesnaesterac s cezurom iza 7. odn. 8.
sloga, iza prvog stiha i iza svaka dva sljedeća stiha dolazi pripjev od 5 ili 6 slogova, ne i iza
posljednjeg stiha
Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala,
lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala,
lipo plinke dilila i lipo se razdiljala,
i razdiliv se opet se sazivala.
Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje,
 dva siromaha
(Balada o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu)
Matija Petar Katančić (18./19. st) pokušao je pisati u heksametru, Ilijadu i Odiseju preveo je u
heksametru Tomo Maretić (1882. i 1883.)
Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada, (Ilijada)
Nazor, Kranjčević i Milan Begović pišu pseudoheksametrom koji ima neka svojstva pravog
heksametra, ali je nešto slobodniji, cezurom podsjeća na narodnu poeziju, često ima rimu

STROFA ili KITICA je pjesnička, motivsko-osjećajna, cjelina sastavljena od stihova, veća grupa stihova
Kad pjesma ima strofe, vidljive prije svega iz grafičkog izgleda pjesme, ona je strofična, kad se samo
nižu stihovi jedan ispod drugoga, pjesma je stihična.

Vrste strofa prema broju stihova u strofi:

jednostih ili monostih
dvostih ili distih,
trostih ili tercina ili tercet,
četverostih ili katren
peterostih ili pentastih ili kvinta ili kvintina
šesterostih ili se(k)stina
sedmerostih ili septima
osmerostih ili oktava
deveterostih ili nona
deseterostih ili decima

-pripjev ili refren: jedan ili više stihova koji se ponavljaju iza svake kitice ili više kitica, treba povezati
kitice u pjesmi i dati jedinstveni osjećajni ton pjesmi
npr. Dugo u noć, u zimsku bijelu noć/Moja mati bijelo platno tka (Tadijanović: Dugo u noć, u zimsku
gluhu noć)

-Strofe romanskog porijekla, provansalskog, talijanskog i francuskog:

---tercina ili terza rima: trostih od jampski intoniranih jedanaesteraca, rimuje se prvi i treći stih, a
drugi se stih rimuje s prvim iz sljedeće strofe, na kraju pjesme ili neke veće cjeline u pjesmi dolazi
jedan samostalan stih da završi rimovanje, npr. Dante: Božanstvena komedija, preveo Mihovil
Kombol
---stanca ili ottava rima: od jedanaeseraca, češće jampski intoniranih, s rasporedom rime ababacc,
tipična strofa talijanskog epa 15. i 16. st., npr. Tassov Oslobođeni Jeruzalem i Ariostov Bijesni
Orlando, zbog njihovog ugleda se proširila, kao epska strofa javlja se u francuskoj, portugalskoj,
engleskoj i njemačkoj književnosti, a u hrvatskoj samo u 19. st. više u lirici nego epici
--sestina: sesta rima: epska strofa od 6 stihova, uglavnom jedanaesterac, rima ababcc, postala je
karakteristična u Hrvatskoj za duže pjesme ili kraći spjev, npr. Suze sina razmetnoga, Jama

RIMA ILI SROK ILI SLIK – glasovno podudaranje slogova na završetku stiha ili rjeđe na kraju članaka u
stihu, element je zvukovnog sloja pjesme, ali je važan činitelj za ostvarivanje cjelokupnog smisla
pjesme, najvrijednije su rime gdje se slažu i glasovi i zvuk i značenje. Rima je najjače ritmično i zvučno
sredstvo. U muškoj se podudara jedan slog (dan – lan), u ženskoj dva sloga (trava – spava), u dječjoj
tri sloga (travica – glavica)
 Vrste rime:
- parna ili uzastopna ili glatka: aa bb cc
- ukrštena ili unakrsna ili križna: abab
- obgrljena ili obuhvaćena: abba
- nagomilana: aaaa (rimovanje više uzastopnih stihova)
- isprekidana: abcb, abcdac (stihovi se rimuju bez čvrstog rasporeda, bez određenog reda)

Zbogom da ste, polja i doline,

Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!
Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina Tvoga?
(Antun Gustav Matoš, Domovini iz tuđine, isprekidana rima)

 RITAM: (kompozicija pjesme pridonosi i njenom ritmu???) (karakteristika ritmičnost)

izražava i naglašava osjećajno ili misaono obilježje pjesme, npr. veseloj pjesmi odgovara brži ritam, a
tužnoj sporiji > može biti spor, brz, ujednačen, jednoličan, smiren, uznemiren
u njegovom stvaranju sudjeluju svi elementi strukture pjesme:
-izvire iz određene pravilnosti u gradnji stiha: izmjenjivanje naglasaka, pauza, izmjenjivanje istih
glasova, istih riječi
- u vezanom stihu pravilno izmjenjivanje dugih i kratkih, odn. naglašenih i nenaglašenih slogova,
u slobodnom stihu ritam podsjeća na svakodnevni govor ???, činitelji ritma: izmjenjivanje duljih i
kraćih stihova i strofa, poseban poredak riječi, ponavljanja, nabrajanja, grafički oblik
Na ritam djeluje i rima. I naglašavanje pojedinih riječi u stihu i rečenici.

Ritmotvorni elementi: elementi koji pospješuju ritam pjesme:

1. izražajna sredstva
- aliteracija i asonanca (ponavljanje glasova), ponavljanje riječi – koristi se radi isticanja osnovne
misli, raspoloženja ili ugođaja te radi ritmičnosti (glasovne figure)
- elipsa, inverzija (figure konstrukcije)
- simbol
- gradacija
2. misao se može razlomiti– stilski postupak neočekivanog prenošenja riječi/dijelova
stiha/rečenice/misli iz jednog stiha u sljedeći stih = sintaktička cjelina razbija se stihom
a) prebacivanje: jedna riječ se prebacuje
b) opkoračenje ili enjambement [anžambman]: više riječi se prebacuje
c) prijenos: prebacuje/prenosi se sintaktička/smislena cjelina iz jedne strofe u drugu
3. pjesnički jezik: izbor riječi, značenje riječi, izražajnost i asocijativnost
4. broj slogova u stihu (vrsta stiha)
5. raspored naglasaka u stihu
6. rima
- lirske vrste prema obliku:
-tradicionalni ili starogrčki (i rimski) oblici lirike, nastali oko 7. st. prne (rimska književnost ih je
preuzela i dalje razvijala: 3. st. prne – 5. st. oe, kasniji pjesnici su također preuzimali forme
starogrčkih vrsta i tako su one uz određene promjene očuvane do danas): elegija, jampsko
pjesništvo, melika: monodija, npr. anakreontska pjesma i zborsko/korsko pjesništvo (npr. himna i
oda, ditiramb), idila, gnomička poezija, epigram (helenističko i rimsko razdoblje) i epitaf

- himna je (danas) pjesma svečanog i polaganog ritma, uzvišenog tona, posvećena nekome ili
nečemu što čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja, domovini, bogovima, junacima,
prirodi, ima nacionalni i politički značaj, izražava domoljubne, nacionalne i religiozne
osjećaje, izraz joj je zanosan (i melodija), uzvišen i svečan

- oda: (danas) pjesma uzvišenog i patetičnog tona (u prvo vrijeme) i zanosnog govora šire
tematike od himne uglavnom posvećena nečemu što čovjek poštuje i cijeni, zaslužnim-
slavnim povjesnim osobama, važnim povjesnim događajima, božanstvu, domovini i temama
kao što je ljubav (najčešće govori o ljubavi i poštovanju), ugođaj je uvijek svečan, ozbiljan i
naglašen,

- sonet: lirska pjesma od 4 strofe – dva katrena i dvije tercine povezani rimom,
pretpostavlja se da je provansalskog porijekla, u današnjem obliku nastao u Italiji u 13. st., ugled
stekao u Kanconijeru (kanconijer=zbirka ljubavnih pjesama), obnavlja se u romantizmu
može biti:
Petrarkin ili talijanski: 2 katrena+2 tercine (ili jedna oktava i jedna sestina), katreni su
jedna cjelina (obgrljena ili križna rima), a tercine moraju biti nekako
povezane rimom (npr. cdc cdc ili cde cde), ali ne smiju nastavljati
rimu iz katrena, u njima slijedi obrat

Shakespeareov ili elizabetinski: 3 katrena +1 distih, distih obično donosi neočekivanu

poantu, najčešći raspored rima abab cdcd efef gg
sonetni vijenac: ciklus od 15 povezanih soneta, posljednji stih jednog je i početni stih
sljedećeg soneta, 15. sonet sastoji se od početnih stihova prvih 14 soneta i obično se naziva
majstorski sonet ili magistrale, prva slova u njegovim stihovima čine akrostih – obično ime osobe
kojoj je sonet posvećen, npr. France Prešern: Sonetni vijenac, posvećen pjesnikovoj ljubavi Juliji
Primicovoj, kod nas sonet postaje ugledan s Matošem na prijelazu 19.-20. st.
Često se kao tvorac najstarijih soneta spominje sicilijanski pjesnik Giacomo da Lentini, no poznati
talijanski sonet oblikovao je Guittone d’Arezzo, a afirmirali su ga i učinili dijelom tradicije Dante
Alighieri (Mladenački život) i F. Petrarca (Kanconijer). Prvu teorijsku raspravu o sonetu napisao je
Antonio da Tempo (Summa artis rithmici, 1332). Širenjem petrarkizma mnogi su talijanski autori,
poput Michelangela Buonarrotija, P. Bemba, G. Bruna, T. Tassa, pisali sonete, u Španjolskoj su im se
pridružili Marqués de Santillana, J. Boscán, Garcilaso de la Vega, Lope de Vega, u Portugalu L. V. de
Camões, u Francuskoj C. Marot, Mellin de Saint Gelais, J. du Bellay, P. de Ronsard, u Engleskoj W.
Shakespeare, E. Spenser. Kod nas je sedam soneta zabilježeno u Ranjininu zborniku s početka XVI. st.,
a u Vili Slovinki (1614) J. Barakovića pedesetak. Engleski pjesnici XVII. st. J. Donne i J. Milton njegovali
su sonetnu formu. U njemačkoj književnosti sonet je u razdoblju prosvjetiteljstva bio zaboravljen,
zanimanje za nj obnovili su romantičari A. W. Schlegel, L. Tieck, J. von Eichendorff. Vrhuncem
sonetnoga stvaralaštva smatraju se zbirke Venecijanski soneti (1825) A. von Platena i Soneti Orfeju
(1923) R. M. Rilkea. Tijekom XIX. st. sonet je zahvaljujući francuskim pjesnicima simbolistima i
parnasovcima (Th. Gautier, Ch. Baudelaire, S. Mallarmé, P. Verlaine, A. Rimbaud) postigao veliku
popularnost. U hrvatskoj književnosti XIX. st. sonete su pisali S. Vraz, P. Preradović, A. Šenoa.
Zahvaljujući modernističkim strujanjima, na prijelazu iz XIX. u XX. st. sonetna je forma doživjela
procvat. Najpoznatiji su autori I. Vojnović (Lapadski soneti), A. Tresić Pavičić (Sutonski soneti), M.
Begović, A. G. Matoš, V. Nazor, M. Krleža.

-sažeti oblici: epigram i epitaf

-satirični lirski oblici: satirična pjesma, parodija, travestija

- haiku: kratka pjesma od tri stiha: 5+7+5, potječe iz Japana, sažima snažan doživljaj ljepote u prirodi i
čovjekovoj okolini uopće, motivi najčešće iz prirode, nastala u Japanu u 15. stoljeću, proširila se po
cijelom svijetu, u Hrvatskoj je pišu/pisali su: Vladimir Devidé, Dubravko Ivančan, J. Sever.
Izvori haikua nalaze se u početnom stihovnom nizu duljeg niza stihova. Taj početni niz stihova zvao se
hokku, a čitav dulji niz stihova haikai no renga ili samo haikai. U njega su bili uklopljeni stihovni nizovi
od 5, 7 I 5 slogova ili 7 I 7 slogova.
Hokku u haikai no rengi imao je izvorno zabavni značaj. Zahvaljujući naporima učitelja renge kao što
su bili Sōgi (1421-1502) I Matsunaga Teitoku (1571-1653) hokku postaje ozbiljnim pjesničkim
oblikom. Tome je posebno pridonio Matsuo Bashō (1644-1694): njegovi hokkui uspjeli su izraziti
humor, ljudskost I duboko vjersko iskustvo. Nakon njegove smrti, u nizu škola njegovali su se
raznovrsni stilovi, od komičnih do zabavnih igara riječima. Reformu hokkua s težnjom povratka
Bashōu poveo je slikar-pjesnik Yosa Buson (1716-1784), a potom I Kobayashi Issa (1736-1827).
Hokku je postupno postajao samostalnim stihovnim nizom, a formalno se osamostalio 1890-ih kad se
za njega počeo koristiti pojam haiku za što je osobito zaslužan bio Masaoka Shiki (1867-1902).
Povijest modernog haikua počinje Shikijevom reformom započetom 1892. koja je uspostavila haiku
kao novu samostalnu pjesničku vrstu. Haiku je kao nova vrsta poezije posve nalik tradicionalnom
hokkuu, ali ga treba pisati, čitati I razumijevati kao samostalnu pjesmu.
Najvažnije je bilo Shikijevo uvođenje postupka zvanog shasei ili skiciranje života. Pojam je bio preuzet
iz riječnika zapadnog likarstva. Shikijeva reforma nije promijenila dužinu haikua od 17 slogova, temu
godišnjega doba I deskriptivni realizam, što su tradicionalne osobine haikua.
Nakon toga povijest haikua uključuje eksperimente I različite pjesničke tendencije u slijedu:
naturalizam, romantizam…Pojavila se I struja koja je haiku doživljavala kao slobodni stih, pa je
odbacila godišnja doba. 1920-ih uvode se teme romantične I senzualne ljubavi.
Zapad je haiku početkom 20. St. doživio kao epigram.
Nakon 2. svjetskog rata slijede pokušaji moderniziranja haikua, pokušaji simbolizma I nadrealizma.
Velik je utjecaj pjesništvo haikua imalo na američke pjesnike E. Pounda, Wallacea Stevensa, Williama
Carlosa (W. C.) Williamsa I druge.

-francuski oblici lirike: šanson, rondo, rondel (balada)

-španjolski oblici lirike: (romanca), glosa

-talijanski oblici lirike: kancona, sonet, tercina, sestina, strambotto, madrigal

Chanson: prvotno, u francuskoj srednjovjekovnoj poeziji svaka pjesma, pjevana ili recitirana uz
pratnju glazbala, bilo epska (chanson de geste) ili lirska, a posebno pjesma kakvu su njegovali u XII. i
XIII. st. francuski trubaduri i truveri: umjetnički dotjerana, strofna, s istom melodijom na svaku strofu,
a s temama o ljubavi (chanson d’amour), ratničkim, križarskim pothvatima (chanson de croisade),
galantnim doživljajima (chanson d’histoire) i sl.
pjesnički oblik srednjovjekovne trubadurske poezije u Provansi

Rondeau: Pjesnički oblik proizišao iz staroga francuskog plesa koji se izvodio uz pjevanje. Najstariji su
pisani tragovi rondeaua (rondets ili rondets de carole) u romancama iz XIII. st. Današnji oblik
rondeaua nastao je u XV. st., a najpoznatiji primjeri potječu od C. Marota. Sastoji se od trinaest
stihova (osmeračkih ili deseteračkih) svrstanih u tri strofe (pet, tri i pet stihova). Prve su riječi prvoga
stiha pripjev, koji se pojavljuje na kraju druge i treće strofe. Tijekom XIV. st. rondeau je postupno
nestao, ali je u XVII. st. postao vrlo popularan (V. Voiture). U XIX. st. oživio ga je Th. de Banville, a
zahvaljujući popularnosti francuskoga pjesništva preuzeli su ga engleski pjesnici H. A. Dobson, E.
Gosse, W. E. Henley, E. Dowson, Th. Hardy i R. Bridges.

Rondel je stihovni oblik koji potječe iz francuske lirske poezije 14. stoljeća. Kasnije je korišten i u
stihovima drugih jezika, poput engleskog i rumunjskog. To je varijacija rondeaua koja se sastoji od
dva kvatrena, a zatim kvinteta (ukupno 13 linija) ili sesteta (ukupno 14 linija). Ne smije se brkati s
okruglim, sličnim stihom oblika s ponavljanjem refrena. Prva dva retka prve strofe su refrena,
ponavljajući se kao posljednja dva retka druge i treće. (Alternativno, samo se prvi redak ponavlja na
kraju konačne strofe). Na primjer, ako su A i B refren, rondel će imati shemu rime ABba abAB abbaA
(B) Mjerač je otvoren, ali obično ima osam sloga. Postoji nekoliko varijacija rondele i neke
nedosljednosti. Na primjer, ponekad se na kraju ponavlja samo prvi redak pjesme ili se drugi refren
može vratiti na kraju posljednje strofe. Henry Austin Dobson daje sljedeći primjer rondele:...

Glosa: pjesma od jednog uvodnog katrena i 4 strofe, uvodni katren je pjesma nekog pjesnika i to je
moto od kojeg se po jedan stih ponavlja na kraju svake strofe (pjesma od četiri strofe, posljednji
stihovi, kad se čitaju jedan za drugim, daju novu strofu)

Kancona: U književnosti najrašireniji, a vjerojatno i najstariji talijanski lirski oblik. Obilježje joj je
nedefiniran broj strofa i promjenljiv (5 do 7) broj stihova u jedanaestercima i sedmercima. Strofe su
međusobno povezane rimama i simetrično raspoređene. Kancona često završava kraćom strofom,
nazvanom commiato ili congedo (oproštaj), upućenom osobi kojoj je kancona posvećena. Metrički joj
je oblik prvi usustavio Dante Alighieri, a do savršenstva ju je doveo F. Petrarca. U takvu se obliku
zatječe npr. u T. Tassa. Kancone su opjevavale filozofske i ljubavne teme, prožete moralnim a katkad i
političkim razmišljanjima. U renesansi kancona prodire i u druge europske književnosti, oživljavaju je
njemački romantičari, a u hrvatskoj književnosti nalazi se već u Ranjininu zborniku te kod A. Tresića
Pavičića, M. Begovića. S vremenom je kancona postala slobodnom lirskom formom.

Tercina (tal. terzina, od terzo < lat. tertius: treći), pjesma koja se sastoji od više terceta povezanih
lančanim rimovanjem (aba bcb cdc) koje se zaključuje posljednjim izdvojenim stihom (yzy – z). Smatra
se da je provansalskoga podrijetla. U srednjovjekovnom obliku talijanskoga narodnoga terceta
(ritornello) rimuju se prvi i treći stih. Tercinu s endecasillabom kao stihom u pisanu je poeziju uveo
Dante Alighieri, ali se javlja i u potonjim književnim razdobljima, posebice romantizmu i simbolizmu.
Stih je tercine talijanski jedanaesterac, njemački i ruski petostopni i šestostopni jamb te francuski
aleksandrinac. U hrvatskoj književnosti tercina se javlja u Ranjininu zborniku, a potom i u poeziji A.
Tresića Pavičića, M. Begovića, V. Nazora i T. Ujevića.

Sestina lirica: pjesma od 6 strofa od po 6 stihova i jednim dodatkom od tri stiha

Madrigal (tal. madrigale), pjesnički i glazbeni oblik koji se njegovao u Italiji u XIV., XVI. i XVII. st.
Madrigal je u XIV. st. bio arkadijski dvorski glazbeno-pjesnički oblik, koji se sastojao od 2 do 3 kitice s
po tri retka teksta, uglazbljene na istu glazbu, a glavni predstavnici bili su Magister Piero, Giovanni da
Cascia i Jacopo da Bologna te firentinski skladatelji poput F. Landinija i dr. Sačuvano je oko 190
većinom dvoglasnih i nešto troglasnih madrigala iz toga razdoblja. Madrigal XVI. st. nije bio povezan s
onim iz XIV. st. Nakon 1530. termin madrigal rabio se za označavanje višeglasnih uglazbljenja različitih
stihovnih tipova i oblika kao što su soneti, ballate, kancone, kitice lirskog i narativnoga značaja,
pastoralni stihovi te popularne pjesme, često i na nekom od talijanskih dijalekata.
 STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA
 Osobitosti PJESNIČKOG JEZIKA: slikovit, ekspresivan ili izražajan (snažan, dojmljiv, sposobnost
snažnog utjecaja na ljude „iz sebe“), stilski obilježen ili markiran, poetska vrijednost???
poseban odabir riječi???, uporaba određenih leksema??? i stilska izražajna sredstva:

STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA/OSNOVNA STILSKA SREDSTVA ILI FIGURE:

-u staroj retorici figure su smatrane nečim dobrim što samo po sebi dae vrijednost književnom djelu,
dok moderna stilistika vodi računa o funkciji pojedine figure unutar pojedinog djela

a) glasovne (ili zvučne) figure ili figure dikcije (djelovanje se temelji na učinku određenih glasova
ili zvukova u govoru – na zvukovnim efektima, upravljaju pozornost na jezični izraz): asonancija,
aliteracija, onomatopeja, anafora, epifora, simploka, anadiploza
b) figure riječi ili tropi: epitet, personifikacija, simbol, metafora, alegorija, metonimija, sinegdoha,
eufemizam
c) figure misli (slične tropima): (us)poredba, antiteza, oksimoron, gradacija, hiperbola ili
preuveličavanje, litota, paradoks, ironija
d) figure konstrukcije ili sintaktičke (osobiti raspored riječi u rečenici ili većoj cjelini teksta i sl.):
inverzija, retoričko pitanje, polisindeton, asindeton, elipsa, elizija, apostrofa

-nabrajanje, igra riječima

- stupnjevito nizanje slika: postiže se stalno pojačavanje napetosti i dojam vrhunca na kraju pjesme

a) GLASOVNE ILI FIGURE DIKCIJE

ALITERACIJA – ponavljanje istih suglasnika (zatvornika) ili suglasničkih skupina u uzastopnim
riječima/u istom ili u različitim stihovima pjesme radi postizanja zvukovnog ugođaja, radi pojačavanja
akustičnosti i ritmičnosti stiha, ritmotvorna. Česta je u starome germanskom stihu.
npr. Zuji, zveči, zvoni, zvuči, (Petar Preradović, „Jezik roda moga”)
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor, „Cvrčak”)
fraze na kojima se lomi jezik ("jezikolomci"): Riba ribi grize rep., Navrh brda vrba mrda., Petar
Petru plete petlju., Igla igra igru igle., Pop kopa prokop, kroz prokop kopa pop.
ASONANC(IJ)A – kao aliteracija ali se ponavljaju samoglasnici (otvornici), može se protegnuti kroz
cijelu kiticu ili pjesmu. Ako se ponavlja na početku riječi, govorimo o glasovnoj anafori, a ako se
ponavlja na kraju riječi, govorimo o glasovnoj epifori.
npr. Zuji, zveči, zvoni, zvuči,/Šumi, grmi, tutnji, huči (Petar Preradović, „Jezik roda moga”)
npr. Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,/Dršće, strepi i zebe kao da je zima,/Zvoni bijele psalme
svojim zvončićima,/Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin. (Matoš: Srodnost, glasovna epifora)
npr. Kada u rumene zore/Ili u jasna jutra/Prolazim/Poljima rosnim/Gdje mlad vjetar njiše teške
klasove/Visokog žutog žita, /Iznenada stanem; /I gle!/Moje srce, od radosti, glasno kuca/Kao
zlatan sat. (Tadijanović: Visoka žuta žita)
ONOMATOPEJA – riječ koja svojim zvukom-glasovima prenosi ili oponaša zvukove iz prirode,
životinjsko glasanje ili zvuk nekog predmeta, može biti samo približna, nikada potpuna, svaki jezik
ima svoj sustav onomatopeja, izgrađuje se na zakonima ponavljanja: ponavlja se glas ili slog
npr. I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor, „Cvrčak”)
Krcnu kolac nekoliko puta / Zviznu pala nekoliko puta (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića)
Zvončeki složno si cinkaju (Dragutin Domjanić: Kaprica)
oponašanje kiše se uspješno vrši u iskazu: Sipi sitna kiša
životinjsko glasanje: mijau, vau, muu, kokodak, rok, auu, mee, bee, kukuriku, kva-kva, ga-ga,
živ-živ, i-a, kre-kre, od toga se izvode i glagoli: mijaukati, ćurlikati, cijukati, živkati, mukati, kreketati...
zvukovi iz okoline: bum, bla-bla, tras, fuć, bong, hop, tup, kuc, pljas, heh, brrrm, fiju
(Onomatopeja je posebno česta u stripovima gdje se u oblačićima prikazuju zvukovi kako bi se
riječima dočarali zvukovi iz izvanjezične zbilje, posebice zvukovi udaraca (bum, bang, pljas, tras,
pljus).)
Grčka je riječ βάρβαρος (barbaros) označavala nekoga tko nije Grk, a zapravo je oponašala
nerazumljivi govor - bar-bar.
PONAVLJANJE riječi, više riječi ili dijelova rečenica čime se pojačava poruka koju autor želi prenijeti
(lirski paralelizmi), ritmotvorni postupci:
a) na početku (uzastopnih, niza) stihova: ANAFORA grč. anaphora=“nositi natrag”

b) na kraju (uzastopnih) stihova: EPIFORA

npr. O, kako je teško na tuđem pragu zvoniti,/na sprovodu samoga sebe kako je teško zvoniti.
(Krleža: Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled)
c) na početku i na kraju stihova (ne isto) = ujedinjenje anafore i epifore: SIMPLOKA
npr. To sada gleda on/To sada misli on/To sada sanja on (Cesarić: Djetinjstvo)
d) na kraju stiha i na početku sljedećeg stiha: ANADIPLOZA:
npr. Vinograd je moj svenuo, neveseo,/Neveseo, i ja venem…(Tadijanović: Tužbalica za
vinogradom)
Kada sutra bijel dan osvane, /Dan osvane i sunce grane.

b) FIGURE RIJEČI ILI TROPI

Trop = Jezična ili govorna, odn. u užem smislu govornička figura koja se definira kao promjena
osnovnog značenja pojedinih riječi. U trope se obično ubrajaju metafora, metonimija, sinegdoha i
alegorija, ali i mnogobrojne druge retoričke figure (simbol, ironija (– figura misli), epitet,
personifikacija, eufemizam i dr.). Klasični ih retoričari odvajaju od druge velike skupine figura,
skhemata (lat. figurae), koje za razliku od tropa ne upošljavaju nikakvo preneseno značenje, a protežu
se na veće sintaktičke cjeline od jedne riječi (figure dikcije, konstrukcije i misli). U novovjekovnoj
retorici trop od zasebne skupine jezičnih ukrasa (ornatus) postaje podvrsta šire skupine figura, ali i
zadobiva središnju ulogu u definiranju pojma figura i njihovoj klasifikaciji, određen ponajprije svojim
otklanjanjem od uobičajene uporabe riječi (Pierre Fontanier).

EPITET – ukrasni pridjev, posebno odabran pridjev koji s imenicom stvara življu, potpuniju, jasniju,
ljepšu pjesničku sliku/predodžbu neke stvari, pojave, živog bića ili osobe. Stilski jako izražajan.
stalni epiteti – dodaju se uvijek određenom predmetu ili osobi bez obzira na situaciju u djelu:
npr. kod starih epova, primjerice, kod Homera: brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus,
sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida,
lukav Odisej, vjerna Penelopa; crna zemlja, ljuta rana, sinje more, stara majka
u usmenoj i narodnoj književnosti, epovima i poemama: Otoman-paša silni, bijela knjiga, mila
majka, bijelo lice, britka sablja...'
metaforički epiteti: kada s imenicom tvore i metafore: npr. gordi gizdavi val (Krklec, Val)
u svakodnevnom govoru: okorjeli neženja, prodana duša, prosjački štap, drakonske mjere, uvodna
riječ, ljudska prava, crkveni miš...
PERSONIFIKACIJA – stvarima, prirodnim pojavama, živim bićima, apstraktnim pojavama daju se
osobine ljudi (vrsta metafore)
npr. Ona je tu. U tuzi kiše/Po poljanama tiho hoda, /I kuda stiže u vis diže/Usplahirana jata roda. /
 Polako penje se u brda,...(Cesarić: Jesen)
npr. Iza mokrih njiva magle skrivaju/Kućice i toranj; sunce u ranama/Mre i motri, kako mrke bivaju/
Vrbe, crneći se crnim vranama. (Matoš: Jesenje veče)

METAFORA – ima najvažniju ulogu u stvaranju pjesničkih slika, Najvažniji i najsnažniji je oblik
pjesničkog izražavanja - osnova je poetskog organizma. Glavna figura prenesenog značenja. Metafora
je stvaranje novoga, izražajnijeg i sadržajnijeg jezika. Zamjenjuje stvarnu priču ljepšom pjesničkom
slikom.
Svaka uspjelija metafora jest i mala pjesma za sebe, jer predstavlja uočavanje jednoga sitnog isječka
života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen.
-preneseno značenje, osnovno značenje mijenja u figurativno, riječ nema izvorno značenje
-skraćena usporedba odn. izražava se samo drugi dio usporedbe, zamjenjivanje jednog pojma drugim
na temelju zajedničke osobine, jedna stvar uzima se kao da je druga, po njoj se ostvaruje prijenos
značenja tako da se istakne jedna zajednička značajka iz jednog područja života i svijeta koja se po
načelu sličnosti poveže s drugim područjem
Metafora je semantička preinaka osnovnih značenjskih jedinica koju uzrokuje, odnosno indicira
kontekst od njih bitno različit.'' (Ante Stamać)
npr. Ti si magarac! (zajednička osobina je tvrdoglavost),
npr. ogledalo Kupe (površina vode koja je zamijenjena ogledalom i ogledalo imaju zajedničku
osobinu da se u njima može netko vidjeti)
npr. Noć je vani slijepa i gluha/Sunce se pokrilo jednim velom… (Charles Baudelaire)
npr. Cijeli je svijet pozornica/i svi su muškarci i žene tek glumci:... (Shakespeare: Kako vam drago)
u običnom govoru: jagodica (prsta) - umanjenica od imenice jagoda, jabučica (Adamova) -
umanjenica od imenice jabuka, ogranak (poduzeća) - manja grana koja se odvaja od veće grane
umoran - od glagola umoriti, ubiti
metaforički su frazemi česti i u svakodnevnome, kolokvijalnome govoru: mačji kašalj,
Potemkinova sela, mirna Bosna, sezona kiselih krastavaca
u oznakama karakternih osobina: On je lisac., Njihov je predsjednik pravi lav.
METONIMIJA (grč. meta = promjena, -numia = sufiks za figure, izveden od onoma = ime;
metônumia = promjena imena)
-gradi preneseno značenje, ali značenje se ne prenosi po sličnosti kao kod metafore, nego prema
stvarnim odnosima, dodirivanju ili povezanosti u prostoru ili vremenu, odnosno prema logičkoj vezi,
npr. Čitam Krležu. (čitam Krležino djelo), Cijela je Hrvatska na nogama! (većina Hrvata prati neki
događaj), On mi je okrenuo leđa. (iznevjerio me), Popio je čašicu previše. (piće, a ne čašu),
On je već sijede kose. (već je ostario)
SINEGDOHA (grč. syn- = s, uz, ekdoche = smisao, razumijevanje, interpretacija) – podvrsta
metonimije, zamjenjivanju dviju riječi po količini i opsegu njihova značenja: uzima dio umjesto
cjeline, jedninu umjesto množine, (određen broj umjesto neodređene količine i obratno, i kada se
uzme pojam cjeline, umjesto pojedinačnog nabrajanja)
npr. u svakodnevnom govoru: Neću maknuti malim prstom., Imamo krov nad glavom., Mogu li dobiti
još jednu šalicu?, Tamo ima mnogo gladnih usta., Kinez je skroman, ili Nijemac je marljiv (misli se na
cijeli narod)
npr. Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,/kad vidim tu volju napetu da se mravinjak
preuredi (Ujević, "Pogledi u praskozorju")
EUFEMIZAM (grč. euphemos = dobar govor; eu = dobar, pheme = govor) – podvrsta metonimije,
pojam se zamjenjuje blažim izrazom, razlozi ublažavanja pojedinih riječi ili fraza mogu biti različiti:
praktični, bontonski, društveni, ćudoredni, filozofijski, a vrlo često i religiozni. Posebno su česti
eufemizmi za smrt.
 npr. A njega nema, i nema, i nema, /I nema ga više...(Cesarić: Balada iz predgrađa)

Alegorija i simbol spadaju i u figure misli ali u osnovi im je preneseno značenje:

ALEGORIJA (grč. drugo govoriti) – stilsko izražajno sredstvo kojim se preneseno značenje ostvaruje
u cijelom djelu ili u cijeloj slici odn. metafora produžena na djelo u cjelini ili dio djela (proširena
metafora), npr. basna je cijela jedna alegorija, javlja se i u drugim umjetnostima
npr. «Vila gnjezdo ptica lastavica,
vila ga je za devet godina
a jutros ga poče da razvija...»,
(narodna pjesma Uskočkog ciklusa "Ropstsvo Janković Stojana") poslije devet godina čekanja da
se Stojan vrati iz ropstva, njegova ljuba se toga jutra udaje
npr. Balade Petrice Kerempuha, Danteova Božanstvena komedija i Životinjska farma Georgea
Orwella, mnoge priče unutar Biblije napisane su u obliku alegorije
npr. rad Bertolta Brechta, Kronike iz Narnije C.S. Lewisa
npr. Horacijevi stihovi: Lađo, mnogi valovi će te opet vratiti na more, /Što radiš? Čvrsto se drži
luke! cijela je pjesma alegorija, a nastala je od niza metafora: lađa je
država, valovi i oluje građanski ratovi, a luka mir i sloga. Takva je alegorija „čista“ ili „potpuna“.
(Kvintilijan)
Alegorija je bila zastupljena i u hrvatskom romanu od pedesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Pavličić ističe da je najava u Krležinu djelu Na rubu pameti. Za početak se može uzeti i Kalebova Divota
prašine, a za kraj Slamnigova Bolja polovica hrabrosti. U to doba alegorija je među najomiljenijim
figurama te se osim u romanu pojavljuje i u drugim književnim vrstama. Prisutna je u noveli, osobito
kod krugovaša Šoljana i Novaka, ali i u lirici (Mihalić, Šoljan, Kaštelan, Parun, Horvatić i Petrak). (Pavličić
2013: 239)
Pavličić ističe kako je u hrvatskoj književnosti još popularnija nego u tadašnjoj svjetskoj, a razlog tomu
vidi u činjenici da su „naši pisci živjeli u totalitarnom društvu pa su morali govoriti ezopovskim
jezikom“. (Pavličić 2013: 240) Preduvjeti važni za alegoriju upravo su shvaćanje života koje polazi od
pretpostavke da se ono što je važno može predočiti jednostavnom pričom, a drugi da je književnost
trebala rješavati neka temeljna pitanja toga vremena.
SIMBOL - odabrani, konkretni predmet kojim se označava bitno svojstvo pojma koji se simbolom
predstavlja
-riječ ili izraz proširenog značenja;
-zamjenjivanje riječi, životne pojave ili pojma njihovom alegorijskom oznakom, cijele se pjesničke slike
zamjenjuju pojmovima
-stilski postupak zamjenjivanja jednog pojma jednom riječju koja ima preneseno značenje
-riječ ili skup riječi koje označavaju konkretan predmet, a upućuju na odredjeni apstraktni pojam,
-davanje šireg značenja konkretnom predmetu, ritmotvoran
- stalni, opći simboli → emblemi: npr. srce je organ, ali simbolički predstavlja i ljubav, križ – kršćanstvo,
vaga – pravda, maslinova grančica/golub/golub sa maslinovom grančicom – mir, kosa - smrt, zvijezda –
duh, voda – život, cvijet – mladost, zastava – država, crveni mak/ruža/karanfil – pobuna ili protest,
tvornički dimnjak – rad i radnici, podignuta ruka – borba, hrast – dugovječnost, stijena – postojanost;
npr. u narodnim pjesmama “gavran” gotovo uvijek predstavlja simbol nesreće, nekog zla
Osim stalnih simbola postoje i simboli karakteristični za pojedinog pjesnika ili djelo, na tome su
inzistirali simbolisti. = pjesnički simboli→ individualni, razumljivi samo u kontekstu djela, pjesnici se
nastoje izraziti svojim osobnim, novootkrivenim simbolima,
npr. cvrčak kao pjesnik u Nazorovom ditirambu Cvrčak > simbol ili alegorija???
npr. Cesarić: Voćka poslije kiše > simbol ili alegorija
Ako pjesmu shvatimo doslovno, odnosno ako zaključimo da je njezina tema sama voćka, svrstali
bismo je u lirsku pejsažnu pjesmu. No, potrebno je proučiti njezino dublje značenje u kojem je voćka
u biti samo simbol. Da pjesma ima dublje značenje, ako ne prije, mogli smo pomisliti u zadnjem stihu
kada pjesnik voćki daje epitet da je jadna. A takav epitet, naravno, nije primjeren za voćku. Osim što
nam govori o njezinom fizičkom stanju, ovaj epitet nam govori i o tome kakvog je raspoloženja i
stanja voćka. Epitet jadno možemo shvatiti i kao preneseno značenje, odnosno personifikaciju jer
pjesnik drvetu daje ljudske karakteristike. Iz toga možemo zaključiti da voćka ima simbol čovjeka.
Tako možemo odrediti i dublje značenje pjesme. U prvoj strofi voćka predstavlja simbol sretnog
čovjeka, dok u drugoj strofi ona predstavlja čovjeka u nesreći. Na kraju možemo zaključiti da se radi o
alegorijskoj pjesmi, tj. pjesmi u prenesenom značenju. Pjesma govori o trenucima u čovjekovom
životu, o njegovim lijepim i sretnim trenucima pa o trenucima tame, boli i patnje.
U antičkoj i srednjovjekovnoj retorici i poetici simbol se određivao kao trop temeljen na ustaljenim,
pretežno mitološkim predodžbama (npr. vaga za pravdu, križ za kršćanstvo). Romantičari određuju
simbol – nasuprot alegoriji – kao ikonički znak kojemu je značenje neodredivo i neiscrpno. Na toj
razlici konvencionalnoga, puko komunikacijskoga znaka i individualnoga, višeznačnoga simbola
zasniva se književna praksa modernizma, poglavito simbolizma i nadrealizma. Bilježi se porast
teorijskoga zanimanja za simbole jer se drži da je cjelokupna kultura prožeta formama simboličke
ljudske djelatnosti.
Naročito je njegovan u vrijeme romantizma (u 1. pol. 19. st.).
Simbol je svaki fenomen kojemu je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje.
To je mehanizam komunikacije koji koriste samo ljudi.

c) FIGURE MISLI
(US)POREDBA ILI KOMPARACIJA – uspoređivanje jednog izraza s drugim na osnovi sličnosti i neke
zajedničke osobine. U našem jeziku se ostvaruje pomoću riječi kao i poput. Iz usporedbe su
nastale antiteza i metafora. npr. lijep kao slika
Npr. Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga,
a dobar kao sunce.
npr. sitni cvrčak sjetno cvrči,/kao srebrn vir; (Matoš: Notturno)
ANTITEZA – posebna vrsta poredbe, zasniva se na opreci, odnosno suprotnosti: dva se suprotna
pojma uspoređuju tako da se stavljaju jedan uz drugi, da bi se naglasio kontrast. Posebna su vrsta
antiteze slavenska antiteza i oksimoron.
npr. Bučni su anđeli tuge... /Al anđeli radosti šute. (Nazor: Dvoji anđeli)
npr. Krotko janje pokraj mrkog vuka./Tanka vila pokraj zmaja ljuta. (Smrt S-a. Č)
Slavenska antiteza - često se pojavljuje u hrvatskom i općenito južnoslavenskom usmenom
pjesništvu. Sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora.
Npr. Što se bijeli u gori zelenoj?/Al' su snijezi, al su labudovi?/Da su snijezi, već bi
okopnuli,/labudovi već bi poletjeli./Nisu snijezi, nit su labudovi,/nego šator age Asan-age.

SUPROTNOST ILI KONTRAST – uspoređivanje jednog izraza s drugim po suprotnosti, specijalna vrsta
uspoređivanja. I u književnosti kontrastom postiže vrlo izrazita konkretizacija slike (kao i u slikarstvu).
Kontrast izaziva i vrlo jak emocionalni utisak i kao cjelina i posebno sa svakim svojim dijelom. U
kontrastu se uvijek više ističe onaj član na koji pjesnik stavlja misaono i emocionalno težište.
npr. poslovice: “Tko tebe kamenom, ti njega kruhom”,“Tresla se brda, rodio se miš”
npr. “ja bosiljak sijem, meni pelin niče.” (Nesretna djevojka, narodna lirska pjesma)
npr. Smrt je jaka,/ali život je jači. (Nikola Miličević, Nada)

OKSIMORON (grč. oxys = oštar + moros = tup) - posebna vrsta antiteze: spajaju se dva
(naizgled??) nespojiva, suprotna pojma (antonimi) da bi se stvorila nova predodžba. Na prvi pogled
zvuči glupo, izaziva pažnju čitatelja i dopušta da se izraze vrlo dragocjene vrijednosti. Izaziva dublje
dojmove. Npr. sretan maturant, skromna raskoš, oštroumna ludost, glasna tišina, luda pamet, topli
led, tiha buka, mlada starost, pametna glupost, živi mrtvac
npr. "O sve na svijetu, stvoreno iz ništa! /Lakoćo teška, zbiljska utvaro! /O ružna zbrko stvari divotnih!
/O svijetli dime, perje olovno! /O hladna vatro, zdravlje bolesno!" (Shakespeare: Romeo i Julija)
npr. u svakodnevnom govoru: gotovo savršeno, originalna kopija, konstantna varijabla, virtualna
stvarnost, živi mrtvac, siguran rizik, tamna svjetlost, napola gotovo, živi fosil, nov i poboljšan,
stopostotna šansa, istinita priča
npr. naslovi Matoševih pjesama: "Živa smrt" i "Poznata neznanka"; naslov romana Vladana Desnice
Zimsko ljetovanje

HIPERBOLA ILI PREUVELIČAVANJE – preuveličavanje radi pojačavanja dojma i naglašavanja

osjećaja, emocionalnog stava prema predmetima, pojavama, radnjama, izabire prejake riječi u
preuveličanim i nenormalnim razmjerima, nalazi se na granici neuvjerljivosti i groteske, vrlo dobro
može izazvati utisak komičnog kad se na određeni način intonira. U epopejama i junačkim pjesmama
hiperbola služi jačanju afektivnosti pjesničkog govora i što uvjerljivijem predočavanju herojskog
ambijenta i mentaliteta. Dolazi u govornom jeziku mladih.
npr. Imao sam glas kao vjetar, /ruke kao hridine, /srce kao viganj. (Pupačić: Tri moja brata)
npr. «Tužno zrikavci zriču, /čuje se do oblaka;.../Plaču nad grobovima/mrtvih, dragih junaka,/čuje se
do oblaka» (Desanka Maksimović: Pokošena livada)
npr. u svakodnevnom govoru: Rekao sam ti milijun puta da to ne činiš!, Umrla sam od smijeha!, To je
najgluplja stvar koju sam čuo., Isplakala je more suza., Gotov sam za sekundu!, Smrtno mi je dosadno.

LITOTA (grč. litótes = jednostavnost) – oprečna hiperboli, slabljenje, zapravo omalovažavanje,

umanjuje izraz jer ga zamjenjuje slabijim izrazom koji je negativan i suprotan. Česta kod Dobriše
Cesarića, koristi je kako bi u nekim situacijima umanjio velike događaje ili osjećaje.
npr. U strahu za ljubav ispitujem srce./Što ima za nju? Ima, ima dosta. (Cesarić)
Podvrsta litote je mejoza.

GRADACIJA ILI STUPNJEVANJE - izborom riječi, slika ili misli izražava se postupno pojačanje ili
slabljenje (stupnjevanje) početne predodžbe, misli ili slike, najveći je stupanj klimaks (grč. klímaks =
ljestve), a najmanji antiklimaks; ritmotvorna
npr. Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,/sve tamnije, sve sramnije, sve biva
ružnije./Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije,/samoća prazna jesenja, a biva sve jesenije.
(Krleža: Jesenja samoća)
npr. Kiša rominja,/glogolji,/žamori;/.../bugari,/i opet sipi i sipi (Ujević: Dažd)

IRONIJA (grč. eironeia = hinjeno ignoriranje) – blago ruganje, prikriveno podrugivanje, humoristično i
kritičko sredstvo, u kojem se riječima daje suprotan smisao od onog koje one imaju u osnovnom
značenju/rečeno ima suprotno značenje od onog što je rečeno, jedno se kaže, a drugo se misli, misli
se suprotno od onoga što se kaže, pravo značenje riječi ili je prikriveno ili je suprotno doslovnom
značenju upotrijebljenih riječi, cilj je izazivanje podsmijeha, sastoji se u postavljanju pitanja na koje se
tobože ne zna odgovor, u namjernom prešućivanju i sl., npr. hrvatski školski sustav
npr. Na lijepo mjesto zaveo me put! (Antun Gustav Matoš, „1909.”)
sarkazam: Koliko te, Prospere, volim, teško ti saznati nije/Kad želim da sa zemlje odeš u nebo što
prije. (Janus Pannonius, epigram Prosperu)

PARADOKS (grč. paradoksos = nevjerojatan; para- = protiv, dóxa = mišljenje) – izriče misao koja je u
sebi naizgled protuslovna ili je suprotna općeprihvaćenom mišljenju, ispravnom zaključku. Paradoks
se od oksimorona i ironije razlikuje po tome što njegovi pojmovi nisu čiste suprotnosti, nego su samo
neskladni. Paradoks nije proturječnost (kontradikcija), njega dokaz nije logički upitan, no sam je
intuitivno vrlo upitan.
Upućuje na dublji smisao.
Važno je sredstvo u govorništvu, osobito na javnim suđenjima, jer se njime postiže veća uvjerljivost
misli koju govornik zastupa.
Npr. "Znam da ništa ne znam.", filozof Sokrat
npr. O ljubavi? /Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti/ni tužnije kakva jeste. (Zvonimir Golob:
Sadržaj romana)
Npr. Kranjčević: Sputana je miso slobodnijeg maha./Okovi su krila da se brže leti.

d) FIGURE KONSTRUKCIJE ILI SINTAKTIČKE

ELIPSA – stilski postupak izostavljanja pojedinih riječi iz rečenice bez kojih se iz konteksta može
razumjeti značenje rečenice; ritmotvorna. Npr. Snijeg. umjesto Snijeg pada.
npr. Lijepe kolo vode, ružne kuću kuće (misli se na žene)
npr. Torba gola, podne pali,/Sokak prazan, gori tjeme. (Matoš: Prosjak)
npr. Na vješalima. Suha kao prut./ Na uzničkome zidu. Zidu srama. (Matoš: 1909)
INVERZIJA - red riječi ili dijelova rečenice u stihu ili rečenici obrnut od gramatički
ispravnog/uobičajenog, njime se ističe određena riječ i naglašava ritam stiha i pjesme
npr. Tu svaki vagon dimnjak ima...(Cesarić: Vagonaši)
npr. U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne/U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
RETORIČKO PITANJE: upitne rečenice zapravo služe kao izjavne rečenice, naglašavaju neki osjećajni
stav
npr. Teče i teče, teče jedan slap;/Što u njem znači moja mala kap? (Cesarić: Slap)
npr. Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina/Kao orgulje skrivene u crnom lišću
noći?//Noćas gledaš kako se odražava u Arnu red svjetiljaka/Firentinskih. Zar nisi o tome davno
sanjarilo/U djetinjstvu, dok su nad glavom/Drhtale zvijezde, u vinogradu? (Tadijanović: Večer nad
gradom)
npr. Si l' cela mi, kuća bela´? Si l' mi, majko, prebolela? (Nazor: Galiotova pesan)
npr. u svakodnevnome govoru, kao fraze: Jesi normalan? Jesi ti lud? Imaš li ti kakvih mentalnih
problema?
POLISINDETON – nizanje veznika bez gramatičke potrebe
npr. I nema ga sutra, ni preksutra ne, /I vele da bolestan leži, /I nema ga mjesec, i nema ga dva,/I
zima je već,/I sniježi... (Cesarić: Balada iz predgrađa)
ASINDETON – nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja (veznicima), suprotno polisindetonu, koristi
se radi ritma i isticanja
npr. Topovi, bombe, džemije, torpedi, /Sistemi suhi, kumiri od mjedi, /Plemići lažni - carski
svodnici, /Mračnjaci tusti, vragu srodnici (Matoš: Mora)
STAROGRČKA LIRIKA
Lirska poezija vjerojatno je stara koliko i potreba da se iskažu osjećaji. U početku je bila nerazdvojno
vezana uz glazbu i ples > sinkretički ili skupni oblik= sinteza riječi, glume, glazbe i pokreta ili plesa.
Ponovno će se spoj poezije i glazbe dogoditi u srednjovjekovnoj trubadurskoj lirici.

Postanak i ujedno najviši domet grčke lirike spada u 7. i 6. stoljeće prne, kada je epska poezija bila
već na zalasku. Ona je zapravo melodički i ritmički usavršeno narodno pjesništvo.
Razvoj umjetničke grčke lirike uslovila su dva ključna uzroka. Prvi čine nove društvene prilike tijekom
kojih dolazi do dubokih promjena u političkim, socijalnim i ekonomskim odnosima, do pokretanja
zamašne grčke kolonizacije širom Mediterana te do izgradnje i učvršćivanja polisa kao osnovnog
duštvenog i državnog okvira u Heladi. Drugi uzrok nalazimo u epohalnoj promjeni u glazbi – otkriće
harmonije i usavršavanje glazbenih instrumenata. Kada su Grci prodrli u tajne glazbe, ona je kod njih
u širem smislu obilježavala razvitak velikog dijela duhovnog života, pa je izraz ἀνὴρ μουσικός (=
glazbeni čovjek) nasuprot izraza ἀνὴρ ἄμουσος (= neglazbeni čovjek) označavao obrazovanog
čovjeka. Glazba je imala važan položaj u grčkoj kulturi, i sva se grčka lirika razvijala uz nju: u
najstarije vrijeme nema pjesme bez glazbe niti glazbe bez pjesme. Cijelokupna je grčka glazba
nažalost propala, ali znamo da su među najčešćim glazbenim instrumentima bili lira, kitara, forminga
i frula.

Naziv lirika stvoren je u vrijeme aleksandrijskih filologa i označava prvobitno samo one starogrčke
pjesme koje su se pjevale uz pratnju žičanih instrumenata, i to prije svega lire sa sedam žica (grč.
lýra). Sami Grci arhajskoga doba umjesto ovoga imena koristili su stari naziv melika (od μέλος =
pjesma). Ta se melika dijelila na monodijsku liriku i korsku/zborsku liriku: osim što su se razlikovale po
metrima koji su se u njima obično upotrebljavali, monodijska lirika bila je namijenjena solo pjevanju,
a korska zborskom izvođenju. Aleksandrijski su filolozi u svom kanonu starogrčke lirske poezije
obuhvatili samo meliku, tj. monodijske liričare Alkeja (oko 630. prne – oko 580. prne, ljubavne
pjesme, političke i ratne pjesme, i počasnice ili gozbene pjesme – pjesme uz gozbe i pijanke i himne
bogovima), Sapfu (između 630. i 612. prne - 570. prne, ljubavne pjesme, himne posvećene Afroditi i
muzama, i epitalamije) i Anakreonta (oko 550./580. prne - oko 495. prne, popijevke, himne, elegije,
epigrami, ode i jambi) i korske liričare Alkmana, Stezihora, Ibika, Simonida, Bakhilida i Pindara.
Međutim, mi danas u grčku liriku ubrajamo i njihove recitativne oblike poezije: elegiju i jamb.
Već kod gornjih monodijskih liričara riječi pjesme su postale važnije od glazbene pratnje pa će pjesma
postepeno sve više postajati samostalna jezična umjetnina.

Elegija: u grčkom pjesništvu svaka pjesma pisana elegijskim distihom. Kako se čini, nastaje u Maloj
Aziji kao tužaljka i naricaljka, da bi se u kopnenoj Grčkoj često preobrazila u svojevrsni bojni poklik. U
Rimu se razvila ljubavna elegija. S Ovidijem elegija postaje pjesma tužnog sadržaja, raspoloženja i
tona (elegičan ton i raspoloženje) koja izražava tugu, bol i žaljenje za nečim nedostižnim ili nečim
izgubljenim u nepovrat i forma distiha prstaje biti presudna, odn. Ovidije joj je dao današnje
karakteristike. Polaganog ritma. Tugaljivost, bolećivost, čežnja i sjeta= elegičan ugođaj ili elegičnost.
Već u Dubrovniku, S. S. Kranjčević: Iseljenik, Nazor.

Jampsko pjesništvo pratila je glazba, ali se nije pjevalo: to je bila tzv. παρακαταλογή, tj. ritmička
recitacija s glazbenom pratnjom, a glazbeni instrumenti bili su jambika i klepsijamb. Svi jambografi bili
su porijeklom Jonjani, pa je i njihov dijalekt jonski, ali vrlo blizak atičkom dijalektu. Jamb dopušta
čitav niz različitih tonova, od smijeha do poruge i prezira, s lirizmom u kojem osobnost dolazi do
takvog izražaja kakav elegija nije poznavala.

Zborska lirika: Alkman (druga polovina 7. stoljeća prne) iz Sarda u Lidiji, ali živio u Sparti, sastavljao je
himne, peane (svečane obredne pjesme u Apolonovu čast), hiporheme (vesele i živahne plesne
pjesme uz pratnju kitare ili frule), sholije (gozbene pjesme) i erotske pjesme, ali se najviše proslavio
partenijima, pjesmama koje su u čast bogova pjevali djevojački zborovi. U antici je Ibik (početak 6.
stoljeća prne) iz grada Regija, iz južne Italije, koji je međutim veliki dio života proveo na dvoru
samoskog tiranina Polikrata, gdje je upoznao i Anakreonta, bio cijenjen kao pjesnik enkomija, tj.
pohvalnih pjesama u čast znamenitih suvremenika, i homoerotskih pjesama u kojima je iznosio
vatrenu ljubavnu strast prema mladićima. Simonid Kejanin (556. – 468. pr. Kr.) rodio se na otoku
Keosu, živio na dvorovima različitih tirana (Pizistratidi u Ateni, Skopadi u Kranonu i Aleuadi u Larisi u
Tesaliji): njegove zborske pjesme zahvaćale su sve dotada poznate vrste: enkomije, ditirambe
(pjesme u čast Dioniza), partenije, peane i himne, a bio je poznat i kao jedan od stvaralaca nove vrste
poezije – epigrama. U antici je bio naročito poznat po dubini osjećaja koje je svojim tužaljkama umio
pobuditi kod slušalaca. Bakhilid (oko 518. – 450. pr. Kr.) rodio se na otoku Keosu. 1896. na egipatskim
papirusima pronađeno je 14 epinikija (pjesama u čast pobjednika na atletskim natjecanjima) i 6
ditiramba, pa nam je sada Bakhilid poslije Pindara najbolje poznati zborski liričar. Bakhilidov epinikij
ima istu strukturu kao i Pindarov, tj. aktualnost – mit– aktualnost. Bakhilidovi ditirambi nalikuju
baladama jer se u njima epizode iz mitova razrađuju na lirski način. Zanimljiv je ditiramb Tezej
(Θεσεύς), koji je cijeli u obliku dijaloga između Tezejeva oca Egeja i zbora koji čine Atenjani. Pindar
(522. ili 518. – 442. pr. Kr.) iz Kinoskefala kod Tebe: najznačajniji predstavnik grčke korske lirike, ističe
se po svojim odama odn. najveći je pjesnik oda koje se nalaze u četirima knjigama, pjesnički rad, vrlo
bogat i raznolik, obuhvaćao je sve vrste zborske lirike: himne, peane, ditirambe, prozodije (ophodne
pjesme), partenije, hiporheme, enkomije, trenose (tužbalice za mrtvima) i epinikije. U potpunosti je,
pored fragmenata, sačuvano 44 epinikija ili oda koje je najčešće spjevao u čast natjecatelja na
velikom sportskim natjecanjima i koje se prema mjestu na kome je postignuta pobjeda dijele u četiri
grupe: Olimpijske, Pitijske, Nemejske i Istamske. Pindarove ode odlikuje velika raznolikost ritma i
metričkih oblika, a strukturirane su redovno prema uobičajenoj shemi aktualnost – mit – aktualnost.
Pindar se isticao po načinu izražavanja punom stilskih figura i misli.

Antički ditiramb: kod starih Grka obredna pjesma koja se pjevala kao himna u čast bogu Dionizu,
bogu vina i plodnosti, razvila se u posebnu vrstu lirske pjesme koja zanosno, vedrim tonom (vedro
raspoloženje), slavi život, životne radosti i užitke, i prirodu odn. oduševljena je ljepotom prirode. Brz
ritam. Prema temi ona pripada anakreontskom krugu pjesama (slave se životne radosti, posebno vino
i vinsko rapoloženje). Pučki ditiramb dotjerao je umjetnički Korinćanin Arion. Iz ditiramba su se razvile
kasnije tragedija i satirska igra. Vladimir Nazor: Cvrčak.

Himna: U hrvatskom jeziku razlikuje se himan od himne. Himni su najstarija pjesnička vrsta koju
susrećemo djelomično već kod Egipćana, Babilonaca i Asiraca. Kod Grka svaka pjesma do 6. stoljeća
prne naziva se himnom, a kasnije su to samo pjesme koje su posvećene bogovima i herojima, pjesnici
himne su bili Alkej i Sapfa. U Rimskom Carstvu himnima je uveličavan kult careva. U renesansi
himnima se opisuju ljepote prirode.
Himna nabraja i potencira osobine onoga kome je posvećena.
> digresija: Tradicija himne održana je u himnama država, određenih pokreta, organizacija-udruga,
gradova, stranaka, športskih klubova i sl. Stvaranjem prvih nacija nastaju nacionalne i rodoljubive
himne, a pojavom društvenih klasa i borbene. Najstarija je nacionalna himna Wilhelmus, nizozemska
himna, napisana između 1568. i 1572. u vrijeme Osamdesetogodišnjeg rata. Tekst japanske himne još
je stariji, no melodija je skladana tek početkom 20. stoljeća, dok je državnom himnom postala 1999.
Španjolska himna Marcha Real datira iz 1770., engleska God Save the Queen prvi se put spominje
1745., a francuska Marseljeza (La Marseillaise) nastala je 1792., dok je kao himna prihvaćena 1795.
Himna Republike Hrvatske je Lijepa naša domovino Antuna Mihanovića, himna od 1991. Njezine
početne riječi čest su metonim za Hrvatsku (Lijepa Naša). Ubraja se među malobrojne miroljubive
himne jer veliča ljepote domovine, a ne poziva na borbu ili otpor kao himne-koračnice (pr.
Marseljeza). Zagrebački pravnik Antun Mihanović, jedan od pjesnika hrvatskog narodnog preporoda,
napisao je domoljubnu pjesmu Horvatska domovina koja je postala temelj današnje himne – od 14
kitica uzete su prva, druga, pretposljednja i posljednja. Horvatska domovina je objavljena 14. ožujka
1835. na naslovnoj stranici desetog broja književnog lista Danica, koji je tada bio nositelj književnog
preporoda. Popijevka “Lijepa naša domovino” nastala je krajem 1840-ih. Ne zna se točna godina
njezina nastanka, ali se obično navodi 1848. Nije sasvim sigurno je li Josip Runjanin (1821. – 1878.)
skladao njezinu melodiju (uglazbio je), ali se u drugoj polovici 19. stoljeća uvriježilo takovo mišljenje.
Runjanin nije imao formalno glazbeno obrazovanje, a 1848. godine bio je kadet u graničarskoj
pješačkoj pukovniji br. 10 u Glini. Zato se smatra da je popijevka skladana u Glini. Runjanin je uglazbio
samo dvije kitice Mihanovićeve pjesme, pa je popijevka zapravo dvodijelna pjesma sa 16 taktova
(sheme a – a1 – b – a1). A. B. Šimić: Himnos (posvećena prirodi)

Oda: (grč. ᾠδή: pjesma) u starogrčkom pjesništvu, lirska pjesma svjetovnog karaktera nastala iz
korskih pjesama, namijenjena iskazivanju poštovanja i privrženosti, ljubavi ili sklonosti nekoj osobi ili
nečemu, a napisana u slavu bogova, znamenitih ljudi: ratnika-vojskovođa, državnika, pobjednika na
sportskom natjecanju ili povodom kakva svečanog događaja. Epinikij je vrsta ode posvećena
pobjedniku sportskog natjecanja, a svojstvene su mu mitološke usporedbe. Monodijska je oda,
nasuprot tomu, obrađivala sadržaje iz intimnoga života. Poslije se uzvišen i patetičan ton ode
primjenjivao na široko tematsko područje, pa se pojavila i tzv. šaljiva oda, koja nerazmjerom stila i
predmeta izaziva komičan učinak. Klasični su pjesnici oda bili grčki pjesnik Pindar (522.-442. pr. Kr.) i
rimski pjesnik Horacije (65. – 8. pr.Kr.). Pindar u svojim odama veliča pobjednike na olimpijskim
igrama, a Horacije je ode posvećivao ljubavi. Pjesnici klasicizma oponašali su klasičnu odu slaveći
vladare, mudrost i ratničke vrline (N. Boileau-Despréaux, J. Dryden, A. Pope). Ode su pisali i pjesnici
romantizma (A. S. Puškin, F. G. Klopstock, F. Hölderlin, V. Hugo, S. T. Coleridge, W. Wordsworth, P. B.
Shelley, J. Keats, A. Mickiewicz, A. Manzoni i dr., u hrvatskoj književnosti Petar Preradović (Rodu o
jeziku i Jezik roda moga), I. Mažuranić, A. Harambašić i dr.).

Epigram (grč. ἐπίγραμμα), jednostavna, pretežno kratka, duhovita, može biti i satirična,
pjesma/stihovni sastavak razvijen iz (starogrčkih) anonimnih epigrafa (kratak natpis, uzrečica ili citat
na nadgrobnim spomenicima, građevinama ili predmetima- npr. zavjetnim darovima, može stajati na
početku kakva djela najavljujući njegovu temu ili osnovnu zamisao). Književnu vrijednost počeo je
stjecati od helenističkoga razdoblja nadalje (Kalimah, Leonida, Katul, Marcijal) i s promjenljivim se
uspjehom zadržao sve do kraja XVIII. st. (G. E. Lessing, F. Schiller, J. W. Goethe). Pisan je pretežno
elegijskim distihom, ali se susreću i drukčije metričke forme (npr. jambi). Premda je tematski
repertoar epigrama iznimno raznolik, težište mu je na iskazivanju duhovitih, satiričkih pa i zajedljivih
zapažanja izrečenih u krajnje sažetom obliku. Obrađuje neku društveno aktualnu temu ili se bavi
manama pojedinca. Ironičan ton, neočekivan završetak ili zaključak koji treba iznenaditi. Skoptički
epigrami bili su poznati još u Grčkoj, ali je za njihovu afirmaciju presudan bio rimski pjesnik Marcijal
koji mu je dao današnji oblik i obilježja, sastavio je više od 1500 epigrama (uz njega i Simonid).
Anthologia Graeca [antolo'gi·a gre:'ka] (latinski: Grčka antologija), zbirka grčkih epigrama i kratkih
pjesama koje datiraju od VII. st. prne do X. st.; autentičnost stihova prethelenističkih autora nerijetko
je upitna. Epigrami su razvrstani prema tematskome načelu koje nije dosljedno provedeno: 1. knjiga
sadrži kršćanske epigrame, 2. ekfraze Kristodora iz Kopta (ekfraza=izlaganje kojemu je svrha slikovito
predočavanje kakve teme (ljudi, događaja, mjesta i dr.)), 3. natpise iz hrama u Kiziku, 4. pjesničke
predgovore Meleagrove, Filipove i Agatijine zbirke (antičke antologije koje uz još neke čine jezgru A.
G.), 5. erotske epigrame, 6. posvetne epigrame, 7. nadgrobne epigrame, 8. epigrame Grgura iz
Nazijanza, 9. epideiktičke epigrame (ili svečani ili, iz retorike, govor ili pisanje koje hvali ili krivi-kudi
(nekoga ili nešto)), 10. protreptičke epigrame (možda nagovarački), 11. simpotičke (možda gozbene) i
skoptičke epigrame (grč. scopto=izrugujem se), 12. homoerotske epigrame, 13. pjesme u različitim
metričkim oblicima, 14. enigmatske epigrame, 15. raznolike kratke pjesme, dok se kao 16. knjiga
izdaju oni epigrami iz Planudove antologije kojih u Palatinskoj nema (dvije zbirke od kojih je
sastavljena Antologija). Književna vrijednost epigrama znatno oscilira: uz briljantne poetske
minijature u antologiji se pojavljuju i banalni stihovi. S književnopovijesnog stajališta posebno su
zanimljivi epigrami helenističkih autora, kao što su Kalimah, Asklepijad ili Leonida iz Tarenta, dva
stoljeća mlađih Meleagra i Filodema, Marcijalovih prethodnika Marka Argentarija i Lukilija te pjesnikâ
sa zalaza antike, poput Palade i Agatije. Zbirka je impresivno svjedočanstvo o kontinuitetu grčke
književnosti u rasponu većem od tisuću i pol godina, a snažno je utjecala na novovjekovnu poeziju.
Stanko Vraz: Nadriknjištvo, A. G. Matoš: Ad hominem, Krklec.

“Tvoja j’ glava tvrda

Ko Stubički kam,
Nu i tupa, na njoj
Da ne mož nabrusti
Ni jedan epigram“ (epigram “Ni za što” Stanka Vraza)

Epitaf (grč. ἐπιτάφιον) je nadgrobni natpis (tekst na nadgrobnom spomeniku, u užem smislu), govor,
pjesma ili proza u povodu nečije smrti, u čast preminuloj osobi, koja se ne mora nalaziti na
nadgrobnom spomeniku (u širem smislu). Prvi epitafi su iz antičke Grčke (NE: najstariji sačuvani
epitafi su zapisi iz egipatskih piramida). Izražavaju poštovanje prema preminulom, sadržajem dotiču
istaknutije značajke preminule osobe, ponekad navike, životna dostignuća ili vrijednosti koje su je
odlikovale, definiraju pokojnika, a pohvalnim ili podrugljivim, zajedljivim tonom obraćaju se
prolaznicima s namjerom da ih potaknu na promišljanje o vrijednosti života. Izražavaju odnos prema
prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Epitafi su većinom kratki, od rečenice ili dvije, i eliptični. Ne mora
biti napisan nakon nečije smrti, ljudi često sastavljaju epitafe prije vlastite smrti, npr. važne ličnosti.
Inače ga sastavi obitelji. Epitafi mogu biti i citati, npr. preuzeti iz Biblije ili drugih svetih knjiga, ali i
poznati citati iz književnih klasika, a u današnje vrijeme čak i filmova. Epitaf može biti napisan i u
formi aforizma (=jednostavna, sažeta, duhovita, humoristično-satirična, tvrdnja, misao, sa svojstvima
paradoksa, misao, uvid, sud ili stav koji se obično formulira u obliku antiteze, paradoksa, hiperbole,
igre riječima, aluzije ili kakva obrata, iskazuje neku životnu istinu, spoznaju, npr. Najvažnije je –
naučiti ljude misliti, Bertolt Brecht), ali gotovo se uvijek obraća izravno čitatelju. Posebno popularni u
Starom Rimu. Do 19. stoljeća epitafe su, većinom na latinskom jeziku, na grobovima uglavnom imali
značajni i bogati ljudi, a njihovi zapisi bili su dugi, hvalisavi i opisivali su čak i porijeklo obitelji, a onda i
neke važne značajke preminulog. Danas epitafi često sadrže i “potpis” onoga tko je podigao
nadgrobni spomenik u čast svog člana obitelji ili prijatelja. Epitafi se i danas najčešće pišu u čast
važnih osoba. Također održavaju sjećanje na dragu osobu nakon njene smrti.
Mak Dizdar: Zapis o zemlji, A. G. Matoš: Epitaf bez trofeja, epitafi na stećcima
neki epitafi sa stećaka:
-Kosti s bojnih polja im raznijese zvijeri, a tugu u zivima zalijeci vrijeme. Iz plasta njihove slave svake
godine sve vise kopiladi izlazi. Odakle li samo dolaze?
-Ne zgazi ovi kam on je spomen da iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve sami licni porazi.
Nadgrobni tekst kod samostana Savina, Herceg Novi: Ja sam nekad bila kao sada vi. A vi ćete brzo kao
sada ja.

Idila: Teokrit (oko 270. prne), iz Sirakuze na Siciliji, pisao je epigrame i idile - smatra ga se tvorcem
idila. To je kraća lirsko-epska pjesma u koju monolozi i dijalozi često unose dramsku sastavnicu, a
prikazuje male prizore iz svakodnevice, idealiziranu sliku života na selu, u prirodi ili u gradu. Bio je
protivnik velikih epova i pristaša malih lirskih oblika < grč. eidyllia (umanjenica od eidos) je
označavala male pjesme. Pisao je i pastirske i bukolske (govedo, grč. bukolos) pjesme u kojima u
monološkom ili dijaloškom obliku daje izvanredne lirske opise i slike prizora iz prirode (po uzoru na
njega Vergilije spjevao svoje „Bukolike ili Ekloge” po kojima se idile koje opisuju pastirski život
nazivaju bukolskim pjesmama i eklogama.).
Lirska pjesma, ali i svako književno djelo s temom iz mirnog života u prirodi, posebno na selu, sretan
život ljudi, ponajviše u prirodi, na selu, u obitelji. (idiličan= ljubak, miran, bezbrižan)
Džore Držić, Dinko Ranjina, Nikola Nalješković
Postoje i idilični epovi.
Isto takvo djelo neke druge umjetnosti, glazbeno, likovno, flmsko.

Gnoma (grč. γνώμη: poznavanje, spoznaja, razbor, razum) izreka, pouka, pravilo ili načelo sažeto u
kratkoj proznoj ili metričkoj formi. Književni teoretičar Z. Škreb predlagao je gnomu kao skupni
termin za književne »mikrostrukture«: poslovice, zagonetke, epigrame i aforizme, za koje je držao da
na općeprihvatljiv način formuliraju iskustva bitna za pojedinca i za zajednicu. U Grčkoj je tzv.
gnomičku poeziju njegovala skupina pjesnika oko Teognida iz Megare (VI. st. pr. Kr.), a u rimskoj je
književnosti poznata zbirka Katonovih izreka. Gnome se skupljaju iz usmene predaje ili iz književnih
djela. U starijoj se hrvatskoj književnosti nalaze npr. u M. Marulića, a u novijoj u I. Mažuranića i I.
Andrića. Gnoma je učestala je u staroj kineskoj, hebrejskoj, egipatskoj, indijskoj, perzijskoj i arapskoj
književnosti.
OSIM I NAKON ANTIKE
-lirski odlomci Biblije: psalmi=pjesme o ništavnosti života i odnosu prema božanstvu
Pjesma nad pjesmama – epitalam: svadbena pjesma u čast mladenaca

- srednji vijek slijedi grčke, rimske i biblijske uzore i razvija religijsku liriku

- renesansa: Petrarca: subjektivnost i emocionalnost

-moderna lirika nastaje u 2. pol. 19. stoljeća s Badelaireom, Rimbaudom i Mallarméom

ne postoje određene karakteristike koje moderna lirika mora imati, određuje je tendencije: da
poveže različita područja života, da zbuni, da iznenadi, da natjera na razmišljanje...
LIRSKO-EPSKE VRSTE
one koje imaju obilježja i lirskog – osjećajnost, slikovitost, ritmičnost, i epskog – fabulu i likove.
-balada: lirsko-epska pjesma tužnog ugođaja i tragičnog završetka
-romanca: lirsko-epska pjesma sretnog završetka, pretežno ljubavnog sadržaja/tematike, vedrijeg
tona, ubrzanog ritma, živa

Balada proizlazi iz okcitanskog jezika balar („plesati“, iz lat. ballare „plesati“, starogrčki ballein
„bacati, pokretati, kretati se“) izvorno označava južnofrancuske srednjovjekovne trubadurske plesne
epske i lirske pjesme. Radnja se najčešće bavila kršenjem moralnih načela po kojima neizbježno slijedi
kazna. Izvorne narodne balade su se posebice bavile temama iz legendi pa njihovi junaci imaju
nadnaravne moći.
Balada je obično duža usmena prijelazna književna vrsta sa epskim i lirskim elementima iskazanim
često na dramatičan način. Pjeva o stradanjima i nesrećama, na kraju glavni junak/junaci umiru ili
imaju blizak susret sa smrću (tragičan rasplet). Radnja balade duboko je prožeta emocijama. Ima
polagan ritam i tužnu intonaciju i sumorni ugođaj. Najčešće teme balade su: djevojka zle sreće, dvoje
zaljubljenih koje je smrt rastavila, nesretni supružnici i roditelji, sukobi u porodici...
Od kasnog 18. stoljeća balade se obično bave socijalnim temama. U hrv. književnosti često balade
obrađuju trenutke iz hrvatske povijesti.
Možda naša, jako lijepa balada, je (H)Asanaginica, nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i
prepričavala se s koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok je
nije zapisao 1774. godine talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada"
(morlačka = ilirička). Vrlo je dramatska, odlikuju je snažni obrati i sukobi.
U hrvatskoj umjetničkoj književnosti balade su pisali Petar Preradović, August Šenoa, Miroslav Krleža,
Dragutin Tadijanović.

Romanca: srednjovjekovna epsko-lirska narodna pjesnička forma podrijetlom iz Španjolske sličnog

porijekla kao balada. U početku romanca bijaše čisto epska forma sadržajno okrenuta prošlosti i
junačkim podvizima, a kasnije sve više dobiva lirske elemente dok se u sadržaj ubacuju ljubavno-
erotične i slične teme. Mijenja se i u vidu pretvaranja polustihova u samostalne stihove. Iz
srednjovjekovne Španjolske romanca se proširila u druge zemlje i narode (posebno romanske), a u
Hrvatskoj romance prvi piše tek Stanko Vraz u 19. stoljeću (u Sloveniji to je France Prešeren). Zbirke
romanci sakupljane su i objavljivane (isprva anonimno, a kasnije i autorski) u romancerima od 15.
stoljeća nadalje.
Romanca je najčešća pjesnička forma španjolskoga pjesništva, spjevana ili napisana u osmercima koji
se, najčešće samo u parnim pozicijama, povezuju asonancama. Poznate su međutim i romance koje
variraju tu osnovnu formu. Tako se u romance doble posebnom asonancom povezuju i neparni
stihovi, a gdjekad romance imaju i refren. Tematika je uglavnom ljubavna, iako su ranije romance
izborom teme odgovarale starofrancuskim chansons de geste. Forma je preuzeta u mnogim
europskim književnostima. U XX. st. umjetničku romancu iznova je popularizirao F. García Lorca. U
hrvatskoj književnosti poznate su romance A. Harambašića i S. S. Kranjčevića. + npr. Marina kruna
Povjestica je epsko-lirska pjesma povijesnog sadržaja ili s temom i motivima iz legendi i narodnih
predaja. Kod nas je najpoznatiji autor August Šenoa, za motive i teme birao je povijesne događaje
npr. sukob s jadranskim susjedima, narodne priče o postanku životinja (Guš i vir), o postanku nekih
biljaka (“Strmogled” i “Božja plahtica”)

Bugarštica ili bugaršćica – narodna pjesma dugog stiha koja pjeva o tragičnim zbivanjima i osjećajnim
stanjima koja su posljedica tih zbivanja. Pripovjedna pjesma. Dobila je naziv od glagola bugariti=
otužno pjevati. Podrijetlo naziva nije posve razjašnjeno, a još se povezuje s etnikom Bugarin i
latinskim pridjevom vulgaris, koji je označivao pjesme na pučkom jeziku. Ritam je vrlo polagan,
ugođaj tužan. U djelima naših starih pisaca iz 15. i 16. stoljeća zapisan je velik broj bugarštica.
Poznate su bugarštice Majka Margarita, Ban Derenčin boja bije. Sredinom 16. st. su nastala dva
osobito poznata zapisa iz Ribanja i ribarskog prigovaranja P. Hektorovića: bugarštica - balada o Marku
Kraljeviću i bratu mu Andrijašu, u kojoj se tematizira motiv bratoubojstva i koja je jedna od
najzanimljivijih baladnih pjesama hrvatske usmene poezije, te bugarštica o Radoslavu Siverincu.
Najveći broj bugarštica pohranjen je u nekoliko osamnaestostoljetnih rukopisa iz Dubrovnika i Boke
kotorske. Stih bugarštica dugačak je i anizosilabičan, no najčešće ima 15 ili 16 slogova. Snažna cezura
smještena je uglavnom iza sedmog ili osmog sloga. Stihovi bugarštice katkad imaju i priložak, dodatak
najčešće od 6 slogova. Za popunjavanje svojega dugog stiha bugarštica se koristi karakterističnim
postupcima, poput udvostručivanja pridjeva i prijedloga ili uporabe umanjenica. S XIX. st. bugarštice
iščezavaju, tako da ih više nije moguće susresti u izvedbi. Pretpostavlja se da su popustile pred
prevlašću epskih deseteračkih pjesama. Iako zaokupljene epskom, junačkom tematikom – kršćansko-
turskim sukobima, zbivanjima iz ugarske, srpske, bosanske i hrvatske povijesti, mjesnim
(peraštanskim) događajima – bugarštice su sklone strukturnim značajkama baladne vrste. Na
formalnoj razini gotovo svaka, bar u nekoj mjeri, pokazuje temeljnu odliku baladnih tekstova – sažeto
pripovijedanje. Od pripovjednih i stilskih baladnih postupaka bugarštica primjenjuje neutralne oblike
pripovijedanja, nagao započetak radnje, dijalogiziranje i dodatno, gradirano ponavljanje (za razliku od
epskoga, koje je istovjetno). Premda se u njoj pojavljuju tipični epski junaci – Kraljević Marko, Miloš
Kobilić, Sibinjanin Janko, Sekula i dr. – bugarštica se često usredotočuje na promatrače i postranične
sudionike junačkoga sukoba, izbjegavajući njegov središnji prostor. Junačka je tematika, tako,
potisnuta u pozadinu, a u prvom je planu istaknut pojedinačni doživljaj ili ljudska interakcija. Na
sadržajnoj razini baladno je u bugaršticama zastupljeno motivima iz kruga obiteljskih odnosa,
pojedinačnim sudbinama, čuvstvenim očitovanjima u različitim oblicima međuljudskog djelovanja.
Bugarštica, također, često prikazuje pojedinosti iz feudalnoga dvorskog života.

Davorija - vrsta uglazbljene lirsko-epske rodoljubne pjesme, posebno karakteristične i česte u

razdoblju hrvatskoga narodnoga i književnog preporoda, osobito u doba ilirskog pokreta (1835–43), u
vrijeme buđenja nacionalne svijesti. Ima obilježje programske borbene, ratne pjesme (Kriegslied), u
glazbenom smislu s osobinama patetične koračnice. Lj. Gaj smatrao je da naziv dolazi od imena
slavenskog boga rata Davora. Svrha je pjesme bila buđenje nacionalne svijesti i poziv u boj za
ostvarenje slobode. Najpoznatije su hrvatske davorije: Pjesma Hrvata iz poeme Grobničko polje
(1842), poznatija po prvom stihu »Prosto zrakom ptica leti« D. Demetra, koju je uglazbio V. Lisinski, te
Pjesma Horvatov vu Glogovi leto 1813 (Danica, 1835), poznatija po prvom stihu »Nek se hrusti šaka
mala« Lj. Vukotinovića, ispjevana u kajkavštini. I Još Hrvatska ni propala Ljudevita Gaja. Srodna joj je
budnica/Zabranom ilirskog imena prozvane su budnicama.

Budnica - vrsta uglazbljene domoljubne lirske pjesme koja potiče nacionalne osjećaje. Osobito je bila
popularna među hrvatskim preporoditeljima u razdoblju ilirskoga pokreta. Prototipom budnice u
hrvatskoj književnosti smatra se Gajeva pjesma Horvatov sloga i zjedinenje, poznatija po prvom
dvostihu »Još Horvatska ni propala«, nastala 1832/33. Motivi budnica svodili su se uglavnom na
opisivanje hrvatske prošlosti, isticanje ljepota domovine i hrvatskog jezika. Pisane su najčešće
jednostavnim osmeračkim stihom i patetičnim tonom te s obveznim refrenom. Budnice su pisali Lj.
Vukotinović, D. Demeter i drugi preporoditelji. Srodna joj je davorija.

- recitirati = krasnosloviti = izgovarati književni tekst na umjetnički način, uživljeno