Teorija književnosti – ispitna pitanja i odgovori

1. Znanost o književnosti i njezine discipline

Književnost je stvaralačka djelatnost ljudskog duha koja se ostvaruje u jeziku. Kao takva,ona postoji
koliko i sam jezik, ili bar koliko i čovjekova potreba da se izrazi u jeziku.A postojeći i razvijajući se
kroz mnoga stoljeća, ona se stalno, i nužno, mijenjala, kao što se mijenjalo i ljudsko društvo, i opći
uvjeti ljudskog života i osnovne težnje ljudskog duha.

Znanost o književnosti se dijeli na: teoriju književnosti (poetiku),historiju književnosti i književnu

kritiku.

Teorija književnost razmatra opću prirodu književnog stvaranja i opće osobine književnog djela kao
proizvoda tog stvaranja. Ona se bavi vrstama i oblicima književnih tekstova, kao i svim posebnim
postupcima kojim se strukturira književno-umjetnički tekst. Ponekad se naziva i poetika, tj. teorija
poezije, pri čemu riječ "poezija" obuhvata i tzv. "lijepu književnost" ili beletristiku.

Historija književnosti predstavlja osnovni dio književne znanosti. Pošto je književnost stvarana kroz
stoljeća i pri tome se stalno mijenjala, da bismo je razumjeli, neophodno nam je znanje o kontekstu u
kojem se stvarala i razvijala, kao i o promjenama kroz koje je u historiji prolazila. Povijest
književnosti izučava sve ono što može baciti svjetlo na književno stvaranje u jednom vremenu i što
može objasniti ne samo prilike u kojim su pisci stvarali već i načela po kojima su stvarali. Ona ispituje
u kojoj mjeri su na književna djela djelovali opći društveno-historijski uvjeti, duhovna klima vremena,
kulturna tradicija, opće stvaralačke težnje epohe, dodiri s drugim djelima itd. Ona vrši ta izučavanja da
bi došla do što pouzdanije slike o književnosti jednog vremena, jednog naroda, ili jednog kulturnog
kruga.

Književna kritika je najuobičajeniji način na koji pristupamo književnosti: ona se, uglavnom, bavi
pojedinim književnim djelima, čita ih, ocjenjuje i tumači. U tom smislu ona služi kao spona između
književnog djela i njegovih čitatelja. Grčka riječ kritika znači ocjenjivanje, prosuđivanje pa tako i
književna kritika, u osnovi, znači procjenu književnog djela kao teksta određene vrste. Ta procjena
može biti estetska, idejna, didaktička...

2. Teorija književnosti i književna teorija

Teorija književnosti razmatra sva pitanja koja se tiču opće prirode književnosti i njenog odnosa prema drugim
vidovima kulture. Ona posebno razmatra opća svojstva književnoumjetničkog teksta, kao i sve različite odnose koje taj
tekst općenito podrazumijeva: prema autoru, prema historijskom kontekstu, prema tradiciji, prema drugim istorodnim
tekstovima, kao i prema tekstovima druge vrste, prema jeziku kao mediju književnosti, prema čitatelju kao
njegovom krajnjem odredištu. U tom smislu je ona ne samo teorija književnosti nego i teorija tumačenja književnosti.

Teorija književnosti promatra književnost u njenoj sveukupnosti i u svim njenim vidovima, težeći da otkrije,
opiše i protumači opće odlike književnosti kao specifične stvaralačke djelatnosti, kao i opća svojstva književnoumjetničkog
teksta kao proizvoda te djelatnosti.

Danas se mogu razlikovati dva tipa teorije književnosti. Prvi proizlazi iz jedne određene škole mišljenja i zastupa
isključivo principe,ideje i metode te škole. Drugi teži jednoj vrsti pluralizma, pa uzima u obzir različite
mogućnosti tumačenja književnosti, obraćajući jednaku pažnju svim njenim aspektima.
 3. Pojam mimesis i različite mogućnosti njegova shvaćanja ( zbilja-književnost, način organiziranja
„zbilje“ književnog djela, naratološko shvaćanje)

”Mimesis ili mimeza (od grč. mimos; lat.. imitatio,“oponašanje”, “podražavanje”) Najkraće rečeno, mimesis označava
“podražavanje stvarnosti u umjetnosti”, ili, drugim riječima, “prikazivanje stvarnosti sredstvima umjetnosti”.

Shvaćanje književnosti kao mimeze pretpostavlja da književno djelo ne samo upućuje ili ukazuje na vanjski svijet već i da
prikazuje pojave u njemu. A kako je književnost jezička umjetnost, ta pretpostavka nužno podrazumijeva da i sam
jezik ima sposobnost da svojim znakovima(glasovima, riječima, rečenicama) opisuje, predstavlja, prikazuje
vanjski svijet. Tako možemo reci da riječ mimesis predstavlja relaciju između “svijeta” književnosti i svijeta ljudske
stvarnosti.

U tumačenju književnosti kao mimeze ključno mjesto nesporazuma je pitanje fikcionalne prirode svijeta koji je
predstavljenu književnom djelu. Jer, bez obzira koliko ličio na stvarnost koja nas okružuje, svijet književnog djela je
izmišljen, a ne stvarni svijet.

4. Platonovo i Aristotelovo shvaćanje pojma mimesis

Rasprave oko pojma mimesis stare su koliko i sam taj pojam. Antički pojam mimesis prvobitno se odnosio samo na
likovne umjetnosti i teatar, ali su ga već dvojica najvećih antičkih filozofa, Platon i Aristotel, proširili i na poeziju. ( ep i
tragedija :na glavne antičke pjesničke vrste). Obojica su tvrdili da ep i tragedija (glavne antičke pjesničke vrste) imaju
mimetički karakter, ali su prirodu i smisao te tvrdnje tumačili na različit način.

Po Platonu, umjetnost i slikara, i kipara i pjesnika ima mimetički karakter jer “oponaša” pojedinačne pojavne oblike
spoljnjeg svijeta. Ali upravo zato što je po prirodi mimetička, umjetnost nema moć da prodre iza pojedinačnog na “onu”
stranu pojavne stvarnosti i predoči nam ono što nije pojedinačno i prolazno već opće i vječno. A pod “općim” i“vječnim”
Platon je mislio na “praoblike” u kojim, po njemu, obitavaju ideje i gdje se nalazi trajna istina o svijetu. Pojavna stvarnost,
stvarnost koju vidimo, za Platona je bila samo “sjena” i “mutna slika” tog svijeta.

Po Aristotelu, međutim, zadaća poezije, kao i umjetnosti uopće,nije da prodire u svijet ideja i obznanjuje vječne “istine”,
već da prikazuje različite mogućnosti ljudskog života. Prihvativši “mimesis” kao osnovnu karakteristiku
poezije, Aristotel je naglasak pomjerio na njen stvaralački karakter, postavljajući pitanje kako i na koji način pjesnik
najbolje postiže svoj cilj u re-kreiranju stvarnosti. U odnosu na Platona on je zapravo redefinirao poeziju kao
stvaranje. (Grčka riječ poiesis znači “tvorenje”, “pravljenje”.) I svu svoju pažnju posvetio je principima po
kojim i postupcima kojim pjesnik konstituira svoje djelo:tragediju, ep ili komediju.

5. Auerbachova i Genetteova redefinicija pojma mimesis

Ericka Auerbacha je u svojoj knjizi pod naslovom “Mimesis” uporedio je Homerov stil sa stilom biblijskih priča, da bi iz te
usporedbe izveo zaključak kako su se već na počecima europske književnosti pojavila dva drukčija tipa umjetničkog
prikazivanja stvarnosti, koji su bitno utjecali na svu europsku književnost od antike do modernog doba.

Na jednoj strani, Homerov je pjesnički postupak dosljedno težio za što jasnijim, povezanijim, potpunijim, ali i što življimi
zorno upečatljivijim predstavljanjem stvarnosti. I dok Homer sve o čemu pjeva dovodi u prvi plan, da bi se sve dobro
vidjelo i čulo, na drugoj strani,u pričama iz Starog zavjeta, nepoznati biblijski pripovjedač iznosi samo ono što je od
esencijalnog značaja za smisao njegove priče, dok u pozadini, neosvijetljeno i neobjašnjeno, ostavlja sve one
pojedinosti koje nemaju značaja za ono što je svojom pričom želio saopćiti. Dok Homerov svijet ne traži tumačenje, jer
je u svim pojedinostima pred nama jasno i neposredno izložen, svijet biblijskih priča sugerira skrivena
značenja koja razumiju samo upućeni i do kojih se može doći samo tumačenjem.. Za Ericha Auerbacha pojam
realizam jest izvanvremenska i nepovijesna kategorija.

U svim narativnim pozicijama uvjetno se mogu izdvojiti dvije funkcije, koje je Gerard Genette označio s dva različita
pitanja:Tko govori? i Tko vidi?
Pitanje “Tko vidi?” Genette je doveo u vezu s pojmom fokalizacije ili “fokusiranja”, koji kod njega označava usmjerenost
pogleda sa dređene točke na predmet posmatranja.
Pitanja “Tko govori?” i “Tko vidi?” neodvojivo su povezana s pitanjem ocjenjivanja onoga što se vidi i o čemu
se govori. Jer, svijet koji nam se posreduje pričom uvijek podrazumijeva neko značenje. Uostalom, on je na taj način i
strukturiran da ponese i prenese neko značenje. A to značenje po pravilu je povezano s jednim sudom (idejnim,moralnim
ili estetskim), koji se, implicite ili eksplicite, iznosi ne samo kroz ono o čemu se priča već i kroz ono kako se o tome priča.
On upozorava nas da se priča nikad ne priča uzalud, u praznom prostoru, već da se uvijek nekome daje na znanje.

6. Mimetićka teorija u 19. Stoljeću

Veliki romansijeri XIX stoljeća su pred sebe postavili zadaću ne samo da prikazuju stvarnosti već i da razotkrivaju dublju
istinu o njoj. Poetika realističkog romana bila je jednostavna: junaci romana predstavljali su tipove ljudi iz stvarnog života, a
priča o njima slijedila je tipičan razvoj životnih priča.

Veliki realistički romani ne samo da su stvarali iluziju života već su zaista pružali uvid u složene životne procese. Zbog toga
se mnogima, i tada i kasnije, činilo da je književnost u realističkom romanu dostigla svoj vrhunac, pa su i samu ideju
mimeze protumačili kao vrhunski estetički pojam.

U književnoj teoriji u opticaj su ušli novi pojmovi: “imaginacija”, “originalnost”, “inspiracija”, “osjećajnost”,
“vizionarnost”. A pjesnik je viđen kao Genije, koji slobodno izražava svoje vizije i sam određuje principe i pravila svog
izražavanja.
Međutim, samo nekoliko decenija kasnije u književnosti je preovladao interes za realni svijet,za društveni život, za život
čovjeka u društvu. Tako je realistička književnost afirmirala društveni roman, u čiju osnovu je ugrađena i ideja o
književnosti kao “prikazivanju stvarnosti”. Poetika realističkog romana bila je jednostavna: junaci romana predstavljali su
tipove ljudi iz stvarnog života, a priča o njima slijedila je tipičan razvoj životnih priča.

7. Mimesis i savremena teorija

Da je književnost umijeće prikazivanja stvarnosti odlučno je osporio modernizam s početka XX stoljeća, koji je izišao s
novom krilaticom: “Književnost je jezička umjetnost”. Više nego stvarnost modernu poeziju, i modernu umjetnost uopće,
interesirao je isključivo njen medij. U toj atmosferi pojam mimeze prirodno je izgubio svaku vrijednost, pa se
od tada uknjiževno-teorijskim raspravama rijetko i pominje. Osnovni razlog što je taj pojam mimeze u modernom
vremenu izgubio značaj utemeljen je u samom modernom shvaćanju jezika, ili,tačnije, jezičkog znaka i načina na koji on
proizvodi značenje.

Kako je naučavao osnivač moderne lingvistike Ferdinand de Saussure, jezički znak je proizvoljan, jer ne postoji nikakva
logička ili prirodna veza između njegovog oblika (tj. onoga što se zove “označitelj” ili “oznaka”) i onoga na što se on
odnosi (tj. što je njime “označeno”). Pošto znaci nemaju motiviranu “oznaku”, njihovo “označeno” ne može ni biti za njih
čvrsto vezano, već “kruži” oko njih u jednoj sferi u kojoj su presudne uvjetovanosti, međusobne
ovisnosti i diferencije. (”Jezik je sistem diferencija”, govorio je Saussure.) Značenje znaka nije u onome na što on
upućuje već u razlici između njega i značenja drugih znakova. Zbog toga jezik ne može nikad prevladati jaz koji postoji
između njega,kao sistema arbitrarnih znakova, i vanjskog svijeta, koji u svojoj punoći izmiče opisu pomoću jezika.

8. Književnost kao ekspresija (pojmovno određenje i glavni aspekti)

Slika stvarnosti u umjetničkom djelu, uvijek je prožeta umjetnikovom osjećajnošću. Ona je isto toliko slika
predmeta koliko i slika duše. To uvjerenje je u književnokritičko mišljenje uvelo jedan novi ključni pojam, pojam
ekspresije, koji je potisnuo pojam mimeze.

Početna ideja da je bila da je “umjetnost ekspresija umjetnikovih osjećanja”, a nakon toga se javlja uvjerenje da je
umjetnost “izraz osjećajnog života čovjeka”. Tako je sazrela svijest da u tumačenju poezije pjesmu ne treba shvatati kao
svjedočanstvo o unutarnjem životu pjesnika, već kao aktivnu, djelotvornu umjetninu, u kojoj pjesnikova duša nastavlja
živjeti sve dok traje magija njegove pjesme. Pjesma i svako drugo umjetničko djelo – zaključilo se – zapravo je izražajna
forma, a ne spontani izraz emocije.
Najutjecajniji zastupnik uvjerenja da je suština poezije u njenoj ekspresivnosti bio je talijanski estetičar Benedetto Croce
(1866. – 1952.),koji je svoju Estetiku (1902.) zamislio i definirao upravo kao “nauku o izrazu”.

Po Croceu, čovjekov doživljaj svijeta se najpotpunije iskazuje u jeziku, a svaki jezički iskaz koji uspijeva izraziti taj
doživljaj svojevrstan je estetski fenomen: čim je u jeziku doveden do izražaja, unutarnji doživljaj se pretvara u ekspresiju,
koja – ako je uspjela – predstavlja izražajni čin koji ima estetsku vrijednost.

U središti književnokritičke i estetičke misli bio je sam pjesnik, kao individuum koji u poeziji dovodi do izražaja svoj
doživljaj svijeta, svoje vizije, emocije i snove.

9. Povijest i savremena kritika ekspresivne teorije ( rođenje, smrt i uskrsnuće autora)

Kad su romantičari odbacili tradicionalnu ideju o pjesništvu kao umijeću oponašanja stvarnosti i istakli njegovu
ekspresivnu vrijednost,u središte književnokritičke i estetičke misli ušao je sam pjesnik, kao individuum koji u poeziji
dovodi do izražaja svoj doživljaj svijeta, svoje vizije, emocije i snove. Kad govorimo o “autoru”, mi mislimo na jednu
posebnu vrstu pisanja, obično na književne i njima srodne tekstove, koji pripadaju jednom posebnom tipu diskursa (tj.
Specifičnog načina organiziranja jezičkog izraza, ali i specifičnog načina mišljenja).

Onaj koji piše nije jedini tvorac teksta, jer u njegovom konstituiranju učestvuju i drugi faktori koji djeluju u tom diskursu:
tuđi tekstovi, konvencije žanra, ideološke strukture itd. Na taj način, onaj koji piše književni tekst – manje ili više svjesno –
prihvata cijeli kompleks pisanja koji je određen datim tipom diskursa, ali i konkretnom povijesnom situacijom u kojoj on
djeluje. Tek tada on postaje autor.

Shvaćanje autora kao funkcije u tekstu podrazumijeva da književno djelo nije neposredni izraz piščeve ličnosti, pa ni
njegove složene i komplicirane psihe, već da u njemu u velikoj, često i presudnoj mjeri participiraju i drugi faktori koji
dolaze iz različitih centara kulture. U umjetnosti općenito faktori kulture i tradicije možda i jači nego faktori individualne
psihologije.

Po Barthesu (esej Smrt Autora 1968.), tumačiti djelo s pomoću ličnosti koja ga je napisala znači zatvoriti to djelo u krug
jedne subjektivnosti koju zamišljamo kao autora, umjesto da djelo ostavimo otvorenim za stalno nova tumačenja. Barthes
je proglasio samostalnost Teksta, tj. njegovu punu neovisnost o svemu onome što je autor osjećao i što je namjeravao
izraziti. Svoj esej Barthes je završio tvrdnjom da rođenje Čitatelja nužno podrazumijeva smrt Autora, jer samo
bez prisustva i kontrole autora čitatelj ima punu slobodu u razumijevanju teksta i njegovih značenja,
odnosno u onome što je Barthes nazvao“interpretativnom igrom s tekstom”.

U suvremenim kulturološkim studijama se književni tekstovi vide kao manifestacije određenih hegemonijskih ideoloških
struktura u određenom društvu. U tom kontekstu opet se, prirodno, pojavio autor kao važna kulturna činjenica, koja se ni
teorijski ne može ignorirati.

10. Pojam simbolizacija i osnovne značajke simboličkog razumjevanja književnosti, književnost

kao simbolička forma

Riječ simbol (grč. symbolon, “znak”, “znamenje”) Simbol se može definirati kao znak posebne vrste: kao znak predstavlja
ili sugerira nešto drugo nego što je on sam, a kao znak posebne vrste, jer u njemu konkretno i pojedinačno upućuje na opće.

Za razumijevanje pjesničkog simbola važno je imati na umu tri stvari: Prvo, simbol u poeziji ima skriveno značenje, ali
kontekst pjesme razotkriva kakvo se to značenje u njemu krije. Drugo, simbol se pojavljuje u jednom kontekstu koji je po
pravilu značenjski vidljivo “otežan” i izrazitije emocionalno obojen,tako da je čitatelj kontekstom pripremljen da uoči
simbolička značenja onoga što čita. Treće, emocionalni naboj koji nas priprema za doživljavanje simboličkih značenja
pjesničke slike proizlazi koliko iz samog konteksta toliko i iz našeg vlastitog životnog iskustva. Simbol u nama pokreće
neka ranija saznanja ili sjećanja koja nas čine sposobnim za prihvatanje njegovih značenja.
Simbol je samo jedno od brojnih izražajnih sredstava pomoću kojih pjesnici i umjetnici grade svoju sliku svijeta.
Proces umjetničke simbolizacije predstavlja u sustini “pretvaranja pojave u ideju, a ideje u sliku”. Pjesnik iz svijeta čula
uzima materijal od kojeg gradi vizije svog duha. On ne daje slike predmeta koje zatiče u prirodi,već uz te predmete vezuje
ono što oživljava u njegovoj duši. Zbog toga se priroda ispunjava radostima, tugama, nadama i strahovima
ljudske duše. A simbol tako postaje sredstvo kojim ljudski duh oblikuje i izražava osobni doživljaj stvarnosti.

U simboličkom procesu koji je karakterističan za pjesničko stvaranje predmeti prolaze od iskustva čula do
ostvarenja mašte kroz svijet osjećanja i upravo u njemu dobivaju simbolički oblik.

11. Priroda i tipovi simbola

Riječ simbol (grčki l symbolon, “znak”, “znamenje”) označava konkretan predmet koji, po konvenciji ili po asocijaciji,
upućuje na nešto drugo što ima šire i univerzalnije značenje. Po tom “upućivačkom značenju” on se može definirati kao
znak posebne vrste: kao znak, jer označava, predstavlja ili sugerira nešto drugo nego što je on sam, a kao znak posebne
vrste, jer u njemu konkretno i pojedinačno upućuje na opće. Ponekad se definira jednačinom: predmet (ili njegova slika) +
ideja =simbol.

Simbol je često zasnovan na prirodnim asocijativnim vezama. Most je simbol povezanosti među ljudima i narodima,
okovi simbol ropstva, itd.. Iako su zasnovani na prirodnim i logičkim vezama, i ovakvi simboli u stvari su dio tradicije
simboličkog označavanja u pojedinim društvenim zajednicama. Oni se i održavaju snagom te tradicije, koja upravlja i
mišljenjem i načinom izražavanja pojedinih članova date zajednice.

Međutim, simbol je mnogo češće konvencionalan, bez očigledne veze između predmeta i njegovog simboličkog značenja.
Ali jednom stvoren i prihvaćen, i takav simbol dobiva stabilno značenje, koje svi članove date zajednice prihvataju kao
“prirodno i logičko”, jer je posvećeno zajedničkom tradicijom simboličkog označavanja. Tako golub koji u
kljunu nosi maslinovu granicu simbolizira mir, a žena s povezom na očima i vagom u ruci simbolizira pravdu.
Takvi su, po porijeklu, i religijski simboli: krst kao simbol kršćanske vjere, polumjesec kao simbol
islama, “svastika” kao simbol budizma.
Drukčiji, ali isto tako konvencionalni su i svi naučni i tehnički simboli, koji skraćeno upućuju na različite pojave, relacije ili
funkcije(u matematici, kemiji, biologiji itd.): simbol “H2O” označava skup elemenata koji čine vodu, znak “=” označava
odnos jednakosti, znak “%” označava procenat itd.

Svi simboli (društveni, religijski, naučno-tehnički i dr.) funkcioniraju na sličan način kao i riječi u jeziku: oni povezuju
jedno značenje s određenom oznakom na osnovu neke vrste “društvenog ugovora”, zbog čega njihovu simboliku (tj. sumu
simboličkih značenja ) lako razumiju svi članovi jedne zajednice koji su usvojili tradiciju simboličkog označavanja koja u
njoj vlada.

Za razliku od znanosti, koja pomoću simbola tvori sliku vanjskog života, poezija – i umjetnost uopće – pomoću simbola
iznosi na vidjelo unutarnji život. Zbog toga ona i zauzima posebno mjesto i ima posebnu ulogu uz druge najviše
simboličke forme, uz znanost, filozofiju i religiju.

12. Simbolička teorija, konkretna univerzalija i objektivni korelat

Iako je stepen simbolizacije (tj. simboličke transformacije stvarnosti) različit kod različitih umjetnika i u različita vremena,
općenito se smatra da je simbolički princip u osnovi mnogih umjetničkih djela,koja, kao i simbol u Coleridgeovoj definiciji,
“sadrže stvarnost koju čine razumljivom”, tako što prisiljavaju konkretne predmete da znače nešto više nego što obično
označavaju.
Neki angloamerički kritičari su 30-tih godina iz filozofije preuzeli termin konkretna univerzalija
(concrete universal) i pomoću njega opisali prirodu simboličkog procesa u umjetnosti. U tom kontekstu univerzalija
je ideja koja nastaje u našem duhu na osnovu promatranja, promišljanja i kombiniranja većeg broja pojedinačnih
pojava i koja tim pojedinačnim pojavama daje zajednički smisao. (Pojmovi dobra i zla,lijepog i ružnog,
smrtnog i besmrtnog itd. takve su “univerzalije”.)

U umjetnosti se takve univerzalije konkretiziraju i pretvaraju u predočljivu stvarnost, u jedan konkretan svijet, u kojem su
raznorodne pojedinosti tako organizirane da ostvaruju ne samo cjelovit dojam već i cjelovit smisao. Po tom shvaćanju,
pjesnički simbol, i simbol u umjetnosti uopće, premaša učinak onih simbola koji nam inače pomažu da
organiziramo svoja iskustva, jer on konkretizira one ideje koje individualnoj supstanci daju karakter univerzalija. Pri
tome je presudno to da pjesnikova ideja,kao ishod duhovnog organiziranja njegovog životnog iskustva, izborom i
rasporedom riječi postaje konkretna stvarnost, koja se neposredno doživljava.

Neki kritičari, preuzimajući termin od T.S. Eliota, te simbol definiraju kao objektivni korelat (objective correlative). Tim
izrazom Eliot je označio “predmet” (“grupu predmeta, izvjesnu situaciju, lanac događaja”) koji predstavlja “formulu
određene emocije”,tako da čulni doživljaj nekog predmeta neposredno evocira jedno osjećanje: “Jedini način da se izrazi
emocija u umjetničkoj formi – pisao je Eliot – jeste da joj se nađe objektivni korelat”. Tim pojmom je on
označio onaj poseban “svijet” pjesme u kojem vlada određena emocija,koja tom “svijetu” daje karakter jedinstvene vizije
ili jedinstvenog doživljaja svijeta.

13. Savremena kritika simboličke teorije

Ne smatraju svi kritičari da se sinteza čulnog iskustvai duhovne vizije svijeta koja je karakteristična za umjetnost ostvaruje
isključivo u procesu simbolizacije. Mogi su, kao Viktor Šklovski,odbacili tradicionalno uvjerenje da je poezija
“simbolička forma”, koja po svojoj prirodi spaja pojedinačno i opće, predmet i ideju, sliku i smisao.
Šklovski je pjesnički simbol vidio kao jedan od mnogih postupaka, koji je “jednak drugim postupcima pjesničkog
jezika – jednak paralelizmu, jednak poredbi, refrenu, simetriji, hiperboli, jednak uopće svemu što je
uobičajeno nazvati figurom, jednak svim tim načinima da se pojača osjećanje stvari (a stvari mogu biti i riječi,
ili čak zvukovi riječi)”. U tom tumačenju pojam “simboličke forme” je izgubio vrijednost određenja same prirode
književnosti i počeo označavati jedan od oblika koje u pjesničkoj stilizaciji poprima jezik. Skepsa prema
simboličkom tumačenju književnosti postala je još jača u vrijeme postmoderne, koju karakterizira upravo
izgubljena vjera u transcendencije.

Malo tko danas vjeruje da se s one strane stvarnosti kriju neke istine u koje nam uvid može dati jedino simbolički jezik.
Uostalom, danas se umjesto o simbolu govori o znaku, za koji je karakteristično da više upućuje na
druge znakove nego na ono što označava. Znak funkcionira u sistemu i ne može sam po sebi referirati na nešto što bi
bilo “iza” ili “prije” njega. Moderna semiotika umjesto o simbolizaciji govori o semiozi kao procesu “ulančavanja
znakova”. A u tom procesu se, u poeziji kao i u jeziku uopće, značenja razvijaju ne iz upućivanja na neku stvarnost izvan
teksta, već iz međusobnih odnosa znakova u tekstu. Tako je simbol postao još jedan od termina koji su u suvremenoj
književnoj teoriji izgubili na težini.

14. Priroda i uloga jezika u književnom tekstu, književnost kao umjetnost riječi

Književnost nije samo “jezička umjetnost”, tj. umjetnost ostvarena jezikom, već je i umjetnost riječi, tj. umjetnost koja
oblikuje jezik i u kojoj je riječ ne samo sredstvo izražavanja već i sredstvo oblikovanja. I to je ono što podrazumijeva
tvrdnja da je književno djelo jezička umjetnina.

Jedan jezički iskaz prepoznajemo kao književno-umjetnički iskaz, tj. kao pjesmu, roman ili dramu, po načinu na koji je
jezik u njemu oblikovan i organiziran. Kad čitamo književni tekst, mi vrlo brzo identificiramo njegov žanr i razumijevamo
ga na osnovu njegovih imanentnih izražajnih, stilskih i strukturalnih “zakonitosti”.
Umjetnički tekst se opire prodoru entropije (grč. entropo, “preokretanje”) svojom povećanom organizacijom, koja
proizvodi i u sebi čuva umjetnički relevantna značenja. A svaka povećana organizacija (na primjer, svaki pravilniji raspored
fonema u stihu, ili upadljivija ritmička uređenost rečenica, ili neka druga formalna reguliranost) u isto vrijeme je
“informativna”, jer je relevantna za proizvodnju i čuvanje informacije. Iz tog proizlazi da je umjetnička informacija upravo
ona koja se organizacijom poruke odupire njenom slabljenju.

Da je književnost umjetnost riječi odavno je zajednički stav mnogih teoretičara književnosti, koji su na taj način nastojali
prevazići ograničenja onih shvaćanja koja su književnost definirala u odnosu na predmetnu stvarnost (u mimetičkom
tumačenju), ili u odnosu na čovjekov unutarnji svijet (u ekspresivnom tumačenju), ili u odnosu na svijet ideja (u
simboličkom tumačenju).
 15. Jezik i njegove funkcije, poetska funkcija jezika

U književnosti jezik je prije svega u funkciji stvaranja, i to ne samo jedne naročite jezičke strukture višega reda
već i tog posebnog unutarnjeg “svijeta”, koji ima sposobnost da znači više nego što inače znači svijet koji nas okružuje.

Po R. Jakobsonovim riječima, za svaku komunikaciju je neophodno šest “faktora”:POŠILJALAC šalje

PRIMAOCU jednu PORUKU. Da bi bila operativna, potreban joj je KONTEKST na koji se odnosi
(‘referent’ bi bio drugi, pomalo dvosmislen naziv), a koji primalac može shvatiti;tu je zatim KOD, koji
je u potpunosti, ili bar djelimično, zajednički i pošiljaocu i primaocu …; i tu je najzad KONTAKT, tj.
fizički kanali psihološka veza između pošiljaoca i primaoca, koja omogućava da budu u komunikaciji.
Svi ti faktori ( pošiljalac , primalac, poruka, kontekst, kod i kontakt) prisutni su u svakom
komunikativnom aktu, ali se u pojedinim iskazima – u zavisnosti od njihove funkcije – naglasak
stavlja na samo jedan od njih, što onda u izvjesnoj mjeri određuje posebni karakter iskaza.

Na osnovu različite usmjerenosti jezika na neki od tih šest faktora Jakobson je izdvojio i šest njegovih funkcija:

a) referencijalna (ili “denotativna” ili “kognitivna”) funkcija je usmjerenje na “predmet”, “referent” ili KONTEKST,
odnosno na“ono o čemu se govori” (“treće lice”, u gramatičkoj terminologiji); 
b) ekspresivna (ili “emotivna” ili “afektivna”) funkcija je usmjerenje na POŠILJAOCA (“prvo lice”), tako
da u prvi plan dolazi onaj koji izražava svoje misli, osjećanja, stavove i težnje;
c) konativna funkcija je usmjerenje na PRIMAOCA (“drugo lice”): u prvi plan dolazi onaj kojem se obraćamo,
od kojeg nešto tražimo ili očekujemo, kojeg želimo pokrenuti na neku akciju i sl.;
d) fatička funkcija je usmjerenje na KONTAKT, tj. na komunikacijskikanal;
e) metajezička funkcija je usmjerenje na KOD, tj. na zajednički jezički sistem, bez kojeg nema međusobnog
sporazumijevanja;
f) poetska funkcija je usmjerenje na PORUKU, u značenju koju tariječ ima u teoriji komunikacije, tj. na organizaciju
iskaza (ne,dakle, na njegov sadržaj!); prema Jakobsonovim riječima, poetskase funkcija ostvaruje “kao usmjerenost na
poruku kao takvu, tj.kao dovođenje u fokus poruke radi nje same”.

U književnoumjetničkom iskazu dominantnu ulogu igra poetska funkcija, koja jezičkoj strukturi daje “viši stepen
organizacije” ili “organizaciju višega reda”, što, po Jakobsonu, i jeste bitna karakteristika pjesničkog jezika: Ako
poetska funkcija i nije jedina funkcija koju jezik ima u poeziji, ipak  je u njoj ona dominantna, dok u svim drugim
verbalnim djelatnostima,nasuprot tome, ona djeluje kao uzgredna konstituanta…

16. Literarnost – šta je to?

Pod pojmom literarnosti podrazumijeva se skup svih osobina po kojima se neki tekst prepoznaje kao literarni
tekst. Pri tome, jedan tekst ne mora imati – i po pravilu nema – sve osobine koji se teorijski definiraju kao “literarne”,
jer su za razumijevanje teksta bitni već i “znakovi literarnosti”. “Znakovi literarnosti” se mogu prepoznati u svakoj
devijaciji od norme, u svakom odstupanju od uobičajenog: “Pjesničko djelo je u jezičkom pogledu izuzetno, ili uopće nije
pjesničko djelo”,govorio je Paul Valery.

U tom pogledu znatan utjecaj su izvršili ruski formalisti. Jezik poezije – govorili su oni – oslobađa se utvrđenih jezičkih
navika i kolektivnih konvencija, osamostaljuje se kao zasebna materija, koja je podložna preobrazbi i koja je sposobna da
se igra i sa značenjima i sa zvučanjima. Po njihovom uvjerenju, poezija je prvenstveno igra riječima, kao što je balet igra
tijelom.

Međutim, “znakovi literarnosti” teksta mogu se iščitavati ne samo u “začudnosti” jezika i njegovom “odstupanju od
norme” već i u fikcionalnosti teksta, jer jezik u književnom djelu ne organizira samo jednu jezički preuređenu formu
već gradi i jedan posebno uređen unutarnji svijet. Taj “svijet” pjesme, priče, romana, drame obično ne teži samo da
bude cjelovit i koherentan već i da ga mi doživimo kao živ i autentičan, bez obzira što smo svjesni da je on zapravo
izmaštan i fikcionalan.

17. Fikcionalnost – šta je to?

Pojam fikcionalnosti predstavlja tzv. umjetničku stvarnost koja je različita od realnog svijeta. Svijest o
tome da pjesnik u svome djelu stvara jedan svijet koji, takav, nigdje drugdje ne postoji naročito je živo
prisutna u angloameričkoj književnoj kritici, što je i sasvim u duhu engleskog jezika, u kojem se
književnost koja “izmišlja” ono o čemu pripovijeda naziva fiction. Upravo pod utjecajem
angloameričke književne kritike danas je u književnokritičkom mišljenju općenito prihvaćen pojam
fikcionalnosti, pomoću kojeg se objašnjava temeljna razlika između tzv. umjetničke stvarnosti i
realnog svijeta.

Pojam fikcionalnosti nas upozorava da svijet koji se otvara pred nama dok čitamo književno djelo nije
stvarni svijet ni onda kada najviše liči na njega, ni onda kada otvoreno na njega upućuje. Zato se o
književnim djelima ni u kom slučaju ne može suditi sa stanovišta objektivne stvarnosti i uz pomoć činjenica stvarnog
povijesnog svijeta. Čak i kad prikazuje stvarnost, književno djelo oblikuje svoj svijet najprije prema zakonima koje
propisuje književnost, a tek onda prema onim saznanjima koje piscu nudi historija, sociologija, psihologija ili neka druga
znanost koja se bavi životom ljudi u stvarnom svijetu. Ta “saznanja” daju književnom djelu građu, ali ne određuju prirodu
njegovog svijeta. A ideja fikcionalnosti podrazumijeva da smo i mi svjesni takvog karaktera književnog
djela.

18. Književnost kao oblik komunikacije i tekst

Književnost je oduvijek predstavljala općenje, tj. onaj složeni međuljudski odnos koji se označava latinskom riječju
communicatio. U usmenoj književnosti to je bio neposredni odnos rapsoda (pričaoca, pjevača, guslara) i njegovih
slušatelja. U pisanoj književnosti taj se odnos ostvaruje posredno i na složeniji način, ali također podrazumijeva
“pošiljaoca” (pisca) i “primaoca” (čitaoca). A u oba slučaja književno djelo (pjesma, priča, ep, roman) predstavlja
svojevrsnu “poruku” koju pošiljalac upućuje primaocu.

Sa stanovišta modernih teorija čovjekova jezička djelatnost je primaran, ali i najsloženiji oblik komunikacije, a
književnost, koja se ostvaruje u jeziku, samo je jedan njen poseban vid. Proizlazeći iz jezičke aktivnosti, književnost se
približava drugim oblicima umjetnosti, a često i izjednačava s njima, kao komunikacija s estetskim razlogom ili estetska
komunikacija.

Već od šezdesetih godina sve češće se umjesto o književnom djelu govori o književnom ili umjetničkom tekstu. U
tumačenju tih novih teorija djelo je nešto što je dovršeno, kao gotov proizvod, dok je tekst procesualan, kao otvoreni file,
koji ne samo da se stalno izlaže interpretativnim dopunama već se u velikoj mjeri podvrgava kreativnoj aktivnosti svog
čitatelja.

Ključni stav teorije komunikacije je da “pošiljalac” i “primalac” moraju dijeliti isti “kod” da bi mogli komunicirati. Ali je
brzo postalo jasno da je u književnosti kao estetskoj komunikaciji kod “pošiljaoca”često različit od koda “primaoca”, bilo
zato što ih razdvaja vrijeme, bilo zato što ih razdvaja kulturni jaz. Drugim riječima ,u književnosti tekst producenta (tj.
izvorno književno djelo) nikad nije identičan s tekstom recipijenta (tj. s čitateljevim razumijevanjem).

19. Recepcija književnog teksta

Književnost nije samo čin proizvodnje (umjetničkog stvaranja) već i čin recepcije
(čitanja,doživljavanja i tumačenja). Zbog predstave o književnom djelu kao autonomnom “predmetu”
koji pasivno “čeka u redu za čitanje” pojam književnog djela se u suvremenoj književnoj teoriji sve
češće zamjenjuje pojmom umjetnički tekst. Kako ga definira semiotika, “tekst” – u najširem smislu –
predstavlja cjelovitu skupinu signala koja putem nekog medija (jezika,TV slike, Morzeovih znakova,
digitalnih signala) i prema određenom kodnom sistemu stiže od pošiljaoca do primaoca. Tu skupinu
signala koja čini jedan tekst primalac prima kao cjelinu i dešifruje prema kodu koji smatra da joj je
primjeren.

“Književno djelo” je gotov proizvod, krajnji rezultat stvaralačkih operacija jednog autora, koji ima
vlast nad njim i koji ga zauvijek veže uz svoje ime. Nasuprot tome, “tekst” je dinamički proces,
jezičko zbivanje,koje se odvija u slijedu u kojem se nižu jezički znakovi (riječi i rečenice teksta), a
koje se ispunjava u čitanju kao aktivnosti u kojoj ti znakovi dobivaju svoju konačnu aktualizaciju.
Čitatelj ih postepeno prima,“dešifrira” i povezuje u jednu cjelinu koju i nazivamo “tekst”. Pri tome je
taj njegov čin recepcije isto tako aktivan kao i čin proizvodnje teksta,s tim što je ovaj drugi jednom
zauvijek završen, dok je onaj prvi uvijek u tijeku. Književno djelo, jednom napisano, čeka svog
čitatelja; tekst je ono što čitatalj prima i dešifrira dok čita.

Komunikacija više nije samo na relaciji prema recipijentu,čitatelju, već se ostvaruje u sistemu, kao
međusobni razgovor tekstova. Na taj način književnost se iz te perspektive tumači ne samo kao
proizvodnja tekstova (tj. kao “književno stvaranje”), niti samo kao njihova recepcija (tj. kao “čitanje”)
već i kao neprekidni proces međusobnog povezivanja i ulančavanje tekstova.