Lirika ili lirsko pjesništvo

- glavne karakteristike: osjećajnost (lirika je najosjećajniji književni rod, prožet emocionalnošću),

subjektivnost i razvijanje osobnosti – lirske su teme vrlo osobne (pjesma je izraz neposrednog,
trenutnog i osobnog iskustva lirskog pjesnika),
sažetost ili jezgrovitost izraza (najsažetiji umjetničkoknjiževni oblik), zgusnutost – u malo riječi puno
se kaže,
pjesničke slike > slikovitost (pjesničkog jezika) + ekspresivnost + birani leksik,
temelji se na ritmu > ritmičnost: po tome je srodna s glazbom
jedinstvo zvuka i smisla

-lirska pjesma izražava pjesnikove misli i osjećaje, iskaz je bogatog emocionalnog – osjećajnog,
psihičkog - duševnog i intelektualnog života pjesnika

-potiče i nas na razmišljanje i pobuđuje i naše osjećaje

-osjećaji u lirskoj pjesmi, dakle, mogu biti intimni kad pjesnik izražava najosobnije svoje osjećaje i opći
kad pjeva o općeljudskim osjećajima, po vrsti mogu biti ljubavni, rodoljubni, socijalni, humanistički,...

-pjesnikov misaoni svijet u lirskoj pjesmi: sažeto izrečene misli koje izražavaju pjesnikove spoznaje o
životu, prevladavaju u misaonim i duhovno-vjerskim pjesmama, ali ima ih i u drugima

-na emotivno topao i suosjećajan način, lirska pjesma neposredno izražava čovjekov doživljaj života,
svijeta i samog sebe u svijetu
lirika se obraća čovjekovim emocijama i lirske su teme bliske svakom čovjeku („Čovjek sam i ništa
ljudsko nije mi strano.“ Publije Terencije Afer, rimski komediograf, komad Heauton Timorumenos ili
Samomučitelj)

-lirski subjekt (=unutrašnje pjesničko „ja“ koje govori u pjesmi i u njoj izražava svoju duševnost):
može biti sam pjesnik, a može i neka druga osoba ili neko neidentificirano unutarnje biće pjesme,
gramatički je vidljiv kao prvo lice jednine
pun je sebe i govori o sebi ili ako i ne govori o sebi, opet ubaci sebe u pjesmu

-najčešće je napisana u stihovima, stihovnost je isto jedna od glavnih karakteristika lirike (lirika=govor
u stihovima), grč. stikhos=red, vrsta
stih je jedan redak pjesme i ritmička (i zvukovna, sintaktička i semantička-značenjska) cjelina
utemeljena na određenom broju slogova (kod vezanog stiha, zapravo):
-ritmička cjelina: autor stvara novi, originalan ritam koji u pjesmi postaje nositelj drugotnog
značenja
-zvukovna cjelina: posebna zvukovna organizacija utemeljena na sugestivnom značenju pojedinih
glasova i rimi
-sintaktička cjelina: poredak riječi unutar stiha nikad nije slučajan jer pjesma time dobiva dodatno
značenje
-značenjska cjelina: osim značenja samih riječi, stih kao cjelina sadrži sva gornja postignuta značenja

> Zanemarite um i prepustite se osjetilima. Zamislite u glavi, pronađite u pjesmi.

STRUKTURU lirske pjesme čine: TEMA, KOMPOZICIJA, JEZIK I RITAM
-važan u strukturi djela je i naslov koji često izravno i sažeto izražava temu, i koji se posebno analizira

KOMPOZICIJA LIRSKOG DJELA: način na koji je djelo sastavljeno u cjelinu; posebna kompozicija nužna
je zbog kratkoće oblika i sažetosti izraza
-unutarnja: glavni i sporedni motivi, raspored motiva – način na koji se motivi međusobno povezuju u
određene cjeline, način na koji se nižu, npr. po analogiji ili srodnosti motiva, po kontrastu ili
suprotnosti, po slobodnim predodžbama, kako pjesnik motivima razvija temu
-vanjska: stihovi ugrađeni u strofe (stih – temeljna podloga pjesme, strofa – najuočljivija
kompozicijska cjelina): može biti strofna i astrofna ili stihična
Interpretacija lirske pjesme: utvrđujemo smisao djela u cijelosti te ulogu pojedinih dijelova u cjelini
djela
-polazište za interpretaciju: raspoloženje koje u tebi izaziva pjesma
-ne istražujemo što je pjesnik htio reći, to nitko, osim njega, ne može znati, istražujemo što je on tebi
određenom pjesmom rekao

-osnovni pojmovi u interpretaciji lirske pjesme: tema, motivi, kompozicija pjesme, pjesnički jezik,
ritam

-svi elementi intrepretacije:

doživljaj pjesme (impresija), vrsta pjesme, osnovno osjećanje u pjesmi, tema, naslov pjesme,

poruka ili ideja ili osnovna misao, motivi, pjesničke slike, oblik pjesme, vrsta strofe, vrsta stiha po rimi
i po broju slogova, stilska sredstva (pjesnički jezik), ritam: rima+određena stilska sredstva+odabir
riječi, sinteza uočenih elemenata i njihova funkcija u djelu u cjelini, vlastiti dojam ili mišljenje o pjesmi
ili zaključak o pjesmi u kontekstu autorova opusa ili stilskog razdoblja, kraća bilješka o piscu

-analiza se (slično kompoziciji) može podijeliti u dva sloja:

1. tematsko-motivska analiza: unutrašnja kompozicija, grupiranje motiva, ugođaj u pjesmi i čime se
postiže
unutrašnja kompozicija: raspored sadržaja unutar pjesme, unutar strofa, raspored motiva, intenzitet
doživljaja
2. jezično stilska analiza: analiza izbora riječi i stilskih sredstava (imaju sloj zvučenja i sloj značenja) i
tumačenje u kontekstu pjesme (dublji slojevi pjesme, osjećaji i misli), vanjska kompozicija pjesme,
ritam: rima, interpunkcija, glasovne figure i figure konstrukcije, opkoračenja i prebacivanja, grafički
raspored stihova
+ 3. zaključak – sinteza: ideja pjesme, osobni osvrt na pjesmu (zapažanja o pjesmi povezati s osobnim
iskustvom)

Ideja ili osnovna misao ili poruka stvaratelja djela: postoje glavne i sporedne ideje
-kao element strukture to je temeljna misao prisutna u djelu, stav prema određenim problemima koji
je vidljiv u djelu, ali ideja može biti i cjelokupni smisao djela koji prožima djelo u cjelini
-analiza književnog djela mora obuhvatiti i sintezu odn. cjeloviti smisao književnog djela
Tema: ono o čemu pjesnik govori (prošireni naslov djela?), onaj predmet, pojava, emotivno ili
psihičko stanje koje pjesnik pretvara u pjesmu = izražava stihovima, predmet obrade, jedinstveno
značenje djela,
u načelu neograničenog obuhvata, ali najčešće su ključne emocije i situacije u čovjekovu životu:
ljubav, smrt, prolaznost, bol, čežnja, domoljublje odn. zavičaj, društvena nepravda, nešto čovjeku
sveto i božansko, religija, samo pjesništvo

Motivi: najmanje tematske jedinice koje imaju samostalno značenje u okviru teme,
poticaj pjesniku da stvori književno djelo (motivi i tema: ono čime se autor nadahnjuje),
s obzirom na kratkoću lirske pjesme i sažetost pjesničkog izraza lirska je pjesma zasićena obiljem
motiva,
motivi se povezuju na različite načine u pjesničke slike
postoji glavni motiv???
odnos teme i motiva: motivima je izražena tema / motivi slijede osnovnu temu i omogućuju njenu
pjesničku obradu / tema se razrađuje pomoću brojnih motiva / tema se ostvaruje razvijanjem motiva

PJESNIČKA SLIKA – može biti jedna riječ, skup riječi, rečenica, ali i čitava pjesma
-pjesnički prikaz ostvaren pjesničkim jezikom tako da pjesma ili njen dio čitatelja potakne na
razmišljanje, stvaraju se opisom ili deskripcijom gdje posebnu ulogu imaju brižljivo izabrani epiteti
(atributi), i druga izražajna stredstva (osim metafore, npr. simboli, kontrasti ili suprotnosti, alegorije,
usporedbe, personifikacije), zgusnut pjesnički izraz kojim je dočarana neka pojedinost koja se može
vidjeti, čuti, dirnuti, okusiti, omirisati, pa prema tome pj. slika može biti:
-vidna ili vizualna: I bliješti suncem obasjana/čudesna raskoš njenih grana. (Cesarić, Voćka poslije
kiše)
-slušna ili auditivna: Cvrči, cvrči, cvrčak na čvoru crne smrče/svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni, teški
jamb. (Nazor, Cvrčak)
-dodirna ili taktilna (dodir): „...struje hladni žmarci/u kuće bez peći...“ (Ujević, Bura na Braču)
-olfaktivna (miris): Miriše grožđe i smilje/dolje u našemu selu. (Šimić, Himnos)
-gustativna (okus): Gorak je vijenac pelina,/mračan je kalež otrova. (Ujević, Svakidašnja jadikovka)
Nizovi pjesničkih slika su temelj lirske pjesme (karakteristika slikovitost).
-nekoliko motiva povezanih u cjelinu (motivi grade pjesničke slike), slikama se stvaraju bogate i
raznolike vizualne predodžbe pojedinih motiva.
Slikama se i produbljuju dojmovi i pobuđuje mašta.

Tematska podjela lirskih pjesama (prema temi i dominantnim motivima): ljubavna, socijalna,
misaona ili refleksivna, pejzažna (opisna, deskriptivna, opisuje prirodu), domoljubna (rodoljubna,
patriotska), religiozna (duhovno-religiozna), humoristična (šaljiva), intimna, antiratna (npr.
Tadijanović, Školjka),...

Socijalna: nadahnjuje se socijalnim temama i motivima (to su sdruštveni problemi), najčešći su:
socijalna bijeda, socijalna nepravda/društvena nepravda izravno ili neizravno, iseljavanje iz svoje
zemlje. Odražava pjesnikov stav prema tim problemima: poziva na promjenu i kritizira društvo. Npr.
Cesarić: Vagonaši.

Ljubavna: Ljubav kao ključna emocija u ljudskom životu. Sreća je emocija koja se najrjeđe javlja, lirski
subjekt je malo uzbuđen, malo zbunjen, jako zaljubljen, strahuje i očajava. Širok raspon osjećaja od
ushita i zaljubljenosti do straha i očaja zbog gubitka voljene osobe. Npr. Josip Pupačić: Zaljubljen u
ljubav.
 Pejzažna: Priroda/Slika prirode u različito doba dana i godine. Nikad nije samo o prirodi, uvijek su
prisutne dvije teme: prividna koja se tiče krajolika i stvarna kojom pjesnik izražava svoju misao ili
trenutni osjećaj: pjesnikov se doživljaj pretače u sliku krajolika. Npr. A. G. Matoš: Jesenje veče;
Notturno.

Misaona: pjesnik bez pardona izražava svoj odnos prema svijetu (pjesnici – neshvaćena bića).
Propituje općeljudska pitanja: život i smrt i prolaznost, stvaralaštvo i ljepotu...Posredno je svaka
pjesma misaona. Npr. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika.

Rodoljubna pjesma izražava ljubav prema i pripadnost domovini, odn. zemlji, narodu, kraju. Pjesnik
se poistovjećuje s domovinom i narodom, izražava svoje osjećaje i misli i osjećaje i misli svoga naroda
(nacionalni osjećaji). Spominju se povijesne situacije u kojima se domovina našla. Npr. S. S.
Kranjčević: Moj dom.

Religiozna/religijska: pjesnik iskazuje svoje religiozne osjećaje i misli koji su vezani uz likove Boga (u
katoličkom pjesništvu uz Sveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga), Blažene Djevice Marije i
svetaca./odnos prema božanskome. Nikola Šop: Kuda bih volio Isusa.
Duhovna: pjesnik se pita o čovjekovom postojanju, temeljna pitanja ljudskog postojanja.

Humoristično i satirično pjesništvo:

-humor je kao značajna životna pojava nezaobilazan u pjesništvu, humor u pjesničko djelo unosi
vedrinu života i potiče čitatelja na ugodno raspoloženje i na umjetnički užitak u smiješnim pojavama,
čitateljev smijeh je glavni cilj takvog djela, da bi se postigao što snažniji humoristički dojam, koriste se
hiperbole i karikiranje – prenaglašavanje nekih neobičnih obilježja, mana
-satirično pjesništvo sadrži kritičku oštricu usmjerenu protiv određenih pojava odn. osuđuje
društvene negativnosti, pojedinačne moralne ili etičke prijestupe, često se koristi ironija – kritičko
ismijavanje i izrugivanje, groteska – prikazivanje pojava u izobličenom obliku, sarkazam – zajedljiva
poruga i alegorija – predočivanje neke pojave u drugom obličju

Dijalektalna lirika: jezik nije standardni književni nego zavičajni jezik pjesnika (čakavsko, kajkavsko ili
štokavsko narječje). Čakavski: Drago Gervais, Vladimir Nazor, Mate Balota. Kajkavski: Dragutin
Domjanić, Fran Galović.

 Oblik pjesme

- vezani stih: stih koji je kao ritmička cjelina brojem slogova ili rimom povezan s drugim stihom ili
stihovima, i svi su skupljeni u cjeline - strofe (većinom u tradicionalnoj poeziji)
- slobodni stih: stih koji nije vezani stih (većinom u modernoj poeziji, ali ne postoji potpuno
slobodni stih koji nije nikako vezan nekom ritmičkom organizacijom jer bi onda bio proza) odn. stihovi
su ritmičke cjeline bez obzira na broj slogova u njima, nije vezan uobičajenim pravilima: stihovi
različite duljine, nema pravilne rime, rima se pojavljuje tek povremeno, svaka pjesma ima svoj vlastiti
ritam
-nastao je u 19. st. kao pobuna protiv tradicionalnih metričkih oblika (u francuskoj književnosti
uglavnom je stih bio jednakog broja slogova, sa stalnom cezurom i rimom)
-slobodnim stihom može se smatrati i stariji stih biblijski verset koji je bio uzor Waltu Whitmanu (Vlati
trave, 1855.)
-kod nas su njegovi predstavnici bili A. B. Šimić, Krleža, Krklec, Tadijanović, Kaštelan, Slamnig
- pjesma u prozi: - spaja osobine proze i poezije - prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze,
oblikom je proza, posebno organizirana i kratka, koristi sva izražajna sredstva lirske pjesme osim
stiha, nema fabulu ni likove (najčešće), a prožeta je osjećajnošću i ritmičnošću

- lirske vrste prema obliku:

-tradicionalni ili starogrčki (i rimski) oblici lirike, nastali oko 7. st. prne (rimska književnost ih je
preuzela i dalje razvijala: 3. st. prne – 5. st. oe, kasniji pjesnici su također preuzimali forme
starogrčkih vrsta i tako su one uz određene promjene očuvane do danas): elegija, jampsko
pjesništvo, melika: monodija, npr. anakreontska pjesma i zborsko/korsko pjesništvo (npr. himna i
oda, ditiramb), idila, gnomička poezija, epigram (helenističko i rimsko razdoblje) i epitaf

- himna je (danas) pjesma svečanog i polaganog ritma, uzvišenog tona, posvećena nekome ili
nečemu što čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja, domovini, bogovima, junacima,
prirodi, ima nacionalni i politički značaj, izražava domoljubne, nacionalne i religiozne
osjećaje, izraz joj je zanosan, uzvišen i svečan

- oda: (danas) pjesma uzvišenog i patetičnog tona (u prvo vrijeme) i zanosnog govora šire
tematike od himne uglavnom posvećena nečemu što čovjek poštuje i cijeni, zaslužnim-
slavnim povjesnim osobama, važnim povjesnim događajima, božanstvu, domovini i temama
kao što je ljubav (najčešće govori o ljubavi i poštovanju), ugođaj je uvijek svečan, ozbiljan i
naglašen,

- sonet: lirska pjesma od 4 strofe – dva katrena i dvije tercine povezani rimom,
pretpostavlja se da je provansalskog porijekla, u današnjem obliku nastao u Italiji u 13. st., ugled
stekao u Kanconijeru, obnavlja se u romantizmu
može biti:
Petrarkin ili talijanski: 2 katrena+2 tercine (ili jedna oktava i jedna sestina), katreni su
jedna cjelina (obgrljena ili križna rima), a tercine moraju biti nekako
povezane rimom (npr. cdc cdc ili cde cde), ali ne smiju nastavljati
rimu iz katrena, u njima slijedi obrat

Shakespeareov ili elizabetinski: 3 katrena +1 distih, distih obično donosi neočekivanu

poantu, najčešći raspored rima abab cdcd efef gg
sonetni vijenac: ciklus od 15 povezanih soneta, posljednji stih jednog je i početni stih
sljedećeg soneta, 15. sonet sastoji se od početnih stihova prvih 14 soneta i obično se naziva
majstorski sonet ili magistrale, prva slova u njegovim stihovima čine akrostih – obično ime osobe
kojoj je sonet posvećen, npr. France Prešern: Sonetni vijenac, posvećen pjesnikovoj ljubavi Juliji
Primicovoj, kod nas sonet postaje ugledan s Matošem na prijelazu 19.-20. st.

-sažeti oblici: epigram i epitaf, aforizam, maksima, sentenca

-satirični lirski oblici: satirična pjesma, parodija, travestija

- haiku: kratka pjesma od tri stiha: 5+7+5, potječe iz Japana, sažima snažan doživljaj ljepote, motivi
najčešće iz prirode

-francuski oblici lirike: kancona, rondo, rondel, balada

-španjolski oblici lirike: romanca, glosa

-talijanski oblici lirike: sonet, sestina, madrigal

 Vrsta stiha, vrsta strofe, vrsta rime

Vrsta STIHA: peterac, šesterac, sedmerac, osmerac, deveterac, deseterac, jedanaesterac,

dvanaesterac

-Tradicionalni hrvatski stihovi: prvo u narodnoj poeziji, kasnije ulaze u umjetničku poeziju:
deseterac: lirski 5+5 i epski 4+6, bili su najprije u usmenoj poeziji, iz nje su preuzeti u pisanu
šesterac,
simetrični osmerac: 4+4, npr. Gundulić
dvostruko rimovani dvanaesterac - najčešći stih starije hrvatske književnosti, npr. Judita
izrazita cezura iza 6. sloga
parna/uzastopna rima ispred cezure i na kraju stiha
stih bugaršćice: nestalni broj slogova, najčešće petnaesterac ili šesnaesterac s cezurom iza 7. odn. 8.
sloga, iza prvog stiha i iza svaka dva sljedeća stiha dolazi pripjev od 5 ili 6 slogova, ne i iza
posljednjeg stiha
Matija Petar Katančić (18./19. st) pokušao je pisati u heksametru, Ilijadu i Odiseju preveo je u
heksametru Tomo Maretić (1882. i 1883.)
Nazor, Kranjčević i Milan Begović pišu pseudoheksametrom koji ima neka svojstva pravog
heksametra, ali je nešto slobodniji, cezurom podsjeća na narodnu poeziju, često ima rimu

STROFA ili KITICA je pjesnička cjelina sastavljena od stihova, veća grupa stihova
Kad pjesma ima strofe, vidljive prije svega iz grafičkog izgleda pjesme, ona je strofična, kad se samo
nižu stihovi jedan ispod drugoga, pjesma je stihična.

Vrste strofa prema broju stihova u strofi:

jednostih ili monostih
dvostih ili distih,
trostih ili tercina ili tercet,
četverostih ili katren
peterostih ili pentastih ili kvinta
šesterostih ili sestina
sedmerostih ili septima
osmerostih ili oktava
deveterostih ili nona
deseterostih ili decima

-Strofe romanskog porijekla, provansalskog, talijanskog i francuskog:

---tercina ili terza rima: trostih od jampski intoniranih jedanaesteraca, rimuje se prvi i treći stih, a
drugi se stih rimuje s prvim iz sljedeće strofe, na kraju pjesme ili neke veće cjeline u pjesmi dolazi
jedan samostalan stih da završi rimovanje, npr. Dante: Božanstvena komedija, preveo Mihovil
Kombol
---stanca ili ottava rima: od jedanaeseraca, češće jampski intoniranih, s rasporedom rime ababacc,
tipična strofa talijanskog epa 15. i 16. st., npr. Tassov Oslobođeni Jeruzalem i Ariostov Bijesni
Orlando, zbog njihovog ugleda se proširila, kao epska strofa javlja se u francuskoj, portugalskoj,
engleskoj i njemačkoj književnosti, a u hrvatskoj samo u 19. st. više u lirici nego epici
 --sestina: sestina lirica: pjesma od 6 strofa od po 6 stihovai jednim dodatkom od tri stiha
sesta rima: epska strofa od 6 stihova, uglavnom jedanaesterac, rima ababcc, postala je
karakteristična u Hrvatskoj za duže pjesme ili kraći spjev, npr. Suze sina razmetnoga, Jama

RIMA ILI SROK ILI SLIK – glasovno podudaranje na završetku stiha ili rjeđe na kraju članaka u stihu,
element je zvukovnog sloja pjesme, ali je važan činitelj za ostvarivanje cjelokupnog smisla pjesme
Vrste rime:
- parna ili uzastopna: aa bb cc
- ukrštena ili unakrsna ili križna: abab
- obgrljena: abba
- nagomilana: aaaa
- isprekidana: abcb, abcdac (stihovi se rimuju bez čvrstog rasporeda)

 Osobitosti PJESNIČKOG JEZIKA: slikovit, ekspresivan ili izražajan, stilski obilježen ili markiran, poetska
vrijednost???
poseban odabir riječi???, uporaba određenih leksema??? i stilska izražajna sredstva:

STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA/OSNOVNA STILSKA SREDSTVA ILI FIGURE:

-u staroj retorici figure su smatrane nečim dobrim što samo po sebi dae vrijednost književnom djelu,
dok moderna stilistika vodi računa o funkciji pojedine figure unutar pojedinog djela

a) glasovne (ili zvučne) figure ili figure dikcije (djelovanje se temelji na učinku određenih glasova
ili zvukova u govoru – na zvukovnim efektima, upravljaju pozornost na jezični izraz): asonancija,
aliteracija, onomatopeja, anafora, epifora, simploka, anadiploza
b) figure riječi ili tropi: epitet, personifikacija, simbol, metafora, alegorija, metonimija, sinegdoha,
eufemizam
c) figure misli (slične tropima): (us)poredba, antiteza, oksimoron, gradacija, hiperbola ili
preuveličavanje, litota, paradoks, ironija
d) figure konstrukcije ili sintaktičke (osobiti raspored riječi u rečenici ili većoj cjelini teksta i sl.):
inverzija, retoričko pitanje, polisindeton, asindeton, elipsa, elizija, apostrofa

-nabrajanje, igra riječima, suprotnost

a) ALITERACIJA – ponavljanje istih suglasnika (zatvornika) ili suglasničkih skupina u uzastopnim

riječima/u istom ili u različitim stihovima pjesme radi postizanja zvukovnog ugođaja, radi pojačavanja
akustičnosti i ritmičnosti stiha, ritmotvorna. Česta je u starome germanskom stihu.
npr. Zuji, zveči, zvoni, zvuči,/Šumi, grmi, tutnji, huči (Petar Preradović, „Jezik roda moga”)
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor, „Cvrčak”)
fraze na kojima se lomi jezik ("jezikolomci"): Riba ribi grize rep., Navrh brda vrba mrda., Petar
Petru plete petlju., Igla igra igru igle., Pop kopa prokop, kroz prokop kopa pop.
ASONANC(IJ)A – kao aliteracija ali se ponavljaju samoglasnici (otvornici), može se protegnuti kroz
cijelu kiticu ili pjesmu. Ako se ponavlja na početku riječi, govorimo o glasovnoj anafori, a ako se
ponavlja na kraju riječi, govorimo o glasovnoj epifori.
npr. Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,/Dršće, strepi i zebe kao da je zima,/Zvoni bijele psalme
svojim zvončićima,/Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin. (Matoš: Srodnost, glasovna epifora)
npr. Kada u rumene zore/Ili u jasna jutra/Prolazim/Poljima rosnim/Gdje mlad vjetar njiše teške
klasove/Visokog žutog žita, /Iznenada stanem; /I gle!/Moje srce, od radosti, glasno kuca/Kao
zlatan sat. (Tadijanović: Visoka žuta žita)
ONOMATOPEJA – riječ koja svojim zvukom-glasovima prenosi ili oponaša zvukove iz prirode,
životinjsko glasanje ili zvuk nekog predmeta, može biti samo približna, nikada potpuna, svaki jezik
ima svoj sustav onomatopeja, izgrađuje se na zakonima ponavljanja: ponavlja se glas ili slog
npr. I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor, „Cvrčak”)
Krcnu kolac nekoliko puta / Zviznu pala nekoliko puta (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića)
Zvončeki složno si cinkaju (Dragutin Domjanić: Kaprica)
oponašanje kiše se uspješno vrši u iskazu: Sipi sitna kiša
životinjsko glasanje: mijau, vau, muu, kokodak, rok, auu, mee, bee, kukuriku, kva-kva, ga-ga,
živ-živ, i-a, kre-kre, od toga se izvode i glagoli: mijaukati, ćurlikati, cijukati, živkati, mukati, kreketati...
zvukovi iz okoline: bum, bla-bla, tras, fuć, bong, hop, tup, kuc, pljas, heh, brrrm, fiju
(Onomatopeja je posebno česta u stripovima gdje se u oblačićima prikazuju zvukovi kako bi se
riječima dočarali zvukovi iz izvanjezične zbilje, posebice zvukovi udaraca (bum, bang, pljas, tras,
pljus).)
Grčka je riječ βάρβαρος (barbaros) označavala nekoga tko nije Grk, a zapravo je oponašala
nerazumljivi govor - bar-bar.
PONAVLJANJE riječi, više riječi ili dijelova rečenica čime se pojačava poruka koju autor želi prenijeti
(lirski paralelizmi), ritmotvorni postupci:
a) na početku (uzastopnih, niza) stihova: ANAFORA grč. anaphora=“nositi natrag”

b) na kraju (uzastopnih) stihova: EPIFORA

c) na početku i na kraju stihova (ne isto) = ujedinjenje anafore i epifore: SIMPLOKA
npr. To sada gleda on/To sada misli on/To sada sanja on (Cesarić: Djetinjstvo)
d) na kraju stiha i na početku sljedećeg stiha: ANADIPLOZA:
npr. Vinograd je moj svenuo, neveseo,/Neveseo, i ja venem…(Tadijanović: Tužbalica za
vinogradom)
Kada sutra bijel dan osvane, /Dan osvane i sunce grane.
b) EPITET – ukrasni pridjev, posebno odabran pridjev koji s imenicom stvara življu, potpuniju, jasniju,
ljepšu pjesničku sliku/predodžbu neke stvari, pojave, živog bića ili osobe
stalni epiteti – dodaju se uvijek određenom predmetu ili osobi bez obzira na situaciju u djelu:
npr. kod starih epova, primjerice, kod Homera: brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus,
sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida,
lukav Odisej, vjerna Penelopa
u usmenoj i narodnoj književnosti, epovima i poemama: Otoman-paša silni, bijela knjiga, mila
majka, bijelo lice, britka sablja...'
u svakodnevnom govoru kada s imenicom tvore i metafore: okorjeli neženja, prodana duša,
prosjački štap, drakonske mjere, uvodna riječ, ljudska prava, crkveni miš...
PERSONIFIKACIJA – stvarima, prirodnim pojavama, živim bićima, apstraktnim pojavama daju se
osobine ljudi (vrsta metafore)
npr. Ona je tu. U tuzi kiše/Po poljanama tiho hoda, /I kuda stiže u vis diže/Usplahirana jata roda. /
Polako penje se u brda,...(Cesarić: Jesen)
npr. Iza mokrih njiva magle skrivaju/Kućice i toranj; sunce u ranama/Mre i motri, kako mrke bivaju/
Vrbe, crneći se crnim vranama. (Matoš: Jesenje veče)
U antičkoj i srednjovjekovnoj retorici i poetici simbol se određivao kao trop temeljen na ustaljenim,
pretežno mitološkim predodžbama (npr. vaga za pravdu, križ za kršćanstvo). Romantičari određuju
simbol – nasuprot alegoriji – kao ikonički znak kojemu je značenje neodredivo i neiscrpno. Na toj
razlici konvencionalnoga, puko komunikacijskoga znaka i individualnoga, višeznačnoga simbola
zasniva se književna praksa modernizma, poglavito simbolizma i nadrealizma. Bilježi se porast
teorijskoga zanimanja za simbole jer se drži da je cjelokupna kultura prožeta formama simboličke
ljudske djelatnosti.
 METAFORA – ima najvažniju ulogu u stvaranju pjesničkih slika, Najvažniji je oblik pjesničkog
izražavanja - osnova je poetskog organizma. Metafora je stvaranje novoga, izražajnijeg i sadržajnijeg
jezika. Zamjenjuje stvarnu priču ljepšom pjesničkom slikom.
Svaka uspjelija metafora jest i mala pjesma za sebe, jer predstavlja uočavanje jednoga sitnog isječka
života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen.
-preneseno značenje, osnovno značenje mijenja u figurativno,
-skraćena usporedba odn. izražava se samo drugi dio usporedbe, zamjenjivanje jednog pojma drugim
na temelju zajedničke osobine, jedna stvar uzima se kao da je druga, po njoj se ostvaruje prijenos
značenja tako da se istakne jedna zajednička značajka iz jednog područja života i svijeta koja se po
načelu sličnosti poveže s drugim područjem
Metafora je semantička preinaka osnovnih značenjskih jedinica koju uzrokuje, odnosno indicira
kontekst od njih bitno različit.'' (Ante Stamać)
npr. Ti si magarac! (zajednička osobina je tvrdoglavost),
npr. ogledalo Kupe (površina vode koja je zamijenjena ogledalom i ogledalo imaju zajedničku
osobinu da se u njima može netko vidjeti)
npr. Noć je vani slijepa i gluha/Sunce se pokrilo jednim velom… (Charles Baudelaire)
npr. Cijeli je svijet pozornica/i svi su muškarci i žene tek glumci:... (Shakespeare: Kako vam drago)
u običnom govoru: jagodica (prsta) - umanjenica od imenice jagoda, jabučica (Adamova) -
umanjenica od imenice jabuka, ogranak (poduzeća) - manja grana koja se odvaja od veće grane
umoran - od glagola umoriti, ubiti
metaforički su frazemi česti i u svakodnevnome, kolokvijalnome govoru: mačji kašalj,
Potemkinova sela, mirna Bosna, sezona kiselih krastavaca
u oznakama karakternih osobina: On je lisac., Njihov je predsjednik pravi lav.
METONIMIJA (grč. meta = promjena, -numia = sufiks za figure, izveden od onoma = ime;
metônumia = promjena imena)
-gradi preneseno značenje, ali značenje se ne prenosi po sličnosti kao kod metafore, nego prema
stvarnim odnosima, dodirivanju ili povezanosti u prostoru ili vremenu, odnosno prema logičkoj vezi,
npr. Čitam Krležu. (čitam Krležino djelo), Cijela je Hrvatska na nogama! (većina Hrvata prati neki
događaj), On mi je okrenuo leđa. (iznevjerio me), Popio je čašicu previše. (piće, a ne čašu),
On je već sijede kose. (već je ostario)
SINEGDOHA (grč. syn- = s, uz, ekdoche = smisao, razumijevanje, interpretacija) – podvrsta
metonimije, zamjenjivanju dviju riječi po količini i opsegu njihova značenja: uzima dio umjesto
cjeline, jedninu umjesto množine, (određen broj umjesto neodređene količine i obratno, i kada se
uzme pojam cjeline, umjesto pojedinačnog nabrajanja)
npr. u svakodnevnom govoru: Neću maknuti malim prstom., Imamo krov nad glavom., Mogu li dobiti
još jednu šalicu?, Tamo ima mnogo gladnih usta., Kinez je skroman, ili Nijemac je marljiv (misli se na
cijeli narod)
npr. Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,/kad vidim tu volju napetu da se mravinjak
preuredi (Ujević, "Pogledi u praskozorju")
EUFEMIZAM (grč. euphemos = dobar govor; eu = dobar, pheme = govor) – podvrsta metonimije,
pojam se zamjenjuje blažim izrazom, razlozi ublažavanja pojedinih riječi ili fraza mogu biti različiti:
praktični, bontonski, društveni, ćudoredni, filozofijski, a vrlo često i religiozni. Posebno su česti
eufemizmi za smrt.
npr. A njega nema, i nema, i nema, /I nema ga više...(Cesarić: Balada iz predgrađa)

Alegorija i simbol spadaju i u figure misli ali u osnovi im je preneseno značenje:

ALEGORIJA (grč. drugo govoriti) – stilsko izražajno sredstvo kojim se preneseno značenje ostvaruje
u cijelom djelu ili u cijeloj slici odn. metafora produžena na djelo u cjelini ili dio djela (proširena
 metafora), npr. basna je cijela jedna alegorija, javlja se i u drugim umjetnostima
npr. «Vila gnjezdo ptica lastavica,
vila ga je za devet godina
a jutros ga poče da razvija...»,
(narodna pjesma Uskočkog ciklusa "Ropstsvo Janković Stojana") poslije devet godina čekanja da
se Stojan vrati iz ropstva, njegova ljuba se toga jutra udaje
npr. Balade Petrice Kerempuha, Danteova Božanstvena komedija i Životinjska farma Georgea
Orwella, mnoge priče unutar Biblije napisane su u obliku alegorije
npr. rad Bertolta Brechta, Kronike iz Narnije C.S. Lewisa
npr. Horacijevi stihovi: Lađo, mnogi valovi će te opet vratiti na more, /Što radiš? Čvrsto se drži
luke! cijela je pjesma alegorija, a nastala je od niza metafora: lađa je
država, valovi i oluje građanski ratovi, a luka mir i sloga. Takva je alegorija „čista“ ili „potpuna“.
(Kvintilijan)
Alegorija je bila zastupljena i u hrvatskom romanu od pedesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Pavličić ističe da je najava u Krležinu djelu Na rubu pameti. Za početak se može uzeti i Kalebova Divota
prašine, a za kraj Slamnigova Bolja polovica hrabrosti. U to doba alegorija je među najomiljenijim
figurama te se osim u romanu pojavljuje i u drugim književnim vrstama. Prisutna je u noveli, osobito
kod krugovaša Šoljana i Novaka, ali i u lirici (Mihalić, Šoljan, Kaštelan, Parun, Horvatić i Petrak). (Pavličić
2013: 239)
Pavličić ističe kako je u hrvatskoj književnosti još popularnija nego u tadašnjoj svjetskoj, a razlog tomu
vidi u činjenici da su „naši pisci živjeli u totalitarnom društvu pa su morali govoriti ezopovskim
jezikom“. (Pavličić 2013: 240) Preduvjeti važni za alegoriju upravo su shvaćanje života koje polazi od
pretpostavke da se ono što je važno može predočiti jednostavnom pričom, a drugi da je književnost
trebala rješavati neka temeljna pitanja toga vremena.
SIMBOL - odabrani, konkretni predmet kojim se označava bitno svojstvo pojma koji se simbolom
predstavlja
-riječ ili izraz proširenog značenja;
-zamjenjivanje riječi, životne pojave ili pojma njihovom alegorijskom oznakom, cijele se pjesničke slike
zamjenjuju pojmovima
-stilski postupak zamjenjivanja jednog pojma jednom riječju koja ima preneseno značenje
-riječ ili skup riječi koje označavaju konkretan predmet, a upućuju na odredjeni apstraktni pojam,
-davanje šireg značenja konkretnom predmetu, ritmotvoran
- stalni, opći simboli → emblemi: križ – kršćanstvo, vaga – pravda, maslinova grančica – mir,
kosa=smrt, zvijezda – duh, voda – život…
npr. hrast – dugovječnost, stijena – postojanost, golub sa maslinovom grančicom – mir;
npr. srce je organ, ali simbolički predstavlja i ljubav,
npr. u narodnim pjesmama “gavran” gotovo uvijek predstavlja simbol nesreće, nekog zla
Osim stalnih simbola postoje i simboli karakteristični za pojedinog pjesnika ili djelo, na tome su
inzistirali simbolisti. = pjesnički simboli→ individualni, razumljivi samo u kontekstu djela
Naročito je njegovan u vrijeme romantizma (u 1. pol. 19. st.).
Simbol je svaki fenomen kojemu je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje.
To je mehanizam komunikacije koji koriste samo ljudi.

Trop = Jezična ili govorna, odn. u užem smislu govornička figura koja se definira kao promjena
osnovnog značenja pojedinih riječi. U trope se obično ubrajaju metafora, metonimija, sinegdoha i
alegorija, ali i mnogobrojne druge retoričke figure (simbol, ironija (– figura misli), epitet,
personifikacija, eufemizam i dr.). Klasični ih retoričari odvajaju od druge velike skupine figura,
skhemata (lat. figurae), koje za razliku od tropa ne upošljavaju nikakvo preneseno značenje, a protežu
se na veće sintaktičke cjeline od jedne riječi (figure dikcije, konstrukcije i misli). U novovjekovnoj
retorici trop od zasebne skupine jezičnih ukrasa (ornatus) postaje podvrsta šire skupine figura, ali i
zadobiva središnju ulogu u definiranju pojma figura i njihovoj klasifikaciji, određen ponajprije svojim
otklanjanjem od uobičajene uporabe riječi (Pierre Fontanier).

c) (US)POREDBA ILI KOMPARACIJA – uspoređivanje jednog izraza s drugim na osnovi sličnosti i neke
zajedničke osobine. U našem jeziku se ostvaruje pomoću riječi kao i poput. Iz usporedbe su
nastale antiteza i metafora. npr. lijep kao slika
Npr. Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga,
a dobar kao sunce.
ANTITEZA – posebna vrsta poredbe, zasniva se na opreci, odnosno suprotnosti: dva se suprotna
pojma uspoređuju tako da se stavljaju jedan uz drugi, da bi se naglasio kontrast. Posebna su vrsta
antiteze slavenska antiteza i oksimoron.
npr. Bučni su anđeli tuge... /Al anđeli radosti šute. (Nazor: Dvoji anđeli)
npr. Krotko janje pokraj mrkog vuka./Tanka vila pokraj zmaja ljuta. (Smrt S-a. Č)
Slavenska antiteza - često se pojavljuje u hrvatskom i općenito južnoslavenskom usmenom
pjesništvu. Sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora.
Npr. Što se bijeli u gori zelenoj?/Al' su snijezi, al su labudovi?/Da su snijezi, već bi
okopnuli,/labudovi već bi poletjeli./Nisu snijezi, nit su labudovi,/nego šator age Asan-age.
OKSIMORON (grč. oxys = oštar + moros = tup) - posebna vrsta antiteze: spajaju se dva
(naizgled??) nespojiva, suprotna pojma (antonimi) da bi se stvorila nova predodžba. Na prvi pogled
zvuči glupo, izaziva pažnju čitatelja i dopušta da se izraze vrlo dragocjene vrijednosti. Izaziva dublje
dojmove. Npr. sretan maturant, skromna raskoš, oštroumna ludost, glasna tišina, luda pamet, topli
led, tiha buka, mlada starost, pametna glupost, živi mrtvac
npr. "O sve na svijetu, stvoreno iz ništa! /Lakoćo teška, zbiljska utvaro! /O ružna zbrko stvari divotnih!
/O svijetli dime, perje olovno! /O hladna vatro, zdravlje bolesno!" (Shakespeare: Romeo i Julija)
npr. u svakodnevnom govoru: gotovo savršeno, originalna kopija, konstantna varijabla, virtualna
stvarnost, živi mrtvac, siguran rizik, tamna svjetlost, napola gotovo, živi fosil, nov i poboljšan,
stopostotna šansa, istinita priča
npr. naslovi Matoševih pjesama: "Živa smrt" i "Poznata neznanka"; naslov romana Vladana Desnice
Zimsko ljetovanje
HIPERBOLA ILI PREUVELIČAVANJE – preuveličavanje radi pojačavanja dojma i naglašavanja
osjećaja, izabire prejake riječi u preuveličanim i nenormalnim razmjerima, nalazi se na granici
neuvjerljivosti i groteske, vrlo dobro može izazvati utisak komičnog kad se na određeni način intonira.
U epopejama i junačkim pjesmama hiperbola služi jačanju afektivnosti pjesničkog govora i što
uvjerljivijem predočavanju herojskog ambijenta i mentaliteta. Dolazi u govornom jeziku mladih.
npr. Imao sam glas kao vjetar, /ruke kao hridine, /srce kao viganj. (Pupačić: Tri moja brata)
npr. «Tužno zrikavci zriču, /čuje se do oblaka;.../Plaču nad grobovima/mrtvih, dragih junaka,/čuje se
do oblaka» (Desanka Maksimović: Pokošena livada)
npr. u svakodnevnom govoru: Rekao sam ti milijun puta da to ne činiš!, Umrla sam od smijeha!, To je
najgluplja stvar koju sam čuo., Isplakala je more suza., Gotov sam za sekundu!, Smrtno mi je dosadno.
LITOTA (grč. litótes = jednostavnost) – oprečna hiperboli, slabljenje, zapravo omalovažavanje,
umanjuje izraz jer ga zamjenjuje slabijim izrazom koji je negativan i suprotan. Česta kod Dobriše
Cesarića, koristi je kako bi u nekim situacijima umanjio velike događaje ili osjećaje.
npr. U strahu za ljubav ispitujem srce./Što ima za nju? Ima, ima dosta. (Cesarić)
Podvrsta litote je mejoza.
GRADACIJA ILI STUPNJEVANJE - izborom riječi, slika ili misli izražava se postupno pojačanje ili
slabljenje početne predodžbe, misli ili slike, najveći je stupanj klimaks (grč. klímaks = ljestve), a
najmanji antiklimaks; ritmotvorna
npr. Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,/sve tamnije, sve sramnije, sve biva
ružnije./Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije,/samoća prazna jesenja, a biva sve jesenije.
(Krleža: Jesenja samoća)
IRONIJA (grč. eironeia = hinjeno ignoriranje) – blago ruganje u kojem se riječima daje suprotan
smisao od onog koje one imaju u osnovnom značenju, jedno se kaže, a drugo se misli, misli se
suprotno od onoga što se kaže, pravo značenje riječi ili je prikriveno ili je suprotno doslovnom
značenju upotrijebljenih riječi. npr. hrvatski školski sustav
npr. Na lijepo mjesto zaveo me put! (Antun Gustav Matoš, „1909.”)
sarkazam: Koliko te, Prospere, volim, teško ti saznati nije/Kad želim da sa zemlje odeš u nebo što
prije. (Janus Pannonius, epigram Prosperu)
PARADOKS (grč. paradoksos = nevjerojatan; para- = protiv, dóxa = mišljenje) – izriče misao koja je u
sebi naizgled protuslovna ili je suprotna općem mišljenju. Paradoks se od oksimorona i ironije
razlikuje po tome što njegovi pojmovi nisu čiste suprotnosti, nego samo neskladni. Paradoks nije
proturječnost (kontradikcija), njega dokaz nije logički upitan, no sam je intuitivno vrlo upitan.
Upućuje na dublji smisao.
Npr. "Znam da ništa ne znam.", filozof Sokrat
npr. O ljubavi? /Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti/ni tužnije kakva jeste. (Zvonimir Golob:
Sadržaj romana)

SUPROTNOST ILI KONTRAST – uspoređivanje jednog izraza s drugim po suprotnosti, specijalna vrsta
uspoređivanja. I u književnosti kontrastom postiže vrlo izrazita konkretizacija slike (kao i u slikarstvu).
Kontrast izaziva i vrlo jak emocionalni utisak i kao cjelina i posebno sa svakim svojim dijelom. U
kontrastu se uvijek više ističe onaj član na koji pjesnik stavlja misaono i emocionalno težište.
npr. poslovice: “Tko tebe kamenom, ti njega kruhom”,“Tresla se brda, rodio se miš”
npr. “ja bosiljak sijem, meni pelin niče.” (Nesretna djevojka, narodna lirska pjesma)

d) ELIPSA – stilski postupak izostavljanja pojedinih riječi iz rečenice bez kojih se iz konteksta može
razumjeti značenje rečenice; ritmotvorna
npr. Lijepe kolo vode, ružne kuću kuće (misli se na žene)
npr. Torba gola, podne pali,/Sokak prazan, gori tjeme. (Matoš: Prosjak)
INVERZIJA - red riječi ili dijelova rečenice u stihu ili rečenici obrnut od gramatički
ispravnog/uobičajenog, njime se ističe određena riječ i naglašava ritam
npr. Tu svaki vagon dimnjak ima...(Cesarić: Vagonaši)
npr. U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne/U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
RETORIČKO PITANJE: upitne rečenice zapravo služe kao izjavne rečenice, naglašavaju neki osjećajni
stav
npr. Teče i teče, teče jedan slap;/Što u njem znači moja mala kap? (Cesarić: Slap)
npr. Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina/Kao orgulje skrivene u crnom lišću
noći?//Noćas gledaš kako se odražava u Arnu red svjetiljaka/Firentinskih. Zar nisi o tome davno
sanjarilo/U djetinjstvu, dok su nad glavom/Drhtale zvijezde, u vinogradu? (Tadijanović: Večer nad
gradom)
npr. u svakodnevnome govoru, kao fraze: Jesi normalan? Jesi ti lud? Imaš li ti kakvih mentalnih
problema?
POLISINDETON – nizanje veznika bez gramatičke potrebe
npr. I nema ga sutra, ni preksutra ne, /I vele da bolestan leži, /I nema ga mjesec, i nema ga dva,/I
zima je već,/I sniježi... (Cesarić: Balada iz predgrađa)
ASINDETON – nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja (veznicima), suprotno polisindetonu, koristi
 se radi ritma i isticanja
npr. Topovi, bombe, džemije, torpedi, /Sistemi suhi, kumiri od mjedi, /Plemići lažni - carski
svodnici, /Mračnjaci tusti, vragu srodnici (Matoš: Mora)

 RITAM: (kompozicija pjesme pridonosi i njenom ritmu???) (karakteristika ritmičnost)

izražava i naglašava osjećajno ili misaono obilježje pjesme, npr. veseloj pjesmi odgovara brži ritam, a
tužnoj sporiji > može biti spor, brz, ujednačen, jednoličan, smiren, uznemiren
u njegovom stvaranju sudjeluju svi elementi strukture pjesme:
-izvire iz određene pravilnosti u gradnji stiha: izmjenjivanje naglasaka, pauza, izmjenjivanje istih
glasova, istih riječi
- u vezanom stihu pravilno izmjenjivanje dugih i kratkih, odn. naglašenih i nenaglašenih slogova,
u slobodnom stihu ritam podsjeća na svakodnevni govor ???, činitelji ritma: izmjenjivanje duljih i
kraćih stihova i strofa, poseban poredak riječi, ponavljanja, nabrajanja, grafički oblik
Na ritam djeluje i rima. I naglašavanje pojedinih riječi u stihu i rečenici.

Ritmotvorni elementi: elementi koji pospješuju ritam pjesme:

1. izražajna sredstva
- aliteracija i asonanca (ponavljanje glasova), ponavljanje riječi – koristi se radi isticanja osnovne
misli, raspoloženja ili ugođaja te radi ritmičnosti (glasovne figure)
- elipsa, inverzija (figure konstrukcije)
- simbol
- gradacija
2. misao se može razlomiti– stilski postupak prenošenja riječi/dijelova stiha/rečenice/misli iz jednog
stiha u sljedeći stih = sintaktička cjelina razbija se stihom
a) prebacivanje: jedna riječ se prebacuje
b) opkoračenje ili enjambement [anžambman]: više riječi se prebacuje
c) prijenos: prebacuje/prenosi se sintaktička/smislena cjelina iz jedne strofe u drugu
3. pjesnički jezik: izbor riječi, značenje riječi, izražajnost i asocijativnost
4. broj slogova u stihu (vrsta stiha)
5. raspored naglasaka u stihu
6. rima

- cezurom ili stankom ili usjekom nazivamo mjestu u stihu u kojem čitatelj napravi malo dužu stanku
ili čak prekid pri čitanju strofe, ona se koristi kako bi se naglasila neka misao ili kako bi se ostvario
dramatičan trenutak pri čitanju: upravo zbog tišine koja se ostvaruje pauzom, cezura privlači
pozornost slušatelja/čitatelja, pa će stihovi koji slijede na njega ostaviti još jači dojam.
Cezura (lat. caesura: rez, usjek), metrički pojam za prekid u stihu – stalnu granicu unutar stiha,
osobito dužeg, unutar stope na granici dviju riječi. Stalan položaj i broj cezura određen je vrstom
stiha. Katkada se svi prekidi (metrički i izvedbeno-retorički, dijereze (=u antičkoj metrici, stanka u
stihu kod koje se kraj neke stope ili metra podudara s krajem riječi, npr. bukolska dijereza između
četvrte i pete stope u heksametru) i dr.) smatraju cezurom. Znak | ili ||. Važna za ritam.

VERSIFIKACIJA se bavi prozodijom i metrom, asonancijom??? i oblicima stiha.

Versifikacija je znanost o nastanku, tvorbi, građenju stihova, pa je tada podudarna s metrikom,
prozodijom ili s teorijom stiha, koja proučava prirodu stiha, njegovo značenje u književnosti i
strukturu svih pojavnih stihovnih oblika.
Promatrana kao određeni sustav, versifikacija može biti kvantitativna (naziva se i metričkom,
antičkom ili klasičnom), silabička (naziva se i slogovnom) i akcenatska (naziva se i naglasnom,
kvalitativnom ili tonskom).
Metar (prema grč. μέτρον: mjera) je naziv za organizaciju stiha prema određenom ritmičkom obrascu
vezanom uz odgovarajući (versifikacijski) sustav. Veličina i oblik metričkih jedinica razlikuju se od
sustava do sustava. Prema tomu, razlikuju se četiri metrička sustava: silabički, akcenatski (tonski),
akcenatsko-silabički (tonsko-silabički) i kvantitativni.

1. KVANTITATIVNA VERSIFIKACIJA temelji se na činjenici da su se u grčkoj i latinskoj književnosti

stihovi pjevali ili govorili tako da su se mogli razlikovati dugi i kratki slogovi, pri čemu je dugi slog
trajao dvostruko duže od kratkoga (temelj ritma koji je bio najvažniji element u toj sinkretičkoj
umjetnosti); njihovim pravilnim/stalnim rasporedom dobiva se temeljna ritmičko-melodijska
jedinica stopa ili mjera, a najviša je oblikovna jedinica u toj versifikaciji strofa.
U kvantitativnom sustavu stopama se mjeri duljina stihova. Svaka stopa sadrži određeni raspored
dugih i kratkih slogova.

kratki slog = teza, znak je U breve, traje jednu moru

dugi slog = arza, znak je  makron, traje dvije more

Grci su imali tridesetak stopa: npr.:

 U trohej  U U daktil ∪ ∪ – anapest

U  jamb   spondej

Prema broju stopa dobili su nazive i stihovi:

heksametar ili šestomjer ili šestostopac, najpoznatiji je daktilski heksametar (herojski stih – versus
heroicus), za njega su Grci vjerovali da im ga je otkrio sam bog Apolon, stih epova Homera, Hezioda,
Vergilija i Ovidija, sastavljen od pet daktila (prva se četiri češće mogu zamijeniti spondejem, peti samo
iznimno, u tzv. spondejskom stihu) i jednoga spondeja (koji se može zamijeniti trohejem).
Npr. »Sjàjnōka boginja njemu Atena odgòvori ovo« (Homer, Odiseja): –∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪
pentametar – stih od 5 stopa
Heksametar se s pentametrom često vezivao u elegijski distih. Koristio se u elegijama (Katul, Tibul,
Propercije i Ovidije) i epigramu (Marcijal).
tetrametar – stih od 4 stope
Povezivanjem stihova u veće cjeline nastajale su strofe. Najpoznatije lirske antičke strofe su (po broju
slogova, ne po stopama) alkejska (dva jedanaesterca, deveterac i deseterac), nazvana prema pjesniku
Alkeju, i sa(p)fička (tri jedanaesterca i peterac), nazvana prema pjesnikinji Sapfi.

Prozodija (lat. prosodia < grč. προσῳδία), u antičkoj metrici, proučavanje različitoga rasporeda dugih
i kratkih slogova u stopi i stihu, različitih duljina stiha i njihova slaganja u veće cjeline. U novije doba
prozodija je sinonimna pojmu versifikacije.

Stopa: Najmanja ritmička jedinica u kvantitativnom metričkom stihu, koji su konačno oblikovali
antički Grci (ritam pjesme određen je posebnom vrstom mjere – stopom koju čine dva ili tri sloga).
Osnovni impuls ritma u metričkom versifikacijskom sustavu daje izmjenjivanje dugih (–) i kratkih (∪)
slogova, koji tvore stopu. Stih se sastoji od dviju do osam stopa. Za izgovor kratkih slogova bilo je
potrebno vrijeme od jedne more (otprilike 2/5 sekunde), a za izgovor dugih vrijeme od dvije more.
Svaka stopa nosi po jedan ritmički udar (iktus), i to je obično prvi slog u stopi.
Najkraća stopa, koja se sastoji od dvaju kratkih slogova, zove se pirihij (∪∪),
ostale su dvosložne stope trohej ili horej (–∪), jamb (∪–), i spondej (– –).
Trodijelne su stope daktil (–∪∪), amfibrah (∪–∪), anapest (∪∪–), tribrah (∪∪∪), molos (– – –), kretik
(–∪–), bakhej (∪– –) i antibakhej (– –∪).
Po dvije stope mogu se spojiti u jednu cjelinu (metar), npr. trohej i jamb tvore horijamb (–∪∪–), jamb
i trohej antispast (∪– –∪). Postoje i druge četverosložne stope: peon (prvi –∪∪∪, drugi ∪–∪∪, treći
∪∪–∪ i četvrti ∪∪∪–), jonik (sastavljen od spondeja i pirihija) i epitrit, složen od triju dugih i jednoga
kratkoga sloga. Dva troheja, jamba ili anapesta čine dipodiju, a postoje tripodije, tetrapodije itd. Dvije
se dipodije nazivaju dimetrom. Podjela stiha na stope pokušala se poslije prenijeti i na tonski
(kvalitativni) stih, kojemu u cijelosti ne odgovara te često remeti izvorni ritam dotičnoga jezika.

2. U SILABIČKOJ je versifikaciji temeljno načelo pravljenja stihova broj slogova u svakom stihu
(silabički stih).
Naglasak se javlja samo kao ukras, ali ne i osnovni kriterij izgradnje≠Važno je i načelo pravilne izmjene
naglašenih i nenaglašenih slogova.
Važnu ulogu ima rima i cezura koja dijeli stihove na članke.
Svojstven je japanskom i pjesništvu romanskih jezika.
3. AKCENATSKA ILI TONSKA versifikacija, osim na podudarnost redaka u stihovnom nizu, težište
stavlja na pravilan raspored naglašenih i nenaglašenih slogova u svakom pojedinom retku. Važan je
broj naglasaka, a broj nenaglašenih slogova može varirati. Nenaglašeni slog ili slogovi ispred prvog
naglašenog sloga u stihu naziva(ju) se uzmah ili predudar.
Stihovi se dijele na akcenatske mjere/jedinice/taktove koji označavaju raspon od jednog ritmičkog
signala do početka drugog.
Veći dio pjesništva germanskih jezika slijedi taj obrazac.
Kod nas se naglašeni slog označava sa -, i za mjeru se koristi naziv stopa preuzet iz kvantitativnog
sustava.
4. Silabički se versifikacijski sustav najčešće povezuje s akcenatskim u AKCENATSKO-SILABIČKI
SUSTAV.
U akcenatsko-silabičkome (tonsko-silabičkome) sustavu bitni su broj slogova i raspored naglasaka.
Hrvatska se versifikacija, poput drugih nacionalnih versifikacija, mijenjala tijekom povijesti. Od prvih
zabilježenih pojava stihovno ustrojenoga govora do polovice XIX. st. prevladavala je silabička
versifikacija, potom akcenatska do prve polovice XX. st., kada dolazi do širenja slobodnoga stiha.

(nastavak od Metar) Izbor određenoga metra nije prepušten samo autoru, nego ga određuju
fonološki procesi (koji se odvijaju tijekom vremena) u određenom jeziku i tradicija, odn.
prevladavajuća konvencija.
Metar nije samo matematički obrazac nego i način mišljenja riječima. Suvremeni teoretičari metar
predstavljaju kroz četiri dimenzije: kao apstraktni opći obrazac, kao njegove dopuštene podvarijante
koje se očituju u ostvarenim stihovima i izvedbama. Ni jedan se metrički obrazac ne ostvaruje u
potpunosti u konkretnim stihovima. Suvremeni metričari govore o metru kao idealnoj formi, kao
skupu neostvarenih mogućnosti lišenih značenja, izražajnosti i učinka. U duhu takvih razmišljanja
nastala je i teorija prozodijske napetosti između idealne metričke forme i konkretno ostvarena ritma.
Uživanje čitatelja/slušatelja u određenome pjesničkom ostvaraju uvelike proizlazi iz igre metričkih
zadanosti i ostvarenoga ritma.

STAROGRČKA LIRIKA

Lirska poezija vjerojatno je stara koliko i potreba da se iskažu osjećaji. U početku je bila nerazdvojno
vezana uz glazbu i ples > sinkretički ili skupni oblik= sinteza riječi, glume, glazbe i pokreta ili plesa.
Ponovno će se spoj poezije i glazbe dogoditi u srednjovjekovnoj trubadurskoj lirici.
Postanak i ujedno najviši domet grčke lirike spada u 7. i 6. stoljeće prne, kada je epska poezija bila
već na zalasku. Ona je zapravo melodički i ritmički usavršeno narodno pjesništvo.
Razvoj umjetničke grčke lirike uslovila su dva ključna uzroka. Prvi čine nove društvene prilike tijekom
kojih dolazi do dubokih promjena u političkim, socijalnim i ekonomskim odnosima, do pokretanja
zamašne grčke kolonizacije širom Mediterana te do izgradnje i učvršćivanja polisa kao osnovnog
duštvenog i državnog okvira u Heladi. Drugi uzrok nalazimo u epohalnoj promjeni u glazbi – otkriće
harmonije i usavršavanje glazbenih instrumenata. Kada su Grci prodrli u tajne glazbe, ona je kod njih
u širem smislu obilježavala razvitak velikog dijela duhovnog života, pa je izraz ἀνὴρ μουσικός (=
glazbeni čovjek) nasuprot izraza ἀνὴρ ἄμουσος (= neglazbeni čovjek) označavao obrazovanog
čovjeka. Glazba je imala važan položaj u grčkoj kulturi, i sva se grčka lirika razvijala uz nju: u
najstarije vrijeme nema pjesme bez glazbe niti glazbe bez pjesme. Cijelokupna je grčka glazba
nažalost propala, ali znamo da su među najčešćim glazbenim instrumentima bili lira, kitara, forminga
i frula.

Naziv lirika stvoren je u vrijeme aleksandrijskih filologa i označava prvobitno samo one starogrčke
pjesme koje su se pjevale uz pratnju žičanih instrumenata, i to prije svega lire sa sedam žica (grč.
lýra). Sami Grci arhajskoga doba umjesto ovoga imena koristili su stari naziv melika (od μέλος =
pjesma). Ta se melika dijelila na monodijsku liriku i korsku/zborsku liriku: osim što su se razlikovale po
metrima koji su se u njima obično upotrebljavali, monodijska lirika bila je namijenjena solo pjevanju,
a korska zborskom izvođenju. Aleksandrijski su filolozi u svom kanonu starogrčke lirske poezije
obuhvatili samo meliku, tj. monodijske liričare Alkeja (oko 630. prne – oko 580. prne, ljubavne
pjesme, političke i ratne pjesme, i počasnice ili gozbene pjesme – pjesme uz gozbe i pijanke i himne
bogovima), Sapfu (između 630. i 612. prne - 570. prne, ljubavne pjesme, himne posvećene Afroditi i
muzama, i epitalamije) i Anakreonta (oko 550./580. prne - oko 495. prne, popijevke, himne, elegije,
epigrami, ode i jambi) i korske liričare Alkmana, Stezihora, Ibika, Simonida, Bakhilida i Pindara.
Međutim, mi danas u grčku liriku ubrajamo i njihove recitativne oblike poezije: elegiju i jamb.
Već kod gornjih monodijskih liričara riječi pjesme su postale važnije od glazbene pratnje pa će pjesma
postepeno sve više postajati samostalna jezična umjetnina.
Elegija: u grčkom pjesništvu svaka pjesma pisana elegijskim distihom. Kako se čini, nastaje u Maloj
Aziji kao tužaljka i naricaljka, da bi se u kopnenoj Grčkoj često preobrazila u svojevrsni bojni poklik. U
Rimu se razvila ljubavna elegija. S Ovidijem elegija postaje pjesma tužnog sadržaja, raspoloženja i
tona (elegičan ton i raspoloženje) koja izražava tugu, bol i žaljenje za nečim nedostižnim ili nečim
izgubljenim u nepovrat i forma distiha prstaje biti presudna, odn. Ovidije joj je dao današnje
karakteristike. Polaganog ritma.
Već u Dubrovniku, S. S. Kranjčević: Iseljenik, Nazor.
Jampsko pjesništvo pratila je glazba, ali se nije pjevalo: to je bila tzv. παρακαταλογή, tj. ritmička
recitacija s glazbenom pratnjom, a glazbeni instrumenti bili su jambika i klepsijamb. Svi jambografi bili
su porijeklom Jonjani, pa je i njihov dijalekt jonski, ali vrlo blizak atičkom dijalektu. Jamb dopušta
čitav niz različitih tonova, od smijeha do poruge i prezira, s lirizmom u kojem osobnost dolazi do
takvog izražaja kakav elegija nije poznavala.
Zborska lirika: Alkman (druga polovina 7. stoljeća prne) iz Sarda u Lidiji, ali živio u Sparti, sastavljao je
himne, peane (svečane obredne pjesme u Apolonovu čast), hiporheme (vesele i živahne plesne
pjesme uz pratnju kitare ili frule), sholije (gozbene pjesme) i erotske pjesme, ali se najviše proslavio
partenijima, pjesmama koje su u čast bogova pjevali djevojački zborovi. U antici je Ibik (početak 6.
stoljeća prne) iz grada Regija, iz južne Italije, koji je međutim veliki dio života proveo na dvoru
samoskog tiranina Polikrata, gdje je upoznao i Anakreonta, bio cijenjen kao pjesnik enkomija, tj.
pohvalnih pjesama u čast znamenitih suvremenika, i homoerotskih pjesama u kojima je iznosio
vatrenu ljubavnu strast prema mladićima. Simonid Kejanin (556. – 468. pr. Kr.) rodio se na otoku
Keosu, živio na dvorovima različitih tirana (Pizistratidi u Ateni, Skopadi u Kranonu i Aleuadi u Larisi u
Tesaliji): njegove zborske pjesme zahvaćale su sve dotada poznate vrste: enkomije, ditirambe
(pjesme u čast Dioniza), partenije, peane i himne, a bio je poznat i kao jedan od stvaralaca nove vrste
poezije – epigrama. U antici je bio naročito poznat po dubini osjećaja koje je svojim tužaljkama umio
pobuditi kod slušalaca. Bakhilid (oko 518. – 450. pr. Kr.) rodio se na otoku Keosu. 1896. na egipatskim
papirusima pronađeno je 14 epinikija (pjesama u čast pobjednika na atletskim natjecanjima) i 6
ditiramba, pa nam je sada Bakhilid poslije Pindara najbolje poznati zborski liričar. Bakhilidov epinikij
ima istu strukturu kao i Pindarov, tj. aktualnost – mit– aktualnost. Bakhilidovi ditirambi nalikuju
baladama jer se u njima epizode iz mitova razrađuju na lirski način. Zanimljiv je ditiramb Tezej
(Θεσεύς), koji je cijeli u obliku dijaloga između Tezejeva oca Egeja i zbora koji čine Atenjani. Pindar
(522. ili 518. – 442. pr. Kr.) iz Kinoskefala kod Tebe: najznačajniji predstavnik grčke korske lirike, ističe
se po svojim odama odn. najveći je pjesnik oda koje se nalaze u četirima knjigama, pjesnički rad, vrlo
bogat i raznolik, obuhvaćao je sve vrste zborske lirike: himne, peane, ditirambe, prozodije (ophodne
pjesme), partenije, hiporheme, enkomije, trenose (tužbalice za mrtvima) i epinikije. U potpunosti je,
pored fragmenata, sačuvano 44 epinikija ili oda koje je najčešće spjevao u čast natjecatelja na
velikom sportskim natjecanjima i koje se prema mjestu na kome je postignuta pobjeda dijele u četiri
grupe: Olimpijske, Pitijske, Nemejske i Istamske. Pindarove ode odlikuje velika raznolikost ritma i
metričkih oblika, a strukturirane su redovno prema uobičajenoj shemi aktualnost – mit – aktualnost.
Pindar se isticao po načinu izražavanja punom stilskih figura i misli.
Antički ditiramb: kod starih Grka obredna pjesma koja se pjevala kao himna u čast bogu Dionizu,
bogu vina i plodnosti, razvila se u posebnu vrstu lirske pjesme koja zanosno, vedrim tonom (vedro
raspoloženje), slavi život, životne radosti i užitke, i prirodu odn. oduševljena je ljepotom prirode. Brz
ritam. Prema temi ona pripada anakreontskom krugu pjesama (slave se životne radosti, posebno vino
i vinsko rapoloženje). Pučki ditiramb dotjerao je umjetnički Korinćanin Arion. Iz ditiramba su se razvile
kasnije tragedija i satirska igra. Vladimir Nazor: Cvrčak.
Himna: U hrvatskom jeziku razlikuje se himan od himne. Himni su najstarija pjesnička vrsta koju
susrećemo djelomično već kod Egipćana, Babilonaca i Asiraca. Kod Grka svaka pjesma do 6. stoljeća
prne naziva se himnom, a kasnije su to samo pjesme koje su posvećene bogovima i herojima, pjesnici
himne su bili Alkej i Sapfa. U Rimskom Carstvu himnima je uveličavan kult careva. U renesansi
himnima se opisuju ljepote prirode.
Himna nabraja i potencira osobine onoga kome je posvećena.
> digresija: Tradicija himne održana je u himnama država, određenih pokreta, organizacija i sl.
Stvaranjem prvih nacija nastaju nacionalne i rodoljubive himne, a pojavom društvenih klasa i
borbene. Najstarija je nacionalna himna Wilhelmus, nizozemska himna, napisana između 1568. i
1572. u vrijeme Osamdesetogodišnjeg rata. Tekst japanske himne još je stariji, no melodija je
skladana tek početkom 20. stoljeća, dok je državnom himnom postala 1999. Španjolska himna
Marcha Real datira iz 1770., engleska God Save the Queen prvi se put spominje 1745., a francuska
Marseljeza (La Marseillaise) nastala je 1792., dok je kao himna prihvaćena 1795. Himna Republike
Hrvatske je Lijepa naša domovino Antuna Mihanovića, himna od 1991. Njezine početne riječi čest su
metonim za Hrvatsku (Lijepa Naša). Ubraja se među malobrojne miroljubive himne jer veliča ljepote
domovine, a ne poziva na borbu ili otpor kao himne-koračnice (pr. Marseljeza). Zagrebački pravnik
Antun Mihanović, jedan od pjesnika hrvatskog narodnog preporoda, napisao je domoljubnu pjesmu
Horvatska domovina koja je postala temelj današnje himne – od 14 kitica uzete su prva, druga,
pretposljednja i posljednja. Horvatska domovina je objavljena 14. ožujka 1835. na naslovnoj stranici
desetog broja književnog lista Danica, koji je tada bio nositelj književnog preporoda. Popijevka “Lijepa
naša domovino” nastala je krajem 1840-ih. Ne zna se točna godina njezina nastanka, ali se obično
navodi 1848. Nije sasvim sigurno je li Josip Runjanin (1821. – 1878.) skladao njezinu melodiju
(uglazbio je), ali se u drugoj polovici 19. stoljeća uvriježilo takovo mišljenje. Runjanin nije imao
formalno glazbeno obrazovanje, a 1848. godine bio je kadet u graničarskoj pješačkoj pukovniji br. 10
u Glini. Zato se smatra da je popijevka skladana u Glini. Runjanin je uglazbio samo dvije kitice
Mihanovićeve pjesme, pa je popijevka zapravo dvodijelna pjesma sa 16 taktova (sheme a – a1 – b –
a1).

Oda: (grč. ᾠδή: pjesma) u starogrčkom pjesništvu, lirska pjesma svjetovnog karaktera nastala iz
korskih pjesama, namijenjena iskazivanju poštovanja i privrženosti, ljubavi ili sklonosti nekoj osobi ili
nečemu, a napisana u slavu bogova, znamenitih ljudi: ratnika-vojskovođa, državnika, pobjednika na
sportskom natjecanju ili povodom kakva svečanog događaja. Epinikij je vrsta ode posvećena
pobjedniku sportskog natjecanja, a svojstvene su mu mitološke usporedbe. Monodijska je oda,
nasuprot tomu, obrađivala sadržaje iz intimnoga života. Poslije se uzvišen i patetičan ton ode
primjenjivao na široko tematsko područje, pa se pojavila i tzv. šaljiva oda, koja nerazmjerom stila i
predmeta izaziva komičan učinak. Klasični su pjesnici oda bili grčki pjesnik Pindar (522.-442. pr. Kr.) i
rimski pjesnik Horacije (65. – 8. pr.Kr.). Pindar u svojim odama veliča pobjednike na olimpijskim
igrama, a Horacije je ode posvećivao ljubavi. Pjesnici klasicizma oponašali su klasičnu odu slaveći
vladare, mudrost i ratničke vrline (N. Boileau-Despréaux, J. Dryden, A. Pope). Ode su pisali i pjesnici
romantizma (A. S. Puškin, F. G. Klopstock, F. Hölderlin, V. Hugo, S. T. Coleridge, W. Wordsworth, P. B.
Shelley, J. Keats, A. Mickiewicz, A. Manzoni i dr., u hrvatskoj književnosti Petar Preradović (Rodu o
jeziku i Jezik roda moga), I. Mažuranić, A. Harambašić i dr.).

Epigram (grč. ἐπίγραμμα), jednostavna, pretežno kratka, duhovita, može biti i satirična,
pjesma/stihovni sastavak razvijen iz (starogrčkih) anonimnih epigrafa (kratak natpis, uzrečica ili citat
na nadgrobnim spomenicima, građevinama ili predmetima- npr. zavjetnim darovima, može stajati na
početku kakva djela najavljujući njegovu temu ili osnovnu zamisao). Književnu vrijednost počeo je
stjecati od helenističkoga razdoblja nadalje (Kalimah, Leonida, Katul, Marcijal) i s promjenljivim se
uspjehom zadržao sve do kraja XVIII. st. (G. E. Lessing, F. Schiller, J. W. Goethe). Pisan je pretežno
elegijskim distihom, ali se susreću i drukčije metričke forme (npr. jambi). Premda je tematski
repertoar epigrama iznimno raznolik, težište mu je na iskazivanju duhovitih, satiričkih pa i zajedljivih
zapažanja izrečenih u krajnje sažetom obliku. Obrađuje neku društveno aktualnu temu ili se bavi
manama pojedinca. Ironičan ton, neočekivan završetak ili zaključak koji treba iznenaditi. Skoptički
epigrami bili su poznati još u Grčkoj, ali je za njihovu afirmaciju presudan bio rimski pjesnik Marcijal
koji mu je dao današnji oblik i obilježja, sastavio je više od 1500 epigrama (uz njega i Simonid).
Anthologia Graeca [antolo'gi·a gre:'ka] (latinski: Grčka antologija), zbirka grčkih epigrama i kratkih
pjesama koje datiraju od VII. st. prne do X. st.; autentičnost stihova prethelenističkih autora nerijetko
je upitna. Epigrami su razvrstani prema tematskome načelu koje nije dosljedno provedeno: 1. knjiga
sadrži kršćanske epigrame, 2. ekfraze Kristodora iz Kopta (ekfraza=izlaganje kojemu je svrha slikovito
predočavanje kakve teme (ljudi, događaja, mjesta i dr.)), 3. natpise iz hrama u Kiziku, 4. pjesničke
predgovore Meleagrove, Filipove i Agatijine zbirke (antičke antologije koje uz još neke čine jezgru A.
G.), 5. erotske epigrame, 6. posvetne epigrame, 7. nadgrobne epigrame, 8. epigrame Grgura iz
Nazijanza, 9. epideiktičke epigrame (ili svečani ili, iz retorike, govor ili pisanje koje hvali ili krivi-kudi
(nekoga ili nešto)), 10. protreptičke epigrame (možda nagovarački), 11. simpotičke (možda gozbene) i
skoptičke epigrame (grč. scopto=izrugujem se), 12. homoerotske epigrame, 13. pjesme u različitim
metričkim oblicima, 14. enigmatske epigrame, 15. raznolike kratke pjesme, dok se kao 16. knjiga
izdaju oni epigrami iz Planudove antologije kojih u Palatinskoj nema (dvije zbirke od kojih je
sastavljena Antologija). Književna vrijednost epigrama znatno oscilira: uz briljantne poetske
minijature u antologiji se pojavljuju i banalni stihovi. S književnopovijesnog stajališta posebno su
zanimljivi epigrami helenističkih autora, kao što su Kalimah, Asklepijad ili Leonida iz Tarenta, dva
stoljeća mlađih Meleagra i Filodema, Marcijalovih prethodnika Marka Argentarija i Lukilija te pjesnikâ
sa zalaza antike, poput Palade i Agatije. Zbirka je impresivno svjedočanstvo o kontinuitetu grčke
književnosti u rasponu većem od tisuću i pol godina, a snažno je utjecala na novovjekovnu poeziju.
Stanko Vraz: Nadriknjištvo, A. G. Matoš: Ad hominem, Krklec.
Epitaf (grč. ἐπιτάφιον) je nadgrobni natpis (tekst na nadgrobnom spomeniku, u užem smislu), govor,
pjesma ili proza u povodu nečije smrti, u čast preminuloj osobi, koja se ne mora nalaziti na
nadgrobnom spomeniku (u širem smislu). Prvi epitafi su iz antičke Grčke (NE: najstariji sačuvani
epitafi su zapisi iz egipatskih piramida). Izražavaju poštovanje prema preminulom, sadržajem dotiču
istaknutije značajke preminule osobe, ponekad navike, životna dostignuća ili vrijednosti koje su je
odlikovale, definiraju pokojnika, a pohvalnim ili podrugljivim, zajedljivim tonom obraćaju se
prolaznicima s namjerom da ih potaknu na promišljanje o vrijednosti života. Izražavaju odnos prema
prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Epitafi su većinom kratki, od rečenice ili dvije, i eliptični. Ne mora
biti napisan nakon nečije smrti, ljudi često sastavljaju epitafe prije vlastite smrti, npr. važne ličnosti.
Inače ga sastavi obitelji. Epitafi mogu biti i citati, npr. preuzeti iz Biblije ili drugih svetih knjiga, ali i
poznati citati iz književnih klasika, a u današnje vrijeme čak i filmova. Epitaf može biti napisan i u
formi aforizma (=jednostavna, sažeta, duhovita, humoristično-satirična, tvrdnja, misao, sa svojstvima
paradoksa, misao, uvid, sud ili stav koji se obično formulira u obliku antiteze, paradoksa, hiperbole,
igre riječima, aluzije ili kakva obrata, iskazuje neku životnu istinu, spoznaju, npr. Najvažnije je –
naučiti ljude misliti, Bertolt Brecht), ali gotovo se uvijek obraća izravno čitatelju. Posebno popularni u
Starom Rimu. Do 19. stoljeća epitafe su, većinom na latinskom jeziku, na grobovima uglavnom imali
značajni i bogati ljudi, a njihovi zapisi bili su dugi, hvalisavi i opisivali su čak i porijeklo obitelji, a onda i
neke važne značajke preminulog. Danas epitafi često sadrže i “potpis” onoga tko je podigao
nadgrobni spomenik u čast svog člana obitelji ili prijatelja. Epitafi se i danas najčešće pišu u čast
važnih osoba. Također održavaju sjećanje na dragu osobu nakon njene smrti.
Mak Dizdar: Zapis o zemlji, A. G. Matoš: Epitaf bez trofeja, epitafi na stećcima
Idila: Teokrit (oko 270. prne), iz Sirakuze na Siciliji, pisao je epigrame i idile - smatra ga se tvorcem
idila. To je kraća lirsko-epska pjesma u koju monolozi i dijalozi često unose dramsku sastavnicu, a
prikazuje male prizore iz svakodnevice, idealiziranu sliku života na selu, u prirodi ili u gradu. Bio je
protivnik velikih epova i pristaša malih lirskih oblika < grč. eidyllia (umanjenica od eidos) je
označavala male pjesme. Pisao je i pastirske i bukolske (govedo, grč. bukolos) pjesme u kojima u
monološkom ili dijaloškom obliku daje izvanredne lirske opise i slike prizora iz prirode (po uzoru na
njega Vergilije spjevao svoje „Bukolike ili Ekloge” po kojima se idile koje opisuju pastirski život
nazivaju bukolskim pjesmama i eklogama.).
Lirska pjesma, ali i svako književno djelo s temom iz mirnog života u prirodi, posebno na selu.
Džore Držić, Dinko Ranjina, Nikola Nalješković
Gnoma (grč. γνώμη: poznavanje, spoznaja, razbor, razum) izreka, pouka, pravilo ili načelo sažeto u
kratkoj proznoj ili metričkoj formi. Književni teoretičar Z. Škreb predlagao je gnomu kao skupni
termin za književne »mikrostrukture«: poslovice, zagonetke, epigrame i aforizme, za koje je držao da
na općeprihvatljiv način formuliraju iskustva bitna za pojedinca i za zajednicu. U Grčkoj je tzv.
gnomičku poeziju njegovala skupina pjesnika oko Teognida iz Megare (VI. st. pr. Kr.), a u rimskoj je
književnosti poznata zbirka Katonovih izreka. Gnome se skupljaju iz usmene predaje ili iz književnih
djela. U starijoj se hrvatskoj književnosti nalaze npr. u M. Marulića, a u novijoj u I. Mažuranića i I.
Andrića. Gnoma je učestala je u staroj kineskoj, hebrejskoj, egipatskoj, indijskoj, perzijskoj i arapskoj
književnosti.

OSIM I NAKON ANTIKE

-lirski odlomci Biblije: psalmi=pjesme o ništavnosti života i odnosu prema božanstvu
Pjesma nad pjesmama – epitalam: svadbena pjesma u čast mladenaca

- srednji vijek slijedi grčke, rimske i biblijske uzore i razvija religijsku liriku
- renesansa: Petrarca: subjektivnost i emocionalnost

-moderna lirika nastaje u 2. pol. 19. stoljeća s Badelaireom, Rimbaudom i Mallarméom

ne postoje određene karakteristike koje moderna lirika mora imati, određuje je tendencije: da
poveže različita područja života, da zbuni, da iznenadi, da natjera na razmišljanje...

LIRSKO-EPSKE VRSTE: one koje imaju obilježja i lirskog – osjećajnost, slikovitost, ritmičnost, i epskog –
fabulu i likove.
-balada: lirsko-epska pjesma tužnog ugođaja i tragičnog završetka
-romanca: lirsko-epska pjesma sretnog završetka, pretežno ljubavnog sadržaja/tematike, vedrijeg
tona, ubrzanog ritma, živa
Balada proizlazi iz okcitanskog jezika balar („plesati“, iz lat. ballare „plesati“, starogrčki ballein
„bacati, pokretati, kretati se“) izvorno označava južnofrancuske srednjovjekovne trubadurske plesne
epske i lirske pjesme. Radnja se najčešće bavila kršenjem moralnih načela po kojima neizbježno slijedi
kazna. Izvorne narodne balade su se posebice bavile temama iz legendi pa njihovi junaci imaju
nadnaravne moći.
Balada je obično duža usmena prijelazna književna vrsta sa epskim i lirskim elementima iskazanim
često na dramatičan način. Pjeva o stradanjima i nesrećama, na kraju glavni junak/junaci umiru ili
imaju blizak susret sa smrću (tragičan rasplet). Radnja balade duboko je prožeta emocijama. Ima
polagan ritam i tužnu intonaciju i sumorni ugođaj. Najčešće teme balade su: djevojka zle sreće, dvoje
zaljubljenih koje je smrt rastavila, nesretni supružnici i roditelji, sukobi u porodici...
Od kasnog 18. stoljeća balade se obično bave socijalnim temama. U hrv. književnosti često balade
obrađuju trenutke iz hrvatske povijesti.
Romanca: srednjovjekovna epsko-lirska narodna pjesnička forma podrijetlom iz Španjolske sličnog
porijekla kao balada. U početku romanca bijaše čisto epska forma sadržajno okrenuta prošlosti i
junačkim podvizima, a kasnije sve više dobiva lirske elemente dok se u sadržaj ubacuju ljubavno-
erotične i slične teme. Mijenja se i u vidu pretvaranja polustihova u samostalne stihove. Iz
srednjovjekovne Španjolske romanca se proširila u druge zemlje i narode (posebno romanske), a u
Hrvatskoj romance prvi piše tek Stanko Vraz u 19. stoljeću (u Sloveniji to je France Prešeren). Zbirke
romanci sakupljane su i objavljivane (isprva anonimno, a kasnije i autorski) u romancerima od 15.
stoljeća nadalje.
Romanca je najčešća pjesnička forma španjolskoga pjesništva, spjevana ili napisana u osmercima koji
se, najčešće samo u parnim pozicijama, povezuju asonancama. Poznate su međutim i romance koje
variraju tu osnovnu formu. Tako se u romance doble posebnom asonancom povezuju i neparni
stihovi, a gdjekad romance imaju i refren. Tematika je uglavnom ljubavna, iako su ranije romance
izborom teme odgovarale starofrancuskim chansons de geste. Forma je preuzeta u mnogim
europskim književnostima. U XX. st. umjetničku romancu iznova je popularizirao F. García Lorca. U
hrvatskoj književnosti poznate su romance A. Harambašića i S. S. Kranjčevića.

Povjestica je epsko-lirska pjesma povijesnog sadržaja ili s temom iz legendi i narodnih predaja. Kod
nas je najpoznatiji autor August Šenoa.