A. G.

Matoš

Forma: SONET – 4-4-3-3

JESENJE VEČE
Stih (vezan – ima rimu*):
Olovne i teške snove snivaju I strofa: 11-11-12-12
II strofa: 11-12-11-11
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
III strofa: 12-11-12
Monotone sjene rijekom plivaju, IV strofa: 11-11-11
Žutom rijekom među golim granama.
*Rima:
I i II strofa: ukrštena rima (1-3; 2-4)
Iza mokrih njiva magle skrivaju III i IV strofa: ukrštena rima (1,2 + 3. stih III s
trećim IV strofe)
Kućice i toranj; sunce u ranama Epiteti (prve 3 strofe teški, tmurni i sumorni,
Mre i motri kako mrke bivaju četvrta strofa – vedriji)
Personifikacija
Vrbe, crneći se crnim vranama. Alegorija
Poređenje
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Vizualne slike
Tek se slute ceste, dok ne utonu
Taktilne slike
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Auditivne slike
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Alegorija – jablan/samac = pjesnik
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira

1
Jesenje veče:

Sonet započinje slikom usnulih oblaka, olovnih i teških. Oba metaforička iskaza mogu se povezati uz
kasno-jesenji krajolik zagorskoga pejzaža. Olovni oblaci svojim sivilom dozivaju asocijaciju težine koja
se nadvila nad tamne gorske strane, koje putopisac imenuje Ivančicom. Oblaci puni kiše teški su i
stišću pogled prema dolje. Nebo je zastrto plohom sivoće. Oblaci snivaju olovne i teške snove. Oblaci
su polučeni. Slika asocira romantičarski motiv usamljenog pjesnika što "ko oblak samotan je lut'o/što
dol i briješke gleda s visa" Williama Wordswortha, usamljena diva meču prosječnim mnoštvom. Ali,
ovi su oblaci puni teških i sivih misli. Plava su nebesa zastrta, vječnost je nedohvatna, pogled se
spušta prema žutoj, blatnoj rijeci kojom monotone sjene plivaju. Odsutnom plavetnilu
suprotstavljeno je snažno žutilo, boje povezane već u Heraklita uz ljudske izlučevine, žutu i bijelu sluz;
boja je to prolaznosti i nestajanja, boja zemlje ilovače za koju pjesnik na drugome mjestu kaže:
"(...)zemlja bo je mučni i žuhki tiranin pa obilježava svog sina i slugu. Na čelu mu brazda njenih
beskonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat
žuljeva, pa kada seljak zabrinuto korača, vidiš kako ga pribija i zabija o svoje tvrdo tlo. Taj zakon
privlačivosti je više no fizički." (Oko Lobora)

Tko su sjene što rijekom plivaju. Sjene granja ili sjene mrtvaca. Rijeka je mjesto prijelaza, mjesto gdje
se zaboravi tko si bio i što ti je bilo biti, mjesto gdje se duša otima od tijela i postaje dio Carstva
Sjenka. Nisu li to sjene što zovu s onu stranu rijeke (kao što i drugi pjesnik kaže u pjesmi Povratak: "I
kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče/ s onu stranu mrke mirne vode/znaj:/ja koracam
uspravan i svečan/ kao pored tebe" (A. B. Šimič). Ipak, lirski se subjekt opire zovu sjena jer su
monotone, gole, mrtve kao i grane stabala što se svijaju k zemlji pod crnim teretom.

Vertikala nebo-zemlja; onostrano-ovostrano, vječno-prolazno ostvarena je metaforama i istaknutim

mjestima stihova (opkoračenjima) već u prvoj strofi (istaknute su riječi: oblaci i žuto). Elementima
vode i zraka, u sljedećoj će se strofi pridružiti elementi vatre i zemlje, materijalizirani slikama sunca i
njiva. Jedinstvo je životnih elemenata ostvareno, no slika je martirijska: "Sunce u ranama/ mre i motri
kako mrke bivaju/ vrbe crneći se crnim vranama." I dok su mokre njive jedinstvena slika zemlje koja
upija vodu i vode što hrani zemlju, makar u maglama, zastrašujuća je osamljenost lirskoga ja u
prostoru bez ljudi. Životna je energija oslabljena, vatra nema vjetra da je raspiruje. Magle su zastrle
kučice i toranj, tu jedinu vezu "ja" i civilizacije, toranj taj arhitektonski krik čovjeka koji žudi Boga i
klikće mu zanosnim zvonom zvona u ljetnim angelusima, ovdje je pogledu nedohvatan; magle, ti
kumulusi vodene pare nad tlom, samo su do krajnjih granica stisnuti oblaci iz prve strofe koji more
"ja" tegobnim, olovnim i teškim snovima (ili bolje reći: morama!). Morama - suučenicama!

Ne bez razloga, pjesnik koristi oblik deminutiva (kučice) kad označuje prisutnost, duhovnu, ne
vizualnu, čovjeka u prostoru. Stisnuto seoce sa svojim zvonikom, iza je mokrih njiva (negdje usred
oslikanog krajolika – kao što je običan čovjek začahuren između života i umiranja u svom snu koji
zove život, a zapravo je hitnja prema smrti, recimo parafrazirajući Calderona i zazivajući još
nenapisanog Šimića u stihovima: Smrt nije izvan mene.). Sunčeva je predsmrtna drama vidljiva samo
lirskome ja. Njegov pogled hvata onaj kratki trenutak kad se sunčeva lopta spušta ispod oblaka i
kratkim, crveno-ljubičastim sjajem zadnji put obasja krajolik prije konačnog odlaska s nebosklona.

Bez sunca nema života. Sunce je fotosinteza .Sunce je život. Koliko smo puta ponovili tu rečenicu ne
misleći o svakodnevnu sunčevu martiriju. Jesmo li ikad mislili o sunčevu labuđem pjevu u ljepoti
zalaska kad bi s uzdahom govorili kako je nebo krvavo lijepo. Na vrbovim granama skupljaju se vrane,

2
ti zloguki glasnici smrti, i resko ponavljanje korijena crn (crneći se crnim) pojačano semantičkim
crnilom vrana boji krajolik u transcendentalni sukob Svjetlosti i Mraka, Boga i Vraga, Dobrote – Zloće
što grakće i zove sjene sa žute rijeke što se hrani zalutalim dušama, zarobljenim između "tu" i "tamo"
ljubavlju ili žudnjom, poput Ahasvera.

Lirski subjekt uzdahne u trećoj strofi: "Sve je mračno, hladno. U prvom sutonu/ tek se slute ceste dok
ne utonu/ u daljine slijepe ljudskih nemira!" Ceste se tek naslućuju, ti pravci koji nas određuju, te
odluke kojima se upravljamo, ta raskršća pred kojima stojimo!, na kojima sanjamo! o ljubavima i
usudnim susretima koje žudimo! i smrti pred kojom prestravljeno šutimo i čiju utjehu tražimo (kako li
su stalne te teme u Matoševu stvaralaštvu). To su ceste koje sluti lirski subjekt, ali i čitatelj uznemiren
spoznajom da je budućnost čovjeku nespoznatljiva i da za njega pogled u onostranost nudi tek vjera,
kao što kaže Fran Mažuranić u pjesmi Svemir: "Tu prestaje zvjezdoznanstvo. Tu započinje vjera."

Tko ne vjeruje, taj je nemiran! Pogrbljenim i smrču opterećenim vrbama označenim simbolom
gavrana, u zadnjoj se strofi suprotstavlja lik jablana. Već ostarjelog, s lišćem što opada, jablana koji u
gordosti svoje samoće, starosti i onemoćalosti šapće "o životu mrakom gluhijem/ kao da je samac
usred svemira". Lirski je subjekt dopustio sebi da probije okove sive, olovne plohe, što je zastrla
plavet neba i pružio je ruke /grane uvis, spram neba. (Jablanima grane rastu uvis, a ne svijaju se tlu
kao vrbama.) Jablani su ljudi što i u mraku gluhome vide život, nadu i vjeruju u novo rađanje svjetlosti
iz mraka, iz kaosa svemira.

Umjetnost je još jednom preobrazila šutnju u govor, strah u nadu, nemir u vjeru, kaos u kozmos,
pjesnika je spasila Riječ po kojoj se sve začelo i koju osjeća i u danima sumnji, mraka i sivila čekajući
da se porodi iskra novoga života.

3
 A. G. Matoš
Forma: SONET – 4-4-3-3

Srodnost Stih (vezan – ima rimu*):

I strofa: 11-13-13-11
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin, II strofa: 11-12-11-13
III strofa: 11-13-11
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
IV strofa: 12-11-11
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin. *Rima:
I i II strofa: ukrštena rima (1-4; 2-3)
III strofa: ukrštena rima (1,3 + 2. stih III s prvim
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin IV strofe)
IV strofa: ukrštena rima (2,3 + 2. stih III s prvim
Najdraži si nama među cvjetovima: IV strofe)
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima, Epiteti (nježni, čisti, tihi, lijepi, tajanstveni)
Personifikacija
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin. Poređenje
Taktilne slike

Višega života otkud slutnja ta, Auditivne/akustične slike

Što je kao glazba budi miris cvijeća? Olfaktivne slike
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?
Vizualne slike

Iz đurđica diše naša tiha sreća:

Miris tvoga bića, moja ljubavi, I ovdje je Jablan „srodan“ piscu
(alegorija)
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

4
U pjesmi “Srodnost” đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je predmet pjesnikova
subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.

U pjesmi se prožimaju dva osnovna motiva: - Izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijeta - Pjesnikova
intimna ljubav

Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:

“Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin…”

“Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima, Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin.”

Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:

“Iz đurđica diše naša tiha sreća: Miris tvoga bića, moja ljubavi…”

Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to: - Vizualnima (koje primamo
osjetom vida) - Akustičkima (koje primamo osjetom sluha) - Olfaktivnima (koje primamo osjetom
njuha)

Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih: “Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.”

Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih: “Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima…”

Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih: “Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima…”

Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i
zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno
interpunkcijama. Ritmo-tvorni element je i rima.

Primjeri rime: fin – mlin zima – zvončićima (obgrljena rima) sin – krin cvjetovima – ima

Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima
poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic:
cvjetić ubavi. U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima. Matoš u pjesmi
ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim
čovjekovim osjećajem - ljubavlju.

Pjesma “Srodnost” sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri
stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri
stiha i dvije strofe sa od po tri stiha naziva sonet.

5
J. Dučić
Forma: 4-4-4

Jablanovi Stih (vezan – ima rimu*):

I strofa: 12-12-12-12
Zašto noćas tako šume jablanovi, II strofa: 12-12-12-12
III strofa: 12-12-12-12
Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?
Dosljedno - dvanaesterac
Žuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi. *Rima:
I i II strofa: ukrštena rima (1-4; 2-3)
III strofa: ukrštena rima (1-3 + 2-4)
U toj mrtvoj noći pali su na vodu, Epiteti (teški, tmurni, mučni)
Personifikacija
Ko olovo mirnu i suvu, u mraku. Alegorija
Jablanovi samo visoko u zraku Poređenje
Šume, šume, čudno, i drhću u svodu. Taktilne slike
Aliteracija
Vizualne slike
Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim
Ko potonji čovek. Zemljom prema meni,
Alegorija – jablan = pjesnik
Leži moja senka. Ja se noćas bojim,
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni. Auditivne slike

6
Jablanovi
Kada se čovjek nađe pred tajanstvom prirode u tamnoj noći kojom huji šuštanje jablanova, počinje da
shvaća da je samo jedan mali djelić prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Čovjek pred
prirodom - to je tema Jablanovi. U središtu pjesme je onaj čovjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i
- strahuje. Jablanovi su samo predmet opažanja i doživljaja lirskog subjekta, oni su simbolična
manifestacija čovjekovih misli i želja.
Pjesma započinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav početak unosi začuđenost, upitanost i
nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iščekivanja:
Zašto noćas tako šume jablanovi,
Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?
Dva puta ponovljeno pitanje "zašto" sugerira napetost i nemir, uzbuđenje koje obuzima lirskog
subjekta, ali ga on sam ne može da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim
sintaktičkim članovima rečenice, drugo pitanje je sažeto, to su samo tri riječi "Zašto tako šume"?
Ovdje nije pitanje zašto šume, već zašto tako šume. Ova dva stiha upitnom intonacijom,
nagovještavaju odgovor i time stvaraju početno raspoloženje za sadržaj pjesme. Dok su prva dva stiha
emotivno napeta, treći i četvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju:
Žuti mjesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi
- to je pejzaž noći u kojoj se događa šum jablanova: žuti mjesec i njegov spori zalazak za brda, daleka
brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj
granici straha.
Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i dešavanja u njoj; treća strofa donosi sliku usamljenog
čovjeka u noći. Sve što je opisano u prve dve strofe, sagledano je očima lirskog subjekta: On i priroda
našli su se oči u oči - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i dalje mimo volje čovjekove, a
čovjek sam i zaplašen, morao je da obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.
Treća strofa predstavlja sliku čovjeka koji je toliko usamljen da se osjeća "ko potonji čovjek".
Stajanje kraj mirne vode opisano je odsječnim, sporim riječima koje ostavljaju utisak niza koji lagano
prolazi. Osjeća se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja,
iz njega zrači riješenost i čvrstina. Međutim, opkoračenje neminovno vuče u drugi stih da bi se
stajanje odredilo preciznije - "ko potonji čovjek", posljednji, jedini, usamljen u tom ogromnom
prostranstvu sveta koji je predočen kao mrtva noć.
Čovjek se suočio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj čovjek stoji
sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom
sjenkom jablana koji šumi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se
javio strah, ali osoben strah: - Strepim sam od svoje (sjene) seni.
Pitanje postavljeno na početku pjesme ("Zašto noćas tako šume jablanovi?") nije dobilo direktan
odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajedničkom prozračivanju smisla. Na pragu
između prve i druge strofe, između dvije tamne slike, nalaze se snovi, tačnije odvija se njihov čin
padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova u sivu,
umrtvljenu vodu bez života. Šum jablanova, ispod koga stoji usamljeni čovjek, simbol je njegovih
težnji da se izađe iz ove samoće i mraka - visina je u poeziji uvijek simbolizirala izbavljenje, svježinu,
nastavljanje trajanja.