Osvrt na roman Lovac u žitu.

Jeromea Sallingera

Jerome Sallinger, rođeni Njujorčanin, napisao je svoj najpoznatiji roman Lovac u žitu 1951. godine.
To je bilo revolucionarno djelo koje je izrazilo unutarnje konflikte i bojazni nadolazećih generacija
koje su odrastale u poslijeratnom društvu, generacija u kojima je isplivavao pojedinac koji se trudio
raskrinkati laži, rigidni sistem i licemjerje u tom istom društvu. Godinama dugo osporavan zbog teme
koja ruši mit o američkom snu, o idealiziranim porodicama i njihovim budućnostima, o veselim
mladim ljudima koji će promijeniti svijet, o prećutkivanju o homoseksualizmu, spolnim odnosima, o
cilju da se govori samo čedno i standardnim jezikom, Lovac u žitu je srušio sve te barijere, otvarajući
pitanje školskog sistema i svijeta mladih ljudi i njihovih strepnji.

Tema ovog djela jeste naglo odrastanje i lutanje glavnog junaka Holdena koji, nakon vlastitih
neuspjeha i zgražavanja nad svijetom, želi postati l''lovac u žitu'', neko ko će mlade i neiskusne ljude
hvatati kada krenu skočiti u ponor. Lovac u žitu pripada tzv. vrsti proze u trapericama (jeans proze)
čiji su junaci mladi ljudi koji se teško uklapaju u društvo, drugačije se odijevaju, slušaju modernu
muziku (rock and roll), koriste žargon i psovke i protive se društvenim pravilima. Roman je napisan u
prvom licu i retrospektivno, na momente zvuči kao svjedočanostvo samog Holdena, koji u ovom
romanu iskazuje svoju verziju priče – kako je od Pensija došao do sanatorija i zbog čega. Holden,
naime, kada je izbačen iz škole, napušta internat, uzima ušteđevinu i odlazi u Nju Jork. Radnja u
romanu je fokusirana na tri dana koja je proveo u tom gradu, gdje odlazi u klubove, naručuje piće i
puši, pokušava ostvariti odnos s prostitutkom, ali bezuspješno, biva opljačan i pretučen, pronalazi
prijateljicu Sally, koja ne želi s njim ići, a potom se vraća sestri Fibi, a potom, obeshrabren i prepun
konfuzija, tuge i depresije odlazi u sanatorij. Holdenov svijet se temelji na tome da je društvo
zaboravilo prave vrijednosti, da se nevinost, pronicljivost i inteligencija rijetko sreću, nešto što je
imala, kako je shvatio kasnije, samo Džin Galager, da su mladi ljudi željni samo provoda i prolaznih
zadovoljstava, suprostavlja se snobizmu i adolescentskim površnim interesovanjima, a posebno
lažima i licemjerstvu odraslih. Upravo stoga želi se vratiti sestri Fibi koja za njega predstavlja svijet
nevinih bića, djetinjstva kojem se htio vratiti. U Holdenovom svijetu njegovi internatski susjedi Ekli i
Stradleter bili su tipični primjeri mladih ljudi željnih provoda; dok je jedan to doista sprovodio u djelo,
drugi se samo lažno hvalisao; svijet licemjernih odraslih koji je cijenio samo novac i moć, uticajne
veze, a ne senzibilnost, inteligenciju i ''drugačijost'', Holden je oličio u likovima direktora škole,
pojedinih profesora, a u motelu gdje je odsjeo, spoznao je sav jad i bijedu polusvijeta, želeći žarko da
se vrati svijetu djetinjstva i da postane lovac u žitu.

Ovaj izvaredni roman koji je otvorio vrata mnogim drugim romanima u trapericama, vrlo je aktuelan
zbog svojih ideja, prijemčiv zbog stila i vremena u kojem je nastao i tako blizak većini mladih ljudi koje
muče nedoumice, rane naglog odrastanja i posebno poruka: da svakom mladom čovjeku,
neiskvarenom i nedoigranom, kada poželi kročiti u svijet odraslih, treba jedan lovac u žitu, da ga
spriječi da ne padne u provaliju; tj. da ne zaluta, da se ne pokvari snobizmom i plitkošću, nego da u
njemu uvijek ostane jedno dijete, kojeg odrastanje nije pokvarilo.
Breza, Slavko Kolar

U pripovijeci Breza već u samom naslovu očekujemo nešto poetično. Čitajući pripovijetku

saznajemo da breza u naslovu ima dvojako značenje, značenje stabla vitka i visoka i predivne
vitke i visoke djevojke koja ničim ne pripada u zabito zagorsko selo gdje djevojke trebaju biti
jake i snažna kao bukve, kako reče nadšumar, spremne na težak fizički rad i rađanje djece.

„Tanka je ona i slabašna. Ali visoka i strojna. Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao
medvjedi,  u njenom hodu ima nešto ritma, možda cak i elegancije. Oči su joj plave, plavije
od jasnog neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena.
Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim malim
usnicama.“

U filmu Ante Babaje za koji je scenarij po vlastitom djelu napisao sam Kolar, šef Marka
Labudana kaže: „Pogledaj je, ona je kao breza medu bukvama.“ Iako sasvim različiti, oba
opisa daju predodžbu o ljepoti seoske ljepotice Janice.

Janičina nesreća počinje onoga dana kad se zaljubila u Marka Labudana, seoskoga lugara i
kicoša koji na nju obraća pažnju tek kad mu nadšumar ukazuje na njezinu ljepotu.
Samodopadan, zaposlen u državnoj službi, Marko je mogao birati djevojku jer su sve majke
željele njega za zeta, a sve su djevojke u njemu vidjele naočita muža.

Janica ubrzo nakon vjenčanja ostane trudna, no slabašna kakva bijaše teško se nosila s
grubošću primitivnoga seoskoga života pa njezina kćerkica, malena Ljubica, nije nažalost ni
uspjela vidjeti svijet. Brzo je umrla, a nedugo nakon smrti djeteta Janica pada u postelju.
Razboljela se jer ju je Kata, njena svekrva, po kiši i ružnom vremenu poslala da odvede krave
na pašu.

U filmu radnja teče retrospektivno. Idući za kolima na posljednji ispraćaj Janice, Marko, Joža i
Mika sjećaju se ranijih događaja. Neke su pojedinosti izmijenjene. Ne spominje se Jaga, žena
drugog sina Mike Labudana. Dodan je lik Jože, nespretnog zanesenjaka koji je izvrgnut
posprdnosti čitavoga sela, naročito kad na sajmu pokazuje simpatije prema Janici darujući joj
licitarsko srce.

Janica ustvari nema nikoga osim Jože komu bi se mogla požaliti ili razgovarati.

Mučno mi je bilo čitati drugi dio pripovijetke kada Marko samo par dana nakon ženine smrti
odlazi za barjaktara u svadbu Žugečićima. Mada je to za njega bilo preobraženje na neki
način, njegovo ponašanje na svadbi izaziva sablazan.

Pretučen, ljutit i osvetoljubljiv s namjerom da će svima pokazati tko je Marko Labudan, na

putu kroz šumu ugleda brezu u kojoj vidi svoju ženu i tu se slomi sva njegova kicoška narav i
konačno i sam shvaća da je na neki način Janicu volio, mada se zbog ogovaranja seoskih baba
nije htio odazvati Janičinu pozivu da ga vidi zadnji put. Poređenje Janice i breze, tako
upečatljivo u noveli i samom filmu, daje završni, srceparajući ''touch'' u samom epilogu, kada
Marko spoznaje svoju grešku i zabludu, svjestan da brezu ne može posjeći, jer je to simbol
njegove umrle žene.