Ultio Sabinorum / Osveta Sabinjana

Roma iam caput parvi regni erat.

Rim je već bio glavni grad malenog kraljevstva.

Sabinae iam Romanis liberos gignebant neque Sabinorum ultionem cupiebant.

Sabinjanke su Rimljanima već rodile djecu te nisu željele osvetu Sabinjana.

Sabini autem irati cupidine ultionis ardebant.

Ali Sabinjani su gorjeli od želje za osvetom

Saepe ad muros urbis veniebant.

Često su išli do zidina grada.

Nomen honoremque patrium defendere cupiebant.

Željeli su braniti ime i čast domovine.

Tempore opportuno urbem impugnant.

U prikladnom trenutku napadaju grad.

Livius scribit: „Romani Sabinique in media convalle duorum montium pugnabant et Romani
victores erant.
Livije piše: „ Rimljani i Sabinjani su se borili u sredini doline između dva brda i Rimljani su
bili pobjednici.

Tum Sabinae mulieres, crinibus passis scissaque veste vincunt pavorem muliebrem et inter
tella volantia veniunt, hinc patres, hinc viros orantes (particip prezenta), clamabant: „Soceri
generique estis, ideo ne respergite alii alios sanguine, ne maculate posteros, in nos vertite iras;
nos causa belli, nos vulnerum ac caedium viris ac parentibus sumus; libentius e vita discedere
cupimus quam sine alteris vestrum vivere.“
Tada su Sabinjanke, raspletenih kosa i razderane odjeće pobijedile ženski strah i došle su
među leteća koplja, i odatle su zvale očeve i molile/moleći muževe: „Vi ste svekri i zetovi,
stoga krvlju ne polijevajte jedni druge, i ne sramotite potomke, promijenite međusobnu
srdžbu; mi smo uzrok rata, mi smo uzrok rana i krvoprolića muževa te očeva; želimo se radije
rastati od života nego živjeti bez i jednih i drugih.

Movent verba feminarum cum multitudinem tum duces; silentium et repentina quies fit; inde
ad foedus facere duces procedunt.
Tada ženske riječi pokrenu koliko/kako mnoštvo toliko/tako i vođe; nastade muk i nenadan
stanka; zatim vođe krenuše praviti savez.

Nec pacem modo, sed civitatem unam ex duabus faciunt.

Prave ne samo mir, nego i državu, jednu od dvije.