Culler, Teorija knjievnosti

1/8

TEORIJA Teorija je objanjenje iju je istinitost ili neistinitost teko utvrditi. (Teorija mora biti vie od hipoteze ona ne smije biti oita, ona ukljuuje kompleksne i sustavne odnose izmeu veeg broja imbenika, nju nije lako potvrditi niti opovrgnuti.) Ona je podruje miljenja i pisanja iju je granicu teko odrediti. Radovi koji pripadaju teoriji imaju uinke izvan svog izvornog podruja. Teorija nije skup metoda prouavanja knjievnosti, nego beskonano mnotvo radova o svemu. Zbog teorije ljudi mijenjaju svoja gledita i drugaije promiljaju predmet i djelatnost svoga prouavanja. Teorija je borbena kritika zdravo razumskih shvaanja, pokuaj da se pokae kako je ono to podrazumijevamo pod zdravim razumom zapravo povijesni konstrukt jedna teorija koja se poela doimati tako prirodnom da je vie niti ne doivljavamo kao teoriju. Odlika miljenja koje postaje teorijom jest da povlai dojmljive poteze koji se mogu iskoristiti u promiljanju drugih tema. (Teite se suvremene teorije sastoji od kritike svega to se dri prirodnim, od dokazivanja kako je sve to se smatralo ili je proglaavano prirodnim jedan povijesni, kulturni proizvod.) etiri glavna zakljuka o teoriji: 1. Teorija je interdisciplinarna ona je diskurz s uincima izvan svoje prvotne struke 2. Teorija je analitika i spekulativna ona je pokuaj razumijevanja onoga to se obuhvaa nazivima seks, spol, jezik, pismo, znaenje ili subjekt 3. Teorija je kritika zdravog razuma, pojmova koji se ne shvaaju kao prirodni 4. Teorija je refleksivna, miljenje o miljenju, istraivanje kategorija koje rabimo u razumijevanju, u knjievnosti i u ostalim diskurzivnim praksama Jedno od znaajki teorije jest njezina beskonanost. (Ona je neogranieni korpus radova koji se stalno uveava.) Neovladivost je jedan od glavnih uzroka otpora teoriji. Teorija onemoguuje ovladavanje, ne samo zato to se uvijek jo neto moe spoznati, nego zato to je sama teorija propitivanje zakljuaka i pretpostavaka na kojima oni poivaju. U naravi je teorije da potire, kroz osporavanje premisa i postulata, ono to ste mislili da znate, pa se uinci teorije ne mogu predvidjeti. KNJIEVNOST Teoretiari su, pokazavi da i u drugim diskurzima retorike figure oblikuju miljenje, ukazali kako je mona literarnost na djelu i pretpostavljeno neknjievnim tekstovima. Moderan pojam knjievnost, literature star je jedva dvjesto godina. Prije 1800. godine literatura i odgovarajui pojmovi u drugim europskim jezicima znaili su spise ili znanje iz knjiga. ( Zapadnjaki pojam knjievnost kao imaginativnog pisanja moe se pratiti unatrag do njemakih romantiarskih teoretiara do knjige O knjievnosti s obzirom na njezin odnos prema drutvenim institucijama, koju je 1800. godine objavila francuska barunica Madame de Stael.) Jezik se, kada se izdvoji i kada se odvoji od ostalih namjena, moe interpretirati kao knjievnost. Ako je knjievnost dekontekstualizirani jezik, odsjean od drugih funkcija i

Culler, Teorija knjievnosti

2/8

namjena, onda je i ona sama jedan kontekst koji privlai ili otklanja osobitu vrstu pozornosti. Komunikacija poiva na temeljnoj konvenciji meusobne suradnje svih sudionika i pretpostavljenoj bitnosti onoga to jedna osoba kazuje drugoj (nadzatieno naelo suradnje - hyper protected cooperative principle). Knjievne pripovijesti mogu se shvatiti kao lanovi ire skupine pria, pripovjedno izloenih tekstova, iskaza ija vanost za sluatelje ne poiva na informaciji koju prenose, nego na priopivosti (tellability). Ono po emu se knjievna djela razlikuju od ostalih pripovjedno izloenih tekstova jest to da su prola postupak odabira objavljena su recenzirana i ponovno tiskana, pa im itatelji mogu pristupiti sa sigurnou, znajui da su ih drugi procijenili kao dobro nainjena i vrijedna. Tako je za knjievno sjelo naelo suradnje nadzatieno. (Knjievnost je oznaka institucije koja nam jami da e rezultat naih itateljskih nastojanja vrijediti.) Priroda knjievnosti: 1. Knjievnost kao isticanje jezika: Knjievnost je jezik koji sam sebe istie. Ne moe se zanemariti da se radi o jeziku oblikovanom na neobian nain. Posebice poezija ustrojava zvuni plan jezika koji se mora uzeti u obzir. (Kada se tekst stavi u pretinac knjievnosti, skloni smo pozornost posvetiti jezinoj pravilnosti ili drugim vrstama jezinog ustroja koje bi smo inae previdjeli.) 2. Knjievnost kao integracija jezika: Knjievnost je jezik u kojem su razliiti elementi i sastavnice teksta dovedeni u kompleksan odnos. U knjievnosti smo skloniji traiti i rabiti odnose izmeu forme i znaenja, ili sadraja i gramatike. Pokuavamo razaznati kako elementi pridonose dojmu cjeline, pronai integriranost, harmoniju, napetost ili nesklad. ( elimo li neka djela prouavati kao knjievnost, najprije treba promotriti ustroj njegova jezika, a ne itati ga kao izraz autorske psihe ili kao odraz drutva u kojem je nastalo.) 3. Knjievnost kao fikcija: Iskazi knjievnosti imaju fikcionalan odnos prema svijetu. U fikciji je odnos onoga to pripovjeda kae i onoga to autor misli uvijek stvar interpretacije. Tako je i s odnosom ispripovjedanih i zbiljskih dogaaja. Kontekst fikcije ostavlja otvoreno pitanje o emu se zapravo radi. 4. Knjievnost kao estetski objekt: Estetski objekti, poput slika ili knjievnog djela, kao spoj osjetilne forme (boje, zvukove) i duhovnog sadraja (pojmovi), primjer su za mogunost spajanja materijalnog i duhovnog. Knjievno je djelo estetski objekt jer kad se zanemare ili iskljue ostale komunikativne funkcije itatelja potie na razmatranje odnosa forme i sadraja. (Za Immanuela Kanta i druge teoretiare estetski objekti imaju svrhovitost bez svrhe) 5. Knjievnost kao intertekstualna ili autoreferencijalna tvorevina : itati neto kao knjievnost znai smatrati da je rije o jezinom dogaaju koji svoje znaenje ima u odnosu na druge diskurze (intertekstualnost). Budui da je knjievnost djelatnost kojom autor pokuava unaprijediti ili obnoviti knjievnost, ona je uvijek posredno promiljena sama knjievnost (autoreferencijalnost).

Culler, Teorija knjievnosti

3/8

KULTURALNI STUDIJI Kulturalni studiji (istaknuta struja u humanistici 1990-tih godina) su praksa kojoj je ono to nazivamo teorijom teorija. Oni ukljuuju i obuhvaaju prouavanje knjievnosti kao posebne kulturalne prakse. Kulturalni studiji dvostrukog su podrijetla. Potjeu od francuskog strukturalizma koji je 1960-tih godina pristupio kulturi ( i knjievnosti) kao nizu praksi ija bi pravila i konvencije trebalo opisati. (Primjer je strukturalizma djelo Mitologije Ronalda Barthesa iz 1957. godine. Prouavajui kulturalne prakse, u rasponu od visoke knjievnosti do mode i hrane, Barthes je svojim primjerom ohrabrio itanje konotacija kulturalnih predodbi i analizu drutvenog funkcioniranja neznanih konstrukata kulture.) Drugi izvor kulturalnih studija je marksistika knjievna teorija u Britaniji. Djelo Raymonda Williamsa (Culture and Society 1958.) i osnivaa Birminghamskog centra za suvremene kulturalne studije (BCCCS) Richarda Hoggarta (The Uses of Literacy, 1957.) tei ponovnom otkrivanju i istraivanju popularne, radnike kulture koja je izgubljena iz vida kada su kulturu poistovjetili s visokom knjievnou. ( Uzajamno djelovanje ovih dvaju pristupa kulturi kultura kao izraz puka i kulture kao nametanje puku bilo je kljuno za razvoj kulturalnih studija, isprva u Britaniji, a zatim i drugdje. Smisao prouavanja popularne kulture upoznavanje je onoga to obiljeava ivot obinih ljudi njihove kulture u opreci prema onoj esteta i profesora. S druge strane, javlja se poriv da se prokae nain na koji kulturalne snage oblikuju ljude i njima manipuliraju. ( Popularna kultura nainjena je od masovne kulture. Budui da je popularna kultura nainjena iz njoj suprotstavljenih kulturalnih izvora, ona je kultura borbe, kultura ija se kreativnost sastoji od uporabe proizvoda masovne kulture.) Prouavanje knjievnosti nije vezano uz neko shvaanje knjievnog predmeta koji bi kulturalni studiji morali odbaciti. Kulturalni studiji nastali su kao primjena naina knjievne analize na druge kulturalne materijale. Studij knjievnosti moe se obogatiti prouavanje knjievnosti kao posebne kulturalne prakse i njezinim usporeivanjem s drugim diskurzima. Do sada je irenje kulturalnih studija pratilo (iako ne i uzrokovalo) proirenje knjievnoga kanona. Knjievnost koja se danas posvuda poduava ukljuuje djela koja su napisale ene i druge povijesno marginalizirane grupe. Ova djela obino se prouavaju kao reprezentacije iskustva, a time i kulture pojedinih grupa. Otkada su se kulturalni studiji pojavili kao otpadniki oblik prouavanja knjievnosti, primjenjuju knjievnu analizu i na druge kulturalne materijale. (Kulturalni bi studiji lako mogli postati nekom vrstom nekvantitativne sociologije koja pristupa djelima kao sluajevima ili simptomima neega drugoga, a ne zbog njih samih.) JEZIK, ZNAENJE I INTERPRETACIJA Knjievnost obuhvaa i svojstva jezika i usmjeravanje osobite vrste pozornosti na jezik. (Pitanje o prirodama i ulogama jezika, kao i o nainu njegove analize, bilo je temeljno za teoriju.) Razlikujemo znaenje rijei i znaenje ili izazov teksta, zatim u sredini, ono to bismo mogli nazvati znaenjem iskaza - znaenjem ina iskazivanja tih rijei u odreenim

Culler, Teorija knjievnosti

4/8

okolnostima. Mogua znaenja rijei pridonose znaenju iskaza, koje je in govornika. (Takoer i znaenje rijei proizlazi iz njihova moguega poloaja unutar iskaza.) Tekst koji reprezentira nepoznatoga govornika djelo je autora i njihovo znaenje nije tvrdnja nego inidba, njegova mo da utjee na initelja. Ferdinand de Saussure : Jezik je sustav znakova. Ono to svaki element jezika ini onim to jest, ono to mu odreuje identitet, jesu opreke izmeu njega i drugih elemenata unutar jezinoga sustava. Najtonija znaajka jezinog znaka jest da je on ono to drugi nisu. Kljuna je arbitrarna priroda jezinoga znaka : Znak je kombinacija forme (oznaitelja) i znaenja (oznaenika), i veza izmeu forme i znaenja poiva na konvenciji, a ne na prirodnoj podudarnosti : I forma i znaenje takoer su konvencionalne diobe plana znaka i plana misli. (Jezici na razliite naine dijele plan zvuka od plana misli.) Sredinje pitanje suvremene teorije bilo je na koji se nain jezik odnosi prema misli. Jedna je krajnost kako jezik tek priskrbljuje imena za misli koje samostalno postoje jezik nudi naine na koje moemo izraziti ve postojee misli. Druga je krajnost Sapir-Whorfova hipoteza, nazvana po dvojci lingvista koji su tvrdili kako jezik kojim govorimo determinira to uope moemo misliti. Temeljna razlika izmeu dviju vrsta pristupa : Jedan je zasnovan na lingvistici i prema znaenjima se odnosi kao prema neemu to je vee dano, te pokuava iznai to ih je omoguilo. Drugi pristup polazi od forme koja tei interpretirati otkriti njihovo stvarno znaenje. Na razini prouavanja knjievnosti to je razlika izmeu poetike i hermeneutike. ( Poetika polazi od ovjerenih znaenja ili uinaka pitajui se kako su oni postignuti) Radovi knjienih kritiara esto spajaju poetiku i hermeneutiku istrauju ime je odreen uinak postignut ili zato se neki zavretak ini primjerenijim (predmeti poetike), ali se pitaju i o znaenju pojedinog retka ili o tome to nam pjesma govori o ovjekovu poloaju u svijetu (hemenautika). Razmiljanje o itatelju i o nainu na koji on razumijeva knjievnost dovelo je do kritike itateljskog odgovora ( reader response criticism) koja tvrdi da je znaenje teksta u itateljevu doivljaju (doivljaju koji ukljuuje oklijevanje, nagaanje i uvianje zablude). Pria koju netko moe ispripovjediti o danom djelu ovisi i onome to su teoretiari nazivali itateljevim horizontom oekivanja. (Djelo se interpretira kao odgovor na pitanja postavljena tim horizontom oekivanja.) Usredotoenost na povijesne i drutvene mijene naina itanja istie kako je interpretacija drutvena praksa. Ono to se obino smatra teorijskim kolama ili pristupima knjievnosti s gledita hemeneutike zapravo su mogua k odreenim vrstama odgovara na pitanje o emu djelo zapravo govori. Znaenje djela je istodobno doivljaj subjekta i svojstvo teksta. Ono je i ono to razumijemo i ono to u tekstu pokuavamo razumjeti. Znaenje je odreeno kontekstom budui da kontekst ukljuuje jezina pravila, autorove i itateljeve okolnosti te sve ostalo to bi moglo biti relevantno. Znaenje je omeeno kontekstom, ali kontekst je omeen. RETORIKA, POETIKA I PJESNITVO Aristotel je razlikovao retoriku od poetike, smatrajui retoriku umijeem uvjeravanja, a poetiku umijeem oponaanja ili prikazivanja. Srednjovjekovna i renesansna tradicija su ih ujedinile retorika je postala umijeem rjeitosti, a pjesnitvo viim stupnjem toga umijea ( budui da tei pouavanju, ugodi i ganuu). U 19. stoljeu retoriku se poelo

Culler, Teorija knjievnosti

5/8

doivljavati kao majstoriju udaljenu od nepatvorene djelatnosti miljenja i pjesnike imaginacije, pa je pala u nemilost. Pri kraju 20. stoljea retorika je oivljena kao prouavanje moi diskurza. Retorika figura se openito odreuje kao promjena pitanja ili otklon od obine uporabe. Suvremena teorija dovodi u pitanje pojam obinog ili doslovnog znaenja od kojeg se figure ili tropi udaljavaju. Neki su teoretiari ak prigrlili paradoksalni zakljuak prema kojemu je jezik u svojim temeljima slikovit, i kako se ono to zovemo doslovnim jezikom sastoji od figura ija je figurativna, slikovita priroda zaboravljena. Ovim se pristupom ne eli rei kako ne postoji razlika izmeu doslovnoga i slikovitoga, prenesenog znaenja, nego da su tropi i figure temeljne strukture jezika, a ne iznimke ili iskrivljenja. (Metafora je osnovni nain spoznaje neto spoznajemo poimajui ga kao neto drugo.) Retorika se zasniva na ideji da postoje osnovne strukture jezika koje ine temelj i omoguuju znaenja stvorena u velikom broju diskurza. Ep i tragedija bili su u antici i renesansi krunska postignua knjievnosti. Izmeu druge polovice 18. stoljea i sredine 20. stoljea su liriku, kratku nepripovjednu pjesmu poeli poistovjeivati s biti knjievnosti. Lirsko pjesnitvo se poelo doivljavati kao izraz najskrivenijih uvstava pojedinanoga subjekta. Suvremeni teoretiari su poeli shvaati liriku kao asocijativni i imaginativni rad na jeziku kao eksperimentiranje jezinim vezama i izriajima zbog kojih se pjesnitvo vie ini uznemiravanjem kulture nego li glavnim trezorom njezinih vrijednosti. Za pristup u kojem se u kojem se pjesma shvaa kao verbalna konstrukcija , glavno je pitanje odnos znaenja i nesemantikih svojstava jezika, kao to su zvuk i ritam. Za pristup koji pjesmu shvaa kao in, kljuan je odnos izmeu ina autora koji pie pjesmu i ina govornika ili glasa koji u njoj govori. Lirsko je pjesnitvo prislukivanje nekog iskaza. To je u 20. stoljeu bio dominantan pristup lirici, to se moglo saeti u obrazloenju prema kojemu se u knjievna djela fikcionalna oponaanja iskaza zbiljskoga svijeta. Interpretirati neku pjesmu znailo bi predoiti si prirodu govornikova poloaja iz indikacija u tekstu i naega opeg znanja o govornicima u uobiajenim okolnostima. Interpretacija pjesama poiva na konvenciji znaenja. Pretpostavlja se da su pjesme, ma kako bile neugledne, o neem vanom i stoga se pojedinosti trebaju uzeti kao da imaju ope znaenje. Trebaju se itati kao znak ili kao objektivni korelativ za vana uvstva ili naznake.

Culler, Teorija knjievnosti PRIPOVIJEST

6/8

Knjievna i kulturna teorija u sve veoj mjeri postavlja pripovijesti (narratives) u sredite kulture. Prie su osnovni nain na koji razumijevamo stvari, bilo da razmiljamo o naem ivotu kao o slijedu koji nekamo vodi, bilo da si objanjavamo zbivanja u svijetu. Teorija pripovjednog teksta (naratologija) pokuava razumjeti ope sastojke pripovjednog teksta, te analizira kako pojedini pripovjedni tekstovi postiu svoje uinke. Naratologija pretpostavlja da postoji strukturalna razina koju openito nazivamo zaplet - neovisna o pojedinim jezicima. Za razliku od poezije, koja se u prijevodu gubi, zaplet se moe sauvati u prijevodu s jednog jezika na drugi. Zaplet ili pria graa je koja se prikazuje, ureena s odreene toke gledita pomou diskurza (razliitih inaica jedne te iste prie). U naratologiji je temeljna razlika ona izmeu zapleta i prikazbe, prie i diskurza. Prema konvenciji, svaki pripovjedni tekst trebao bi imati svoga pripovjedaa koji moe stajati izvan prie ili moe biti likom unutar nje. Pripovjeda se obraa sluateljima koji su ponekad implicitni ili konstruirani, a ponekad eksplicitno odreeni (posebice u priama unutar pria, gdje jedan lik postaje pripovjedaem i pria unutranju priu ostalim likovima). Pripovjedaevu publiku esto nazivaju naslovljenikom pripovjedanja (narratee). Teoretiari govore o samosvjesnom pripovjedanju kada pripovjeda raspravlja o vlastitom kazivanju prie, dvoji o tome kako da je iskae, ili se razmee svojim utjecajem na tijek prie. Samosvjesno pripovijedanje naglaava problem pripovjedne ovlasti. Lik, kroz iju se svijest ili poloaj dogaaja stavljaju u fokus, arite, naziva se fokalizator. On se moe, ali i ne mora podudarati s pripovjedaem. Postoje brojne varijable : Vremenska : Pripovijedanje moe fokalizirati dogaaje iz vremena u kojem su se zbili, nedugo zatim ili mnogo poslije toga Udaljenost i brzina : Pria moe biti fokalizirana kroz mikroskop, onakva kakva je bila, i kroz teleskop, odvijajui se polagano sa svim pojedinostima ili ukratko kazujui to se dogaa Granice znanja : Pripovjedno djelo moe fokalizirati priu kroz vrlo suenu perspektivu prikazati djelovanje nekoga lika, a da ne ulazi u njegove misli.

Culler, Teorija knjievnosti PERFORMATIVNI JEZIK

7/8

Zamisao o performativnosti iskaza razvio je 1950-tih godina britanski filozof J.L. Austin. On je predloio razlikovanje dviju vrsta iskaza konstativnih iskaza, koji neto tvrde, opisuju neko stanje stvari, a istiniti su ili lani. Performativni iskazi ili performativi, nisu ni istiniti ni lani, te u zbilji izvode (perform) radnju na koju referiraju. Performativni iskaz, ovisno o okolnostima, moe biti prikladan ili neprikladan, tj. posveen (felicitous) ili neposveen (unfelicitous). Moe se napraviti popis performativih glagola koji u prvom licu prezenta (obeajem, nareujem, proglaujem) izvode radnju koju oznauju. Ali, performative nije mogue odrediti popisivanjem glagola koji se tako ponaaju. Kada se uvedu implicitni performativi, u kojima nema eksplicitnih performativih glagola, tada se mora priznati da svaki iskaz moe biti implicitni performativ. Poput performativa, knjievni iskazi na neko prethodno stanje stvari te nisu ni istiniti niti lani. Knjievni iskaz takoer stvara stanje stvari na koje referira. ( Primjerice, proizvodi likove i njihove postupke.) Performativi raskidaju veze izmeu znaenja i govornikove intencije, budui da in koji rijeima izvodimo nije odreen naom intencijom, ve drutvenim i jezinim konvencijama. I knjievni iskazi su dogaaji ije znaenje nije odreeno intencijom autora. Kad se Jacques Derrida prihvatio Austinova koncepta, zakljuuje da Austin, utjeui se uobiajenim okolnostima zapravo provia brojne naine na koje se estice jezika mogu ponavljati neozbiljno, ali i ozbiljno, kao primjer ili citat. Derrida to zove opom iterabilnou. Da bi neto bilo znak, ono mora biti podobno za citiranje i ponavljanje u svakojakim okolnostima, ukljuujui i one neozbiljne. Jezik je performativan ne prenosi samo informacije, nego i izvodi inove svojim ponavljanjem ustanovljenih diskurzivnih praksi ili naina na koji inimo stvari. Amerika filozofkinja Judith Butler sredinja je figura performativne teorije roda i seksualnosti. Za Butler su temeljne kategorije identiteta kulturalni i drutveni proizvodi oni su posljedica politikog udruivanja, a ne njegov uzrok. Te kategorije stvaraju dojam prirodnosti i nameu norme, ime prijete da e iskljuiti one koje im se ne pokoravaju. U djelu Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta (1990.) Butler predlae performativno shvaanje roda rod nije odreen onim to netko jest, ve onim to netko ini ulogom koju igra. Rad se tvori inovima, kao to in obeanja tvori obeanje.

Culler, Teorija knjievnosti

8/8

IDENTITET, IDENTIFIKACIJA, SUBJEKT Glavnina moderne tradicije prouavanja knjievnosti pristupala je individualnost pojedinca kao danosti, ako jezgri koja se izraava rijeju i djelom i koja se stoga moe rabiti kako bi se objasnilo neko djelovanje. Teorija ne osporava samo taj model izraavanja, gdje djelo ili rijei izraavaju prethodno postojei subjekt, nego i prvotnost samog subjekta. (Ako su mogunosti miljenja i djelovanja odreene nizom sustava kojima subjekt ne upravlja ili ih ak niti ne razumije, tada je subjekt decentriran u smislu da on nije izvor ili sredite na koje se netko moe osloniti kako bi objasnio dogaaj. On je neto oblikovao tim silama). Teorija naginje k tvrdnji kako biti subjektom znai biti subjektom znai biti podvrgnut (subjected) razliitim reimima (psihosocijalnom, seksualnom, jezinom). Knjievna djela nude veliki raspon implicitnih modela o tome kako se tvori identitet. Postoji pripovijesti u kojima je identitet u osnovi odreen roenjem. U drugim pripovijestima likovi se mijenjaju sukladno svojim usponima i padovima, ili se pak njihov identitet zasniva na osobnim kvalitetama koje se otkrivaju za ivotnih nedaa. (Temeljni identitet likova nastaje kao posljedica njihovih postupaka, borbe sa svijetom, na taj se identitet zatim postavlja kao osnova, ak i uzrok tih postupaka.) Pjesme i romani obraaju nam se tako da zahtijevaju identifikaciju, a identifikacija stvara identitet postajemo ono to jesmo poistovjeujui se s osobama o kojima itamo. Prema Freudu, identifikacija je psihiki proces u kojim subjekt asimilira jedan vid drugoga i transformira se, u cijelosti ili djelomino, prema modelu kojeg mu drugi daje. Osobnost ili jastvo ustanovljava ne nizom identifikacija. Identifikacija ima ulogu u proizvodnji grupnih identiteta. Za lanove povijesno ugnjetavanih ili marginaliziranih grupa prie potiu identifikaciju s potencijalnom grupom i stvaraju od grupe grupu tako to im pokazuje tko ili to bi oni mogli biti. Teorijski prijepori ovdje su uglavnom usredotoeni na poeljnost i na politiku korisnost razliitih poimanja identiteta.