MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI

NAZIV I POJAM KNJIŽEVNOSTI

- Pojam književnost (u širem smislu): sve što je napisano i objavljeno u knjigama
- Pojam književnost (u užem smislu): obuhvaća samo umjetničku književnost
- Pojam literatura: knjige i članci o nekoj široj temi ili znanstvenom području
- Pojam pjesništvo: rabimo ga ponekad i za književnost, ali ono obično upućuje na razliku između
poezije i proze
- Književnost (uži smisao): one jezične tvorevine koje se razlikuju i od svagdašnjeg, običnog govora i od
govora u svim ljudskim djelatnostima koje nemaju osobitu umjetničku svrhu i funkciju
- Umjetnička književnost: književnost s obzirom na umjetničku funkciju i svrhu
- Književnost ne mora biti nužno zapisana jer postoji i usmena književnost
- Književnost ne čine samo književna djela, već autor, djelo i publika
- Tradicionalno povezivanje umjetnosti s ljepotom dovelo je do naziva lijepa književnost – beletristika,
ali danas se taj naziv koristi uglavnom za romane i novele
- Umjetnost: duhovna djelatnost u kojoj moć izražavanja i oblikovanja dovodi do stvaranja umjetničkih
djela
- Dva odnosa bitna za shvaćanje književnosti: odnos prema jeziku i odnos prema zbilji

KNJIŽEVNOST I JEZIK
- Umjetnost riječi: jezik je građa kojom se gradi književno djelo
- Književnost je uvijek osobita jezična pojava; ona oblikujući jezik oblikuje ono što je već oblikovano
- Književno djelo: jezična tvorevina. Tekst koji razumijemo kao bilo koji drugi tekst, a smisao
književnog djela dobiva tek ako uzmemo u obzir i kontekst
- Bez razumijevanja prirode jezika nema ni razumijevanja prirode književnosti; književnost se posredno
preko jezika odnosi prema zbilji

KNJIŽEVNOST I ZBILJA
- Odnos književnosti i zbilje: posredan je jezikom; zbilju se može prikazati jezikom ako uvažavamo
temeljne mogućnosti jezika
- Književna konvencija: temeljni postupak zbog kojeg prihvaćamo da jezik u književnosti ne
razumijemo kao bilo koji drugi jezik
- Za razumijevanje odnosa književnosti i zbilje važno je dvostruko posredovanje (poštivanje jezičnih i
književnih konvencija – „licentia politica“ = pjesnička sloboda)
- 19. st.: bavili su se svime okolo osim književnog teksta (primjer biografija autora)
- 20. st.: zanemarili su sve, a samo se fokusiraju na književni tekst

KNJIŽEVNOST KAO UMJETNOST

- Stvaralaštvo književnosti: oblikovna djelatnost kojom se na temelju postojeće zbilje stvara nova zbilja
- Aristotel, „Poetica“: umjetnost shvaćena kao oponašanje (mímesis) stvaralačke djelatnosti prirode
• Najveći dio posvećen epu i tragediji
• Najstarija i najutjecajnija rasprava o književnosti u europskoj kulturnoj povijesti
• Tragedija: oponašanje ozbiljne i završene radnje koja ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i
poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djeluju, a ne pripovijedaju, a izazivanjem
sažaljenja i straha vrši pročišćivanje takvih afekata

1
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
SVRHA I ZADACI PROUČAVANJA KNJIŽEVNOSTI
- Književna kultura je sastavni dio opće kulture te je povezana s obrazovanjem
- Razlika između praktičnog i teorijskog odnosa prema književnosti:
• Praktično: bavi se književnik, čitatelj te u širem smislu književni kritičar (stvaralačka književna kritika)
• Teorijski: bavi se onaj tko književna djela promatra kao posebne predmete za misaonu obradu
- Osjećaj za velike umjetničke vrijednosti izoštrava se poznavanjem velikog broja književnih djela
- Književnik ne treba nužno biti stručnjak u proučavanju književnosti i obrnuto

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI
- Znanost o književnosti: razgranato i sustavno proučavanje književnosti
- Dijeli se na: povijest književnosti, teoriju književnosti i književnu kritiku
1.) Povijest književnosti: proučavanje književnih djela u njihovu povijesnom slijedu (dijakronija)
Razlikujemo:
a) Povijest pojedine književnosti: obrađuje razvoj, promjene u vremenu i osobitosti neke nacionalne
književnosti (hrvatska, ruska,...)
b) Komparativna/poredbena povijest književnost: istražuje veze i odnose između dviju ili više
različitih književnosti (hrvatska književnost prema europskim ili odnosi hrvatske i engleske
književnosti,...)
c) Opća povijest književnosti: razvija se na temelju komparativnog proučavanja književnosti (svjetska
književnost)
2.) Teorija književnosti: obrađuje pitanja prirode književnosti i temeljna načela oblikovanja književnih
djela (sinkronija). Često se naziva poetikom iako danas taj naziv ima druga značenja (npr. poetika A.B.
Šimića,...)
3.) Književna kritika:
• Često se shvaća kao treći sastavni dio znanosti o književnosti
• Bavi se ocjenjivanjem vrijednosti književnih djela
• Teško je razgraničiti od povijesti i teorije književnosti
• Razvija se i gradi na temelju osobnih dojmova
- Razlika između povijesti i teorije književnosti: teorija književnosti treba imati u vidu povijesni aspekt
književnosti, ali nju ne zanima kronološki slijed djela i povijesni razvoj pojedinih književnosti

2
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
ESTETIKA, LINGVISTIKA I SEMIOTIKA
- Estetika:
• Bavi se onim što je zajedničko svim umjetnostima
• Ima korijene u filozofskom razmišljanju o prirodi umjetnosti u grčkoj filozofiji
• Naziv i nastojanje da se umjetnost shvati kao posebno područje sustavnog filozofskog studija potječe od
Baumgartena
• Hegel estetiku obrađuje kao dio filozofskog sustava
• Razvoj estetike se grana na dva pravca:
1. pravac: namjera da se umjetnička djela opišu, analiziraju i razvrstaju
2. pravac: želi iznova postaviti probleme načelnog određenja umjetnosti i razumijevanja njene sudbine u
suvremenom svijetu
- Lingvistika:
• Oblikovala se na temelju iskustava gramatike i retorike
• Znanost o jeziku, utvrđivanje prirode jezika u književnom djelu i način na koji jezik funkcionira kao
sredstvo sporazumijevanja
• Wilhelm von Humboldt: razvija opću lingivistiku; jezik kao izraz duh pojedinog naroda
• Ferdinand de Saussure: znanost koja razmatra jezik kao sredstvo sporazumijevanja
- Semiotika (semiologija):
• Znanost o znakovima i znakovnim sustavima
• Osnivač: Charles Sanders Pierce
• Osnovni pojam semiotike: znak → osobit ljudski proizvod kojim se može nešto označiti
• Razvija se u pravcu analize znakova i odnosa označavanja
• Semiotika književnosti: književna djela kao znakovi osobite vrste
- Filologija:
• čest naziv za lingvistiku
• znanost koja na temelju jezika, književnosti itd. proučava cjelokupnu kulturu jednog naroda

UŽA PODRUČJA TEORIJE KNJIŽEVNOSTI

- Središnji dio teorije književnosti: učenje o analizi književnog roda i učenje o književnim rodovima i
vrstama
- Poetika: razmatranje opće prirode književnosti, analiza pojedinačnog književnog djela i razmatranje
književnih vrsta
- Stilistika: poseban dio teorije književnosti koji povezuje lingvistiku i teoriju književnosti
- Versifikacija: poseban dio stilistike koji se bavi proučavanjem načina na koji se oblikuju stihovi
- Metodologija proučavanja književnosti: nije izravno dio teorije književnosti; problematsko područje
proučavanja načina i svrha znanstvenog istraživanja

3
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
FILOLOŠKA ANALIZA TEKSTA
- Postupci koji služe nekoj vrsti pripreme za analizu teksta kao književnog djela:
1.) Utvrđivanje pravog teksta: potrebno je zbog različitih varijanti tekstova; zbog poznavanja izvornog
teksta pripremaju se kritička izdanja u kojima se on navodi kao izvorni
2.) Utvrđivanje autorstva i datiranje: važnost utvrđivanja autorstva se precjenjuje; za razumijevanje
nije bitno kome ih pripisujemo; važni su jedino kad pogrešan autor ili pogrešno datiranje utječe na
razumijevanje
3.) Komentar: bilješke, napomene i objašnjenja kojima se neki tekst želi približiti čitatelju; on je rezultat
prethodne analize teksta
- Tekstologija: znanost koja proučava postupke u pripremanju teksta, prije svega u svrhu izdavanja
- Filološka analiza teksta: gore navedeni postupci obuhvaćeni u jedan naziv
- Književnoteorijsku analizu pojedinog književnog djela možemo razlikovati od kritičke ocjene (kritike)
i od interpretacije književnog djela
• Analiza: raščlanjivanje književnog djela na njegove sastavne djelove
• Kritička ocjena (kritika): teži ocjeni kvalitete književnog djela
• Interpretacija: postupak tumačenja književnih djela

STRUKTURA KNJIŽEVNOG DJELA

- Moguće je strukturu književnog djela opisati kao strukturu teksta tj. preko metoda teorije teksta
- U književnom djelu se unutar obične jezične strukture ostvaruje se jedna nova književna struktura
koja je kao nadogradnja na jezičnu strukturu
- Struktura književnog djela: slojevita je; tri temeljna sloja:
• Sloj zvuka: sâm zvuk izgovorenih može biti neki samostalni element značenja (rima, ritam,
melodioznost)
• Sloj jedinica značenja: svaka riječ napose ima svoje određeno, relativno utvrđeno značenje
• Sloj svijeta dijela: smisleni sustav svih onih značenja što smo ih prepoznali u pojedinim riječima
- Osim temeljnih slojeva, razlikuju se i sloj ideja i sloj aspekta s kojeg je viđen svijet djela
- Postoji i učenje koje za razumijevanje umjetničkog djela smatra najvažnijim razlikovanje između
prednjeg plana (nešto zbiljsko) i pozadine (dublji smisao)
- Postoji i razlikovanje između oblika i sadržaja → ti pojmovi su napušteni

IZRAZ I SADRŽAJ
- Književno djelo sagledavamo na planu izraza i planu sadržaja
- U najširem smislu, termini izraz i sadržaj odgovaraju de Saussureovim pojmovima označitelj i
označeno
- U analizi književnog djela potrebno je najprije pristupiti analizi izraza, a tek zatim sadržaja
- Poeziju je npr. nemoguće prevoditi jer je u najvećoj mjeri ovisna o označiteljima, tako da je prijevod
zapravo nova pjesma, a prozu lakše prevodimo jer se umjetnički dojam ostvaruje u razini označenog

4
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
TEMA, MOTIV I MOTIVACIJA
- Tema: u teoriji književnosti određuje se kao jedinstveno značenje djela dok se u tradiciji definira kao
„ono o čemu se govori“; razlaže se na manje značenjske jedinice
- Naslov: važan element koji često izravno i sažeto izražava temu
- Motiv: najmanja tematska jedinica
• ima mnogo značenja, a jedno od njih i kao lutajući motiv: motiv koji se može prepoznati u mnogim
književnim djelima
• Motivi se dijele na:
a) Statičke: odnose se na opis određene situacije
b) Dinamičke: na neki način pokreću radnju
- Motivacija: način na koji su motivi uvedeni i povezani u književnom djelu. Razlikujemo:
a) Realističku: motivi se u književnom djelu izabiru i povezuju prema načelu iluzije zbilje
b) Kompozicijsku: u književnom djelu ne smije biti suvišnih motiva
c) Umjetničku: zasniva se na načelu umjetničkog dojma

KOMPOZICIJA, FABULA I SIŽE

- Kompozicija: način na koji je književno djelo složeno od nekih manjih dijelova
- Kompozicija književnog djela mora se razlikovati od kompozicije znanstvenog djela
- Vanjski izgled i podjela djela (na stihove, strofe, poglavlja, prizore, odlomke) odaje temeljni nacrt
kompozicije koji ne mora odgovarati unutarnjem kompozicijskom planu
- Opreka između fabule i sižea: uvedena u teoriji književnosti jer se slaganje i povezivanje dijelova
književnih djela razlikuje od slaganja i povezivanja u bilo kakvoj jezičnoj tvorevini (odnosi se samo na
narativna djela)
- Fabula: niz događaja povezanih i raspoređenih onako kako bi se oni mogli dogoditi u zbilji; niz motiva
povezanih prema načelu onoga što se dalje zbilo
- Siže: niz događaja onakav kakav je u književnom djelu
- Postoje:
• Nefabularne književne vrste: lirska pjesma, esej,...
• Fabularni nizovi: opsežna književna djela

PRIPOVJEDAČ, PRIČA I LIK

- Pripovijedanje: postupak nizanja motiva koji je bitno povezan s vremenom i događanjem
- Priča: struktura zatvorena između početka i kraja koja ima sredinu
- Pripovjedača valja razlikovati od autora, jer je pripovjedač književnoteorijska kategorija, a autor
stvarna osoba
- Pravi se razlika između mimeze (neposredno prikazivanje – showing) i dijegeze (prikazivanje
prepričavanjem – telling)
- Pripovijedanje se odvija u prvom i trećem licu, a može i u drugom
- Pripovijedanje se odvija u fokusu (žarištu jednog lika) te govorimo o fokalizaciji koja može biti:
• Unutarnja: kad imamo uvid u junakove misli i osjećaje
• Vanjska: kad nemamo uvid u junakove misli i osjećaje
- Pouzdani (sveznajući) pripovjedač: daje povremeno naslutiti ili izričito kaže da zna završetak priče
- Nepouzdani pripovjedač: pripovijeda kao bilo koji izravni sudionik u zbivanju

5
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
- Lik: nositelj određenih prepoznatljivih fizičkih i psihičkih osobina
- Lik se miješa s tipom; tipovi imaju prepoznatljive opće osobine, ako su to pretežno psihičke osobine
uptrebljava se riječ karakter
- Analiza postupaka karakterizacije: temelj književnoznanstvene analize karaktera

IDEJA
- Ideja: dva značenja; ili je to neka temeljna misao prisutna u djelu ili je to cjelokupni smisao djela
• Prvo značenje: ideja kao jedan strukturni element pored ostalih (javlja se tendencija: zastupanje nekih
političkih, religioznih ili filozofskih učenja u djelu)
• Drugo značenje: ideja prožima djelo u cjelini

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI
- Književno djelo je dinamička struktura
- Književnost ne čine tekstovi; ona je odnos autora i čitatelja, a važni su odnosi elemenata unutar teksta,
ali i izvantekstovni odnosi

SMISAO KNJIŽEVNOG DJELA

- Umjetnički doživljaj: ili dojam koji dobivamo u susretu s umjetničkim djelom, znači da književno
djelo razumijevamo kao smislenu cjelinu na određeni način i prije no što smo počeli razumijevati
njegove pojedine dijelove

6
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
STIL I STILISTIKA
- Stil: znači ili dobar način pisanja/govorenja ili način pisanja/govorenja koji je svojstven nekoj epohi,
književnoj školi, nekom piscu ili pojedinom djelu
• s jedne strane se govori o dobrom/ispravnom načinu pisanja, a s druge strane o razlici vrsta stilova
(razgovorni, znanstveni,...) i na razini individualnog izraza (stil Miroslava Krleže, stil ekspresionizma)
- Moderna stilistika: polazi od shvaćanja stila kao izraza pojedinca ili društva, zanimaju je sredstva i
postupci kojima se postiže kvaliteta iskaza

STARA POETIKA I RETORIKA

- Retorika: nastala u staroj Grčkoj kao učenje o govorništvu
• Dobro pisanje/govorenje: na temelju različitih učenja:
1.) Učenje o književnim vrstama: uvjerenje oSok stalnim
koji iječvrstim uzorcima
crven kao krv prema kojima se pisalo
2.) Učenje o pojedinim stilovima: najuže povezano s učenjem o književnim vrstama, postojali su:
• Visoki stil: teme iz ratničkog života, likovi junaci, određene riječi su se samo smijele koristiti
• Niski stil: pisalo se o običnim ljudima, teme iz običnog života, nepristojne riječi su se smijele koristiti
• Srednji stil: srednji položaj između visokog i niskog
3.) Učenje o kompoziciji: razrađen način na koji se raspoređuju određeni dijelovi književnog djela
4.) Učenje o pjesničkim figurama

POJAM FIGURA
- Ukrašeni govor: temelj stare retorike i poetike
- Figure: danas se nazivaju i osnovnim stilskim sredstvima
- Dijelimo ih na: figure dikcije, figure riječi/tropi, figure konstrukcije i figure misli

FIGURE DIKCIJE
- Nazivaju se i glasovne ili zvučne figure
- Djelovanje se zasniva na učinku određenih glasova/zvukova u govoru
- Figure ponavljanja glasova:
a) Asonanca: ponavljanje istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja
• Primjer: Mlačna noć; u selu lavež; kasan
b) Aliteracija: ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina radi postizanja određenog zvukovnog
ugođaja
• Primjer: Blaga svjetlost sipi sa visinâ
c) Onomatopeja: oponašanje određenih zvukova iz prirode
• Primjer: Sitni cvrčak sjetno crvči, jasan
- Figure ponavljanja u stihovima:
d) Anafora: ponavljanje riječi na početku stihova
• Primjer: Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
e) Epifora: ponavljanje riječi na kraju stihova
• Primjer: Čujem u snu
Sanjam u snu
Postoje i stalni simboli (emblemi);
Vidim u snu
znak na razini cijele kulture:
križ – kršćanstvo, vaga – pravda,...
7
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
f) Simploka: ujedinjenje anafore i epifore; ponavljanje i na početku i na kraju stihova
• Primjer: Otkud zlato, koji ruha neima?
Otkud zlato, koji kruha neima?
g) Anadiploza: ponavljanje jedne ili više riječi s kraja stiha na početak idućeg stiha
• Primjer: Vinograd je moj svenuo, neveseo,
Neveseo, i ja venem,

FIGURE RIJEČI ILI TROPI

- Nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi
a) Metafora: skraćena poredba; ne kazuje se što se s čim uspoređuje, već se iskazuje samo drugi način
uspoređivanja; metaforika: naziv za upotrebu metafore
• Primjer: Iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
b) Metonimija: podvrsta metafore; značenje gradi prema nekim stvarnim odnosima
• Primjer: Čitam Kafku.
• Primjer: Tu je sve trulo i sve trulim biva:
i podne na brdu i mudrost i kavane
c) Personifikacija: figura u kojoj se ljudske osobine daju stvarima, pojavama, životinjama ili biljkama
• Primjer: Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
d) Sinegdoha: figura u kojoj se dio uzima za cjelinu, jednina za množinu, određen broj umjesto
neodređene količine
• Primjer: Nemam ni dinara.
• Primjer: Moje je tijelo bolesno
i žudi tihu jednu bolnicu.
e) Eufemizam: podvrsta metonimije; zamjenjivanje riječi koje se smatraju opasnima ili nepristojnima s
nekim blažim izrazom
• Primjer: otići – umrijeti, veseo – pijan
f) Epitet: riječ koja se dodaje imenici radi stvaranja što potpunije predodžbe; stalni epiteti: epiteti koji se
pridaju određenim predmetima ili osobama uvijek (divni Ahilej)
• Primjer: Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi
g) Alegorija: produžena metafora; upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se pravi smisao otkriva
tek ako određene pjesničke slike u cjelini zamjenimo pojmovima; također je i figura misli; basna se kao
čitava književna vrsta zasniva na alegoriji
• Primjer: Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa,
Jedna, što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.
h) Simbol: zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma alegorijskom oznakom
• Primjer: Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
8
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
FIGURE KONSTRUKCIJE
- Figure rasporeda ili poretka riječi; nazivaju se i sintaktičkim figurama
a) Inverzija: obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice
• Primjer: Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi Često se kombiniraju u
b) Retoričko pitanje: posebna upotreba silabičko-akcenatski
upitnih rečenica; označavaju određeni osjećajni stav
• Primjer: O gdje si sada, gdje si, Bezimena?
(silabičko-tonski)
c) Elipsa: izostavljanje pojedinih riječi iz rečenične cjeline, ali se smisao može razabrati
• Primjer: Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo.
Znamo da alkohol škodi.
d) Asindeton: nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja
• Primjer: Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nabereni, tužni.
e) Polisindeton: suprotna asindetonu; nizanje veznika bez gramatičke potrebe
• Primjer: I nema ga sutra, ni prekostura ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

FIGURE MISLI
- Jedva se dijele od figure riječi; odnose se na širi smisao onog što je rečeno
a) Poredba ili komparacija: uspoređivanje nečega s nečm na temelju nekih zajedničkih osobina
• Primjer: Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
b) Antiteza: posebna vrsta poredbe; zasniva se na opreci – suprotnosti; slavenska antiteza (u narodnim
pjesmama: pitanje, negacija tog pitanja i odgovor)
• Primjer: Tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.
c) Hiperbola: preuveličavanje radi naglašavanja određena emocionalnog stanja
• Primjer: Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine...
d) Litota: suprotna hiperboli; ona umanjuje, pravi izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim
• Primjer: Tamo vam neće biti loše. U smislu Bit će vam dobro.
e) Gradacija: nastaje izborom riječi, misli i slika kojima se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od
početne predodžbe; nizanje od slabijeg prema jačem – klimaks, od jačeg prema slabijem – antiklimaks
• Primjer: Sve više sam, sve luđe sam,
sve tuđe i sve tužnije,
sve tamnije, sve sramnije,
sve biva ružnije.
f) Ironija: misli se zapravo obrnuto od onog što se izravno kaže
• Primjer: gdje ima vatre ima i dima
gdje ima Boga ima i lima.
g) Paradoks: izriče se misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju/vjerovanju
• Primjer: I što smo nebu bliži, sve od neba smo dalji!
h) Oksimoron: spajanjem protuslovnih pojmova stvara se novi pojam
• Primjer: živi mrtvac, zimsko ljetovanje,...
OPREKA METAFORE I METONIMIJE
9
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
- Opreku metafore i metonimije razradio je Roman Jakobson
• Upotrebljavaju se dva temeljna načela: povezivanje po sličnosti (metaforičko) i povezivanje po
susjedstvu (metonimijsko)
- Povezuje ih i s važnim pojmovima:
• Paradigma: niz zamišljenih izraza kao sredstvava izraza
• Sintagma: stvarna veza među tim jedinicama
- Smatra da metaforu valja odrediti prema sličnostima, a metonimiju kao nizanje u sintagmi i
pretpostavlja da u nekim književnim djelima pa i vrstama pa i epohama, dominira načelo metafore, a u
drugim načelo metonimije

NOVO SHVAĆANJE STILA

- Umjesto normativne stilistike i shvaćanja stila kao općevaljanog načina izražavanja razvija se zato
opisna stilistika i shvaćanje stila kao izraza individualnosti
- Suvremena lingvistika razvila je novo shvaćanje stila na temelju:
• Razlikovanje jezika i govora: jezik kao sustav koji omogućuje sporazumijevanje, govor kao
pojedinačni jezični čin
• Razlikovanje pojmovne i afektivne vrijednosti izraza: razvijena na temelju uvida u složenost jezične
komunikacije
• Učenje o stilističkim varijantama: određuju i kvalitetu iskaza, a treba voditi računa i o kontekstu
• Učenje o važnosti stilskog izbora sredstava izraza

OPISNA STILISTIKA
- Opisna stilistika: lingvistička disciplina koja ima posrednu važnost za teoriju književnosti
- Književni jezik (standardni jezik ili jezik kulture): upotrebljava se za različite svrhe pa imamo
tipične stilove npr. razgovorni, znanstveni i administrativni.
- Književno-umjetnički stil: slikovitost, konkretnost, emocionalnost, ritmičnost
- Analiza stilova u opisnoj stilistici obavlja se na temelju razlikovanja (Charles Bally uveo ove razlike):
• Pojmovne vrijednosti: objektivno, opće logičko značenje poruke
• Ekspresivne vrijednosti: nesvjesno obilježje izraza
• Impresivne vrijednosti: svjesna težnja da se određenim načinom djeluje i samim izrazom
- Stilistika: bavi se samo s posljednje dvije vrijednosti; bavi se aspektom i kvalitetom iskaza koji
proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili namjerama onog tko govori ili piše
• Podjela opisne stilistike:
a) Fonostilistika: stilska vrijednost glasova
b) Morfostilistika: morfologija jezičnog izraza u smislu stilskih vrijednosti
c) Sintaktostilistika: stilsko značenje rečenice
d) Semantostilistika: stilski izbor na razini značenja
- Stilem: jedinica pojačane izražajnosti jezika
• Postoje: fonostilem, morfostilem, sintaktostilem i semantostilem

STILISTIČKA KRITIKA
- Temeljno pitanje: U čemu je kvaliteta umjetničkog stila?
- Leo Spitzer: vrijednost stila je u pjesničkoj osobi koja se izražava tim stilom
- Stilistička kritika: orijentirala se prema stilskim vrijednostima teksta, zapostavljajući izvantekstovne
odnose; u odnosu „autor – djelo – čitatelj“ → pridala najveću vrijednost „djelu“

PRIRODA STIHA
- Versifikacija: znanost o stihu; drugi naziv metrika
10
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
- Stihovima je zajedničko to da kod svih postoji neka osobita zvukovna organizacija; ne možemo uvijek
slušajući stihove znati da se radi o stihovima, iako je to čest slučaj
- Postoje tri versifikacijska sustava:
• Kvantitativni (antički ili klasični)
• Silabički
• Akcenatski (tonski)

KVANTITATIVNA VERSIFIKACIJA
- Razvila se u staroj Grčkoj
- Stihovi su se pjevali i govorili tako da se mogao dosta točno odrediti dugi i kratki slog
- Mora: dužina trajanja izgovora kratkog sloga i određena je kao mjerna jedinica
- Dugi slog trajao je dvije more
- Arza: ime za dugi slog, a bilježio se znakom (–) koji se zove makron
- Teza: ime za kratki slog, a bilježio se znakom (∪) koji se zove breve
- Postojali su i slogovi koji su mogli biti i dugi i kratki, a bilježili su se znakom (∪)
- Stopa: osnova ritmičko-melodijska jedinica; sastojala se od dva ili više duga/kratka sloga
- Razlikovalo se do tridesetak vrsti stopa npr. trohej (– ∪), jamb (∪ –), daktil (– ∪ ∪),...
- Iktus (ritmički udar): padao je na prvi dugi slog u stopi, a bilježio se znakom ( ' )
- Vrsta stihova se određivala prema broju i vrsti stopa (trimetar, tetrametar, pentametar,...)
- Heksametar (šestopac, šestomjer): najpoznatiji stih, po legendi i najstariji; otkriven od boga Apolona
• Sastojao se od šest stopa s po četiri more: – ∪ ∪/– ∪ ∪/– ∪ ∪/– ∪ ∪/– ∪ ∪/– ∪
• Stih je Ilijade, Odiseje i Eneide
- Elegijski distih: heksametar + pentametar (stih od pet stopa)
- Strofe: nastajale povezivanjem stihova u veće cjeline (najpoznatije alkejska - Alkej i safička - Sapfa)

SILABIČKA I AKCENATSKA VERSIFIKACIJA

- Silabički sustav versifikacije: razlikuje se prema broju slogova (npr. šesterac, osmerac, deseterac,...)
- Važnu ulogu u silabičkoj versifikaciji imaju rima (srok) i cezura
- Rima (srok, slik): glasovno podudaranje na kraju stihova
- Cezura: stalna granica među riječima iza nekog sloga; dijeli stihove na manje dijelove – članke
- Akcenatski sustav versifikacije: pravilna izmjena naglašenih i nenaglašenih slogova
- Stihovi se dijele na akcenatske mjere (jedinice ili taktove)
- Naglašeni slogovi označavaju se znakom (–), a nenaglašeni znakom (∪) – antički dugi i kratki

RAŠČLANIVANJE STIHA, STROFA I RIMA

- Opkoračenje: prebacivanje nekoliko riječi u drugi stih
- Prebacivanje: prebacivanje samo jedne riječi u drugi stih
- Stihična pjesma: kada se sastoji samo od stihova koji se redaju jedan iza drugoga
- Strofična pjesma: kada su stihovi podijeljeni u neke veće grupe koje su razdijeljene grafičkim oblikom
- Stih: ritmički, zvukovna, sintaktička i značenjska cjelina
- Strofa (kitica): veća sintaktička cjelina od stiha
- Prijenos: kada se iz jedne strofe smislena cjelina prenosi u drugu strofu
- Strofe se razlikuju prema broju stihova npr. distih (strofa od dva stiha), tercet (strofa od tri stiha),
katrena (strofa od četiri stiha), septima (strofa od sedam stihova), oktava (strofa od osam stihova),...

- Rima (srok, slik): glasovno podudaranje na kraju stihova; postoje:

• Parna: aa bb (dva uzastopna stiha)

11
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
• Ukrštena: abab (naizmjence u stihovima)
• Obrgljena: abba (po ovoj shemi)
• Nagomilana: aaaa (jedna rima u više stihova)
• Isprekidana: abcb, abcabcdacd (kada nema čvrste sheme)
• Prava/pravilna: srâma – jȁma, zvȍno – òno (podudaraju se naglašeni glasovi i svi koji slijede iza njih)
• Čista: tráva – gláva, táma – sáma (podudaraju se vrste naglasaka)
• Nečista: tráva – krȁva, sokòla – kùkolja (ne podudaraju se svi naglasci i svi suglasnici)
• Neprava: ìgrahu – lòmljahu (podudaranje počinje iza naglašenog sloga)
• Bogata: blûdnica – lúdnica (podudaranje i glasova ispred naglašenog sloga)
• Muška: pût – skût (podudaranje jednog sloga)
• Ženska: vrâna – rȁna (podudaranje dva sloga)
• Srednja, dječja ili daktilska: lúdnica – sûdnica (podudaranje tri sloga)

RITAM
- Pjesnički ritam: svjesno se želi suprotstaviti prirodnom ritmu; razlikuje se od ritma svakodnevnog
govorenja
- U novije vrijeme se uvode pokušaji da se utvrde:
• Metričke konstante: osobine stiha koje se uvijek pojavljuju na očekivanim mjestima
• Metričke dominante: osobine koje se pojavljuju s velikom učestalošću
• Ritmičke tendencije: osobine koje se pojavljuju samo povremeno
- Uvjerenje da se ritam stiha gradi na temelju provodnih činilaca ritma, a suvremeno pjesništvo
ostvaruje ritam na temelju mjesnih činilaca ritma

VRSTE STIHOVA I STROFA

- Deseterac: najstariji stih naše usmene poezije (indoeuropsko porijeklo)
• Epski deseterac: karakterističan za narodnu epsku poeziju; cezura iza 4. sloga
• Lirski deseterac: karakterističan za lirsku poeziju; cezura iza 5. sloga
- Dvostruko rimovani dvanaesterac: vladajući stih starije hrvatske književnosti (Marulićeva Judita);
stih od dvanaest slogova s cezurom nakon 6. sloga i parnim rimama (ispred cezure i na kraju stiha)
- Simetrični osmerac: vrlo stari stih hrvatske književnosti (Gundulić); stih od osam slogova s cezurom
nakon 4. sloga i slog na kraju stiha i slog prije cezure nikad nisu naglašeni
- Stih bugaršćice: najčešće petnaesterac ili šesnaesterac s cezurama iza 7. ili 8. sloga; iza prvog i iza
svaka dalja dva stiha dolazi pripjev od 5 ili 6 slogova – izostaje samo iza zadnjeg stiha; javlja se u
posebnoj vrsti naših pjesama – u bugaršćicama
- Heksametar: brojni pokušaji da se uvede u našu književnost; prvi je to poduzeo Matija Petar
Katančić, a uveo ga Tomo Maretić prijevodima Ilijade i Odiseje
- Pseudoheksametar: Vladimir Nazor, Silvije Strahimir Kranjčević i Milan Begović izgrađuju osobit
stih; sadrži neka svojstva klasičnog heksametra; cezurom podsjeća na narodnu poeziju
- Tercina (terza rima): trostih sastavljen od jampski intoniranih jedanaesteraca; rimuje se prvi i treći
stih, a drugi s prvim stihom sljedeće strofe (shema: aba, bcb,... mnm n); na kraj pjesme dolazi jedan stih
kako bi se završilo rimovanje
- Stanca (ottava rima): tipična strofa talijanskog epa 15. i 16. st. zahvaljujući Tassovom epu Oslobođeni
Jeruzalem i Ariostovom epu Bijesni Orlando; sastavljena od osam jedanaesteraca i rima je abababcc
- Sestina: naziv je za dva oblika: sestina lirica – pjesma od šest strofa po šest stihova i jednim dodatkom
od tri stiha, a sesta rima – epska strofa od šest stihova, uglavnom jedanaesterci, s rimama ababcc
SONET
- Nastao u Italiji na početku 13. st., provansalsko porijeklo; poseban ugled stekao zahvaljujući
Petrarcinom Kanconijeru – velika zbirka soneta
12
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
- Petrarcin (talijanski) sonet: osnovni oblik soneta; dvi katrene i dvi tercine ili jedna strofa od osam
stihova i druga od šest stihova; rima u katrenama je obgrljena (abba abba), dok je za tercine jedino važno
da ne prenose rime iz katrene
- Shakespearov (elizabetanski) sonet: poseban oblik soneta; razvio se u engleskoj književnosti; tri
katrene i jedan distih; najčešća rima abab cdcd efef gg
- Sonet u hrvatskoj književnosti: rijedak do 19. st.; od tada svi pišu sonete; jedan od najvećih majstora
soneta Antun Gustav Matoš smatra da je vrlo važna čista i neobična rima; stvorio je tip soneta postavši
uzorom (Utjeha kose)
- Sonetni vijenac: ciklus od 15 soneta u kojem se posljednji stih jednog soneta ponavlja kao prvi stih
idućeg, a petnaesti je napravljen od početnih stihova prvih četrnaest soneta. Taj petnaesti se naziva
majstorski sonet ili magistrale

SLOBODNI STIH
- Stihovi se nižu različite dužine, nema pravih rima, ritam podsjeća na svakodnevni govor
- Nema potpuno slobodnog stiha koji nije nikako vezan nekim načinom ritmičke organizacije, jer bi tada
postao proza
- Nastao je u drugoj polovini devetnaestog stoljeća kao pobuna protiv tradicionalnih metričkih oblika
- Biblijski verset: uzor Waltu Whitmanu kojeg mnogi smatraju prvim pravim pjesnikom modernog
slobodnog stiha (zbirka Vlati trave)
- Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža, Gustav Krklec, Dragutin Tadijanović, Jure Kaštelan, Ivan
Slamnig, Slavko Mihalić i mnogi drugi

13
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
ZADACI KLASIFIKACIJE KNJIŽEVNOSTI
- Zadaci klasifikacije književnosti su složeni, a teškoće u klasifikaciji tako dovode do brojnih nesuglasica
među teoretičarima književnosti
- Klasifikacija književnosti nije suočena samo s problemom određivanja sličnosti i razlika između
pojedinih grupa djela, nego ona treba uvijek voditi brigu i o posebnom odnosu između književne vrste i
pojedinih djela koja pripadaju toj vrsti

NAČELA KLASIFIKACIJE
1.) Prema jezicima i nacionalnim književnostima
2.) Prema autorima
3.) Prema namjeni
4.) Prema najšire shvaćenom obliku
5.) Sinkronijska i dijakronijska klasifikacija
• Sinkronija: razmatranje sa stajališta njihova istovremenog postojanja
• Dijakronija: razmatranje sa stajališta njihovog slijeda i razvoja u vremenu

USMENA I PISANA KNJIŽEVNOST

- Usmena književnost: prenosi se i razvija u sredinama koje ne poznaju pismo ili se ne služe njime
- Narodna književnost: usmena književnost koja u životu svakog naroda izražava prvotno narodno
stvaralaštvo, stvaralaštvo velikih zajednica gdje je pismenost bila rijetka
- Niži književni oblici: suvremeni oblici suvremenog stvaralaštva
- Tri osnovna razloga razvoja usmene književnosti:
1.) Odsutnost pisma odražava se i na sâm pojam onoga što će vrijediti kao književno djelo
2.) Moraju se uvažiti posljedice jednokratnog slušanja
3.) Uloga, zadatak i značenje onoga što se isključivo pripovijeda, recitira ili pjeva, u određenoj sredini je
drugačija od uloge, zadatka i značenja knjige

POJAM KNJIŽEVNE VRSTE

- Danas književne vrste ne predstavljaju unaprijed propisane oblike u kojima se jedino može ostvariti
književno djelo, nego predstavljaju okvirno zadane uvjete unutar kojih se stvaraju književna djela
- Književna vrsta: dva načina definiranja; grupa sličnih djela u kojima se ponavljaju neke manje-više
stalne osobine ili idealan tip uobličavanja književnih djela
- Kod nas se uglavnom književna vrsta (ili žanr) razlikuje od književnog roda zato što se rod smatra
širim pojmom od vrste, a postoji i podvrsta kao uži pojam vrste
- Ponekad se za naziv književni rod upotrebljava naziv književni žanr pa se tada ne prihvaća
stupnjevanje rod, vrsta, podvrsta, već se isključivo na rod kao ep, roman, novela itd.
- Bliski pojmu književne vrste su i nazivi tip (pretpostavlja neka opća načela oblikovanja) i oblik
(naglašava vanjsku organizaciju)

KNJIŽEVNI RODOVI
14
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
- U njemačkoj filozofiji i književnoj kritici u 18. i 19. st. razvilo se učenje o tri osnovna književna roda:
lirika, epika i dramatika (J. W. Goethe smatrao da su to „prirodni oblici pjesništva“, a G. F. W. Hegel
povezao liriku s izražavanjem subjektivnosti, epiku s objektivnošću, a dramatiku je smatrao sintezom
obojega)
- Emil Staiger: razradio svoju teoriju:
• Lirika: približava se glazbi, područje osjećajnosti, može se izraziti najmanje slogom
• Epika: objektivnost, širina pripovjedanja, područje slikovitosti, može se izraziti najmanje riječju
• Dramatika: zasniva se na sukobu, područje logičnosti, za izraz potrebna rečenica
- Lirika se dijeli na: pojedine lirske vrste (elegija, oda, himna,...)
- Epika se dijeli na: epika u prozi (roman, novela, pripovijetka,...) i epika u stihu (ep, epske pjesme,...)
- Dramatika se dijeli na: tragedija, komedija i drama (u užem smislu riječi)
- Didaktika: književna djela koja su na prijelazu između književnosti i znanosti; neki je gledaju kao
poseban četvrti književni rod, a neki kao posebnu književnu vrstu
- Književno-znanstvena vrsta: među kojima se posebno ističe esej te se ta skupina često naziva i
esejistikom
- Publicistika: praktična, primjenjena djelatnost pisanja radi informiranja javnosti, odgoja ili zabave

POEZIJA, PROZA I DRAMA

- Razlikovanje između proze i poezije ne može se u cijelosti poistovjetiti s razlikovanjem proze i stihova
- Poezija:
• Tip umjetničke književnosti u kojem posebno pazimo na svojstva jezika koja proizlaze iz činjenice da
riječi imaju neku samostalnu vrijednost
• Jedan od načina govora u kojem se izražava neka vrsta poetske istine koju ne možemo izdvojiti od
načina na koji je ona rečena
- Proza:
• Tip umjetničke književnosti u kojem također pazimo na svojstva jezika; jezik proze bliži onom jeziku
kojim se svaki dan služimo
• Na temelju izravnog značenja riječi zamišljamo određeni imaginarni svijet
- Drama:
• Dramski se tekstovi mogu ostvariti i kao poezija i kao proza (postoje poetske drame, pisane u stihovima,
kao i drame pisane u prozi)
• Tekst namijenjen izvođenju na pozornici, ostvaruje se kao umjetničko djelo djelovanjem glumaca na
pozornici

ZABAVNA KNJIŽEVNOST
- Predmet je interesa psihologa, sociologa, povjesničara, pedagoga i filozofa
- Teorija književnosti bavi se strukturnim osobinama zabavnih tekstova, o vrstama zabavne književnosti i
o uzajamnim odnosima zabavne književnosti s onom književnošću koja nije isključivo zabavna
- Trivijalna književnost: zabavna književnost u cjelinu ili jedan dio zabavne književnosti koji nema
osobite umjetničke vrijednosti
- Kič i šund: dio zabavne književnosti koji nema nikakve umjetničke vrijednosti
- Vrste zabavne književnosti: pustolovni roman, kriminalistički roman, pornografski roman,
sentimentalni roman, znanstveno-fantastični roman,...

DIJAKRONIJSKA KLASIFIKACIJA
- Dijakronijska klasifikacija: književno-povijesna klasifikacija razvrstavanja književnosti u
15
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
vremenskom slijedu
- Problem periodizacije povijesti književnosti: niz otvorenih pitanja o načinima na koje shvaćamo i
određujemo prirodu književnosti; između znanosti o književnosti i povijesne znanosti nužna suradnja
- Terminološki problemi:
1.) Književna epoha: duže vremensko razdoblje u kojem postoji okvirna relativna stabilnost
2.) Književno razdoblje i književni period: kraća vremenska razdoblja; ponekad se javlja i razlika
između ta dva pojma
3.) Književni pravac: tip književne proizvodnje u nekom vremenu
- Stilska formacija: jedino su stilske osobine književnih djela presudne za određivanje većih vremenskih
razdoblja (književne epohe = stilske epohe)
- Stilske epohe ili formacije se nekad mješaju sa stilovima koji ne moraju biti nužno povezani s
periodizacijom

KNJIŽEVNE EPOHE
- Pojam međunarodne književne epohe proizlazi iz kulturnog zajedništva jednog broja i naroda koji čine
tzv. europski kulturni krug
- Slijed književnih epoha europskog kulturnog kruga:
1.) Antika:
- 1000. g. pr. Kr. do polovice 5. st.
- Prva temeljna epoha europske književnosti
- Obuhvaća grčku i rimsku književnost → bogatstvo i raznolikost književnih djela
- Razvija svijest o književnosti kao samostalnoj jezičnoj djelatnosti, zasniva niz književnih vrsta
- Nastanak i razvoj retorike (učenje o govorništvu)
- Izrazito humanistički okrenuta: zanima je prije svega čovjek i ovozemaljski život
- Predstavnici: Homer, Publije Maron Vergilije, Eshil, Sofoklo, Euripid, Plaut, Alkej, Anakreont, Sapfa,
Pindar, Platon, Aristotel, Herodot, Marko Tulije Ciceron
2.) Srednji vijek:
- Kraj 5. st. do polovice 15. st.
- Utjecaj kršćanstva, crkva preuzima obrazovanje , latinski jezik, pojava feudalizma
- Himna: obogaćivanje s religioznim doživljajima
- Legenda: nov ideal života u obliku sveca
- Ideal viteza: često se ujedinjuje sa svecem (viteška epika)
- Ideal viteške ljubavi: dolazi do izražaja u trubadurskoj lirici (trubaduri: lutajući pjesnici i izvođači
vlastitih pjesama koji u svojoj pjesmi njeguju kult dame)
- Na kraju srednjeg vijeka javlja se humanizam (teži obnovi antike)
- Predstavnici: Dante Alighieri (Božanstvena komedija)
- Djela (nepoznati autori): Beowulf, Pjesma o Rolandu, Pjesma o Cidu, Pjesma o Nibelungima, Carmina
Burana

3.) Renesansa:
- Kraj 15. st. do polovice 17. st.
- Jačanje gradova i građanske kulture, pojava protestantizma
16
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
- Procvat znanosti, umjetnosti; individualizam
- Književne vrste postaju okviri unutar kojih se očituje originalnost autora
- Predstavnici: Francesco Petrarca (Kanconijer), Giovanni Boccaccio (Dekameron), Lodovico Ariosto
(Bijesni Orlando), Marko Marulić (Judita), Miguel de Cervantes Saavedra (Don Quijote), Francois
Rabelais (Gargantua i Pantagruel), William Shakespeare, Nicolo Machiavelli, Marin Držić, Michel
Eyquem de Montaigne (Eseji)
4.) Barok:
- 1570. do 1670. g.
- Jača religioznost, naglašeno ukrašavanje, prekomjernost izraza, bogata metaforika
- Razvija se smisao za neobično, tajanstveno, bizarno, paradoksalno
- Manirizam: temeljna stilska odlika cijelog baroka (u Italiji marinizam – Gambattista Marrino), u
španjolskoj književnosti gongorizam (Gongora), a u francuskoj književnosti precioznost (likovi u
Molierovim dramama
- Predstavnici: Torquato Tasso (Oslobođeni Jeruzalem), Lope de Vega, Pedro Calderon de la Barca, Luis
de Gongora y Argote, Ivan Bunić Vučić, Ivan Gundulić, Junije Palmotić
5.) Klasicizam:
- Književnost 18. st.
- Teškoće oko naziva: neoklasicizam, pseudoklasicizam, klasicizam i prosvjetiteljstvo, predromantizam
- Naglasak na jasnoći, harmoniji, uzvišen stil, njegovanje etičkih vrijednosti
- Ponovno se vraća antičkim uzorcima; književnost podvrgnuta pravilima, prirodnost u stilu i kompoziciji
- Hijerarhijski organiziran sustav knjievnih vrsta
- Vanost tragedije i epa (pisane visokim stilom, a komedije niskim)
- Predstavnici: Pierre Corneille, Jean Racine, Jean-Baptiste Poquelin – Moliere, Francois-Marie Arouet –
Voltaire, Daniel Defoe, Jean-Jacques Rosseau, Johann Wolfgang Goethe (Patnje mladog Werthera),
Matija Antun Reljković, Andrija Kačić Miošić
6.) Romantizam:
- Prvo desetljeće 19. st. do 1860. g.
- Opreka klasicizmu (suprotstavlja osjećajnost, mašta, sloboda stvaralaštva)
- Uzori u srednjem vijeku i u pučkoj književnosti
- Naglašava izražavanje subjektivnih raspoloženja
- Predstavnici: Johann Wolfgang Goethe (Patnje mladog Werthera), Friedrich Schiller, Francois Rene de
Chateaubriand, Victor Hugo, Georg, Gordon Byron, Edgar Allan Poe, Aleksandar Sergejevič Puškin,
Mihail Jurjevič Ljermontov, a u hrvatskoj književnosti to su najveći predstavnici hrvatskog preporoda
7.) Realizam:
- Od sredine do pred sam kraj 19. st.
- Epoha u kojoj dominira mimetička književna teorija: težnja za postizanjem iluzije zbilje
- Objektivnost i uvjerljivost prikazivanja; prosječni likovi koji djeluju u svakidašnjici
- Nepristrana kritička analiza; opisivanje činjenične stvarnosti
- Predstavnici: Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud, Honore de Balzac (Ljudska komedija), Gustave
Flaubert, Henry Beyle – Stendhal, Charles Dickens, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Fjodor Mihaljevič
Dostojevski, Nikolaj Vasiljevič Tolstoj, August Šenoa, Ante Kovačić

8.) Modernizam:
- Književnost 20. st.
- Posljednja velika književna epoha
- Suprotstavljanje realizmu: velika raznolikost u načinima oblikovanja, individualnost i originalnost,
17
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
posve novi način prihvaćanja tradicije
- Otvorenost dovodi do kršenja konvencija, miješanja tradicionalnih književnih vrsta, složene
kombinacije književnih postupaka
- Predstavnici: Marcel Proust, James Joyce, Franz Kafka, Albert Camus, Jean-Paul Sartre, Luigi
Pirandello, Samuel Beckett, Bertold Brecht, Rainer Maria Rilke, Pablo Neruda, Federico Garcia Lorca,...

KNJIŽEVNA RAZDOBLJA I KNJIŽEVNI PRAVCI

- Pojam književno razdoblje: isključivo je rezultat književnopovijesne periodizacije
1.) Esteticizam:
- Negdje između 1890. i 1920. g.
- Naglašavanje estetske funkcije književnosti („umjetnost radi umjetnosti“ → umjetnost ne smije biti u
službi bilo čega osim nje same
- Dolazi do „kulta ljepote“ – jača zanimanje za poeziju (uzor poetski način izražavanja)
- Predstavnici: Marcel Proust, Rainer Maria Rilke, Anton Pavlovič Čehov
2.) Avangarda:
- Od 1920. do otprilike 1945. g.
- Suprotstavlja se esteticizmu
- Smatraju da se nova književnost može izgraditi samo u suprotnostima sa svim vrijednostima postojeće
kulture
- Naglašavanje apsurda, crni humor, parodija, odstupanje od logike u jeziku, traženje novog izraza
3.) Modernizam:
- Određuje se i kao epoha i kao pravac unutar te iste epohe – 20. st.
- U opreci s avangardom; osporavaju tradiciju i traže nove načine oblikovanja
- Moderni roman: suprotstavlja se tradiciji realističkog romana
- Predstavnici: James Joyce, Franz Kafka, Albert Camus, Jean-Paul Sartre, Luigi Pirandello, Samuel
Beckett,...
4.) Postmodernizam:
- Napuštanje onih konvencija koje je modernizam sačuvao iz tradicije
- Prekidanje slijeda pripovijedanja bez obrazloženja, prekomjerno opisivanje detalja, isprepletanje mašte i
zbilje
- Utemeljitelji: Jorge Luis Borges, Samuel Beckett i Vladimir Nabokov
- Predstavnici: Italo Calvino, Umberto Eco,...

- Pojam književni pravac: određujemo prema književnim teorijama koje neki pisci zastupaju
1.) Naturalizam:
- Nastaje krajem epohe realizma – kraj 19. st.
- Nastojanje da se književnost poveže s iskustvom i metodama velikih prirodnih znanosti
- Eksperimentalni roman – roman kao svojevrsni eksperiment (Emile Zola)
18
 MILIVOJ SOLAR: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
- Verizam: određena varijanta naturalizma (Giovanni Verga)
- Predstavnici: Guy de Maupassant, Gerhart Hauptmann, Henrik Ibsen, Eugen Kumičić, Josip Kozarac
2.) Simbolizam:
- Vremenski isto kao i razdoblje esteticizma – negdje između 1890. i 1920. g.
- Obuhvaća poeziju i dramu
- Naglašava upotrebu simbola, simbolika umjesto izravnog opisivanja
- Važnost izbora teme potisnuta
- Predstavnici: Arthur Rimbaud, Stephane Mallarme, Paul Verlaine, Rainer Maria Rilke, Oscar Wilde,
Antun Gustav Matoš, Vladimi Vidrić
3.) Futurizam:
- Književni pravac u okviru avangarde
- Utemeljitelj: Fillipo Tomaso Marinetti
- Pobuna i drskost kao osobine koje bi morale prožeti književnost
- Predlaže se ukidanje interpunkcija, isticanje imenica i infinitiva, uvođenje brojeva
- Predstavnici: Vladimir Majakovski
4.) Ekspresionizam:
- Književni pravac u okviru avangarde, otprilike od 1910. do 1930. g.
- Prepoznatljiv u glazbi, slikarstvu, kazalištu, filmu
- Naglašava važnost izraza
- Razbijanje logičkog reda mišljenja i govora jakim zvučnim efektima, metaforama, hiperbolama
- Predstavnici: Georg Trakl, Gottfried Benn, August Strindber, Antun Branko Šimić,...
5.) Nadrealizam:
- Dvadesete i tridesete godine 20. st.
- Dimenzija iznad realnosti
- Nastavlja se na dadaizam: prema oponašanju dječjeg tepanja da-da (Tristan Tzara) – izgrađen od crnog
humora, ironije i poruge
- Utemeljitelj: Andre Breton
- Automatsko pisanje: bilježenje svega što dolazi iz podsvijesti
- Predstavnici: Louis Andrien – Louis Aragon
6.) Egzistencijalizam:
- Filozofsko-književni pravac
- Razradio ga Jean-Paul Sartre, a vidi se i u djelima Alberta Camusa
- Teme osamljenosti, slobode ljuskog izbora i suočavanje sa smrću
- Nema tradicionalne fabule, bliža mu je psihološka analiza

19